Tekst je izvorno objavljen na portalu Radio Rojc, a prenosimo ga uz dozvolu autora i redakcije.

Znate onaj vic o tome koliko je pandura potrebno da zavrnu žarulju? A koliko je pulskih gradskih pročelnika potrebno da napišu i potpišu ugovore za Rojc? Više od deset kroz tri mandata, punih osam godina i nebrojeno mnogo radnih skupina, povjerenstava, jalovih nacrta i ispraznih obećanja. I još ih nisu “zavrnuli”. Dok se na Forumu smjenjuju gradonačelnici, pročelnici i njihove političke strategije s rokom trajanja do prvih idućih izbora, u divovskoj zgradi na Monte Zaru vrijeme stoji u administrativnom limbu, dok u stvarnom životu pulsira najvitalniji organizam ovog grada.

Zgrada Društvenog centra Rojc već je gotovo cijelo desetljeće u pravnom vakuumu. Više od stotinu udruga i organizacija funkcionira bez važećeg ugovora, u ponižavajućem statusu takozvanog “toleriranog posjeda”. I dok iz gradskih ureda redovito demonstriraju kroničan manjak kapaciteta, vizije i elementarnog razumijevanja o tome što ova kuća uopće jest, svako malo izbije nova birokratska prijetnja: čistke, revizije, natječaji, izbacivanja i svođenje četvrt stoljeća mukotrpnog rada na puke hladne kvadrate.

Pritom se sustavno ignorira tko sve u Rojcu radi i što ta zajednica zapravo nosi. To odavno nije samo kulturni inkubator. Rojc je paralelni grad u malom, sustav javnih i društvenih usluga koje je gradska vlast odavno prepustila slučaju. Ovdje svakodnevno djeluju udruge osoba s invaliditetom koje pružaju prijeko potrebnu rehabilitaciju, stručnu podršku i dostojanstvo, zdravstvene organizacije koje educiraju i pomažu oboljelima, socijalne i humanitarne inicijative koje krpaju goleme rupe socijalne države, sportski klubovi koji okupljaju stotine djece i rekreativaca, uz desetke bendova u podrumima, glazbene studije, kazališne i plesne dvorane, likovne atelijere, koncertne prostore i nezavisne medije. Rojc je društvena mreža solidarnosti u kojoj marginalizirane skupine nalaze utočište, a mladi i stari prostor za stvaranje.

Ekonomski i društveni otisak Rojca

Posebno je licemjerna teza o udrugama kao pukim “korisnicima gradske milostinje”. Rojčani nisu ušli u novouređene urede s klimom i parketima. Ovu napuštenu vojarnu, punu smeća, vlage i razbijenih prozora, sami su korisnici vlastitim radom i novcem pretvorili iz ruševine u funkcionalne prostore. Uredili su ih vlastitim sredstvima, znajući unaprijed da im taj novac nitko nikada neće vratiti. To je jedan od rijetkih i najfascinantnijih primjera u ovoj zemlji u kojem građani i građanke izravno ulažu u javne gradske prostore i podižu im vrijednost.

Prema slobodnoj procjeni, kroz sve ove godine udruge su u zgradu na Monte Zaru uložile više od milijun eura, a i to je iznimno skromna računica. K tome, nitko zapravo ne zna koliko novca te iste organizacije kroz poreze i prireze, kroz autorske honorare i plaće zaposlenih svakog mjeseca ulijevaju natrag u lokalni proračun, jer se nijedna gradska garnitura nije potrudila izračunati stvaran ekonomski i društveni otisak Rojca.

Kada bi se pritom primijenili standardni europski modeli ekonomskog vrednovanja volonterstva, stotine tisuća neplaćenih sati uloženih u rad s ranjivim skupinama, kulturu i sport pretvorile bi se u vrijednost koja se bez ikakve sumnje mjeri u milijunskim iznosima. Rojčani time ne crpe gradske resurse, nego zajednici svakodnevno isporučuju ogroman društveni i ljudski kapital koji se ne može kupiti nikakvim proračunskim novcem.

