Quorumove književne prakse uvode njegove čitatelje u različita autorska interveniranja u labirintima raspršenih poetika, značenja, predmeta i obrisa, u tekstove kojima je zajednički nazivnik uvjerenje da je upravo tekst, tekstualnost u različitim kontekstima možda jedina preostala mogućnost prizivanja “bolje odsutnosti” (Selma Kanazir, Milorad Stojević, Antonio Ross, u prijevodu s talijanskog Tvrtka Klarića, Slađana Lipovca i Senka Karuze). 

Ivan Babić tekst posvećen konceptualnom umjetniku s mediteranskog ruba Nikoliću Biliću Jeličiću (1060–2012) Instalacija smrti kao trijumf koncepcije življenja završava umjetnikovim ekstatičnim zazivom, koji nerijetko vrijedi i za sadašnje stanje stvari: Živio život umjetnika! Živjela smrt umjetnika! Živjela umjetnost života i smrti! Živjele pjesme o smrti! 

Tragikomedija bazirana na istinitim događajima uglednog kosovskog autora Jetona Neziraja Yue Madeleine Yue (drama za 6 ili više glumaca), koju je s albanskog jezika preveo Shkëlzen Maliqi, umnogome aktualizira Quorumovo praćenje druge i drugih scena. U uvodnom tekstu temata Suvremena brazilska kratka priča: 7 glasova koji je priredio Roman Simić Bodrožić (prevoditeljice Tanja Tarbuk i Petra Petrač) te koji Quorum objavljuje u suradnji s Festivalom europske kratke priče, sugerira se da ćemo “nagnuti nad kartom Brazila, zamišljajući književnost jučer i danas, otkriti brojna čudesa u mreži rijeka i potoka”. Zoran Roško, pouzdan vodič u nepouzdanosti inovativne suvremene proze, u Quorumu predstavlja i piše o “teroru ljubaznosti Jamesa Rainera Wernera Pate-Fassbindera, čije su teme “kanibalizam, pornografija, B-filmovi i, najvažnije, fizička obilježja, materijalnost umjetničkog iskustvaˮ. 

Posredno čitanje drugih P(o)svojenih prostora nerijetko se odnosi i na naš prostor, onaj koji čitamo i u koji upisujemo sumnje, nezadovoljstva, a otuda i suradnja Quoruma i III. programa HR-a (emisija Praskozor) – tekstom Snježane Husić Trg slobode, zapisom o pobuni, kojoj je “izravni povod turskim prosvjedima planirana (je) gradnja na području istanbulskoga parka Gezi”. 

Maša Kolanović u uvodu temata Čitanje socijalizma naglašava da je “časopis Quorum oduvijek bio mjesto artikulacije glasova novih generacija čiji bi prolazak kroz njegove korice rijetko kada bio tek jednokratne prirode”. U ovome broju objavljeni su  tekstovi Lee Horvat, Katerine Dude i Ozane Toplak o različitim fenomenima jugoslavenskog socijalizma i postsocijalizma, koji su posebno važni ne samo kao način održavanja ove dobre prakse časopisa već i kao pogled novih generacija na razdoblje nedavne prošlosti koja nije bila dio njihove življene kulture, ali je postala dio njihovih analitičkih interesa. 

Stalnom nedostatku vrednovanja i čitanja, kritičkog propitivanja suvremene (književne) produkcije izmiče se u Quorumovim kritičarskim praksama (priredio Marko Pogačar). O novim knjigama Danijela Dragojevića Negdje, Brane Mozetiča Banalije, Miljenka Jergovića Rod, Svetislava Basare Gnusoba, Borisa Greinera Ona i on, Slavoja Žižeka i Srećka Horvata Što Europa želi? pišu Branislav Oblučar, Miroslav Mićanović, Marko Pogačar, Davor Ivankovac, Saša Ćirić, Monika Bregović i Vladimir Arsenić.

Naslovnica i fotografije u broju stižu iz Istre, iz jednoga od njezinih mikrobespuća, a potpisuje ih Armano Jeričević, onaj koji osebujnom životnom i autorskom gestom daje poseban znak jeziku fotografije, onome što je odavna isplivalo izvan tamne komore.

V.K.: Cijela je priča krenula mnogo prije nego što je BUKA osnovana, krajem trećeg srednje, 1996. godine. Pohađao sam gimnaziju, a Branislav Oblučar i Boško Kuzmanović pripremali su zbirku pjesama. Nismo se tada poznavali jer su oni bili opći smjer, a ja jezični, ali su nekako saznali da crtam, pa su mi se obratili da napravim ilustracije za dio njihove zbirke i tako je sve krenulo. Već tada smo počeli razgovarati o tome kako bi nešto trebalo organizirati u Bjelovaru. U tom periodu se pojavio veliki broj kreativaca koji su nešto radili, tada smo naprimjer imali jaku Glazbenu školu iz koje su mnogi odlazili dalje na studiranje u Graz ili u Zagreb na Akademiju. Cjelokupna kreativna energija generacije bila je jaka i na neki način smo tada prepoznali taj potencijal. Zbirka je objavljena u gimnazijskoj nakladi i na tom poticajnom valu smo nastavili raditi dalje. Na završnoj godini srednje škole odlučili smo tako napraviti happening koji smo nazvali Brainstorm i to je u biti bio početak svega. U underground clubu Tarkus okupili smo veliki broj mladih u jednoj večeri, tražilo se mjesto više, čak smo imali i predstavnike jakih snaga MUP-a koji su došli odraditi raciju i iznenadili se što u prvim redovima sjede profesori srednjih škola. Taj trenutak je čak snimljen video kamerom i popraćen smijehom publike. Predstavili smo autorske radove u formi video skečeva, fotografija, crteža, performansa, poezije, proze, slikanja, glazbenih nastupa, svega je bilo. U realizaciji te večeri priključio nam se Slađan Lipovec koji je kasnije uz Branislava Oblučara bio jedna od najbitnijih karika u realizaciji časopisa i programa Buke.

Tada se okupila ta neka osnova, cijela okosnica buduće Buke. Upisali smo 1997. fakultete u Zagrebu i tamo organizirali još jedanput ili dvaput nešto slično, mislim da je naziv jednog od happeninga bio Kadalog. U to vrijeme najaktivniji je bio Attack, od časopisa su tu bili Godine nove, Arkzin, i više se ne sjećam tko je još na području kulture radio. U jednom trenutku odlučio sam da bi možda bilo zgodno da stvarno nešto formalno organiziramo jer do tada smo funkcionirali potpuno neformalno. Često smo o tome razgovarali Brane, Ozren Crnogorac i ja. Okupio sam dio te ekipe iz Bjelovara, jedno desetak ljudi koji su bili u kreativnim vodama i koji su upisali fakultete po Zagrebu te smo odlučili osnovati udrugu. Sjećam se da smo dosta dugo tražili naziv, mislim da je Brane došao na tu ideju dok smo bili na krovu na Šari i tamo divanili. Odlučili smo se nazvati Buka – bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost. Tada sam imao neki mali prostor za slikanje na Peščenici, u tamošnjem kulturnom centru, gdje sam provodio većinu vremena dok sam studirao na Grafičkom fakultetu. Skupilo nas se jedno sedam, osam, imali smo anonimno glasanje tko će biti predsjednik. Izabran sam za predsjednika, Ozren Crnogorac za zamjenika i to je bilo to.

