Oba filma bave se temom ženskog organiziranja, rada i otpora iz “različitih povijesnih, političkih i filmskih pozicija”, stoji u najavi. Film Ljubav, žene i cvijeće Marte Rodríguez i Jorgea Silve snimljen je u Kolumbiji 1988. godine, a u njemu “pitanje proizvodnje ljepote postaje pitanje rada, zdravlja i globalne nejednakosti. Film prati radnice u kolumbijskoj industriji cvijeća, čiji se karanfili i drugo cvijeće izvoze na međunarodno tržište, osobito u Sjedinjene Države. Iza niske cijene i stalne dostupnosti cvijeća stoje opasni radni uvjeti, intenzivna upotreba pesticida i rad desetaka tisuća žena na plantažama oko Bogote”, istaknuto je u najavnom tekstu.

Na rasporedu je i kratkometražni film Kamenolomke argentinske autorice Azul Aizenberg iz 2021. godine. Radi se o filmskoj rekonstrukciji Velikog štrajka u Tandilu koji se odvio 1908. godine, a pokrenule su ga radnice u kamenolomima. “Od tog događaja nije sačuvana nijedna slika. Ostala su tek svjedočanstva u zaboravljenoj knjizi i jedan igrani film iz 1970-ih”, stoga film “polazi od povijesne praznine: ako ne postoje slike žena koje su sudjelovale u štrajku, gdje ih je moguće pronaći? Aizenberg traži njihove odsutne slike u tijelima, pokretima i pogledima drugih žena, stvarajući filmski kolaž o radu, pobuni i pamćenju. Kamenolomke podsjećaju da pobjeda tog štrajka ne bi bila moguća bez žena koje su bile u prvim redovima borbe”, stoji u najavi.

Filmovi će biti prikazani s titlovima na engleskom jeziku. Više detalja pronađite ovdje.

U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka. 

Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.

Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje. 

Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.

Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.

Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.

“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.

Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.

“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.

U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.

Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.

Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.

“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.

Tema natječaja je feministički lik radnice, čime organizatorice žele odati priznanje svim radnicima, kao i revolucionarki Adeli Pavošević (1897.-1928.), jednoj od najvažnijih figura radničkog pokreta u razdoblju između dvaju svjetskih ratova zbog kojega je u povijesti poznata i kao “osječka Rosa Luxemburg”. Bila je organizatorica niza prosvjeda, pokretačica radničkih novina te borkinja za društvenu ravnopravnosti. Zbog svoga sindikalnog i političkog djelovanja često je bila privođena od strane policije. Umrla je u Osijeku 5. srpnja 1928. godine od tuberkuloze.

Fokus na feminističkom liku radnice i uspjeh u prezentaciji tog lika u kratkoj priči bit će glavni kriterij članica žirija. Pristigle priče će se objaviti na mrežnim stranicama Udruge, te u relevantnim medijima. Priče se šalju pod šifrom/pseudonimom, a razrješenje šifre se šalje u posebnom dokumentu u kojemu treba pisati šifra/pseudonim, ime i prezime te kontakt podaci autora_ice, putem emaila kavazazenskaprava@gmail.com

Više informacija o uvjetima poziva možete pronaći ovdje. Natječaj je otvoren do ponoći 24. ožujka.

Rad na projektu Hrga je počela nakon razgovora s jednom od radnica Riječke industrije odjeće (RIO) koja je željela podijeliti svoju priču, a oko nje autorica je počela razvijati dokumentarni film. Tijekom prosinca projekt je predstavljen u Galeriji Miroslav Kraljević izložbom koja je prikazala okosnicu projekta – egzistencijalnu i ekonomsku neizvjesnost, nasljeđe radničke klase i prijenos siromaštva, ljutnju i pobunu. U sklopu izložbe 21. prosinca održan je i razgovor s Chiarom Bonfiglioli, postdoktorandicom u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) koja istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji.