Vrhunac je cinizma što je Grad Pula povukao preko tri milijuna eura za energetsku obnovu zgrade upravo i isključivo na račun postojanja, rada i društvene vrijednosti tih istih udruga, a ne na račun ljepote i šarma svojih pročelnika. Naravno, u čitavoj gomili slavodobitnih medijskih objava u kojima se vlast hvalila povlačenjem europskih milijuna, gradski oci niti u jednoj jedinoj rečenici nisu našli za shodno spomenuti da tog novca bez rada, programa i postojanja udruga ne bi bilo ni u tragovima.

Zbog svega toga, u pulskom eteru napokon treba naglas postaviti pitanje koje se predugo gura pod tepih: Je li došlo vrijeme da Rojc prestane moliti za milostinju i postane autonomni centar?

Autonomne oaze solidarnosti

Ono što je u Puli “nerješiv problem”, moderna sociologija i europska praksa prepoznaju kao nužan povijesni proces. Slovenski sociolog Rastko Močnik, analizirajući nastanak i tridesetogodišnji opstanak ljubljanske Metelkove, postavio je preciznu dijagnozu zašto ovakva središta nastaju diljem Europe, od Portugala do Rumunjske, od Italije do Skandinavije:

Prvo, kriza nacionalne kulture i emancipacija subkultura. Tradicionalna nacionalna kultura normativna je i kanonska i građanima dopušta samo da je pasivno troše, dok proizvodnju čuva kao privilegij uskih elita. Alternativne prakse, subkulture i civilne inicijative demokratizirale su samu produkciju: omogućile su svakome da postane kreator. No, kako ih kapitalistička logika i državni aparati guraju na marginu, one su prisiljene same izboriti prostore svoje društvenosti.

Drugo, borba za gradski prostor i otpor deindustrijalizaciji. U gradovima u kojima kapital špekulira nekretninama, a birokracija rasprodaje javna dobra, prenamjena napuštenih vojnih objekata politički je čin obrane javnog interesa. Metelkova je nastala kroz mirovni pokret i građansku neposlušnost kojom su vojni objekti preoteti asocijalnom kapitalu kako bi služili općem dobru. Rojčani su na Monte Zaru dokazali isto: da zajednica prostorom upravlja odgovornije, pravednije i kreativnije od bilo kojeg gradskog upravnog odjela.

Treće, obrana od getoizacije i odumiranja gradova. Dok se gradska središta, što Pula itekako osjeća na vlastitoj koži, pretvaraju u mrtve kulise za ubiranje turističke rente, puste ulice s luksuznim lokalima u kojima lokalno stanovništvo nema što tražiti izvan sezone, centri poput Rojca ostaju jedina stvarna žarišta društvene kohezije, susreta i sprečavanja društvene isključenosti.

Isti taj model desetljećima živi i s druge strane Jadrana. Talijanski koncept centri sociali, samoupravnih društvenih centara koji postoje u gotovo svakom talijanskom gradu, nastao je upravo iz odbijanja zajednice da ovisi o političkim strukturama koje nemaju sluha za stvarne potrebe građana. Ti su centri postali autonomne oaze: u njima se beskompromisno staje u obranu prava migranata i obespravljenih, nude se besplatne pravne, jezične i zdravstvene klinike, organiziraju pučke kuhinje, prostori za probe bendova, radionice i forumi za javni dijalog. Oni ne čekaju da im gradski referent u nekom prolaznom političkom mandatu odredi smiju li postojati; njihova snaga i legitimnost proizlaze iz rada, solidarnosti i stvarne društvene baze.

Kraj vazalskog odnosa

Rojčani na Monte Zaru već četvrt stoljeća vode paralelni sustav koji ovaj grad drži živim i civiliziranim. U hodnicima ove zgrade ima više upravljačkog znanja, stvarne socijalne osjetljivosti i programske snage nego u svim uredima pulske komunalne palače zajedno.

