Deborah Cowen je docentica na Odjelu za geografiju i planiranje Sveučilišta u Torontu koja u svojim istraživanjima proučava načine na koje različiti sukobi oko infrastruktura definiraju političke krajolike. Promatrajući odnose između područja energetike, transporta i sigurnosti, detektira i pokrete i zajednice koji se suprotstavljaju infrastrukturi nepravde i rade na uspostavljanju mogućih alternativa. “Duboko posvećena temama društvene pravde i transformacije, Cowen se u radovima najviše bavi politikom infrastrukture, pišući o suburbanizaciji siromaštva, pitanjima rase i prostora, urbanoj sekuritizaciji i uplivu ratova u civilne prostore”, pojašnjavaju organizatori.

U knjizi Smrtonosni život logistike autorica istražuje umjetnost i znanost logistike u posljednjih šezdeset godina, polazeći od teze kako je logistika puno više od – kako je se općenito shvaća – opskrbe robom. “Kao staro vojno umijeće koje je imalo ključnu ulogu u stvaranju globalnog ekonomskog poretka, logistika ne oblikuje samo našu potrošnju, već i naša radna mjesta, urbana okruženja, političke odnose i mnoge druge aspekte života”, navodi se.

Istraživač i filozof Tomislav Medak s Cowen će razgovarati o nekoliko tema koje autorica obrađuje u knjizi, a koje su izuzetno važne u trenutnoj globalnoj i lokalnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, poput sigurnosti opskrbnog lanca i primjene nadzornih tehnologija u logističkim koridorima, smanjenja prava radnika, organizacije urbanog prostora prema potrebama logistike i raznih oblika prilagodbe nacionalnih i međunarodnih zakona u korist cirkulacije robe i kapitala.

Razgovor je moguće pratiti uživo na Facebook stranici udruge Drugo more.

Pandemija je u prednjii plan stavila brojne društvene probleme – o nekima se puno raspravljalo, a neki jednostavno nisu prepoznati. Primjerice, koliko bi nam prije godinu dana bila nevjerojatna činjenica da će preko noći velik broj ljudi početi raditi od doma? Ali evo nas, podijeljeni smo na esencijalne i ne toliko esencijalne radnike i sve funkcionira normalno. Zapravo, kad čovjek razmisli, sve djeluje čak i isuviše normalno. Kakve smo to zapravo poslove radili, koja je njihova društvena vrijednost kad je takvom lakoćom pola ekonomije izmješteno? Ako pitamo antropologa Davida Graebera, mnogi od tih poslova vrijednost uopće nemaju.

David Graeber, preminuo početkom rujna, bio je američki antropolog i anarhist, autor bestselera Dug: Prvih 5000 godina (2011.) i nedavno prevedene knjige Besmisleni poslovi (2018.). Knjigu su objavili nakladnici Jesenski i Turk i Drugo more u sklopu biblioteke Rad i misao. Naslov je rezultat nužnog kompromisa – bulšit iz izvornog naslova Bullshit Jobs nema dobar hrvatski ekvivalent.

Kako je sam autor u javnim nastupima često isticao, knjiga je nastala slučajno. Kada je 2013. godine objavio članak O fenomenu besmislenih poslova u poprilično opskurnom časopisu Strike!, iznenadio se viralnom reakcijom. Dok je bio na odmoru, članak je preveden na brojne jezike, The Economist je brzinski krenuo s objavom protuargumenata, a neki su pojedinci u svojim firmama čak formirali “gerilske” skupine koje su raspačavale tekst pomoću internih mejling listi. Graeber je tako shvatio kako nije tek riječ o njegovom špurijusu, već stvarno postoji velika masa ljudi koja vjeruje da su njihovi poslovi besmisleni. No što to znači da neki posao nema smisao?

Pod besmislenim poslom Graeber razumije svaki “oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uvjeta za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da tomu nije tako”. Takvi poslovi su često zatupljujuće zadaće koje bi se lako mogle automatizirati, u mnogim slučajeva ne zahtijevaju puno radno vrijeme, postoje zbog nekog sistemskog problema za koji ne postoji potrebna volja da bi se riješio i sl., a u isto vrijeme zahtijevaju uvjerljiv performans radnog entuzijazma. Kad bi ti poslovi nestali, nitko u društvu ne bi primijetio značajan nedostatak – štoviše, društvo bi vjerojatno postalo bolje. 