Razvoj tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od okosnica industrijalizacije do tada primarno agrarne Jugoslavije, a upravo je tekstilna industrija upošljavala primarno žensku radnu snagu te na određeni način predstavljala prvi korak žena u produktivni rad. Kako su nakon rata socijalne institucije kasnile s razvojem, na žene je padao dvostruki teret produktivnog i reproduktivnog rada, no kao i u ostalim socijalističkim zemljama radnice koje su bile majke imale su određene beneficije poput porodiljnog dopusta i skraćenog radnog vremena kako bi se mogle brinuti za djecu. Iako su ove politike osigurale veću participaciju radne snage, ojačale su i rodnu podjelu reproduktivnog rada unutar obitelji, ističe Bonfiglioli.

Kao jedan od ilustrativnih primjera Bonfiglioli navodi Arenu u Puli koja je nakon rata zapošljavala siromašne žene iz ruralnih krajeva u okolici grada, što je brojnim mladim ženama u ratom opustošenom kraju bio važan izvor prihoda, kao i način osamostaljivanja i emancipacije. Tvornica je s vremenom rasla, a svoje proizvode izvozili su na zapadno tržište, područje SSSR-a, a posebno u zemlje Nesvrstanih. Iako su plaće uvijek bile vrlo niske, troškovi života nisu bili toliko visoki, a posebno je važna bila infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom. Radnice su imale pristup brojnim socijalnim servisima, od doktora i medicinske sestre do raznih specijalista, kao i kulturnim sadržajima, udruženjima i drugim načinima organizacije slobodnog vremena. Iako je rad u tekstilnoj industriji bio zahtjevan i slabo plaćen fizički posao, poštovanje je dolazilo iz činjenice da su radnice i da doprinose društvu. Osjećaj žrtvovanja za kolektiv, kao i osjećaj ponosa koji iz toga proizlazi zajednički je radnicama u svim jugoslavenskim republikama, naglasila je Bonfiglioli.

Arena je poslovala i za vrijeme rata, no dvije tisućitih godina počinje propadati, a 2013. godine radnice počinju štrajk. Neke od njih još uvijek čekaju isplatu posljednjih plaća. U Hrvatskoj je od 1990. godine otpušteno više od sto tisuća radnica i radnika iz tekstilne industrije. To je osobito teško palo ženama koje su počele raditi osamdesetih godina i koje su bez posla ostale tek nekoliko godina prije mirovine. Mnoge bivše zaposlenice Arene danas rade na nereguliranom turističkom tržištu ili kao njegovateljice i migrantske radnice u Italiji, dok je u drugim područjima gdje ne postoje takvi “zamjenski” poslovi, situacija za ovu klasu žena još teža. Preostala tekstilna industrija u Hrvatskoj svodi se gotovo isključivo na podugovorene poslove koje karakterizira iznimno niska cijena rada, česti prekovremeni rad i prekarni ugovori, a nekadašnji tekstilni divovi postali su sweatshopovi zapadnjačkih brendova. “Benetton u svojim reklamama promovira ljubav i zajedništvo, dok istovremeno u osječkoj tvornici na sto tisuća načina krše radnička prava”, upozorila je Hrga.

Iako su se prije često bunile i zahtijevale veća prava, danas zbog uvjeta rada među radnicama vlada nostalgija za ondašnjim vremenima svojevrsne sigurnosti, naglašava Bonfiglioli. Također, iskustva rada iz vremena socijalizma danas se koriste kao diskurzivno oruđe i motivacija za aktualne borbe. U zamku romantiziranja i glorificiranja prošlosti lako je upasti i pri istraživanju ove teme, dodala je Hrga, jer se i same radnice često s nostalgijom osvrću na socijalistička vremena u kojima su se radnici i radnice cijenile, i u kojima su “živjele bolje”. Hrga još uvijek radi na dokumentarnom filmu te još uvijek promišlja kako ga završiti, a da pritom ne upadne u zamku nostalgije, no kao što kaže u opisu izložbe “važno je dozirati i preispitivati tu nostalgiju i iznova otkrivati prostore za pobunu i promjene”.

Piše: Martina Jurišić

Paradigma “ženskih dužnosti” stoljećima oblikuje živote žena. Tako i Ivana Brlić Mažuranić u svojoj Autobiografiji priznaje kako je njezino pisanje bilo na kušnji zbog internalizirane predodžbe o “dužnostima ženskim” koje isključuju bilo kakav javni rad izvan privatnog, obiteljskog i domaćinskog života. Masovna industrijalizacija i prodor žena na tržište rada nisu promijenili niti odbacili propisane dužnosti, upravo suprotno – uz rad izvan kuće, ostajale su i “ženske dužnosti” u kući. No, čini se kako se spomenuta paradigma iz privatnog ubrzo proširila na javni prostor, dovodeći do feminizacije tržišta rada, što je posebno vidljivi kod migrantskih radnica.

