Smrt i život jednog Severina, João Cabral de Melo Neto, 1955.

Bila je to jedna nedjelja u ožujku i zima se polako opraštala. Dan je osvanuo plav, ali je potom posivio. Punih pola godine života u Lisabonu naučilo me da se ne čudim toj pojavi. Iza mene je bilo šest uzastopnih dana teškog rada i, kao većina ugostiteljskih radnika, svoj jedini slobodan dan započeo sam stavljanjem prljave odjeće na pranje i iskoristio priliku da pospremim svoju sobu. Sunce me obradovalo jer mi uštedi i novac i vrijeme za odlazak u praonicu.

Izašao sam iz kuće, hodao nešto manje od deset minuta i stigao do Fonte Luminosa (što u prijevodu znači “svjetleća fontana”). Niti je dobro osvijetljena, niti posebno održavana, ali ipak je bolja od rimske fontane Trevi. U tom trenutku dan je već bio siv i najavljivao kišu koja će pasti te večeri. Ipak sam trebao otići u praonicu, pomislio sam. Nastavio sam hodati duž ulice Dom Afonso Henrique, nazvane po prvom portugalskom kralju.

Ubrzo sam ugledao modernističku građevinu koja mi je zapela za oko čim sam prvi put ovdje kročio. Simbol arhitekture Estado Nova u Portugalu, otvorena je 1955. kao kino-kazalište Império, iste godine kada je u Brazilu objavljena knjiga Morte e Vida Severina (Smrt i život jednog Severina). Zgrada je napuštena za vrijeme osamdesetih i ostala je takva sve dok je 1992., godine mog rođenja, nije kupila Univerzalna crkva Kraljevstva Božjeg. Ondje gdje su nekad stajali plakati s filmskim naslovima, sada se na vrhu zgrade nalazi jednostavan podsjetnik prolaznicima: Isus Krist je Gospodin.

Na pozornici tog istog kazališta, 6. lipnja 1966., vatreni Lisabon proslavio je završetak turneje koja je u grad dovela adaptaciju božićne predstave s brazilskog sjeveroistoka – Smrt i život jednog Severina, djelo brazilskog pjesnika Joãa Cabrala de Mela Neta. Predstavu je dovela kazališna družina TUCA (kazalište Papinskog katoličkog sveučilišta u São Paulu). João je stigao zajedno s njima i bio toliko dirnut oduševljenjem publike na premijeri da je pratio ansambl na daljnjim izvedbama u Coimbri i Portu.

O svemu tome, i još mnogočemu, pričala mi je Rafaela Cardeal, istraživačica iz Rio de Janeira koja se posvetila istraživačkom projektu koji je kulminirao njezinom doktorskom disertacijom o portugalskoj recepciji pjesnikova djela.

Prema Rafaelinim riječima, za uspjeh predstave zaslužni su mnogi faktori, a među njima je i način na koji su likovi, odjeveni u bijelo i bez scenografije, izražavali društvenu kritiku stvarnosti brazilskog sertãoa koja je snažno rezonirala s Portugalcima pod diktaturom. Mlada publika, koja se tada borila protiv fašističke represije, poistovjetila se s porukom predstave, za koju je glazbu na početku svoje karijere skladao Chico Buarque. U to je vrijeme osuda društvene nejednakosti i ugnjetavanja postala simbolom otpora protiv portugalske represije.

Sjedili smo za stolom u Pão de Açúcaru, kafiću iz pedesetih godina koji se nalazi nasuprot Impéria, odnosno Univerzalne crkve, kako je danas poznata. U stražnjem dijelu kafića nalaze se pločice koje prikazuju razigrani krajolik s razglednice iz Rija kroz koji sam dobar dio mog života svakodnevno prolazio na putu do fakulteta. Izbor lokacije nije bio namjeran. Ali zahvaljujući Pão de Açúcaru i kinu pretvorenom u Univerzalnu crkvu osjećao sam se kao kod kuće.

Preseljenje u Lisabon u meni je očvrsnulo brazilski identitet koji je, iako nikad nije bio neprimjetan, sada postao iznimno opipljiv. Čini se da sam prelaskom Atlantika simbolično stupio u proces smrti i života. Vjerujem da svaki imigrant proživi svojevrsno ponovno rođenje. I cijeli taj proces je bolan na mnogo načina. Život ovdje naučio me da nasilje doživljavam drugačije od onoga na što sam navikao. Ovdje nasilje nije eksplicitno, ono je suptilno i institucionalno. U mnogim je situacijama nasilje maskirano kao birokracija.

Isprva sam mislio da znam zašto sam došao ovamo, ali nekoliko mjeseci kasnije više nisam siguran. Znam da sam pobjegao od nasilja u Riju i da sam došao u potrazi za boljom kvalitetom života, ali više mi nije posve jasno što to zapravo znači. Kao što je Severino shvatio, možda je otkriće u samom putovanju, a ne u odredištu. Moji susreti na tom putovanju pomogli su mi da shvatim što znači biti Brazilac i bolje razumjeti vlastiti put.

Sidnei Granja

Bio je prvi tjedan ljeta kada je Sidnei prošle godine stigao u Lisabon. Uz kofer i mali ruksak, nosio je sa sobom obećanje boljeg života. Njegov život na periferiji Rio de Janeira, daleko od bajkovitih slika ovjekovječenih u bossa novi Toma Jobima i Viníciusa de Moraesa, bio je traumatičan. Neprestane pljačke i besmisleno nasilje koje je pratilo samu činjenicu postojanja natjerali su ga da odluči ostatak života graditi u Portugalu.

Bez ikakvih jamstava, prošao je imigracijsku kontrolu s tromjesečnom turističkom vizom. Prošlo je sada već devet mjeseci i ni pod kojim uvjetima ne razmišlja o povratku u Brazil. Ali to ne znači nužno da je ovdje pronašao raj. Naprotiv, kao osobe iz radničke klase, u Portugalu je otkrio nove izazove. Naravno, kvaliteta života mu je bolja, ali s njom je došao i novi osjećaj ranjivosti. Budući da ne može regulirati svoj imigrantski status, osjeća se kao da je u nekoj vrsti limba. Nesiguran kada će moći prijeći portugalske granice i istražiti Europu o kojoj sanja, živi iz dana u dan, radeći u restoranu u Portu, blizu popularne tržnice Bolhão.

Ropstvo. To je riječ kojom opisuje svoj svakodnevni život. To je postalo jasno kad je pokušao pronaći tečaj koji bi mu omogućio pronalaženje novih poslovnih prilika, ali nije uspio naći nijedan program koji bi se uklapao u stvarnost osobe koja počinje raditi u podne i nema vremena nikamo otići. Sve ovisi o gostima. Može se dogoditi da restoran u kojem radiš zatvara u 23 sata, a može biti i u ponoć. Nikad ne znaš kada će naići grupa gladnih turista.

Iza pulta, u vrijeme kada nema gužve, promatraš život koji se odvija vani. Osjeća se kao da je u akvariju, gledajući ljude kako prolaze kroz staklo koje ga dijeli od života za kojim žudi. U rijetkim sunčanim danima u Portu zimi najviše ga izjeda osjećaj gušenja. Tada najviše želi osjetiti toplinu slobode.

Laís Del Castillo

Tijekom svog prvog mjeseca u Lisabonu, živio sam u hostelu u četvrti Chiado. Jedne listopadske večeri zatekao sam Laís u kuhinji kako razgovara sa svojom djevojkom putem videopoziva. Uzbuđeno joj je pokazivala videe koje je snimila na koncertu brazilskog pjevača Jorgea Vercilla. I ja bih otišao da sam znao, njegove sam pjesme zavolio pod utjecajem svoje majke. Početkom 2000-ih slušao sam ih gotovo svakodnevno.

Poistovjetio sam se s Laís jer je ondje bila samo jednu noć, sutradan se vraćala u Setúbal gdje živi zbog posla kuharice u restoranu. Kad se prisjetim tog trenutka, shvaćam ironiju našeg susreta u kuhinji. Od tada naše prijateljstvo samo jača i svakim susretom saznajem više dijelova njezine priče.

Naši su susreti rijetki. Poput mene, i Laís radi puno radno vrijeme u smjenama podijeljenima na dva dijela s pauzom usred dana. Trosatne pauze rijetko dopuštaju druženja s prijateljima koji žive pedesetak kilometara dalje. No jedne nedjelje početkom veljače uspjela je dobiti pola dana slobodno i došla u kazalište pogledati Virginiu, predstavu koju je napisala i u kojoj glumi brazilska glumica Cláudia Abreu. Na toj izvedbi u publici sam vidio i brazilsku pjevačicu Fafá de Belém kako odaje počast svojoj prijateljici. Belém je iz Parája, na sjeveru Brazila, odakle potječe moja baka.

Laís je rođena u istoj regiji. Točnije, rođena je u općini Macapá u saveznoj državi Amapá. No dok je bila sasvim mala, preselila se u Natal, glavni grad Rio Grande do Nortea, gdje je i odrasla. Tijekom djetinjstva sudjelovala je na šahovskim prvenstvima i bila je dobra, što uvijek voli naglasiti. Osvajala je državna, općinska, pa čak i regionalna prvenstva. Nikada nije osvojila nacionalno prvenstvo, ali je ušla među deset najboljih.

To iskustvo putovanja na prvenstva još u ranoj dobi oblikovalo je slobodni duh koji ima danas. Zato joj nije bilo preteško donijeti odluku da se zbog posla preseli u Punta Canu gdje je vodila kuhinju, iako u početku nije govorila španjolski. Biti imigrantica za nju, dakle, nije ništa novo, ali dobro zna da svako preseljenje donosi nove izazove. Lakoća s kojom se kreće odvela ju je do još jedne destinacije, ovoga puta u Albufeiru na jugu Portugala. Osim što traži posao koji će je poštovati kao ljudsko biće, blizina mora za nju je nužnost, kao i za mnoge koji su odrasli na brazilskoj obali.

Kad smo izašli iz kazališta i otišli na večeru, primijetio sam, dok je skidala kaput, ogromnu opeklinu na njezinoj lijevoj podlaktici. To su uobičajeni tragovi koji ostaju na tijelima kuhinjskih radnika i radnica. Dok mi je pričala o nesreći, činilo se kao da to doživljava sasvim normalno, kao dio posla koji se neizbježno ponavlja. Ipak, vidim snažnu simboliku u tragovima koje ovakav rad ostavlja na tijelima velike većine imigranata.

U isto vrijeme, prisjećam se pozornice u kazalištu Maria Matos i izvedbe u kojoj se Virginia Woolf suočavala s dilemom hoće li postati velika književnica. Na rubu osjećajnosti i ludila, promatrao sam stvaralački proces žene koja se početkom 20. stoljeća suočavala s golemim, gotovo homerovskim teškoćama kako bi dokazala svoju izvrsnost u književnom okruženju kojim su vladali muškarci. Bol je imala ključnu ulogu u njezinu radu. Ali pitam se treba li doista boljeti.

