Gutić Mižimakov ovom izložbom nastavlja razvijati temu “znanstveno-fantastičnog queer putopisa o dvojici pilota koji putuju u crnu rupu”. Kako piše u popratnom tekstu Lovre Japundžića, “prethodno preveden u tekst i izvedbu, a uskoro i u film, ovaj distorzirani narativ koristi motiv crne rupe kao konceptualni predložak za prijenos neispričanih povijesti, izgubljenih informacija i neartikuliranih žudnji”.

Postav izložbe u Galeriji Manuš čini “skulpturalna slika privatnog interijera, zaštićena metalnim kavezom koji oponaša strukturu trgovačke arkade. Soba otvorenog prozora i krevet vidljivih otisaka tiho svjedoče o tijelima koja su je nedavno napustila”.

“Između privatnih prostora i kozmičkog ništavila, predstavljeni elementi šireg narativa zamišljaju galaktičko izmještanje queer subjekata čije su temporalnosti razlomljene i nestabilne. Njihova ranjivost istovremeno je osnažujuća budući da im omogućuje komunikaciju koja nadilazi konvencionalno vrijeme i prostor. Od svemirskog praga do kontrolne sobe putuju intimne priče i mikro-povijesti obilježene transgeneracijskom traumom AIDS-a”, istaknuo je Japundžić.

Galerija je otvorena od 16 do 20 sati, od srijede do petka.

Više detalja pronađite ovdje.

Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Tema predavanja je queer kultura koja 90-ih prodire u svjetsko mainstream društveno i medijsko polje, te njeno prisustvo i vidljivost u hrvatskom kontekstu. Na primjerima popularnih serija poput Zabranjene ljubavi i Srama, filma Zečji nasip, te fenomena kao što su Dora, Eurovizija, cajke i turbofolk, prikazat će se reprezentacija queer iskustva i estetike.

Predavanje će otvoriti i pitanja može li subverzivna kultura biti kooptirana unutar kapitalističke produkcije, što znači vidljivost ili nevidljivost queer identiteta u mainstreamu i kako normalizacijske politike funkcioniraju u popularnoj kulturi i javnom diskursu.

Andrea Anđelinić doktorandica je znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se feminističkom i queer teorijom, a njezino doktorsko istraživanje istražuje politike srodstva i zajedništva u suvremenom queer romanu. Sudjeluje na projektu Suvremeni tekstualni hibridi fikcije, autobiografije i teorije.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Naziv simpozija potaknut je stanjem “duboke uronjenosti, pojačane prisutnosti, fokusiranosti i osjetljivosti, ali i privremenog izmicanja svakodnevnim pravilima i očekivanjima. Bivanje u transu podrazumijeva igru, izlazak iz uobičajenog ritma, na kretanje preko, između i onkraj zadanih kategorija. Označava prostor susreta: između osobnog i kolektivnog, intimnog i javnog, iskustva tijela i društvenih struktura”, pojašnjavaju organizatori_ce.

Program ciklusa počinje u subotu u 15 sati, a dnevni segment uključuje panele, radionice i predavanja. Večernji dio programa u subotu čine Queer speed friending, stand up i drag performans u Buena Visa klubu (Savska 120). Drugi dan programa počinje u 14 sati, a uključuje radionice vokalne terapije, panel o samoodređenju, radionicu o queer identitetima i osobnom iskustvu tranzicije te mnoge druge aktivnosti.

Dnevni dio program oba dana se odvija u prostoru Multimedijalnog instituta (MaMa).

Više detalja o programu i načinu prijave možete pronaći ovdje.

Tijekom 17 modula raspoređenih na šest vikenda, Školica povezuje teoriju i praksu: od povijesti queer pokreta, feminizma i kritike kapitalizma, preko odnosa prava, medicine i roda, do konkretnih alata za analizu diskursa, argumentaciju i kolektivno političko djelovanje. Prvi vikend Školice počinje u subotu, 7. veljače, a posljednji termin održava se u subotu, 2. svibnja.

Program je zamišljen kao prostor zajedničkog učenja, razmjene i građenja političke imaginacije, ali i kao poligon za razvoj znanja i vještina potrebnih za djelovanje u lokalnom kontekstu. Školica kvira polazi od uvjerenja da promjena nije apstraktna – ona se uči, gradi i vježba zajedno.