Interes za fenomenom gastarbajterstva porastao je nakon nedavne migrantske krize te prepoznavanja određenih silnica koje su jednake za oba fenomena, a prošle je godine  obilježena i 50. obljetnica potpisivanja Sporazuma o radnoj migraciji između Austrije i Jugoslavije. No, iako je došlo do problematiziranja fenomena ono se i dalje odvija u ograničenom području, većinom u okviru nezavisne kulture, dok mainstream institucije, mediji i kulturna proizvodnja izostavljaju taj dio jugoslavenske povijest. 

Priče o gastarbajterima započinju s muškarcem kao središnjom figurom, ljudima bez domovine, graditeljima europske priče odozdo i prvom najavom globalnog kapitalizma. Poprimajući karikaturalna, gotovo mitska obilježja, gastarbajteri, sa svojom tragičnošću, podsjećaju na Krležinog Petricu Kerempuha koji u Baladama progovara o povijesti koja nastaje “odozdo”, udaljena od centra i od figure “pobjednika”. Takva je povijest marginalna, nevidljiva i zanemarena, a govori o proizvodnji kategorije Drugoga: o tome kako Prvi, kao dominantni stvaraoci svih oblika narativa, konstituiraju svoj identitet te pripisuju sebi ona obilježja i vrijednosti koje odriču Drugima. U takvoj povijest, koja je dominantno muška, gastarbajterice zauzimaju posebno mjesto dvostruke drugosti: kao žene i kao radnice.

Kompleksnost fenomena gastarbajterstva – koji s jedne strane predstavlja jugoslavensko otvaranje prema zapadnom tržištu, a s druge je najočitiji primjer eksploatacije radnika – osobito je vidljiva kada je riječ o ženskom radu koji se rijetko ili uopće ne problematizira. Govoriti o gastarbajtericama znači govoriti o ženskom radu općenito. Iako je u kolektivnoj svijesti naroda rad u inozemstvu najčešće usko povezana s odlaskom muškarca, oca, hranitelja obitelji, postojale su i žene koje su odlučile otići kako bi svojim obiteljima omogućile bolji život. No, njihov se rad izvan kuće nikada nije vrednovao na jednak način kao što se vrednovao rad očeva. Njihov je rad obilježen “ženskim dužnostima”, potplaćenošću, rodnom segregacijom i kontroliranom okolinom u kojoj su obitavale za vrijeme svojeg boravka u inozemstvu. 

U radu Proturječja potrošnje, Maša Grdešić navodi kako je proizvodnja uvijek smatrana muškom djelatnošću, dok je potrošnja dio feminine domene, a ulaskom žena u proizvodnju percepcija se nije promijenila. Štoviše, stvoren je ideal “nove žene” o kojem piše Chiara Bonfiglioli, a koji se oslanjao na ideju marljive radnice, štedljive domaćice, racionalne potrošačice i predane majke. Uvijek prisutan i očekivan koncept “ženskih dužnosti” rezultirao je brisanjem granica te stapanjem privatnog i javnog u slučaju zaposlenja, tako da su žene zapošljavane na manje plaćenim mjestima koja su bila u skladu s njihovim “urođenim” sposobnostima čuvateljice djece ili njegovateljice. Predstavljen kao oblik emancipacije i modernizacije, rad izvan kuće ipak nije bio praćen “(…) reduciranjem očekivanoga u pogledu brige za djecu i odgovornosti za kuću”, piše Branka Galić. Feminizacijom tržišta rada nije se uspostavila socioekonomska jednakost, već dolazi do orodnjavanja radnih mjesta i stvaranja slike o ženskim poslovima kao manje vrijednima, a zarada žene (p)ostaje samo nadopuna kućnoga budžeta koji se uvijek usko veže uz muškarca kao figuru koja o obitelji brine izvana. 

