Riječ je o kino hitu u režiji Josepha L. Mankiewicza, uz scenarij Gorea Vidala, čiju glumačku postavu predvore Elizabeth Taylor, Katharine Hepburn i Montgomery Clifft. Unatoč sadržajnoj cenzuri Hays code koja je tada bila aktualna, autorski tim uspješno ju zaobilazi baveći se prikazima homoseksualnosti i drugim tada “nepoćudnim” temama.

“Godina je 1937. Ekscentrična i prljavo bogata gospođa Venable (Hepburn) poziva u svoj dom kirurga Johna Cukrowicza (Clift), uz obećanje izdašnog financiranja njegove prakse lobotomije samo i isključivo ako pristane izvesti problematičnu operaciju na njenoj nećakinji Catherine (Taylor). Catherine se već neko vrijeme ponaša čudno i eratično, a najviše zabrinjava ono što priča o nećaku gospođe Venable, Sebastianu, koji je poginuo prošlog ljeta u neobičnim okolnostima”, stoji u najavi filma.

Ulaz na program je besplatan, uz prethodnu prijavu putem online obrasca.

Više detalja pročitajte ovdje.

Polazeći od promišljanja Didiera Eribona, politike prijateljstva razumiju se kao temeljne prakse kroz koje kvir životi postaju mogući. Kroz odabrane odnose i srodstva, pojedinac_ka ne pronalazi samo potvrdu sebe, već i prostor u kojem se vlastiti život može zamisliti drugačije. queerANarchive je izrastao iz takvih odnosa, a kroz godine se razvijao kao mreža povjerenja, razmjene i zajedničkog stvaranja. Politike i prakse prijateljstva u prijavljenim radovima mogu biti prisutne kao tema, ali i kao način rada, produkcije i kolektivnog opstanka.

Inspirirani mišlju autora_ica poput Muñoza, Cvetkovich, Ahmed, Preciada i drugih, ovaj poziv ne ostaje na dijagnozi sadašnjosti. “Polazimo od osjećaja da sada i ovdje nije dovoljno ali odbijamo pristati na to kao konačno stanje. Ne tražimo radove koji se iscrpljuju u vidljivosti ili potvrđuju postojeće okvire prepoznatljivosti. Zanimaju nas prakse koje izmiču normi, koje odbijaju asimilaciju i koje u pukotinama sadašnjosti grade druge mogućnosti.

Želimo izaći iz okvira u kojima su kvir tijela svedena na mjesta traume, regulacije i kontrole, i misliti ih kao mjesta otpora, nježnosti, užitka i transformacije. Posebno nas zanimaju radovi koji afekte izvlače iz ekonomija srama i straha te ih preusmjeravaju prema solidarnosti, brizi i političkoj imaginaciji. Kroz politike i prakse prijateljstva zanima nas kako umjetnost može otvoriti prostor za drukčije društvene odnose, ali i kako može inzistirati na horizontima koji još nisu ostvareni, a već oblikuju naše djelovanje.

U okviru ovog poziva tražimo vizualne i multimedijalne radove koji se mogu izložiti u galerijskom prostoru kroz program qIZLOŽBE, izvedbene radove za program qFEST, kao i umjetničke prakse koje se mogu razviti u radioničke formate kao dio popratnog programa qRADIONICE.

Odabrani umjetnici_ce imat će priliku predstaviti postojeće ili producirati nove radove u okviru programa qIZLOŽBE (u Splitu i Zagrebu) i qFEST (u Splitu). Osiguravamo produkcijsku podrušku prezentacijskom formatu, a moguća je produkcijska podrška za nove radove umjetnika_ca iz Hrvatske, dok će međunarodnim umjetnicima_cama queerANarchive pružiti podršku u pronalaženju izvora financiranja i razvoju projekta”, poručuju organizatori_ce.

Prijava treba sadržavati kratak opis rada (do 1000 znakova), vizualne ili multimedijske materijale te kratku biografiju (do 1000 znakova). Prijave se šalju putem e-maila na adresu queerANarchive@gmail.com.

Rok za prijavu je 31. srpnja.

U svojim multimedijalnim performansima i svojevrsnim varijeteima, oslanjaju se na postupke nove burleske koja je 90-ih godina uvela feminističku i queer optiku u prostor takozvane “niske” zabave i razonode. Ujedno, Feminalz se nadovezuje na širu tradiciju eksperimentalnih, multimedijalnih i izvedbenih praksi u regiji, kao što su bili punk i novi val, propitujući društvene norme i ukazujući na apsurdnost trenutka u kojem živimo – uvijek s ironijskim smiješkom i zdravom dozom crnog humora.  

