Zoran Đinđić, autorski projekat: Oliver Frljić, produkcija: Atelje 212, Beograd, premijera: 18. Maj 2012. 

Politički teatar je marketinška moneta kojom Oliver Frljić sebi pokušava da obezbedi legitimitet. Za većinu njegovih predstava, karakteristična je hiper elaboracija koja podrazumeva da se u samo izvođenje uključi i odbrana od kritike, pod uslovom da usvojimo da je znao sam da ćeš to da kažeš validan argument. Tako i u Zoranu Đinđiću Ateljea 212 glumci tokom izvođenja izgovaraju stvari koje bi predstavi/Frljiću mogle da se prebace. Međutim, bitno je pozabaviti se onim reklamiranim političkim u predstavi koja se bavi pozadinom ubistva Zorana Đinđića tj. s obzirom na flagrantnu apolitičnost ove predstave, treba se pozabaviti Frljićevom aproprijacijom same politike.

Predstavu otvara pranje ruku krvlju, u buretu sa natpisom novija srpska istorija. Oni sa krvavim rukama zatim optužuju publiku za raznorazne stvari koje se nalaze u naslovljenom buretu, a svaki glumac ponaosob, obavezno i za ubistvo Zorana Đinđića. Dakle, predstava počinje odnoseći se prema onome što je jedna od njenih glavnih preokupacija, pitanjem kolektivne krivice. Do značenja kolektivne krivice, ili možda bolje reći njenog značaja, treba doći postavljanjem pitanja čemu ona služi tj. kakve političke efekte proizvodi njeno usvajanje/priznavanje. Ukoliko pretpostavimo da taj ideologem jeste u službi nečeg konkretnog, onda ga najlakše možemo naći u službi alibija za one zaista odgovorne. Drugi problem kada se govori o krivici, tiče se kategorije kojoj ona pripada. Ukoliko je neko zaista hteo da se bavi političkom analizom, da li bi se baš prvo uhvatio ovog problema i da li bi ga se doticao uopšte? Pitanjem kolektivne krivice, koja se nalazi isključivo u okvirima kategorije morala, bavio bi se samo onaj kojeg politička analiza uopšte ne zanima ili onaj koji ne želi da do političke analize uopšte i dođe. Već u prvoj sceni, Oliver Frljić, sa moralizatorske pozicije, pitanje odgovornosti sasvim depolitizuje.

U svojoj elaboraciji problema, režiser dalje optužuje za političku nepismenost. Tu je naravno, poslužio Breht i njegova čuvena optužba protiv onih koji se diče nepoznavanjem politike. Pored kontradikcija u kojima Frljić poziva na kolektivnu odgovornost za greške iz neznanja, on direktno pretpostavlja da bi znanje o politici dovelo do ispravnih izbora. Iako bi taj optimizam mogao da bude dirljiv, iza njega se krije nešto drugo. U intervjuu koji je dao za Peščanik, povodom citiranja Brehta, režiser kaže “Vjerujem da je parlamentarna demokracija strašna zbog toga što politički nepismenim osobama daje mogućnost da kreiraju određeni politički kontekst, da biraju ljude koji će ovu zemlju voditi. Kada o tome razmišljam, uvjek se sjetim da je i moja pokojna baka, gledajući u Travniku HTV, u nekim godinama imala pravo glasa”. Pored toga što se kritički odnosi spram parlamentarne demokratije u razgovoru koji vodi povodom predstave koju je napravio o Zoranu Đinđiću, prvom idolu srpskog (neo)liberalizma i otvorenom anti-komunisti, Frljićeva kritika je i elitistička i antidemokratična a uzima Brehta, otvorenog komunistu, kao svoje polazište. S jedne strane, politička dezorijentacija je očigledna, dok je sa druge jasno, da u Frljićevoj retorici nema mesta kritici parlamentarne demokratije generalno, već se kritika odnosi isključivo na tu njenu začkoljicu da svako ima pravo glasa.

