“U vrtu na perivoju, u najvećoj blizini nečujnog Frulaša, drveni puževi i žice zategnute čivijama oklopljenih violončela proviruju kroz svoja čelična kućišta između žičanih opruga, ali željezni surogati violine i kontrabasa ne propuštaju pogled u nutrinu svojih tijela. Slobodno uho prisjeća se žičanih vibracija pohranjenih gudačko-opružnih dueta i njegovih modela čeličnih i megafonskih gudala, igala, magnetskih ruku i slobodno padajućih magneta iz rekvizitarija duhovno recikliranog kazališta, pronađenih i prenamijenjenih industrijskih i vojnih trzalica.

Lakoća je zarobljena, okovana i sačuvana. Više stavaka Arahnofonije za oklopljene duete zrcale instrumentali druge dvodijelne skupine – gitarskog megafonskog dueta i preparirane klavirske harfe za sonifikaciju Arahnine mreže. U tom trenutku kuća slikara postaje kuća ekstremnog muzičkog kazališta, poprište zvukovlja metaliziranog drvenog instrumentarija i raznovrsno prepariranih radiofonijskih glasova”, istaknuli su Indoš i Vrvilo.

Osim izvedbe, umjetnički duo pripremio je radionicu za djecu pod nazivom Šahtofonija za dvije cipele koja će se održati u srijedu i četvrtak 24. i 25. lipnja od 10 sati. Radionica je namijenjena za djecu od 8 do 12 godina, a prijave se vrše na e-mail likovnicentar72@gmail.com.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

Transformacija medija zahvaća široko polje promjena, a u ovom podcastu fokusirat ćemo se na transformaciju kroz zvuk. Radio je medij koji je bio prisutan u svakodnevnom životu većine građana. Pojavom interneta, razvojem digitalne tehnologije i njenom dostupnošću mijenja se i sam način na koji slušamo, ali i način na koji se sadržaj promišlja, producira i komunicira.

Kroz suvremeni radio, pristupe produkciji podcasta i različite zvučne forme provode nas Kristina Tešija, novinarka u kulturi i urednica na splitskom KLFM radiju, Srđan Laterza, scenarist i autor podcasta o storytellingu te Pavlica Bajsić Brazzoduro, dramaturginja, umjetnica i autorica radiofonijskih djela. 

Snimanje i naracija: Martina Kontošić
Montaža: Ljubica Letinić
Instrumentalna podloga: Vatroslav Miloš

Ansambl već pomalo legendarne predstave HOERSPIEL: mala igra za slušanje (i gledanje) po prvi puta stiže u Split u ponedjeljak, 25. srpnja gdje će zaigrati u sklopu Splitskog ljeta na Meštrovićevim Crikvinama s početkom u 21 sat. Tada će iz starinske radijske kutije pred oči i uši publike iskočiti “mali ljudi iz radijske kutije”, odnosno “heršpilaši”: glumci, glazbenici, pisci, radijski autori i majstori tona i svjetla Jelena Miholjević (ovogodišnja dobitnica nagrade Gavella Faira za najbolju glumicu), Sven Medvešek, Ivana Rushaidat, Matija Antolić, Ljubica Letinić (ovogodišnja dobitnica nagrade Marija Jurić Zagorka za najbolju radijsku novinarku), Nina Bajsić (ovogodišnja dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu), Ante Perković i Pavlica Bajsić Brazzoduro među kojima i tri rođena Splićanina: Dino Brazzoduro, Ivan Zelić (ovogodišnji dobitnik Zlatne arene za zvuk na filmu) i Marino Frankola. Oni će tijekom ovog burlesknog putovanja kroz ranu povijest radija izvoditi tekstove oko 30 autora iz cijelog svijeta, zvučne efekte (foleys), atmosfere, glazbu i tišinu nudeći percepciji različite puteve. U tako stvorenoj fragmentarnoj dramaturškoj cjelini, redateljica i dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro istražuje granice između etera i teatra, te odaje počast radiju i umjetnosti slušanja.

Predstava je ovog proljeća uz podršku grada Berlina dobila i svoj njemački “remake” u izvedbi njemačko-hrvatske ekipe i pod naslovom Eter nad Berlinom / Aether ueber Berlin.

Iako je krajem prošle godine najavljeno da se, zbog budžetskih rezova, otkazuje održavanje jubilarnog, dvadesetog Prixa Marulić, s HRT-a su poručili da će se – uz predano zalaganje autora, producenata i slušatelja – festival ipak održati, od 21. do 27. svibnja u gradu Hvaru. Prošle su se godine u žanru radio drame, dokumentarne emisije i kratke forme predstavili radovi autora iz Češke, Njemačke, Finske, Australije, Rusije, Poljske, Kine, Irana, Izraela, Turske i Srbije, a ove se godine – prema riječima umjetničke ravnateljice Stephanie Jamnicky – očekuje jednak broj sudionika, o čemu će se više znati krajem ožujka. 