Od tog dana, mnoge misli mi se vrte po glavi, a jedna rečenica iz dugog monologa i dalje odjekuje u meni: sloboda je imati vremena za život. I tako shvaćam da ni ja, ni Laís, ni Sidnei nismo uistinu slobodni.

Davi Afonso

Poput nas, ni Davi nije posve slobodan. Većinu svog šestodnevnog radnog tjedna dijelim s njim u istom restoranu. Ja sam konobar, a on pomoćni kuhar. Povremeno uđem u kuhinju da mu pomognem oko čega god treba, i tada otkrijem još jednu dimenziju ugostiteljstva: nije važno ima li gostiju ili nema, u kuhinji uvijek ima posla.

Ako ne rade na trenutačnim narudžbama, pripremaju se za idući dan. Bilo da prave pudim, moj omiljeni desert koji za mene ima okus djetinjstva, ili pripremaju cozido à portuguesa, portugalski gulaš koji će poslužiti sutradan za ručak, kuhinja je uvijek okrenuta budućnosti.

Jednog smo petka Davi i ja odlučili prekinuti uobičajenu rutinu i otišli u boemski Bairro Alto. Dok smo hodali od ulice Rua de Santa Marta do našeg odredišta, uz Aveniju slobode (Avenida da Liberdade) razgovarali smo o životu. Upravo sam na tom putu shvatio da je, kad je odlučio otići iz Curitibe na jugu Brazila, želio istražiti svijet. Tamo odakle je došao imao je siguran posao administrativnog asistenta u velikoj tvrtki, živio je u vlastitoj kući i život je izvana izgledao ispunjeno. Ipak, nešto je nedostajalo.

I tako je odlučio doći u Portugal. Obitelj je sumnjala u njega, ali on je ipak stigao ovamo. U zanosu uzbuđenja, nekoliko mjeseci prije polaska, kupio je kartu baš za dan majčina rođendana. Ujutro, 20. svibnja 2024., otišao je k njoj na kavu i da se oprosti. Ona nije htjela jesti, pozdravili su se i on je otišao na aerodrom bez žaljenja, bio je istinski sretan. U tom trenutku ni majka ni sin nisu shvatili što taj rastanak zapravo znači. Jednog dana nazvala ga je i rekla da je napokon postalo stvarno, shvatila je da je otišao.

U Baru da Vera, mjestu koje okuplja Brazilce u lisabonskom noćnom životu, otkrili smo da se ono jedno pivo za koje smo se dogovorili pretvorilo u dvije boce vina i nekoliko žestica neobičnih imena. Davi ima neobjašnjivu energiju za nekoga tko ima skoro 30 godina. Bez obzira na to koliko naporno radio i koliko dan bio iscrpljujuć, uvijek se želi zabaviti.

DJ je puštao brazilsku glazbu i nije prošlo dugo prije nego što smo odustali od plana da se vratimo rano kući. Zabavljali smo se, upoznavali ljude i nakratko živjeli neki drugi život. Uvijek je poseban osjećaj sresti ljude s kojima nešto dijelim, to je svojevrsna mentalna vježba da se prisjetim tko sam i odakle dolazim. Te noći biti imigrant činilo se kao tek usputni detalj.

Sedamdeset godina je prošlo otkako je Severinovo putovanje stiglo na police brazilskih knjižara. Osim što predstavlja društveni portret zemlje, taj je lik i arhetip modernog pojedinca kojeg je, suočenog s napretkom svoga vremena, progutala ideja modernizacije. Siromaštvo i glad i dalje su stvarnost u Brazilu, to je nemoguće poreći.

Kao i na mnogim drugim mjestima, stotine imigranata riskiraju život na moru. Svjedoci su teških smrti u bespućima oceana. Prema izvješću koje je objavila organizacija Caminando Fronteras, više od 10.000 migranata poginulo je pokušavajući doći do Španjolske u 2024. godini. Bilo bi neodgovorno pokušavati uspoređivati dramu tih putovanja s našima. No isto tako ne možemo zanemariti da su nova vremena donijela druge dileme i tjeskobe u brazilsku stvarnost.

“Ne želimo samo hranu. Želimo hranu, zabavu i umjetnost. Ne želimo samo hranu, želimo ići bilo gdje.” U tim je stihovima napisanima krajem osamdesetih Arnaldo Antunes iz brazilskog benda Titãs nagovijestio nove zahtjeve. Godine 2025., u vremenu kasne moderne, oslanjam se na argumente Stuarta Halla o identitetu kako bih objasnio proces fragmentacije, nestabilnosti i neprestanog ponovnog osmišljavanja kojem smo izloženi.

Globalizacija, migracije i urušavanje čvrstih uporišta razaraju ideju neprekinutog i koherentnog “ja”, baš kao kod Severina. U Lisabonu živimo stvarnost koja se nameće našem brazilskom iskustvu. Moj identitet, koji je nekad bio čvrsto usidren u Brazilu, sada se iznova gradi na sjecištu jezika, običaja i birokracije koje me smještaju u neku međuzonu – ni ovdje ni ondje.

Prijevod: Marina Kelava | Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together, a izvorno objavljen na portalu Gerador. Projekt sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

“Ben Cain je multidisciplinarni britanski umjetnik čija se praksa fokusira na teme utjecaja promjena uvjeta rada na suvremenog čovjeka. Ljudski se rad u postindustrijsko doba promijenio na mnogim razinama, a Cain posebno istražuje segment utjecaja tih promjena na čovjekovo tijelo, na poimanje samog sebe kao i na međuljudske odnose”, piše u predgovoru izložbe kustosice Jasminke Babić.

U izložbi kojom se predstavlja u Splitu, Cain kroz skulpturalne objekte, prostorne instalacije, objekte od tekstila i zvuk izložbeni prostor pretvara u svojevrsnu “pseudo tvornicu”. “Ono što specifičnim postavom nudi publici nisu konkretni prikazi post-rada, već preispitivanje onoga što nam u današnje vrijeme rad može značiti”, navodi se dalje.

U tom su smislu posebno zanimljivi radovi u tekstilu koji se formom referiraju na tradicionalno radnu odjeću čiji kontekst objašnjava sam autor: “Dok sam studirao umjetnost na sjeveru Engleske 90-ih, neki od mojih profesora nosili su izblijedjele kobaltnoplave francuske radničke jakne. Privučeni krojem, bojom, udobnošću i kvalitetom dugotrajnog materijala, ali možda i željom da se poistovjete s ‘radnikom’ te s idejom da je umjetnost fizički proces, tj. da ‘rad’ u umjetnosti predstavlja običan, nepretenciozan dio svakodnevnih procesa stvaranja i proizvodnje koji čine, ili što je još važnije, osmišljavaju ili ostvaruju osnovne potrebe društva.“

Izložba ostaje otvorena do 29. rujna.

“Tehnologija je aktivno ljudsko sučelje s materijalnim svijetom. 

No riječ se stalno zlorabi da bi se označila samo enormno složena i specijalizirana tehnologija iz posljednjih nekoliko desetljeća, podržana golemim iskorištavanjem prirodnih i ljudskih resursa. Ovo nije prihvatljiva upotreba riječi. Tehnologija i hi tech nisu sinonimi, a tehnologija koja nije hi, nije nužno niska u bilo kojem smislu.”

Ursula K. Le Guin,  A Rant About “Technology”

Broj raznih servisa i proizvoda koji potencijalnim kupcima obećavaju neki oblik automatizacije ili povećanja produktivnosti ubrzano raste od otvaranja pristupa ChatGPT-u krajem 2022. godine. Nekadašnji promotori NFT-ova, Weba3 i ostalih inačica “kripto proizvoda” brzo su se prekvalificirali u AI poduzetnike i krenuli s napuhivanjem novih balona. Istovremeno velike kompanije natječu se tko će automatizirane sustave što prije i što (bes)korisnije implementirati u postojeće proizvode, dok šefovi tih kompanija propovijedaju o nadolazećoj apokalipsi – što je pak teško promatrati kao bilo što drugo doli još jedan oblik ciničnog marketinga. Kao odgovor na potencijalne opasnosti, paralelno buja i regulatorni (bio)etički diskurs uglavnom baziran na maglovitom “apolitičnom” konceptu ljudskih vrijednosti. Drugim riječima, percepcijom suvremene tehnologije prevladava košmar apstraktnih narativa i nerijetko misticistčkih pristupa. Međutim, na marginama tog sustava stvaraju se prostori za alternativne i radikalno drugačije pristupe tehnologiji – pristupe koji tehnološke proizvode ne promatraju kao puke neutralne alate, već kao inherentni dio konkretnih društvenih i političkih odnosa.

Tehno-kapitalni stroj tržišta

Unatoč tome što načinima na koje mislimo o automatiziranim sustavima u određenoj mjeri dominira predodžba da se nalazimo u potpuno neistraženom teritoriju, alternativni modeli kojima se u prošlosti hvatalo ukoštac s tehnologijama itekako nas podsjećaju da to nije slučaj. Kako uostalom upozorava i raniji citat Ursule K. Le Guin, tehnologija nije izum proteklih desetljeća, već je temeljni uvjet ljudske društvenosti i djelovanja. Ta uvjetovanost društvenosti tehnologijom između ostalog podrazumijeva da svi imamo interes da preuzmemo kontrolu nad njenom proizvodnjom. Međutim, kada se prisjetimo poprilično ironične situacije da kapitalistička društva trenutno prioritiziraju automatizaciju djelatnosti koje, bar na nekoj generalnoj razini, više volimo raditi nego što ih ne volimo raditi, razmjeri “tehnološkog otuđenja” postaju poprilično bjelodani. Slikanje, pisanje, stvaranje glazbe – drugim riječima, polja s određenom minimalnom autonomijom koju pripisujemo umjetničkom radu – rijetko su kome do prije nekoliko godina padali na pamet kao poslovi koje može obavljati software, ili za koje bi uopće bilo  poželjno da ih obavlja. Ipak, ona trenutno predstavljaju središnja mjesta implementacije automatiziranih sustava – takozvane generativne umjetne inteligencije.

Razloge tome ne treba tražiti daleko, jer koliko god tehnološke kompanije u svojim press releaseovima spominjale ciljeve poput olakšavanja rada, stvaranja zajednica, izgradnje bolje budućnosti i slično, ili pak uzvišene principe poput “fiducijarne dužnosti prema čovječanstvu”, njihovi proizvodi ne nastaju iz potrebe za rješavanjem bilo kojih drugih problema osim otvaranja novih područja za ekstrakciju profita. Pritom ovdje nije riječ o jednostavnoj moralnoj osudi, već o naglašavanju sistema poticaja koji prioritizira prevlast privatnih interesa nasuprot interesa radnika, zajednica i čitavih ekosustava. Naš utjecaj na dizajn digitalnih alata unutar tog sustava je minimalan, čak ni famozno “glasanje novčanikom” na tržištu nema ni približno toliki utjecaj koliki bi ekonomisti htjeli vjerovati. Splet financijskog i tehnološkog sektora kroz uzajamno djelovanje osigurava da veliki institucionalni ulagači i fondovi odlučuju koji proizvodi zaslužuju financiranje. Najbolji primjer načina na koji je suvremeni model tehnološkog razvoja određen financijskim kapitalom možda predstavlja Uber, čije su vožnje godinama znatnim dijelom subvencionirane od strane fondova saudijske kraljevske obitelji, sve s ciljem zadobivanja monopolne pozicije na tržištu, nauštrb tradicionalnih taksista i javnog prijevoza. 