Frljiću je ovo već ko zna koja predstava koju pravi kao regionalna pozorišna zvezda. Takođe, ovo je predstava koja još jednom reprodukuje lažne antagonizme između tog režisera i vladajućih ideologija. Ono na čemu je Frljić i ovaj put insistirao je da je u toku pravljenja predstave, zajedno sa ostatkom ekipe, bio ugrožen. Ukoliko je politička scena Srbije većinski okupljena oko ijednog imena, onda je okupljena oko onog čijim se imenom naslovila i ova predstava. Scensko suđenje Vojislavu Koštunici, koji nikada nije dao službeni iskaz povodom sumnje u njegovu umešanost u oružanu pobunu Jedinice za specijalne operacije (aka Crvene beretke), je obračunavanje sa političarem koji već dugo nastupa sa margine i čiji su glavni protivnici, zapravo oni na vlasti. Sa druge strane, Frljić možda smatra da je njegov politički angažman bio radikalizovan insceniranom optužnicom građana Srbije (pre nego što će popovi pucati u glumca-Đinđića) u kojoj podseća na to da je Đinđić sa Radovanom Karadžićem 1994. na Palama pekao vola i što je izgovoreno da je Đinđić bio ateista, sahranjen po pravoslavnim običajima. Međutim, ovo fingiranje kritičkog otklona prema Đinđiću, nije ništa do moralistička kritika nedoslednosti ideologa, ali ne i njegove ideologije. Međutim, Frljić se potrudio da čak i taj kvazi-antagonizam, pacifikuje u završnom delu predstave.

U poslednjoj sceni, glumica iznosi sto na kojem su poslagane stvari koje su pripadale pokojniku. Ona pokazuje njegove naočare, krvavu košulju, i u plastičnoj kesi – suze koje je prolila udovica. Imena Đinđićeve dece su već izgovorena sijaset puta. Nakon što se režiser ni u najmanjoj meri nije pozabavio glavnim političkim delovanjima Zorana Đinđića (iako je režiser za tu temu ranije pokazivao interesovanje, građani Srbije u već pomenutoj optužnici, Đinđića ne optužuju za privatizaciju) dodatno se potrudio da depolitizuje stvari, time što je publici pokušao da osvesti da je Zoran Đinđić, pored toga što je bio politička figura, bio i čovek.

Uprkos njegovim pretenzijama da se uspostavi kao neprijatelj bilo kome ko zapravo ima vlast, Frljić zapravo efektivno opslužuje vladajuću ideologiju. U tom smislu, povraćanje na srpsku zastavu na kraju predstave, nije ništa drugo do stvar senzacije. Nikom ništa.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Prije nekoliko godina u Njemačkoj je, kao jedan od bizarnijih slučajeva antiterorističke histerije, jedan sociolog završio u zatvoru samo zato jer je koristio “fraze i ključne riječi” kojima se koristila neka marginalna militantna skupina, a među njima i riječ “gentrifikacija”. Još jedan od razloga zbog kojeg je bio sumnjiv bila je činjenica da ni on ni njegovi kolege na sastancima nisu koristili mobitele. Policija ga je po hitnom postupku uhitila i u spektakularnoj akciji helikopterom dopremila na sud. Kasnije se, naravno, pokazalo da je spomenuti sociolog, imenom Andrej Holm, “gentrifikaciju” koristio naprosto stoga što mu je to struka, a sama ta riječ prilično česta u suvremenim studijama urbanizma. Mobitel nije koristio – jer ga naprosto ne koristi.

Trenutni progon Andreja Nikolaidisa pomalo nalikuje na tu epizodu. Najprije je crnogorski književnik napisao tekst prilikom 20. obljetnice Republike Srpske, u kojem nas je podsjetio na slavnu rečenicu Waltera Benjamina da je svaki spomenik civilizacije ujedno i spomenik barbarstva, misleći time, dakako, na režim koji je zasnovan na genocidu. Potom je najčitanija dnevna novina u Crnoj Gori – koja se, uzgred rečeno, istakla i impresivnom inventivnošću u minimiziranju genocida u Srebrenici – tražila njegovo uhićenje. Pa su Nova srpska demokratija, koja je odbila da u crnogorskoj skupštini glasa za deklaraciju osude genocida u Srebrenici, i njihov koalicijski partner Pokret za promjene osudili Nikolaidisa za “govor mržnje”. Na kraju je beogradski Kurir donio glavnu vijest o “Krivokapićevom teroristu”, s tvrdnjom da se Nikolaidis doslovno zalagao za ubojstvo Tadića, Dodika i Patrijarha.  

