Predstavljanje istraživanja održalo se 1. rujna u zagrebačkom centru MaMa. Diskurzivni program Moda nakon brze mode okupio je modnu aktivistikinju Tenu Lavrenčić u ulozi moderatorice, urednicu brošure Anu Vragolović, te novinarku Mateu Grgurinović u razgovoru o radnim uvjetima i povezanosti klimatske krize i modne industrije.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Prostor Klaonice, u kojem se razgovor i održao, industrijska je baština u propadanju, a prostor je mjestimično iskorišten za potrebe privatnog sektora. U isto vrijeme, nedostatak radnih prostora za umjetnike_ce predstavlja egzistencijalni problem za nezavisne autore_ice i kolektive. Okupljeni oko inicijative, očuvanje postojeće strukture i osiguravanje stabilnih radnih uvjeta za kulturno-umjetničke prakse vide kao komplementarne ciljeve koji mogu imati zajedničko rješenje.

U ime umjetnika_ica okupljenih oko Inicijative, koja trenutno broji više od 160 članova_ica, Luana Lojić, Predrag Pavić, Nikola Radeljković, Tea Kantoci, Marko Pogačar i Bojan Mrđenović približili su okupljenima prostorne potrebe u različitim područjima umjetničke djelatnosti. Dotakli su se i ankete provedene među članstvom inicijative. Prema rezultatima, njih 85% nema adekvatne uvjete za rad zbog čega su alternativu prisiljeni tražiti u komercijalnim najmovima stanova ili u vlastitom stambenom prostoru. Pritom, najizraženija je potreba za ateljeima i radionama za koje je takav oblik prostora vrlo često neprikladan.

Panel raspravu koja je uslijedila moderirao je Filip Pračić, istraživač i programski suradnik u udruzi Pravo na grad, i u uvodu istaknuo da je velika prednost Klaonice ta da je potpunom u vlasništvu Grada i to kao strateška razvojna cjelina, a ne skupina pojedinačnih parcela. Iz toga proizlazi drugi veliki cilj inicijative – osmišljavanje modela upravljanja Klaonicom kao urbanim dobrom namijenjenom kulturno-umjetničkom radu i proizvodnji kako bi se izbjegla ¨stihijska uporaba prostora, gentrifikacija uzrokovana komercijalizacijom, a ponajviše institucionalna obnova i prenamjena¨.

Sven Janovski u ime Operacije grad i Jana Šarinić, sociologinja sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na panelu su predstavili programske, odnosno sociološke smjernice koje smatraju ključnima na temelju zasebno provedenih analiza.

Analiza praksi dodjele prostora za kulturu koju su 2025. godine mreža Clubture i Mreža društveno-kulturnih centara (DKC-HR) proveli i u Zagrebu, pokazala je, sumira Janovski, da se kao glavni problem izdvaja imovinsko-pravna neizvjesnost. Razlog tomu su neriješeno vlasništvo velikog broja prostora, ali i sporadični zahtjevi za povratom prostora od strane države. Također, analiza je pokazala da su resorni gradski odjeli s jedne strane preopterećeni po pitanju količine zahtjeva koju trebaju obraditi, ali im jednako tako nedostaje kadar koji bi procijenio iskoristivost prostora i potrebe korisnika_ca. 

Šarinić je 2021. izradila sociološku studiju Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici u kojoj zaključuje da projekt mora podmiriti potrebe svakodnevnog života u vidu zelenog prostora i prostora konzumacije kulturnog sadržaja s obzirom na to da gradska četvrt Trnje i dalje nema kulturni centar. Istaknula je da je za ostvarenje tog cilja nužna rekonstrukcija po fazama kako bi se prostor postepeno afirmirao, a građani stekli naviku korištenja. Također podsjetila je na skvot u Zagrepčanki kao ¨samoniklu kulturu¨ koju treba jednako čuvati kao zelenilo i baštinu.

Preostale sudionice panel rasprave, Ana Boljar iz Društva arhitekata Zagreb, Nataša Milutin Naglić kao predstavnica Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje te Kornelija Mlinarević, predsjednica Razvojne agencija Grada Zagreba, iznijele su operativno-praktičnu perspektivu o budućnosti Klaonice.

Iz prostorne i urbanističke perspektive, Klaonica ispunjava značajne preduvjete za izradu programa gradskog projekta. Boljar prije svega izdvaja lokaciju i dobru prometnu povezanost zbog čega Klaonica ima potencijal biti kulturni produžetak centra grada. Nadalje, na tom prostoru mikrourbanizam već postoji (zgrade, prometnice, zelenilo) i u budućnosti se ne bi mijenjao po pitanju izgrađenosti i namjene, odnosno radni prostori naslijedili bi radne prostore. Nažalost, neosjetljivost i rigidnost standardnih gradskih procedura usporavaju proces transformacije prostora za javnu namjenu zbog čega Boljar smatra da je propitivanje tih procedura imperativ u daljnjem bavljenju ovim kompleksom.

Nastavno na protokole, Milutin Naglić poručuje da je problem birokracije neizbježan, a procedura kompleksna i dugotrajna, no kao takva je propisana GUP-om pa prostora za tumačenje i propitivanja nema mnogo. Podsjećajući da je Zagrepčanka dio usvojenog urbanističkog plana uređenja Heinzelova-Radnička-željeznička pruga (2006.) te da se aktivnosti oko kompleksa nisu pokretale dijelom i zbog toga što konzervatorski elaborat iz 2023. nije uspio proći revalorizaciju, Milutin Naglić poručuje da Grad iskazuje interes i da unatoč komplikacijama postoje zadovoljeni uvjeti da se krene u postupak pripreme gradskog projekta.

