U subotu, 15. ožujka u prostoru Akademije dramske umjetnosti, održala se tribina o dragu u sklopu projekta QueerADU koji se odvija već drugu godinu zaredom. Posjetitelji_ce koji su došli na tribinu smjestili su se na nepretjerano udobnim strunjačama, što je stvorilo ugodnu i prisnu atmosferu posebice zato što se gotovo svi međusobno poznaju, uglavnom s Akademije.       

Gosti tribine su bili Karla Kostadinovski, Mateo Babić (Potpuna Prisutnost), Jurica Nikolić (Sofía Ambícia), i Colinda Evangelista, a razgovor je moderirala Lucija Brkić (Neven Nevera). Svi navedeni sugovornici na su na neki način uključeni u hrvatsku queer kulturnu scenu povezanu s dragom, odnosno djeluju u zagrebačkim drag kućama – House of Flamingo i House of Ambicía.

Razgovor započinje neformalnim predstavljanjem koje uz ime i prezime sudionika_ca obavezno uključuje i njihov horoskopski znak. Svi ukratko govore na koji način su povezani s dragom, a to je putem izvođenja u drag showovima, osim Karle koja ne nastupa već sudjeluje u produkciji i organizaciji drag događanja. 

Prvo pitanje postavljeno sudionicima_ama tribine je na koji su se način upoznali s dragom, i već tu situacija postaje zanimljiva. Iako se naravno kao jedan od odgovora spomenuo RuPaul’s Drag Race koji je neupitno popularizirao drag kulturu na globalnoj razini, Colinda spominje kako je prvi put drag vidio kao dijete u animiranim filmovima sa Zekoslavom Mrkvom. Jurica se nadovezuje s primjerom iz opere o kojem je učio u glazbenoj školi. Unatoč tome što se to ne smatra dragom u klasičnom smislu, on je u određenim aspektima opere prepoznao obrasce draga. 

Naravno, tu je važan i povijesni kontekst kao što su recimo kazališne prakse Shakespeareova odnosno elizabetanskog doba, kad glumicama još nije bilo dozvoljeno nastupati pa su ženske uloge izvodili mlađi muškarci u dragu. To je dakako samo mjesto u povijesti kazališta gdje on možda na neki način postaje vidljiviji, ali drag u kazalištu postoji još od starogrčkog doba, otkada je funkcionirao na sličan način kao u 16. stoljeću. Zanimljiv primjer možemo pronaći u Euripidovim Bahkama u kojima je motiv crossdressinga od velike važnosti za radnju i služi kao dio Dionizove kazne za hibris kralja Penteja. Drag nastavlja biti važan u izvedbenim umjetnostima i danas.

Većina govornika_ca tribine izjasnila se kako su drag na prvu doživjeli kao laičku popularnu i zabavnu formu, no kroz rad u toj formi počeli su otkrivati aktivističku prizmu draga. Zanimljivo je to što je Jurica spomenuo kako je njegov početak u dragu bio takav da je pokušao imitirati druge kraljice, ali da se s vremenom opustio i shvatio da mu je zabavnije i smislenije biti kreativan. Ono što je trebao otkriti je bilo to da si može priuštiti kršenje pravila baš zato što u dragu ni nema striktnih pravila (bez obzira na to što je možda RuPaul’s Drag Race kreirao određenu popularnu viziju draga koja ima svoju strukturu i set pravila). 

Kako se uopće konstruira identitet i stvara drag persona? Colinda nudi odgovor kroz vlastito viđenje lika koji utjelovljuje. Ona nije jednostavan karakter niti je svaki put isti, riječ je o svojevrsnom mnogokutu koji je odraz nekih aspekata njegovog identiteta koji se u dragu prenaglašava, postaje ekspresivniji i slobodniji. Jurica je svoju drag personu otkrio kroz istraživanje šminke i vizualnog identiteta, a zgodno zaključuje kako mu je važno dati si slobodu i ne razmišljati pretjerano što njegova persona bi ili ne bi učinila ili rekla.

