Kako pisati o umjetničkom stvaranju – iznutra? U okvirima papirnatih margina, kako artikulirati ono što toliko ovisi o neizrecivom, mimosvjesnom, intuitivnom – i to na način da napisano zvuči i znači približno isto u glavi svake osobe koja izložene misli privremeno pounutri, pa kanalizira? Još je notorni antički kvaritelj mladeži izjavio da ne piše jer knjiga ne odgovara kad je nešto pitaš (tako barem prenosi njegov manje skribofobični nasljednik), i mada je istina da ništa ne može zamijeniti živu višestranu razmjenu i kontakt u istom prostorvremenu, formula je više dosjetka nego stroga istina – knjiga koja to želi, sasvim nam suvereno odgovara kad je nešto pitamo. Samo je moramo znati čuti.

Načela:
Započet ću pisati ovu knjigu tako što ću pronaći nešto, neko načelo, koje će mi reći kako da započnem.
Načelo za pisanje ove knjige bit će sljedeće: napisat ću knjigu na isti način na koji bih koreografirao predstavu.
Za mene to funkcionira jer eliminira moj najveći strah, a to je strah da ne znam što radim.
Mi obično ne znamo što radimo.
Mogao sam pronaći mnogo drugih načina da se umirim, da si kažem da je u redu započeti.
Započeti je teško.
Ovo je samo jedan od brojnih načina na koje mogu započeti.

Jedna takva sugovorljiva, u suvremenoplesnoj niši već kultna, a zapravo knjiga s potencijalom šire umjetničko-praktične primjene nego što naslov precizira, odnedavna je dostupna i u domaćem nam izdanju. Koreografov priručnik Jonathana Burrowsa originalno je objavio Routledge 2010. godine, a inačica u koprodukciji Akademije dramske umjetnosti i Hrvatske sveučilišne naklade (2025.) slijedi prošlogodišnje novo prošireno izdanje, čiji spretan i pametan prijevod s engleskog jezika potpisuje Sana Perić.

Razlomljen u poglavlja organizirana prema raznim motivima koreografskog stvaralaštva, koji se slažu i kombiniraju, pa vraćaju i variraju, dalje razlomljen u natuknice koje se međusobno nadopunjuju ili kontrastiraju, Priručnik je neobično, razvedeno i razigrano štivo koje se čita skokovito, štivo koje i samo iskače iz ruku i pokreće misli, pokreće tijelo.

Načelo ovog osvrta:
Pisat ću tekst paralelno čitajući Priručnik, dijelom pokušavajući u njemu odraziti sadržaj, stil i principe (na) kojima je knjiga građena, a dijelom stvarajući autorski kontrapunkt aspektima i gradivnim elementima Burrowsove knjige.
To je načelo kojem se uvijek vraćam kad mi je zadatak pisati o određenom tuđem radu.
Ne želim stati u jednosmjerni objektni odnos prema predmetu odnosno poticaju, nego stvoriti prostor na kojem supostojimo.
Jer mada sada pišem ja, prostor refleksije o radu-koji-nije-moj, barem za mene, prostor je koji ne pripada, nego na kojem se susrećemo, jedno drugo potencijalno mijenjamo.

Burrowsova knjiga slijedi nekoliko tradicija oko-umjetničkog pisanja, čiji se tokovi ulijevaju u njezin meki hrbat i stvaraju nešto bitno drugačije od svih svojih izvora. Jedna je tradicija pisanja o plesu pisanjem plesa, odnosno pisanim pokušajima da se iznađe način da tekst sadrži, postane, u dvije dimenzije utjelovi pokret, što će reći da ispiše fenomen kojemu je određujuće i imanentno upravo da nije fiksirani trag (zainteresirani neka istraživanje započnu uvidom u labanotaciju).

Razne svrsi (odnosno svrhama) shodne inačice za bilježenje tražili su avangardni praktičari kako bi na papir utisnuli plesne partiture i predloške, računajući na to da se življeni ples koji te partiture eventualno čita-odnosno-pleše od svoje osovine udaljava na najrazličitije moguće načine – i to je grananje i orbitiranje strukturalni dio rada.

Priručnik odatle dijelom slijedi i tradiciju neoavangardnih izvedbenih tekstova, odnosno predložaka za izvedbu niklih u eksperimentima fluxusovaca početkom druge polovice dvadesetog stoljeća, dijelom inspiriranih eksperimentalnim partiturama Johna Cagea. Bitna je dimenzija tih radova bila izmještanje strogog autorstva s ciljem da nešto nečije slobodno živi nastanjujući nepregledne i neselektivne druge, koji će sukreirati vlastite alternacije osnovnog predloška.

