Do kraja 2023. godine najavljena su tri sljedeća webinara:

• srijeda, 29. studenog 2023., 14:30 – 16:00 (CET) Express Community and Market Analysis – webinar će predstaviti metode korištenja različitih baza podataka u svrhu razumijevanja profila korisnika, kulturnog angažmana i ponašanja lokalnih zajednica.
• četvrtak, 7. prosinca 2023., 14:30 – 16:00 (CET) Essentials of Evaluation – webinar će se usmjeriti na ko-dizajniranje evaluacijskog okvira u svrhu učinkovitog definiranja ishoda i učinaka organizacijskog djelovanja.
• četvrtak, 14. prosinca 2023., 14:30 – 16:00 (CET) How to Create an Audience Development Plan – webinar će sudionike upoznati s koracima za planiranje razvoja publike uz korištenje jednostavnog predloška koji svaka organizacija može prilagoditi svojim potrebama.

Više informacija o webinarima i načinima prijave možete pronaći na ovoj poveznici. Sudjelovanje u webinarima je besplatno ali se potrebno prethodno registrirati za sudjelovanje.

Međutim, kolizija tih dviju formi – i bez poniranja u sadržaj Milinog nastupa ili konkretnost same izvedbe – već upućuje na dijalog o tome što pripada kojem jeziku i strukturi moći. Drugim riječima, je li se svijet visoke forme i hermetičnog diskursa galerijske umjetnosti spreman susresti s lascivnošću i neposrednošću stand-up komedije? Štoviše, treba li uopće galerija apsorbirati takav tip forme i stvarati suodnos s njime, otvarati se prema tome da postaje prostorom i za takvu vrstu interakcije s publikom, ili se radi o nasilnom guranju jednog vida autonomnog i drugačijeg sadržaja u drugi kojem jednostavno ne pripada (dapače, u kojem se distorzira i počinje stršati)?

Pitanje je, naravno, recipročno: treba li s druge strane stand-up komedija galeriju? Preuzeti breme prostora domaćina kompleksnih konceptualnih programa koji od publike mahom zahtijevaju određenu emotivnu distancu? I čija arhitekura usmjerava posjetitelja_icu prema individualnoj komunikaciji s izloškom, koji je češće nego rjeđe potpuno izmaknut od persone umjetnika_ce (što je dijametralno suprotno logici stand-upa)? Provokacija je, u najmanju ruku, dualne prirode – s jedne se strane postavlja problem svojevrsne aproprijacije, tj. umjetničke gentrifikacije drugih formi koje su bliže masovnoj publici iz nemogućnosti da proizvede vlastitu publiku, čime narušava integritet i slobodu kreativnih formata kao stand-upa. A s druge se strane može i problematizirati “popuštanje pritiscima” galerijske umjetnosti, u smislu da svoj program prilagođava komercijalnom ukusu i prestaje inzistirati na sadržaju koji ne odustaje od kompleksnosti i slojevitosti umjetničke ekspresije (nego se na određeni način predaje mašini “kreativnih industrija” koje sve više usisavaju ili bolje reći, preuzimaju polje kulture).

Preko granica jezika

Da postoji crni ili bijeli odgovor na sva ova pitanja, ne bi postojale umjetnici_e kao što je Mila Panić. Kako je i sama pojasnila u svom nastupu, Mila se stand-upom bavi (barem formalno) neovisno o svom umjetničkom radu. Time nije cilj naglasiti da je Mila-umjetnica odvojena od Mile-komičarke (štoviše, njih dvije sigurno se u mnogo autorskih točaka susreću i presreću) nego da Mila pored prakse izlaganja svojih radova u različitim institucionalnim prostorima internacionalnog predznaka, ima i praksu nastupanja u comedy clubovima, poglavito u Berlinu gdje živi i radi. Kompleksnost Miline umjetničke persone, koja utjelovljuje ravnopravno izlagačicu koja se “bavi različitim medijskim oblicima, poetičnim vizualnim i diskurzivnim elementima”, i Mile kao izvođačice stand-upa, koji osobno vidi jednako tako kao tip umjetničke forme, govori ponešto o našoj iluziji da jedan tip jezika poništava drugi. Odnosno da smo, konstantno, uronjeni u multidimenzionalnost diskursa koji nužno ne moraju biti ni kompatibilni, ali ni dijametralno suprotni, nego slobodno vibriraju u nekom supostojanju koje je prije svega dinamično. Između ostalog, Milino migrantsko iskustvo koje se naslaguje na njen slojeviti nacionalni identitet i iskustvo, govore u prilog tome da naše jezične strukture nisu međusobno isključive, nego u kohabitaciji proizvode mnogobrojne aporije, ali i stvaraju provokativne i intrigantne kolaže. 

Samo se zatvaranje (pored stola s aperitivom za opušteniju atmosferu) sastojalo od stand-up nastupa, posloženog materijala koji je Mila-komičarka “ispraksala” izvoditi na engleskom, a koji je obgrlila freestyle diskusija i neposredni razgovor s prisutnima na domaćem jeziku kao neki vid “razgovora s umjetnicom”. Milina stand-up izvedba, koja se – za razliku od ostatka razgovora s publikom “po naški” – odvijala na engleskom, tako je na svojevrstan način postala manje bitna u svom kvalitativnom opsegu naspram svog meta značenja. Da se Mila pri izvođenju oslanja na sekundarni jezik koji čak nije ni službeni jezik države u koju je migrirala, da se takva jezična reprezentacija događa u podnedblju gdje se razumijemo na materinjim jezicima i možemo imati diskusiju na istima (ali nastup – umjetničku (re)prezentaciju ne) jasno upućuje na diskurzivne i jezične ironije koje su prožimale kako cijeli događaj tako i naš generalni društveni kontekst.