U nedavno objavljenom Manifestu tehno optimista, ideološku je nadgradnju ovog sustava korisno sažeo Marc Andreessen, vlasnik jednog od brojnih fondova rizičnog kapitala, riječima: “Vjerujemo da tehno-kapitalni stroj tržišta i inovacija nikada ne prestaje, već se umjesto toga kontinuirano vrti prema gore. Komparativna prednost povećava specijalizaciju i trgovinu. Cijene padaju, oslobađaju kupovnu moć, stvaraju potražnju. Pad cijena pogoduje svima koji kupuju robu i usluge, što će reći svima. Ljudske želje i potrebe su beskrajne, a poduzetnici kontinuirano stvaraju nova dobra i usluge kako bi zadovoljili te želje i potrebe, angažirajući neograničen broj ljudi i strojeva u procesu. Ova uzlazna spirala teče već stotinama godina, unatoč neprekidnom urliku komunista i ludita”. Kako je za osvještavanje posljedica neograničenog rasta na ograničenom planetu posljednjih godina nerijetko dovoljno samo pogledati kroz prozor, nije potrebno previše se obazirati na Andreessenove argumente o kontinuiranom napretku. Ali ono što ostaje važno jest to što ta ideološka perspektiva u bitnom određuje razvoj suvremene tehnologije, bez obzira vjeruje li određena osoba u nju ili ne – jer je riječ o sistemskim uvjetima. 

Vojska Generala Ludda

No, što je alternativa takvom sustavu? Andreessen zgodno u gornjem citatu spominje dvije: komunizam i ludizam. Kako to ističu teoretičari poput Gavina Muellera, autora knjige o luditima Breaking Things at Work, ne radi se o toliko drugačijim alternativama, unatoč tome što je pejorativno shvaćanje ludizma prošireno i u marksističkoj tradiciji. 

No napravimo nekoliko koraka unatrag, što su uopće luditi i zašto o njima danas pričamo? Luditski pokret označava organizirane skupine tekstilnih radnika i njihov militantni otpor masovnom uvođenju strojeva u proizvodni proces. Originalni pokret svoj vrhunac doživljava na sjeveru Engleske tijekom Napoleonskih ratova. Naime, pojava novih strojeva odjednom je omogućila zamjenu vještina tkalačkih radnika – vještina čije je savladavanje podrazumijevalo godine šegrtovanja – nekvalificiranim radom, koji je za manju naknadu mogao obavljati puno širi krug ljudi. Nazivajući se sljedbenicima Neda Ludda – mitske osobe koja je navodno u znak prosvjeda prva razbila strojeve za tkanje – često su napadali i uništavali strojeve u tajnim noćnim racijama. Pokret je bio koncentriran u okolici Nottinghama, kraja u kojem se odvija i legenda o Robinu Hoodu, što priziva određene paralele između dviju figura. Tadašnji parlament na luditske je akcije odgovorio usvajanjem novog zakona, koji je za uništavanje strojeva određivao oštre kazne – poput pogubljenja i deportacije. Nakon što su pobune suzbijene korištenjem vojske, u revizionističkoj historiografiji sljedbenici Generala Ludda postaju sinonim za tehnofobe, povijesne gubitnike i priglupe protivnike napretka. 

Međutim, kako u sveobuhvatnoj narativnoj povijesti luditskog pokreta, pod naslovom Blood in the Machine: The Origins of the Rebellion Against Big Tech, objavljenoj krajem 2023., pokazuje tehnološki kritičar Brian Merchant, luditi nisu bili neprijatelji tehnologije kao takve. Baš suprotno uvriježenim predodžbama, njihov je otpor bio strateški i promišljen, usmjeren protiv eksploatatorskih praksi industrijskog kapitalizma, omogućenih nekontroliranim širenjem strojeva. Članovi pokreta, prvo su na vlasnike tvornica pokušali utjecati mirnim putem i unutar legalnog okvira, s javnosti i predstavnicima vlasti često bi komunicirali objavom pisama koje bi potpisivali imenom Ned Ludd. Kako su ti pokušaji pregovora propali, luditi su bili primorani pronaći nove i efektivnije taktike djelovanja. Iz te perspektive, taktika sabotaža i uništavanja tkalačkih tvornica, po kojima (p)ostaju poznati, bila je dobro organizirani odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju je predstavljala automatizacija, i s njome obećana učinkovitost i profitabilnost nauštrb ljudskog dostojanstva i sredstava potrebnih za život. Krv u stroju prati ključne osobe u luditskom pokretu, političare, industrijalce i izumitelje novih strojeva, tijekom za englesku radničku klasu kriznih vremena Napoleonskih ratova, kao i tadašnje djelovanje poznatih literarnih figura poput Lorda Byrona i Mary Shelley. Merchantova knjiga stoga se lako čita i kao povijesna fikcija smještena u zoru industrijske revolucije. 

Tadašnje uvođenje strojeva u tvornice ne samo da je transformiralo prirodu rada, već je poremetilo i čitave zajednice. Industrijskoj revoluciji se nerijetko pripisuje zasluga za univerzalno podizanje standarda života, ali je za generacije koje su živjele tijekom tog razdoblja kvaliteta života zapravo pala. Za ludite je stoga na kocki bio njihov način života. Međutim, njihove pobune, ističe Merchant, kao i sami radnici, već su tada bile ismijavane među konzervativnim establišmentom jer je hodanje “okolo i razbijanje proizvodnih strojeva jednostavno otkrilo da radnici nisu mogli vidjeti veću sliku”. Kao i danas, ono što je za jedne stvar nezaustavljivih sila historijskog napretka, za druge je stvar neposredne borbe. Merchantova knjiga svoju aktualnost crpi upravo iz povezivanja dvaju na prvi pogled različitih vremena, a sličnosti itekako postoje.

No glavna lekcija luditskog pokreta, kako je sažima Merchant, sastoji se u tome što su tehnologiju shvaćali “ne kao dvosmislenu silu, obavijenu budućnošću, već kao mehanizam koji se koristi u ‘sadašnjem vremenu’, i koji se u skladu s tim može prihvatiti ili odbaciti. Luditi su u potpunosti procijenili implikacije kako će određena tehnologija utjecati na njihove živote i odlučno su odgovorili. Razjasnili su i izvor eksploatacije: ne sami strojevi, već klasa vlasnika tvornica. Svojim su ustankom rasvijetlili krizu koja se okupljala među radničkim ljudima posvuda. Zbog toga su neko vrijeme bili toliko popularni, podržavani i zastrašujući. Nasilno su u javni diskurs gurnuli živi primjer takozvanog pitanja strojeva, čime su otvorili raspravu o radnim uvjetima, tehnologiji i eksploataciji koja traje do danas”. Duh ludizma prema tome itekako odjekuje u suvremenim raspravama oko automatizacije, algoritamske kontrole, umjetne inteligencije i prekarne budućnosti rada: “Luditi su iskovali model i jezik za otpor protiv ekscesa industrijskog kapitalizma i tehnološkog izrabljivanja. Otvorili su prostor svakome tko bi pomislio ustati protiv ekonomskog ugnjetavanja, identificiravši sredstva eksploatacije i žestoko ih udarivši. Po potrebi i čekićima.” 

Automatizacija kao kontrola

Kako je ranije spomenuto, luditi nisu bili nekvalificirani radnici, ako uopće o nekvalificiranom radu možemo govoriti. Naučene vještine i poznavanje radnog procesa u izradi odjeće omogućavali su im relativno veliku količinu moći na tržištu, a posljedično i pristojan život u tadašnjim uvjetima. Nije pritom riječ o iznimnom slučaju – u raznim historijskim periodima postojali su, i još uvijek postoje, sektori unutar kojih radnici zahvaljujući svojem poznavanju proizvodnih procesa i vlastitim vještinama mogu uvelike diktirati vlastite uvjete rada. Motivacija za uvođenje strojeva zbog toga nije ograničena na racionalizaciju radnog procesa ili poboljšanje proizvoda. Baš suprotno, kada su tekstilni industrijalci počeli uvoditi strojeve, kvaliteta tekstila je naglo pala, no niveliranjem vještina potrebnih za obavljanje posla omogućeno je uspostavljanje kontrole nad proizvodnim procesom. Automatizacija neizbježno podrazumijeva blisko praćenje radnog procesa kako bi se pronašle minimalne jedinice koje je moguće instrumentalizirati. Sličan oblik devaluacije vještina omogućilo je treniranje digitalnih modela na sadržaju dostupnom na internetu, uz razliku da je ovaj put riječ o “kreativnim” djelatnostima umjesto o manualnom radu. Razbijanje radničkog monopola nad vještinama i znanjem prava je slika onoga što su vlasnici tekstilnih tvornica radili uvođenjem tkalačkih strojeva, onoga što je u 20. stoljeću radio Frederick Taylor u tvornici, kao i onoga što danas radi takozvana umjetna inteligencija.

Međutim, luditski odgovor nije izostao. Kada su se prije nekoliko godina pojavili automatizirani generatori slika, umjetnici i umjetnice su se instinktivno pobunile protiv korištenja tih modela, dobrim dijelom izgrađenim i na njihovim radovima dostupnima na internetu. Njihova bojazan pokazuje se istinitom, brojne poslove preuzimaju generatori slika. Dok su određeni slučajevi vidljivog korištenja generiranog sadržaja izazvali javna sramoćenja i bijes umjetnika, veliki broj poslova nema potrebnu javnu vidljivost pa prolazi ispod radara. Umjetnici borbu nastavljaju pravnim putem, ali i pokušajima sabotaže modela koji dekvalificiraju njihov rad. Uspješnu kampanju, motiviranu između ostalog i planovima za implementaciju automatiziranih sustava, protekle su godine vodili američki pisci i glumci, koji su izborili moratorij na korištenje umjetne inteligencije u svojim branšama. Drugim riječima, luditske taktike itekako žive i danas.

Efektivne strategije djelovanja

Umjetnost nije jedino polje u kojem ludizam doživljava revival. “Zeleni ludizam mogao bi biti alternativa slijepim ulicama tehnološkog rješenja i primitivizma povratka prirodi: potraga za sporijim, manje intenzivnim, manje otuđenim, više društvenim metodama zadovoljavanja naših potreba”, napominje Gavin Mueller u ranije spomenutoj knjizi Breaking Things at Work. Tako degrowth pokret poziva na radikalno drugačiju organizaciju suvremene ekonomije, podsjećajući da suočavanje s klimatskom krizom ne može biti riješeno tehnološkim napretkom, već reorganizacijom društva i načina na koje koristimo tehnologiju. Nedavni uspjesi pokreta Right to repair također zaslužuju spominjanje u okviru luditskih politika, pogotovo zbog toga što predstavljaju povratak vlasništva nad tehnološkim proizvodima i načinima njihovog korištenja. U kontekstu popravka možemo spomenuti i zajednice poput The Maintainersa, istraživačke mreže koja se fokusira na brigu i održavanje društvenih i tehnoloških sustava, umjesto na dominantan narativ inovacija, kao i pirate, ljude koji izdušuju gume SUV vozilima, određenih programera_ki računalnih virusa i haktivističkih skupina, kao i brojnih drugih. 