Koreografska partitura:
Napravite solo partituru za hodanje i napredovanje prostorom i oko njega na najjednostavniji mogući način.
Naznačite putanje, brzine, smjerove i duljine pauza.
Stopa promjene trebala bi se mijenjati i biti istovremeno nepredvidiva i predvidiva.
Osmislite svoju partituru na papiru: uživajte u procesu mapiranja.
Pokušajte uvježbati svoju partituru.
Nemojte se oslanjati na svoju “izvedbu” pokreta, samo se krećite onako kako se obično krećete kako biste stigli s jednog mjesta na drugo.
Što zapažate o koreografiji koju ste napravili? (…)
Je li zabavna?
(Vidi također “Promjena”, “Jednostavan materijal” i “Predvidivo i nepredvidivo”.)

Ali Burrows se uklapa i u manje elitnu i daleko prostraniju tradiciju knjiga koje se bave kreativnošću uopće, potencijalno potičući čitateljice na stvaralaštvo mimo uskih granica profesionalnog bavljenja ovim ili onim umjetničkim medijem. Ovdje nalazimo vrijednost Koreografovog priručnika kakva izmiče velikoj većini suvremenoplesne umjetnosti, često zatočenoj u uskim krugovima usko zainteresiranih, dijelom hotimice i slijedom vlastite odgovornosti, dijelom zahvaljujući širem društvenom uvjetovanju koje je poražavajuće teško stubokom prestrojiti.

Koreografov priručnik otvoren je, neposredan i svom naslovu usprkos, potencijalno poticajan da prirukuje raznim stvaralačkim modalitetima. Traži u tom smislu samo malo (ili malo više) recepcijske fleksibilnosti, kakva bi primjerice književnoj sceni – koja inače najviše profitira od how-to auto-meta-žanra – nevjerojatno dobro došla da je pokrene.

Forma:
Forma vas može ograničiti, ali vas može i osloboditi.
Forma vaše predstave jako utječe na pokret koji možete napraviti.
“Ali uistinu, funkcija ‘forme u tradicionalnom smislu’ upravo je omogućavanje onoga slučajnog, sretnog otkrića do kojeg dolazi u pregovorima s medijem koji pruža otpor.”
– Pjesnik Michael Donaghy, iz Wallflowers, The Poetry Society, 1999., str. 19.
“Gramatički sustav uzdiže se čvrsto i postojano poput stijena povrh vodopada, oblikujući i dajući poredak brzoj bujici vode.“ Ovom je slikom lingvist John Maher opisao odnos između gramatičkih pravila i neograničena bogatstva jezika.
– John Maher, iz Chomsky for Beginners, Icon Books Ltd, 1996., str. 65.
Ako se pobunite protiv forme, oslobodit ćete svoju maštu.

Naslovno namijenjen da bude i ostane pri ruci, Priručnik se opire pamćenju, ostaje bitno nesavladiv, nepročitljiv, ostaje uvijek otvorena knjiga. Vokabular je rudimentaran, ideje su temeljne i u svojoj potpunoj svedenosti beskrajno kompleksne; savršeno jednostavne i samim time vječne, neiscrpne.

Koreografov priručnik može biti tihi sugovornik kojem se neprestano vraćamo, sigurna točka, talisman, osobiti knjižni žanr koji nije samo, možda nije ni primarno, a na neki način nije uopće za čitati odnosno pročitati – praksa koju on traži na čitanje nalikuje, ali je nešto drugo, ili i nešto drugo, nešto više i manje od literature kao takve.

Jednim dijelom jer Burrows pogađa posve osebujan ton – singularan i disociran, angažiran i distanciran, prisutan i ispražnjen. Čitateljica zna i osjeća da čita knjigu rukama i nogama napisanu, autor se ne skriva, dapače, piše autoreferencijalno, piše beskrupulozno. Ali istovremeno ostaje dovoljno neutralan, neosoban, kao da ga susrećemo samo na praznoj stranici koju rahlo puni, u čistoj dvorani koja sve prima bespogovorno, uvijek ista.