U Bjelovaru smo u nekom kafiću napravili prvi radni sastanak, osnivačku skupštinu i formalno napravili statut po uzoru na onaj koji smo dobili od Attacka. Moram priznati da se ne sjećam svih imena koji su prisustvovali osnivačkoj skupštini, ali jezgra koja je u većini daljnjih aktivnosti bila aktivna je bila ova: Branislav Obučar, Ozren Crnogorac, potom Marko Dragičević, Željka Grmić i Vinko Prelac, Kornelija Pintar, Miran Međimorac, Bruno Gavran, Igor Crnek, Margareta Tolnaj i moj brat Mladen Končar. Neki od članova nisu studirali, ali su živjeli i radili u Bjelovaru. Bila je to dobra ekipa.

KP: Gdje ste se okupljali?

V.K.: U mojoj zgradi postojao je podrum koji je bio prazan, a svojevremeno je služio kao sklonište i tamo smo odlučili imati prve sastanke i razvijati neku strategiju daljnjeg rada. Bilo je to zanimljivo vrijeme jer se u tom periodu na našim tjednim sastancima subotom i nedjeljom, kad smo se vraćali iz Zagreba, znalo pojaviti i stotinjak ljudi. Pokušali smo redovito organizirati te sastanke, a kako se vijest širila da se nešto događa tako se na tim sastancima pojavljivalo sve više i više ljudi. Žao mi je što nemamo foto dokumentaciju tog perioda. Sastanke smo improvizirali jer nismo imali ni znanja ni iskustva kako uopće koordinirati takve stvari i toliki broj ljudi. Otpočetka je postojala ideja da napravimo časopis, postojala je ideja organizirati neka događanja poput Brainstorma kako bi otvorili prostor mladima da prikažu čime se bave. Željeli smo promovirati ono što se događa u Zagrebu i predstaviti širu nevladinu i kulturnu scenu.

KP: Što su ti vikendi u Bjelovaru donijeli?

V.K.: Vikendi su, za početak, donijeli puno razgovora. Jesu li donijeli nešto konkretno, ne sjećam se baš. Znam da je zaključak svih tih sastanaka bio da će ljudi ustvari napraviti štogod ako im ti u nekom trenutku kažeš ok, ‘ajmo to radit i raspodijeliš zadatke, ali da se kroz nekakav plenum dođe do nekog zaključka što bi se moglo raditi, teško. Barem mi to tada nismo znali na taj način iskordinirati. Sastanci su oduzimali jako puno vremena i znam da smo bili jako tromi u tom smislu. Sjećam se da sam bio zadovoljan što je toliko ljudi uključeno i zainteresirano, ali isto tako nezadovoljan što nitko ne želi preuzeti inicijativu. Na kraju, bez obzira što se u cijelom procesu i radu kroz sve te godine provrtilo toliko puno ljudi, ova neka baza ljudi koja je radila, koja je to na neki način vukla, ostala je ista. Na kraju, to je i logično. Ne mogu svi sve raditi.

KP: Kada ste formalno počeli djelovati?

V.K.: Znači, osnivačka skupština je bila u studenom 1999. u nekom bjelovarskom kafiću, a prva akcija u prosincu i siječnju. Za početak smo odradili anketu po srednjim školama gdje smo pokušali vidjeti što ljudi žele u Bjelovaru, istraživanje o tome što ljudi ustvari očekuju. Ispalo je da svima nedostaje kulturni centar i to je na početku postala glavna ideja, pokušali smo oformiti kulturni centar u kojem je plan bio organizirati niz različitih radionica, zatim oformiti redakciju časopisa koji je trebao biti kao neki kulturni pokretač grada. Na kraju smo se tim aktivnostima i bavili, ali nikad nismo uspjeli oformiti kulturni centar.

Imali smo dosta dobru podršku gradske uprave. Znao sam često tamo odlaziti, kucati na vrata i uvijek bi nam dali neformalnu podršku, ali ona bitnija, formalna u obliku financijske potpore bila je na minimumu. Bili su to tada smiješni novci, 300 ili 500 kuna, ali nama je bilo dovoljno da platimo gostima putne troškove i bili smo zadovoljni tim mrvicama, snalazili smo se na sve strane. To je bilo vrijeme u kojem su svi koje smo pozvali pristali doći u Bjelovar bez honorara, neki čak nisu tražili ni putne troškove, svi su bili otvoreni za suradnju s nekim tamo klincima s Bilogore. Povezivali smo se uglavnom preko kontakata koje smo polako svi stjecali po dolasku u Zagreb i te smo ljude vukli u Bjelovar da se dođu predstaviti.

KP: Kojim je događanjem Buka obznanila svoje postojanje Bjelovaru?

V.K.: U siječnju 2000. organizirali smo prvo javno događanje u bjelovarskoj studijskoj čitaonici. Večer poezije Kornelije Pintar, Branislava Oblučara i Marka Dragičevića uz glazbeni performans i ples Maje i Melite Matašin. Bio je to gotovo meditativno čitanje, u studijskom odjelu, današnjem dječjem odjelu knjižnice, sa svijećama i sjećam se da je to svima bilo neobično. U to vrijeme je Mario, bjelovarski šaman, izrađivao didgeridooe od autohtonog drva, a kako sam i ja tada svirao tj. puhao u te cijevi, tako smo cijelo čitanje popratili meditativnim zvukovima. Red čitanja, red tog našeg mrmljanja, lupanja po bongosima, bio je to prvi performans koji smo napravili. Ravnatelj knjižnice, Marinko Iličić, pratio nas je od početka bez zadrške. Uvijek bi nam omogućio korištenje prostora knjižnice kad god bi nešto radili, bio nam je baš velika potpora, pa tako i tada kad smo prvi put uletili u njegov ured sa zahtjevom za prostor. Bez njega ne bismo uspjeli pola tih programa organizirati. To je bilo prvo javno djelovanje, a u Jutarnjem listu pisalo je: Bjelovarski studenti prekinuli kulturnu apatiju.

Također, Brane i ja smo u to vrijeme bili uključeni u rad GONG-a, prošli smo njihove radionice i u Zagrebu educirali ljude o nadgledanju izbora. To je bila ona godina prije promjene vlasti 2000-e. Istovremeno smo u Bjelovaru nadgledali izbore i širili GONG-ovo glasilo. Čudno su nas gledali, kao tajne agente, nisu shvaćali što mi ustvari želimo. Htjeli smo sudjelovati u javom životu i utjecati na promjene koje su se događale. Iako, nismo toliko bili usmjereni na nevladinu scenu nego više na naše programe i projekte, na predstavljanje mladih, stvaranju prostora za njih. Većina nas je težila kulturnom sektoru i kroz cijeli rad pretežno smo promovirali kulturu i kulturna događaja.

KP: U siječnju 2000. u lokalnim se novinama pojavljuje članak naslovljen Buka počela dizati buku.