Mateo priznaje da je imao problema s određivanjem karaktera i smišljanjem imena svoje persone, no ono što mu je bilo važno je da ona ima neku jasnu funkciju, srž ili poantu iz koje proizlazi sve ostalo. Nadodaje kako se kao Potpuna Prisutnost prilično oslanja na interakciju s publikom i da persona nije pretjerano izvježbana.

Lucijin istraživački proces bio je zabavan – napravila je anketu o iskustvu dejtanja hetero muškaraca i onda Nevena Neveru stvarala prema arhetipu napornog hetero muškarca, ali s vremenom se bolje upoznala sa svojim likom i shvatila da je njegov toksični maskulinitet samo fasada koja skriva njegovo pravo lice.

Jurica u jednom trenutku spominje strah koji ga ponekad ulovi kad mora izaći van u dragu (zbog čega to izbjegava). Moram priznati da me to na određen način zaboljelo. Mislim da je važno razumjeti hrabrost ovih drag kraljica i kralja što se uopće bave dragom u konzervativnom, hrvatskom kontekstu, a ono što je divno je vidjeti podršku koju dobivaju jedni od drugih. Nadodaje kako je Sofía samo maska iza koje se krije Jurica, ona ga štiti i ako nešto pođe po zlu on uvijek može obrisati šminku s lica i vratiti se u sigurnost vlastite osobnosti.

Proces osmišljavanja nastupa Karla iz produkcijske perspektive ironično opisuje kao deseti krug pakla. Prvo o čemu se treba razmišljati jesu financijske mogućnosti – u kojem prostoru mogu nastupati, hoće li imati dovoljno novaca za isplatiti sve ljude za njihov rad na projektu i slično. Spominje kako na kraju znaju biti u minusu od projekta i koliko je potrebno rada i truda da se drag showovi organiziraju s obzirom da većina ljudi koji radi na njima imaju druge poslove i/ili faks. 

Kako onda uspijevaju opstati na nezavisnoj kulturnoj sceni? Odgovor je luđačka volja i želja za radom u dragu. Snalaze se na razne načine kako bi priskrbili potrebne materijale za nastupe. Colinda u šali govori: “Lagat ćeš i krast ćeš.“ Osim toga tu ima puno posuđivanja odjeće, obuće i šminke od prijateljica, a to što su neki od njih studenti ADU-a omogućava im određene povlastice poput toga da mogu posuditi kostime i koristiti prostore akademije za uvježbavanje nastupa. 

Rad u dragu na početku podrazumijeva puno grešaka, uvijek će u glavi biti jedna zamisao koja se neće moći odmah realizirati, ali svi govornici_e tribine naglašavaju koliko je važno učiti iz grešaka. Colinda naglašava kako su tehničke greške nerijetka pojava na nastupima, ali smatra ih najzabavnijim dijelom showa. Tehnička greška često na kraju postaje najbolja fora iz showa, a publika, barem iz Colindinog iskustva, na tome ne zamjera. Svi koji su se ikada bavili glumom ili kazalištem znaju da je odlika dobrog izvođača to da se ne smrzneš u trenutku pogreške, već da se možeš snaći i improvizirati. 

“RuPaul’s Drag Race has fucked up drag”, Karla citira drag kraljicu Jasmine Masters. Ponovno se vraćamo na RuPaul’s Drag Race koji smo na samom početku shvatili kao medijski fenomen preko kojeg je drag kultura ušla u mainstream i preko kojeg se puno osoba po prvi put upoznalo s njom.

Ponekad publika na drag nastupima ovih kraljica očekuje da će prepoznati određene elemente naučene iz onog što su gledali u Drag Raceu pa ostane razočarana kad se to ne dogodi. Colinda ipak ne misli da je to česti slučaj te podcrtava kako ne želi nametati kakva bi očekivanja gledatelji trebali imati od njenih nastupa, ali generalno misli da publika prihvaća nastupe jer su dobri i zabavni, ne zato što su mimeza Drag Racea.