Školica je besplatna i otvorena za sve. Prijave su moguće do samom kraja školice, jer je moguće i parcijalno sudjelovanje.

Prijaviti se možete putem poveznice do 2. svibnja, kada se održava posljednji susret.

Mergeduš će ovom izložbom predstaviti rad Krik fazana koji je potaknut pronalaskom ptice na lokaciji napuštene plinospreme u zagrebačkoj industrijskoj zoni. Prisustvo ptica u radu État des lieux des forces Sache Ray inspirirano je umjetnikovim susretom s ružičastim flamingosima.

Osim ptica, kako piše u popratnom tekstu, “radovi dijele i važne konceptualne polazišne točke. Oba rada polaze od uvjerenja da kvir otpor nije samo suprotstavljanje nasilju, već i izmišljanje načina življenja koji nadilaze zadane okvire, kroz kvir tijela, odnose i temporalnosti”.

Postavljeni jedan uz drugog, ovi radovi donose različita čitanja queer identiteta. “Umjesto da razrješava te razlike, izložba ih zadržava u napetosti: prizemljenu ustrajnost i flambojantnu vidljivost, buku i slavlje, odbijanje i probu. Zajedno, radovi sugeriraju da queer otpor nema jedan oblik. Kreće kroz tijela, afekte i ekologije, ponekad se odmičući od svijeta kakav jest, a ponekad uvježbavajući onaj koji tek može nastati”, stoji u najavi.

Anja Mergeduš rođena je u Novoj Gradiški. Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama, izvedbama i performansima, kao i na samostalnim izlaganjima, a njezin se rad temelji na eksperimentalnim, multidisciplinarnim, istraživačkim i kolaborativnim praksama.

Sacha Rey je vizualni umjetnik i redatelj sa sjedištem u Marseilleu u Francuskoj. Tijekom proteklih godina, Sacha je sudjelovao na brojnim grupnim izložbama i filmskim festivalima. U pokušaju da odgovori na tišinu hijerarhijskog društva, Sacha razvija metodologiju koju naziva “dokumentarni ples” kako bi stvorio “odu mnoštvu i nestabilnosti identiteta” (I.Alfonsi).

Nakon prigodnih blagdanskih partyja u organizaciji kolektiva House of Ambicía, o kojima je u svom pregledu kulturnih događanja 2025. pisala Karla Kostadinovski, ova drag kuća donosi novu prigodnu izvedbu pripremljenu za Valentinovo. Povodom Valentinova, članovi_ce kolektiva, Sofo i Popi uprizorit će svoje vjenčanje u Močvari.

U Popinom pozivu na izvedbu stoji: “Očekujte uzvanike s kakvima se još niste sreli, ples i zabavu koja i mrtve diže iz grobova. Švedske stolove u nešto manjem izdanju, ali ne brinite se sve ostalo zadovoljit će i najgladnije. Jer samo sit za ljubav ne zna! Ovaj veliki dan, Sofo i ja obilježit ćemo s vama po protokolima koje propisuje Svevišnji u kapelici Mochvare, a potom i u dvorani za vjenčanja Mochvara.”

Nakon izvedbe, publiku će rasplesati DJ-ica Nomadia. Riječima organizatori_ca, House of Ambicia odlučila je pozvati DJ-icu Nomadiju “da vrti sve ono što se pušta na vjenčanjima! Hitove koje svi znaju, guilty pleasure klasike i pjesme uz koje se pleše do zore. After kao svadba, bez homofobne rodbine, ali s puno više drame”.

Više detalja o ulaznicama i programu pročitajte ovdje.

Glavnina programa festivala održana je u listopadu, a u kraćem postprogramskom ciklusu u prosincu izveden je drag performans pitala me jesam li znala da su se šljokice prije radile od stakla koji potpisuje nominis u suradnji s izvođačicama Mx. Bodliere i ONA/GRDA. Ova izvedba održana u ZPC-u tematski i konceptualno se nastavlja na performans Na rubu sv(i)jet(l)a: Ljeskanje koji je ista ekipa izvela početkom 2025. godine u Galeriji Miroslav Kraljević. Kao što naslovi sugeriraju, riječ je o drag izvedbama koje polaze od motiva svjetlucanja. Materijal kao polazišna točka izvedbe nije neobičan za nominis, lik koji se redovito pojavljuje u razrađenim multimedijalnim ambijentima.