Zbog odjeka Graeberovog članka anketar YouGov proveo je istraživanje u Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. U obje su zemlje rezultati bili slični – oko 40 posto radnika smatra da su njihovi poslovi društveno beskorisni. Kada se tome pribroje korisni poslovi potrebni za servisiranje besmislenih – uredske čistačice, osoblje koje radi na održavanju IT infrastrukture i sl. – ispada da golem dio gospodarstva ovisi o poslovima koji nemaju stvarne svrhe. Graeber se takoreći slučajno spotaknuo o problem koji nitko nije primijetio.

Idealtipovi radnog besmisla

Dan je zaposlenik jedne britanske korporacije na poziciji administrativnog ugovaratelja i uvjeren je da obavlja sat-dva pravog posla tjedno. Bilo je to “ugledno” radno mjesto, u obitelji su ga promatrali kao člana koji je napravio nešto od sebe, ali je Danu radni dan “izgledao poput djelića nekog kafkijanskog sna u kojem je jedino mene zapala nesreća da shvaćam koliko je glupo puno toga što radimo, no duboko u sebi osjećao sam da to iskustvo prešutno dijelimo svi. Svi smo to morali znati! U uredu nas je šestero i svi smo ‘menadžeri’… Lako moguće da je u zgradi više menadžera nego zaposlenika. Situacija je bila posve apsurdna”. 

Priče poput Danove središnji su element Besmislenih poslova i knjigu čine izuzetno pristupačnom. Mnogobrojne anegdote uključuju španjolskog javnog službenika koji se jednostavno odlučio ne pojavljivati na radnom mjestu i posvetiti svoje slobodno vrijeme proučavanju Spinozine filozofije; cijeli niz osoba zaposlenih u srednjem menadžmentu koji vrijeme popunjavaju izmišljanjem raznih zadaća za sebe i radnike koje nadgledaju; programere koji rade na softveru koji nikad neće funkcionirati i postoji samo radi marketinga, ili se pak bave samo “lijepljenjem” open source softvera koji je zajednica proizvela iz vlastitog entuzijazma; recepcionerku kojoj je glavna zadaća jedanput dnevno podesiti utege u starinskom satu; telefonskog operatera na sveučilištu čiji je posao ispričavanje za nedolazak jedinog vodoinstalatera… 

Graeberova je analiza dakle kvalitativna – jednostavno je na valu viralne recepcije svojeg članka zamolio svoje pratitelje na Twitteru da mu pišu ako su ikad obavljali besmisleni posao ili ga pak možda trenutno obavljaju. Ljudi su to itekako prihvatili. Graeber je dobio golemu zalihu materijala u kojima su detaljno opisane svakodnevne zadaće i poslovni procesi, kao i šteta – bilo psihološka, bilo društvena – koju ti poslovi proizvode. Na temelju zaprimljenih ispovijesti Graeber je besmislene poslove kategorizirao u pet idealtipova: lakeje, nasilnike, popravljače, pro-formiste i žandare. 

“Lakejski poslovi nastali su zato što ljudi na moćnim položajima u nekoj organizaciji podčinjene doživljavaju kao simbol prestiža; nasilnike zapošljavaju slijedom dinamike nadmetanja (angažiraju li naši suparnici vrhunski odvjetnički ured, onda to moramo i mi); popravljački poslovi stvoreni su zato što je organizacijama problem katkad teže riješiti negoli sanirati njegove posljedice; pro-formistički poslovi postoje jer se, unutar velikih organizacija, dokumentacija koja svjedoči o poduzimanju neke aktivnosti često doživljava važnijom od samih aktivnosti; žandari postoje uglavnom kao nuspojava različitih oblika bezličnog autoriteta”, piše Graeber. 

Dakle, u vrijeme kada se posao radnika na mnogim lošim i slabo plaćenim mjestima maksimalno racionalizira i ubrzava, oko 40 posto radnika mora jedino voditi brigu o tome da izgledaju zaposleno. Zašto bi bilo tko trebao misliti da je to veliki problem? Plaćeni su za posao koji (ne)obavljaju, a kompanije valjda znaju kolike troškove mogu podnijeti i nisu dužne racionalno alocirati vlastite resurse. Sve ostalo je stvar tržišta, zar ne? Poslušamo li primjerice diskurs o uhljebima koji se u Hrvatskoj zadnje desetljeće izrazito proširio, izgleda da se nitko uopće ne bi trebao žaliti. Štoviše, pomislili bi da su takvi poslovi nešto najbolje čemu možemo težiti. No kako Graeber opetovano ističe, u svojem je istraživanju rijetko nailazio na nekoga tko je bio zadovoljan na besmislenom poslu. Ispada da ljudi generalno ipak ne žele tratiti svoje živote, ne vole biti besposleni i puno bi radije radili neki posao koji je društveno koristan. Toliko o ljudskoj prirodi.