Možda upravo ovdje leži idealna mjera pedagoške prisutnosti koja zahtijeva izvjesnu neuhvatljivost, djelomičnu i mjestimičnu samonametnutu (samosačuvanu) projekcijsku bjelinu. Ta bjelina onima koji uče i primaju daje prostora da dišu, maštaju, opiru se i pružaju otpor, a ujedno čuva i nešto zraka za iscrpljujući mentalni i emocionalni rad pedagoga.

Burrowsova pozadina jednakovrijedno pleše u klasičnom baletu i avangardnom, odnosno suvremenom, konceptualno usidrenom plesu, uz doticaje s hip hop tradicijom i aktualni profesorski angažman na Sveučilištu Coventry. Zahvaljujući svemu tomu duboko poznaje pedagoške prakse koje u statici pisanog jezika uvijek djeluju manjkavo spram živog vodstva i korektiva izvedbenih prijenosa znanja. No i tekst kao medij za prijenos znanja barata vlastitim prednostima stabilne baze kojoj se možemo vraćati, uz nju mjeriti vlastito razvojno vrijeme, a također može, uz osjećaj podrške i pripadanja, kultivirati veću slobodu i samostalnost.

Vjerujte svojoj dosadi.

Praktičari koji svoj primarni i osnovni medij nalaze u fizičkoj prisutnosti i eteričnoj prirodi izvedbe, često su nepovjerljivi prema prividnoj rigidnosti i ugrađenoj rastjelovljenoj neprisutnosti teksta. Burrows se i sam hrva sa zadanostima, ali i igra s mogućnostima teksta kojemu je osnovni cilj produktivna komunikacija s plesnim praksama. Odatle Burrows bilježi proces pisanja, polazi od bazičnih načela koja probijaju osnovne prepreke između želje i knjige.

Ples i pisanje na neki su način komplementarne prakse, i zato su obično dodirne točke među njima trenje, kao koža uz kožu: često plaho milovanje, ponekad naelektrizirana erotika, a nerijetko živa iritacija. Ne prožimaju se i ne miješaju, ali jedno na drugo mogu utjecati, mogu se pogurivati i inspirirati, dopunjavati i razigravati.

Burrows razumije, i to razumijevanje ne objašnjavajući prenosi, da tekst operira značenjem onkraj denotativnog, što će reći da tekst kao medij nadilazi zbroj rječničkog znanja, i radi jednakovrijedno sa zvukom, asocijativnim vatrometom. Riječ može biti okidač, kao što to može biti i osobiti slijed riječi, ili način na koji su poslagane na stranici, pa i kako se slova isprekidano naslaguju jedno uz drugo tipokoreografski – i sve to može pokrenuti misao koja pokreće stvaranje.

Zaboravite sve ovo.

Burrows zna i da knjiga uvijek radi i sa zaboravom, kao što s njime nužno radi i izvedba; radi s dosadom, s déjà vu, razumije da je zaborav i previd dio čitateljskog iskustva, a da zaboravljeno ili iskosa primljeno ne nestaje, nego emanira s nekog drugog mjesta uma drugačije.

Tekst Koreografovog priručnika rahao je i trusan, mjestimice stihovit, hiperrepetitivan i meditativan, i zahvaljujući načinima na koje je iskrojen generira osobit protokol čitanja, neku vrstu anti-čitanja – čita se samom sebi u kontrapunktu, na mahove i dahove. Koreografov priručnik koreografira čitanje, ali sâm i jest koreografija, samo na suprotnom kraju spektra od scenski izvedbene – Priručnik je plesopis, ne samo spis o plesu, nego plesno pisanje o plesu, pisanje iz plesa i za ples, pisanje koje se gradi kako se gradi koreografija: pokret po pokret, ponavljanjem i varijacijom, tečnim prijelazima i isprekidano.

Tekst:
Tekst nije ni više ni manje komunikativan od bilo čega drugog.
Tekst nije ni više ni manje značajan od bilo čega drugog.

Načelo ovog osvrta:
Za svaki je osvrt važno precizno dočarati sadržaj i doživljaj onoga o čemu se piše.
Ali važno je i ponuditi nešto što pripada vlastitoj, subjektivnoj i singularnoj perspektivi: asocijativne rukavce, stilističku slitinu između dvaju autorskih modaliteta, neslaganje, kritički otpor, moguću primjenu mimo očekivanja, produktivno pogrešno shvaćanje…
Ionako je nemoguće reći sve, a ne postoji ono najpametnije, i zato je najbolje što možemo ponuditi – najbolje što možemo ponuditi.