Završno pitanje dolazi od mene. Zanimalo me događa li im se da ih ljudi nazivaju pogrešnim zamjenicama, odnosno da budu u zabludi da su oni trans osobe samo zato što su drag kraljice. Karla spominje kako je bilo trenutaka gdje su ljudi iz publike sa nezlonamjernom znatiželjom zaista postavljali pitanja vezan uz rodni identitet kraljica. Njezin pristup tome je da je potrebno imati strpljenja (ako je ton kojim je pitanje postavljeno uljudan), bez obzira na to što pojedinci dolaze s prvoloptaškom i pogrešnom vizijom draga.

Colinda zaključuje da nije bitno jesi li crossdresser, trans ili drag sve dok te ljudi ne gađaju petardama, što je na neki način ironično jer su njega jednom prilikom gađali bakljama i srećom promašili. Tu moram ponovno naglasiti dimenziju hrabrosti koja je potrebna da se ove kraljice bave dragom i nastupaju na ovim prostorima.

Na samom kraju imam potrebu pohvaliti rad govornika ove tribine – drag kraljica, drag kralja i drugih uključenih u projekte na kojima oni rade. Usprkos poteškoćama vezanim uz financiranje projekata koje nisu rijetkost za nezavisnu kulturnu scenu, ovi_e izvođači_ce i njihovi produkcijski timovi uspijevaju organizirati drag nastupe kojima obogaćuju lokalnu, queer kulturnu scenu. 

Predstava je nastala kao nastavak rada kolektiva koji je uprizorio One Flesh, a novom predstavom nastavljaju se baviti aktualnim političkim temama. Potaknuti trenutnom geopolitičkom situacijom u kojoj su demokratski procesi, ljudska prava i pitanja neovisnosti i slobode dovedeni u pitanje, predstavu smještaju u okvir autoritativnog režima Jedine Autoritativne Demokratske Unije (JADU) i pitaju se koliko se taj fikcionalni režim razlikuje od stvarnog, deklarativno demokratskog sustava u kojem živimo?

Režiju potpisuju Mateo Babić i Lucija Brkić, dramaturgiju Jan Samek, koreografiju Mateo Babić i Gabrijela Kambić Kovačić, a kostimografiju i scenografiju Karla Kuljiš.

Nakon izvedbe slijedi Swashtara party. Za informacije o kartma i drugim detaljama možete posjetiti Instagram stranicu kolektiva.

“Unutar umjetničkih i znanstveno-teorijskih disciplina queer omogućava propitivanje dominantnih načina rada i proizvodnje, teži njihovoj subverziji i tako širi zadane okvire.

S obzirom na to da queer studenti studiraju na svim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu, smatramo kako je održavanje ovog festivala dobar korak naprijed u stvaranju inkluzivnijih i sigurnijih institucija za sve, kao i mjesto spajanja mladih autora i autorica iz regije u inkluzivnom prostoru”, pojašnjavaju organizatori_ce.

Povodom drugog izdanja, organizacijski tim festivala poziva mlade autore_ice da prijave svoje filmove svih rodova i žanrova, trajanja do trideset minuta, pod krovnom idejom (i krilaticom festivala) Hrabrosti identiteta – hrabrosti mase. Autori_ce mogu prijaviti filmove koji su nastali u protekle dvije godine, traju manje od 30 minuta i ima riješena autorska prava.

Prijave se vrše putem online formulara, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 7. veljače.

Riječ je o drugom izdanju festivala koji je prošle godine bio popraćen koncertnim čitanjima, radionicama i mikrointervencijom u prostorima Akademije.

Krovna tema drugog izdanja jest Hrabrosti identiteta – hrabrosti mase, a organizatori naglašavaju kako je održavanje ovog festivala ispravan korak naprijed u stvaranju inkluzivnijih i sigurnijih institucija za sve. Queer ne definiramo samo kao pitanje seksualnog identiteta, kažu u najavi, već kao istupanje iz slijeda normom zadanih obrazaca ponašanja: “Unutar umjetničkih i znanstveno-teorijskih disciplina, queer omogućuje propitivanje dominantnih načina rada i proizvodnje, teži njihovoj subverziji i tako širi zadane okvire.”

