Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Kroz kolektivne eksperimente, sudionici_e će proširiti svoje dekolonijalno razumijevanje međusobnog odnosa ljudske i više-nego-ljudske baštine. Prepoznavanje mirisa i okusa kao legitimnih načina stvaranja znanja omogućit će sudionicima da “postanu-sa” svojim “kolaborativnim entitetima” kroz senzorne i utjelovljene oblike razumijevanja.

Sudionici_e će se uključiti u druge perspektive kuhanja, njušenja, fermentacije, kretanja i kušanja. Svaka aktivnost postaje kritički i kreativni čin, gdje se baština, rituali i znanstvene metodologije smatraju alatima za izražavanje biljaka i bakterija. Poziv je namijenjen raznolikom rasponu sudionika_ca, od studenata_ica do mladih stručnjaka_inja u područjima dizajna, umjetnosti i znanosti, u dobi od 18 do 35 godina.

Radni jezik radionice je engleski, a sudjelovanje u radionici je besplatno. Za sudjelovanje u radionici potrebno je ispuniti prijavni obrazac, a više detalja možete pronaći na službenoj stranici ili se možete javiti putem e-maila (kontakt.radionice@gmail.com).

Laura Rodriguez je meksička multidisciplinarna umjetnica sa sjedištem u Nizozemskoj. Njezini radovi integriraju žive sustave i alate novih medija kako bi otkrila skrivene veze, empatiju i srodstvo među vrstama. Daria Testo je kustosica i pripovjedačica autohtonog stanovništva Buryad-Mongoli, angažirana u isticanju marginaliziranih i više-nego-ljudskih perspektiva. Njezina praksa utemeljena je na očuvanju i opipljive i nematerijalne baštine, gdje tradicionalno ekološko znanje (TEK) i autohtono znanje služe kao smjernice.

Rok za prijavu je 16. veljače.

Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Osnova rada HUIU galerije je promocija suvremenih kulturno-umjetničkih praksi kroz organizaciju i provedbu različitih multimedijalnih događanja. Nadolazeći program galerijskog prostora HUIU-a temeljit će se na upoznavanju lokalne zajednice s radom afirmiranih suvremenih umjetnika_ca koji djeluju na interdisciplinarnom polju i polju primijenjene umjetnosti, ali i sa stvaralaštvom mladih neafirmiranih umjetnika_ca.

Prijedlog programa mogu dostaviti autori_ce, grupe autora_ica, kritičari_ke, teoretičari_ke i kustosi_ce. Prijaviti se mogu samostalne i skupne izložbe u polju primijenjene umjetnosti, radionice i interdisciplinarni projekti s naglaskom na lokalnu umjetničku produkciju.

Prijava treba sadržavati:

• podatke o predlagatelju_ici projekta
• podatke o projektu
• životopis predlagatelja_ice

Više detalja o uvjetima natječajima, tlocrtu prostora i prijavnici možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem e–mail adrese (huiu@huiu.hr) do 31. srpnja.

U Hrvatskoj se na neki način održava kontinuitet aktivizma – u gradovima poput Zagreba, Splita i Karlovca povorke ponosa se već nekoliko godina organiziraju svakog lipnja. Prošle godine, i Pula je organizirala svoj prvi prajd, pod duhovitim sloganom “Ćakule ne delaju fritule!”. Ove godine, pod geslom “Pride gre naprid! Za ponos, ne za stid”, događanje ponovno organizira queer udruga Proces, koja uz samu povorku priprema i razna popratna događanja. Među njima su dvije izložbe koje sam posjetio – 24 BACI fotografa Matthiasa Dürra i Sapphic Sessions umjetnice i strip autorice Helene Janečić, o kojima će u nastavku biti više riječi.

Izložba 24 BACI predstavlja putujuću kolekciju portreta LGBTQ parova zabilježenih u nježnim trenucima poljupca, kojima se pokušava naglasiti ljubav kao univerzalnu i snažnu poruku otpora. Naziv izložbe isprva djeluje zbunjujuće – kako 24 BACI (tal. baci = poljupci) ako je riječ o samo deset fotografija? Međutim, nakon što sam posjetio izložbu otkrio sam da se broj 24 odnosi 2024. godinu u kojoj se održao prvi pulski prajd, a izložba je na svojevrstan način hommage toj prvoj povorci. Organizatorice Ana Bačić i Andrea Vidović na otvorenju su istaknule da će se izložba nastaviti širiti te svi zainteresirani mogu se javiti za sudjelovanje.