Modus konstrukcije knjige dijelom proizlazi iz polifonije iz koje izvire i od koje je satkana jer Priručnik je i neka vrsta živog arhiva koji sabire citatne misli raznih umjetnica i umjetnika plesa, istraživača i eksperimentatorica koje su oblikovale i oblikuju suvremeni i suvremeni ples. Knjiga je razgovor među raznim mudrim i hrabrim ličnostima kojem prisustvujemo, u kojem bez glasa sudjelujemo, u koji bilo kada možemo zaroniti po inspiraciju i misaoni otponac. Iznutra progovaraju Deborah Hay i Meg Stuart, William Forsythe i Andre Lepecki, Jerôme Bel i Zrinka Užbinec.

Koreografov priručnik stoga i jest i nije autorski tekst, ili je možda totalno autorski namjesto performativno Autorskog jer je eksplicitno i implicitno građen od znanja koje je dijeljeno, koje se premješta, zrcali i samo uvjetno citatno potpisuje. Znanje je najproduktivnije i najzdravije kad je meko i polifono, promjenjivo i dijeljeno, kad afirmira vlastite nutarnje kontradikcije. Tim više budući da je artworld težak prostor izrazite kompetitivnosti, izvedbene i manipulativne PC-nježnosti, frustrirane nesigurnosti u vlastitu vrijednost, pjegave političke samosvijesti i devastirajućeg osjećaja nemoći.

Burrowsov Priručnik otvara se kao utopijska alternativa, utjelovljujući najbolje od tog svijeta i vraćajući nas na prve postavke naše strasti prema i vjere u vrijednost umjetničkog rada i doživljaja.

Sve što je ovdje napisano, a što ne razumijete, naprosto ignorirajte i slijedite ono što vam govori instinkt.

A to je lekcija i za recepciju – razumijevanje se ne događa uvijek tako da ga je moguće verbalizirati, umjetnički doživljaj ne prati lektirni što-je-pjesnik-htio-reći, a čak ni autorica nije arbitar značenja vlastitog rada, nego tek pokretačica onoga što je uvijek, ako je umjetnički zanimljivo, veće od jednog sebstva.

Ples, kao i glazba, kao i poezija, nisu da ih se dešifrira, prepriča i prevede – mada je to jedna od mogućih igara koje s njima možemo zaigrati. One su da se slobodno iskuse, slobodnije nego gotovo išta drugo što se nudi u sadržajno hiperzgusnutom svijetu. Kad shvatimo tu slobodu usmjeravanja i otpuštanja vlastite pažnje, povjerenja u svoje doživljaje kakvi god bili, ali i u njihovu promjenjivost i višeslojnost, horizont mogućnosti da stvaramo i stvaramo svijet širom se otvara.

***

Mali i nepotpuni popis potencijalno korisnih knjiga za razne razine stvaralaštva (otvoren za dopune):

• Ursula K. Le Guin: Steering the Craft: A Twenty-First-Century Guide to Sailing the Sea of Story (Harper Perennial, 2015)
• Marguerite Duras: Writing (Brookline Books, 1999)
• Stephen King: O pisanju – Sjećanja na zanat (Lumen, 2024)
• Max Frisch: Crni kvadrat (Naklada Ljevak, 2010)
• Yoko Ono: Grapefruit: A Book of Instructions & Drawings (Simon & Schuster Ltd, 2010)
• Tomislav Zajec: Pravila igre: od prve ideje do prvog dramskog teksta (V.B.Z., 2012)
• Goran Stefanovski: Little book of traps: A scriptwriting tool (Dramatiska Institutet, 2007)
• Julia Cameron: Umjetnikov put: duhovni put oslobađanja kreativnosti (Stilus knjiga, 2024)
• Rick Rubin: Kreativni čin: način postojanja (Planetopija, 2023)

Ova publikacija, objavljena u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih autora i producenata te Hrvatskom sveučilišnom nakladom, predstavlja prvo sveobuhvatno djelo o švedskom filmu na hrvatskom jeziku. Knjiga istražuje ključne aspekte švedske kinematografije, od nijemog razdoblja i klasika poput Ingmara Bergmana do suvremenih autora poput Roya Anderssona i Rubena Östlunda, uz poseban naglasak na feministički film Mai Zetterling.