Tema izložbe bavi se (re)[de]{kon}strukcijom identiteta. Identitetsko pitanje pojavljuje se u okvirima osobnih pitanja, rodnog izričaja, seksualne katarze, vjerskog opredjeljenja i rasne distinkcije. Traže se odmak i redefinicija obrazaca unutar umjetničke i queer prakse, odnosno novi pogledi na svakidašnje, tipičnost, aluzije.

Medij rada nije zadan, nego ovisi o individualnom pristupu, a može biti poslan i objavljen pod pseudonimom. Jedini je uvjet za prijavu punoljetnost pristupnika_ce.

Natječaj je otvoren do 7. veljače, a prijaviti se možete putem ove poveznice.

Nakon pet godina studija dramaturgije, usudila bih se reći kako je performans najmanje zastupljena umjetnička forma u odnosu na druge koje se podučavaju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Možda zato što se podrijetlo performansa uglavnom veže uz likovnu umjetnost, a možda zato što u datim studijskim programima nema predviđenog (ili poželjnog) prostora za otklon od tradicionalnih formi. Postoje kolegiji na kojima se uči o povijesti i formalnim obilježjima performansa, ali nema prostora za izvedbeno istraživanje te forme. Zbog toga je projekt they/perform now važan.

Već RoseLee Goldberg koja se smatra autoricom prve povijesti performansa¹ u predgovoru iz 1978., 1987. i 2000. godine navodi kako performans po svojoj prirodi onemogućuje precizniju ili točniju definiciju od toga da je živa umjetnost koju izvode umjetnici zato što se umjetnici performansa za prikupljanje umjetničkog materijala služe svim disciplinama i medijima, a u performansima ih koriste na različite načine zbog čega svaki umjetnik izvodi svoju definiciju u tijeku i načinom izvedbe.

Projekt je otvoren predavanjem Suzane Marjanić pod nazivom Povijest i/ili kronotop hrvatskoga performansa od Travelera do danas, a nastavljen je uz predstavljanje projekta i panel s izvođačicama i izvođačima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Isti dan izveden je i prvi u nizu performansa, performans Angele Stipić u Galeriji ULUPUH. 

Uz zvuk rada perilice rublja, Stipić progovara o radu na performansu, pitanjima koja si je postavljala, produkcijskim ograničenjima i idejama koje nije realizirala. Na užetu za vješanje rublja vješa papire s natpisima: domovina, dom, obitelj, ljubav i presliku diplome o završenom preddiplomskom studiju glume te uz domaću glazbu na perilici rublja jede večeru koja ju podsjeća na dom. Glavno obilježje njezinog performansa svakako je autoreferencijalnost, a posebno zanimljivim postaje dijalog koji svjesno ili nesvjesno uspostavlja između pozicije glumice i izvođačice, odnosno borba koju vodi pokušavajući ne glumiti samu sebe ili nekog drugog. 

U petak navečer na Sceni F22 duo Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost iza kojeg stoje student preddiplomskog studija montaže Jurica Nikolić i student preddiplomskog studija suvremenog plesa Mateo Babić, izveli su One Flash, prvi drag show izveden u prostorima Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Iako se drag show po formalnim obilježjima razlikuje od performansa, izvođači prema kraju izvedbe teže njegovoj dekonstrukciji. Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost uspostavljaju kritički odnos prema samom dragu i instituciji u kojoj se prvi put izvodi, iste godine kada je održan i prvi QueerADU, a Akademija dramske umjetnosti još je uvijek u središtu #metoo skandala. 

U subotu smo imali priliku na Sceni F22 pogledati posljednja tri performansa, 1.25 kg Hane Medvešek, Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava Lucije Bogunović i Kuhinjski element Mine Ugrin.