Odlazak žena na rad u inozemstvo usko je povezan s teorijom ljudskog kapitala o čemu u svojem radu također piše Galić, navodeći kako spomenuta teorija “(…) smatra da žene i muškarci, u prosjeku, ostvaruju različite vrste ulaganja ljudskog kapitala”, a to je ulaganje uvijek spolno/rodno određeno. Prvenstveno se tu misli na određenje žene kao majke, one koja rađa, i zbog čega je kao radnica uvijek postavljena u situacije ili pred izbore u kojima se muškarci teško i gotovo nikada ne nalaze. Obitelj čini žene dvostruko ili višestruko opterećene, a o čemu je progovorila i izložba One su bile kakvo-takvo rješenje koja se mogla pogledati u Galeriji Nova od 14. lipnja do 22. srpnja, a koja je predstavljena u sklopu istraživanja fenomena gastarbajterstva. 

Put. Žene iz Jugoslavije u Berlinu autorice Bosiljke Schedlich dio je izložbenog postava gdje umjetnica kroz niz panela popunjenih tekstom, dokumentima i slikama predočava život i rad gastarbajterica u Njemačkoj 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Ono što je uočljivo u svakoj predstavljenoj priči promjena je obiteljske ravnoteže koja se svodi na muževu nevjeru i ženinu dužnost da obitelj održi na okupu i zadrži status quo. Ženski rad u inozemstvu većinom je bio usmjeren na kućanske poslove ili rad u tvornicama s električnom dijelovima, što je zahtijevalo određenu preciznost – a što, s druge strane, svjedoči o radnim mjestima koja su određena biološkim pretpostavkama i očekivanjima nastalima u okviru patrijarhalnog poretka. Chiara Bonfiglioli objašnjava to na sljedeći način: “Povezivanje žena sa ‘spretnim prstima’ rezultat je ženske izvježbanosti u kućanskim poslovima, kao što je šivanje. Te su vještine prikazane kao prirodne – shodno tome i radna je snaga opisana kao nekvalificirana – zbog naturalizacije ženskog kućanskog rada u privatnoj sferi”. Fenomen “spretnih prstiju” te “prirodne” predispozicija dovele su do toga da se žene zapošljavaju samo na određenim, patrijarhalno konstruiranim radnim mjestima. Osim potlačenosti na radnom mjestu, gastarbajterice su i privatni život izvan domovine provodile u strogo kontroliranim i često nehumanima uvjetima – prostorima izgrađenima isključivo za migrantske radnice gdje ih je često bilo više nego što su uvjeti to dopuštali; njihove posjete i način ophođenja bio je propisan određenim pravilima, a sve je bilo podređeno što učinkovitijoj kapitalističkoj proizvodnji.

Neodvojiv od ženskoga rada izvan kuće je rad u vlastitoj obitelji, kućanski poslovi koji se podrazumijevaju i koji uvijek ostaju nevidljivi. U sklopu izložbe o tome progovara knjižica Božene Končić Badurina Ovdje i tamo gdje umjetnica kroz tekst i slike -forma slikovnice za odrasle – progovara o radu njegovateljica starijih i nemoćnih u Italiji. Svojevrsni lajtmotiv knjižice je 15 dana u Italiji i 15 dana kod kuće gdje se autorica zapravo osvrće na “žensku dužnost” vođenja dvaju kućanstava, pri čemu se vođenje vlastitog kućanstva ne vrednuje na isti način kao ono prvo, plaćeno. Prema Galić, kućanski su poslovi jedan od glavnih problema ženskoga rada jer se često podrazumijevaju i ostaju neplaćeni, iako čine između 25 i 40 posto bogatstva u industrijskim zemljama. Tako rad u kućanstvu (tuđem i vlastitom) postaje mjesto rodne segregacije i eksploatacije, a što se proširilo i na tržište rada gdje se žene češće zapošljavaju na manje plaćenim poslovima, onemogućuje im se napredovanje (fenomen “staklenih stropova”) i često znaju prolaziti kroz razne vrste zlostavljanja. Ono što bi djelomično trebalo promijeniti odnos društva prema radnicama u kućanstvu je Konvencija o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada donesena u lipnju 2011. godine, a njome se formalno priznaje i vrednuje radnika/icu u kućanstvu te se udaljava klasifikacija kućanskog posla kao “prirodno” ženskoga posla.