Problem besmislenog rada je dovoljno raširen da nije moguće tvrditi da stvar treba prepustiti tržištu. Niti je uzroke “bulšitizaciji” ekonomije lako jednoznačno ustanoviti. Na prvu se ruku može pomisliti da je bujanje besmislenih poslova tek posljedica rasta uslužnog sektora ekonomije, no Graeber ističe da je udio stvarnih usluga u gospodarstvu ostao relativno stabilan – primjerice, prema podacima koje je priložio nije vidljivo da je udio konobara ili prodavača dramatično porastao. Glavnog uzročnika Graeber vidi u financijalizaciji i ekonomiji dizajniranoj za izvlačenje rente i manipulaciju raznim vrstama dugova. Prema njemu, većinu besmislenih poslova sačinjavaju administrativne djelatnosti u tzv. FIRE sektoru (finance, insurance, real estate).  

Kao primjer toksičnog utjecaja činovnika može poslužiti tvornica Elephant Tea u Marseillesu. Zbog ulaganja u proizvodnju, produktivnost tvornice je od 90-ih porasla za 50 posto, ali novoostvareni profit nije uložen natrag u proizvodnju niti u plaće radnika, već u otvaranje činovničkih radnih mjesta. Kako je Graeberu ispričao jedan zaposlenik tvornice, “sada su, odjednom, uokolo hodala tri, četiri, pet, sedam tipova u odijelima. Tvrtka im je izmislila kojekakve kićene titule no svi su, u biti, vrijeme trošili pokušavajući pronaći nekog posla. Svakoga dana, dok smo mi radili, hodali bi gore-dolje po rampama, zurili u nas, črčkali bilješke. Onda bi držali sastanke, raspravljali i pisali izvješća”. Sve to da bi se na koncu domislili da produktivnu tvornicu prebace u Poljsku. 

Graeber napominje da čak i sinonimi industrijske proizvodnje poput General Motorsa većinu profita ostvaruju pomoću raznih alata za ekstrakciju rente koje je omogućila financijalizacija poslovanja. GM tako više ne zarađuje na prodaji automobila, nego na kamatama na kredite za kupnju automobila. Financijski odjeli kompanija postaju puno važniji od onoga što se zapravo proizvodi. Sve to ima svoje posljedice: prema Graeberu, današnja ekonomija rente proizvodi društvene, ekonomske i političke učinke koji imaju više zajedničkog s feudalizmom nego s nečim o čemu su pisali Adam Smith, Karl Marx, pa čak i Friedrich Hayek.

“Kao opće načelo predložio bih sljedeće: u svakom političko-ekonomskom sustavu utemeljenom na aproprijaciji i distribuciji dobara umjesto na njihovu stvaranju, premještanju ili održavanju, i u kojemu značajan dio stanovništva radi na prelijevanju resursa gore-dolje po sustavu, taj dio stanovništva težit će organiziranju u pomno razrađene, višeslojne hijerarhije (od barem tri, a ponekad i deset, dvanaest ili više slojeva)”, piše Graeber. 

U takvim hijerarhijama vrijede drugačija pravila nego na tržištu – stvara se spontana korporativno-feudalna supkultura. Dobar primjer za to su lakejski poslovi. Menadžer će možda, da bi demonstrirao svoj značaj, zaposliti nekoliko pomoćnika bez stvarne potrebe. Oni naravno ne mogu sjediti za stolom i čitati knjige – kakvu bi to sliku davalo o šefu? – već trebaju izgledati zaposleno; što su oni zaposleniji, to šef izgleda važnije. Ako imaju sreće, mogu kreirati memove i surfati na društvenim mrežama, a ako nemaju, možda izvuku kakvu anegdotu o besmislenom poslu.

“Jednu ću pamtiti dok sam živa”, piše recepcionerka Wendy. “Žena iz prodaje reklama došla je do mog stola, istresla na njega tisuće spajalica i zatražila da ih razvrstam po bojama. Mislila sam da se šali, ali nije. Obavila sam to, a onda promatrala kako ih koristi nasumce, ne obraćajući ikakvu pozornost na boju.”

Moralizam, fetišizacija rada i paradoksi automatizacije

Uz materijalni utjecaj financijalizacije, postoji i čitav niz kulturnih i moralnih – ukratko, ideoloških – predodžbi o radu koje potpomažu održavanje besmislenih poslova. Rad nije jednostavno ahistorijska kategorija: načini na koji mislimo o radu proizvedeni su na međi raznih utjecaja. Graeber obraća posebnu pažnju na teološke utjecaje poput mita o Prometeju ili edenskom vrtu. Čovjek u tim pričama dobiva moć proizvodnje vlastitog svijeta, ali za kaznu je osuđen na mukotrpni rad. Muka u teološkim shvaćanjima uvijek ima moralnu i didaktičku ulogu, ona izgrađuje karakter. 