S obzirom na obujam, značaj i kompleksnost cjelokupnog prostora nekadašnje Klaonice, Mlinarević konstatira da je projekt proizvodno-umjetničke infrastrukture moguće izdvojiti i kao zaseban zbog brže provedivosti, ali podsjeća i da Europska unija pozdravlja takav tip regeneracijskih, teritorijalno i sektorski integriranih projekata kakav bi bio cjelokupni zahvat rekonstrukcije i revitalizacije zone Zagrepčanka.

Na kraju rasprave pred okupljene je stala i Suzana Dobrić, članica Vijeća GČ Trnje i zastupnica u Gradskoj skupštini, kako bi pročitala prijedloge koje je Vijeće dalo 2024. godine u sklopu gradskog projekta revitalizacije prostora Zagrebačke Klaonice. Prijedlog uključuje prenamjene dijela prostora u kulturno-umjetničke svrhe i utoliko se podudara se s ciljem Inicijative kojoj je Vijeće izrazilo punu podršku.

Dok se raspravlja o budućnosti Klaonice, prazni i nekorišteni dijelovi kompleksa nastavljaju propadati, iako nisu svi pod istim stupnjem zaštite ili podjednako nedostupni za korištenje već danas. Upravo zato inicijativa zagovara postepeno stavljanje u funkciju onih dijelova koji ispunjavaju elementarne uporabne uvjete. Takav pristup ne predstavlja zamjenu za sustavnu obnovu, nego način da prostor ostane živ i relevantan te da se oko njega gradi zajednica korisnika.

Kada jednom dođe vrijeme za opsežnije zahvate, postojanje aktivne i organizirane zajednice moglo bi biti presudno za daljnje zagovarnje javnog interesa i održivog razvoja kompleksa. Dok je postupno korištenje prostora jedan od načina izgradnje zagovaračke zajednice, inicijativa prepoznaje komplementarne formate artikulacije zajedničkih stavova i interesa u obliku prikupljanja potpisa podrške putem formulara i javnog susreta Forenzika Klaonice najavljenog za rujan, kao jednako važne oblike umrežavanja i jačanja.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

U neizostavnom momentu kad se organizatori_ce i publika vrzmaju prostorom, čekaju i neobavezno ćaskaju prije samog početka događaja načula sam jedan razgovor u kojem se netko zapitao što se toga još uopće može reći o temi koja nas je okupila. Legitimno pitanje, složila sam se u sebi. Samo malo kasnije, na početku predavanja Praznik nas je zamolila da zamislimo sliku umorne umjetnice s podočnjacima koja kasno u noći sjedi za svojim laptopom. Činjenica da sam sliku u svojoj glavi automatski prvo malo romantizirala, iako sam dobro znala da je uvedena u sasvim suprotne svrhe, čini mi se, govori u prilog tome da je potrebno još svašta reći, ili makar ponoviti. 

Zašto romantiziramo patnju u umjetnosti? Odlučno se prebacujem u množinu jer sam nebrojeno puta od prijateljica, poznanica, nepoznanika, profesora, radnica, kritičarki, novinara, lica s televizije i imena s interneta čula da umjetnik_ca bolje stvara kad je bar malo nesretan_na. Pomislila sam to i izrekla i sama. Odakle nam ta ideja i kako se ona uklapa u tvrdnju da uzdižemo umjetnost i pritom ponižavamo umjetnika, kako kaže Praznik? 

Idealizacija umjetničkog procesa bila je jedna od glavnih tematskih niti predavanja. Prema Praznik, ona nije slučajna, već zaista strukturalna činjenica te posljedica kultiviranja individualnosti i kreativnosti koje neprestano jačaju od industrijalizacije i začetaka kapitalizma u 18. stoljeću. Idealizirana slika umjetnika i umjetnice kao genijalnih pojedinaca koji trpe za svoju umjetnost internalizirana je i ukorijenjena u ljudima, mistifikacija koja odgovara izrabljivačkom sistemu tržišta koji se gradi na potplaćenosti i prezaposlenosti radnika i radnica u kulturnom i umjetničkom sektoru. Zbog toga, kaže Praznik, kažemo da umjetnici_e stvaraju, a ne da rade, i zbog toga ih ne možemo zamisliti kao ono što jesu: kao radnike.

Kad gledamo na rad kao na ne-rad, kad umjetnike_ce ne smatramo radnicima_ama i kad umjetnički rad podrazumijevamo kao rad “iz ljubavi”, otvaramo se eksploataciji koja logičnu premisu da rad mora biti plaćen pretvara u problematičnu stavku u kontekstu umjetničkog i kulturnog polja. Zato je, naglašava Praznik, važno mijenjati način na koji ta polja percipiramo, što uključuje i promjenu jezika i inzistiranje na naglašavanju radništva: sama tako u predavanju sustavno koristi termin art worker. 

Druga važna komponenta na kojoj inzistira jest uvođenje nekog oblika diskursa i/ili podučavanja o radničkim pravima te uvjetima i vrijednostima umjetničkog rada u umjetničkim školama i akademijama. Posljedično će to dovesti do toga da pri “izlasku u stvarni svijet”, radnik_ca u kulturi odbaci dva nepisana pravila: umjetnici_e se moraju žrtvovati, a o novcu se ne priča. U lokalnom kontekstu producentica Romana Brajša radi upravo na normalizaciji tih tema unutar kurikuluma, pa je na panelu nakon predavanja podijelila kako se u sklopu svojih kolegija na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti zajedno sa studentima_cama hvata ukoštac s pitanjima cjenika, ugovora i ostalih radničkih prava u kulturno-umjetničkom polju.