Problematiziranjem fenomena gastarbajterstva otvoreno je novo poglavlje propitkivanja eurocentrizma kao oblika etnocentrizma koji predstavlja “(…) definiranje vlastitog identiteta kroz pripadnost narodu koji je smješten u središte. Taj pogled pretpostavlja i gledanje na druge kroz udaljenost od središta u kojem je lociran ‘naš’ pogled”, piše u svom radu Miranda Levanat-Peričić. No, još uvijek je ostalo nedovoljno istraženo područje ženskog rada u inozemstvu, njihove uloge u izgradnji Europe kakvu danas poznajemo i konstrukcija koje je proizvelo patrijarhalno društvo o ženama kao “urođenih čuvateljica djece, toplijih i manje racionalnih bića od muškaraca itd”. Stoga je važno unutar diskursa o radnoj migraciji voditi računa i o gastarbajtericima koje se danas, jednako kao i prije pola stoljeća, i dalje nalaze na istom mjestu – nedovoljno plaćene, rodno segregirane i rastrgane između posla i “urođenih ženskih dužnosti”.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Igor Ružić

Prodor realnog u bjelokosnost domaćeg kazališta više nije bauk koji kruži, nego činjenica koju je nemoguće ne vidjeti, čak i ukoliko je riječ tek o sporadičnim slučajevima, vježbanju ruke za inozemne partnerske projekte, sporadičnim usponima nezavisne scene ili proplamsajima institucionalne svijesti i savjesti. Rijetko ali ipak donekle postojano, domaći kazalištarci, uglavnom mlađi i progresivniji, ipak priznaju zbilju kao okosnicu (i) svojeg bivanja, djelovanja, a donekle i svrhe. Riječ je o sasvim logičnoj odluci, najprije etičnoj a onda i poetičkoj, a ne valu ili pomami, niti o generacijskoj slozi, čak niti o modi, jer za modu bi bili potrebni i neki drugi preduvjeti i očekivane posljedice. Individualne logike koincidirale su slijedom objektivnih i subjektivnih okolnosti, nerijetko uzročno-posljedično povezanih političkim i ekonomskim trenutkom i potpuno razumljivoj nemogućnosti njezinog ignoriranja.  

U nizu tih novih ili relativno novih glasova je i Goran Ferčec, prepoznatljiv po učestalosti potpisa najprije kao hvaljen, tražen i uspješan dramaturg na institucionalnim i izvaninstitucionalnim projektima, zatim i kao zanimljiv novi glas domaće proze , a tek onda i kao dramski autor u uobičajenom smislu. Jedinu inscenaciju jedinog Ferčecovog dramskog teksta, nimalo slučajno naslovljenog Pismo Heineru M. potpisao je Bojan Đorđev u Zagrebačkom kazalištu mladih pa, iako je njegov doprinos domaćem kazalištu već prilično vidljiv, a njegovi angažmani nipošto ograničeni samo na njega, do pojave Radnica… u produkciji fringe ensemblea iz Bonna to ostaje i jedini tekst koji se može zvati njegovim. Utoliko je još važnije što je predstava gostovala na ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima, festivalu koji, kao i sve drugo vezano uz tamošnji HNK, u posljednje vrijeme doživljava korjenitu promjenu. 

Radnice u gladovanju, ili punim naslovom Izvedbeni tekst na temu radnica u gladovanju u formi  lecture performancea s recitativima i(z) barokne pasije 18. stoljeća, scenski su oživjele u sklopu međunarodnog europskog projekta kojim su Schaubühne Lindenfels iz Leipziga i fringe ensemble iz Bonna spojili nekoliko ratnih obljetnica kako bi se programatski upitali gdje su suvremeni frontovi, na koji način se vode današnji ratovi i tko je u njima, u krajnjoj liniji, na kojoj strani. Agresivan naziv projekta Vor den Hunden, koji se prisjeća dvjestogodišnjice Bitke naroda kao i Prvog pa i Drugog svjetskog rata, mogao bi se prevesti kao Pred psima ili čak Oči u oči s psima. O granicama i institucijama koje čuvaju psi i bodljikava žica projektni tim ima svoje mišljenje i stoga je tijekom dvogodišnjeg zajedničkog rada autora iz europskih zemalja, dramaturga, izvođača i producenata proizvedeno nekoliko predstava različitog formata, koje na najrazličitije načine ispituju trenutno stanje europske svijesti i savjesti. S obzirom da Tvrđava Europa nema samo vanjske nego i gomilu unutarnjih zidova, vidljivih ili nevidljivih, te uzevši u obzir činjenicu da je lokalni kolorit u takvim projektima nerijetko prednost, Goran Ferčec svoj je tekst gradio oko slučaja Kamensko, pridruživši se tako relativno velikom broju umjetnika koji su reagirali na jednu od zanimljivijih, kasnijih ali upravo zato u javnosti bitno bolje praćenih, hrvatskih tranzicijskih afera.  