Ono što je u ovoj izložbi zanimljivo i važno imati na umu su sami prostori unutar kojih su smještene osobe na fotografijama. Nerijetko je riječ o zatvorenim, privatnim prostorima koji djeluju kao da se nalaze unutar sigurna četiri zida, a kad to nisu zatvoreni prostori onda je riječ o izoliranim mjestima na otvorenom. Na neki način smještanje queer poljupca u prostore u kojima gay osobe nisu izložene pogledu javnosti smanjuje radikalnost i subverzivnost tog čina koji ovdje želi biti predstavljen kao prkosan i borben. Stoga mi se čini važnim istaknuti jedinu fotografiju koja na neki način odstupa od obrasca koji slijede drugi portreti.      

Riječ je o slici na kojoj je ulovljen trenutak poljupca dvojice muškaraca na javnom, gradskom prostoru pulske tržnice. Zanimljivo je primijetiti da je na fotografiji iznad zagrljenog para uhvaćen lik starijeg muškarca čijem je pogledu izložen gay par u trenutku poljupca. Lik tog čovjeka na neki način razbija četvrti zid pomoću zbunjenog pogleda uperenog u fotografovu kameru. Njegova prisutnost dokida privatnost poljupca ovog para koju drugi parovi uključeni u izložbu imaju.

Taj trenutak otkriva koliko je queer intimnost još uvijek izložena pogledu, osudi i neizvjesnosti u društvenom prostoru. Kako se ističe i u popratnom tekstu izložbe: “U vremenima u kojima se LGBTIQ+ zajednica i dalje suočava s diskriminacijom i predrasudama, izložba pruža prostor za osnaživanje, vidljivost te simbolizira borbu za prihvaćanje, ravnopravnost i poštivanje ljudskih prava.” 

U vremenu obilježenom mržnjom, ratovima, homofobijom, transfobijom i mizoginijom, važno je podsjetiti se da i naizgled jednostavan čin, poput poljupca ili zagrljaja, nosi snažan potencijal ljubavi – one iskonske, nježne i povezane s ljudskošću. Ove fotografije, iako nisu radikalne u sadržaju koji prikazuju, svjedoče tome da ljubav, pa i ona na marginama, i dalje može preći granice koje postavlja heteronormativna opresija.

Queer ljubav koja se pokazuje bez srama i okova ormara itekako je radikalna, makar bila prikazana kroz poljubac na koji se kulturalno gleda kao nešto dominantno heteroseksualno. Pitanje koje se tu nameće je zapravo može li heteropatrijarhalni društveni sustav gurnuti ljubav u svoje veoma uske i ograničene okvire? Jedan queer poljubac je dovoljan odgovor – ne.

Kroz fotografije, izložba otvara prostor za razmišljanje o identitetu, prihvaćanju i slobodi izražavanja, posebno u kontekstu društvenih normi koje nerijetko marginaliziraju različitosti. Iako ovaj postav ne donosi pretjerano značajan estetski doživljaj ili utisak, on nudi snažnu poruku vidljivosti, osnaživanja i borbe za ravnopravnost. 24 BACI potiče publiku da sagleda ljubav izvan okvira predrasuda i zapita se – što znači voljeti bez srama i društveno nametnutih ograničenja?

Druga izložba, Sapphic Sessions, već samim nazivom stvara dojam intimnog, lezbijskog ozračja. Riječ je o izložbi crteža koji prikazuju žensku tjelesnost i lezbijsku ljubav. U ovoj izložbi također je zanimljivo razmotriti prostor u kojem se nalaze prikazane djevojke i žene. Iako su na nekim crtežima žene prikazane u ljubavničkom zagrljaju unutar sigurnosti vlastite spavaće sobe, dominantan ambijent je pejzažni – idilična priroda u kojoj nage žene plivaju, kupaju se ili opuštaju kraj rijeka i jezera. U vodi njihova tijela postaju slobodnija, fluidnija i usklađena s ritmom prirode koja djeluje iscjeljujuće i oslobađajuće.