V.K.: Nakon ankete i prvog javnog djelovanja organizirali smo peticiju i počeli skupljati potpise za za osnivanje kulturnog centra u Bjelovaru. Organizirali smo se po gradu, imali smo nekoliko štandova. Sjećam se da je bilo hladno i da su nam nosili čajeve da se ugrijemo. Svi su pozitivno reagirali na našu akciju i skupili smo stvarno puno glasova, a prikupljanje je trajalo tjedan, dva. Potpise smo predali sa zahtjevom na gradsku upravu, napravili smo malo buke, ali neki stvarni pomak nismo napravili. Ono što je svima tada bilo jasno da su se pojavili neki novi glasni klinci što su i lokalne novine popratile.

Prostor Buke, 2001.

KP: Je li postojao neki prostor koji ste mogli zamisliti kao prostor kulturnog centra?

V.K.: Za vrijeme bivše Juge, za vrijeme mraka kako to sada zovu, Bjelovar je imao Omladinski centar koji je bio koncipiran kao kulturni centar. Kao klinac sam tamo provodio vrijeme na raznim radionicama tako da mi je ostao u dobrom sjećanju makar nisam siguran kako je to zapravo tada funkcioniralo. U podrumu je bio prostor za zabavu, disko, što li već, održavali su se koncerti, zatim imali smo gradsku kuglanu. Na prvom katu bio je prostor knjižnice, a u potkrovlju su bili smješteni modelari, radio amateri, šahovski klub, kao neki mali inkubator svih tih izvannastavnih aktivnosti. To je super funkcioniralo, uvijek je netko tamo bio i onda je došao rat i sve je to stalo. Zgrada je i dalje bila otvorena zato što je u to vrijeme knjižnica bila u njoj, posudbeni odjel koji se kasnije prebacio u novu zgradu. Kad je knjižnica prebačena u novu zgradu ostala je praktički prazna zgrada. S tim da je taj disko u podrumu i dalje radio, a to je, onako, bila rupčaga. Prostor je bio idealan za kulturni centar jer je imao i dvorište s malim amfiteatrom za male akustične koncerte. Međutim, nama ga nikad nisu dali u kompletu na upravljanje, već smo u jednom trenutku dobili jednu sobu na prvom katu na korištenje za ured gdje je nekad bila knjižnica.

KP: Je li organiziranje peticije pridonijelo vidljivosti Buke kod gradskih vlasti?

Nakon peticije su nas primijetili, ali nismo dobili ništa osim neformalne potpore, ona bitnija formalna je bila minimalna. U smislu, ok, kad hoćete nešto raditi, javite nam se i mi ćemo to nekako isfinancirati. Ne’š ti financiranja. Kad bih zbrojio sve stvari koje smo radili, posebno u tim počecima, a koliko su nas financirali u tom periodu… To su novci koji su mi se onda činili veliki i mi smo bili jako zahvalni, ali iz današnje perspektive, kad znamo koliko gradske uprave troše novaca na običan ručak, koliko se love u međuvremenu na svim političkim razinama pokralo, čine mi se smiješni. Pogotovo kad se sjetim koliko smo se oko njih mučili. Sve što smo tada radili smo radili potpuno transparentno i svaku kunu koju smo dobili smo iskoristili za programe koje smo radili.

Uvijek se koristio izgovor da postoji jako puno udruga te kako mi baš ne možemo dobiti potporu koju tražimo jer smo se eto tek pojavili. I bilo je tih uduga, makar ne sjećam se da je itko okupljao mlade ljude koji žele nešto raditi niti da su te udruge nešto pametno radile. U tom smo periodu sigurno bili najspremniji i imali najviše energije da proguramo i najkompleksnije programe. Bilo je to prijelazno vrijeme, mijenjala se vlast, a za gradonačelnicu je izabrana Đurđa Adlešič i ona nam je dala bezgraničnu potporu, mogao sam doći kod nje kad god je trebalo, bez nekih procedura i najava, bila je stvarno korektna. Vjerujem da su nam tada više izašli u susret u financijskom smislu vjerojatno bismo i mi više napravili i možda ostvarili neke dugoročnije ciljeve. Poslije, isto je sa svim udrugama, kad energija počne padati, sve praktički padne na uski krug ljudi, najčešće jednu osobu i tako je sve palo na mene samog, a ja sam u to vrijeme morao početi raditi. Energija je bila najsnažnija dok smo svi bili još studenti, dok smo imali tu neku jaku želju za promjenom i neovisnost.

Otvaranje izložbe Divljeg oka

KP: Unatoč manjku dubljeg razumijevanja gradskih vlasti za vaše programe, Buka je nastavila raditi.

V.K.: Uskoro smo organizirali tribinu časopisa Quorum, gosti su bili Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Roman Simić. Quorum je tad bio institucija, i danas je, samo možda ima manji utjecaj od onoga koji je tada imao. Sva su naša događanja bila jako posjećena, ljudi su pratili naš program jer je sve skupa to bilo nešto potpuno novo. U Bjelovaru se devedesetih stvarno ništa nije događalo. Početkom devedesetih postojao je jedan fanzin ili časopis, mislim da se zvao Leptir, no to je bila jedna ekipa koja se pojavila, bljesnula u nekom kratkom trenutku i nestala. Tako da Bjelovar ni danas nema neku jaku kulturnu scenu u smislu da se nešto značajno događa. Eto, postoji BOK festival koji organizira Navojec, ali koji je čisti populizam, više je zabava za ljude koje glume u tim predstavama nego za same Bjelovarce. Ne kažem da i toga ne treba biti, ali to sigurno ne bi trebalo biti najvažnije kulturno događanje u Bjelovaru. Postoji i jedan mali festival dokumentarnog filma Dokuart koji recimo ima zavidnu razinu i ta ekipa radi dobar posao.

Da se vratimo na Buku. Nakon početnih aktivnosti organizirali smo izložbu odabranih tekstova iz Quoruma u Art-caffe-u. Sami smo na poziv jednog našeg kolege uređivali cijeli prostor oslikavajući prostorije. Zatim smo organizirali izložbu Irene Jukić Pranjić koja je u jednom trenutku počela s nama surađivati i bila je važan dio same Buke kasnije. Preko nje smo pratili strip scenu što je rezultiralo i izložbom Divljeg oka u gradskom muzeju. To je bila skupina likovnih umjetnika, strip crtača, koja je 2000-ih promovirala strip kao umjetničku formu. Članovi su tada bili Dušan Gačić, Ivana Armanini, Miroslav Nemeth, Zvonko Todorowski, Magda Dulčić, Franjo Anžlovar, Helena Klakočar Vukšić i Irena Jukić Pranjić, a kasnije sam im se i ja pridružio. Tretirali su strip poput slikarstva i izlagali ga u galeriji, nešto poput Novog kvadrata iz onog vremena. Tada smo s Irenom uspjeli urediti i izdati veliki katalog Divljeg oka.

KP: Čija vam je podrška, osim prostorne, u ono doba bila najvažnija?