Dramatičnost događaja oko višemjesečne borbe radnica za ne samo radnička nego i ljudska prava, netransparentna prodaja i ostale financijsko-zemljoposjedničke makinacije, izvanredan je primjer rata koji traje i na europskom tlu, lokalni primjer za tezu da su sve nesreće izazvane ljudskim (ne)djelovanjem, od utopljenika u Sredozemlju do izrešetanih u Utøyi, na primjer, dio istog kompleksa odnosa moći, najprije ekonomske a tek onda, igrom demokracije u svojoj pretposljednjoj, dekadentnoj fazi, i političke. Međutim, u Ferčecovim Radnicama onih pasa iz naslova projekta nema, ukoliko upravo publika nije djelomično i sama, činjenjem ili nečinjenjem, u tom slučaju na onoj drugoj strani, ispred ograde koja dijeli one koji još njeguju iluziju svojih prava od potpuno i sasvim otvoreno obespravljenih. Zapravo, samo je jedan zaista „negativan“ lik, sporedni direktor, čovjek-marioneta svjestan svoje prolaznosti i potrošnosti u shemi posloženoj drugdje. Svi ostali su ili žrtve, ili nijemi promatrači, ili servisno osoblje ili Pripovjedač, posrednik koji u ovom slučaju zamjenjuje i medije, i društvo i gledatelje, jer njegovim doživljajem patnja istodobno jest prenesena i neutralizirana. 

Osobnom autorskom i vrlo subjektivnom poetikom, prepoznatljivom iz romana Ovdje neće biti čuda i komada Pismo Heineru M., Ferčec i ovoj zadanoj temi, ili temi koju si je sam zadao kao odgovor na prilično otvoren poziv spomenutog projekta, pristupa kroz individuu, ne u potpunosti razjašnjeni lik Pripovjedača, nevidljivog i naizgled generičkog, ali ne i bez osobina. Iako naizgled nepostojeći u svakodnevlju zbog filtriranja informacija što osobnom glasu daje specifičnu težinu i, na koncu, karakter, Pripovjedač je uronjen u zbilju, ali sa stvarnošću ili stvarnosnošću to ima onoliko veze koliko i svako proživljeno iskustvo, makar ono bilo i “tek” iskustvo razmišljanja. Raspad tijela i svijesti, konkretnog i idealnog, kod Pripovjedača se događa na sasvim konkretnoj razini, točnije na dubini podzemlja neimenovanog/namjerno pogrešno imenovanog grada i utvare nebeske slobode u avionu, na odgovarajućoj visini od nekoliko tisuća metara. Ispod zemlje kao i toliko iznad nje, njegov je iskaz jedno, mišljenje drugo, a tijelo, podatno zakonima fizike, socijalizacije i pravilnika o sigurnosti u ne samo zračnom prometu, treće. Spoj pronalazi, autopoetički, otkrivajući svoju namjeru, kad popustivši zakonima tržišta na sniženju kupi zastarjelo ili nedovoljno zanimljivo da bi držalo cijenu, izdanje Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha. Na prvi pogled jednostavnom, ali funkcionalnom zamjenom, u drugom dijelu teksta i izvedbe muka postaje model koji autor puni novim sadržajem – korom radnica s protagonisticama, korom muškaraca među kojima ima i radnika ali tu su i direktor tvornice, liječnik… Trpljenje jednog čovjeka, kojim on navodno iskupljuje grijehe svih, postaje vrlo konkretna, stvarnosna, borba za zarađene a neisplaćene plaće, ali tom zamjenom i skupina radnica tekstilne industrije dobiva svojevrsnu aureolu. Juda, Petar, Pilat i ostali također u toj suvremenoj priči oko i ispred nekadašnje Kuće europske mode dobivaju svoje parnjake, a publika razlog da odjednom pronađe vlastite ponore empatije i plemenite porive za buntom, akcijom, promjenom, možda čak i revolucionarnom. 