Ponižavajuće je vječno stajati u redu pred gradskim šalterima i čekati da oni koji osam godina ne znaju sročiti običan ugovor arbitrarno odlučuju o sudbini zgrade u koju su građani uložili milijune eura vlastitog novca, rada i zdravlja. Ako gradska vlast nije sposobna prepoznati da unutar ovih zidova kuca samo srce pulske zajednice, onda je jedini dostojanstven iskorak prekidanje tog vazalskog odnosa: samoorganizacija, zahtjev za autonomijom i preuzimanje punog samoupravljanja nad zgradom koju je stvorila, obranila i u život vratila sama zajednica.

Uskoro u našem gradu – Autonomni centar Rojc!

Publika će imati priliku pogledati četiri kratkometražna etnografska filma posvećena radništvu u Puli. Filmovi istražuju prenošenje sjećanja na Brodogradilište Uljanik kroz vještine članova bajkerskog kluba Twin Horn, slobodno vrijeme filipinskih radnika okupljenih oko košarke, obiteljski rad u poljoprivredi kroz priču o ekološkom OPG-u te pekarski zanat kroz priču o kvartovskoj pekari.

Filmovi su rezultat devetodnevnog programa u kojem su polaznici i polaznice, među kojima su studenti, srednjoškolke te nekadašnje i sadašnje radnice i radnici u kulturi i medijima, istraživali temu radništva u Puli i usvajali znanja potrebna za analizu vizualnih medijskih sadržaja i produkciju kratkih etnografskih filmova.

U teorijskom dijelu programa sudjelovali su antropolog Andrea Matošević, autorice projekta Žene koje su gradile brodove Leonida Kovač i Amra Pende, antropologinja Duga Mavrinac, novinar i urednik Emir Imamović, teoretičar izvedbenih umjetnosti Leo Rafolt i kulturolog Eric Ušić, dok su ih u metodologiju vizualne etnografije te vještine snimanja i montaže uveli članovi i članice Centra za vizualnu antropologiju Relja Pekić, Anđela Dostanić, Mikloš Barna Lipkovski i Nikola Radeka.

Osnova rada HUiU galerije je promocija suvremenih kulturno-umjetničkih praksi kroz organizaciju i provedbu različitih multimedijalnih događanja. Nadolazeći program galerijskog prostora HUiU-a temeljit će se na upoznavanju lokalne zajednice s radom afirmiranih suvremenih umjetnika_ca koji djeluju na interdisciplinarnom polju i polju primijenjene umjetnosti, ali i sa stvaralaštvom mladih neafirmiranih umjetnika_ca.

Prijedlog programa mogu dostaviti autori_ce, grupe autora_ica, kritičari_ke, teoretičari_ke i kustosi_ce. Prijaviti se mogu samostalne i skupne izložbe u polju primijenjene umjetnosti, radionice i interdisciplinarni projekti s naglaskom na lokalnu umjetničku produkciju.

Prijava treba sadržavati:

• podatke o predlagatelju_ici projekta
• podatke o projektu
• životopis predlagatelja_ice

Više detalja o uvjetima natječajima, tlocrtu prostora i prijavnici možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem e–mail adrese (huiu@huiu.hr) do 19. srpnja.

Kroz predavanja stručnjaka iz Hrvatske i regije te praktične vježbe, polaznici i polaznice ŠMEK-a će tokom devet dana usvajati i primjenjivati znanja iz područja kulturne antropologije, kulturologije, vizualne i medijske kulture, učiti osnove snimanja i montaže i provoditi vizualno istraživanje suvremenih kulturnih i društvenih fenomena u Puli. 