V.K.: Surađivali smo s Ceraneom, centrom za razvoj neprofitnih organizacija koji je vodila Marija Raos. Održali smo radionicu za razvoj neprofitnih organizacija, sudjelovali su naši članovi i školarci iz Ekonomsko-birotehničke škole u Bjelovaru. Ravnatelj Vojko Kranželić nam je također bio velika podrška i jedan od ključnih ljudi koji su nam nudili prostor kad god je trebalo. Ceraneo nam je tako pomagao oko pisanja projekata, a to je bilo u ono vrijeme ključno jer mi tog iskustva nismo imali već smo samo nabadali po silnim formularima koje trebalo ispuniti. Tada je u Zagrebu bio aktivan i Institut Otvoreno društvo Hrvatska s kojim smo imali dobar kotakt kao i s OESS-om. Koliko se sjećam, gdje god smo u to vrijeme aplicirali na natječaj dobili bismo nešto. Ne sjećam se sad o kojim ciframa se radilo, ali znam da smo novcem od Otvorenog društva uspjeli kupiti računalo, televizor, video i kameru, a financirali smo i dio tiskanja časopisa što su za sve nas to tada bili veliki novci i velika odgovornost.

KP: To je, pretpostavljam, bio najintenzivniji period djelovanja Buke.

V.K.: Definitivno smo tada bili najaktivniji. Povodom Dana žena 2001. organizirali smo koncerte, prezentacije knjiga, okrugli stol o feminizmu, izložbu fotografija, izložbu dječjih radova. To događanje je organizirao Bruno Gavran i održavalo se u prostoru bivšeg Omladinskog doma, u podrumu disko kluba H8. Gostovali su tada Bez panike iz Čakovca, Schmrtz teatar, Marshmallow, Zdesk iz Velike Gorice. Onda su nas nakon toga zvali iz Metelkove pa je ekspedicija Buke išla u posjetu Ljubljani da vidimo malo kako to tamo u vojnom kompleksu funkcionira. Cijelo smo vrijeme razmišljali što bismo još mogli napraviti u Bjelovaru. Postojala je stara vojarna koja nije bila u funkciji i ideja je bila, ako ne možemo dobiti Omladinski, možda nešto možemo dobiti u toj vojarni. To je također bio objekt u centru grada i bio je prazan godinama, čak se i pričalo da bi to bio prostor za kulturni sektor. Međutim, kada je zgrada renovirana, u nju je prebačena cijela gradska uprava. Ne znam kako to trenutno fukncionira.

Prezentirali smo tada i knjigu Dražena Šimleše Snaga utopije i Anarhija – grafički vodič Clifforda Harpera, organizirali tribinu o zaštiti okoliša Gorjana Agačevića, gostovali u Gradskom muzeju Čazme s projektom Božić bez pucanja. Projekt je uključio izložbu mojih slika, projekciju slajdova Ozrena Crnogorca, poeziju Slađana Lipovca, Marka Dragičevića, Branislava Oblučara i Emily Dickinson. Sjećam se kako su u novinskom članku napisali da nastupa i Emily Dickinson!

Također, pomogli smo pri izdavanju zbirke poezije Darka Kovačevića, jednog od naših članova, organizirali mu promociju uz koncert grupe Van iz mog pijeska, domaće bjelovarske skupine. Bez obzira na glazbenu školu i veliki broj učenika tadašnja glazbena scena nije bila baš jaka. Bilo je nekoliko manjih bendova koji su svirali, nitko nije bio previše aktivan. Na toj smo promociji upoznali Romana Dautanca koji je radio performans, lijepio se selotejpom, točno se sjećam. Romano je poslije organizirao mnoge važne stvari, radio i formirao se kao autor, a danas nastupa pod imenom Teatar Škripzikl.

Mediji su nas uglavnom pratili u radu, lokalni studio HRT-a je radio priloge gotovo sa svih naših događanja, bilo bi to zanimljivo danas pogledati. Od novina tu je bio Zarez, bjelovarska redakcija Večernjeg lista i lokalni list Bjelovarac, oni su nas uvijek predstavljali, napravili bi najavu, minimalne stvari no ponekad bi i zabljesnuli s pravim novinskim člankom: Buka uspjela probuditi Bjelovarce ili Transcedentalna tišina Buke, e to su već bili opasni naslovi.

KP: Buka je djelovala u kratkom, ali intenzivnom periodu. Čini li ti se da su te tri, četiri godine trajale dulje?

V.K.: Dok je Buka radila zbilja nije postojalo ništa drugo u gradu, nudili smo što nitko drugi nije nudio i radili smo to besplatno. Eventualno tu i tamo bi se dogodio neki koncert, ali nitko kulturni život u gradu nije organizirao na ovaj način i dovodio ljude koje smo mi dovodili, čak ni knjižnica koja je tada imala najbolji program. Organizirali smo niz tribina koje su vodili Branislav i Slađan i doveli smo tada Ferića kad je objavljen Anđeo u ofsajdu, zatim Nevena Ušumovića, Edu Popovića, Evelinu Rudan i Marinka Koščeca. Organizirali smo tribinu o Zarezu u studijskoj čitaonici, gosti su bili Andrea Zlatar, Boris Beck i Grozdana Cvitan. Tada je Zarez bio u najboljim godinama.

Razvili smo i sustav najave naših događanja sukladno našem imenu, glasnim zvukovima bubnjeva najavljivali smo gotovo sve što smo radili. Stanislav Muškinja i Miran Međimorac bi prije svakog događaja postavili bubnjeve i raspalili što glasnije kako bi privukli pažnju nezainteresiranim prolaznicima. Uvijek je bila dobra atmosfera, lomile su se palice kada još nije ni bilo Zlih bubnjara.

Muzej nas je također par puta ugostio, u samoj jezgri grada, sve institucije koje su nam davale podršku bile su u samom centru. Tu smo organizirali multimedijalni projekt Tranzicija: problemi, promociju nultog broja Akt-a, koncert Sparrow Soup, prostornu instalaciju Ane Kadoić i Danijele Ratkajec.

KP: Što je bio Akt, tko ga je stvarao?

V.K.: Akt je bio naš aktivistički medijski prostor, u formi časopisa. Na svojim stranicama nastojao je mapirati premještanje i presijecanje različitih kulturnih sadržaja i konteksta. Ideja je bila pronaći i prezentirati problemsko u kulturi i društvu, biti otvoren stvaralaštvu mladih i perspektivnih autorica i autora s područja književnosti, teorije, kritike, stripa, fotografije, kazališta i drugih sfera umjetnosti. Suradnici su bili različiti, a osnova su uglavnom bili članovi udruge. Akt je otvorio prostor temama koje se nisu obrađivale i Bjelovaru su bile nepoznate, poput feminizma, istospolnih zajednica, suvremenih umjetničih praksi, tema do kojih se u Bjelovaru nije moglo doći. Internet tada nije bio raširen, spajalo se modemom, a googla još nije bilo. Željeli smo sve do čega smo došli odlaskom u Zagreb i na studiranje, kroz taj kanal distribuirati, educirati i pokazati da postoje stvari koje su drugačije od nekakvog malograđanskog prosjeka koji nas je sve skupa okruživao.

KP: Kako je Akt bio koncipiran?