Sa svojom “tehnoburleskom” Kradljivci slika gostovat će u Pogonu Jedinstvo 3. srpnja. Predstava je doživjela više od 110 izvedbi, a sastav izvođača kao i repertoar igrokaza uvijek se iznova mijenjaju ovisno o situaciji i kontekstu.

S članovima kolektiva Feminalz, Majom Delak, Lukom Prinčičem i Metodom Zupanom razgovarali smo o razvoju i radu kolektiva, o malim umjetnostima, kao što su burleska i kabaret, u slovenskom i regionalnom kulturnom prostoru, te o transgresivnom humoru kao lijeku protiv političke i društvene paralize u vrijeme rastućeg fašizma.

Možete li reći nešto više o tome kako ste se udružili kao kolektiv i opredijelili se za formu burleske i kabareta?  

Maja: Možda da ja počnem jer sam nekako najviše upoznata s “prapovijesti” naše burleske. Još 2007. g. koreografirala sam predstavu Expensive Darlings/Drage Drage koja se bavila feminističkom pozicijom i ženskim otporom unutar slovenske plesne scene. U Sloveniji, naročito u 90-ima, žene su bile vrlo prisutne u suvremenom plesu i umjetnosti, ali su uvijek bile nekako gurnute na rub, na marginu, po pitanju egzistencije, odnosno materijalnih uvjeta za rad, ali i statusa unutar šire umjetničke scene. Pritom su naši muški kolege koreografi bili vrlo zastupljeni i imali puno više vidljivosti. To je bio neki opći povod da se udružimo i napravimo umjetnički projekt koji bi otvorio tu temu. Na kraju, u izvedbi je sudjelovalo sedam žena, pet plesačica i dvije glumice, i ustanovile smo da toj tematici trebamo pristupiti spekulativno, s određenom dozom humora i samorefleksije. 

U to vrijeme, pozvali su me da postavim premijeru Expensive Darlings/Drage Drage na festivalu Mesto žensk, koji se te godine bavio temom humora. Tako smo došle do određenih strategija u kojima smo zauzele pozicije unutar same izvedbe koje inače ne možemo dosegnuti u svakodnevnom životu. Tu sam se i prvi put susrela sa svojom drag king personom, uprizorenjem neke muške pozicije kroz koju je realizacija toga što sam željela, a nisam imala mogućnost ostvariti, bila puno lakša.

Nakon toga smo ja i još nekoliko umjetnica iz iste predstave počele opširnije istraživati umjetničke i kritičke potencijale burleske i kabareta. U tom razdoblju, od 2007. do 2013., organizirali smo nekoliko radionica na temu kabareta i burleske preko instituta Emanat i u suradnji sa Mestom žensk, te pozvali u Ljubljanu značajna imena neoburleske, kao što su Ursula Martinez, Moira Finucane i Marisa Carnesky. One su tada pustile korijene u slovenskom kulturnom prostoru. 

Iz tih suradnju nastali su ne samo Feminalz i Kradljivci Slika, već i Red Cabaret. Dosta toga se odvijalo oko kluba Tiffany, oko Lezbične četrti, znači oko ŠKUC-a. Tako da je ta scena nastala u slovenskom kulturnom prostoru ne samo zbog nas. Apsolutno ne. Ona ima dosta širok raspon, od različitih vrsta performansa do kabareta i cirkusa, koje smo kasnije – ima tome već devet godina – okupili oko Platforme malih umjetnosti. To je termin koji smo usvojili iz njemačkog govornog prostora i mapirali ga u slovenskom kulturnom prostoru. Htjeli smo prvenstveno prikazati formalni razvoj takozvanih malih umjetnosti i napraviti više prostora za njih.

Do danas, imamo nekih 150 igrokaza na repertoaru. Svaki put je neki drugi sastav i izvedbe se stalno mijenjaju.

Aktivni ste u polju burleske i kabareta od 2013. g, a vaše izvedbe su zadobile kultni status, između ostalog, jer uranjaju u polje takozvane “niske” i masovne kulture, ali s određenom mjerom ironijske distance. Kako biste se pozicionirali unutar šire slovenske i regionalne kazališne scene?