Janečić iz svojih radova uspješno briše ono što već tradicionalno nazivamo muškim pogledom (eng. male gaze). Njezine žene nisu objekti požude već subjekti osjećaja i senzualnosti, oslobođene od žudećeg, heteropatrijarhalnog, muškog pogleda koji žensko tijelo vidi isključivo kao seksualni objekt. Tijela lezbijki prikazana u Janečićinim crtežima fluidna su, oslobođena društvenog pritiska i ulovljena u trenutcima u kojima razgoljivanje postaje čin otpora. Ne želim reći da to briše erotičnost, već nudi novi pogled na žensko tijelo koje umjetnica predstavlja iz osobnog ugla, odnosno stvara, kako stoji u najavnom tekstu, “erotiku koju je napravila lezbijka za lezbijke”.

Umjetnica prekida tradiciju ženskih aktova koje su kroz povijest umjetnosti gotovo isključivo oblikovali muškarci, promatrajući žensko tijelo kroz seksualizirani, heteronormativni pogled. Janečić tom naslijeđu ne pristupa samo kao kritičarka, već i kao autorica koja iznutra rekonstruira način na koji se tijelo može doživjeti i prikazati. Njezin rad upisuje vlastiti, autentični glas u prostor koji je stoljećima bio zatvoren za queer perspektive te nudi novi pogled na žensku tjelesnost i lezbijsko iskustvo ljubavi – onaj koji ne traži dozvolu, ne podilazi, ne igra po pravilima patrijarhalne vizualne tradicije.

Umjesto toga, Janečić stvara slike koje su istovremeno nježne i snažne, oslobođene od seksualizacije, a pune intimnosti, erotičnosti i poštovanja prema ženskom tijelu i ženskoj povezanosti. Takvim pristupom ne samo da proširuje granice umjetničkog izraza, već i aktivno sudjeluje u stvaranju feminističkog i queer vizualnog arhiva koji je prijeko potreban u suvremenoj kulturi.

Izložbe 24 BACI i Sapphic Sessions svaka na svoj način osvjetljavaju stvarnosti koje često ostaju nevidljive – one o nježnosti, ranjivosti, ali i hrabrosti da se voli autentično, unatoč društvenim normama i pritiscima. U vremenu u kojem je različitost još uvijek meta mržnje i odbacivanja, ove izložbe pružaju prostor za razumijevanje, povezivanje i otpor – pokazujući da ljubav, kad je slobodna, može biti i čin nježnosti i politički čin.

Izložbe koje reprezentiraju queer osobe ne samo da daju vidljivost i glas onima koji su predugo bili izbrisani iz dominantne kulturne i umjetničke povijesti, već stvaraju emocionalni i simbolički prostor u kojem drugačiji identiteti mogu postojati bez potrebe za opravdavanjem. U prikazima queer ljubavi ne slavi se samo odnos između dviju osoba, već i borba za pravo da ta ljubav bude viđena, priznata i poštovana. Upravo zato ovakve umjetničke prakse nisu samo estetski činovi – one su činovi otpora, prisutnosti i postojanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Radnja filma u središte postavlja Željka, šefa sindikata Tvornice vagona Gredelj i njegovu rastrganost između krivnje koju osjeća zbog samoubojstva svog zamjenika Mladena i očekivanja radnika da povedu štrajk kako se tvrtka ne bi poslala u stečaj.

Što da se radi postavlja ključno pitanje egzistencije i budućnosti rada te prenosi priču o radnicima i borcima, sanjarima i revolucionarima, sindikalnim vođama i stečajnim upraviteljima, ali se prije svega bavi poznatim hrvatskim problemom – nezaštićenim pravom na rad.

Goran Dević studirao je pravo, arheologiju i filmsku umjetnost na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a trenutačno predaje na diplomskom studiju dokumentarnog filma na istom sveučilištu. Njegov igrani debi, film Crnci, režirao je i napisao zajedno s Zvonimirom Jurićem. Retrospektive njegovih dokumentarnih filmova prikazane su u Arsenalu u Berlinu, MAXXI u Rimu, Crossing Europe Film Festivalu u Linzu, Beldocsu i Zagrebu. Suosnivač je produkcijske kuće Petnaesta umjetnost.

Ulaz na događaj je slobodan.

Korištenje ritma u prosvjednom bubnjanju omogućuje privlačenje pažnje, te podizanje energije i motivacije kolektivnog duha tijekom društvenih pokreta i akcija. Čin bubnjanja se može percipirati kao čin otpora, glas zajednice i snaga koja u zajedničkoj svrsi ujedinjuje ljude u borbi protiv nepravde.