V.K.: Buka je bez obzira na kulturni kontekst bila miks svega, tako je i časopis koji smo izdavali bio miks različitih tema. Brane, Marko i Slađan su studirali na Filozofskom književnost, Ozren, Bruno i ja smo bili na Grafičkom, Irena je završila Likovnu akademiju, Helena Vuksan je tada bila profesorica psihologije, Igor Crnek na glazbenoj akademiji, a Marko Vuković vjerojatno se i danas bavi sastancima anarhista iz ex-Yu. I to je na neki način bila i preslika sadržaja tako da za nulti broj nije postojao koncept po principu “e sad ćemo ovu temu obraditi” nego je bio po jedan tekst na svaku temu koja je nekoga zanimala, znači više po principu fanzina. Sama činjenica da smo uspjeli skupiti tekstove, lektorirati ih, prelomiti časopis i zatim ga umnožiti je bila velika stvar za nas i poticaj da tu ideju časopisa razvijamo dalje. Evo recimo, sad sam otvorio prijevod teksta ruske teoretičarke Irine Aristarkhove Od negostoljubivosti ka negostoprimstvu. Moram priznati da ne znam uopće o čemu je taj tekst.

Promocija Akt-a, 2000.

KP: Nakon nultog broja izdali ste prvi broj, a zatim i drugi broj koji je ustvari bio dvobroj. Dvobroj je zadržao formu, iako je očito bio deblji, no je li ostao i tematski raspršen?

V.K.: Na neki način prvi broj je još uvijek bio raspršen, pokušali smo ga tematski objediniti, a kvaliteta tekstova nam je bila u prvom planu. U drugom broju tj. dvobroju taj smo urednički dio posla ipak digli na razinu časopisa i konceptualno kvalitetnije objedinili broj. Bavili smo se tehnologijom, genetikom, umjetnosti, imali smo veliki temat o istospolnim zajednicama. To je tada bilo puno škakljivije pitanje nego danas i na prezentaciji časopisa nismo znali hoće li nam netko raditi probleme, no sve je prošlo puno bolje nego smo očekivali. U dvobroju su pisale udruga Lori iz Rijeke, s njima smo imali dobar kontakt. Radili smo intervju s Mimom Simić, imali temat o nomadizmu, tu su bili putopisi, zatim polemika i strip, predstavljanja poezije i proze, tema globalizacije, Irena je pisala o sklupturama u Bjelovaru, intervju s Ivanom Koprivčevićem iz Legena, predstavljanje mladih bjelovarskih autora, kritike. Nismo imali gomilu suradnika i materijala nego je to sve proizašlo iz ljudi koji su bili u užem uredništvu i nekog šireg kruga prijatelja koji su radili prema svojim afinitetima. Pokrenuli smo ga s idejom časopisa, ali na početku je to više bio fanzin nego časopis, a s dvobrojem smo uspjeli napraviti pravi časopis. I bio je, naravno, besplatan.

KP: Kako ste ga promovirali?

V.K.: U sklopu Bjelovarskog ljeta imali smo promociju Akt-a, doveli smo Matiju Dedića i njegov trio, performans Theatre des femmes Anice Tomić i Jelene Kovačić, veliku izložbu Divljeg oka. Gostovali su i Irena Andreić i Marko Mihalinec iz Zaprešića s udrugom Nuclear age nomadz s kojom smo imali dobru suradnju. To je bio veliki hepening održan u atriju Muzeja. Theatre des femmes napunile su pijeskom dvije prostorije u zatvorenom dijelu muzeja u koji se ulazilo zavezanih očiju, a izlazilo se kao da ste se upravo vratili s nekog drugog planeta. Bila je to zanimljiva večer i ljudima se svidjelo jer nisu nikad vidjeli takve stvari u Bjelovaru, većina ljudi nije doživjela takve stvari. To je bilo baš lijepo i ne sjećam se da li sam ikad bio na tako posjećenom alternativnom događaju u Bjelovaru. Sigurno je tu večer bilo tristotinjak ljudi u atriju, nije bilo mjesta za disanje.

KP: Kako je lokalna zajednica prihvatila tu iznenadnu poplavu kulture mladih u svojoj okolini?

V.K.: Podupirali su nas jer bili smo neki njihovi lokalni klinci koji nešto rade i svima je bilo drago da nismo po birtijama. Bili smo ekipa koja je bila na neki način ponos grada pa su nas pratili. Bilo je tu i reakcija na neke članke, zvali su me ljudi i ne sjećam se točno kakvi su razgovori bili, ali znam da su me zvali da pitaju zašto smo “to napisali tako”. Neke ozbiljnije glave od nas nisu to tada razumjele.

KP: Zašto je časopis prestao izlaziti, a Buka je još bila aktivna?

V.K.: Prvenstveno zato jer je trebalo osigurati još financijskih sredstava koje nismo uspijeli dobiti. Nekako u tom periodu, krajem 2002. već je počelo lagano osipanje jer je bio potreban veliki napor da to sve napravimo po standardima koje smo si sami zadali. Počeli smo gubiti energiju, nismo dobili konkretniju lovu da znamo kakav je plan za dalje, manje-više svi su već bili pred kraj fakulteta i nisu više intenzivno dolazili u Bjelovar. Htjeli smo to profesionalnije odraditi, osigurati honorare za suradnike, no nismo dobili neke aplikacije koje smo pisali za Ministarstvo kulture i tu prestaje izdavanje časopisa, ali Buka i dalje nastavlja s radim na nekim drugim područjima.

KP: S Bukom u Bjelovar dolazi i kazališni festival.

V.K.: U to vrijeme, u Zagrebu sam se priključio radu teatra Gaudeamus, kasnije Teatar Elmer, u centru Peščenica gdje sam slikao. Došao sam s idejom da radim scenografiju, a na kraju sam sudjelovao u nastanku svih segmenata predstave, glumio sam i ne znam što sve ne. U rad kazališta sam uključio Braneta, Ozrena Žnidarića i mog brata Mladena. Napravili smo predstavu Elemer je slon drugačiji od drugih i završili u finalu SKAH-a, Susreta kazališnih amatera. Sljedeće godine radili smo predstavu Petera Weissa Patnje gospodina Mockinpotta.

Kroz to iskustvo i kontakte pokušao sam pokrenuti festival i uspio sam ga organizirati po prvi i zadnji put, kao trodevno događanje. Predstavile su se tri grupe: Denis Patafta s Pijunom koji je htio postati kraljica, Burke iz Samobora s plesnom predstavom, i naša grupa s Patnjama. Festival se održao u ljeto 2000. u kulturnom domu u Bjelovaru. Dvorana je bila velika, nije bila nešto posebno opremljena, ali to je bilo sasvim dovoljno za ono što smo radili u tom trenutku i za tehničke zahtjeve grupa koje su gostovale. Tada su to bile jedne od najboljih amaterskih skupina u Hrvatskoj. Dobili smo potporu za pokrivanje putnih troškova, mislim da je Turistička zajednica stala iza projekta, bio je to neki keš na ruke. Sjećam se kako sam išao po lovu nakon predstave da ljudima platim put. Uvijek neka kemija s lovom.

Kasnije smo, krajem 2003, pokušali to ponoviti u sklopu teatra Puknuti i organizirali smo prvi međunarodni festival alternativnog kazališta s gostovanjem Gledališća Ptuj s predstavom Lutza Hubnera Creeps, Art club Sarajevo s predstavom Mandragola Machiavellia, te Daske iz Siska s predstavom U očekivanju kruha Jana Ostermana. Nažalost, ni taj festival nije doživio svoje drugo izdanje.  