To moralno shvaćanje – da rad nužno uključuje muku – ideološki je temelj današnjeg valoriziranja besmislenog rada. Mnogi su poslovi mukotrpni, ali istovremeno nužni za reprodukciju društva. Možemo pretpostaviti da golema većina onih koji trenutno ne rade od doma obavlja takav posao. Isto kao što možemo pretpostaviti da rade za manje plaće. Ili kako je to Graeber sažeo, što je rad solidarniji i korisniji, to se manje kompenzira. Implicitna i cinička poruka društveno solidarnim radnicima/cama glasi otprilike ovako: “Vi obavljate koristan posao, pa kako još možete tražiti i poštenu plaću?”

U ovom kontekstu, besmisleni je rad vrhunac fetišiziranja rada radi rada. Na poslovima koje Graeber opisuje ne samo da je osoba koja ga obavlja otuđena od svog rada, već i je i rad sam otuđen od vlastite svrhe. Jedini razlog za kompenziranje takvog performansa zaposlenosti sastoji se u uzajamnom sadističkom izazivanju psihičke muke. Važno je da smo na kraju dana iscrpljeni, a ima li društvo koristi od te iscrpljenosti – to nas nitko ne pita. Uostalom, plaću ne dobivamo za korisnost, već za osmosatni performans. Tome svjedoči gotovo svaka ispovijest koju je Graeber priložio. 

Produktivnost se u zadnjim desetljećima izuzetno povećala, automatizacija je odavno uzela maha, a umjesto da radimo manje, radni dan se fleksibilizira, produljuje te u sve većoj mjeri okupira i slobodno vrijeme. Prognoza Maynarda Keynesa da ćemo zbog porasta produktivnosti raditi maksimalno petnaest sati tjedno nije na vidiku. Umjesto toga dobili smo proliferaciju besmislenih poslova. Izlaz iz situacije sigurno neće pružiti automatizacija ili umjetna inteligencija – sadašnje je stanje djelomično učinak automatizacije i zadržavanja rigidnog osmosatnog radnog vremena. Graeber je skeptičan i prema reformističkim rješenjima zbog opasnosti da bi bilo kakvo uplitanje u situaciju moglo pridonijeti ubrzanoj bulšitizaciji. Provizorno rješenje koje predlaže je univerzalni temeljni dohodak. Ideja je da kad bi svi imali siguran izvor prihoda, više nitko ne bio prinuđen na performans obavljanja posla koji ne bi trebao postojati. Lakše je šefu reći “ne” ako imamo kako platiti namirnice.

Graeberovu knjigu u konačnici itekako vrijedi čitati. Čitljivo i jasno ocrtava problem koji se mnogima na prvu ruku neće učiniti previše značajnim, posebno u vrijeme kad mnogi nemaju “privilegiju” raditi. No ako je suditi prema sveprisutnim narativima o automatizaciji, problem koji opisuje postajat će sve akutniji, nastajat će sve veći broj besmislenih poslova, a oni koji obavljaju nužne poslove sve će više biti podložniji imperativima tržišta. Uz malo racionalniju raspodjelu poslova svi bismo mogli manje raditi i slobodno vrijeme posvetiti pisanju loše poezije, kreiranju open source softvera, volontiranju ili tračanju prijatelja. Kako bi David Graeber rekao, bilo koja od tih opcija rezultira boljom društvenom raspodjelom rada od ove sadašnje.

Iako se može činiti kao zabavna anegdota, što zasigurno i jest, ovaj je slučaj simptom duboke netransparentnosti u odnosu čovjeka i tehnologije, odnosu zahvaćenom u pojmu mreže. U tom ga smislu kao primjer koristi i britanski publicist i umjetnik James Bridle u knjizi Novo mračno doba – Tehnologija i kraj budućnosti koju su u hrvatskom prijevodu krajem 2019. u sklopu biblioteke Rad i misao objavili Drugo more i Jesenski i Turk. Knjiga dokumentira proturječja “komputacijskog mišljenja”, a kombinacija Bridleovog znanja i volje da tehnologiju ne promatra isključivo iz tehničke perspektive otvara prostor njenoj materijalističkoj analizi. U isto je vrijeme izuzetno nezahvalna za sažimanje u preglednom prikazu, jer je koncipirana kao niz aktualnih primjera o potencijalima i opasnostima novih tehnologija te povijesnih anegdota o nastanku ideja koje su utjecale na njihov razvoj. Kontrastiranjem pionirskih dana računarstva i njegove sadašnjosti, Bridle želi predstaviti alternativnu sliku tog razvoja, povijest prepunu pogreški kojoj u temelju leži “kroničan neuspjeh da se uvidi pojmovni rascjep u srži komputacijskog mišljenja, u srži naše konstrukcije svijeta”.