Zamišljen kao višegodišnji projekt koji će sagledavati Pulu iz očuđene, nijansirane i angažirane perspektive, ŠMEK će svake godine biti posvećen jednoj temi, a za prvo izdanje ŠMEK-a odabrana je tema radništva u kojoj se ogledaju mijene u karakteru grada, navikama i kretanjima stanovništva, uključujući i najsuvremenije migrantske tokove potaknute potragom za poslom, kao i rastuću nesigurnost zaposlenja s kojim se suočavaju nadolazeće generacije. 

Rezultati Škole medijske kulture i kulturne kritike – kratki etnografski filmovi i reelovi nastali na temelju etnografske metode – bit će prikazani na javnoj projekciji 30. srpnja u Klubu-knjižari Giardini 2, Festivalu angažiranog etnografskog filma Vizantrop u Beogradu, društvenim mrežama i web stranici Kluba-knjižare Giardini 2 i njenih partnera. 

Zainteresirani se mogu prijaviti putem prijavnice, a participacija za sudjelovanje u programu iznosi 330 eura, no studenti_ce Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu ili Fakultutetu za umjetnost i kulturu u Osijeku imaju pravo na stipendiju, ako pošalju kratki životopis i motivacijsko pismo na e-mail adresu klubgiardini2@sanjamknjige.hr.

Više detalja o pozivu pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

Kako piše u tekstu najave, “SER/SUR predstavlja desetogodišnju queer arhivu i umjetničko putovanje kroz različite južne teritorije, od Južne Amerike i Argentine do Europe i Palerma, istražujući iskustva queer tijela, identiteta i pripadnosti. Kroz fotografiju, arhivsku građu i osobne narative, Baridón gradi mrežu afiniteta u kojoj se queer iskustvo i teritorijalni identitet susreću i ulaze u dijalog”.

“Mjesec ponosa u Puli nastavit će se brojnim događanjima tijekom cijelog lipnja, uključujući radionice, teniski turnir, panel diskusiju Duginih obitelji, druženja i druge sadržaje koji promiču ravnopravnost, različitost i ljudska prava.

“Posebno se ističe središnji događaj programa, treća Povorka ponosa u Puli, koja će se održati 20. lipnja. Ovogodišnji slogan, DAJ SI KURAJA, IŠČIMO SI PRAVA!, služi kao podsjetnik na sve one trenutke kad se snaga morala skupiti i stvoriti iz ničega. Na sve one osobe koje još uvijek čekaju svoj red da progovore, da zakorače i da se više ne moraju skrivati. Kuraja nije odsustvo straha, već odluka da se unatoč njemu ostane prisutan, vidljiv i ustrajan u borbi za ravnopravnost.

Poruka Iščimo si prava – ZAJEDNO! naglašava važnost zajedničkog djelovanja i solidarnosti. Ne kao osobe koje mole za svoja prava, već kao zajednica koja zna svoju vrijednost i koja razumije da dostojanstvo nije pregovaračko pitanje. Kao glas koji ne pristaje na pola rješenja, na odgode i obećanja za neka buduća vremena, nego jasno i odlučno zahtijeva jednakost, sigurnost i slobodu za sve”, stoji u najavi.

Program će 27. lipnja zaključiti tarot večer uz društvene igre.

Detalje o pojedinim događanjima pronađite ovdje.

Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Kroz kolektivne eksperimente, sudionici_e će proširiti svoje dekolonijalno razumijevanje međusobnog odnosa ljudske i više-nego-ljudske baštine. Prepoznavanje mirisa i okusa kao legitimnih načina stvaranja znanja omogućit će sudionicima da “postanu-sa” svojim “kolaborativnim entitetima” kroz senzorne i utjelovljene oblike razumijevanja.

Sudionici_e će se uključiti u druge perspektive kuhanja, njušenja, fermentacije, kretanja i kušanja. Svaka aktivnost postaje kritički i kreativni čin, gdje se baština, rituali i znanstvene metodologije smatraju alatima za izražavanje biljaka i bakterija. Poziv je namijenjen raznolikom rasponu sudionika_ca, od studenata_ica do mladih stručnjaka_inja u područjima dizajna, umjetnosti i znanosti, u dobi od 18 do 35 godina.