KP: No, u Bjelovar nije dolazilo samo “gotovo” kazalište, Buka je pokrenula i izvedbenu skupinu koja se predstavila i izvan Bjelovara.

V.K.: Krajem 2001. zvao me Ivan Koprivčević Kopriva da ima prijatelja koji je dobio nagradu Marin Držić za dramski tekst i bi li mogli u Bjelovaru nešto organizirati, oformiti kazališnu grupu. Radilo se o tekstu Između dva neba Renata Orlića. Meni se ideja svidjela i odlučili smo napraviti audiciju čiji članovi su oformili teatar Puknuti. Bili su to Dubravko Čačija, Mario Petreković, Antonija Putić, Dragutin Novak, Davor Blažeković, Sanja Pavičić. Zašto Puknuti? Zato što je Između dva neba ustvari priča o problemima PTSP-a, priča o Domovinskom ratu tj. o reintegraciji ljudi koji nakon rata ne znaju što bi sa sobom, negdje su u nekoj instituciji i nalaze se između ta dva neba, stvarnosti i njihova svijeta. Dobili smo od Ministarstva sredstva za izvedbu i doveli Dražena Ferenčinu da režira predstavu. Međutim, on je došao, pogledao i shvatio o kakvoj se tu ekipi radi, pa nam je u dobroj namjeri preporučio drugog režisera, Jasmina Novljakovića iz Siska, što se na kraju pokazalo izvrsnim. On je tijekom 80-ih bio aktivan u kazališnoj skupini Daska, harali su cijelom Jugom, radili kultne predstave. Taman se bio vratio iz Poljske gdje je studirao režiju i nije imao posla. Ferenčini se nije valjda dalo maltretirati s nama amaterima. Jasmin je došao, nije bio nešto zahtjevan, smjestili smo ga negdje i počele su probe. Bilo je to ludo vrijeme, dosta problema koje smo u hodu rješavali, no predstavu smo ipak uspjeli napraviti. Nastupili smo na SKAH-u, birale su se najbolje predstave po regijama, pobijedili smo i otišli na državnu smotru gdje smo bili među tri najbolje predstave, a Dubravko Čačija je osvojio nagradu za najboljeg glumca. Predstava je imala popriličan uspjeh i omogućila nam da napravimo još jednu, Poludjela lokomotiva po tekstu poljskog pisca S.I.Witkiewicza. Sve skupa to je trajalo dvije, tri godine dok meni u jednom trenutku na kraju nije puknuo film.  

KP: Na koji je način Buka nastavila djelovati po dobivanju prostora, odnosno prostorije?

U lipnju 2001. otvorio se novi prostor narodne knjižnice Petar Preradović, a mi oformljujemo Teatar za reguliranje tjelesne težine i na otvaranju izvodimo Izvedbu u strogo kontroliranim uvjetima. Zvali su nas da nešto napravimo jer je na otvorenje dolazio i ministar Vujić, pa su htjeli i nešto suvremeno u programu no procedura je bila takva da se moralo točno znati što ćemo i kako napraviti, tako da smo odlučili problematizirati same uvjete nastupa. Sanja Pavičić i ja smo izveli taj performans.

Izvedba u strogo kontroliranim uvjetima 

Knjižnica je tako dobila novi prostor, a stari prostor u Omladinskom domu ostao je prazan, pa nam je grad dodijelio jednu prostoriju. Koristili smo je za radionice ili prezentacije. To ljeto smo se preselili i uredili ga. Grad je pokrivao sve troškove režija i u uspredbi s mojim podrumom to je bio sjajan prostor. Napravili smo ured, a mislim da smo u to vrijeme već dobili tu lovu i od Soroša i od OESS-a.

To ljeto smo organizirali tjedan odbojke za klince na Boriku u suradnji s organizacijom Athlets in action. U novom prostoru Buke započeli smo radionice animiranog filma, vodio ih je profesor Goran Kruno Kukolj koji je u Drugoj osnovnoj školi predavao tehnički i radio s klinicima filmiće. Priključila se i Irena, mislim da neki kratki animirani film negdje postoji kao rezultat toga svega. Organizirali smo projekcije u novom prostoru, prikazivali kultne filmove koje se u Bjelovaru nije moglo nabaviti, filmove Dušana Makavejeva, Bore Draškovića, Woodyja Allena, Ingmara Bergmana, Wima Wendersa, Milana Jelića.

KP: Što je bila posljednja važna stvar koju vežeš uz Buku?

V.K.: Oformili smo izdavačku kuću u sklopu Buke, zvala se Clear your ears. Vodili su je Romano i Ivan Manjkas Maiv i uspjeli smo izdati dva albuma u nakladi od 100 komada. Promocija tih CD-a bila je organizirana u bivšem kinu Gorica, live performans. Mislim da je jedno od završnih većih događanja u organizaciji Buke bila organizacija nekoliko koncerata u sklopu Bjelovarskog ljeta 2002. koje sam organizirao s gradskim Vijećem mladih u kojem je tada sudjelovala Daria Gredelj koja mi je pomogla u organizaciji. Uredili smo atrij omladinca, dovukli drvene balvane koji su služili kao klupe, a zidove su ocrtali grafiteri Slaven Kosanović Lunar i Marko Prpić Zetsi. Doveli smo nekoliko bandova i u tom malom atriju omladinskog doma organizirali par lijepih koncerata, gostovali su Ivan Kapec trio i Miro Mirt.

Od 2002. do sredine 2004. radio sam još neke stvari u udruzi, a onda sve manje jer sam u tom periodu morao početi raditi. Romano je preuzeo organizaciju nekih koncerata i našeg glazbenog labela, a Bruno Gavran je organizirao ska koncerte. Njih dvojica su nešto pokušavali, ali ekipa jednostavno više nije bila voljna. Brane je bio pred završetkom faksa tako da ni on nije više dolazio u Bjelovar, a ekipa koja je ostala u Bjelovaru nije se više angažirala… To je tako. S vremenom su ljudi izgubili entuzijazam i nisu htjeli preuzeti odgovornost, iako smo tada imali sve uvjete. Nažalost nije se pojavio više nitko tko je imao neku ideju što bi i kako mogao raditi, netko s novom energijom, voljom i dobrim živcima da to gura i sve se rasplinulo, jednostavno nisam imao na koga prebaciti pravnu odgovornost makar sam pokušavao. Ostali su samo računi i papirologija koju sam pokušao nekako počistiti, svi ti izvještaji koje je trebalo napisati. Opremu i prostor sam prebacio na neku mlađu ekipu koja je počela nešto raditi neovisno o Buci, no ni dan danas ne znam što se na kraju s njima dogodilo. Željka Grmić nam je inače radila računovodstveni dio bez kojeg sigurno ne bi sve ovo mogli napraviti tako da smo nas dvoje u jednom trenutku podvukli crtu i rekli “to bi bilo to”. Buka ustvari pravno još uvijek postoji jer nikad nisam otišao i podnio zahtjev u sudski registar za prestanak djelovanja, ali stvarno djelovanje je prestalo negdje tamo krajem 2004. godine.