Naime, kako je sama Mila pojasnila, da se upustila u izvođenje komičkog teksta na srpskom, u snimci nastupa za hrvatsku kulturnu produkciju i distribuciju, isti bi morao biti titlovan. Stoga se Mila odlučila za onaj jezik koji donekle ima smisla prevoditi, iako bezbolnost recepcije umjetničke ekspresije na engleskom, na koju su po automatizmu pristali i umjetnica i svi pohodioci_teljice, govori štošta o jezičnoj hegemoniji engleskog jezika u svijetu vizualne umjetnosti koji je doista koncentrirani primjer “globalnog sela”. Valja napomenuti da je toj mogućnosti metačitanja pogodovala i olakotna okolnost da Mila doista jest stand-up komičarka (ne samo umjetnica koja odlazi na jednokratan izlet u dati format) i da doista jest smiješna – što zahvaljujući urođenoj komičarskoj kvaliteti i sposobnosti da “puno priča” koju je i sama istaknula, što zahvaljujući tome da je materijal stand-upa jednostavno dobar. Time je cjeloukupni nastup zaobišao kategoriju susramlja u koju je lako mogao skliznuti (ako ima išta gore od lošeg stand-upa, onda je to loš stand-up u galeriji) i uspješno raskrinkao cijeli niz neuralgičnih točaka umjetničke proizvodnje u kontekstu globalnog sela i jezičnog melting pota. 

U recentnom periodu stand-up komedija je postala potencijalno najburnija platforma za iznošenje na vidjelo politički škakljivih tema te mjesto intenzivne borbe između izvođača_ica i publike u pokušaju raslojavanja što je to politička korektnost, gdje se ona pretvara u cancel culture i cenzuru te čemu se i, još važnije, tko se nečemu smije ili ne smije ismijavati. Ponovno, ima li egzaktnije forme koja se u trenutnom zeitgeistu može bolje uklopiti u izložbu čiji je naslov Na vrhu jezika? 

Iza zidina umjetnosti

I dok Milina točka sadržajno odgovara trendu društveno-političke (auto)ironizacije kolektivnog i osobnog identiteta izvođačice i njenog okoliša, u Galeriji Nova dogodilo se nešto dodatno i suptilnije od elementarnog suočavanja s političko-povijesnim neugodnostima uz pomoć crnog humora. Svakako nije beznačajno kako se Mila u svojim šalama bez ustručavanja poigrava svojim iskustvom te političkim konotacijama odrastanja u Brčkom devedesetih, što dovodi u odnos sa svojim migrantskim iskustvom danas, dok plasira niz punch-upova pred zagrebačkom publikom. Ali ono što postaje važnije je suzdržanost zagrebačke publike da na njih reagira. Ta suspregnutost nije nužno proizašla iz manjka njihove komičke kvalitete, ili osobnog političkog opreza pojedinaca (iako je, dakako, i potonje moguće), nego se skrila u atmosferskoj neugodnosti – kao da je među svima zavladavala kolektivna zbunjenost oko toga kako proniknuti u jezični kȏd cijelog događanja na koji, svakako, nismo naviknuti u datim okolnostima.

Mila je sama naglasila kako je svoj stand-up svjesno odlučila “useliti” u svoj galerijski rad ne bi li ušla u neposredniji kontakt s publikom koja od nje kao autorice često ostaje udaljena više zidova. U tom je pogledu stand-up kao naglašeno neposredna forma trebao poslužiti kao metoda rušenja tih zidova i uspostavljavanja prisnije komunikacije s publikom općenito. Izvodeći tek po treći put svoj stand-up materijal u galerijskom prostoru, Mila je podijelila i varijacije u prijemu kad je riječ o njujorškoj, beogradskoj, a u konačnici i zagrebačkoj publici koja se, uostalom, uspostavila najtišom u sadašnjoj računici. 

Ključan trenutak dogodio se kad je Mila pozvala jedine prisutne koji nisu kulturni radnici_ce ili umjetnici_ce u publici da dignu ruku, od čega se u prepunoj Galeriji Nova, jedva promigoljilo četiri do pet sramežljivih dlanova. Naime, više nego o ičemu drugom, Milin je ulazak u galeriju sa stand-upom progovorio je o očiglednoj i inherentnoj potrebi da autor_ica komunicira (na ovaj ili onaj način) sa svojom publikom te iskrenom očaju koji se stvara kad u prostoru ostaje samo tišina. Dok kvantiteta posjetitelja_ica galerija i drugih kulturnih institucija ni u kojem slučaju nije pravilo kojem se treba pokoriti, bez obzira na zahtjeve birokracije i kapitalističkog sistema, ne možemo se, kao oni koji žele i žeđaju komunikaciju s publikom, ne pitati gdje se dogodio jezični nesporazum? Stand-up nastup Mile Panić u Galeriji Nova stoga je sigurno jedan od najzanimljivijih autorskih istupa koji duboko ponire u naša vlastita jezična licemjerja i stavlja upitnik nad strukture moći koje formuliramo u jeziku i s jezikom visoke kulture.    