Izlaz iz začaranog kruga eksploatacije koja počiva na idealizaciji umjetnosti Praznik ipak vidi prvenstveno u solidarnosti koja treba odnijeti prevagu nad individualističkim natjecanjem. Promjena je moguća tek u kolaboraciji i zajedništvu, a to se postiže procesom organiziranja. Ideje za pomak iznijela je u obliku vlastitog iskustva djelovanja u slovenskom Sindikatu za stvaralaštvo i kulturu ZASUK. Radnici_e u kulturi tamo su organizirali susrete i pisali manifeste, jedni drugima objašnjavali koje institucionalne alate imaju na raspolaganju i zaključili da je organizacija vještina koja se može naučiti. Njihove su strategije urodile plodom jer se pojavila svijest o tome da se pojedinci unutar sindikata vide kao dio zajednice, a ne kao usamljenici u borbi za pravedne radne uvjete. U toj solidarnosti, zaključuje Praznik, leži lijek za bolest srednjoklasnog konformizma koja se manifestira simptomom čekanja da će probleme riješiti netko drugi.

Potencijal za promjenu proizlazi isključivo iz zajedničkog djelovanja. To su, uz Romanu Brajšu, na panelu posvećenom lokalnim primjerima dobre prakse koji afirmiraju bolje radne uvjete i potiču solidarizaciju kulturnog polja, potvrdile i filmska radnica i dramaturginja Karla Crnčević i plesna umjetnica Lana Hosni uz moderiranje dramaturginje Nine Gojić. 

Zajednički je zaključak i panelistica i predavačice bio da je u razgovorima o problemima u polju rada u kulturi i umjetnosti važno postavljati “pozitivna” pitanja koja nemoć mogu pretvoriti u aktivno djelovanje. Drugim riječima, nije se dovoljno pitati što nam nedostaje, nego se treba usredotočiti na ono što nam treba da bi bilo bolje. U pozitivno intoniranoj završnici panela naglašeno je i da se pomaci zaista događaju jer se u posljednje vrijeme i strukturalno i diskurzivno stvari pomalo mijenjaju, što znači da su daljnji razgovori o ovim temama itekako potrebni. 

Tekst je objavljen u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Zamišljena kao mjesto susreta znanstvenika_ca i umjetnika_ca, konferencija Do we Even Know What is Going on? fokusira se na istraživanje pozicije visokoškolskih institucija u polju izvedbenih umjetnosti, odnosno njihove uloge u “uspostavi i reprodukciji normativnih kriterija za teorijsko razmišljanje, umjetničke prakse i pedagogiju”, kako piše u najavi. Otvarajući različite perspektive na niz pitanja, od odnosa nastavnika_ca i studenata, radnih uvjeta, različitih pedagoških praksi, emancipatornih strategija u nastavi, odnosa prema osobama s invaliditetom, do promjena koji dolaze s umjetnom inteligencijom, izlagači_ce će predstaviti “primjere dobre prakse i studija organiziranih u suradnji sa zajednicom te alternativne oblike obrazovanja”. Uz to, sudionici_e su potaknuti_e da istraže metode otpora prema “porivu da budu hiperproduktivni kao mjeri (akademske) legitimnosti”.

Postavljajući pitanje znamo li uopće što se događa, organizatori_ce dodaju: “Jasno svjedočimo brzom i ponekad nepovratnom transformiranju visokog obrazovanja, ali možemo li prepoznati, a potom nositi se s njihovim strukturalnim posljedicama? Kakav pedagoški aparat koristimo kako bismo se nosili s novim izazovima koji se stalno pojavljuju (kao što je prevalencija Youtube tutoriala u odnosu na učenje iz knjiga ili radova)?”

Konferencija uključuje teorijske doprinose, umjetničke intervencije i autopoetička istraživanja, studije slučaja vezane uz predložene teme te izvedbe i radionicu.

Za izvedbeni program (predstave, izvedbenu šetnju i radionicu) potrebno je rezervirati mjesto slanjem prijave na e-mail.

Detaljan raspored događanja pronađite ovdje.

Zaklada je participativni proces pokrenula s ciljem poboljšanja uvjeta rada u organizacijama civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a kako bi s predstavnicima organizacija raspravila buduće mehanizme pravednih praksi u Zakladi te potencijale njihove šire primjene u kulturnom sektoru. Proces za pravedne prakse ostvaruje se kroz dva formata sudjelovanja: Forum za pravedne prakse i Radnu grupu za pravedne prakse.

Svrha, sastav, uvjeti i način odabira članova Radne grupe za pravedne prakse su usuglašeni na 2. Forumu, a snimka je dostupna na Zakladinom YouTube kanalu. Čitav tekst Javnog poziva dostupan je na sljedećoj poveznici.

Prijave se podnose isključivo elektroničkim putem. Ispunjenu E-prijavnicu je potrebno pohraniti u e-sustav Zaklade. Glasanje za članove Radne grupe vrši se na 3. Forumu koji će biti održan u utorak, 27. veljače, od 10 do 13 sati putem platforme Zoom. Za sudjelovanje na 3. Forumu potrebno se prijaviti ovdje.

Rok za podnošenje prijava je 12. veljače.

Seminar organiziraju udruga Kurziv (nakladnika portala Kulturpunkt) i Centar za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana u suradnji s Human Rights Film Festivalom, a objedinjuje doprinose teoretičara_ki i istraživača_ica iz Poljske, Slovenije i Hrvatske. Predavači_ce će ukazati na neizvjesne i opasne društvene situacije u koje su današnji (kulturni) radnici_e dovedeni te ujedno nastojati ponuditi neka razmatranja o oblicima otpora koje pružaju pojedinci_ke i kolektivi.