Luka: Mislim da je naša ideja od samog početka bila da radimo u klupskom kontekstu. I sama premijera, a potom i ostale izvedbe su se prvo održale u klubu Gromka u Metelkovoj, i to je bilo ciljano s naše strane. Htjeli smo raditi s tom publikom, budući da sama forma burleske proizlazi iz tog konteksta. Ciljali smo na to da izvedbe budu zabavne ali ne i eskapističke, već da kroz popularnu i “klupsku” formu kritički promišljamo aktualne društvene i političke teme.

Metod: Iz produkcijske perspektive, ovo je projekt unutar nezavisne scene ljubljanskog kazališta, ali naša estetika prvenstveno proizlazi iz klupskog konteksta. Zato u našim izvedbama nema četvrtog zida, što omogućuje širi kontakt s publikom nego u kazalištu.

Maja: Samo bih se kratko nadovezala na ovo što su rekli Luka i Metod. Nismo krenuli s određenom pretpostavkom o publici, odnosno nismo ciljali na proizvod koji bi popunio sjedala. U prvoj godini nastupa, na prve četiri predstave, pojavilo se čak vrlo malo publike. Ali onda se dogodio preokret. Još uvijek ne znam zašto je do toga došlo, ali počelo se pričati o našim predstavama i uspostavio se taj odnos između nas i publike.

Kao plesačica ili koreografkinja suvremenog plesa doživljavam to kao ogroman kompliment i jako sam zahvalna za to što već godinama imamo rasprodane predstave. Zaista sam doživjela taj osjećaj da je četvrti zid pao, recimo u našoj zaključnoj točki, baš zbog te komunikacije koja se dogodila između nas i publike. Bio je to totalno nevjerojatan doživljaj za nekoga tko se profesionalno bavi izvedbenim umjetnostima. To mi je vrlo bitno i mogu reći da zadnjih godina sve svjesnije radimo na tome kako više uključiti publiku u naše izvedbe.

Kabaret i burleska imaju dugu tradiciju popularnog otpora prema političkoj represiji, konzervatizmu i fašizmu kako u regionalnom tako i u međunarodnom kontekstu. Možete li izdvojiti neke povijesne uzore i inspiracije po tom pitanju?

Metod: Iz neke povijesne perspektive, Jugoslavija nije imala neku razvijenu tradiciju burleske i kabareta. Prije bih izdvojio novu burlesku koja je nastala 90-ih, naprimjer La Pocha Nostra iz San Francisca i The Burlesque Hour iz Australije, koji su uveli nove diskurse i queer estetiku u te postojeće forme. Kao što je Maja već spomenula, Emanat je organizirao radionice s njima koje su imale veliki odjek na ljubljanskoj sceni, tako da je to neka direktna linija utjecaja.

Maja: Iako kabaret i burleska nisu nužno bili prisutni u Jugoslaviji, postojala je vrlo živa punk i novovalna scena koja je kombinirala glazbu, eksperimentalnu umjetnost i performans. Tako da je i u regionalnom prostoru postojala neka tradicija, možda malo drukčija, ali svejedno je imala taj kritički sadržaj prema suvremenom trenutku. Bio je prisutan i taj format različitih glazbenih, plesnih, komičnih i drugih točaka unutar šireg programa.

Tu možemo svrstati i Kazalište Ane Monro koje je radilo urnebesno zabavne programe, recimo predstavu Sanremo iz 1990. koja je također posjedovala tu kritičku oštricu. Poanta je zajebavati se s vremenom u kojem živiš, ukazivati na sve ono što bi osoba htjela ostvariti, a ne može, razotkrivati različite mikro i makro represije koje stvaraju situaciju u kojoj pomisliš: “Kako je to uopće moguće?” U tom smislu mi se čini da je danas toliko apsurda da se redovito pitam koliko se dugo još možemo smijati svemu tome. Jer je sve postalo toliko tragično da ne znam više kako to preokrenuti u šalu i smijeh. Ali rekla bih da je doprinos punka upravo u tom prikazivanju sveopćeg apsurda u kojem živimo.

Luka: Kada je počela epidemija, u Sloveniji je Janez Janša opet došao na vlast. Opet smo dobili te janšiste-fašiste na vlasti. Tada smo počeli pričati o tome kako se boriti protiv toga, i bilo nam je jasno da na neki način trebamo humor i smijeh kako bi preživjeli tu političku stravu. Jer prvi poriv je uplašiti se, ugasiti se, a tada ne možemo ništa. Smijeh, satira, groteska i ironija razbijaju tu paralizu, potiču na aktivnost, stvaraju neki drugačiji efekt. To su načini suočavanja s rastućim fašizmom i vlastitim osjećajem bespomoćnosti.