Razlike u načinima na koje medije prate i koriste mlada i starije publike postaje sve vidljivija, a novim navikama čitatelja trebat će se prilagoditi i nezavisni mediji. Kulturpunkt je tijekom 2020. godine, u suradnji s Dinom Vozab i Davorkom Vidović, istraživačicama medijskih sustava i publika, proveo istraživanje navika praćenja kulture u medijima kojim su istovremeno dotaknuta pitanja općeg interesa široke populacije za kulturu i kulturne sadržaje, praćenje neprofitnih medija i medija specijaliziranih za kulturu, a poseban fokus stavljen je na pitanje medijskih navika mlade publike. Anketno istraživanje provedeno je na 440 ispitanika/ca u dobi između 15 i 68 godina iz svih krajeve Hrvatske te različitog stupnja obrazovanja, od čega je ipak najveći broj ispitanika/ca imao završeno visoko obrazovanje.

Istraživanje je pokazalo kako mlađa publika (od 18 do 29 godina) izražava podjednak interes za kulturu kao i starije dobne skupine (30 godina i starije), no starije publike pokazuju nešto veći interes za nezavisnu kulturu. Obje skupine kulturu najčešće prate na online medijima te putem Facebooka, no starija publika u većem postotku čita tiskane medije i newslettere, a mlađa publika Instagram. Internet portali, Facebook, Instagram i YouTube najvažniji su izvori kulturnih sadržaja za mlađu publiku koja u prosjeku slabo prati neprofitne medije, a isti generacijski jaz vidljiv je i u usporedbi praćenja neprofitnih kulturnih medija koje češće prati starija publika. Istraživanje je također pokazalo da je u razdoblju restrikcija kretanja zbog pandemije Covid-19 u usporedbi sa starijim publikama, znatno većem udjelu mladih porastao interes za internetske i digitalne umjetnosti.

Prije samog anketnog istraživanja provedene su i dvije fokus grupe s mladim medijskim publikama kako bi se mapirale teme za izradu upitnika za anketno istraživanje. Mladu publiku s posebnim interesom za medije predstavljali su studenti/ce novinarstva. Karakteristike medijskih sadržaja koje ova publika najviše cijeni su osobnost ili autentičnost, bliskost vlastitom iskustvu, prilagodljivost vlastitim navikama, neposrednost, događanje u stvarnom vremenu i osjećaj uključenosti u događaje. Preferiraju vizualne i kraće formate, fotografije, video sadržaje i kraće, duhovite ili inspirativne rečenice/citate. Kulturu prepoznaju kao medijski zanemarenu i percipiraju ju više u okvirima visoke kulture, no u kontekstu onoga što zaista prate najviše se ističe popularna kultura. Društvene mreže dominantna su im medijska platforma, a pritom više cijene Instagram za kojeg smatraju da je personaliziraniji i zabavniji, dok Facebook vezuju uz zastarjelost, zasićenje informacijama, ozbiljnije sadržaje i starije publike. Instagram percipiraju kao primjereniji medij za praćenje kulturnih sadržaja, posebno vizualnih poput fotografije, a YouTube za praćenje glazbe i kao alternativu televiziji.

Publiku zainteresiranu za kulturu predstavljali su studenti/ce društveno-humanističkih ili umjetničkih studija ili polaznici kulturnih radionica. Sudionici ove fokus grupe uglavnom su jako zainteresirani za kulturu i zanimaju ih različiti kulturni sadržaji – od mainstream do nezavisne kulture, a obrazovanje, učenje i nadogradnju znanja navode kao važnu ulogu medija. Kao glavne razloge praćenja kulturnih medija i sadržaja sudionici navode želju za informiranošću te „ostankom u toku“ jer se kultura brzo mijenja. Društvene mreže – posebno Instagram – i ovoj grupi su najvažniji medij, pogodan za praćenje različitih vizualnih umjetnosti, ali i rada kolega. Uz Instagram, Facebook također ima važnu ulogu u informiranju o kulturi, dok druge medije najčešće prate posredno, preko poveznica na društvenim mrežama. Za razliku od prve, ova fokus grupa YouTube više koristi za edukaciju i kao platformu za praćenje dokumentaraca ili livestream seminara te navode i podcast kao format važan za ozbiljnije teme. Prva skupina nešto više koristi Twitter i povezuje ga s brzim informacijama o nekim društvenim i političkim pitanjima, što prepoznaju kao korisno za vlastitu struku, dok ga druga skupina uopće ne prepoznaje kao relevantnu mrežu u Hrvatskoj.

Rezultati istraživanja u skladu su s popularnom percepcijom da je Facebook, iako i dalje vrlo popularan, dominantno korišten od starijih generacija, dok je Instagram popularniji među mladima. Također, vidljivo je da medijski sadržaji – zabavni i informativni – koji se obraćaju mladima ili ih oni sami produciraju, postaju sve sažetiji kako bi u što kraćem formatu prenijeli informaciju publici, koja ima sve ograničeniji raspon pažnje, upravo zbog jako velike količine sadržaja koja im je na raspolaganju. Iako društvene mreže čine važan medij informiranja za obje skupine sudionici kažu kako im društvene mreže znaju stvarati zamor i osjećaj „zasićenosti“ informacijama. Osim toga, na društvenim mrežama često osjećaju manjak kontrole nad sadržajima te ukazuju na nametnutost sadržaja koji im se nudi na feedu, kao i opći dojam da algoritmi određuju što će im se prikazati.