Komputacijsko mišljenje za Bridlea nije nešto čime se isključivo bave programeri ili informatičari, ono je prije svega logika prikupljanja i proizvodnje informacija u umreženom društvu. Spomenuti rascjep u srži tog mišljenja posljedica je ideje da se svaki problem može riješiti sakupljanjem dovoljne količine podataka putem kojih se proizvode sve točniji modeli stvarnosti. No izgradnja apsolutno preciznog modela nailazi na problem analogan dilemama kartografa koji bi imao zadaću dati egzaktnu mjeru, primjerice, jadranske obale. Što konkretnije kartograf pokuša izmjeriti krivulju to ona postaje dulja, dolazi u situaciju gdje u obzir mora uzeti svaki kamenčić ili zrno pijeska i duljina se unedogled povećava. Možda je to i najvažniji uvid koji Bridleova knjiga pruža – količina dostupnih informacija ne povećava “količinu” znanja, već, upravo suprotno, uvećava kompleksnost stvarnosti o kojoj nešto želimo znati. 

Međutim, kompleksnost po sebi nije nužno problem; kompliciranost zbilje je, takoreći, trivijalna činjenica koja ne predstavlja prepreku znanju. Problematičan je naš pristup kompleksnosti kao i način na koji je reproduciramo. Zato je važno proučavati isprepletenost čovječanstva i tehnologije, načina na koji uopće tehnologiju razumijemo. Shvaćanje kompleksnih situacija za Bridlea nije ništa drugo doli pitanje boljih metafora – metajezika za opisivanje svijeta. “Potrebna nam je”, kaže, “nova stenografija, koja istodobno priznaje i razmatra stvarnost svijeta u kojem su ljudi, politika, kultura i tehnologija isprepleteni do krajnjih granica”. Tehnologiju stoga ne treba isključivo shvaćati kao stvar proizvodnje sve sofisticiranijih strojeva, već njenom razumijevanju treba dodati i proizvodnju samih metafora, odnosno metajezika koji definira interakciju s nastajućom mrežom. Tehnološka proizvodnja metafora može biti namjerna ili nesvjesna, ali je uvijek dubinski isprepletena s kulturom. 

Mreža kao odraz kompleksnosti svijeta

Kao središnju metaforu računalnog doba, onu koja definira suvremeno poimanje mreže, Bridle predlaže oblak. Tekst koji upravo pišem, fotografije koje korisnici društvenih medija objavljuju, sadržaj portala kojeg trenutno čitate, sve je to negdje spremljeno, svako slovo i svaki piksel se fizički nalaze u svijetu kao fizičke veličine koje troše energiju.

Računarstvo je nužno krcato raznim slojevima apstrakcija. Da bi bilo moguće raditi s kompliciranom podležećom infrastrukturom potrebno je izgraditi funkcionalno sučelje. Najobičniji procesor danas sadrži milijarde tranzistora, dok ih je prvi mikroprocesor iz 1970. imao nešto više od 2000. Nitko ne može ručno dizajnirati sve veze među sklopovljem pa je mikroprocesor, kolokvijalno mozak računala, i sam metafora za vlastitu unutarnju kompleksnost. Često se mogu čuti kritike i na račun današnjih programera da više niti ne znaju kako računalo funkcionira jer to jednostavno nije potrebno, dovoljno je raditi s apstrakcijama ili metaforama. Metaforičnost tako gotovo u potpunosti briše fizičku stranu mreže, korisnicima daje osjećaj da se zbilja radi o nečemu efemernom i amorfnom poput oblaka.  

Međutim, jednom kad smo se navikli na odsustvo infrastrukture, počinjemo odvajati stvarno od virtualnog kao da su suštinski dva različita svijeta. Bridle u tome vidi veliki problem. Nevidljiva infrastruktura oblaka i interneta glavno je područje i njegova umjetničkog rada. Ogromni podatkovni centri u kojima su pohranjeni naši digitalni otisci umjesto nečeg neopipljivog na Bridleovim fotografijama postaju stvarni objekti u svijetu. No taj postupak nema svrhu obične vizualizacije nevidljivog niti pukog podizanja svijesti. Za ilustraciju, pohranjivanje eksabajta podataka na globalnoj razini odgovorno je za emisiju dva posto CO₂, količina otprilike jednaka onoj avioindustrije. Činjenica da nešto tako banalno i lako poput objavljivanja selfija na društvenoj mreži u visokoj rezoluciji umjesto nešto lošije kvalitete ima zbiljske materijalne posljedice, govori mnogo o nedostatnosti dostupnih metafora.