Metod: Još sam samo htio dodati da je Američka kultura draga i ballrooma, koja je predstavljala otpor marginaliziranih skupina dominantnoj kulturi, dosta utjecala na naše izvedbene postupke, ali inspiracije za same igrokaze dolazi iz raznih područja masovne kulture, od gluposti koje govore političari do senzacionalizma koji je sveprisutan u vijestima i reklamama. Tako da pratimo sve i puno raspravljamo o tome koje postupke, pokrete i fraze koristiti u našim izvedbama, kako oblikovati tekst ili glazbu kako bi što učinkovitije predstavili neke ideje.

Sam naziv izvedbe Tehnoburleska: Kradljivci slika upućuje na umjetničke strategije krađe, preuzimanja, aproprijacije, ali i poigravanja sa širim kontekstom masovnih medija. Kako gledate na kritični potencijal tih strategija? Ima li nešto queer u tim strategijama?

Luka: Ja prvenstveno dolazim iz područja underground elektronske glazbe. Za neke igrokaze koristimo originalne pjesme, ali za ostale radimo remikse ili sempliramo postojeće pjesme. U tom smislu, mi nismo samo kradljivci slika već i kradljivci zvuka ili melodija. Meni je osobno bilo bitno da preradimo glazbu na neki divlji punk način koristeći remikse i sempliranje. To je možda za mene neka glavna strategija.

Suvremeni projekti koji se mogu smatrati burleskom, često nisu suvremeni i progresivni u tom glazbenom smislu. Tako da imamo neke igrokaze koje koriste ili sempliraju neke suvremenije glazbene pravce, kao što su trap, breakbeat, tehno i UK bass. To su sve neki žanrovi koji dolaze iz klupske elektronske scene, zato smo i izmislili novi žanr tehnoburleske. Što se tiče queer elementa, osobno ga doživljavam, između ostalog, kao umjetničku metodologiju začuđivanja postojećih normi.

Metod: Queer kultura je uvijek bila kodirana kultura jer – povijesno gledano – nije mogla biti previše vidljiva. Queer umjetnici_e su zato uvijek preuzimali slike ili diskurse iz dominantne heteroseksualne kulture te čitali, kodirali i preobražavali ih u queer ključu, odnosno stvarali skrivene queer sadržaje od fragmenata dominantne kulture u kojoj nisu bili zastupljeni. Mislim da se tu nalazi politički potencijal tih strategija “krađe” i usvajanja dominantnih sadržaja.

Maja: Već u Drage Drage, sama strategija rada je bila da imamo sedam različitih solo izvedbi koje zauzimaju jednak prostor. Te solo izvedbe nisu bile postavljene koreografsko hijerarhijski, već baš po principu koji je Eve Kosofsky Segdwick nazvala beside. Svjesno smo radili na tom “bivanju jednih uz druge”, odnosno na tom izjednačavanja prostora za zajednicu. Meni je to bilo strašno inspirativno, i to je jedna od glavnih strategija koje se i dalje pokušavamo držati kao neka mala umjetnička zajednica. Radimo što je više moguće bez uspostavljanja hijerarhije. To uopće nije moguće izvesti u potpunosti, ali se trudimo donositi neke odluke kao kolektiv, kao ravnopravna zajednica.

To prvenstveno znači slušati svačije mišljenje i stvoriti neki konsenzus oko odluka koje su bitne za grupu. Kao voditeljica Emanata, ja ne mogu reći, to mora biti tako, nego se svi moraju složiti oko toga. Za svakoga mora postojati jednak prostor. Nije bitno možeš li dignuti nogu dovoljno visoko ili posjedovati svo znanje o burleski. Tu feministička i queer teorija mogu bivati jedna uz drugu u istom prostoru, ili principi koje svatko od nas nosi sa sobom. Više nam je bitan odnos prema radu i prema svijetu, i kako to iskoristiti u našem radu. Pitanje hoće li to biti ovakva ili neka druga vrsta burleske je nešto oko čega se svi moramo složiti. Najbitnije je da što više funkcionira taj princip besidenessa, tog “bivanja jednih uz druge,” a to uopće nije lako. Zapravo je jako komplicirano i zahtijeva veliku odgovornost. Nekad mi jako ide na živce.