Koliko god bile kritizirane zbog neobjektivnosti i algoritama koji nas zadržavaju u istoj sferi sadržaja bez obzira na široku ponudu, društvene mreže i dalje ostaju najpopularnije medijske platforme koje uvelike utječu na sadržaj i oblikovanje vijesti. Istovremeno, svakog se dana rađaju nove aplikacije i medijske platforme, a gotovo je nemoguće predvidjeti koja od njih će opstati. Jedno je ipak sigurno – dok starije generacije uhvate korak s novim trendovima i medijima gdje s mladima mogu komunicirati u istom prostoru, mlađe generacije migriraju na nove platforme. Sve to događa se u potpuno privatiziranoj sferi velikih tehnoloških kompanija koje sve više kontroliraju načine na koje konzumiramo vijesti i kulturne sadržaje, a svaki pokušaj njihove regulacije do sada je bio neuspješan. Da bi došli do publike, mediji tako moraju sve više ulagati u svoju promidžbu što je posebno opterećujuće za nezavisne medije koji najčešće raspolažu s oskudnim sredstvima, a bave se vrlo specifičnim, uskim temama te objavljuju dugačke, analitičke tekstove koji sve teže dolaze u fokus publike, posebno mladih. Unatoč tome, svakako treba raditi na jačanju medijske pismenosti i kritičkog mišljenja mladih, ali i starijih generacija te poticati medijske forme koje će najbolje odgovarati pojedinim zajednicama, kao i omogućavati prostore njihovog objavljivanja.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta Izvan sigurne zone, financiranog od strane Zaklade Kultura nova. Istraživanje je moguće preuzeti u pdf formatu na linku.

“Multimedijski projekt Publika rezultat je višegodišnjeg istraživanja odnosa čovjeka prema nadzoru, privatnosti i tehnologiji. Olako shvaćajući ili zanemarujući doseg tehnologije današnjice, koja briše granice između osobnog i javnog prostora te informacija, ljudi mahom nesvjesno narušavaju svoju i tuđu privatnost. Koristeći šifrom nezaštićene, lako dostupne IP adrese i web kamere, bilježim ljude i situacije u privatnim prostorima na cijelom svijetu. Preuzimajući kontrolu nad kamerama u većini slučajeva opremljenim infracrvenim senzorom i s mogućnošću pomicanja od 360º čekam, kadriram i dokumentiram trenutke iz života ljudi koje ne poznajem. Suočavajući gledatelja s prikupljenim materijalom, želim potaknuti na razmišljanje o nekima od glavnih pitanja nadzora danas – tko i kada nadzire i u koje svrhe će se prikupljeni materijal koristiti?”, piše autor.

Dario Belić rođen je 1989. u Zagrebu. Godine 2013. završio je preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i upisao diplomski studij fotografije. Izlagao je na nekoliko grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

Izložba je otvorena do 21. listopada.

(…)

Dan za danom, slikom na sliku, bod po bod, kretnjom za kretnjom, ove umjetničke prakse pozivaju na pokušaj promišljanja pitanja kakve odnose, institucije i okvire rada trebamo. Iako umjetnost i njezine institucije nisu izuzete iz uključenosti u potku ideologije i sveobuhvatnu mrežu komercijalizacije i monetizacije, neke od ovih metoda mogu biti ključ za razmišljanje o mogućnosti drugačije uloge umjetnosti koja, dok se neizbježno komodificira i uklapa u sistem, istodobno uzmiče u druge forme i oblikuje modele umjetničkog i kulturnog djelovanja.

Te procese možemo shvatiti i kao svojevrsna materijalna i “društvena” tkanja – dugotrajne procese vlastitih napora, otpora, zamora, poraza, impulsa ustrajnosti koji istodobno pletu i raspliću mreže povezivanja unutar lokalnih zajednica u kojima djeluju i kojima se obraćaju. Razmišljanja Waltera Benjamina o odnosu sjećanja i zaborava i Penelopi koja danju plete tkanje koje potom noću uništava kako bi kupila vrijeme i zaštitila se od prisilnog braka, čini se prikladnom metaforom za razumijevanje kontradikcija procesa koji ove prakse pokreću. One su prožete paradoksom u kojem svrsishodni napori neizbježno zapadaju u procese stagnacije i rastakanja, no istodobno se sa svakim impulsom ponovnog započinjanja odupiru zaboravu aktivno oblikujući vrijeme i prostor u kojem djeluju”, stoji u najavi.

Radionica Vahide Ramujkić Planiranje kolektivne akcije: radionica dokumentarnog veza (Galerija Nova – Showroom, Teslina 7, Zagreb) održava se u četvrtak, 3. ožujka od 18 do 21 sat, izvedba i razgovor BADco. Institucije treba graditi: Stasis (POGON Jedinstvo, Trnjanski nasip bb, Zagreb) u petak, 4. ožujka u 18 sati, a otvorenje izložbe Dan za danom je u subotu, 5. ožujka u 12 sati. Izložba ostaje otvorena do 30. travnja. 

Ova izložba dio je zajedničkog projekta Ovo je sutra. Povratak izvorima: oblici i djelovanje u budućnosti, realiziranog uz podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa. Više o umjetničkim radovima na izložbi pročitajte ovdje.

Projekt BADco. realiziran je u suradnji s projektom Upgrade!, u partnerstvu s Operacijom: Grad, Centrom za mirovne studije (CMS) i Attackom

Publikacija Umetnik kao publika, kruna je projekta Forum: publika o radovima vizuelne umetnosti, koji je tijekom 2011. i početkom 2012. godine bio organiziran u Beogradu. Ta studija recepcije suvremene umjetnosti u u fokusu je imala one beogradske suvremene umjetnike, umjetnice, aktiviste i aktivisktinje, koji u svom radu ostavljaju slobodnom poziciju primatelja i čitatelja umjetničkog djela. 

Autorica projekta Boba Mirjana Stojadinović, istaknula je da ovaj projekt foruma predstavlja studiju slučaja krhkog stanja umjetnosti i njene recepcije  te je dio obuhvatnijeg istraživanja odnosa umjetnika, umjetnosti, institucije i javne domene u Beogradu, u periodu  od 2000. godine do danas. Beogradske diskusije o umjetnosti i njenoj recepciji zamišljene su kao razmjena mišljenja publike, uz pomoć moderatora i materijala koji su izabrani umjetnici unaprijed pripremili. Status publike podjednako je pripao svim sudionicima rasprave te se inzistiralo na opuštenom i neformalnom pristup temi.