Teško je sada nakon toliko godina rekonstruirati sve što se dogodilo i pozvati u sjećanje sva događanja, tako da sam siguran da sam u ovom razgovoru zaboravio veliki broj ljudi i događaja koje smo organizirali. Svi smo bili klinci bez ikakvog iskustva i s velikom željom, tako da nam je Buka bila dobra škola. Toliko toga smo naučili i svi skupa smo se kroz djelovanje polako počeli formirati kao autori, a kontakti koje smo tada uspostavili i dan danas funkcioniraju. Ne znam gdje bih mogao dobiti takvo iskustvo rada s ljudima i stvaranja iz ničega da nismo to tada pokrenuli. Većina onih koji su sudjelovali u cijelom procesu su i dalje aktivni u nekom obliku kulturnog djelovanja, a svi smo stekli neprocjenjivo iskustvo i znanje. S Ozrenom i Gorjanom sam kasnije osnovao Revoluciju, studio za interakcije, što je sigurno proizašlo iz naše ranije suradnje i osjećaja da znaš da su to ljudi na koje se možeš osloniti.

Svi koje sam susreo i koji su radili u nevladinom sektoru su bili izuzetno sposobni i vrijedni, i koliko god je na trenutke bilo teško nešto sprovesti u djelo sve što smo zamislili, bio je užitak sudjelovati u tom procesu stvaranja.

Priređivač i prevoditelj temata o Crewsu je Damir Šodan, pjesnik i dramski pisac (prevoditelj, urednik), koji na stranicama Quoruma objavljuje pjesme Platonove sjene u Titovoj pećini. Ciklus Scrabble nagrađivane pjesnikinje, prozne autorica i prevoditeljice Sanje Lovrenčić nastao je kao dio projekta likovne umjetnice Saše Martinović Kunović u kojem je vizualna izražajnost ručno izrađenih slova poslužila kao poticaj za književnu igru pozvanih autora, a čemu sada Quorum daje novi kontekst i, možda, drugačije značenje. Quorum donosi poeziju srpskog pjesnika i kritičara Marjana Čakarevića, poeziju Mirjane Petrović te izbor iz lirike Put u Krakow Zbigniewa Herberta (1924–1998), jednog od najvećih poljskih pjesnika 20. stoljeća kojeg je s poljskog prevela Tanja-Oručević Miletić.

Zoran Roško redovito predstavlja autore nedostupne ili strane svakodnevnom čitanju i ukusu, one koji uznemiravaju i mijenjaju očekivanja i kanone. U uvodnom tekstu Parkovi za priče Raymonda Roussela predstavlja Raymonda Roussela (1877–1933), koji je iako ne osobito poznat, autor u rangu modernističkih divova Kafke, Pessoe i Roberta Walsera s kojima dijeli usud da im je književni rad neodvojiv od privatnog čudaštva. Najkraće rečeno, sve su to genijalci koje su bitno odredili neki “poremećaji”. Roussel je, zahvaljujući nasljeđu, bio basnoslovno bogat, ali toliko krcat fobijama da svoju privilegiranost uopće nije mogao osvijestiti. Njegov roman Locus Solus (1914) sastoji se zapravo isključivo od putopisno-turističkih opisa i tumačenja bizarnih postrojenja odnosno instalacija izloženih u parku. Rousselove tekstove čitamo u prijevodu s francuskog Ursule Burger Oesch.

Promišljanja suvremenosti krize iziskuje prekoračenje disciplinarnih granica. “Procjenjujem da i stanje ‘postdisciplinarnosti’, koje se ponegdje nameće kao nova paradigma humanističkim i društvenim znanostima, unatoč proklamiranoj širini, često iz svojih istraživačkih agendi izostavlja oblast koja je od presudnog značaja za razumijevanje današnjeg svijeta”, piše u uvodu temata Kriza Stipe Grgas, koji se njezinim sveprožimajućim utjecajem na ljudski život bavi iz amerikanističke perspektive. Tema krize povod je teorijskom propitivanju Ozrena Žuneca u studiji Kapitalizam i komunizam ili “tvrda” i “tekuća” modernost?.

Redovitu rubriku (P)osvajanje prostora, o čemu brine Slađan Lipovec, posjećuje u ovom broju Maja Klarić putopisom Hodati po krestama dina, gdje su ucrtavanja, gradovi, sela, ljudi i njihovi život istodobno nacrt za neka druga, drugačija gledanja prostora, svijeta. Ivana Rogar u uvodnom tekstu Neuroestetika i čitanje književnosti otvara pitanja važna za Quorumov temat Dometi neuroestetike gdje zajedno sa supriređivačicom Monikom Bregović (Neuroestetika plesne umjetnosti) izabire zanimljive i poticajne tekstove Davida S. Mialla, Massima Salgara i Beatrize Calvo-Merino. U eseju Mirele Ramljak Purgar Događaj slike, trag tijela pokušava se prepoznati ono bitno u rukopisu umjetnika Julija Knifera, a što je moguće povezati s pojmom performativnog.

Redovite i redakciji Quoruma iznimno važne rubrike Kritičarske prakse, koju uređuje Marko Pogačar, i Lančani reaktor, koju priprema Branislav Oblučar, daju onu važnost Quorumu koju bi časopisi morali imati: da budu i da jesu, usprkos svemu, motori književnog života. Za Kritičarske prakse o novim knjigama pišu Marjan Čakarević, Marko Pogačar, Boris Postnikov, Monika Bregović, Dubravka Bogutovac i Vladimir Arsenić. U Lančanom reaktoru, gdje pjesnici “lančano” biraju pjesme drugih autora, u svojevrsnoj antologiji suvremenoga hrvatskog pjesništva, biraju i bivaju birani u ovom broju Gordana Benić, Andriana Škunca, Luko Paljetak, Zvonimir Mrkonjić i Anka Žagar.

Tekst Percepcija teorije: pogled iz klupe i pogled s katedre Andree Milanko, književne kritičarke i znanstvene novakinje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, reagiranje je na predgovor desetog, jubilarnog broja studentskog časopisa za književnost, književnu i kulturnu teoriju k. (Zagreb, prosinac 2011), koji izlazi u nakladništvu Kluba studenata komparativne književnosti K. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dok drugi dio predgovora daje kratak pregled okupljenih radova, u prvome dijelu, koji i jest predmetom polemičkog reagiranja Andree Milanko, uredništvo kritički upućuje na mijene koje su se, prema njihovim riječima, unazad dvadesetak godina dogodile u domaćoj znanosti o književnosti, u akademskom stilu pisanja o književnoj teoriji i književnosti te u poučavanju književnosti na domaćim filološkim katedrama, zagovarajući “kritički raznovrsniji pristup” poststrukturalizmu, koji je ujedno i središnja tema broja. S obzirom na da se i u predgovoru i u reagiranju Andree Milanko među ostalim govori i o časopisu Quorum, smatralo se to dovoljnim razlogom da se upravo na stranicama Quoruma otvori prostor za polemiku.

Grafički urednik Vladimir Končar dizajnerski je opremio i ovaj trobroj časopisa dajući mu i izborom naslovnice i fotografija na posebnosti koja govori o sadržaju i koja traži mjesto u izlozima knjižara, na policama knjižnica i u rukama njegovih stalnih i novih čitatelja. Tim i drugim namjerama pomažu naslovnica i fotografije Petre Slobodnjak iz ciklusa Prijateljice. O opsežnom trobroju može se reći da izdavač Centar za knjigu nastoji da časopis Quorum i nakon 28 godina postoji kao živo mjesto (kulturoloških) događanja i afirmacije novih vrijednosti i nove senzibilnosti, kao presjecište raznorodnih ideja i mjesto transfera između različitih umjetničkih i stvaralačkih interesa.