Kako biste opisali svoj humor?

Metod: Da se poslužim riječima Katje Čičigoj, “smijeh koji zapinje u grlu”.

Vaše izvedbe ciljaju na humor, društvenu satiru i parodiju, ali i na erotiku i žudnju prema različitim, posebice ne-normativnim tijelima, koje su ugrađene u formu burleske. Možete li reći nešto više o ulozi tjelesnosti i erotike u vašim izvedbama?

Metod: Užitak je obilježje kako uma tako i tijela. Kada se neke mentalne inhibicije oslobađaju kroz humor, oslobađa se i samo tijelo. Tu se zapravo vidi taj osjećaj slobode na pozornici i u publici, i zato su nam užitak i humor bitni u svemu što radimo.

“Polazeći od španjolskih riječi ser (biti) i sur (jug), koje se razlikuju tek za jedno slovo, izložba istražuje poveznice između queer identiteta i prostora kroz desetogodišnji arhiv nastao na različitim geografskim i kulturnim ‘jugovima’, od Južne Amerike i Argentine do južne Europe. Kroz fotografiju i vizualno pripovijedanje, SER/SUR tematizira iskustva marginalizacije, otpora i pripadnosti te otvara prostor za dijalog između queer iskustava i teritorijalnih identiteta”, istaknuto je u najavi izložbe.

Umjetnička praksa Jose Baridón obuhvaća film, fotografiju, književnost i aktivizam, s posebnim fokusom na queer vidljivost, feminističke borbe i afirmaciju latinoameričkih identiteta. Njezin rad kontinuirano povezuje osobne priče s društvenim i političkim kontekstima, stvarajući snažne refleksije o zajednici, identitetu i društvenoj promjeni.

Izložba se može posjetiti do 22. lipnja.

Kako piše u tekstu najave, “SER/SUR predstavlja desetogodišnju queer arhivu i umjetničko putovanje kroz različite južne teritorije, od Južne Amerike i Argentine do Europe i Palerma, istražujući iskustva queer tijela, identiteta i pripadnosti. Kroz fotografiju, arhivsku građu i osobne narative, Baridón gradi mrežu afiniteta u kojoj se queer iskustvo i teritorijalni identitet susreću i ulaze u dijalog”.

“Mjesec ponosa u Puli nastavit će se brojnim događanjima tijekom cijelog lipnja, uključujući radionice, teniski turnir, panel diskusiju Duginih obitelji, druženja i druge sadržaje koji promiču ravnopravnost, različitost i ljudska prava.

“Posebno se ističe središnji događaj programa, treća Povorka ponosa u Puli, koja će se održati 20. lipnja. Ovogodišnji slogan, DAJ SI KURAJA, IŠČIMO SI PRAVA!, služi kao podsjetnik na sve one trenutke kad se snaga morala skupiti i stvoriti iz ničega. Na sve one osobe koje još uvijek čekaju svoj red da progovore, da zakorače i da se više ne moraju skrivati. Kuraja nije odsustvo straha, već odluka da se unatoč njemu ostane prisutan, vidljiv i ustrajan u borbi za ravnopravnost.

Poruka Iščimo si prava – ZAJEDNO! naglašava važnost zajedničkog djelovanja i solidarnosti. Ne kao osobe koje mole za svoja prava, već kao zajednica koja zna svoju vrijednost i koja razumije da dostojanstvo nije pregovaračko pitanje. Kao glas koji ne pristaje na pola rješenja, na odgode i obećanja za neka buduća vremena, nego jasno i odlučno zahtijeva jednakost, sigurnost i slobodu za sve”, stoji u najavi.

Program će 27. lipnja zaključiti tarot večer uz društvene igre.

Detalje o pojedinim događanjima pronađite ovdje.

Upravo se na ovom konceptu temelji projekt Coming Out Museum (COME) koji se provodi od 2024. godine u suradnji Procesa – udruge za promicanje queer kulture i LGBTIQ+ prava iz Pule te Etnografskog muzeja Istre iz Pazina. Riječ je o stvaranju izložbe koja ujedno preuzima i ulogu arhiva predmeta, priča i iskustava queer osoba vezanih uz njihov izlazak iz ormara. Uz to, važno je naglasiti da je riječ o digitalnoj platformi, odnosno virtualnoj izložbi koja se može otvoriti i pregledavati na web stranici. Postav tvore osobni predmeti poput šalica, plišanih igračaka ili sportske opreme uz popratne coming out priče vlasnika ispisane u prvom licu.