Smisao ovakvog suočavanja umjetnika, umjetnosti i publike, nije u davanju prostora za interpretaciju djela od strane njegovog autora, već u stvaranju aktivne komunikacije među umjetničkim radom i publikom. Ovakav forum je omogućio “razmišljanje naglas”, suprotstavljanje dojmova bez pretenzija da postoji samo jedan pravi odgovor ili jedinstveno viđenje umjetnosti. Također, realizacija razgovora i diskusija ovakvog tipa na mjestima održavanja izložbi, pokazala se kao primjer dobre prakse za pojačavanje vidljivosti kvalitetnih i provokativnih umjetničkih radova. 

Prema riječima Bobe Mirjane Stojadinović, pozicija na kojoj forum Umetnik kao publika djeluje jest nezavisna od monopola moći u kulturi. Ovaj projekt traži upravo disperznost suradnje, kritički se dotičući različitih okolnosti stvaranja, produkcije i reprezentacije. Umjetnički radovi o kojima se razgovaralo odabirani su po kriteriju provokativnosti i izostanku javnog priznanja u lokalnoj sredini, po inherentnoj kritičnosti i kapacitetu konstruktivnosti te po širini pogleda i skepse spram različitih umjetničkih, kulturoloških i društvenih odnosa. 

Zaključna publikacija Umetnik kao publika tematizira rad Jelice Radovanović i Dejana Anđelkovića, Nataše Teofilović, izložbu Peti park – borba za svakodnevicu na kojoj su sudjelovali Branko Belaćević, Dubravka Sekulić, Jelena Stefanović, Marko Miletić i Srđan Prodanović, zatim radove Dušice Dražić, Vahide Ramujkić, Gorana Đorđevića, Nine Hohl, Danila Prnjata, Milene Putnik i Branke Kuzmanović te seriju akcija Bioskopi: povratak otpisanih. Produkcija tiskanog materijala za ovaj projekt bila je osigurana u okviru festivala Na sopstveni pogon beogradske nezavisne kulturne scene te projekta Mesta za kulturu Asocijacije Nezavisna kulturne scene Srbije.

Osim u tiskanom izdanju, publikacija Umetnik kao publika objavljena je i u elektronskoj formi te se u cijelosti može besplatno preuzeti na istaknutom linku. Više o projektu i održanim diskusijama možete saznati ovdje. 

P. N. / Umetnik kao publika /  Foto: Thomas Struth, Audience, 2004

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• Einsturzende Neubauten
• Reagiranja struke: arhitektura i moral
• Thru’ these Architects Eyes

 Krešimir Vogrinc, direktor Kičme na otvorenju

 Darija Žilić i Irena Matijašević

 Gordan Nuhanović i Srećko Horvat

Ljubomir Stefanović, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec, Branko Čegec

Na posljetku pohvala organizatorima koji su i ove godine vlastiti entuzijazam i osjećaj za kvalitetnu književnost uspjeli pretočiti u bogat i zanimljiv program, uz želju da riječka Kičma nastavi čvrsto i uspravno stajati i narednih godina.

Jedina poveznica među mladom, aktivnom generacijom kazališnih redatelja bila bi njihova različitost. Svatko razvija neki svoj, osebujan stil na ruševinama dekonstruiranog teatra vječno plešući po granici između performansa i predstave. Malo toga je ostalo od klasičnog kazališta. Toj generaciji pripada i Marina Petković Liker.

KP: Možeš li se ukratko predstaviti – koja su sve polja tvog djelovanja, koji su tvoji primarni interesi i gdje se nalaze počeci tvog rada?



M. P. L.: Diplomirala sam fonetiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Radim na sva tri polja, moji interesi se isprepliću i nadopunjuju. Znala sam što želim još u osnovnoj školi. I moja ljubav prema svim poljima krenula je zapravo od ljubavi prema kazalištu. U Učilište ZeKaeMa sam krenula 90-e, a prvu predstavu sam napravila u osmom razredu i tada sam shvatila da su kazališna predstava, autorski pristup i suradnja s ljudima moja osobna potreba za izražavanjem, istraživanjem i djelovanjem. Sve dalje samo je izoštravalo i širilo moje interese pokrećući se iz te osnovne točke.

Neka cijeli ovaj svijet ili O… / Pokušaji 7, 8, 10

KP: Završila si kazališnu režiju. Tvoje zadnje dvije predstave dio su istraživačkog ciklusa kroz koje si se bavila pitanjem nemoći, a u prvoj si predstavi Neka cijeli ovaj svijet ili O… / Pokušaji 7, 8, 10 u fokus uzela kazališnu nemoć. Kako to da već na početku otvaraš takvo esencijalno pitanje?

M. P. L.: Kao što kažem, to i nije sam početak, ali možda bih ga mogla nazvati profesionalnim početkom. Dakle nemoć je sama po sebi neki temeljni osjećaj koji pratim i u sebi, ali i u ljudima oko sebe. Čini mi se da je to osjećaj ili stanje koje na različitim razinama zaokuplja društvo u kojem živimo. Kazališna nemoć logično je polje mog istraživanja i propitivanja. Budući da je moje temeljno uvjerenje da je kazalište mjesto maksimalne moći, odnosno da duboko u sebi vjerujem da kazalište može djelovati, mijenjati, pa i promijeniti svijet na bolje (vrlo utopističko uvjerenje), i da se to moje uvjerenje neprestano slama u kreiranju kao i u gledanju kazališne predstave, pitam se može li kazalište zaista djelovati, komunicirati, postići katarzu, imati moć.