Program je podijeljen u dva bloka posvećena raščlambi procesa prekarizacije koji je oblikovan klasnim, rodnim i drugim osima društvene marginalizacije. Prvi će se blok baviti prekarnošću i radničkim organiziranjem uz predavanja teoretičarki kulture Ewe Majewske i Katje Praznik, dok se u drugome objedinjuju mikro i makro perspektive specifičnih sfera intelektualnog i kulturnog rada, a uključuje izlaganja istraživača_ica Lee Horvat i Marija Kikaša. Diskusiju nakon predavanja moderirat će kustosica i kulturna radnica Barbara Gregov.

Seminar će se održati 5. i 7. prosinca u 18 sati, na engleskom jeziku i na platformi Zoom. Kako biste dobili Zoom ID i lozinku, pošaljite prijavu na mail. 

Program

Ponedjeljak, 5. prosinca 2022.

18.00 – 18.45: Ewa Majewska: Rod i prekarnost u izvanrednim okolnostima. Vodič za zbunjene.

19.00 – 19.40: Katja Praznik: Suprotstavljanje eksploataciji umjetničkoga rada s gledišta feminističkog radničkog organiziranja

19.40 – 20.10: diskusija s predavačicama

Srijeda, 7. prosinca 2022.

18.00 – 18.45: Lea Horvat: Razmišljati s prekidima

18.45 – 19.00: diskusija s predavačicom

19.00 – 19.45: Mario Kikaš: Odbjegla proizvodnja: globalna podjela rada u filmskoj industriji

19.45 pm – 20.00: diskusija s predavačem

Ewa Majewska: Rod i prekarnost u izvanrednim okolnostima. Vodič za zbunjene.

Procesi prekarizacije, koji primarno nastaju nakon okretanja prema neoliberalnom kapitalizmu, naglo se intenziviraju u razdoblju izvanrednih okolnosti. Prekarnost – rodno i rasno obilježeno iskustvo nesigurnosti, nevidljivog i marginaliziranog rada, iskorištavanog od strane države i korporativnoga kapitala u procesu akumulacije viška vrijednosti, bitno se produbljuje nakon uspostave fašističke vladavine. Fašističke tendencije današnjih desničarskih vlada te rasističkih i antirodnih pokreta pružaju zakonske okvire, kao i ideološko opravdanje za snažniju eksternalizaciju afektivnoga rada i rada u području skrbi na one koji su već društveno isključeni i marginalizirani – žene, LGBTQ+ osobe, migrante_kinje i izbjeglice, kao i siromašne osobe. U takvim uvjetima dohodovne razlike samo rastu, čime se dodatno pospješuje zaoštravanje klasnih podjela. U neoliberalizmu uočavamo radikalni povratak tradicionalnih rodnih uloga i modela. Ovo će predavanje prikazati neke opće tendencije prekarnosti u izvanrednim okolnostima, a ujedno pružiti i smjernice za pružanje otpora kakav se razvija u različitim dijelovima današnjih društava.

Ewa Majewska feministička je teoretičarka kulture iz Varšave. Predavala je na UDK u Berlinu, sveučilištima u Varšavi i Krakovu; bila je gostujuća predavačica na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji; berlinskom ICI-u i bečkom IWM-u. Objavila je Feminist Antifascism. Counterpublics of the Common (Verso, 2021.) i pet drugih knjiga, te mnogobrojne članke i eseje u časopisima i zbornicima, uključujući e-flux, Signs, Third Text, Journal of Utopian Studies i Jacobin. Njezino je istraživanje usmjereno na arhivistiku, dijalektiku slabih; feminističku kritičku teoriju i antifašizam. Sukustosica je izložbe radova Mariole Przyjemske u galeriji Zachęta u Varšavi (2022. – 2023.). Trenutačno radi na Sveučilištu društvenih i humanističkih znanosti u Varšavi na projektu Public against their will. The production of subjects in the archives of Hiacynt Action. 

__________

Katja Praznik: Suprotstavljanje eksploataciji umjetničkoga rada s gledišta feminističkog radničkog organiziranja

Ovo se izlaganje temelji na marksističkom feminističkom pristupu problemima nevidljivog, esencijaliziranoga rada, koji uključuje i umjetnički rad, kako bi se ispitali mehanizmi koji pokreću njegovu kontinuiranu eksploataciju. Zašto moramo odvajati umjetnost od ideja o radu i radničkog organiziranja? Što radnici_e u području umjetnosti mogu izgubiti kritičkim pristupom pojmovima kreativnosti i modelima naknade temeljenima na zaslugama? Trebamo li o kreativnosti razmišljati i kao o obliku rada koji zahtijeva radne standarde? Suprotstavljajući se sveprisutnoj ideologiji kreativnosti i umjetnika_ce kao oglednog primjera neoliberalnog radnika_ce koji svoju uspješnost gradi na slobodi, samodostatnosti i autonomiji, ovo će izlaganje pokazati zašto je oslanjanje na individualizirane pojmove kreativnog izražavanja kontraproduktivno za radničko organiziranje u umjetnosti i kreativnom sektoru. Prikazujući kritiku poimanja čovjeka kao poduzeća i trenutačnu transformaciju radnih odnosa, razmotrit ćemo zašto se radi o pogrešnim tumačenjima položaja umjetnika/ca u klasnim odnosima i društvenom procesu proizvodnje.

Katja Praznik autorica je knjiga Art Work: Invisible Labor and the Legacy of Yugoslav Socialism (University of Toronto Press, 2021.) i The Paradox of Unpaid Artistic Labor: Autonomy of Art, the Avant-Garde and Cultural Policy in the Transition to Post- Socialism (Založba Sophia, 2016.). Izvanredna je profesorica na Sveučilištu u Buffalu na Programu za umjetnički menadžment te Odjelu za globalne rodne studije i studije seksualnosti. Prije preseljenja u SAD radila je kao freelancerica na slovenskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni. Bila je glavna urednica časopisa Maska, dramaturginja u području plesa, te se aktivno angažirala u nastojanjima za poboljšanje radnih uvjeta umjetničkih radnika_ca u Društvu Asociacija. Živi između Buffala, New Yorka i Ljubljane, a trenutačno je uključena u organiziranje radnika_ca u području umjetnosti u Sloveniji kao jedna od osnivačica i članica radničkog odbora nedavno utemeljenog sindikata Zasuk koji okuplja radnike_ce u području umjetnosti i kreativnog rada.