Antiterorističkoj histeriji ovdje nije kraj. Dao je izjavu i predsjednik Matice srpske u Crnoj Gori koji tvrdi da se radi o “državnom protežiranju terorizma”. Dodik također nije bio štedljiv na riječima pa je, nakon što su ga novinari uputili da je Nikolaidis nedavno dobio uglednu europsku nagradu za književnost, bez pardona odgovorio: “Napišite slobodno: Jebem mu književnost!”. Očekivano – jer kakav bi to bio dernek bez njega – javio se i Kusturica koji je tom prilikom izjavio da je “Nikolaidis podgorički taliban. On poziva da se aktivira terorizam na Balkanu i to mu ne treba dozvoliti. A to nije poklič samo da se ubije Srbin, već bilo ko. Ponovo ću da ga tužim”. Ako se sjećate one prošle tužbe, jer Kusturica očito nema pametnijeg posla nego da tuži koga stigne a pogotovo Nikolaidisa, naš je crnogorski književnik bio kriv jer je velikosrpskog redatelja prozvao “dželatovim šegrtom”. Nije li ironija u tome da bi sada upravo Nikolaidis mogao tužiti Kusturicu jer ga ovaj bez ikakvih argumenata naziva “podgoričkim talibanom” koji poziva na terorizam? I to isti onaj redatelj čiji bend na koncertima izvodi ode Radovanu Karadžiću!  

Pa u čemu je, dakle, problem? Problem je u tome što je sporan Nikolaidisov odlomak sve samo ne nacionalizam, on je suprotnost nacionalizmu, a “civilizacijski iskorak” o kojem govori upravo je osuda svakog nacionalizma. Neuspjeli teroristički čin bio bi “civilizacijski iskorak” da je “Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni”. Da se Nikolaidisa optužilo za “marksizam”, onda bi ova hajka možda i imala smisla, premda bi i dalje bila groteskna, ali optužiti ga za mržnju Srba i poticanje terorizma doista je farsa. Štoviše, da je Nikolaidis prije nekih četrdesetak godina napisao tu rečenicu, vjerojatno bi ušao u čitanke, danas pak čovjek koji je na petnaestu obljetnicu masakra u Srebrenici ustvrdio da u Srebrenici nije bilo genocida kaže ni manje ni više nego – “Jebem mu književnost!”. I to zato što ne shvaća – ili ne želi shvatiti – da je za Nikolaidisa “civilizacijski iskorak” ne ubijanje ljudi ili mržnja Srba, već upravo suprotno: spoznaja da se iza ubijanja ljudi ili mržnje Srba zapravo krije krivo usmjeren bijes koji ne da je promašio ceo fudbal, nego i dalje skače na lopti koja se zavrtjela prije dvadeset godina i opustošila čitavu regiju tako što se utakmica igrala protiv ovih ili onih nacionalista (srpskih ili hrvatskih), a ne onih koji su doista određivali ishod, a to su, uvijek, bili oni koji suštinski uopće nisu marili za svoj vlastiti (srpski ili hrvatski identitet) nego su prije svega marili za novac.