Ušli smo u mračnu dvoranu ZPC-a i smjestili se na jastučiće na podu osvijetljene reflektorima. Reflektori se gase, a izvedba započinje kada mrak presijecaju dva snopa svjetla kojima se nominis i Mx. Bodliere igraju crtajući linije po zidovima u ritmu elektroničke klupske glazbe. U nedostatku pozornice i rasvjete, izvođačice su nam glavna navigacija za otkrivanje prostora izvedbe i tako nam u svojoj igri otkrivaju komadiće razbijenog stakla, kristalića i drugih reflektirajućih i prozirnih predmeta koji služe kao prizme za propuštanje svjetla. Osim ručnih svjetiljki u ovu svrhu se koristi i jedan grafoskop kojim se apstraktni kristalni oblici projiciraju na zidu. 

Druga razina izvedbe razvija se kroz tekstove koje izvođačice čitaju s folija kakve se obično koriste za grafoskopske projekcije. U prvome tekstualnom segmentu uvodi se motiv svjetionika, prvi od mnogih koji označavaju svjetlost u mraku. Za vrijeme čitanja izvođačice sjede na podu kao i publika, zauzimaju opuštene privatne poze, a na sličan nebrušeni način čitaju tekst, što je uspješno u stvaranju intimne, ispovjedne atmosfere. 

Kao što je običaj u drag showu, kroz izvedbu su raspoređene glazbene točke u kojima se izvode pjesme na playback. Iako su u najavi navedene tri izvođačice, na sceni su se pojavile samo nominis i Mx. Bodliere. Zbog toga smo vjerojatno ponešto propustili, ali svakako je pohvalna snalažljivost prisutnih izvođačica koje su uspjele izvedbu zaokruženo provesti. Mx. Bodliere izvela je pjesmu s kojom je Lola Novaković predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji 1962. godine – Ne pali svetla u sumrak, o ljubavnicima u mračnoj sobi u kojoj svijetle samo dvije cigarete. Svečana i blistava kao prava diva izvodi ovaj nokturno.

Nominis je izvela završnicu pjesme Troy Sinead O’Connor u kojoj pjevačica emotivnim krikom izražava traumu napuštanja obraćajući se svojoj majci riječima “You should’ve left the light on”. U glazbenim točkama se otkriva mnogo toga što je u ostalim segmentima izvedbe skriveno, šljokice na kostimima izvođačica blistaju, a bogata šminka jasno je vidljiva. S čvrstim stavom izvođačice zauzimaju širok prostor oko sebe, tek tada imamo dojam da ispunjavaju čitavu dvoranu. No, čak i u tim trenucima gledaju jedna u drugu, održavaju blisku komunikaciju kao da su same u sobi u kojoj ih nitko ne vidi. 

Kroz tekstualni sloj izvedbe često se provlači motiv sna. U jednom trenutku, pozivajući se na motive teksta Paula B. Preciada,  Mx. Bodliere nam prepričava kako je u snu imala stan na Uranu i razmišljala o tome da ga proda. S ovim snom povezuje se priča o Karlu Heinrichu Ulrichsu, latinistu koji je skovao pojam “uranist” za muškarca koji osjeća privlačnost prema drugome muškarcu. U grčkoj mitologiji, bog neba Uran, začeo je Afroditu bez majke zbog čega se Afrodita s pridjevkom Nebeska povezuje s ljubavlju muškarca prema muškarcu. Ovaj pojam Ulrichs koristi kako bi razvio okvir unutar kojega se homoseksualnost može promatrati kao normalna i prirodna. On ga koristi kako bi opisao sebe, razvija terminologiju za prvi zabilježeni coming out u modernoj Europi.