__________

Lea Horvat: Razmišljati s prekidima

Navikli smo razmišljati o intelektualnome radu kao o dugotrajnom postupku koji zahtijeva našu punu pozornost. U tom konvencionalnom, patrijarhalnom shvaćanju intelektualnoga rada svaki bi prekid predstavljao neuspjeh ili nemarnost. Međutim, samo rijetki imaju povlasticu raditi s malim prekidima ili bez njih. Raspravljat ćemo o nizu prekida, od kojih su mnogi rodno obilježeni: o govornicama_icama prekidanima više “komentarom, nego pitanjem”, kolizijama između rada skrbi i intelektualnog rada, “novo normalnim” stankama u financiranju u neoliberalnoj akademskoj zajednici, samoometanju, pravljenju stanki kako bismo se brinuli o sebi, i raskidanju veza s utabanim stazama institucionalne moći. Međutim, razlika između protoka i distrakcije nije uvijek bjelodana. Iskustva međuovisnosti mogu nam pomoći da razbistrimo naša promišljanja u potrazi za uključenošću i jednakošću. Skretanje s utabanih putanji i prekidanje posla mogu biti ključni za promjenu. Konačno, razmotrit ćemo i samu prirodu prekidâ; prekida li naš neuredan život posao, ili je obrnuto?

Lea Horvat poslijedoktorandica je i istraživačica na Odjelu za kulturnu povijest Sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni. Trenutačno radi na svojem habilitacijskom projektu A Taste of Caffeinated Emancipation: Coffee, Cafés, and Gender in the Habsburg Empire. Studirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu, Beogradu i Berlinu. Doktorirala je povijest na Sveučilištu u Hamburgu. Njezin doktorski projekt A Cultural History of Mass Housing in (Post-)Socialist Yugoslavia poduprla je Njemačka zaklada za akademske stipendije. Bila je stipendistica na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, Sveučilištu u Leipzigu i Fakultetu za dizajn Državnog sveučilišta u Iowi. Suurednica je Krila, platforme za feministička čitanja popularne kulture. Njezina prva knjiga Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice objavljena je 2020. godine.

__________

Mario Kikaš: Odbjegla proizvodnja: globalna podjela rada u filmskoj industriji

Izlaganje se bavi promjenama koje su u posljednjih nekoliko desetljeća na globalnoj razini utjecale na filmsku industriju, s naglaskom na teritorijalne promjene i njihove učinke na gospodarsku i društvenu organizaciju filmske produkcije u cijelom svijetu. Ovaj model dislokacije filmske industrije iz njezina povijesnog, gospodarskog i kulturnog središta, odnosno Hollywooda i njegovih produkcijskih studija, često se naziva “odbjeglom produkcijom” (eng. runaway production). Usporedbom različitih studija slučaja, Kikaš će prikazati promjene u filmskoj produkciji na makrorazini (konkurentnost među različitim nacionalnim državama i regijama, trgovinske politike, odnos između transnacionalnih korporacija i nacionalnih država), ali i na mikrorazini (uloga kooperanata u produkcijskome lancu, podjela rada na produkcijskim setovima te sindikalno udruživanje i zaštita radnih prava filmskih radnika_ca). Predavanje se temelji na interdisciplinarnom teorijskom aparatu ekonomske geografije, studijima filmske produkcije, političkoj ekonomiji i paradigmi globalnog robnog lanca.

Mario Kikaš slobodni je novinar i znanstveni novak u području kulturne sociologije na Sveučilištu Nord (Norveška). Njegova su istraživanja usmjerena na povijest kulturnih politika, političku ekonomiju kulturnih i medijskih industrija te povijest radništva.

_ 

Program će moderirati Barbara Gregov. Gregov je autorica, kustosica i kulturna radnica. Članica je kustoskog kolektiva koji vodi festival fotografije Organ Vida te programska koordinatorica u LGBTIQ organizaciji Zagreb Pride.

_

Seminar je dio kurikuluma Kulturpunktove novinarske školice i Škole za suvremene kustoske i kritičko pisanje SCCA-Ljubljana, ali otvoren je i široj javnosti. 

Program nastaje uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike.

Iako pojedine uhodane servis produkcije – hrvatske firme koje za strane produkcije obavljaju logistički dio posla – očito posluju jako dobro, činjenica je da se domaći autori i filmski radnici koji rade na domaćim projektima i dalje muče s manjkom sredstava, što nam sugerira da zarada od velikih stranih produkcija koju se obećavalo preusmjeriti u domaću proizvodnju tamo nikad nije stigla, a vjerojatno ni neće.

Nedavno si završila preddiplomski studij izvedbenog smjera suvremenog plesa na ADU. Kakve su mogućnosti daljnjeg obrazovanja plesača nakon akademije s obzirom da trenutno nema programa diplomskog studija, predstavlja li taj nedostatak ograničenje u vašim mogućnostima rada?

Nakon završetka preddiplomskog studija, neki se odlučuju za upis diplomskog studija izvan Hrvatske ili upis nekog drugog smjera na ADU koji je blizak suvremenoj plesnoj umjetnosti, npr. studij dramaturgije izvedbe ili produkcije. Međutim, puno je češće da se mladi plesači usmjeravaju na ulazak na scenu te da kroz rad dalje istražuju svoje interese. Nerijetko je slučaj da se na inozemnim MA studijima orijentiranima na izvođenje ili koreografiju traži već određeno radno iskustvo, sudjelovanje na projektima ili realizacija vlastitih autorskih radova u kojima postoji neki izražen smjer prema kojem plesni umjetnik ili umjetnica gravitira te im tako diplomski studij služi kao mjesto gdje taj interes mogu još dodatno pojasniti, rafinirati. Prema tome ne bih rekla da taj nedostatak trenutno predstavlja prepreku u dobivanju posla.