Mogućnost online pretraživanja doprinosi pristupačnosti izložbenih predmeta odnosno njihovih fotografija, jednako kao poticaju na dijalog i izgradnju zajednice. Tako COME istovremeno postaje inkluzivan prostor i samim time zajednica osoba koje su spremne dijeliti svoje priče jednako kao empatično saslušati tuđe i na taj način prikazati mogućnosti stvaranja zajedništva onima koji su na marginama ili se osjećaju kao da su sami. S obzirom na otvorenost za rast i prihvaćanje novih predmeta svih osoba koje žele participirati u radu na ovom projektu, COME se također može promatrati kao društvena akcija u aktivnoj izgradnji sigurnijeg društva za LGBTIQ+ zajednicu. 

Takvi su prostori vidljivosti i međusobnog povezivanja osobito važni kada se uzme u obzir koliko je queer iskustvo nekoć bilo marginalizirano u javnom prostoru, a ovdje imaju priliku izložiti se u javnosti. Čini mi se da je živjeti kao queer osoba prije interneta bilo znatno teže te da su se u medijima rijetko, ako uopće, mogli vidjeti primjeri queer reprezentacije. U tim rijetkim slučajevima queer životi i iskustva gotovo nikada nisu bili prikazani u pozitivnom svjetlu, nego su često bili obavijeni velom simboličnosti, odnosno kodirani kako bi lakše izmaknuli oku heteroseksualne publike koju bi prikaz takvih osoba potencijalno mogao uznemiriti.

Usprkos povijesti brisanja i utišavanja queer glasova, COME postaje platforma gdje može biti podijeljena življena kultura, jednako kao iskustva uglavnom hrvatskih državljana_ki. Ipak, kako naglašavaju autori projekta Jan Franjul i Mario Buletić: “Coming Out Museum (COME) prikuplja i predstavlja coming out priče LGBTIQ+ zajednice na globalnoj razini. Naša je svrha promicati prihvaćanje različitosti, društvenu pravdu i ponos dijeljenjem snažnih narativa, poticati razumijevanje i zagovaranje inkluzivnijeg i otvorenijeg društva. Posvećeni smo očuvanju prošlosti, slavljenju sadašnjosti i oblikovanju budućnosti dijeleći brojna iskustava LGBTIQ+ zajednice.”

Vrijednost projekta potvrđuje i posebno priznanje Međunarodnog savjeta za muzeje (ICOM) za međusektorsku suradnju, dodijeljeno COME-u 2024. godine. Neka od mjesta gdje je ova izložba bila postavljena jesu: Pula, Rijeka, Rovinj, Zagreb, Pazin, Labin i Mezzago. Vjerujem da će biti zanimljivo pratiti kamo će sve još COME putovati i hoće li netko od budućih posjetitelj(ic)a obogatiti izložbu predmetom koji povezuju uz svoju coming out priču.

Odlike ovog projekta su otvorenost za prihvaćanje novih priča i predmeta koji doprinose izgradnji i osnaživanju queer zajednice. Također, COME može poslužiti kao pomoć u informiranju osoba koje nisu queer o specifičnosti i kompliciranosti prolaska kroz proces izlaska iz ormara. Upoznavanje s predmetima i pričama koje su doprinijele ovoj izložbi može poslužiti kao prvi korak u procesu boljeg razumijevanja queer osoba kao i razvijanja empatije za njihova iskustva i prepreke s kojima se susreću živeći u heteropatrijarhalnom društvu. Ono što ova izložba uspijeva prenijeti jest osjećaj povezanosti i zajedništva među queer pojedincima, bez obzira na to gdje se nalaze.

Konačno, snaga izložbe ne proizlazi iz estetske vrijednosti ili umjetničke promišljenosti izloženih predmeta, već iz činjenice da naizgled sasvim obični i beznačajni predmeti mogu postati simboli otpora i kolektivne snage. COME pokazuje da je snaga u zajedništvu i da nas na kraju dana samo tolerancija, međusobno razumijevanje i ljubav mogu spasiti od užasa i rastućeg fašizma u kojem živimo. Na ovaj način se kroz pažljivo kuriranje, arhiviranje i prenošenje glasova gradi zajednica ljudi čiji identiteti i dalje često ostaju nezastupljeni, zatvoreni u metaforičke ormare. Njima COME daje glas, prostor i mogućnost da vlastita iskustva postanu vidljiva, dijeljena i politički relevantna.

