Kad je početkom 2007. godine Vijeće Svjetskog festivala animiranog filma na sugestijju novog umjetničkog direktora Krešimira Zimonića organizaciju Animafesta povjerilo tvrtki Hulahop, najvjerniji posjetitelji tog festivala ozbiljno su se zabrinuli. Podsjetimo, petnaestak prethodnih godina, Koncertna ga je direkcija uspješno organizirala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bez dvojbe tehnički najprimjerenijem prostoru u Zagrebu. Novi producenti su pak najavili korjenite promjene, seljenje programa u više (inferiornih) kina i pretvaranje programa iz jednostavnog gledanja filmova u događaj i proslavu animacije.

“Zašto?”, pitali smo se. Potpisnik ovih razmišljanja prije svih: “Pa navikli smo na Lisinski! Navikli smo gledati najbolji mogući program u najboljem mogućem prostoru, a popratna događanja nas i tako ne zanimaju! Animafest čine filmovi, ne druženja autora, producenata, publike…” A više od svega zaprepastila nas je odluka da se posebno ekskluzivnim prostorom proglasi otvoreno kino u Gliptoteci. “Nakon savršene akustike Lisinskog, slijedi nam zujanje automobila i urlanje pijane djece s ulice?”

Naravno, ne bismo se posebno uzrujavali da se radilo o nekom drugom festivalu. Ali Animafest nije još jedna lokalna priredba čije postojanje, pa ni nagrade, ne vrijede ništa izvan okvira naše zemlje! Animafest je jedan od najuglednijih festivala animacije na svijetu, festival koji je samo zahvaljujući ugledu naših animatora ASIFA još 1972. povjerila baš Zagrebu.

Vjerni posjetitelji Animafesta uglavnom su i vjerni pratitelji događanja u domaćoj animaciji. Još jedan razlog za strah od svake promjene! Prestrukturiranja Zagreb filma uspjela su ga sustavno uništavati trideset godina, dovevši ga do ruba smrti početkom novog milenija, iako je svaka promjena najavljivana kao korak naprijed. Vjerojatno jedini segment naše kulture koji je u jednom trenutku slovio za svjetsku elitu polako je zaboravljen i danas ga se sjećaju samo najstariji ljubitelji animacije. Mora li se isto dogoditi i s jedinim našim filmskim festivalom koji nešto znači u globalnim okvirima?

Srećom, prije dvije godine, malo smo se umirili. Devetnaesti Animafest, prvi posvećen kratkometražnim filmovima u organizaciji Hulahopa, nije bio katastrofa. Nije bio ni neki korak naprijed, ali je ostao podjednako simpatičan kao i nekoliko prethodnih, priznajmo – sve anemičnijih, izdanja u Lisinskom. Samo na drugi način. Nipošto nam se nije činilo simpatičnim kad je prokisnuo krov u “glavnom” kinu Europa, tako da smo čitav jedan program glavnog natjecanja gledali izbjegavajući sjedala na koja je kapala voda i nastojeći ignorirati zvuk udaranja kapi o plastične posude koje su organizatori, u očajničkom pokušaju spašavanja što se spasiti moglo, postavili ispod rupa na krovu. Ni otvoreno kino u Gliptoteci nije se pokazalo genijalnim rješenjem, jer je skoro tijekom cijelog trajanja festivala lijevala kiša, tako programa tamo gotovo da nije ni bilo.

S druge strane, već je u prvom pokušaju sjajno zaživjela ideja suživota grada s gostima. Osobno ću se vjerojatno do kraja života sjećati nadrealnog iskustva sjedenja usred Zagreba na kavi za istim stolom sa Caroline Leaf, Priitom Pärnom, Igorom Kovaljovim, Joannom Quinn i Georgesom Schwizgebelom. Uglavnom, ako uzmemo kao dvije krajnosti filmske festivale “za publiku” i filmske festivale “za autore”, Animafest je napravio zaokret prema potonjem, a pritom uspio zadržati većinu stare publike.

Međutim, tek je ove godine sve sjelo na svoje mjesto.

Vrijeme je organizatorima i dalje odbijalo ići na ruku, ali ovaj put ih kiša koja je uporno padala skoro svih dana festivala nije iznenadila i nikakve projekcije na otvorenom nisu ni planirane. Začudo, ni krov kina Europa nije promočio. Određeni problemi s preklapanjem i općenito nezgodnim terminima projekcija ove su godine manje-više otklonjeni i makar glavni program se mogao pratiti u dva termina. Hvalevrijedna pažnja posvećena je i programu dječjih filmova u Movieplex kinu u Centru Kaptol, gdje su zgodni raniji termini bili posvećeni djeci različitih uzrasta. U istoj su se dvorani prikazivali i filmovi iz Glavnog natjecanja, doduše, u kasnim terminima, što je moralo umiriti ljubitelje kvalitetne slike i zvuka, pošto se radi o modernoj i dobro opremljenoj dvorani. Uz to, nekoliko zgodnih promocija i nekoliko zgodnih izložbi pomogli su da svi oni koji su uzeli godišnji odmor samo zbog Animafesta (iz prve ruke znam da ima i takvih!) imaju ispunjene dnevne planove od buđenja do počinka.

Bez obzira na zaokret prema “festivalu za autore”, kvaliteta prikazanih filmova i dalje je ključni element za procjenu uspješnosti Animafesta. Naravno, na kvalitetu dvogodišnje svjetske produkcije animiranih filmova organizatori ne mogu utjecati. Međutim, puka sreća htjela je da u sklopu ovogodišnjeg programa vidimo stvarno veliki broj iznimno zanimljivih filmova. Za razliku od 19. Animafesta, gdje smo posumnjali u kvalitetu novije umjetničke animacije i mogućnosti daljnjih istraživanja novih tehnika, ove nas je godine poneki film čak iznenadio inovativnom metodom ili pristupom, nečim čega se, u više od stogodišnje povijesti animacije, nitko prije nije dosjetio. Stari su pak majstori poput Georgesa Schwizgebela ili Priita Pärna uvjerljivo nastupili novim, kvalitetnim filmovima (Pärn je štoviše autor filma nagrađenog Grand Prixom, Ronioci na kiši).

Ako je u nečemu 20. izdanje zaostajalo za 19, to su jedino najzvučniji gosti. Nekoliko doajena animacije koje sam već spomenuo, ove godine se nije odlučilo doći u Zagreb, što ipak ne znači da nije bilo mnoštvo atraktivnih imena (Priit Pärn, Koji Yamamura, Chris Landreth, Georges Schwizgebel…). Animafest, nažalost, ipak se ne može natjecati s Annecyem, gdje sva krema komercijalne i umjetničke animacije sklapa poslove i obnavlja poznanstva.

Sve u svemu, nakon nekoliko “kriznih” godina kad su kvalitetne filmove radili uglavnom samo već etablirani autori, čini nam se da se animacija ponovo počinje razvijati i iznova otkrivati svoje mogućnosti. Animafest također.