Krug ljudi koji direktno preuzimaju naziv ludita također raste. Ovaj tekst se znatno oslanja na rad Briana Merchanta, čija luditska kolumna redovito izlazi u LA Timesu, kao i Gavina Muellera, sveučilišnog profesora i urednika na Jacobinu. Važno mjesto širenja luditskih ideja predstavlja i ekipa okupljena oko tech podcasta This Machine Kills i Tech won’t Save Us, kao i događanja poput luditskih tribunala na kojima se ritualno razbijaju primjerci suvremenih tehnologija, poput univerzalno omraženih printera. Umjetnica Molly Crabbaple također pripada krugu ludita, kao i tehnološki kritičar i pisac Cory Doctorow, koji argumentira kako žanr spekulativne fikcije predstavlja luditsku književnost. Posebnu pozornost proteklih godina privukao je i Andreas Malm knjigom How to Blow Up a Pipeline, svojevrsnim manifestom ekološkog ludizma. 

Biti luditom znači da umjesto prihvaćanja narativa o tehnološkom razvoju i o potencijalnim opasnostima u budućnosti, tehnologiju promatramo kao stvar aktualnih političkih borbi neodvojivu od odnosa moći u suvremenom društvu. Za ludite tehnologija nije neutralan alat, ovisan tek o načinu kako ga netko odluči koristi. U vrijeme kada se automatizirani sustavi bez zadrške koriste za izvršenje i moralnu racionalizaciju neselektivnog bombardiranja, teško je opravdavati bilo kakvu ideju neutralnosti. Stanje u kojem nije moguće pregovarati ili kontrolirati tehnološki razvoj, u kojem tehnologija kakvu zaslužujemo ostaje tek stvar spekulativne fikcije, oživljavanje ludizma postaje nužnost, a sabotaže i prijetnje imovini opravdane i efektivne strategije djelovanja.

Konačno, luditi nisu tehnofobi, već umjesto nekontroliranog ekstraktivističkog razvoja na štetu većine ljudi na planeti, traže drugačije tehnologije – one koje će olakšavati život, facilitirati društvenost, omogućiti eksperimentiranje i modificiranje, nastajati iz potrebe zajednica… To nisu nužno cutting edge tehnologije – javni prijevoz, otvoreni internet, mreže uzajamne brige i brojne druge nisu izrazito hi tech rješenja. Ali kako uostalom napominje Ursula K. Le Guin, to što tehnologija nije hi tech nikako ne znači da je niska ili beskorisna. Valja se samo prisjetiti, kada je to potrebno, low tech rješenja poput čekića mogu biti efikasno primjenjiva na nebrojene stvari – jednako i na servere, i robo taxije, i jahte…

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Osim iz zemalja regije, sve veći broj stranih radnika stiže iz azijskih zemalja – Nepala, Filipina, Indije. Porastom vidljivosti migrantskih radnika i radnica raste i potreba za tematiziranjem uvjeta njihovog rada, politika integracije, kao i širih strukturnih uzroka migracija. Početkom prosinca, u sklopu 21. izdanja Human Rights Film Festivala tako je prikazan kratki dokumentarni film Gdje su nestali svi osmjesi Anje Strelec, redateljice iz Varaždina koja trenutno živi i radi u Belgiji. Nakon filma organizirana je i panel diskusija s fokusom na “život tisuća migrantskih radnika i radnica u Hrvatskoj” na kojoj su uz redateljicu sudjelovali: Hrvoje Butković iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ i radnica iz Nepala Sapana Jugjali, uz moderaciju Ive Zenzerović iz CMS-a.

Materijal za dokumentarac redateljica je snimila u Nepalu. Kroz intervjue s radnicima, predstavnicima predatorskih posredničkih agencija i korumpiranim javnim službenicima, Strelec je predstavila sustavno izrabljivanje migranata na svakoj točki njihova puta. Iako se film uglavnom bavi radnicima koji odlaze u bogate petro-države Perzijskog zaljeva, problemi s kojima se suočavaju nisu nepoznati ni u domaćem kontekstu. Zaduživanje kako bi se uopće moglo krenuti na put, neprimjereni stambeni uvjeti, kršenje radnih ugovora i radničkih prava, nemogućnost promjene poslodavca, sve su to situacije – možda točnije, novi oblici ropstva – kojih migrantski radnici u RH nisu pošteđeni.

Na spomenutom popratnom panelu, Hrvoje Butković, autor knjige Strani radnici u Hrvatskoj, podcrtao je kako poslodavci u RH više ne mogu funkcionirati bez migrantskog rada. Također smatra kako se kao društvo u toj novoj situaciji nismo snašli. Prema Butkoviću, jedan je od najvećih problema jezična barijera. Strani radnici uglavnom ne govore hrvatski jezik, što im onemogućava razumijevanje ugovora o radu i drugih pravnih dokumenata – koji se ne prevode pa radnici zapravo ne znaju iz prve ruke što potpisuju – kao i otežava  komunikaciju s poslodavcima i nadležnim institucijama. Iako je država najavila program financiranja tečajeva hrvatskog jezika za strane radnike putem vaučera, on se još uvijek ne provodi.

Problem jezika odraz je i (ne)postojećih integracijskih mjera i politika. Naime, Josipa Lulić je istaknula da unatoč uvriježenoj percepciji da Hrvatska nema integracijske mjere, one itekako postoje i imaju svoj cilj – da se ljudi ne integriraju. “Namjera je da ljudi nemaju pristup ostvarivanju svojih prava, da odrade posao i odu. To se vidi u brojnim mjerama koje se provode. Na primjer, da biste dobili radnu dozvolu, prvo morate dobiti ugovor o radu, ali jedini način da se to napravi je preko agencija. Agencijama se pak plaća provizija, uglavnom putem zaduživanja. U slučaju prekida radnog odnosa gubite radnu i boravišnu dozvolu, što ujedno podrazumijeva da ni ne možete lako dati otkaz u slučajevima kršenja prava”, napomenula je. Takvo stanje prema Lulić podupire tezu kako je riječ o dobro promišljenim politikama: država i poslodavci imaju interes da se strani radnici iskorištavaju, kao i da ostanu jeftina radna snaga koja se može lako zamijeniti.

Kršenje radničkih prava u takvim sistemskim uvjetima stoga nije rijetkost. Butković je istaknuo kako je prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u 2023. godini zaprimljeno preko 500 tužbi stranih radnika zbog neisplate plaća, prekovremenog rada, kontaktiranja u neradno vrijeme, neustaljenog radnog vremena itd. Posebno su pogođeni radnici koji rade preko digitalnih platformi. koje su ionako nedovoljno regulirane pa time dodatno potenciraju prekaran položaj migranata. Butković je također napomenuo kako su strani radnici često u cirkulirajućoj migraciji, odnosno da dolaze u Hrvatsku na godinu dana ili manje, a zatim odlaze dalje. To poslodavcima daje dodatni motiv da ih iskorištavaju, jer znaju da će se radnici teško žaliti.

Dakle, strani radnici često ne znaju svoja prava i nemaju pristup znanju kako ih zaštititi. Kako je spomenuo Butković, sindikati pokušavaju raditi na njihovoj edukaciji o radnim pravima, ali to je otežano zbog jezične barijere, kao poteškoća u pristupu tvrtkama u kojima nisu prisutni – što je posebno izraženo u građevinskom sektoru.

U kontekstu u kojem je tradicionalno djelovanje sindikata otežano raznim preprekama potrebno je razvijati i alternativne modele radničkog organiziranja. Jedan od takvih modela predstavljen je ranije u istom tjednu početkom prosinca u BLOK-ovoj Novoj BAZI. Predstavljanje rada ljubljanske Delavske svetovalnice započelo je izborom scena iz nadolazećeg dokumentarnog filma Srđana Kovačevića, koji se bavi radom ove organizacije, nakon čega su Goran Zrnić, Goran Lukić i Laura Orel predstavili svoj rad. Savjetovalište je krenulo s radom 2010. godine kao projekt Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Originalno je bilo financirano projektnim sredstvima koja su nakon nekoliko godina presušila. Kao samostalna organizacija Delavska svetovalnica formalno je osnovana 2016. godine, a rad se u početnom razdoblju uglavnom odvijao volonterski, da bi se danas uspješno financirali od članarina.

Delavska svetovalnica pruža pomoć radnicima u svim oblicima radnih odnosa, bez obzira na njihovu nacionalnost, status ili radno iskustvo. Njezin rad prvenstveno je usmjeren na rješavanje konkretnih problema s kojima se individualni radnici suočavaju. To može uključivati informiranje radnika o njihovim pravima, pomoć u rješavanju sporova s poslodavcem, pa i ulazak u direktnu konfrontaciju s poslodavcem ili pak pomoć pri organiziranju u sindikat. Ovaj pristup u zaštiti radničkih prava ima nekoliko prednosti: prvo, omogućuje radnicima da se brzo i jednostavno obrate za pomoć; drugo, pruža im individualiziranu pomoć koja je prilagođena njihovim specifičnim potrebama; i treće, može biti učinkovitiji od tradicionalnog sindikalnog organiziranja u situacijama u kojima su radnici slabo organizirani ili se suočavaju s diskriminacijom.

Međutim, Delavska svetovalnica ne ograničava svoj rad samo na individualnu pomoć radnicima, već se aktivno se zalaže i za promjene zakona i administrativnih propisa koji bi zaštitili prava radnika. Kako su to Zrnić, Lukić i Orel opisali na gostovanju u BLOK-u, ekonomske migracije su postale brže, kao i potreba za informacijama, dok eksploatacijske strukture ostaju iste. Državne institucije su pritom konzervativne i često proizvode administrativne prepreke ostvarivanju radničkih prava. Kako sindikati nisu opremljeni da se nose s brzinom ekonomskih migracija, potrebno je razvijati alternativne modele poput Svetovalnice kako bi se popunile rupe. Predstavljanje su stoga završili pozivom svim zainteresiranima koji su u mogućnosti da posjete organizaciju u Ljubljani i upoznaju se s njenim radom, kako bi se otvorila mogućnost prenošenja modela rada Delavske svetovalnice u Hrvatsku. A sudeći po problemima s kojima se migrantski radnici – ali i radnici generalno – susreću, novi i potencijalno efikasniji modeli organiziranja itekako su dobrodošli.

Rezultati istraživanja prezentirani su početkom studenoga u Kući Europe, a publikacija istraživanja trebala bi biti objavljena i predstavljena u narednim tjednima. Međutim, kako bi saznali više o tome što su rezultati pokazali o uvjetima rada, plaći, fleksibilnosti radnog vremena, sigurnosti zaposlenja i brojnim drugim temama, razgovarali smo s autoricama istraživanja: Jasnom Račić i Katarinom Jaklin iz IDIZ-a.