Za sudjelovanje na radionici nije potrebno prethodno iskustvo, a cilj je naučiti kako koristiti ritam kao alat za izražavanje, otpor i zajedništvo. Polaznici_e će naučiti osnovne ritmove, te kako sinkronizirati energiju i stvarati snažnu, upečatljivu ritmičku poruku.

“Osim što je moćan alat izražavanja i aktivizma, prosvjedno bubnjanje pozitivno djeluje i na fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje i iscjeljuje pojedinca i društvo te potiče na promjenu”, tvrde organizatori_ce radionice.

Radionica je besplatna za sve polazike_ce, a potrebno je poslati prijavu s imenom i prezimenom na mail info.surojc@gmail.com.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Performans se sastoji od korištenja kocke u kojoj umjetnik hoda, noseći je kao odjeću i pokretno sklonište. Rakhmanov koristi kocku kao pokrov od okoline dok posjećuje mjesta koja čuvaju uspomene iz njegova djetinjstva, u isto vrijeme razmišljajući o vlastitom identitetu i pripadnosti zemlji u intimnom dodiru s njezinim tlom. Pokrov je djelomično utemeljen na iskustvu umjetnikova bijega iz njegove zemlje podrijetla, zbog čega postavlja pitanje: “Što znači ‘pripadati’ sada i ovdje, ako si prisilno raseljen ratom te istovremeno nositelj kulture i jezika bivših kolonizatora i trenutnih okupatora zemlje?’’

Nazar Rakhmanov je tatarsko-ruski koreograf sa sjedištem u Amsterdamu. Diplomirao je na odsjeku Komparativnih religijskih studija na Moskovskom sveučilištu. Njegov rad istražuje sjecište pokreta, tehnologije i nevidljivih prisutnosti, pomičući granice načina na koji pozornica može ugostiti drugost i ne-ljudsko. Njegov diplomski rad Pokrov spojio je osobne i geografske izvore kroz trokanalnu videoinstalaciju. Rakhmanovljev umjetnički izraz razvio od introspektivnog fokusa na vlastito tijelo i povijest, do šireg angažmana s drugim tijelima i kolektivnim narativima, oblikujući jedinstven koreografski jezik transformacije i hibridnosti.

Repriza performansa održat će se u petak, 11. travnja u 11 sati, a izložba se može posjetiti do 24. travnja.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Film prati živote triju djevojaka koje su se godinama borile s anoreksijom i bulimijom te njihovu potragu za vlastitim identitetom. “Žena zmaj svjedočanstvo je vremena ispunjenog strahom, intimna ispovijest koja polazeći od obiteljske traume redateljice zrcali neuralgične točke društva vođenog kultom mladosti, ljepote i uspjeha”, stoji u najavi.

Ivana Sansević završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te radila kao nezavisna novinarka. Od 2007. godine usmjerava se na sektor odnosa s javnošću te je otada tu službu vodila na većini domaćih filmskih festivala. Žena zmaj njezin je prvi autorski dokumentarni film.

Projekcija se odvija u suradnji s KineDokom, alternativnom distribucijskom mrežom europskih dokumentarnih filmova. Više o događaju možete saznati ovdje.

Riječ je o kazališnom projektu koji okuplja gotovo 40 polaznika_ca srednjoškolskih grupa Dramskog i Plesnog studija INK i istraživanju kojim su oblikovali_e izvedbu o svom odnosu prema gradu u kojem odrastaju, Puli. (H)our soundscape simbolizira zvučnu atmosferu koja nas okružuje; glasovima i atmosferom, bez klasičnih scenskih elemenata, mladi izvođači i izvođačice “oblikuju prostor u kojem otkrivaju što ih veseli, što ih sputava i kako doživljavaju svoj grad”, stoji u najavi.

Redatelj predstave je Luka Mihovilović, a izvođači_ce su Maria Burić, Noel Smailbašić, Matea Kontošić, Lara Abramović, Nina Brajković, Adrijan Bančić, Gaia Stojšić, Iris Peršić, Tin Buić i Victoria Kontošić, dok su autori_ce teksta mladi_e polaznici i polaznice Dramskog i Plesnog studija INK.

Reprizna izvedba bit će u subotu, 1. ožujka. Ulaznice su dostupne na blagajni kazališta i putem online prodaje, a više detalja o predstavi dostupno je ovdje.