Prva predstava Neka cijeli ovaj svijet ili O… / Pokušaji 7, 8, 10  bavila se nemoći u čitavom svom apstraktnom značenju koje smo onda kroz istraživanja koja smo proveli na sebi, svaki izvođač za sebe, konkretizirali i kolažno izvodili izmjenjujući solističke i grupne dionice. Pritom se sam način slaganja, odnosno režiranja izvedbe bavio pitanjem kazališne nemoći. Tako da je i moja redateljska pozicija komunicirala pitanje nemoći u nastojanju da dosegnem ono što vjerujem da kazalište može, mogućnost kazališta da djeluje politički, društveno i emotivno. Moje je pitanje kako to postići, je li publika spremna na to, jesmo li mi izvođači spremni na to, je li to uopće potrebno?

Druga se predstava bavila malo konkretnijom nemoći – živimo u jednom društvu u kojem su se ljudi kroz posao koji obavljaju odvojili od samih sebe. Proces rada na ovoj predstavi bio je prilično bolan. Meni je jako važan rad s ljudima, suradnja, pokretanje i mene kao autorice i cijelog autorskog tima, izvođača kao autora odnosno ljudi koji misle i žele nešto reći, to je nešto što može biti prilično bolno za sve izvođače i sve autore. Moram priznat da i dalje vjerujem u takav način rada, mada nekad mislim da od toga treba odustati i da ne treba na taj način raditi, nego klasično režirati i postaviti autokratsku poziciju redatelja.

KP: Misliš li da ta muka koja proizlazi iz kolektivne kreacije upravo daje smisao tome da treba raditi upravo na takav način?



M. P. L.: Apsolutno, to je moje duboko uvjerenje, mislim da je važno u toj muci stalno imati svijest da se u stvari radi o lakoći, ne dopustiti da te ta muka pojede. Kad sve prođe i kada se izliječim od te muke, mislim da uvijek treba na taj način raditi. Tu su dakako okolnosti važne, jesu li ljudi spremni, koliko mogu dati a koliko ne mogu, do kuda mogu ići, dakle neka osobna očekivanja, nešto što se može uplesti u krivo, ali ne treba prestati vjerovat u takav način rada.

KP: Govoreći o kazališnoj nemoći upotrijebila si različite stvari. Zašto ti je kazalište kao medij zanimljivo, u kojoj se poziciji nalazi danas i kakvo je danas ovdje – ono na koje se referiraš?



M. P. L.: Kazalište je za mene najmoćniji medij, to je moj osobni stav (iako je u neprestanom preispitivanju). Glumac je, kada se nalazi na sceni, u poziciji maksimalne moći, on uzima neko vrijeme, publika mu ga želi dati i njegova je maksimalna odgovornost u tome što će i kako izvesti. Činio nešto ili ne činio, kako god upotrijebio tu moć, on je i dalje koristi. Nadalje, taj skup ljudi, jer kreatori nisu samo glumci već i publika, i taj čin komuniciranja jednako djeluje i na dobrim i na lošim predstavama. Ti se uvijek kao publika nalaziš u nekoj grupi, kojoj ne moraš nužno pripadati, ali već samim tim trenutkom u kojem vam se događa nešto slično, bez obzira što ti možeš birati bilo koju perspektivu, bilo koji pristup tome što se tamo događa, nalaziš se na mjestu i u događaju u kojem su svi odgovorni za ono što se događa i koja ima veliku moć djelovanja i promjene. Ovo zvuči utopistički kao da kazalište zaista može nešto učinit. I stalno se propitujem, i mislim je li to zaista tako, ali ipak to je moj duboki osjećaj kojem se pokušavam vraćati.

Mislim da kazalište generalno nije u toj poziciji u kojoj bih htjela da jest niti da će bit u poziciji da prakticira tu moć. Pitanje je radi li se kazalište za publiku. Mi to možemo negirati koliko hoćemo, ali se radi uvijek za publiku i ako nema publike ono zapravo ne može postojati. Često se predstave događaju za dvadeset kolega koji su tu iz nekih drugih razloga. Čini mi se da je kazalište izgubilo aktualnost ili bolje reći atraktivnost, ali to se dogodilo jako davno i ne treba više plakati za tim. Mislim da ne treba odustati od kazališta iako većina ljudi koje znam nema potrebu ići u kazalište.

Što se tiče trenutne situacije s kazalištem kod nas meni je drago što postoje različite stvari, što moje kolege rade intenzivno i puno i što su toliko jasni u svojim kazališnim izričajima i stvarima koje rade. Međusobno se jako razlikuju u poetikama, ali su dosljedni, aktualni, angažirani i zanimljivi. To mi se jako sviđa. Što se pak događa sa starijim kolegama to mi je također drago – drago mi je da to postoji jer na račun toga mlađe kolege mogu biti aktualni i zanimljiviji. Nisam imala prilike toliko putovati i vidjeti stvari koje se događaju vani. Nažalost, dok učiš – učiš iz primjera koji ti ne omogućuju da osjetiš tu strast s kojom si krenuo, žar od kojeg si krenuo i oni se postepeno gase. Nekada se od toga možeš odvojiti, nekada ne. Prestaješ vjerovati u uzore i u tome se krije nemoć, ali događaju se i različiti ekscesi. Referiram se na sve što vidim i doživim.