Povezivanje materijalnog i virtualnog ima još jednu važnu ulogu. Kako je spomenuto, kompleksnost tehnoloških alata postaje dio stvarnosti koja nam postaje sve više nepronična. No upravo ta kompleksnost sačinjava efektivnost mreže – “mreža najbolje predstavlja stvarnost koju smo izgradili, upravo zato što je i nju teško promišljati”, piše Bridle. “Nosimo je u džepovima, gradimo tornjeve koji je prenose i palače podataka koje je obrađuju, ali ona nije svediva na diskretne jedinice; nelokalna je i u srži proturječna – a takvo je i stanje samoga svijeta”. Tehnologiju, dakle, više ne razumijemo upravo zato što smo pronašli načine da reflektira kontradikcije stvarnosti, a upravo zbog toga nam je toliko korisna.

Moderna vremena na steroidima

Većina nas se sjeća da je do prije nekoliko godina Googleova usluga prevođenja bila predmet ismijavanja, postojao je cijeli žanr memeova koji su isticali neuspješne ishode prevođenja. No u 2016. godini Google je uslugu prebacio sa statističkog modela prevođenja na razini riječi i zamijenio ga neuralnom mrežom, onim što se obično u medijima naziva umjetnom inteligencijom. Neuralna mreža ne koristi jednostavno komparaciju dviju riječi iz različitih jezika, već stvara vlastiti “sustav značenja” i asocijacija, “umjesto da jednostavno uspoređuje hrpe tekstova, mreža gradi vlastiti model svijeta, a rezultat nije skup dvodimenzionalnih veza između riječi, nego karta cijelog teritorija. U toj novoj arhitekturi riječi su kodirane međusobnom udaljenošću u mreži značenja – mreži koju može shvatiti samo kompjutor”, objašnjava Bridle. Neuralna mreža stvara svoj unutarnji metajezik temeljen na podacima, zbiljskim instancama jezika, koji su provučeni kroz nju. Jezik koji stvara ovisi o onome što je uneseno.

Logistički sustav koji Amazon koristi kako bi osigurao dostavu u što kraćem roku primjer je posljedica koju automatizirani modeli imaju na radne procese. Roba u njihovim skladištima nije sortirana po abecedi ili vrsti proizvoda, nije sortirana ni na koji način shvatljiv čovjeku. Radnici koji slažu pakete ne znaju gdje se što nalazi, već njima upravlja posebni računalni sustav koji ih poput GPS-a navodi do određenog proizvoda. Njihov rad je u potpunosti mehaničan, njihove kretnje su kalkulirane kako bi se maksimizirala efikasnost, sve se mjeri i koristi kao dodatan izvor sirovih podataka za daljnje optimiziranje algoritma. Ukratko, Chaplinova Moderna vremena na steroidima.

Unatoč tome, Bridle čitatelju napominje da dehumanizacija rada nije tek rezultat zle tehnologije koja nužno proizvodi otuđenje. Tehnologija je oduvijek isprepletena s društvenim i političkim: “Postoji konkretan i uzročan odnos između kompleksnosti sustavâ koje svakodnevno koristimo, neprozirnosti s kojom je većina tih sustava izgrađena i s kojom se opisuje, i fundamentalnih, globalnih pitanja nejednakosti, nasilja, populizma i fundamentalizma.” Tehnologija nije neutralna ili objektivna, nastaje u određenom historijsko-materijalnom kontekstu te u povratnoj petlji utječe na taj kontekst. Stoga nikoga neće začuditi da, primjerice, tehnologije prepoznavanja lica najbolje rade na bijelim muškarcima, kao što je to u prošlosti bio slučaj i s fotografijom. Ne samo da smo uspješno digitalizirali socijalne probleme poput rasizma ili nejednakosti, već smo ih i automatizirali, a da nitko nije imao eksplicitnu namjeru to učiniti.