Upravo je u književnosti i problem i sada se poput “samoostvarenog proročanstva” ostvaruje rečenica koju je Nikolaidis prije dvije godine izjavio nakon što je optužen za nanošenje “duševnih boli” Kusturici: “Brine me i što sam kriv za korištenje ironije i sarkazma, a s obzirom na to da o sebi volim razmišljati kao o piscu, to mi je priznanje pa ću i dalje svoju ironiju i sarkazam usavršavati”. Čini se da se Nikolaidis, na što upućuje i europska nagrada za književnost kao i skorašnji engleski prijevod njegova romana Dolazak, doista usavršio kao književnik, dok je Republika Srpska konačno postigla ono za čime je dugo žudila. Postala je dijelom Europe. Jer je konačno otkrila antiteroristički fundamentalizam koji vlada i u Europi. I ako zbog čega treba skinuti kapu svim kritičarima Nikolaidisa onda je to upravo zanimljiva činjenica da su njegov tekst uspjeli iščitati dijametralno suprotno od autorove intencije. Njihovo povlačenje u sigurnu kulu nacionalizma zapravo je simptom poricanja prave istine koja se – prilično transparentno – krije u tom tekstu. Kako to da baš nitko nije iz konteksta izvukao rečenicu koju je Nikolaidis čak podvukao, a u kojoj se zalaže da “Podgorica smanji pljačku” i da “pohapsi tajkunsku đubrad”? Gdje su sada čak i oni protivnici Nikolaidisa koji su tvrdili da se “prodao” kada je prihvatio mjesto savjetnika predsjednika crnogorske Skupštine? Kako to da baš nitko iz toga nije iščitao suptilnu kritiku crnogorske vlasti? Kao i u svijetu, i balkanski borci protiv fikcijskih terorista namjerno previđaju suštinski problem – pravi su teroristi svi oni tajkuni koji su opljačkali i koji i dalje nesmetano pljačkaju sve države Balkana. Fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima više smisla za one koji sada ponovo proganjaju Nikolaidisa. 

Mjesto radnje: obiteljska idila ispred malog ekrana u vašem dnevnom boravku. Vrijeme radnje: nedjeljna večer. Hugo Boss Tarik hladan kao špricer čita vidno nervoznom natjecatelju pitanje za prelazak prvog praga: Pseudonim Radovana Karadžića je : a) Dragan Dabić b) Ljubo Babić c) Krsto Papić ili možda pod d) Zdravko Mamić. Odmah potom oglasi se nejako čeljade koje je tek prije neki dan krenulo u školu: Tata, a tko je uopće Radovan Karadžić? Iako vam je nabrži prst jamačno srednji i rado biste ga pokazali idiotima zbog kojih vam se sad znoji čelo, ipak uspijete procijediti kroz zube: Pjesnik, oko moje, pjesnik.

Na stranu sad nastranu šalu. Budimo pošteni, nešto slično se dogodilo samo jednom kad se onomad Branimir Glavaš skrio u jednom od Kviskotekinih anagrama. Slažete se da osobe kojima se sudi za ratne zločine imaju pravo na svojih pet minuta isključivo u nacionalnom dnevniku ili eventualno sat i pol u nekom dokumentarcu koji njihova (ne)djela stavlja u odgovarajući kontekst, ali da je to sve. Da? E, drago mi je. Onda nas je barem dvoje. Ostatak naše kifle očito ne dijeli taj stav. Kako drugačije objasniti medijsku eksploataciju Umjetnika Nekad Poznatog Kao Radovan u raznim Explozivima, Exkluzivima, Kurtzima i Paltzima. Idem ipak pokušati. Pri tome moram početi od Karadžićeve gore prošlosti.

Za stvaranje slobodnih radikala odgovorne su, između ostalog, loše životne navike, UV- zračenje i očito, velikosrpska ideja. A kad ona napadne, neka vam bog pomogne jer nijedan antioksidans neće. Koncizno rečeno, zbog nje je na određenom prostoru jedini poželjni etnik -; četnik. Za razradu teorije se u susjednoj zemlji pobrinuo Radovan Karadžić dok je praksu prepustio Ratku Mladiću. I tako je Radovan superactive očistio dio Bosne učinkovitije nego Ariel (Sharon) Gazu pri temperaturi nižoj od 40º C. Srebrenica i Sarajevo platili su tisućama života. Iako je, prema vlastitom priznanju, izmajmunisao velike igrače i dobio željeni entitet, došlo je vrijeme da objasni tijela na kojima je on sagrađen. Nakon toga mu se gubi svaki trag sve do prije nekoliko tjedana. Jasno da jasnije ne može biti -; radi se o zločincu najvećeg kalibra i to treba ponavljati; ako ne zbog prijeke potrebe, onda bar zbog pristojnosti prema traumama koje će ostati i dugo nakon što njihov uzrok nestane s lica zemlje.

