Predavanjem naslovljenim Kraj ceste: autostopom od Zagreba do Magreba, Šarlija i Vržina će predstaviti svoj vizualno-literarni projekt u obliku dnevnika ispunjenim fotografijama i pričama. Projekt je utemeljen na višegodišnjim zajedničkim putovanjima autostopom koja su zabilježena na Instagramu.

Kako kažu autorica i autor predavanja, “Kraj ceste je vizualno-tekstualni narativ čiji će se centralni motiv – onaj susreta s nepoznatim – u okviru predavanja prezentirati kroz fotografije, anegdote i teorijski tretman doživljenog. Prikazat će se susreti s lokalnim stanovništvom, vojskom, policijom, vizure cesta i gradova, veliko gostoprimstvo, kulturno-društvene razlike i sličnosti, ali će se otvoriti i brojna ozbiljna pitanja i problematika masovnog turizma, komodifikacije i postkolonijalizma.”

Zoe Šarlija diplomirala je Vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektnoskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim dizajnom, od 2017. Se bavi i fotografijom te fotografira za glazbene portale, razne glazbenike, bendove. Sudjelovala je na brojnim fotografskim natječajima i dobitnica je brojnih uglednih nagrada i priznanja.

Jan Vržina diplomirao je filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2023. godine. Tijekom studija pisao je za glazbeni portal Terapija.net, a nedugo nakon diplome počinje pisati i za portale Lupiga, H-Alter, Kulturpunkt i Novosti u području kulture i politike. Tekstopisac je i gitarist u folk-punk projektu Šarijanata.

Više detalja pronađite ovdje.

Zatvorena unutar sličnih interpretacija našla su se dva mlada autora, Tamara Čuček Troje i Hrvoje Matašin, čiji je fotografski rad do 27. studenog izložen u predvorju Galerije Vladimira Filakovca, u sklopu Kulturnog centra Dubrava. Njihovoj posvemašnjoj nepretencioznosti pridonosi činjenica da prvobitna intencija nije bila izlaganje radova nastalih na putovanju Indokinom, već je do suradnje s Galerijom došlo naknadno. Fokusom na čovjeka, bio on zarobljen u gradskoj vrevi ili izložen otvorenom prostoru uobličena su univerzalna ljudska stanja, u kojima kulturološki aspekt igra minimalnu ulogu. Naravno, priča tu ne može stati. U slučaju posebnosti, ocijenili ih pozitivnim ili dvojbenim, teško je izbjeći eurocentristički stav. Koliko god nastojali, vlastitu kulturološku masku ne možemo dokraja zbaciti. To znači da tražimo detalje koje smo predisponirani naći, a drugu kulturu predstavljamo posredstvom svojih pojmova. Već sama činjenica privilegiranog zapadnjaka u odnosu na autohtone stanovnike izaziva određene konotacije. U današnjem globaliziranom svijetu, odnosi su promijenjeni, druga žarišta uspješno pariraju nekadašnjim centrima moći. Ipak golemi prostori i dalje su izloženi eksploataciji kulturnih dobara i proizvoljnom odnošenju spram njih.

Riječ je o staroj temi neraskidivo vezanoj uz medij putopisne fotografije, ma koliko ju se nastojalo zaobići. Ona ujedno demantira stav pasivnog dokumentiranja stvarnosti, koje postaje neizvedivo. Ciljano snimljenoj fotografiji komentar je imanentan. Javno izlaganje nadilazi privatne autorske težnje i zahtijeva korak dalje u recepciji – zauzimanje svjesno odabrane pozicije naspram viđenog. Fotografija postaje društveni komentar pogađajući srž onih kojima je namijenjena. Ignorantski ili afirmativni stav otkriva dublje determinante našeg odnosa prema Drugom.

Danas kad su vremensko prostorne udaljenosti svedene na minimum, dok Google street virtualnim pristupom ukida nepristupačnost, ne možemo više razmišljati u terminima predstavljanja nepoznatog. Naoko pragmatična fotografija spremna je generirati nove pristupe i značenja. Možda način na koji će to činiti, otvarajući nove perspektive i propitujući samorazumljivosti, mora postati težište rada. Vrijeme je da se putopisni autor prestane skrivati iza nametnutih zahtjeva i preuzme odgovornost za vlastito djelovanje, anticipira zlouporabu i osmišljenom je intervencijom nastoji preduhitriti.