Raditi! Raditi…/ pokušaji 6, 9, 11

KP: Čini mi se, barem u onoj mjeri u kojoj poznajem kazalište da su kod nas dominantna dva ekstrema. S jedne strane su prosječno dobro producirani kazališni radovi klasičnog tipa i s druge strane diskurzivno neprohodni radovi koji pokušavaju otvoriti nove prakse kazališta, kao kontrapunkt ovoj drugoj strani, svojevrsno reakcionarno kazalište. Postoji naravno i sredina. Na koji način ti to vidiš? I druga stvar koja se na to nadovezuje je pitanje obrazovanosti publike, odnosno nedostatka obrazovanosti za ovaj drugi pol.

M. P. L.: Moglo bi se i tako to označiti. Postoje oni koji rade klasično kazalište i oni koji od njega odstupaju i stvaraju novo (makar to novo kod nas često bude i vrlo staro, ali meni je to nebitno). Pitanje prohodnosti i neprohodnosti je upitno. Klasične predstave su samo naoko prohodne. Često se postavljaju komadi iz lektire, upravo zato da bi se osigurala publika kojoj bi predstava onda navodno trebala biti prohodna. Međutim posebno tada publika analizira i primjećuje uglavnom samo priču, tekst, ponekad izvedbenost glumca. Ostali elementi kazališne predstave ostanu neprimjećeni i nedoživljeni. U onim predstavama, novog kazališta, gdje priča i tekst imaju manju ulogu publici se može učiniti da je predstava neprohodna. Tu bi se onda moglo razgovarati o obrazovanosti publike. Kod nas se ljudi ne obrazuju da misle svojom glavom, da budu kreativni, da budu otvoreni za nešto drugo i vodi ih se na ove mainstream predstave kao što ih se vodi i u muzeje i u školu u prirodi, da bi se odradio program. Vrlo malo im se dopušta sloboda u mišljenju, ne potiče ih se na vlastiti stav, na mogućnost da djeluju, misle, budu… Mislim da je to veliki problem i da se to neće promijeniti dok se ne promijeni nešto u obrazovnom sustavu. Mislim da se ljudi trebaju obrazovati za neki drugi sistem u kojem trenutno ne živimo i u kojem ne znam hoćemo li ikada živjeti.

KP: Kroz obrazovanje smo stigli do tvog drugog prostora rada i istraživanja koji je usmjeren na govor i artikulaciju.

M. P. L.: Glas i govor, scenski glas i govor odavno su polje mog interesa. Kroz rad na sebi te kroz Studij fonetike krenula su moja istraživanja i rad s drugima. Ono čime se bavim u jednom se dijelu tiče zaštite glasa i tehnike govora – kako sportaš priprema tijelo za nastup, tako i izvođač treba svoj govorni aparat osposobiti i osigurati mu vještinu za ostvarivanje izvedbenih zadataka. Umjetan govor, kakav je uvijek onaj koji glumac izgovara na sceni, potrebno je pretvoriti u što prirodniji. Na neki način to znači da moramo ponovo naučiti sve ono što tijelo i um već znaju. Konkretno se bavim s jedne strane higijenom i estetikom glasa i govora, to je početni dio, a drugi dio je kako da taj govor postane što prirodniji, misao što oštrija. To je u biti potpuno suprotno onome što radim u kazalištu, ne radim klasične tekstove, ne polazim od predloška, već on nastaje iz procesa. A kada radim s glumcima na njihovom govoru koristim klasičan tekst i pokušavam postići i stvoriti prirodnost u tim rečenicama, kako da to

zvuči ozbiljno, oštroumno, maksimalno organsko, radim kroz tijelo, kroz aktivaciju tijela i spajanje tijela s glasom i govorom. Kad se postigne da je govor logičan, prirodan i jasan mora biti dovoljno glasan i razumljiv i za onoga tko sluša.

Kao redateljicu me ne zanimaju tekstovi, a kad radim na govoru radim na tekstu – to nije fer. Zanimljivije mi je raditi s dramaturgom, raditi na tekstu i analizirati ga, ali kao redatelj vjerujem da deset ljudi u ovom trenutku sada može reći više nego jedan čovjek koji je nešto napisao pod nekim svojim okolnostima u nekom vremenu i prostoru koji je drugačiji ovoga sada. U to ne ubrajam Shakespearea.

Carolyn J. Lukensmeyer, članica savjetničkog tima američkog predsjednika Baracka Obame za pitanja razvoja sudioničke demokracije te stručnjakinja za inovativne i učinkovite modele građanske uključenosti/građanskog aktivizma u procese donošenja odluka javnih politika, osnivačica je i predsjednica američke neprofitne organizacije AmericaSpeaks čije djelovanje je usmjereno na razvoj i implementaciju inovativnih deliberativnih alata. AmericaSpeaks i njezini međunarodni ogranci Global Voices uključuje oko 145 000 članova. Pod njezinim upravljanjem, AmericaSpeaks je stekla međunarodnu reputaciju vodeće organizacije u području sudioničke demokracije i demokratske obnove. Doktorirala je na području organizacijskog biheviorizma na Sveučilištu Case Western Reserve, a poslijediplomske studije završila je na Gestalt Institutu u Clevelandu. Autorica je brojnih publikacija među kojima su Public Deliberation: A Manager’s Guide to Citizen Deliberation, Institutionalizing Large-Scale Engagements in Governance: A Link Between Theory and Practice in Beyond e-Government and e-Democracy: A Global Perspective (2008).  U Zagrebu je gostovala u studenom 2009. na poziv Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i tada je održala predavanje o važnosti sudioničke demokracije.