Radni jezik radionice je engleski, a sudjelovanje u radionici je besplatno. Za sudjelovanje u radionici potrebno je ispuniti prijavni obrazac, a više detalja možete pronaći na službenoj stranici ili se možete javiti putem e-maila (kontakt.radionice@gmail.com).

Laura Rodriguez je meksička multidisciplinarna umjetnica sa sjedištem u Nizozemskoj. Njezini radovi integriraju žive sustave i alate novih medija kako bi otkrila skrivene veze, empatiju i srodstvo među vrstama. Daria Testo je kustosica i pripovjedačica autohtonog stanovništva Buryad-Mongoli, angažirana u isticanju marginaliziranih i više-nego-ljudskih perspektiva. Njezina praksa utemeljena je na očuvanju i opipljive i nematerijalne baštine, gdje tradicionalno ekološko znanje (TEK) i autohtono znanje služe kao smjernice.

Rok za prijavu je 16. veljače.

Dvadeset četvrto izdanje izložbenog i istraživačkog projekta temeljenog na promišljanju pozicije pokretnih slika i suvremene umjetnosti, Cinemaniac > Misliti film donosi u popratni program Pulskog filmskog festivala izbor radova iz recentne međunarodne skupne izložbe Iza plime Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke (MMSU).

“Izbor radova kreće se od tema rada i prikaza života i rada uz more i na moru kao temeljnog uvjeta egzistencije, preko aktualnih fenomena koji uključuju suvremene prizore migracija, ekologije, krajolika kao mjesta eksploatacije i ekstrakcije”, stoji u tekstu najave.

Na izložbi će biti predstavljeni radovi osam umjetnica i umjetnika koji koriste medij filma ili fotografije, a to su: Tina Gverović, Siniša Ilić, Stefan Kruse, Elena Mazzi, Renata Poljak, Oliver Ressler, Petar Trinajstić i Mladen Tudor. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Branka Benčić, a može se posjetiti do 22. kolovoza.

Više detalja pronađite ovdje.

Osnova rada HUIU galerije je promocija suvremenih kulturno-umjetničkih praksi kroz organizaciju i provedbu različitih multimedijalnih događanja. Nadolazeći program galerijskog prostora HUIU-a temeljit će se na upoznavanju lokalne zajednice s radom afirmiranih suvremenih umjetnika_ca koji djeluju na interdisciplinarnom polju i polju primijenjene umjetnosti, ali i sa stvaralaštvom mladih neafirmiranih umjetnika_ca.

Prijedlog programa mogu dostaviti autori_ce, grupe autora_ica, kritičari_ke, teoretičari_ke i kustosi_ce. Prijaviti se mogu samostalne i skupne izložbe u polju primijenjene umjetnosti, radionice i interdisciplinarni projekti s naglaskom na lokalnu umjetničku produkciju.

Prijava treba sadržavati:

• podatke o predlagatelju_ici projekta
• podatke o projektu
• životopis predlagatelja_ice

Više detalja o uvjetima natječajima, tlocrtu prostora i prijavnici možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem e–mail adrese (huiu@huiu.hr) do 31. srpnja.

U Hrvatskoj se na neki način održava kontinuitet aktivizma – u gradovima poput Zagreba, Splita i Karlovca povorke ponosa se već nekoliko godina organiziraju svakog lipnja. Prošle godine, i Pula je organizirala svoj prvi prajd, pod duhovitim sloganom “Ćakule ne delaju fritule!”. Ove godine, pod geslom “Pride gre naprid! Za ponos, ne za stid”, događanje ponovno organizira queer udruga Proces, koja uz samu povorku priprema i razna popratna događanja. Među njima su dvije izložbe koje sam posjetio – 24 BACI fotografa Matthiasa Dürra i Sapphic Sessions umjetnice i strip autorice Helene Janečić, o kojima će u nastavku biti više riječi.