Kakvi su radni uvjeti u suvremenom plesu u Hrvatskoj, što bi izdvojila kao najveće poteškoće pri ulasku u profesionalni rad, a koji su najveći izazovi održavanja u polju?

S obzirom na to da sam tek prije par mjeseci završila Akademiju i upravo sam u razdoblju traženja svog ulaska na scenu, teško mi je govoriti na temelju vlastitog iskustva o održavanju u polju i općenito problemima scene. Netko tko je aktivniji na sceni mogao bi puno bolje pojasniti poteškoće s kojima se plesni umjetnici susreću. Ipak ono što vidim kao najveći problem svakako je nedostatak samostalne institucije za ples, nedovoljno financirani projekti, posebice mladih umjetnika koji vrlo često rade i za manju cijenu jer žele iskoristiti priliku, kakva god ona bila, a kada se projekti i realiziraju, imaju malen broj repriza upravo iz financijskih razloga. Ono što predstavlja poteškoću pri ulasku u profesionalan rad je svakako nesrazmjer broja profesionalnih plesača i plesačica koji izlaze s akademija i realnih radnih mogućnosti. Na samim počecima, potrebno je vrijeme da se rad mladih ljudi prepozna, da postanu vidljivi. Ukoliko netko ima afinitet prema autorstvu, prilikom prijavljivanja prvih vlastitih projekata postoji mogućnost da oni neće proći na natječaju jer je uz velik broj prijava logično da će prednost imati etablirani umjetnici čija je kvaliteta rada već prepoznata. Jedino rješenje koje mladi autori imaju za to je prema mojem mišljenju upornost. Ne treba odmah odustajati od svoje ideje zbog prvog neuspjeha – nerealno je očekivati da ćemo odmah po završetku studija svi dobiti jednaku priliku za rad uz toliki broj izvođača i autora. Ono što je problem za izvođače je mali broj audicija za sudjelovanje u projektima, predstavama. Kada se i objavljuje javni poziv za audiciju, u trenutnim uvjetima za plesače u Hrvatskoj ne možemo očekivati da će se tražiti cijeli plesni ansambl. Projekti koji se rade obično traže nekoliko izvođača/izvođačica, a ponekad je u pitanju i solo forma te prolaze oni koji u tom trenutku najbolje odgovaraju onome što se za određeni projekt traži.

Plesu je potrebna specifična infrastruktura. Koliko joj je lako pristupiti iz perspektive mlade umjetnice i kako misliš da bi trebalo riješiti nedostatak samostalne plesne institucije?

Uz suvremene plesne umjetnike često se veže atribut snalažljivosti te je to snalaženje vidljivo upravo u pronalasku prostora za rad. Činjenica je da je dostupnost dvorana Zagrebačkog plesnog centra koji bi trebao biti centralno mjesto plesnih umjetnika vrlo vremenski ograničena zbog velikog interesa i održavanja drugih programa. Kreiranje umjetničkog djela proces je koji uključuje istraživanje, pokušaje i pogreške da bi se naposljetku došlo do idealnog rješenja koje podržava ideju, a takvi procesi zahtijevaju određeno vrijeme. Privilegija vremena kod nas nažalost ne postoji upravo zbog nedovoljnog prostornih kapaciteta. Često se umjetnici odlučuju za druge prostore, bilo kazališne ili nekazališne na drugim lokacijama u svrhu održavanja probi. No, osim vremena potrebna je i adekvatna tehnička opremljenost, što nije svugdje omogućeno. Opcija za rad na projektima su i rezidencijalni programi na koje se možete prijaviti, od kojih neki jesu usmjereni upravo na rad mladih umjetnika.

Upravo je aktualno da se u potrazi za mogućim rješenjem dosadašnjeg problema plesne institucije unutar redova struke pojavio prijedlog potencijalnog modela institucije u javno-civilnom partnerstvu. Unutar takvog modela, scena bi imala mogućnost upravljanja ustanovom, kreirao bi se program koji bi proizlazio iz potreba scene u određenom trenutku, osim centralnog mjesta postojala bi mogućnost suradnje s drugim izvedbenim prostorima gdje bi se mogao odvijati program te bi se izbalansirale potrebe profesionalnih plesača i njihovog istraživačkog rada te edukativnih sadržaja za amatere i razvoj publike. Zasad mi kao mladoj umjetnici to zvuči prilično idilično i čini mi se kao dobar smjer kojim bi scena mogla ići. Međutim, ova inicijativa je u vrlo ranoj fazi te postoji niz stvari koje se moraju raspraviti da bi se uopće to iznio kao službeni prijedlog, a kamoli realizirao.

Pandemija je posebno teško pogodila izvedbene umjetnosti. Kako je utjecala na tvoj rad i u kojoj mjeri si ga uspjela prilagoditi novim uvjetima?