Na promociji će govoriti filmski kritičari Tibor Đurđev i Miro Frakić, anglistica i filmologinja Tatjana Jukić, grafički urednik Damir Gamulin te urednica knjige Diana Nenadić.

U spomen na Janicu Tomić, nakon promocije u 21 sat bit će prikazan švedski igrani film Djevojke (1968) redateljice Mai Zetterling, koji je značajno obilježio njezina predavanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Ulaz na događanje je slobodan.

Umjesto aktualnih beletrističkih naslova, primarna materija ovog čitateljskog kluba su publicistika, esejistika i teorijska literatura o određenoj temi, uz manji broj književnih naslova koji se nadovezuju na primarnu literaturu.

Grupa se u 2022. godini u Booksi sastajala na vrlo uspješnim i sadržajnim rasprava o na temu politika gledanja, čitanja o čitanju, popularne kulture i teorije zavjere. Članovi kluba čitali su knjige Dug: prvih 5000 godina, Ljudski rod i Povratak u Reims.

Sastanci ovog čitateljskog kluba nastavit će se održavati zadnjeg petka u mjesecu u 18 sati u Booksi, pod vodstvom Matije Price. Prva knjiga u 2023. godini kraće je djelo francuskog povjesničara Jacquesa Le Goffa Trgovci i bankari u srednjem vijeku.

Prvi idući sastanak održava se 24. veljače u 18 sati. Sudjelovanje je potrebno potvrditi do utorka, 21. veljače e-mailom s naslovom “Tematski čitateljski klub”.

Nagrađivana novinarka Barbara Matejčić u zbirci narativno-novinarskih priča Kako ste? uranja u ljudske strahove, poniženja, nepravde, gubitke, ali i ponos i nesalomljivost te nam pruža priliku da nam životi drugih, onih koji žuljaju hrvatsko društvo, budu malo manje nepoznanice. 

“Što zapravo znamo o drugima? Iz tog je pitanja proizašla ova knjiga. Iz želje da zađem u svakodnevicu ljudi koje prethodno nisam poznavala, posebno onih o kojima često imamo već uobličene, zakržljale predodžbe. (…) No, ljudi portretirani u ovih šest priča nisu predstavnici “svojih skupina”, oni ne progovaraju u ime drugih s kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, već samo u svoje vlastito, jer je to jedino i moguće. Iako su naizgled sasvim različiti – i po tome kako i gdje žive, i po tome što ih je snašlo i kako se s tim nose – ono što ih međusobno spaja jesu predrasude, osuđivanja, nepravde, društvene i institucionalne barijere u koje se zabijaju. Bez obzira o kojoj se osnovi radi – fizičkim ili psihičkim teškoćama, rasi, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji  – predrasude u svojoj pozadini uvijek imaju isti pokretač: neznanje koje nadomještamo mentalnim okaminama. Čak i kada bismo htjeli, nemamo svi priliku ulaziti u živote drugih, no zato novinarstvo može posredovati autentično tuđe iskustvo“, piše u knjizi Barbara Matejčić. 

Šest novih, neobjavljivanih novinarskih priča (s iznimkom Živila pička koje su prethodno izašle u književnom časopisu Sarajevske sveske) pružaju dubinski uvid u tamnu stranu Hrvatske, ispisujući intimističke portrete svakodnevice “drugačijih”, poniženih,  obespravljenih –  takozvanih građana drugog reda. Kolovoz u Šarić Strugi odvija se u iščekivanju fešte za Veliku Gospu, najvažnijeg društvenog događaja u malom selu na jugu Hrvatske gdje živi četrdesetogodišnjakinja koja je u prometnoj nesreći ostala nepokretna od vrata naniže. Jedna od sto autentična je dnevnička kronika posljednjih devet godina bolesti Zagrepčanke koja od 18 godine ima dijagnozu shizofrenije. Petica iz zadnje klupe prati romsku tinejdžericu koja se uz pomoć obrazovanja pokušava izvući iz segregiranog geta u kojem se rodila. U Običnom danu u Branimirovom životu ispisana su 24 sata onako kako ih čuje muškarac kojem je sa 17 godina nasljedna bolest, za koju nije znao da je ima, uništila vid. Osječka obitelj Lovrić povijest je agonije obitelji čiji je suprug i otac kao civil srpske nacionalnosti ubijen u Osijeku 1991. Živila pička višeglasna je priča o skupini lezbijki iz Splita koje pokušavaju živjeti slobodno, a onda ih u rano jutro napadnu mladi muškarci na plaži Bačvice, ističe se u uredničkoj najavi knjige.   