Izložba 24 BACI predstavlja putujuću kolekciju portreta LGBTQ parova zabilježenih u nježnim trenucima poljupca, kojima se pokušava naglasiti ljubav kao univerzalnu i snažnu poruku otpora. Naziv izložbe isprva djeluje zbunjujuće – kako 24 BACI (tal. baci = poljupci) ako je riječ o samo deset fotografija? Međutim, nakon što sam posjetio izložbu otkrio sam da se broj 24 odnosi 2024. godinu u kojoj se održao prvi pulski prajd, a izložba je na svojevrstan način hommage toj prvoj povorci. Organizatorice Ana Bačić i Andrea Vidović na otvorenju su istaknule da će se izložba nastaviti širiti te svi zainteresirani mogu se javiti za sudjelovanje.

Ono što je u ovoj izložbi zanimljivo i važno imati na umu su sami prostori unutar kojih su smještene osobe na fotografijama. Nerijetko je riječ o zatvorenim, privatnim prostorima koji djeluju kao da se nalaze unutar sigurna četiri zida, a kad to nisu zatvoreni prostori onda je riječ o izoliranim mjestima na otvorenom. Na neki način smještanje queer poljupca u prostore u kojima gay osobe nisu izložene pogledu javnosti smanjuje radikalnost i subverzivnost tog čina koji ovdje želi biti predstavljen kao prkosan i borben. Stoga mi se čini važnim istaknuti jedinu fotografiju koja na neki način odstupa od obrasca koji slijede drugi portreti.      

Riječ je o slici na kojoj je ulovljen trenutak poljupca dvojice muškaraca na javnom, gradskom prostoru pulske tržnice. Zanimljivo je primijetiti da je na fotografiji iznad zagrljenog para uhvaćen lik starijeg muškarca čijem je pogledu izložen gay par u trenutku poljupca. Lik tog čovjeka na neki način razbija četvrti zid pomoću zbunjenog pogleda uperenog u fotografovu kameru. Njegova prisutnost dokida privatnost poljupca ovog para koju drugi parovi uključeni u izložbu imaju.

Taj trenutak otkriva koliko je queer intimnost još uvijek izložena pogledu, osudi i neizvjesnosti u društvenom prostoru. Kako se ističe i u popratnom tekstu izložbe: “U vremenima u kojima se LGBTIQ+ zajednica i dalje suočava s diskriminacijom i predrasudama, izložba pruža prostor za osnaživanje, vidljivost te simbolizira borbu za prihvaćanje, ravnopravnost i poštivanje ljudskih prava.” 

U vremenu obilježenom mržnjom, ratovima, homofobijom, transfobijom i mizoginijom, važno je podsjetiti se da i naizgled jednostavan čin, poput poljupca ili zagrljaja, nosi snažan potencijal ljubavi – one iskonske, nježne i povezane s ljudskošću. Ove fotografije, iako nisu radikalne u sadržaju koji prikazuju, svjedoče tome da ljubav, pa i ona na marginama, i dalje može preći granice koje postavlja heteronormativna opresija.

Queer ljubav koja se pokazuje bez srama i okova ormara itekako je radikalna, makar bila prikazana kroz poljubac na koji se kulturalno gleda kao nešto dominantno heteroseksualno. Pitanje koje se tu nameće je zapravo može li heteropatrijarhalni društveni sustav gurnuti ljubav u svoje veoma uske i ograničene okvire? Jedan queer poljubac je dovoljan odgovor – ne.

Kroz fotografije, izložba otvara prostor za razmišljanje o identitetu, prihvaćanju i slobodi izražavanja, posebno u kontekstu društvenih normi koje nerijetko marginaliziraju različitosti. Iako ovaj postav ne donosi pretjerano značajan estetski doživljaj ili utisak, on nudi snažnu poruku vidljivosti, osnaživanja i borbe za ravnopravnost. 24 BACI potiče publiku da sagleda ljubav izvan okvira predrasuda i zapita se – što znači voljeti bez srama i društveno nametnutih ograničenja?