Za vrijeme studiranja smo kao generacija prošle iznenađujuće dobro s obzirom na sve okolnosti. Najviše nas je pogodio sam početak pandemije za vrijeme karantene kada je sva nastava prešla u online oblik te se svatko morao snalaziti unutar svojih privatnih prostora. Rad u dvorani s grupom ljudi jednostavno se ne može ničim zamijeniti. Srećom smo pred kraj godine dobili dopuštenje za održavanjem nastave uživo zbog specifičnosti studija, što se nastavilo i godinu poslije. Naravno, s određenim mjerama, nošenjem maski, dezinficiranjem dvorana nakon svakog sata te vrlo smanjenim brojem publike na ispitima. Nažalost smo izgubili mogućnost susreta s nekim gostujućim pedagozima čiji je dolazak bio spriječen zbog epidemiološke situacije te nam se jedan projekt prebacio s druge na treću godinu, što nam je odužilo studiranje. Izuzev toga, uspjele smo odraditi sve svoje obaveze i realizirati završne radove unutar svojeg polja interesa. Sada nakon studija vodim tečajeve izvan Zagreba i, osim malog broja ljudi, problem su izolacije zbog koje polaznici ne mogu kontinuirano pohađati satove, ali uspijevam to nekako održavati. Svjesna sam situacije i pokušavam ostati strpljiva i optimistična spram onog što slijedi.

Kako su izgledali tvoji počeci na književnoj i kulturnoj sceni i s čime si se morala suočiti kao nova autorica, u smislu funkcioniranja polja i njegove otvorenosti?

Često početke vezujemo za mladost, a onda, povratno, i mladost za početke. Tako, recimo, nezanemariv broj izvrsnih autorica i autora koji svoja prva djela pišu u četrdesetim, pedesetim godinama svog života, nema prilike koje sam imala ja dok sam studirala i tek počinjala pisati. Za mene je tad postojao pristojan broj natječaja za prvu knjigu na koje sam se mogla prijaviti. Svi su ti natječaji imali dobno ograničenje pa je moj početak bio lakši nego što je to početak nekoga tko je počinjao pisati u kasnijoj dobi. Međutim, povezivanje mladosti s počecima ne nosi samo privilegije, nego i neke nedostatke. Tako se mlade autore, pogotovo autorice, često percipira kao nedorasle, kao “manje” autore nego što su to njihovi stariji – pogotovo muški – kolege, nevezano za kvalitetu djela, recepciju od strane kritike i čitatelja, pa čak ni za broj knjiga.

Naša je književna scena zapravo dosta otvorena, pogotovo u usporedbi s nekim većim i centraliziranijim književnim scenama, poput Grčke. Po mom iskustvu, to što smo mala scena, uz neke nedostatke, ima i dosta prednosti. Ako ti je stalo da to napraviš, lako je pročitati većinu knjiga pjesama napisanih određene godine i nije teško pratiti suvremenu domaću produkciju. Također, javna čitanja, tribine i promocije knjiga su jako lijepi događaji jer poznaješ otprilike sve ljude u publici i ne osjećaš se otuđenim od književnosti kao sustava, nego je, bar u mom slučaju, prisutan neki osjećaj pripadanja toj zajednici koju si sam odabrao. Ta javna događanja vezana za poeziju mi nedostaju otkako sam odselila. Naravno, nije sve idealno. Kad si mlada žena, lako je početi pisati i objavljivati pjesme, čak ti katkad dodijele i pokoju nagradu za pjesnički prvijenac. Teško je postati “Pisac” i dobiti nagradu za najbolji roman. Te su nagrade uglavnom rezervirane za starije muškarce. Imamo velikih problema s nejednakim tretmanom muškaraca i žena – kako u cijelom društvu, tako i u književnom polju. I ne radi se samo o nagradama, one su tek jedna od površnih manifestacija raspodjela odnosa moći u društvu. Radi se o sistematskom nejednakom vrednovanju muškog i ženskog rada.

Književnu proizvodnju se često mistificira figurama genija i inspiracije, zbog čega se sav fokus stavlja na produkt, umjesto na rad. Kakvo je tvoje iskustvo kao autorice koja iza sebe ima sada već tri pjesničke zbirke, jesu li nesigurni uvjeti rada utjecali na tvoj proces i što bi izdvojila kao osnovni problem književnog rada?

Pisanje poezije nije profesionalizirano. Ne postoji osoba u Hrvatskoj koja živi isključivo od pisanja poezije. Korijen tog problema može se naći upravo u tom tradicionalnom romantičarskom kultu genija. To je jedna slika autora koji, kao prvo, piše gotovo nesvjesno, pod snažnim naletom inspiracije (iako romantičarski pjesnici uzimaju i uređivanje poezije nakon početnog naleta inspiracije u obzir, ali ipak naglašavaju upravo inspiraciju kao primarnu), a kao drugo, taj romantičarski genij piše iz čiste, idealističke ljubavi prema stvaranju. Ne smijemo smetnuti s uma da takva predodžba autora ima svoj povijesni i socioekonomski kontekst, a taj je da su u vrijeme njenog širenja pisali mahom privilegirani muškarci. Iako su mnogi od njih podržavali Francusku revoluciju, ipak se u njihovom mentalitetu zadržala koncepcija uzvišenosti koja je i dalje sadržavala aristokratske ideale. Oni nisu književnost percipirali kao rad jer, kao prvo, ako je to rad, znači da nisi poseban – aristokratski genij – nego tek puki obrtnik kojem su materijal riječi. Kao drugo, oni nisu morali prodavati svoja djela jer su bili pripadnici viših društvenih slojeva, pa su mogli proces pisanja izmještali u sferu idealnog.

Danas su se uvjeti u kojima nastaje književnost jako promijenili – pisanje se s jedne strane demokratiziralo, a s druge strane, danas ga ipak prvenstveno vidimo kao rad na tekstu. Iako su se uvjeti pisanja poezije promijenili, ta romantičarska slika autora ostala je prisutna u kolektivnom nesvjesnom, a u sferi vidljivog ostale su i njezine posljedice: maleni ili nikakvi honorari za pjesničke tekstove, nedostatak cjenika ili sličnih regulativnih dokumenata, ili barem neke vrste standardizirane, ujednačene prakse plaćanja rada kakve imaju sve ostale struke – od zidara do prevoditelja. Osnovni problem književnog rada pjesnika je, ukratko, što se nismo u stanju solidarizirati i naći zajedno način da se naš rad napokon počne cijeniti kao rad.