Barbara Matejčić slobodna je novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše redovito za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom “Marija Jurić Zagorka” (Hrvatsko novinarsko društvo, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.). Dobitnica je nekoliko europskih stipendija za novinarski rad. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je u Splitu (1975.), živi u Zagrebu. 

Knjiga Kako ste? izlazi u izdanju Zaklade Heinrich Böll, a uredili su je direktor Centra za istraživačko novinarstvo Srbije Branko Čečen i voditelj Ureda za Hrvatsku Zaklade Heinrich Böll Vedran Horvat.

Na stranici elektronickeknjige.com tako je trenutno od ukupno 179 objavljenih naslova dostupno 160 naslova, a tijekom 2015. godine elektroničke je knjige čitalo oko 115 tisuća čitatelja. To je, u odnosu na prethodnu godinu kada je čitatelj bilo preko 90 tisuća, povećanje od 25 posto. Ažurirano je i više od stotinu bio-bibliografskih autorskih bilješki koje su djelomično popraćene i portretima autora te su knjigama dodane kratke informativne bilješke, osvrti ili recenzije, a u probni je rad pušten i sustav za distribuciju besplatnih elektroničkih knjiga u tri najraširenija formata (ePUB, PDF, MOBI).  

Najčitaniji prozni naslov u 2015. godini je novoobjavljeni roman Ljubav je sve Krešimira Pintarića koji je u dva i pol mjeseca čitalo gotovo 3.800 posjetitelja, a iza njega slijede zbirke priča Kičma Dorte Jagić i U što se zaljubljujemo Romana Simića. Pjesnički naslov je Tri jeseni Ane Ahmatove koji je čitan 2.851 put, a iza njega slijede Tour de force Krešimira Pintarića i Upoznaj Lilit Sonje Manojlović.

Od publicistike ističu se knjige Mediji, propaganda i sistem Noama Chomskog koji je čitan 6.666 puta te Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! i Snaga utopije Dražena Šimleše. Esejistički radovi koji su privlačili čitateljsku pažnju su Barikade Borisa Budena i Razumijevanje filma Hrvoja Turkovića, dok su najčitaniji teorijski naslovi Filmske vrste i rodovi Nikice Gilića i Strukturalizam, semiotika i metafilmologija Hrvoja Turkovića.

Tijekom 2015. objavljena su dva pjesnička i dva prozna bloka. Krajem svibnja objavljene su zbirke pjesama Kvadratura duge Dorte Jagić, višestruko nagrađivane pjesnikinje i spisateljice, Južne životinje Irene Matijašević, višestruko prevođene pjesnikinje i esejistice, te Pleši, Modesty, pleši Darije Žilić, za koju je dobila nagradu Kiklop za zbirku poezije 2011. godine. Krajem lipnja predstavljene su zbirke pjesama Trickster Branka Maleša, dobitnika Goranova vijenca, najvažnije nacionalne pjesničke nagrade, Predmeti Marka Pogačara, najvažnijeg i višestruko nagrađivanog pjesnika mlađe generacije, te Golmanu, lovcu i šumaru Tvrtka Vukovića, čije su pjesme uvrštene u gotovo sve antologije i preglede novijeg hrvatskog pjesništva. 

Sredinom rujna izašlo je treće, prošireno izdanje zbirke priča Nasmijati psa Olje Savičević Ivančević, koja sada sadrži 23 priče, a za čiji je rukopis autorica dobila nagradu časopisa Vijenac i izdavačke kuće Algoritam za autore kratke priče do 35 godina, Prozak, te reizdanja prve dvije Marineline zbirke kratkih priča, Lift bez kabine i Pušite li?. Sredinom listopada objavljeno je drugo, izmijenjeno izdanje romana Ljeto u gradu Zorana Lazića, reizdanje romana Posljednji dani panka Gordana Nuhanovića te drugo, izmijenjeno izdanje romana Ljubav je sve Krešimira Pintarića.

Iskustvo rata na ovim prostorima rezultiralo je dvjema knjigama o Srebrenici koje su uzburkale nizozemsku i svjetsku javnost, Most nad Tarom i Najmračniji scenarij. U najnovijoj knjizi autor pripovijeda (ne)poznate dijelove povijesti kroz četiri generacije lipicanaca, dotičući se “osjetljivih” tema poput eugenike te se s brojnim znanstvenicima i laicima kreće u beskrajnom vrtlogu pitanja određuju li okolina ili geni rasna obilježja životinja kao i ponašanje samog čovjeka.