Za početak, kakvi su bili opseg i ciljevi nedavno provedenog istraživanja o uvjetima rada u udrugama? 

Glavni cilj istraživanja bio je dobiti pokazatelje koji nam mogu reći nešto o tome kako izgleda rad u organizacijama civilnog društva. Istraživanje je provedeno na inicijativu i u suradnji sa sindikatom SKUPA. Njima je bilo važno dobiti pregled nad situacijom u sektoru kako bi znali u kojoj su mjeri problemi s kojima se susreću njihovi članovi i članice karakteristični za ovaj sektor. S obzirom na suradnju sa sindikatom, zanimala su nas i kršenja radničkih prava zaposlenih u udrugama, kao i njihovi stavovi vezano za sindikalno djelovanje u sektoru.  

Istraživanje smo provele ljetos, koristeći se online anketom koju smo adresirali na približno 3500 udruga koje su, prema Registru neprofitnih organizacija, u 2022. godini imali zaposlenu barem jednu osobu. Prikupili smo odgovore 1.075 sudionika_ca iz 643 udruge, što znači da smo pokrili skoro 20 % takvih udruga i 7 % zaposlenih u njima. 

Istraživanjem smo obuhvatili udruge iz svih djelatnosti i krajeva Hrvatske, s time da su nešto nadzastupljeni radnici i radnice iz udruga iz potpomognutih područja te onih udruga koje se bave demokratizacijom, zaštitom ljudskih prava i zaštitom okoliša i socijalnom djelatnošću. Sudionici_e istraživanja su uglavnom visokoobrazovane žene u srednjoj dobi koje su većinu ili čitavu svoju karijeru provele u organizacijama civilnog društva, no kako nam nisu poznate karakteristike zaposlenih u udrugama ne možemo reći koliko dobro ta slika odgovora pravom presjeku zaposlenika sektora. Ipak, iako istraživanje nije reprezentativno, postigle smo dobru raspršenost među različitim udrugama i tipovima zaposlenih po vrsti posla koju obavljaju tako da vjerujemo da istraživanje donosi širu sliku zaposlenosti i rad u udrugama, od rada s korisnicima do onih koji rade na upravljačkim pozicijama u udrugama. 

Koje su osnovne karakteristike sektora neprofitnih organizacija koje su identificirane tijekom istraživanja, a koje utječu na uvjete rada?

Udruge u Hrvatskoj su većinom mali poslodavci, ako i imaju zaposlene. Među onima sa zaposlenim osobama, radi se o prosjeku od 5 zaposlenih po udruzi, s time da 80 % udruga ima do 5 zaposlenika. Također, radi se o organizacijama koje su većinom ovisne o projektnim sredstvima za svoj rad, što otežava planiranje stabilnog zaposlenja. Na kraju, neke od djelatnosti, a tu treba sigurno izdvojiti socijalnu djelatnost koja zapošljava 40 % radne snage u udrugama, uključuju iznimno važan rad s korisnicima koji imaju najnižu prosječnu plaću i najveći udio zaposlenih putem ugovora o radu na određeno vrijeme. 

Možete li ukratko predstaviti glavne zaključke istraživanja s obzirom na vrstu ugovora, sigurnost zaposlenja te plaće i materijalna prava radnika u neprofitnim organizacijama?

Ugovori na određeno su uobičajeni način ulaska u sektor. Tijekom prve godine rada u udruzi tek svaki treći zaposlenik može očekivati da će dobiti ugovor na neodređeno. Kada gledamo sve zaposlene, bez obzira na staž, vidimo da je udio zaposlenih na određeno u udrugama u našem istraživanju mnogo veći nego među zaposlenima u drugim sektorima (26 % sudionika_ca istraživanja  radi na određeno, a u Hrvatskoj je taj udio 16 %). Da su ta radna mjesta nesigurna, vidimo i po subjektivnim pokazateljima, svaki peti ispitanik_ca misli da bi mogao izgubiti posao kroz sljedećih 6 mjeseci.

Prekarnoj poziciji, osim vrste ugovora, doprinose i niske plaće u sektoru. Ne možemo ignorirati da se radi većinom o visokoobrazovanim zaposlenicima, a plaće su 160€ ispod hrvatskog prosjeka (u uzorku je prosječna plaća u udrugama za puno radno vrijeme 980€). Dvije trećine sudionika_ca istraživanja ima plaću do 1050 eura, a gotovo trećina ispod 800 eura. Problem je i što rad u udrugama nudi slabe šanse za povećanje tih prihoda, pa i ispitanici s više od 10 godina rada u udrugama ne uspijevaju dostići hrvatski prosjek. Jedino su ispitanici koji rade na poslovima upravljanja udrugama na razini prosječne hrvatske plaće. Ovi su podaci posebice porazni kad uzmemo u obzir da je prosječan staž naših ispitanika_ca iznosio 7 godina. Dakle, ne govorimo o radnicima_ama koji tek počinju raditi, već imaju značajno iskustvo rada – i u udruzi u kojoj su zaposleni, a i u sektoru. 

Stoga je veća šansa da ove brojke precjenjuju prosječne plaće udrugama nego da ih podcjenjuju. Projektno određivanje plaća, a za koje je najveći udio sudionika_ca odgovorilo da je način određivanja plaća u udruzi u kojoj rade, ne omogućuju korekcije plaća – primjerice, za inflaciju – niti prati recentna povećanja troškova života. A s plaćama koje su budžetirane prije recimo samo dvije godine – a projektni ciklus od prijava do kraja provedbe projekta može biti značajno duži – danas je značajno teže živjeti. Osim toga, ako govorimo o prekarnim pozicijama zaposlenih u sektoru, onda je važno naglasiti da uz nesigurnije ugovore dolaze i niže plaće. 

Razlikuju li se udruge iz pojedinih sektora u tim aspektima? Postoje li određene djelatnosti ili radna mjesta koja se izdvajaju po pozitivnim ili negativnim karakteristikama?

Situacija s ugovorima na određeno je posebno loša u socijalnim djelatnostima, u kojem gotovo 40 % radnika i radnica radi na određeno. U toj djelatnosti su i najniže plaće. Osim socijalne djelatnosti, niže prosječne plaće u našem istraživanju imaju i zaposleni u kulturi i umjetnosti, gdje je i veći udio rada na nepuno radno vrijeme. Što se tiče samih poslova, oni koji rade direktno s korisnicima imaju najniža primanja, najčešće su to upravo zaposleni u udrugama koje se bave socijalnom djelatnošću. Nižom prosječnom plaćom izdvajaju se i ispitanici_e koji rade na uredskim i administrativnim poslovima, kao i oni koji dominantno rade na izvršavanju projektnih zadataka. Radna mjesta i djelatnosti koje se izdvajaju s višim prosječnim plaćama i dalje su u prosjeku ispod prosječne plaće u Hrvatskoj što nije neki uspjeh koji je potrebno izdvajati. 

Poseban naglasak istraživanja stavljen je na radno vrijeme. Kakvi su rezultati u vezi s fleksibilnošću radnog vremena i postizanjem ravnoteže između posla i slobodnog vremena? Jesu li zaposlenici u udrugama suočeni s nekim specifičnim izazovima kada je riječ o radnom vremenu?

Iako imaju fleksibilno radno vrijeme, u smislu da mogu prilagoditi radno vrijeme svojim potrebama do određenih granica ili imaju mnogo autonomije u određivanju kad će raditi, kod rada u udrugama pokazuju se i sve loše strane fleksibilnog rada. Rad subotom i nedjeljom, kao i dugi radni dani poznati su velikom broju ispitanica_ka. Većina zaposlenih u udrugama dostupna je i vikendom, i praznikom, i na godišnjem, i za vrijeme bolovanja, a samo 7 % ispitanika_ca može očekivati materijalnu kompenzaciju za prekovremeni rad. Podcrtale bi i opasku koja je došla iz publike na predstavljanju rezultata istraživanja, da kod rada u udrugama vidimo svima poznato lice ženskog rada – potplaćen i neplaćeni rad.

Postoje li u neprofitnom sektoru određeni obrasci koji uključuju povrede radničkih prava i izlaganje neželjenom ponašanju na radnom mjestu?

Povrede radničkih prava prepoznao je svaki deseti radnik_ca, iako po drugim pokazateljima vidimo da su one mnogo češće. Možda je tu najvažniji nalaz da je neplaćeni rad, rad u slobodnom vrijeme i za vrijeme godišnjih odmora, bolovanja i slično u toj mjeri normaliziran da se među zaposlenicima udruga najčešće uopće ne prepoznaje kao povreda radničkih prava. Kada govorimo o konkretnim opisima povreda radničkih prava koje smo prikupile istraživanjem, do izražaja dolaze donatorske politike i strukturna pozicija radnika_ca zaposlenih u udrugama gdje se kršenje ili ignoriranje dijela radničkih prava predstavlja kao strategija preživljavanja u sektoru.

Kako je istraživanje obuhvatilo pitanje tzv. izgorijevanja, koji su ključni nalazi i preporuke za prevenciju izgorijevanja u neprofitnom sektoru? Postoje li specifični faktori u neprofitnim organizacijama koji doprinose izgaranju zaposlenika_ca?

Za reći nešto više o fenomenu sagorijevanja trebalo bi se osloniti na psihološka istraživanja. Mi iz ovog istraživanja možemo reći da zaposlenici udruga često rade emotivno zahtjevan posao koji uključuje emotivno iscrpljujuće situacije. Također, trećina ispitanika pokazuje neke znakove iscrpljenosti, a otprilike 15 % njih je izrazilo da im je zbog posla ugroženo zdravlje ili sigurnost te su već koristili slobodne dane ili bolovanje zbog problema ili stresa na poslu. Važno je tu spomenuti kako unatoč tome ne dolazi do odvajanja od sadržaja rada – to jest, radnici u udrugama misle da rade koristan posao, smatraju ga zanimljivim i izazovnim.

Na temelju provedenog istraživanja, imate li kakve preporuke za poboljšanje uvjeta rada u neprofitnom sektoru?

O preporukama je teško govoriti bez referiranja na strukturni položaj sektora. Tu mislimo na ovisnost o diskontinuiranim projektnim financiranjima i donatorskim politikama. Također, ne postoje kolektivni ugovori, a često ni pravilnici o radu (koji su obavezni tek za poslodavce koji imaju 20 ili više zaposlenih), kojima bi se definirala viša razina prava zaposlenih u udrugama. Čak i u slučajevima djelatnosti u kojima su pojedini poslovi, odnosno socijalne usluge, slične onima u državnom sektoru, prava, položaj i plaće nisu usklađeni s postojećim kolektivnim ugovorima. Iako se na razini organizacija, odnosno udruga, mogu usvojiti mehanizmi kojima bi se pokušale smanjiti neke od negativnih karakteristika rada u udrugama – poput jasnije definicije radnog vremena, osiguravanja prava na isključivanje, sistematizacije radnih mjesta kako plaće ne bi ovisile samo o projektnim iznosima – oni nisu dovoljni bez osiguravanja kontinuiranog financiranja koje omogućuje planiranje i sigurnost zaposlenja i dobre plaće. Pokušaji unapređivanja uvjeta rada u udrugama brzo će udariti o zid, ako uz razinu udruge ne adresiraju i razinu donatorskih politika. Inicijativa za promjenom stanja sigurno neće doći izvana, stoga se prepoznavanje vlastite pozicije, osnivanje sindikata i fokus na uvjete rada u sektoru čini kao važan početni korak. 