U performansu 1.25 kg Hana Medvešek postavlja pitanje može li dizanje utega biti performans. Za vrijeme trajanja performansa, govori o sebi, o tome kako se počela baviti dizanjem utega, o vlastitim promišljanjima o umjetnosti i o tome kako nije htjela biti umjetnica, ali želi biti ono što umjetnice jesu – “stvarateljica”. Iako je tekst koji izgovara unaprijed logički strukturiran, to koje će utege uspjeti dići ostaje prepušteno slučaju, a kombinacija između snage koju izvodi dizanjem utega, ranjivosti koju izvodi progovaranjem o intimnim dilemama i prepuštenost slučaju čini sam performans iznimno dojmljivim. 

Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava u izvedbi Lucije Bogunović, studentice Akademije likovnih umjetnosti, posvećen je stanovima u kojima je živjela za vrijeme studija u Zagrebu. Na podu su trakama različitih boja naznačeni tlocrti svih šest stanova, odnosno njezinih soba u tim stanovima. Prolazeći naznačenim tlocrtom, Bogunović nas uvodi u svaku pojedinu sobu, a pozicionirajući se na određeno mjesto unutar tlocrta naznačuje gdje se koji predmet nalazio. Kroz stanove nas provodi u slijedu koji nije kronološki te nam daje uvid u fragmente sjećanja na život proveden u tim stanovima.

Studentica preddiplomskog studija suvremenog plesa, Mina Ugrin, izvedbu Kuhinjski element izvodi uz scenografiju koja označuje prostor kuhinje. Njezin kostim upućuje na podvojeni ženski identitet – kućanica ili seksi poslovna žena. Na jednoj nozi nosi papuču, na drugoj štiklu, a preko pregače nosi crni sako. Plesna izvedba biva prekinuta pušenjem cigarete, listanjem časopisa, odlaskom na wc i pjevanjem. Za razliku od ostalih izvedbi, Ugrin nam se ni u kojem trenutku izravno ne obraća kao Mina. Zbog toga, ali i realistične scenografije i kostima, izvedba ostavlja dojam nečega između slice of life slike i plesne (ili kazališne) predstave. 

Pišući ovaj tekst, nakratko sam se vratila literaturi koju sam iščitavala za vrijeme studija pokušavajući i sama shvatiti što je zapravo performans. Ne ulazeći u to koji performans je prema tim nekim obilježjima manje ili više performans, vraćam se na to da su projekti poput ovog iznimno važni, pogotovo u akademskom kontekstu. Važni su zato što omogućuju prostor za propitivanje svega što učimo o performansu i istraživanje granica formi od kojih s vremena na vrijeme treba napraviti otklon kako bi se umjetnost i promišljanje o umjetnosti pomaknulo s mrtve točke. To je u konačnici i bio najveći doprinos umjetnosti performansa. 

1. RoseLee Goldberg, Performans od futurizma do danas, Zagreb: Test! i URK, 2004., str. 7 ↩︎

Program QueerADU počeo je radionicom naziva Safe Space. Jan Samek, student dramaturgije, i Mateo Babić, student plesa, surađuju na fakultetskim projektima već dugo, a, kako kažu, kvir prožima sve njihove radove. Tako su osmislili i održali radionicu kojom su polaznicama ponudili priliku da ostvare vlastite mikro intervencije koje tematiziraju sigurne prostore u prostoru Akademije. Za radionicu je bilo prijavljeno šestero ljudi, ali došle su samo dvije studentice dramaturgije, Lucija Marković i Ida Antunović, a kasnije se priključila i Lea Brcko, studentica suvremenog plesa. Ida i Lucija za prazninu prostora Akademije za vrijeme trajanja radionice rekle su da ujedno plaši i oslobađa, a kažu i da se na Akademiji osjeti da za događaje kvir tematike namijenjene studenticama i studentima nema publike.

Prije stvaranja vlastitih radova, polaznice su s voditeljima radionice razgovarale o kvir izvedbenoj umjetnosti na primjerima Jovanke Broz Titutke i Studije jednog zagrljaja, a pokrenule su i raspravu o granici između privlačnosti prema ženama i utjecaja male gazea. Jan, jedan od organizatora, mali je odaziv kolega shvatio kao vrijedno iskustvo. “Nedolazak kolega na radionicu je i problem i materijal za daljnji rad.” Jan objašnjava kako mu znanje da zbog nezainteresiranosti puno ljudi neće vidjeti njegov rad daje ohrabrenje u stvaralaštvu. 