Za takav su se pristup slučaju odlučile samo televizije s troslovnim kraticama koje Balkancima ne znače puno; CNN, BBC i njima slične. O čemu smo mi slušali? Ovako napamet, o Petru Glumcu koji je Karadžića nadahnuo za ulogu života. O dr. Dabiću koji je tavorio po Indiji pa sadašnji izgled duguje valjda njihovoj konoplji i ayurvedskim medikamentima. I nije bilo baš simpatično gledati iskvarcana lica naših voditelj(ic)a koja su se razvukla u jokerovsku pozu dok su prenosila nove detalje o tom dovitljivom Srbinu koji se smijao u lice svojim progoniteljima. Doslovno smijao u lice. Lako je zamisliva situacija u kojoj na vrata ordinacije dr. Dabića, renomiranog homeopata koji riješava seksualne probleme, pokuca organ reda i zatraži pomoć jer mu nešto nije u redu s organom tamo dolje. Onda mu se, kako to obično biva kod doktora, ispovijedi i prizna da je anksiozan jer ima problema na poslu. Šef ga pritišće, a Karadžiću nema pa nema, ni traga ni glasa. Dr. Dabić na mjestu dijagnosticira uzrok problema, nasmije se, he he, i savjetuje pacijentu da se opusti jer, bre, nikad ne znaš gdje bi se Radovan mogao ukazati. Smiješno -; možda. Žalosno -; sigurno.

Mi pričamo samo o Draganu Dabiću -; ludom iscjelitelju, a zaboravljamo na Radovana Karadžića -; ludog zločinca. Njegov lik i djelo iskrsnu tek u nekoj fusnoti, između priča o nevjerojatnom makeoveru dr. Dabića koji je šugavog Modnog Mačka izbacio s naslovnica. Pitamo se na kojoj je on protein free dijeti bio da mu je pošlo za trbuhom skinuti više kila od Oprah i Jacquesa zajedno, a istodobno sveudilj tamaniti palačinke s Nutellom koje sad ponosno nose njegovo ime. Otkriva se njegova prisutnost u registru gostiju privatnog smještaja, a domoroci na Čiovu redom se javljaju tvrdeći da su vidjeli čovjeka, pače, rukovali se s njim, a oni ekstrovertiraniji čak i kavu popili. Opasno je to, posebno za generacije rođene od druge polovice 90-ih koje obrazuju isključivo masovni mediji. Nastavi li se debilizacija ovom progresijom, za 20 godina u nekom povampirenom izdanju Milijunaša natjecatelj će priznati olinjalom Tariku da je već čuo za tog Majstora Radovana, ali eto, ni nakon jokera pola -; pola ne može odlučiti je li ovaj zaslužan za: a) granatiranje Sarajeva ili b) portal trogirske katedrale.

Zarazi li romantiziranje njegovog lika i druge neće proći dugo prije nego holivudski moguli posegnu za ekranizacijom čudnog slučaja dr. Dabića i gospodina Karadžića. Spielberg će režirati, Michael Douglas će dobiti glavnu ulogu, a još nepoznati domaći izdajnik mora biti netko poput Jude Lawa. A koga ćemo proglasiti odgovornim? Ne možemo baš ni u koga uperiti prst. Najlakše je, a bojim se i natočnije, okriviti globalno zatupljenje, jednako intelektualno i emocionalno.

Zbog toga sve ovo na momente podsjeća na jednu bolesnu igru. Pa igrajmo se još malo. Vratite se na naslov ovog teksta i promiješajte slova u njemu. Vidjet ćete da on možda skriva jednu iluziju, ali otkriva ono što leži za nje.