Prije tri godine preselila si se u Larissu, grad u grčkoj regiji Tesaliji, gdje si nastavila djelovati u književnom polju, između ostalog i kao suorganizatorica Thessalian Poetry Festivala. Kakvi su uvjeti za organizaciju takvog tipa događanja, kakva je infrastrukturna i financijska podrška te u kojoj je mjeri pandemija utjecala na njegovu provedbu?

Uvjeti u Larisi su super. Larisa je grad koji jako cijeni književnost, kulturne institucije u njoj rado surađuju jedna s drugom, a imamo i jako zainteresiranu publiku, koju je Thanos Gogos, pjesnik koji je pokrenuo Thessalian Poetry Festival prije deset godina, uspio usmjeriti ka poeziji. Grčka je puno veća i puno centraliziranija od Hrvatske – u govornoj praksi se Grčka doslovno dijeli na Atenu i na periferiju, i mnogi mi kažu da je književna scena u Larisi ravna čudu, da je dosad bilo nezamislivo da se u pokrajini poput Tesalije odvija petodnevni međunarodni festival u četiri grada. Meni ovaj slučaj pokazuje nešto vrlo važno i za hrvatski kontekst, a to je da će, ako radimo stvari entuzijastično i ustrajno, s vremenom naš rad biti prepoznat u vlastitom gradu, a kasnije i puno šire. Dogodit će se kad-tad da onda i gradske i nacionalne, pa i međunarodne institucije prepoznaju važnost tog rada. Jer kultura je suštinski društvena stvar, a to često zaboravljamo u suvremenim uvjetima proizvodnje.

Ljudi su u Hrvatskoj često demotivirani ako se ne nalaze u Zagrebu i misle da će im zbog toga biti teže nešto pokrenuti. Ali decentralizirana pozicija može biti i prednost – ako radiš nešto imajući svoju zajednicu i njezinu dobrobit na umu, onda će s vremenom ta zajednica prepoznati ono što radiš i steći ćeš puno veću, puno iskreniju i autentičniju podršku sugrađana nego što je to moguće u velikim gradovima gdje se već događa puno stvari. Ljudi u manjim sredinama cijene kad se nešto događa jer su dijelom toga, i taj entuzijazam može biti prednost koju ljudi u glavnim gradovima nemaju. To sam osjetila na vlastitoj koži kad sam svjedočila da stotine posjetitelja dolaze na festival, a svi se međusobno poznaju i sjede zajedno – prodavači povrća iz malih trgovina, gradonačelnik, upraviteljica gradskog muzeja, učiteljice iz škole. Iako Larisa ima oko 170 000 ljudi (s okolnim selima oko 300 000), za Grčku je to malen grad, i u njemu vlada ona vrsta familijarnosti kakva se kod nas viđa u gradovima poput Siska ili Slavonskog Broda. Pandemija nas pritom nije omela, pazili smo da svi nose maske, čak smo i dezinficirali mikrofone između čitanja.

Možeš li na osnovu vlastitog, ali i iskustva svojih kolega usporediti poziciju mladih kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj i Grčkoj i ukazati na prostor za napredak?

Mnogima će to biti čudno za čuti, ali u usporedbi s Grčkom, u Hrvatskoj su uvjeti još i dobri. Mnogi natječaji koji postoje u Hrvatskoj, u Grčkoj ne postoje ili do sad nisu postojali. Recimo, Thanos je sa svojom izdavačkom kućom Thraka pokrenuo natječaj za prvi neobjavljeni pjesnički rukopis. Toga prije u Grčkoj nije bilo, postojale su samo nagrade za pjesničke prvijence. A ta je nagrada inspirirana upravo nagradama za najbolji rukopis neobjavljenih autora, kakve su kod nas vrlo prisutne. Također, u Grčkoj ne postoje određene vrste subvencija Ministarstva kulture koje postoje kod nas – natječaji za poticanje književnog stvaralaštva, nagrade za najbolja književna ostvarenja i slično. Također, u Grčkoj je pjesnicima normalno da sami plaćaju izdavanje svojih knjiga, dok je kod nas to rijedak slučaj i praksa na koju se gleda s neodobravanjem. Grčkim kulturnim radnicima, pogotovo mladim, je puno teže nego nama. Unatoč tome, više ljudi u prosjeku čita knjige u Grčkoj nego u Hrvatskoj. Grci općenito više od nas vole sudjelovati u kulturi, i kao autori, i kao publika. Osobito vole poeziju. Poezija je ovdje jako cijenjena čak i među ljudima koji se ne bave kulturom, do te mjere da nas je jednom policajac, kad smo kršili neke prometne propise, pustio bez da nam je napisao kaznu nakon što je saznao da smo pjesnici. Samo nas je upozorio da mi, kao pjesnici, moramo svojim ponašanjem biti za primjer drugima.

Dakle, s jedne strane, svi se dive pjesnicima, s druge strane, malo tko ih plaća. Možda je to posljedica te figure romantičarskog genija koju smo spominjale u prethodnim odgovorima. Naravno, osim što kod nas malo koga zanima poezija, ni kod nas situacija po pitanju percepcije pisanja kao rada nije idealna. Usporedba s Grčkom nas može potaknuti da više cijenimo prava kulturnih radnika koje su za nas izborili naše kolegice i kolege, i da se, inspirirani njihovim postignućima, trudimo još više poboljšati uvjete vlastitog rada, ali i da se zapitamo zašto se, u usporedbi s Grčkom, kod nas toliko malo cijeni poeziju, zašto je se tako malo čita.