Iz teksta kustosice Vesne Vuković: “Radovi Alme Gačanin mogu se čitati kao svojevrstan dnevnik, i to prije svega dnevnik rada. Kako sama u svojoj biografiji redovito ističe, Alma živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji u datom trenutku obavlja. Je li to zaobilazni način da se kaže da se od umjetnosti ne živi, da se za život obično radi neki drugi posao? Eufemizam? Nastali u relativno dugom luku, od 2018. godine do jučer, radovi tako reflektiraju razne njezine proizvodne pozicije: od stanovanja u roditeljskom domu, gdje mi je bio omogućen vrhunski self care, život bubrega u loju, preko osamostaljivanja, morala sam sve to da pokvarim i otisnem se u svijet avantura tj. prekarijata (Ovo bi moja mama rekla!), i prihvaćanja raznih privremenih poslova, poput onoga stjuardese, sve do rezidencijalnog boravka u jednom od centara svijeta umjetnosti, New Yorku. Iako dnevnički, radovi ipak nisu intimističkog karaktera, oni su više na tragu onoga što Annie Ernaux naziva auto-socio-fikcijom: priča o sebi kroz nužnu društvenu optiku. Stoga oni zrcale kontekste u kojima nastaju, više nego samu autoricu. Ona je, uostalom, ionako neprepoznatljiva.

(…) Za feminističku je intervenciju u umjetnost upravo monstruoznost bila jedan od ključnih operativnih koncepata kojim se kritiziralo tvz. muški pogled i nastojala redefinirati orodnjena estetika. (…) No na jedan drugi aspekt monstruoznosti ovdje želim skrenuti posebnu pažnju: na (monstruozna) tijela po pritiskom produktivnosti. Na monstruoznu prirodu kapitalizma, čije su osnovne karakteristike, kako nam je ukazao Marx, nevidljive. Mnogi su tumači Kapitala već ukazali na Marxovu učestalu upotrebu figure monstruma kako bi opisao način na koji kapitalizam funkcionira. Jedna je od citiranijih ona o prisvajanju viška vrijednosti: “Kapital je mrtav rad koji oživljava kao vampir samo usisavajući živi rad, i koji utoliko više živi ukoliko više od njega usisa”. Svaki je govor o radu u kapitalizmu stoga ujedno i govor o prinudi, prisili, discipliniranju, potčinjenosti i otuđenju. Tako i imperativ rada na sebi. Likovi na radovima (Djevina, a možda je to i Alma) imaju kandže da se bolje penju na društvenoj ljestvici i jače drže kad jednom ascendiraju, hodaju i četveronoške ako treba, ako je strop prenizak, imaju snažne mišiće, ponekad i više ruku i nogu, dva para dojki ne bi li stigli poobavljati sve te dnevne zadaće. (…)”

Alma Gačanin (Sarajevo, 1988.) živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji likovnih umjetnosti stekla je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Nastavničkom odsjeku. Bavi se crtežom, fotografijom, videom i performansom. Dobitnica je nagrade za najbolju_eg umjetnicu_ka u BiH, ZVONO 2022. Predstavljala je BiH na Bijenalu mladih Europe i Mediterana u Milanu 2015. Njezin se rad temelji na istraživanju specifičnosti rada i prekarnosti pojedinih zanimanja, a posebno je zanima pozicija žene u kapitalizmu i rodna podjela rada. Feministkinja je u privatnom životu i u ulogama koje igra kao umjetnica-radnica. Piše poeziju i objavljuje u časopisima, zbornicima i na internet portalima u BiH i regiji. 

“Održavanje ravnoteže između rada i slobodnog vremena postalo je sve važnije u svijetu gdje tehnologija omogućuje konstantnu povezanost i dostupnost. Pitanje kako iskoristiti i pravilno balansirati vrijeme provedeno u radu radi osiguranja egzistencije i vrijeme posvećeno osobnim interesima, odmoru, obitelji i prijateljima predstavlja veliki izazov. U kontekstu promjena koje su nam u život donijeli pametni uređaji, a usko vezano uz pitanje odnosa rada i slobodnog vremena, je pitanje odnosa virtualnog i stvarnog. Suvremene tehnologije nude mogućnost rada i zabave isprepleteno, zahtijevajući kontinuiranu pozornost i povezanost, te posljedično zaustavljajući gibanje tijela i uopće potrebu za pokretom, ili boravkom u prirodi. Također povlašteni status koji virtualni život može zauzeti u životu pojedinca, primjerice kroz davanje veće važnosti online iskustvima i susretima u odnosu na izravne susrete u stvarnom svijetu, opasan je trend koji vodi u društvenu izolaciju u fizičkom smislu.

Te dvije teme objedinjene su u izložbi Vitra Drinkovića Radivoteža – stvarno, virtualno, stvarno koja se bavi upravo temom ravnoteže rada i slobodnog vremena, virtualnog i stvarnog ‘života’, osvještavajući kompleksnost tog problema za one ljude koji većinu vremena provode radeći na računalu. Rad ovog umjetnika je metapozicijski, on sam sebe stavlja u ulogu pokusnog kunića i istražuje vlastite obrasce ponašanja, rutine i pokušaje da se iz njih izvuče, kritički propitujući samu prirodu života/umjetničkog procesa te svoje egzistencije kao slobodnog umjetnika”, piše Olga Majcen Linn.

Hinjena briga o apokalipsi

Citati iz prethodnog paragrafa nasumično su odabrani naslovi nekih od tekstova o “umjetnoj inteligenciji” objavljenih u raznim hrvatskim medijima tijekom prva četiri dana lipnja. Sama količina članaka pokazuje koliko se pozornosti svakodnevno posvećuje toj temi, kao što i njihov sadržaj opravdava određene zaključke o prevladavajućim pristupima i narativima o umjetnoj inteligenciji – primjerice da dominiraju hype, zabrinutost i nova laka novinarska forma “pitali smo umjetnu inteligenciju da…”. Dominiraju i narativi o novim proizvodima, najavama i inicijativama koje na neki način uključuju “umjetnu inteligenciju” – od pametnih telefona, chatbotova ili tenisica do seks robota, dronova i digitalnog očuvanja mozga. Primjerice, prema već pet godina staroj studiji iz Reutersovog Instituta za proučavanje novinarstva, gotovo je 60 posto medijskih sadržaja o umjetnoj inteligenciji u Ujedinjenom kraljevstvu bilo usredotočeno na nove proizvode, a jedna trećina članaka temeljila se na industrijskim izvorima – uglavnom izvršnim direktorima ili drugim višim rukovoditeljima. Medijsko pokrivanje teme dakle prenosi i prenaglašava samointeresne tvrdnje industrije o vrijednosti i potencijalu umjetne inteligencije, dok ju istovremeno pozicionira kao prvenstveno privatni i komercijalni pothvat, zaključeno je u Reutersovoj studiji.

Štetnost nekritičkog preuzimanja narativa tehnoloških koorporacija osim u novinskim naslovima vidljiva je i u načinima na koje razmišljamo o novoj tehnologiji. Primjerice, direktori kompanija, tehnološki poduzetnici i oni koji se vole tako predstavljati – u muškom rodu jer se često baš radi o stereotipnim bijelim i bogatim muškarcima-stručnjacima-genijalcima-izumiteljima – osim njene revolucionarne inovativnosti, vole isticati i potencijalne opasnosti umjetne inteligencije. Uglavnom spominju apstraktne apokaliptične bojazni o kraju svijeta. Iako ona zvuče ozbiljno i alarmantno, teško je oteti se dojmu da se radi o hinjenoj brizi, a ne o još jednom načinu cinične proizvodnje hypea koji se oslanja na prepoznatljivost lekcija iz žanra distopijske znanstvene fantastike – “vidite kako smo stvorili naprednu i opasnu tehnologiju, toliko je napredna da je Skynet možda iza ugla, sva sreća da je u dobrim rukama i da cijene dionica moje kompanije rastu”. Skepticizam opravdava i činjenica da se zbog apstraktnih apokaliptičnih narativa mnogo manje pozornosti posvećuje konkretnim i aktualnim problemima koje implementacija automatiziranih sustava povlači sa sobom: perpetuiranje rodnih, rasnih i klasnih nejednakosti, centralizaciju tehnologije, utjecaja na rad, algoritamske pristranosti, kompenzacije za autorska prava, veliku potrošnju energije, automatizirano kreiranje lažnih informacija i nebrojenih drugih. Drugim riječima, skretanje pozornosti od konkretnih problema prema onima apstraktnim i dugoročnim važna je ideološka poluga u kreiranju tehnološkog hypea.

Tehnologija kao diskurs

Stoga, kako ne bi dalje pridonosili mistifikaciji teme, odmaknimo se korak unatrag i postavimo pitanje: što je uopće umjetna inteligencija? Alati poput sada već famoznog ChatGPT-ja počivaju na konceptu neuralnih mreža i takozvanom strojnom učenju. Ukratko, radi se o nizu matematičkih operacija i tehnika koje omogućuje prepoznavanje uzoraka u digitalnim podacima. Detektirani uzorci formiraju se u modele iz kojih je moguće generirati i nov sadržaj. Na primjer, ako programeri u neuralnu mrežu ubace veliku količinu slika mačaka, on će izgraditi vlastitu “ideju” ili softverski model kako izgleda slika mačke, na temelju kojeg može prepoznati nove slike ili pak stvarati vlastite rekombinacijom “naučenih” značajki. (Tehnički iscrpan opis tehnologije možete pronaći ovdje.) Međutim, tehnologija nije monolitna pojava odvojena od društvenih odnosa, a pogotovo to nije kada govorimo o aktualnim automatiziranim sustavima, jer da bi uopće mogli prepoznati uzorke i na temelju njih generirati sadržaj, trebalo ih je “istrenirati” na podacima koje su proizveli stvarni ljudi. Valja i spomenuti da su ti podaci preuzeti s interneta bez izričitog pristanka vlasnika_ca – primjerice, proizvodi mnogih umjetnica_ka korišteni su za treniranje modela koji će potencijalno smanjiti vrijednost njihova rada – kao i da se za označivanje podataka kako bi uopće bili upotrebljivi izrabljuje milijune osoba s globalnog juga. 