KP: Važan pravac o kojem treba misliti pri zagovaračkim strategijama je zagovaranje prema publici, za razliku od dominantnog zagovaranja političara i biroktatskog sustava. Koji su mogući modeli za zagovaranje i pridobivanje povjerenja publike, odnosno javnosti?

KP: Rekli ste da je jedna od ključnih stvari za animiranje građana uključiti političare na način da oni zaista reagiraju i slušaju građane. Pitanje je kako to postići? Kako navesti političare da se uključe i saslušaju? I kako ih uvjeriti da je to i u njihovom interesu?

C. L.: Danas se političari često nalaze pod pritiskom pojedinih interesnih grupa –  žele biti izabrani, i bivaju izabrani. No kada dođu na poziciju, pritisak počinje rasti. Javnost želi rješenja. Ponekad političari lako razumijevaju koliko je važno uvesti javnost u raspravu te dati više prostora pojedinim interesnim grupama, jer to u stvari i njima daje prostora za manevriranje. Kad javnost dođe do rješenja, na političaru je u pravilu zadatak da ga sprovede u djelo. Temeljno je imati političku volju i političku moć, ali tek ako političar ima javnost na svojoj strani ponovno će biti izabran na izborima. Stoga je potrebno sudjelovanje građana definirati na način da i političare u tome vide svoj interes. 

KP: Djelovanje političara u našem lokalnom kontekstu se temelji na ishitrenim potezima, “gašenju požara” u zadnjem trenutku i teško je u takvim okolnostima one koji su na pozicijama moći dovesti do dugoročnog promišljanja i planiranja. Kakve su mogućnosti djelovanja u takvom kontekstu, a s ovakvim ciljem?

C. L.: Hrvatska je mlada demokracija i takva je situacija uobičajena u nerazvijenim infrastrukturama. Većina situacija koje su se pokazale uspješnima i učinkovitima u ranim demokracijama je rad i djelovanje na onim točkama i pitanjima na kojima se ionako mora raditi, uz uvjeravanje političara da uključe građane u te teme, koji bi tako bili aktivni ko-agenti u rješavanju određenih problema i situacija. Tako bi dakle građani sudjelovali u donošenju odluka koje su ionako političarima u agendi. To je na primjer usvajanje budžeta – zašto se građane ne bi u to uključilo? Pitanje budžeta će istodobno stvoriti i interes građana, a njihovim uključivanjem moguće je dovesti do dugoročnijeg razmišljanja, jer javnost uostalom o takvim stvarima i inače vrlo često razmišlja.

No, istina je da je teško je prenijeti rad i planiranje s kratkoročnog na dugoročan način razmišljanje. Razlog tome se nalazi s jedne strane u izbornim ciklusima, a s druge strane je problem i u trenutnoj perspektivi financijske krize.

KP: U svakom slučaju, u pogledu civilnog djelovanja važna je podrška medija. No, kako ostvariti suradnju medija i dobiti podršku u medijskom prostoru koji je pod velikim utjecajem kapitala?

C. L.: Mediji su u vrlo rizičnoj poziciji ne samo u mladim demokracijama, već i u starim demokracijama jer su diktirani utjecajem kapitala i vođeni onim tko ih posjeduje, tko im je vlasnik. U starim demokracijama se to također događa u posljednjim desetljećima. U ranijem razdoblju, u dvadesetom stoljeću su mediji uglavnom bili u vlasništvu onih kojima je do samih medija bilo stalo na nekoj tradicionalnoj razini. U Americi je kvaliteta jako pala, mnogi community mediji su nestali, televizija je u potpunosti ideološki oblikovana, a javni mediji su jako slabi i gotovo nestaju. Ali mislim da je i dalje jako važno da ljudi rade na tome, da investiraju i materijalna i intelektualna sredstva i tako stvaraju i potiču razvoj community medija.

U Americi su na tom području jako aktivne Knight Foundation, nacionalna zaklada za demokratizaciju medija, te Aspen Institut. Oni postavljaju najvažnije pitanje, a to je kakve informacije zajednica treba da bi se ponašala demokratski. Također, umjesto da u komisiju postavljaju neke politički utjecajne figure, oni pozivaju organizacije koje su angažirane u animiranju građana i koje slušaju građane.

KP: Drugi važan aspekt u animiranju i angažiranju građana nalazi se u javnom prostoru, no on također postaje sve ugroženiji u današnjim sustavima i okolnostima.

C. L.: U SAD-u je situacija po pitanju javnog prostora bila prilično dramatična, svaka zajednica ima svoje uzlazne i silazne faze. U našoj povijesti je svaka zajednica dolazila iz različitih konteksta i one su stvarale svoje trgove kao mjesta susreta, mjesta na kojima su donosili odluke, tako da imamo bogatu tradiciju javnih prostora kojima su se ljudi koristili za različita okupljanja. Amerika ima bogatu tradiciju javnog prostora, a rastom i širenjem gradova njihova se pozicija mijenjala. Ja sam rođena u Clevleandu, i gradonačelnik Clevelanda je nekada sazivao sastanke građana kako bi s njima komunicirao i razmjenjivao ideje i pitanja te diskutirao o problemima. Sada dolazi do toga da gradske vlasti moraju platiti komercijalnu cijenu najma prostora kako bi ih mogli koristiti za javna okupljanja. Mnoge su zajednice to prepoznale – prepoznale su komercijalizaciju javnog prostora, ali i činjenicu da nemaju slobodu kretanja na nekim prostorima koje su do tada koristili, i da građani više ne mogu koristiti određene dijelove grada. Danas se nalazimo pred pitanjem kako možemo sagraditi ili stvoriti višenamjenske građevine kao što su nekada na primjer bile crkve.