Razgovor bit će održan u petak 4. travnja u književnom klubu Booksa, a razgovor će voditi Nenad Popović i prevoditeljica Maja Weikert Lozica. 

Publikacija Kronologija Galerija Nova 1975 – ? je pripremljena u brzini neprimjerenoj skorom obilježavanju četrdesete godišnjice galerije, u pokušaju da se njome omogući javnosti i predstavnicima vlasti Grada Zagreba da se upoznaju s poviješću galerije. Kronologija prikazom umjetnika i projekata prati galeriju od osnutka u okviru Centra za kulturnu djelatnost Socijalističke omladine Zagreba, pa kroz godine upravljanja od strane kustoskog kolektiva WHW / što, kako i za koga. 

WHW se nada da će im uvid u nju pomoći u nalaženju trajnih i stabilnih riješenja za budućnost Galerije Nova. Publikacija će biti poslana na sve relevatne adrese u upravi Grada Zagreba pri čemu će se zatražiti hitno izjašnjavanje o ovom problemu.

Publikaciju u elektroničkom formatu besplatno možete preuzeti ovdje.

Izvor: WHW

Na svečanoj dodjeli nagrada u pulskom muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca Kiklop za pjesničku zbirku godine uručena je Branku Čegecu za zbirku Pun mjesec u Istanbulu: lica, slojevi. Kiklop za urednika godine pripao je Ireni Lukšić iz Hrvatskog filološkog društva, a za knjigu eseja godine pripao je Viktoru Žmegaču za zbirku Filozof igra nogomet: zapisi 2010-2011. Za znanstvenu knjigu godine Kiklop je pripao Antu Peterliću za knjigu Iz povijesti hrvatske filmologije i filma, a za slikovnicu godine Andrei Petrlik Huseinović za slikovnicu Ljubav. Nagradu Kiklop za knjigu godine za djecu i mladež osvojio je Zdenko Bašić za Sjeverozapadni vjetar: o vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog kraja. Kiklop za knjigu inozemnog autora godine pripala je Umbertu Ecu za knjigu Praško groblje, za prijevod godine Sanji Lovrenčić za prijevod knjige Virginie Woolf Kuća duhova i druge priče.

Kiklop za životno djelo uručen je književniku i jednom od najsvestranijih pisaca s ovih prostora Mirku Kovaču, autoru više romana, novela, zbirki, pripovijedaka, eseja, TV drama i filmskih scenarija. Kovač je rođen je 1938. godine u Petrovićima kod Bileće. Studirao u Beogradu, gdje je i živio sve do početka devedesetih godina proteklog stoljeća. Zgrožen miloševićevskom nacionalističkom euforijom, odlazi u Rovinj, gdje i danas živi. Autor je, između ostalih, kultnih knjiga Gubilište, Ruganje s dušom i Vrata od utrobe. 

Izvor: Sa(n)jam knjige u Istri, fotografija: Duško Marušić/PIXSELL

Ministarstvo kulture podržalo je Apel za obnovu i očuvanje znanstvene infrastrukture u Republici Hrvatskoj koji je Vijeće Filozfskog fakulteta u Zagrebu 24. siječnja uputilo Vladi Republike Hrvatske. Podsjećamo, uprava Filozofskog fakulteta u svom je apelu istaknula kako planiranje proračunskih sredstva za znanost i rad u znanosti u 2012. godini, te u projekcijama za godine koje slijede, ne smije polaziti od zatečenih stavki u proračunima za posljednje dvije godine. 

Započinjući svoj apel tabelarnim prikazom planiranog proračunskog podupiranja znanstvene infrastrukture u razdoblju 2003. do 2011. godine, Vijeće fakulteta je upozorilo kako su posljednje dvije godine bile razdoblje agonije sustava i evidentnog urušavanje infrastrukturne podloge za funkcioniranje i razvoj znanosti s pogubnim posljedicama.