Nakon radionice i kratkog razgovora, polaznice i organizatori radionice predstavile_i su svoje radove pred publikom od nekoliko profesora i stranih studenata. Mateov je rad, Fluid, inspiriran kretanjem vode u tijelu i različitim logikama kretanja koje nisu naučene. Dio je njegovog istraživačkog procesa na studiju plesa, a spomenuo je i drag nastup koji će izvesti u sklopu ispita u travnju, ali i ovogodišnjeg festivala PlesADU. Vješalica za odjeću na kotačima vješto je upotrijebljena u improviziranom razgovoru Ide i Lucije o (o)kviru koji nam onemogućava da doživimo ljude u potpunosti. Na stepenicama stare zgrade Akademije Lea je izvela suvremenu improvizaciju na temu ženskog i kvir bijesa u tijelu, a pored istih je stepenica izložen Janov rad Safe Space koji je, kako je objasnio okupljenima, složio razmišljajući o nedostatku sigurnih prostora u kontekstu svjetskih i lokalnih sukoba. 

Nasreću, i koncertno čitanje drame i panel koji je slijedio nisu dijelili sudbinu popodnevne radionice pa je većina sjedala u dvorani bilo ispunjeno. Nika Bokić Fassbinderovu je dramu Kišne kapi na vrelom kamenju režirala još 2021. godine, a u međuvremenu je cijela originalna podjela diplomirala i “odrasla”. Ipak, i publiku i podjelu veselilo je ponovno postaviti djelo koje je sam autor nazvao “komedijom sa pseudotragičnim krajem”. Drama govori o građanskom statusu veza i partnerskom nasilju, a objavljena je tek nakon autorove smrti, 1985. godine, te je ostala slabo poznata do filmske inačice Françoisa Ozona 2000. godine. 

Jan Samek otvorio je panel Postoji li queer na ADU? te pozdravio redateljicu Danu Budisavljević i dramaturga Espija Tomičića, koji je na pitanje o njegovom shvaćanju pojma kvir odgovorio: “Za mene je kvir odskakanje od institucije”. Oboje su se prisjećali studentskih dana, ali iz potpuno drukčijih perspektiva. Dana je Akademiju upisala u ratnim godinama i provela većinu fakultetskih godina u vezi s muškarcem nadajući se da joj se žene ipak ne sviđaju, ali Akademija joj je pružila prostor za istraživanje. Espi je diplomirao nedavno i na Akademiji ostvario siguran prostor za istraživanje i pisanje kvir djela, ali i dobio prvu podršku u tranziciji. Dana je iz svog tadašnjeg stvaralačkog angažmana izdvojila kampanju udruge LORi Ljubav je ljubav, a promotivni spot koji je napravila za tu priliku zabranjen je na HTV-u. Prisjetila se i tadašnje važnosti putovanja u shvaćanju da negdje vani postoje istomišljenici i drukčije mogućnosti.

I studenti_ce i profesori_ce prisutni u publici slažu se da se na određenim odsjecima govori o kvir temama i čitaju kvir umjetnici, ali da je suradnja među odsjecima nedovoljna. U publici su se razvile rasprave o umjetničkoj branši kao sigurnom prostoru te podrazumijeva li naziv “kvir” određeni način rada, u ovom slučaju način rada bez seksualnog uznemiravanja i nasilja. Gosti i publika složili su se da autanih umjetnika i umjetnica nema dovoljno te da autanje često dovodi do jednih te istih glumačkih uloga i manjka poslovnih prilika. 