Taj drugi, manipulativni sloj Ferčecovog teksta i minuciozne, a gotovo tek geometrijom pozornice i uzusima izvedbe oratorija definirane i opterećene režije Franka Heuela, umjetničkog voditelja bonskog fringe ensemblea i jednog od začetnika projekta kojeg su Radnice dio, zanimljiviji je, iako su poigravanje s formom, kao i način kako ju je popunio skladatelj Gregor Schwellenbach, neodvojiv segment ukupnog učinka. Događajnost drugog dijela u prvi mah utopi onaj, uvjetno rečeno, uvodni dio, a Pripovjedač postaje tek vodič kroz radničku muku, jer važniji je, vjerojatno, transfer patnje pozorničkim sredstvima nego muka histeričnog pojedinca, razmaženog podjednako višim životnim stilom i boljim ukusom, ne samo u umjetnosti. Da, moglo bi se zaključiti da jest tako, i da radnice u štrajku, čije nevješto otpjevane arije prati zvuk šivaćih strojeva, imaju više prava na gledateljsku pažnju i pripadajuću zdravorazumsku i zdravoemotivnu reakciju. Zbiljskost naglašenu kostimima, gdje ponovno Pripovjedač u globtroterskoj sportskoj eleganciji sasvim jasno odudara od plavih radnih kuta i potkošulja, i sasvim realističnim prikazom održavanja minimuma higijene u štrajkačkim uvjetima, međutim, poništava tek jedna, dosljedno minimalna ali posljedicom tektonska redateljska gesta. S obzirom da publika sjedi u dubini pozornice, pozadina izvedbe je gledalište riječkog HNK, građanski hram kulture, koji je tek sporadično, u posebno dramatski naglašenim dijelovima ove muke, osvijetljen, ali decentno da istodobno funkcionira kao unutrašnjost crkve, koncertne dvorane ili velikog (nacionalnog, čak!) kazališta. Podsjetnik je to da je inscenacija ipak inscenacija, a izvedba izvedba, i da su njemački glumci (Maciek Brzoska, David Fischer, Justine Hauer, Nicole Kersten, Manuel Klein, Bettina Marugg, Andreas Meidinger, Laila Nielsen, Valentin Stroh) tek dio opsjenarskog mehanizma preuzimanja, prisvajanja i predstavljanja. Bez obzira u kojem izvedbenom prostoru se odvija, crkvi, kazalištu, cirkuskom ili nekom drugom šatoru… Iznenadnim ili malo nježnijim paljenjem svjetala zbiljsko stanje dolazi na vidjelo i maske padaju, a empatija nudi i drugi obraz katarzi parafraze Bachovog sunarodnjaka: Ne suosjećajte tako romantično!

Od štrajka, posebno je to jasno ovih dana kad su je počelo rušenje nekadašnje tvornice iako još nije prodana i iako plaće radnicama nisu isplaćene, nije bilo ništa. Isti manje ili više krvožedni psi sasvim nedvosmisleno kruže ne samo oko ljudi i tvornica, nego oko cijelih država. I još uvijek ih nema dovoljno, pa im treba pomoć i pokojeg novopodignutog zida. Između igranja radničkog štrajka glađu i osobnog autentičnog glasa koji iznosi frustraciju s punom sviješću o vlastitom položaju u hijerarhijama ovratnika i platnih razreda, ipak ima razlike. Pitanje je osobne odluke pristaje li se na mehanizam, pa bila to i igra o (ne)promjenjivosti svijeta, ili na pojedinačnu gestu. Što ne znači i dilemu između pojedinačnog i kolektivnog u umjetnosti, već upravo obrnuto, između pojedinačnog i kolektivnog izvan nje. Drugim riječima i hagiografskom logikom: čudo bi već bio poziv na Marulićeve dane, ali još bi veće čudo bilo uvrštenje Radnica u gladovanju u program Pasionske baštine.