“Nakon 19 godina možemo bez lažne skromnosti primijetiti kako Prix Marulić uspijeva u jednoj od svojih početnih namjera da suvremenom slušatelju približi ostvarenja iz književne baštine pojedinih naroda te potakne medijske  kuće na proizvodnju takvih programa. Bogatstvo druženja i razmjene iskustava te mogućnost usporedbe raznovrsnih pristupa što ih Prix Marulić pruža nedvojbeno može pridonijeti još kvalitetnijemu i suvremenijemu spoju radiofonije i zajedničkoga nam duhovnoga nasljeđa”, ističe Jamnicky.

Prošle je godine glavna nagrada u kategoriji drame pripala autoru i redatelju Hansu Blocku s njemačkog radija Deutschlandfunk za rad Don Don Don Quijote – Atackéee, u dokumentarnoj kategoriji nagrada je pripala Malgorzati Zerwe i Davidu Zane Mairowitzu, također s Deutschlandfunka, za rad Kafka Unchained, a za “malu formu” nagrađen je Happy Birthday, Darling autora i redatelja Dmitrija Nikolaeva i urednice Žane Pereljaeve s ruskog RTR-a. Priznanje žirija za posebno postignuće u radiofoniji dodijeljeno je njemačkom autoru Göetzu Naleppi za djelo Cantus Appium (Song of Bees – 7 variations after Vergilius for voice and 15 bee-colonies).

Prix Marulić već se dvadeset godina godina održava pod egidom “Starim tekstovima u pohode”, predstavlja radove nastale prema tekstovima i temama napisanim ili obrađivanim prije 1921. godine i glavninu programa čini upravo slušanje radijskih igranih i dokumentarnih programa na povijesnim lokacijama antičkog grada Hvara. Također, ono što svakako izdvaja festival su i festivalske rasprave u kojima su – kroz razgovore i razmjenu iskustava – pozvani sudjelovati svi sudionici, čime aktivno doprinose i izboru pobjedničkih radova. Ovogodišnje izdanje Prixa Marulić koincidira s obilježavanjem devedesete godine postojanja Hrvatskoga radija i šezdeset godina postojanja Hrvatske televizije.

Piše: Izabela Laura

Multimedijalna koliba, umjetnička organizacija osnovana prošle godine s ciljem uspostave suradnje između raznorodnih umjetnosti u svrhu stvaranja zajedničkih projekata, u razdoblju od 24. do 26. listopada u Zagrebu predstavila je prvi ciklus malih radiofonijskih izvedbi Plan za bijeg. 

U dobu potpune prevlasti vizualnih medija, u kojem se zvuk više manje tretira samo kao prijenosnik određenog sadržaja, Plan za bijeg pokušava ponovno osvijestiti gledatelja kao slušatelja, odnosno stvara situacije koje zahtijevaju usmjeravanje pažnje na samu izvedbu zvuka (govora, glazbe i šumova) ne zakidajući gledatelja pritom i za vizualni aspekt izvedbe. Kombinacija je to “poezije, proze i zvuka” koja je u i oko Kule Lotrščak okupila glazbene, književne, plesne i dramske umjetnike koji su svoje umijeće pokazali kroz pet predstava. 

Projekt je više nego uspješan u provedbi svoje namjere, a i višestruko koristan jer omogućuje slušatelju da se koncentrira na jedan ili više određenih zvukova prisutnih u tom trenutku, čime razbija automatizirane obrasce slušanje te obnavlja i proizvodi estetski užitak kroz slušanje glasovnih i glazbenih varijacija. To i nije toliko lagan zadatak s obzirom da je ljudsko uho, svakodnevno izloženo buci koju proizvode promet, supermarketi i brojni drugi sadržaji, naviklo ignorirati tu podlogu na kojoj mora funkcionirati. A gubljenje senzibiliteta za čujno, dovodi do gubljenja svih svjetova koji se na taj način mogu stvoriti, što možda najbolje dokazuje Porculan, minijatura za glazbenika i plesačicu. Tekst je to dramatičara Dubravka Mihanovića o odlascima i dolascima, prozne i poetske naravi, iznimno snažan u svojoj izravnosti. Dijelom putopis, dijelom biografski zapis, Porculan je stvaran i stiliziran u isti čas, a možda zbog toga i toliko zavodljiv. Tekst na audio zapisu izgovara Rakan Rushaidat, a prate ga Stanislav Kovačić uživo svirajući čelo te plesačica Zrinka Šimičić. Usklađenost teksta, pokreta, glasa i titranja čela uspjeli su u potpunosti prizvati atmosferu putovanja, gradova kroz koje se prolazi, odnosa koji zaostaju za njima, svijet kako ga vidi pojedinac koji se kreće. A kretanja ima u svim predstavama Plana za bijeg, doslovnog i imaginativnog. 