Izvor: Meandar

Uz književni intervju s Lukom Bekavcem, časopis donosi i intervju Borisa Greinera s vizualnim umjetnikom i predavačem na Akademiji likovnih umjetnosti Alemom Korkutom o njegovu radu, prošlosti i budućnosti te uvjetima mogućnosti likovne proizvodnje u Hrvatskoj.

Književne prakse obrađuju minulo 49. Goranovo proljeće, predstavljajući dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike, Davora Ivankovca i njegov nagrađeni rukopis Freud na Facebooku te tekstove na Proljeću pohvaljenih Filipa Žganjera i Darka Šeparovića. Miroslav Kirin odabrao je prikazati suvremenog kineskog pjesnika Xi Chuana i njegove pjesme u prozi kao medij kontinuiranog iskaza “koji je istodobno propustan za mitske slike i predodžbe drevne Kine, ali je i kadar humorno-kritički pozabaviti se onim neuhvatljivim u zbilji suvremene Kine”. U Praksama zastupljeni su i hrvatski pjesnik i prozaist Radenko Vadanjel te mlada srpska dramaturginja Marija Karaklajić.

Temat dvobroja jest Vječnost, a na pitanje Miroslava Mićanovića Što je s vječnošću? svoje prozne, lirične i esejističke odgovore pokušalo je dati dvadesetoro istaknutih hrvatskih umjetnika riječi. U Lančanom reaktoru šestorica pjesnika daju priliku jedni drugima da odaberu pjesmu po svom izboru i da taj, izbor, naravno, obrazlože. Zanimljivost je ove rubrike, i ne samo u ovome broju, da unatoč zaista impozantnom broju pjesnikinja koje zauzimaju svoj prostor na hrvatskoj književnoj sceni, one rijetko bivaju izabrane u lanac pjesama koje drugim, maskulinim, pjesnicima nešto znače. Ne čitaju li ih ili ne razumiju, možda je pitanje za neki drugi lančani reaktor.

Mlada domaća teorija bavi se izvedbenom teorijom i izvedbenim umjetnostima, a “tekstovi se tematski razlikuju prema akademskim interesima njihovih autora”, riječima uvodničarke Monike Bregović. Irena Čurik bavi se publikom za posebne namjene, kazališnim projektom okupljenim oko glumca i autora Vilima Matule, pokrenutog 2008. u Teatru &TD s namjerom ponovnoga gledanja iste predstave od strane iste grupe gledatelja radi istraživanja performativnosti i povratne sprege usredotočenoga gledanja predstave. Franciska Cettl pokušava sagledati fenomen anoreksičnog tijela u medicinsko-pravnom diskursu polazeći od feminističkih teorija koje nastavljaju Foucaultovu biopolitičku kritiku mehanizama znanja-moći, a Goran Pavlić primjenjuje Virnovo reoblikovanje transcendentalnog ideološkog polja na domenu umjetničke artikulacije.

Kritičarske prakse, po izboru urednika Marka Pogačara, donose prikaze regionalne književne produkcije, ponajviše pjesničke, autorica i autora Katarine Brajdić, Marjana Čakrevića, Anere Ryznar, Vladimira Arsenića, Monike Bregović i, naravno, Marka Pogačara. Naslovnicu i fotografije potpisuje Marina Paulenka, a dizajn Vladimir Končar.

KP

“Quorum je uvijek bio vrlo opsežan časopis, s različitim sadržajima, tako da bih teško mogao reći: Ovaj broj je za mene najbolji. Bilo je mnogo sadržaja koji su mi bili ili su mi još uvijek značajni, ali ne mogu reći da je to neki broj od prve do posljednje stranice zato što su oni mišljeni kao prostor razlika”, kaže u intervjuu za novi dvobroj časopisa Quorum Branko Čegec, gdje na pitanja odgovara Tvrtku Vukoviću i čitateljima, objavljuje novu poeziju iz Istanbula, a o njegovu putu u vlastitu odsutnost i ironičnoj autoreferencijalnosti u opsežnoj studiji piše ugledna poljska kroatistica Krystyna Pieniążek-Marković.

Pjesnici i prevoditelji Damir Šodan i Tomica Bajsić razgovarali su za Quorum s Yannisom Livadasom, grčkim pjesnikom, prevoditeljem, publicistom, čija se poezija sve češće dade vidjeti po američkim, francuskim i svjetskim časopisima, a obično ga se titulira jazz-pjesnikom, iako takva odrednica navodi na pogrešan trag jer je doista riječ o polivalentnoj i osebujnoj pjesničkoj pojavi.

Poezija Vesne Bige, makedonskih pjesnika Jovice Ivanovskog i Nikole Madžirova, u prijevodu Borislava Pavlovskog, čine Quorumove književne prakse uzbudljivom mapom različitog i drukčijeg, što se jednako čita u novoj prozi stišanog i intrigantnog Nevena Ušumovića i Marka Pogačara.

Izbor prevedenih autora u ovom časopisu je u djelokrugu rada Zorana Roška, koji u tematu U početku bijaše Mathias Svalina koji je pokrenuo posao stvaranja Mathiasa Svaline upozorava: “Pisanje tekstova o autorima koje volimo sumoran je posao, bez ikakvih burzovnih ili poljoprivrednih posljedica. Da bismo se razveselili, morali smo tome dodati malo više poduzetništva, metafizičkog cirkusa, malo više kapitalizma. Lirskog kapitalizma. Pokrenuli smo zato u Quorumu posao pisanja tekstova i njihova ubrizgavanja u oblake tako da po ljudima padaju s kišom”. Autor, koji potječe s naših područja, u tom smislu je i za Quorum najbolji mogući izbor, jer “zapanjujuće i predivno i nadrealizam Mathiasa Svaline postaje gotovo (tehno)šamanistički: nježan i arhaičan, jezovit i romantičan”. 

Monika Bregović potpisuje temat o kazalištu, baveći se prostorima svijesti na pozornici u teatru Richarda Foremana. U kritičkim praksama, Marko Pogačar piše o novoj knjizi poezije Aleša Debeljaka Krijumčari, vrednujući tekuću književnu produkciju zajedno s ogledima Katarine Brajdić, Marjana Čakarevića, Anere Ryznar, Vladimira Arsenića i Borisa Postnikova. Nepredvidivu antologiju čitanja hrvatskih pjesnika čine u ovom broju Boris Biletić, Daniel Načinović, Jakša Fiamengo, Zvonimir Balog i Petar Gudelj. 

Naslovnicu i fotografije, što je uvijek posebno i autorski zaštitni znak Quoruma, u ovom broju potpisuje Ana Mihalić, u izboru i dizajnu dvobroja koji potpisuje Vladimir Končar.

Izvor: Quorum / Na fotografiji: Yannis Livadas

Branko Čegec

Izvor: Meandar

Predstavljanje će biti održano 28. listopada u 19.30 sati.

Izvor: Oceanmore