Espi čuje da su “pederske drame sada hit tema”, ali kad stvara ne razmišlja o tome stvara li kvir stvar. “Planiram se odmaknuti od kvir tema da vidim kako ću pisati strejt stvari”, najavio je u polušali. Oboje su naglasili važnost autanja i borbe te smatraju da javnom prostoru treba kvir tema, a mediji u tome igraju veliku ulogu. Dana je rekla da su joj oduvijek smetali tragični krajevi gej priča i hetero redatelji koji eksploatiraju temu koju kvir osobe često nisu u mogućnosti obrađivati zbog straha od diskriminacije. 

Mladi organizatori ovog kratkog festivala i njihova mentorica složili su se kako je suradnja bila glatka i ponudila vrijedno iskustvo organizacije i izlaganja nečega što još uvijek može izazvati negativne reakcije javnosti. “Važno je da se ovo događa, pa makar nas se skupilo petero” objasnio nam je Jan Samek, a za buduća izdanja bi volio da program ide u radikalnije iskorake. 

“Bilo je bitno dati do znanja studentima, studenticama i svom nastavnom osoblju Akademije da je konačno došlo vrijeme da se ovakav festival održi, da će kvir od sada biti još prisutniji na Akademiji, da smo spremni na ovakve projekte i da očekujemo maksimalnu podršku” govori Marko Čavlović, student produkcije i producent događaja. Kao glavne ciljeve QueerADU-a ističe istraživanje klime u kojoj događaj nastaje i dobivanje podrške od profesorica i profesora te studentica i studenata, što je program svakako ispunio. Za daljnje njegovo održavanje smatra ključnim ulazak događaja u silabus, to jest dobivanje financijske i logističke podrške od Akademije. 

Program započinje u 15 sati dvosatnom radionicom Safe space u sobi 202 u staroj zgradi ADU. Radionica će se fokusirati na osmišljavanje mikro kvir intervencija u prostoru odnosno traganjem, prepoznavanjem i obradom kvir potencijala unutar odnosa između tijela i prostora Akademije. Voditelji radionice su student plesa Mateo Babić i student dramaturgije Jan Samek. Nakon radionice, u 18 sati bit će održana prezentacija studentskih intervencija nastalih u sklopu radionice. Radionica je otvorene za sve studente s interesom za ovu teme, a prijaviti se možete putem ovog linka.

U 19 sati na Sceni F22 održat će se koncertno čitanje drame Rainera Wernera Fassbindera Kišne kapi na vrelom kamenju u režiji kazališne redateljice Nike Bokić, alumne ADU. Redateljica je ovaj mračni kvir prvijenac enfant terriblea njemačke kinematografije prethodno, prije tri godine, kao studentica postavila za svoj ispit iz kazališne režije, a sada mu se vraća u suradnji s  originalnom glumačkom podjelom (Damian Humski, Vid Ćosić, Laura Bošnjak i Lana Ujević kao moralna podrška na daljinu) uz pridruženu članicu Danijelu Evđenić te dijelom autorskog tima (Igor Markić-Nikolac, Ana Roko). Ovaj tekst preispituje teme poput rodnih uloga, građanskog statusa istospolnih zajednica i partnerskog nasilja.

Nakon koncertnog čitanja program se nastavlja na Sceni F22 tribinom Postoji li queer na ADU? koja počinje u 20.30 sati. Razgovor će se baviti temama poput (ne)prisutnosti kvir tema i pristupa unutar pedagoških procesa na Akademiji, njihove pozicije na nezavisnoj sceni i unutar umjetničkih institucija, te kvir stvaralaštva i odnosa identiteta i umjetnosti. Na tribini će govoriti alumni ADU, redateljica Dana Budisavljević i dramaturg Espi Tomičić, a razgovor će moderirati Jan Samek, student dramaturgije.

“Svi_e su dobrošli_e, pridružite nam se i dajte svoj doprinos da ADU postane (još) više kvir!”, poručuju organizatori_ce.

Ideja za program QueerADU nastala je tijekom izbornog kolegija Queer umjetnost održanog prošle akademske godine. Događanje je osmišljeno i realizirano u suradnji studenata Jana Sameka i Matea Babića, Marka Čalovića i Nike Bokić pod mentorstvom izv. prof. Jasne Žmak. Više informacija potražite ovdje.