Dramatičarka i dramaturginja Ivana Sajko tako predstavlja svoj tekst Northern Diversity u kojem govori o boravku u Berlinu, jednom brodu i nemogućnosti da se krene. Na početku publika sluša kolažnu snimku teksta i telefonskih razgovora u kojima se razni glasovi preklapaju, rečenice ponavljaju i nastavljaju, a zatim Sajko uživo čita ostatak teksta uz zvukove električne gitare Alena Sinkauza. 

U performansu Vidimo se izvođači i glumci pak zaista putuju, i to uspinjačom. Ivana Rushaidat i Filip Šovagović, svirajući gitaru i ukulele pretvaraju obične vožnje uspinjačom u jedinstveno glazbeno iskustvo, i to posebice osobama koje su se slučajno zatekle tamo za vrijeme trajanja izvedbe.  

Projekt tonmajstorice  Lane Deban i radijske dokumentaristice Ljubice Letinić, 1956. vodi gledatelje na posve drugačije putovanje. Autorice su napravile zvučnu rekonstrukciju pokušaja jednog davnog bijega nekolicine mladića, koji su 1956. s Velog Iža krenuli gajetom u Italiju, ali tamo nikada nisu stigli. Na prvoj etaži Kule postavljena je i instalacija, sačinjena od konusnih okvira sa fotografijama seoskog života koji vise sa stropa, te zvučnih snimki svjedočanstava njihovih sumještana.  

Uz gore navedene premijerno izvedene naslove, u ciklusu je prikazana i jedna repriza, autorski projekt Pavlice Bajsić, Hoerspiel, prvi put izveden prošle godine.

Ta “mala igra za gledanje i slušanje” svojevrsna je oda radiju, odnosno radio drami i umijeću izvođača koji sudjeluju u stvaranju potonje te jasno pokazuje koliko je glas bitan dio glumačkog aparatusa i koliko različitih funkcija može imati. Hoerspiel započinje na drugoj etaži Kule Lotrščak, gdje je pred publiku postavljen stari radijski uređaj koji emitira “eksperimentalni radio program prošlosti” odnosno isječke davnih radijskih emisija i pjesama. Međutim, uskoro se iza zavjese postavljene nad nišom iza stola s radijskim uređajem otkrivaju živi glumci, odnosno “živi” glasovi. Nakon pjesme koju izvodi ugodan glas Ivane Rushaidat, publika je pozvana slijediti glumce na “palubu, odnosno na sljedeći kat Kule gdje ih očekuje izvedba stvaranja radio drame katastrofe Marem oto. Forma dotične drame komunicira sa jednim od najpoznatijih dramskih radijskih emitiranja, Ratom svjetova Orsona Wellesa koji je 1938. godine uspio uvjeriti Ameriku da su Marsovci pristigli na Zemlju.

Uz edukativne elemente o povijesti radija fino isprepletene kroz zanimljive anegdote, prisutne su i druge priče, poput one ljubavne o starom bračnom paru Hanuki i Titusu, ali je naglasak uvijek stavljen na način izvođenja, odnosno na moderacije glasa izvođača i efekte koje one mogu izazvati. S jedne strane Hoerspiel daje prostor za uživanje u virtuoznosti izvođača čiji je glavni aparat u ovom kontekstu njihov glas, a s druge razbija iluziju svijeta koji taj glas stvara, prikazujući način na koji određeni kodovi funkcioniraju, čime se poziva na brehtijanski teatar. Uz Ivanu Rushaidat u predstavi igraju i Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ante Perković, Ljubica Letinić, Ivan Zelić, Dino Brazzoduro, Nina Bajsić i Matija Antolić. 

Konačno, osim što su povezane temom putovanja i naglašavanjem zvukovnog aspekta izvedbe, predstave ovog ciklusa radijofonijskog teatra veže i odnos prema prostoru. I Kula Lotrščak i uspinjača maleni su, intimni prostori, izolirani od vreve Donjeg grada te upravo zbog toga pogodni za bijeg. Jer kao što je Pavlica Bajsić, jedna od osnivačica Multimedijalne kolibe, rekla na zatvaranju ciklusa: “bježimo da bismo ostali”.  Plan za bijeg mala je estetska i osjetilna oaza koja nudi mogućnost kratkog, ali potrebnog bijega od kaosa užurbane svakodnevice, oaza koja, poput tjelesnog napora nakon dugo vremena, revitalizira i daje poticaj za kretanja koja slijede.