Upravo zbog pobrojanih karakteristika, autori i tehnološki teoretičari poput Evgenija Morozova, Coryja Docktrowa i Jamesa Bridlea nedavno su kritizirali sam termin zato što “umjetna inteligencija” zapravo nije ni umjetna, a ni inteligentna. U grubim crtama, budući da se automatizirani sustavi temelje na minulom radu stvarnih ljudi, kao i na bazičnoj logici usklađivanja uzoraka neusporedivim sa složenosti i kreativnosti ljudske inteligencije, naziv “umjetna inteligencija” tek antropomorfizira i dodatno mistificira komade softwarea. Sličan su argument istaknule i teoretičarke Timnit Gebru i Margaret Mitchell nazvavši velike jezične modele stohastičkim papigama – drugim riječima, sofisticiranim sustavima za statističko pogađanje sljedeće riječi u rečenici bez bilo kakve reference na njihovo značenje – što je 2020. godine pridonijelo njihovom otkazu u Googleu, ironično u tamošnjem odjelu za etičku umjetnu inteligenciju. Iako nije teško složiti se s navedenim argumentima, oni ne umanjuju nužno značaj termina “umjetna inteligencija”, već samo ukazuju na njegovu korisniju primjenu. Termin zapravo možemo promatrati kao ime za niz metafora, narativa i diskursa – uostalom, predodžbe o umjetnoj inteligenciji mnogo toga duguju žanru spekulativne fikcije, žanra s tradicijom znatno bogatijom od aktualnog hypea, tako da ionako originalno riječ o metafori.

Automatizacija opresije

Dakle, umjetna inteligencija je široko korišten, ali labavo definiran pojam koji pokriva izuzetno raznolik spektar ideja, predodžbi, teorija, ideologija, tehnologija i tehnika. Sama ovisnost softverskih modela o podacima koje generiraju stvarne osobe pokazuje koliko su aktualni automatizirani sustavi uronjeni u postojeće ekonomske, društvene i kulturne odnose – i koliko te odnose reproduciraju i reificiraju. Postoje mnogobrojna upozorenja na veliku opasnost da automatizirani sustavi dodatno pojačavaju i osificiraju postojeće društvene nepravde, kao i da prioritiziraju zapadnjačke perspektive, npr. time što su većinom izgrađeni i najbolje funkcioniraju na engleskom jeziku, čime pridonose održavanju neokolonijalnih odnosa moći. 

Međutim, problemi nisu ograničeni samo na reprezentaciju, već postoje i u samim temeljnim pretpostavkama automatiziranih sustava. Primjerice, korisno je prisjetiti se kako je sama koncepcija inteligencije ukorijenjena u eugenici i ideji bjelačke nadmoći. Kako u članku Eugenics Powers IQ and AI navodi psihologinja Natasha Stovall, pojam inteligencije kao mjerljive, fiksne i hijerarhijske osobine koja varira među etničkim skupinama popularizirali su eugeničari poput Lewisa Termana. Njegova definicija inteligencije još uvijek oblikuje suvremeno znanstveno i popularno razumijevanje ljudskih sposobnosti te utječe na obrazovne, psihološke i profesionalne prakse. Prema Stovall, Termanove koncepcije posredno su utjecale i na formiranje ideoloških pretpostavki koncepta umjetne inteligencije: “Eugenika potajno sjedi u srcu ne samo koncepta IQ-a nego i umjetne inteligencije. Ukoliko ne dođe do radikalnih promjena, sljedeće stoljeće donijet će zalaganje za superiornost umjetne bijele inteligencije i reifikaciju njezine moći.”

Mistični prizvuk koji koncept “umjetne inteligencije” donosi za sobom zaslužan je za niz pretpostavki i zabluda o tome što ona može, a što ne može učiniti, kao i o tome kako se može dizajnirati, regulirati i integrirati u društvo. Kada se toj mistici pridruži vjerovanje u tehnološki solucionizam – ideološko shvaćanje kako društveni, klimatski i ekonomski problemi nisu politička pitanja, već izazovi koji se mogu riješiti pronalaskom odgovarajućih tehnoloških rješenja pod vodstvom uskog shvaćanja racionalnosti i inteligencije – onda postaje bjelodano u kojoj je mjeri diskurs o tehnologiji depolitiziran i prilagođen potrebama velikih kompanija. Možda bismo upravo u kolopletu svih spomenutih okolnosti mogli pronaći razlog aktualnoj fascinaciji automatiziranim sustavima. Naime, u jednom konceptu sadržana su nebrojena prijeporna područja iz raznoraznih disciplina: pitanja o svijesti, regulaciji tehnoloških kompanija, mogućim rješenjima klimatskih promjena, privatnosti podataka, novim oblicima rada, autorskim pravima, značenju kreativnosti, životu, mogućnosti većeg slobodnog vremena, bulšit poslovima, digitalnoj reprodukciji patrijarhata, rasizma i nejednakosti, praksi znanstvenog rada…

Zaslužujemo bolje od alata koje koristimo

Interes koji pokazujemo za problem umjetne inteligencije zapravo je velikim dijelom vezan za aktualne društvene probleme i načine na koje ih možemo riješiti. No kada o navedenim problemima govorimo u kontekstu tehnologije, nerijetko se ograničavamo na liberalnu i solucionističku etičku perspektivu. Primjerice, kritički glasovi koje možemo čuti o automatiziranim sustavima pozivaju upravo na potrebu za uvođenjem neke vrste etičnosti. Čak i ako zanemarimo da ne postoji konsenzus o tome što je etično, takav pristup odgovara velikim kompanijama jer suštinski ne mijenja postojeće odnose moći u kojima ih nekolicina kontrolira ključne tehnologije, kao i infrastrukturu potrebnu za njihov razvoj. Korisnije automatizirane sustave čiji će razvoj biti vođen s ciljem smanjenja društvenih nepravdi, kao i repetitivnog i značajnim dijelom beskorisnog rada, moguće je graditi samo izvan okvira velikih korporacija, a za to nam nisu potrebni apstraktni misaoni eksperimenti i etika, već  kolektivno političko djelovanje.

Kako je to u svom nedavnom tekstu Glupost umjetne inteligencije zaključio James Bridle: “Pouka trenutnog vala ‘umjetne inteligencije’ jest da je inteligencija jadna stvar kada je zamišljaju korporacije. Ako je vaš pogled na svijet onaj u kojem je maksimiziranje profita središnja vrlina, kao i onaj da sve stvari treba mjeriti prema standardu vrijednosti za dioničare, tada će, naravno, vaši umjetnički, maštoviti, estetski i emocionalni izričaji biti jako osiromašeni. Zaslužujemo bolje od alata koje koristimo, medija koje koristimo i zajednica u kojima živimo, a dobit ćemo ono što zaslužujemo samo kada budemo sposobni u potpunosti sudjelovati u njima. I nemojte ih se prestrašiti – stvarno nisu tako komplicirani. Kao što je napisala legenda znanstvene fantastike Ursula K Le Guin: ‘Tehnologija je ono što možemo naučiti raditi.'”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iz autoričine izjave: “Preispitujući svoju svakodnevicu, zapazila sam nekoliko međuodnosa, od kojih posebnu ulogu ima odnos odmora i rada. Rad je pojava koja je evoluirala s civilizacijom, i dok je to u samim počecima bila puka podjela obveza u primitivnim zajednicama, a u velikim starim civilizacijama bila veličana kao ritual, egzistencijalizam ga je osudio i dodijelio mu ulogu bolesti koja nagriza čovjekov duh i uništava mu tijelo. Jedan od poznatijih romana s kojima smo se imali priliku susresti još u školi je Kafkina Preobrazba, u kojoj se protagonist, čovjek koji naporno radi kako bi prehranio obitelj, budi pretvoren u kukca. Gregor se u svojoj svakodnevici odriče svojih želja i potreba uranjajući u vrevu kapitalističkog društva rano svakog jutra i ta sila njegov „duh“ izvlači iz tijela te se budi kao hiperstvarna verzija sebe – to jest, kao kukac koji radi bez prigovaranja kako bi proizvodio ili prodavao dobra koja će netko drugi konzumirati.

Premda su se vremena malo promijenila i rast u sferi trećeg proizvodnog sektora je na neki način radnika danas natjerao da se “socijalizira” u radnome okruženju i bira svoje radno vrijeme, rezultat je opet negativan; ta je “socijalizacija” samo nametnut izbor, a radno vrijeme kroz takvu slobodu odabira prelazi osam sati. Ipak, rad prije svega reflektira moju interpretaciju Baudrillardove ideje iz Simulakrumi i simulacija te de Saussureove teorije znaka kroz instalaciju potaknutu vlastitim iskustvom iz kratkog perioda života.

Vodeći se istima, nije bilo smisleno modelirati alate, već je za svaki komad izrađen glineni kalup pravog alata – koji može rezati, kojim se može udarati (…) – kalup preuzima forme, detalje pojedinog alata – ali gipsani odljev nema funkcije koje original može obavljati – više nema korist koju ima alat od kojeg preuzima oblik. Ipak – u tradiciji, glina je materijal od kojega se radi model, a gips materijal od kojega se radi kalup – i njihove su uloge zamijenjene, stoga je teško reći da je pravi alat “original“ gipsanih odljeva – oni nisu “kipovi“, već su samo kopija kopije, ali ne i reprodukcija. Svaki alat sam za sebe je simulacija kojoj se više ne može pronaći original (jer je glineni kalup uništen), a taj niz simulacija koje se isprepliću po uzdignutoj površini u galerijskom prostoru tvore neudoban “madrac“ koji tjera čovjeka da ipak ustane i nastavi raditi dalje.

Krevet, koji bi trebao pružati udobnost i počinak, postaje simbol ciklusa rada koji nikada ne staje i ne odmara – više nema koristi pokušati tražiti odmor, jer krevet više ne pruža tvrd san, neudoban je i kao takav može rezultirati besanom noći punom preispitivanja; ima li kakve koristi ili smisla raditi ovo što radimo i je li samo naporan rad može opravdati ovaj odabir “posla”? U konačnici, ležaj je izveden u dimenzijama nešto manjima od kreveta za jednu osobu kako bi s promatračem komunicirao na intimnijoj razini, govoreći o iskustvima i problemima individualca, podsjećajući ga na njegove vlastite borbe protiv umora i silnih društvenih pritisaka s kojima se nosi sam, na “ograničenom prostoru“.

Ležaj je smješten na sredini prostorije i oponaša priviđenje kreveta iz perspektive iscrpljenog promatrača – a instalacija je popraćena s nekoliko manjih radova, koji vise poput bilješki, rasporeda rada i obveza – označene “simbolom alata”. Te bilješke, koje su naznačene na zidovima poput hijeroglifa, samo su dio fatamorgane koja se ukazuje promatraču kroz simbole, i u takvome okružju nema nagovijesti sna, već samo leluja ideja odmora koji je nedostižan.

Davno prije trenutka kada je nastala ideja za ovu instalaciju, na rad sam gledala kao na ritual, u kojem je proces najvažniji dio koji nas uči i koji pruža nekakav užitak samog djelovanja. Ideja i potreba za realiziranjem ovog rada nastala je u sasvim drugačijim okolnostima. Sam proces je na kraju vjerno popratio ideju rada – posao je zahtijevao više vremena nego što je u početku procijenjeno, a ni na koji način se nije mogao olakšati.”