Predmeti pritom funkcioniraju kao simboli pomoću kojih se otvara i razotkriva priča o izlasku iz ormara. Njihova svakodnevna funkcija se briše kako bi postali sredstvo svjedočenja. Tako se kroz njih artikuliraju negativna iskustva poput srama, straha, no jednako tako konačan dolazak do osjećaja oslobođenja i pripadnosti. Upravo u toj transformaciji običnog predmeta u nositelja intimnog sjećanja koji dijeljenjem postaje dio kolektivne memorije leži emancipacijski potencijal izložbe – ona ne dokumentira samo individualne priče, nego stvara prostor u kojem privatno iskustvo prerasta u čin zajedničkog otpora i solidarnosti.

I ove godine simpozij organiziraju tri studentske queer organizacije koje djeluju na Sveučilištu u Zagrebu, a to su AUT (FFZG), Kaleidoskop (ERF) i ZaPravo (PFZG), uz podršku Foruma za slobodu odgoja. Kako stoji u najavi, ovom “simpoziju je cilj podsjetiti na sveprisutnost kvira oko nas, potičući studentice i studente na bavljenje kvir temama i perspektivom u vlastitom radu”. Tijekom simpozija održat će se 15 izlaganja, među kojima se nalaze četiri profesorska predavanja i 11 studentskih prezentacija. Prvi dan simpozija odvija se u dvorani D5, a drugi u A119.

Simpozij započinje 14. svibnja u 13:30 sati izlaganjem Svee Kučinić o intersekcionalnosti u istraživanju identiteta, a nastavlja s temom mentalnog zdravlja i manjinskog stresa kroz izlaganje Matea Popova, dok će o queer psiholingvistici će govoriti Luna Franc. Prvi blok predavanja završava plenarnim izlaganjem o Proustovoj Albertine profesorice Maje Zorice Vukušić s Odsjeka za romanistiku. Nakon zakuske izlaganje o lezbijstvu u frankofonoj poeziji održat će Emanuele Trostmann. Dorian Kapetanović izlagat će o umjetniku Keithu Haringu, a Sofija Ščapec o prevođenju riječi “la Loca” na Globalnom jugu. Plenarno predavanje Ognjena Obradovića usporedit će tri postjugoslavenske queer drame, a dan završava gostovanjem mlade redateljice Nine Damjanović i prikazivanjem njenog filma Ljubi, jesmo dobro? u 20 sati.

Drugi dan simpozija započinje u petak, 15. svibnja, u 13:30 sati plenarnim predavanjem Sunčane Roksandić s Pravnog fakulteta. U ostatku bloka slijedi izlaganje Jakova Vojte Žuje o razvoju i implikacijama prava na priznanje istospolnih brakova u praksi Suda EU, zatim izlaganje Ane-Marije Janjuš o međugrupnoj bifobiji u queer zajednici, a nakon toga Lucija Mašić, Iva Martinović i Oliver Erlbek izlažu o religiji među LGBTIQ+ studentima i studenticama. S ERF-a dolazi Daniela Bratković koja će održati plenarno predavanje o seksualnosti osoba s invaliditetom, a Tin Dukanović izlagat će o iskustvima trans osoba s invaliditetom. U izlaganju Marka Čavlovića bit će govora o asistentskom radu i queer otporu, a simpozij zatvara izlaganje Diane Firkelj o queerbaitingu i pinkwashingu.

Detalje o satnici pronađite ovdje.

Nakon simpozijskih aktivnosti, u petak 15. svibnja od 22 sata nadalje održava se queer party u Spunku, uoči Međunarodnog dana protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT).

Riječ je o participativnoj muzejskoj inicijativi koja je zasnovana na osobnim coming out pričama LGBTIQA+ zajednice. Coming Out Museum (COME), kako piše u najavi, predstavlja iskustva queer zajednice “kroz predmete, sjećanja, fotografije, video zapise i druge forme izražavanja identiteta. Kroz osobne narative, COME promiče prihvaćanje različitosti, društvenu pravdu i ponos, stvarajući prostor razumijevanja i povezivanja.