Mrežu ne čini samo infrastruktura strojeva, sastavljena je i od ljudi. Kako je to Bridle formulirao, računala se nisu smanjila od doba ENIAC-a kada su zauzimala cijele sobe i katove, već od pojave mobitela ona zauzimaju cijeli planet. Svi se nalazimo u globalnom računalu, tako da više ne može biti govora o razlikovanju virtualnog i zbiljskog – virtualno je zbiljsko, a zbiljsko virtualno. Masovno prikupljanje podataka kojem smo izloženi od strane tehnoloških kompanija, ali i država, ekstrakcija je sirovina potrebnih da bi se algoritmi istrenirali. Sustav preporuka na YouTubeu ili društvenim mrežama pogonjen je onim što sami proizvodimo – podatcima iz naših života, što nužno uključuje zrcaljenje sistemskih nejednakosti. I opet, jednom kad je digitalni model naših ponašanja formiran, on povratno utječe na njihovu reprodukciju, kao što su to mogli saznati igrači mobilne igre Pokemon Go. Kreatori igre jednostavno su ih mogli usmjeriti na poželjne lokacije. Primjerice, ako se lanac brze hrane odlučio reklamirati, vredniji Pokemoni su se počeli pojavljivati na njihovim lokacijama, a igrači/mušterije su došli za njima.

Svijet je prekompliciran za jednostavne priče

Mišljenje je skupo, mozak je najveći potrošač energije u ljudskom tijelu. Radi uštede energije mozak preferira liniju manjeg otpora. Ako su kognitivni zadaci automatizirani, postajemo skloni izvršavanju onoga što algoritam preporučuje, “komputacija zamjenjuje svjesno razmišljanje”, reći će Bridle. Ne treba tu tvrdnju uzeti kao poziv za povratkom na neko vrijeme kad smo navodno razmišljali, na “filozofsko” fetišiziranje misli. Ako možemo automatizirati rutinske procese onda se rješavamo robovanja nepotrebnom radu. Emancipacijski potencijal tehnologija nikad ne treba ispustiti iz vida. Upravo zato postaje važno istraživanje tko i kako dizajnira sustave automatizacije, u čijem su vlasništvu, čiji podatci u iskorišteni u svrhu njihove gradnje, tko je izostavljen? Sȃmo mišljenje ovisi o tome. Količina CO₂ u atmosferi, kojoj mreža, kako je već spomenuto, itekako pridonosi, utječe na globalnu kognitivnu sposobnost čovječanstva, klimatske promjene doslovno smanjuju našu sposobnost da se s njima nosimo. Nedostaje nam čak i osnovna orijentacija u kompleksnim sustavima koje smo izgradili, a istovremeno gubimo sposobnost samog razumijevanja – gubimo sposobnost da znamo što uopće radimo.

Bridle prepričava slučaj Jamesa Matthewsa koji je 1796. uletio u britanski parlament uzvikujući “Izdaja!”. Nakon toga smješten je u umobolnicu Bedlam i ostao upamćen kao prvi dokumentirani slučaj paranoidne shizofrenije. Matthews je opisivao stroj kojim je, prema njegovim tvrdnjama, Joseph Priestley magnetskim valovima rastavljao zrak na komponentne plinove i kontrolirao umove. Sraz tehnologije, politike i paranoidnih urota nije suvremen izum, prisutan je takoreći od početka, a recentni primjer straha od 5G mreže tek je dio bogate tradicije. “Narativi su po samoj svojoj prirodi simplifikacije jer nijedna pojedinačna priča ne može objasniti sve što se događa – svijet je previše kompliciran za jednostavne priče. Umjesto da tu činjenicu prihvatimo, priče postaju sve raskošnije i razgranatije, sve zamršenije i nedovršenije”, piše Bridle. 

Teorije urota nisu jednostavno pokušaj mistifikacije svijeta, baš suprotno, one su pokušaj zahvaćanja kompleksne mreže odnosa koji su odavno premašili naše individualne kognitivne kapacitete. Bridle ponovno ističe paradoksalnost situacije – znamo da nas prate, nadziru i prisluškuju, ali unatoč tome živimo u dobu neopravdane paranoje. Teorija zavjere pokušava kognitivno mapirati svijet tražeći nekoga tko djeluje iza zavjese, ali trik je upravo u tome da se moramo suočiti s mnogo više zabrinjavajućom činjenicom da globalna mreža nema nikoga tko njome upravlja. Mrežu Bridle zato shvaća kao hiperobjekt, pojam kojeg posuđuje od filozofa Timothyja Mortona koji se njime služi kako bi naznačio nemogućnost totalnog shvaćanja klimatskih promjena i uopće sistema koji prelaze granice našeg razumijevanja. Takve sustave promatramo samo kroz lokalne efekte, ne u njihovoj cijelosti. 