Ministarstvo kulture u svom priopćenju ističe da je izravno zainteresirano za sadržaj i podržavanje apela budući da u okviru redovne djelatnosti sufinancira i brojne programe koji direktno utječu na očuvanje i održavanje znanstvene infrastrukture u Hrvatskoj. Ministarstvo dodaje da je ranijih godina u manjoj mjeri sufinanciralo objavljivanje vrijednih naslova iz društveno humanističkih znanosti. Zbog smanjenih sredstava koja su dodjeljivana za znanstvenu knjigu u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, zadnjih se godina tako u velikoj mjeri povećao pritisak na Ministarstvo kulture od strane znanstvenih ustanova i izdavača specijaliziranih za znanstvenu knjigu, navodi se.

“Nažalost, ni Ministarstvo kulture nije u okviru svojih predviđenih sredstava, uz vrijedne naslove domaće i strane književnosti, bilo u mogućnosti poduprijeti objavljivanje svih vrijednih znanstvenih knjiga i časopisa tako da je hrvatska znanstvena, ali i šira kulturna zajednica ostala bez velikog broja vrijednih izdanja koja bi zasigurno bitno pridonijela razvoju i afirmaciji domaće kulture i znanosti”, ističe se u priopćenju.

Ministarstvo kulture podržava apel “s konkretnim prijedlogom da se proračunsko sufinanciranje znanstvenih knjiga i časopisa poveća, odnosno uskladi sa sufinanciranjem objavljivanja književnih djela u okviru djelatnosti Ministarstva kulture, ali bez negativnih posljedica ili smanjenja sredstava bilo za znanost bilo za kulturu”, ističe se u priopćenju, te dodaje kako, kao što je navedeno u apelu, problem financiranja znanstvene infrastrukture nije samo resorni problem već “pitanje od iznimne državne važnosti zbog očuvanja i razvoja znanja i znanosti kao važnog segmenta prepoznavanja hrvatskog društva i identiteta, naročito u europskim i svjetskim okvirima”.

Filozofski fakultet je u svom apelu podsjetio na Izjavu o ugroženosti hrvatskoga znanstvenog izdavaštva koju je Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donijelo krajem 2009. godine, a kojom od hrvatske Vlade traži da hitno razmotri problem znanstvenog izdavaštva i donese interventne financijske mjere kojima će se spriječiti urušavanje sustava znanstvenog izdavaštva. Stoga je Fakultet od Vlade zatražio da inicira promjenu pogrešne znanstvene politike u području znanstvenog izdavaštva, te hitno pošalje poruku ohrabrenja brojnim urednicima znanstvenih časopisa i djelatnicima u području znanstvenog izdavaštva koji svojim entuzijazmom i osobnim zalaganjem grade i održavaju sustav znanstvenog izdavaštva preko kojeg je hrvatska znanost postala vidljivom i prepoznatljivom na međunarodnom planu.

Izvor: culturenet, Ministarstvo kulture

Ministarstvo kulture odobrilo je gotovo milijun i pol kuna potpore za poticanje književnog stvaralaštva. Po toj računici, u razdoblju ove i sljedeće godine, na domaćoj se književnoj sceni može očekivati pedesetak novih naslova. 

Kako prenose Moderna vremena, u idućoj godini na pedeset i jednog autora raspodjeljena je dvadeset i jedna polugodišnja potpora u iznosu od 42 tisuće kuna te dvadeset i devet tromjesečnih potpora u iznosu od 21 tisuće kuna. Usporedbom iznosa lanjske i ovogodišnjeg potpore, primjećuje se povećanje od sto i pet tisuća kuna, što ukupno predstavlja 7,6 posto više sredstava za književnost. 

Najveći dio sredstava dodijeljen je piscima koji su prijavili tekstove u nastajanju. Ministarstvo kulture odlučilo je poduprijeti nastanak dvadeset i pet novih romana, deset zbirki kratkih priča i proze, šest zbirki poezije, šest esejističkih i publicističkih knjiga te tri prijevoda. 

Potpore Ministarstva kulture upućuju se se autorima za njihov književno-umjetnički rad, prijevode djela koja predstavljaju opća kulturna dostignuća te za književnopovijesni rad na pripremi sabranih, odabranih i kritičkih izdanja djela hrvatskih spisatelja. Financijske potpore isplaćivat će se u mjesečnim obrocima u bruto iznosu od sedam tisuća kuna. 

Ovogodišnje povjerenstvo činili su Tatjana Jurić Gregurić, Miloš Đurđević, Marinko Koščec, Miroslav Mićanović i Hrvoje Kovačević. Popis djela i autora kojima je odobrena potopra možete pronaći ovdje. 

Izvor: Ministarstvo kulture / MVinfo