Druga izložba, Sapphic Sessions, već samim nazivom stvara dojam intimnog, lezbijskog ozračja. Riječ je o izložbi crteža koji prikazuju žensku tjelesnost i lezbijsku ljubav. U ovoj izložbi također je zanimljivo razmotriti prostor u kojem se nalaze prikazane djevojke i žene. Iako su na nekim crtežima žene prikazane u ljubavničkom zagrljaju unutar sigurnosti vlastite spavaće sobe, dominantan ambijent je pejzažni – idilična priroda u kojoj nage žene plivaju, kupaju se ili opuštaju kraj rijeka i jezera. U vodi njihova tijela postaju slobodnija, fluidnija i usklađena s ritmom prirode koja djeluje iscjeljujuće i oslobađajuće.

Janečić iz svojih radova uspješno briše ono što već tradicionalno nazivamo muškim pogledom (eng. male gaze). Njezine žene nisu objekti požude već subjekti osjećaja i senzualnosti, oslobođene od žudećeg, heteropatrijarhalnog, muškog pogleda koji žensko tijelo vidi isključivo kao seksualni objekt. Tijela lezbijki prikazana u Janečićinim crtežima fluidna su, oslobođena društvenog pritiska i ulovljena u trenutcima u kojima razgoljivanje postaje čin otpora. Ne želim reći da to briše erotičnost, već nudi novi pogled na žensko tijelo koje umjetnica predstavlja iz osobnog ugla, odnosno stvara, kako stoji u najavnom tekstu, “erotiku koju je napravila lezbijka za lezbijke”.

Umjetnica prekida tradiciju ženskih aktova koje su kroz povijest umjetnosti gotovo isključivo oblikovali muškarci, promatrajući žensko tijelo kroz seksualizirani, heteronormativni pogled. Janečić tom naslijeđu ne pristupa samo kao kritičarka, već i kao autorica koja iznutra rekonstruira način na koji se tijelo može doživjeti i prikazati. Njezin rad upisuje vlastiti, autentični glas u prostor koji je stoljećima bio zatvoren za queer perspektive te nudi novi pogled na žensku tjelesnost i lezbijsko iskustvo ljubavi – onaj koji ne traži dozvolu, ne podilazi, ne igra po pravilima patrijarhalne vizualne tradicije.

Umjesto toga, Janečić stvara slike koje su istovremeno nježne i snažne, oslobođene od seksualizacije, a pune intimnosti, erotičnosti i poštovanja prema ženskom tijelu i ženskoj povezanosti. Takvim pristupom ne samo da proširuje granice umjetničkog izraza, već i aktivno sudjeluje u stvaranju feminističkog i queer vizualnog arhiva koji je prijeko potreban u suvremenoj kulturi.

Izložbe 24 BACI i Sapphic Sessions svaka na svoj način osvjetljavaju stvarnosti koje često ostaju nevidljive – one o nježnosti, ranjivosti, ali i hrabrosti da se voli autentično, unatoč društvenim normama i pritiscima. U vremenu u kojem je različitost još uvijek meta mržnje i odbacivanja, ove izložbe pružaju prostor za razumijevanje, povezivanje i otpor – pokazujući da ljubav, kad je slobodna, može biti i čin nježnosti i politički čin.

Izložbe koje reprezentiraju queer osobe ne samo da daju vidljivost i glas onima koji su predugo bili izbrisani iz dominantne kulturne i umjetničke povijesti, već stvaraju emocionalni i simbolički prostor u kojem drugačiji identiteti mogu postojati bez potrebe za opravdavanjem. U prikazima queer ljubavi ne slavi se samo odnos između dviju osoba, već i borba za pravo da ta ljubav bude viđena, priznata i poštovana. Upravo zato ovakve umjetničke prakse nisu samo estetski činovi – one su činovi otpora, prisutnosti i postojanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.