Jednom kad i dobijemo ograničen uvid u unutarnje funkcioniranje mreža, kao što su to omogućili Assange, Snowden, Manning i drugi zviždači/ce, kompleksnost informacija i sustava nadziranja potiče isključivo nedjelovanje jer “nikada nismo doista željeli znati što se nalazi u tim tajnim sobama, u tim zgradama bez prozora u središtu grada, jer je bilo jasno da odgovor mora biti loš. Slično klimatskim promjenama, masovno nadziranje pokazalo se pregolemom i previše destabilizirajućom idejom da bi je društvo shvatilo”. Ideja i cilj Wikileaksa u sadašnjem sustavu postaju samoponištavajući, prema Bridleu čak i komplementarni ciljevima obavještajnih agencija. Wikileaks i američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) dijele istu polaznu točku – da više informacija znači i bolje poznavanje svijeta, da u svijetu postoji točan odgovor. 

Referirajući se na Hellerov roman Kvaka 22, Bridle piše da “sama mogućnost racionalnog djelovanja postaje nemoguća u iracionalnom svijetu”. Čak i kad je akter u potpunosti svjestan iracionalnosti sustava i kad bi se želio ponašati na racionalan način da bi zadovoljio svoje ciljeve, on je u tome jednostavno onemogućen. Da bi djelovao u svojem interesu on to mora činiti u skladu s normama iracionalne mreže, dakle protivno svojem interesu. Što nam je onda činiti?

Bijeg od smrtonosnog svjetla

Novo mračno doba pokazuje kako smo izgradili svijet proliferirajućih informacija i kompleksnosti. Svakodnevno, htjeli to ili ne, pristali na to ili ne, našim podatcima hranimo algoritme u vlasništvu velikih tehnoloških kompanija, a odnedavno i njihove automatizirane sustave. Nemamo konkretan uvid u funkcionalnost tih sistema jer su u vlasništvu korporacija, ali i zato što po sebi postaju sve više nepronične. Podatci koji hrane najnoviji val automatizacije, tzv. “nova nafta” istovremeno odražavaju naše najgore impulse, strukturne nejednakosti iz stvarnog svijeta, seksizam, rasizam, transfobiju… 

Naše mračno doba nije mračno zbog neznanja, štoviše, dijelom je izgrađeno na uspjehu prosvjetiteljskog optimizma i pozitivističkog shvaćanja znanosti. Nada da će prikupljanje dovoljne količine informacija biti dostatna da bi se promijenio svijet nije dovela do obećane emancipacije, već do straha i nihilizma kozmičkog horora. Naslov knjige Bridle tako upravo duguje komentaru H. P. Lovecrafta da će nam “jednoga dana slaganje nepovezanog znanja otvoriti tako strašne vidike na stvarnost, i na naš užasan položaj u njoj, da ćemo ili poludjeti od tog otkrivenja ili pobjeći od smrtonosna svjetla u mir i sigurnost novoga mračnog doba”.

Bridle u konačnici ne nudi način izlaska iz novog mračnog doba; njegova je želja da situaciju prihvatimo kao fundamentalno nesigurnu i nespoznatljivu, da se usredotočimo na probleme koji već postoje i djelujemo tu i sada. Drugo nam uostalom i ne preostaje, budući da smo ograničeni materijalnim granicama ekološke katastrofe. Bridle ukazuje i na potencijalna nova područja imaginacije i kreativnosti koja proizlazi iz suradnje čovjeka i tehnologije, npr. napredni šah Garyja Kasparova ili pak olakšavanje samog procesa pisanja. Međutim, istovremeno olako odbacuje ono što naziva tradicionalnim strategijama ljevice i zalaže se za hermeneutički stav što vjerojatno predstavlja najslabiji aspekt knjige koju vrijedi čitati:

“Mreža je samo najnovije, ali svakako najnaprednije introspekcijsko oruđe civilizacijskih razmjera koje je ljudska vrsta do sada imala. Baviti se mrežom znači baviti se borgesovskom beskrajnom knjižnicom i svim inherentnim kontradikcijama koje sadrži – knjižnicom koja ne želi konvergentnost i neprestano odbija koherentnost. Naše kategorije, tablice i ovlasti nisu više samo nedovoljne; one su doslovno nekoherentne.”

Mreža je svakako fascinantna, posebno zato što na nove načine zrcali naše “kolektivno nesvjesno”, automatski izgrađuje pojmove i kategorije potpuno različite od ljudskih, otvara nevjerojatne mogućnosti čak i za humanističke znanosti, ali zadovoljavanje interpretacijom nije ništa novo, ništa drugo doli klasične transcendentalne kritike. To je točno pad u nedjelovanje koje Bridle želi izbjeći. Nada da će hermeneutička analiza polučiti rješenje za materijalne političke probleme nije dostatan temelj za djelovanje tu i sada, što sažima i pomalo klišejizirana Marxova teza o Feuerbachu: “Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.” 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.