Publiku poziva na aktivno sudjelovanje, upoznavanje sa životima onih koji se toliko često ignoriraju, a sve LGBTIQA+ osobe da podijele svoju priču i na taj način s nama grade bolje društvo. Ova izložba nije zamišljena kao zatvoren i unaprijed dovršen projekt, već kao živ i otvoren prostor susreta. Upravo zato nosi snažno participativni karakter – posjetitelji nisu samo publika, nego i sukreatori”.

Projekt je pokrenut 2023. godine s ciljem afirmacije muzeja kao prostora susreta i prezentacije glasova koji u društvu često ostaju nevidljivi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Kako piše u najavi programa, “qFEST je prostor u kojem kvir kultura nije samo predstavljena, nego se aktivno proizvodi – kroz učenje, suradnju, pokret, glas i zajedničko promišljanje. Istovremeno, festival gradi sigurne i inkluzivne prostore za LGBTIQ+ zajednicu, ali i otvara vrata širem društvu, pozivajući na susret, razumijevanje i solidarnost”.

Festival započinje u nedjelju, 3. svibnja radionicom o queer tijelima u javnom prostoru pod nazivom Queers (per)Form Split i pod vodstvom Norija Tsoulouche. Polaznici_e radionice bavit će se performansom u javnom prostoru Splita, te reinterptretacijom gradskih ulica kroz prizmu queer teorije. U ponedjeljak, 4. svibnja na rasporedu je qružok, odnosno radionica sitotiska u Domu mladih, a sudionici_e će otiskivati motive iz kurikukuluma posvećenog queer autorima_cama.

Izvedbeni segment festivala otvorit će solo predstava Alkemijska zvijer Sindri Uču u Beton kinu. Ova izvedba zasnovana je na “istraživanju pristutnosti u okvirima digitalnih tehnologija, te iskustva i osobnosti koje tu nastaju. Sama izvedba refleksija je i na istraživački proces koji joj je prethodio – bilješke iz istraživanja slijede unutarnju logiku, neprestano ponavljajući beskrajne popise stvari koje treba isprobati”, istaknuto je u najavi.

Srijeda, 6. svibnja, rezervirana je za razgovor o vodiču za za formiranje awareness timova u klupskim prostorima koji se održava u Klubu Kocka. Nakon razgovora, u istom prostoru otvara se izložba Queer Whispers Norija Tsoulouche koja uključuje performans uživo. Četvrti dan festivala započinje radionicom plesa koja funkcionira kao uvod u izvedbu naslovljenu Kontamina Matea Babića i otvorena je svima – bez obzira na prethodno plesno ili izvedbeno iskustvo.

Posljednji dan festivala uključuje prezentaciju izvedbe Kontamina u Domu mladih, projekcije četiriju filmova u selekciji Sarnta Utamachote, te završni party program u Klubu Kocka na kojem će nastupiti DJ Labud, dok su za warm-up i after zaduženi DJ-evi_ice Giljo i natali karuza.

Detalje o programu i satnici možete pronaći ovdje.

Gutić Mižimakov ovom izložbom nastavlja razvijati temu “znanstveno-fantastičnog queer putopisa o dvojici pilota koji putuju u crnu rupu”. Kako piše u popratnom tekstu Lovre Japundžića, “prethodno preveden u tekst i izvedbu, a uskoro i u film, ovaj distorzirani narativ koristi motiv crne rupe kao konceptualni predložak za prijenos neispričanih povijesti, izgubljenih informacija i neartikuliranih žudnji”.

Postav izložbe u Galeriji Manuš čini “skulpturalna slika privatnog interijera, zaštićena metalnim kavezom koji oponaša strukturu trgovačke arkade. Soba otvorenog prozora i krevet vidljivih otisaka tiho svjedoče o tijelima koja su je nedavno napustila”.

“Između privatnih prostora i kozmičkog ništavila, predstavljeni elementi šireg narativa zamišljaju galaktičko izmještanje queer subjekata čije su temporalnosti razlomljene i nestabilne. Njihova ranjivost istovremeno je osnažujuća budući da im omogućuje komunikaciju koja nadilazi konvencionalno vrijeme i prostor. Od svemirskog praga do kontrolne sobe putuju intimne priče i mikro-povijesti obilježene transgeneracijskom traumom AIDS-a”, istaknuo je Japundžić.

Galerija je otvorena od 16 do 20 sati, od srijede do petka.

Više detalja pronađite ovdje.