Osim spomenutog platformskog, nestandardni oblici zaposlenja uključuju rad na određeno, honorarni rad, samozaposlenost i sl. Prema podacima HZMO-a, 2020. godine je 22 posto ukupnog broja zaposlenih radilo preko ugovora na određeno, po čemu je Hrvatska prva u Europi. No iako se radi o petini zaposlenih, nestandardni oblici rada nisu ravnomjerno raspoređeni i nesrazmjerno pogađaju ranjive i podzastupljene skupine – posebno mlade i migrante. Kako je pisao Faktograf.hr, 2019. godine čak je 90 posto novozaposlenih potpisalo ugovor na određeno, što dodatno ukazuje na izuzetno visok stupanj prekarnog rada kod mladih. Raširenost navedenih problema podcrtava važnost da se pojmove kojima ih sve učestalije opisujemo – prekarnost, prekarni rad, prekarijat – podvrgne kritičkoj analizi.

Transformacije rada

Novi doprinos kritičkoj raspravi o prekarnosti dobili smo u vidu zbornika Transformacija rada: narativi, prakse, režimi, koji je nedavno predstavljen u zagrebačkoj Booksi. Riječ je o izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku nastalom u okviru četverogodišnjeg istraživačkog projekta Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Trinaest znanstvenih studija grupiranih u nekoliko tematskih cjelina pruža korisne i originalne uvide u područje rada u kontekstu postsocijalističkih društava iz sociološke, antropološke, historijske i epistemološke perspektive. Kako su urednici Ozren Biti i Reana Senjković istaknuli, zbornik je finaliziran baš u vrijeme kada su se u RH počeli bilježiti prvi slučajevi aktualne pandemije pa je nažalost propušteno istraživanje naknadnih turbulencija. Ali to ne treba shvatiti kao preveliku manu – štoviše, promjene ubrzane pandemijom svoje repove ionako vuku iz dugoročnih trendova koje su autori istraživali.

Kako je riječ o zborniku koji pokriva širok spektar perspektiva, knjiga je nezahvalna za sažimanje, ali sadrži nekoliko tematskih linija koje mogu poslužiti kao nit vodilja za predstavljanje problematike. Svojevrstan lajtmotiv zbornika je upravo kritičko istraživanje pojma i fenomena prekarnosti u posttranzicijskim zemljamanpa ćemo umjesto prezentiranja svih radova nešto više pažnje posvetiti nekolicini koji koncept prekarnosti istražuju iz perspektive produkcije znanja.

Tako Mislav Žitko u tekstu Prekarni život: od političke do moralne ekonomije daje pregled socioloških rasprava o prekarnosti i pritom pokušava uvesti jasnije određena konceptualna razgraničenja. Unatoč tome što se rašireno koriste, ni fenomen ni stručni vokabular prekarnosti nisu precizno definirani. Na primjer, dok koncept prekarnog rada implicira kako je riječ o učinku “pojedinih javnih politika pri čemu je onda riječ o fenomenu koji je privremen i neposredno ovisan o lokalnom institucionalnom poretku unutar kojeg je proizveden”, koncept prekarijata pak daje naslutiti kako je riječ o nečemu stalnom, o novoj društvenoj klasi koja se po nečemu razlikuje od radničke klase. Prekarijat je doduše moguće shvatiti kao klasu, ali, kako Žitko pojašnjava, time nije dobiven neki značajan uvid koji bi izostao u tradicionalnoj klasnoj analizi. Narativ o novoj klasi zato nije dostatan da se objasni prijemčivost termina prekarnosti u stručnom i javnom diskursu.

Pomoću niza evaluacija empirijskih podataka i socioloških teorija prekarnosti, Žitko pokazuje kako raširenost prekarnog rada ovisi o zakonodavnom okviru, a ne o nezaustavljivim procesima globalizacije ili tehnološkog determinizma – “tržište rada je stvoreno i osigurano od strane države”. Zbog toga napominje kako se prekarnost rada “obično pojavljuje u specifičnim džepovima ekonomskog poretka u kojima ne funkcionira sindikalna i drugo organiziranje radnika, pa su stoga mladi radnici ili migrantski radnici oni s najvećim izgledima da završe u nekom obliku prekarne zaposlenosti.”

Prekarnost iz pozicije ranjivih skupina nije ograničena samo na sferu rada već ovisi o strukturnim preprekama koje ih stavljaju u poziciju u kojoj je nesiguran i potplaćeni rad jedina opcija. Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o ulozi nezaposlenosti u egzistencijalnoj prekarnosti koja obilježava mlade kao podzastupljenu društvenu skupinu. Strukturna nezaposlenost, nedostatak radnog iskustva i institucionalno zanemarivanje prisiljavaju mlade osobe da pristanu na “što god se nudi”, dok nesigurnost nestandardnih oblika zaposlenja znači da jednom kad i dobiju posao, ne mogu biti sigurni hoće li to potrajati, što za sobom povlači niz problema. U takvim je uvjetima gotovo nemoguće stvarati neke dugoročnije planove – podizati kredit, kupiti nekretninu, razvijati karijeru, zasnovati obitelj itd. A budući da su prekarni ugovori o radu poslodavcima privlačni upravo za poslove koji ne zahtijevaju kompleksne vještine ili ulaganja u obrazovanje radnika, iskustvo koje stječu ne čini ih “atraktivnijima” na tržištu, što dovodi do svojevrsnog začaranog kruga.

Upravo zato što podcrtava značaj nagomilanih sistemskih prepreka, prekarnost postaje privlačan pojam za opisivanje društvene pozicije ranjivih skupina kao što su mladi, migranti i siromašni. U zaključku svog teksta Žitko predlaže da prekarnosti pristupimo iz rakursa moralne ekonomije pa piše: “Moralna ekonomija diskurs je invokacije: ona počiva na zazivanju prava, na pozivanju na izvanekonomske norme i običaje, na uvođenju javnog interesa u raspravu u svrhu suprotstavljanja ekonomskoj logici. Moralna ekonomija postaje učinkovita onda kada je javno mnijenje o društvenoj pravednosti, društvenim vrijednostima i zaslugama dovoljno snažno da potisne ili spriječi najgrublje učinke tržišne utakmice.”

Moralna ekonomija je prema Žitku u mnogočemu nastavak rasprave o državi blagostanja. Predodžbe o dostojanstvenom radu, zajedničkom dobru i raznim vrijednostima u državi blagostanja su imale institucionalnu validaciju, čiji izostanak stvara prostor onome što zahvaćamo u terminu prekarnosti. Međutim, moralna ekonomija može potaknuti i konzervativne pojave. Primjerice, u hrvatskom kontekstu većina je prekarnog rada smještena u privatnom sektoru, dok je javni sektor relativno dobro sindikalno organiziran, što znači da se zahtjevi za društvenom pravednošću nerijetko pojavljuju kao zahtjevi za “ujednačavanjem prema dolje”.

Proizvodnja znanja/legitimacije

Prekarizacija nije naprosto nova pojava, već je riječ o dugoročnom trendu ili procesu koji se nerijetko povezuje s navodno srodnim procesom deindustrijalizacije i prelaskom na postfordistički ekonomski model – na način proizvodnje u kojem nauštrb manualnog rada naglasak stavlja na kognitivni rad, inovativnost i sl. Takvim pristupom se zapravo implicitno podrazumijeva kako je fleksibilizacija zaposlenja nužna strukturna posljedica nove ekonomije koja traži fleksibilnu radnu snagu, a ne rezultat političkih odluka. U kontekstu nekadašnjeg socijalističkog društva, taj se proces odvijao paralelno s restauracijom kapitalizma. Stoga u tekstu Transformacija rada, proizvodnja znanja i klasna borba, Sven Cvek analizira ulogu teorijske produkcije jugoslavenske sociologije u pripremi terena za fleksibilizaciju zakonodavstva u tranziciji.

Cvek ističe kako su dramatične društvene promjene u iskustvu industrijskog rada “na vrlo sličan način razumjeli pobornici liberalnih reformi iz redova političke klase i dobar dio jugoslavenskih sociologa. I jedni i drugi suvremena su previranja razumjeli u kontekstu očekivanja ‘dolaska postindustrijskoga društva'”. Kritičkom reevaluacijom rada Josipa Župana, autor pokazuje kako je u jugoslavenskoj sociologiji esencijalistička teza o radničkom egalitarizmu kao prepreci socioekonomskom razvoju bila izuzetno raširena. Činjenica da su rasprave o “socijalističkom mentalitetu” kao barijeri inovativnosti i kreativnosti prisutne i u suvremenom javnom mnijenju, pokazuje dalekosežni utjecaj takvih teza.

Sven Cvek napominje kako je “u ključnom trenutku u konstituiranju naše postsocijalističke suvremenosti takav opis predstavljao ne samo čin napuštanja radničke klase (posebno one industrijske) od strane njenih dotadašnjih (nominalnih) zastupnika već i konačno odricanje od pokušaja stvaranja socijalističke alternative kapitalizmu”. Sociološke rasprave naravno nisu prouzročile restauraciju kapitalizma, ali svjedoče o određenim tendencijama čija samorazumljivost još uvijek služi kao opravdanje za fleksibilizaciju.

Teorijska produkcija i načini na koji shvaćamo sferu rada ima stvarne posljedice. Kako je to istaknuo Mario Reljanović u tekstu Fleksibilizacija i prekarizacija na tržištu rada, odricanje od alternative proizvelo je situaciju u kojoj je postsocijalističkim zemljama jedini izbor “trka do dna”. Reljanović je u svojoj studiji narativ o prekarnosti u postsocijalističkim državama kontekstualizirao analizirajući njegove strukturne ulogu u zemljama kapitalističke periferije. Primjerice, ovisnost o međunarodnim investicijama pruža strukturni pritisak za smanjivanje radničkih prava i poticanje prekarnog rada. Smanjivanje prava dovodi do toga da radnici više ne prihvaćaju eksploataciju, pa iz zemalja periferije iseljavaju u zemlje centra. Reljanović navodi da iz Srbije godišnje odlazi više od sto tisuća radnika koji se potom nadomještaju jeftinijim migrantskim radom. Slična je situacija i u Hrvatskoj. Potreba za novim diskursom prekarnosti javlja se upravo zbog toga što su uvriježeni termini i teorije koristili legitimaciji, a ne kritici neizdrživog egzistencijalnog stanja.

Za kraj valja spomenuti kako se zbornik ne bavi isključivo teorijskim pitanjima, već uključuje i niz studija slučajeva. Reana Senjković primjerice piše o fenomenu postsocijalističke nostalgije radnika, Nina Vodopivec o propasti industrije piše na primjeru tvornice u Murskoj Subotici. Također se mogu pronaći studije o prekarizaciji rada na primjeru automobilske tvornice, željezare, ali i dječjih vrtića. Posebno je zanimljiv članak Romane Pozniak o prekarnosti u humanitarnom sektoru koji se bavi iskustvima radnika/ca koji pomažu izbjeglicama na balkanskoj ruti. Zbornik stoga predstavlja vrijedan i obuhvatan doprinos suvremenim raspravama o sferi rada, a posebno razumijevanju fenomena prekarnosti koji određuje iskustvo ranjivih i podzastupljenih društvenih skupina.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.