Kako se performans razvija, drag persone koje ga izvode otkrivaju sve više o sebi. Saznajemo da one više pripadaju snu nego javi i više pripadaju svemiru nego našemu svijetu. Njihovo djelovanje je vezano uz neki tamni daleki prostor koji je nama vidljiv samo kao trag svjetla, riječima same nominis: “svjetiljke i svjetionike održavale smo za druge, a ovdje smo napravili mjesto gdje možemo prosuti svoje šljokice po podu.” Tu se krije napetost koja je provučena kroz čitavu izvedbu, smještena između skrivanja i blistanja, svjetlosti i mraka. 

Drag kao izvedbena forma je subverzivan i izravno usmjeren obračunavanju sa seksualnom represijom i rodnom normativnosti. No, čini se da su klasični drag postupci upravo suprotni onome što radi nominis – flambojantne drag persone najčešće pokušavaju rasvijetliti ono što je u svakodnevici potisnuto i neizraženo. Predstavljajući se kao pop zvijezde, one stvaraju novi javni prostor u kojem se mogu pojaviti oni_e koji se ne uklapaju u dominantne obrasce predstavljanja. 

Ovaj odnos privatnog i javnog prostora podsjeća me na misao koja je prije nekoliko godina bila dosta popularna na internetu, a to je da je pojam coming out najprije označavao pristupanje pojedinca relativno zatvorenoj zajednici, a ne javnu objavu vlastitog identiteta kao što se doživljava danas. U New Yorku početkom dvadesetog stoljeća queer ljudi su se predstavljali_e svojoj zajednici na velikim debitantskim zabavama. Čini mi se da je ovo starije značenje izraza coming out zanimljivo jer se na taj način ostvarivanje queer identiteta primarno percipira kroz intimno zajedništvo, a ne kao politički čin, a s time u prvi plan dolazi potreba za sigurnošću i razumijevanjem, a ne potreba za javnim prepoznavanjem. 

Kao što je i obično slučaj, s nostalgijom treba biti oprezan, pa i ovdje treba uzeti u obzir da su se te zabave održavale u tajnosti jer su homoseksualnost i rodno izražavanje koje odudara od norme bili zakonski kažnjavani. Također potrebu za zaštićenosti ne treba shvatiti kao kontradiktornu ciljevima i uspjesima pokreta ponosa, nego kao njegovu drugu polovicu. U trenutku kada se svjetla naizgled samo gase, svijet koji nominis sa suradnicama stvara malen je, ali iznimno potreban. Njihovo svjetlo nije mesijansko i ne donosi novi dan, ali je pouzdano kao svjetionik koji pruža sigurno mjesto i priliku za san.

Burgerova izložba fotografija provodi se u suradnji sa slovenskim feminističkim i queer festivalom Rdeče zore, uz podršku KUD Mreže, Galerije Alkatraz i ŠKUC-a Ljubljana. Rad ovog umjetnika prepoznatljiv je po “minimalističkoj estetici i poštovanju prema osobi ispred objektiva. U njegovim portretima nema teatralnosti, već su koncentrirani na trenutak u kojem model postaje vidljiv na autentičan, nenametljiv način”, stoji u popratnom tekstu.

Izložba se može posjetiti radnim danom od 11 do 15 sati, do 22. prosinca.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Riječ je o završnom rezultatu umjetničko-istraživačkog projekta dua die Blaue Distanz koji čine Adam Erdmann i Franzi Goralski, a kako stoji u najavi, bavi se “dokumentiranjem, mapiranjem i umjetničkim preoblikovanjem kvir tragova i underground klupske scene povezane s Klubom Kocka u Splitu”.

Materijali korišteni u knjizi prikupljeni su kroz participativne radionice, razgovore s članovima zajednice i pregledavanje arhivskih materijala. U pripremi radova za izložbu, “autori_ce su istraživali kako su se kvir životi, prakse solidarnosti i clubbing kultura razvijali unutar prostora Doma mladih i šireg lokalnog konteksta. (…) Umjesto linearnog ili ‘definitivnog’ zapisa, knjiga nudi umjetnički pristup arhiviranju koji daje formu osjećajima, ephemeri i afektivnim tragovima koje institucionalni arhivi često previđaju”, stoji u popratnom tekstu.

Dizajn publikacije potpisuje Rafaela Dražić.

Više detalja pronađite ovdje.