Ovaj nesvakidašnji suradnički projekt svidio mi se ne samo zato što je prožet humorom i samoironijom, već i zato što sadrži pokušaj sagledavanja umjetnosti, a samim time i svijeta, iz perspektive ponad ljudske. Znam, znam, reći ćete, svaki takav čin je neizbježno antropomorfizirajuća (samo)obmana, ali što sad, ima i gorih stvari. Kako piše Marianne Dekoven, za antropomorfizam se u pravilu optužuje one koji primjećuju naznake emocija, komunikacije, kulture ili inteligencije u drugim životinjama. Dakle, i nije neka strašna optužba. U tom smislu, možda je i najmanji pomak izvan našeg ljudskocentričnog svemira korak prema empatičnijem svijetu i solidarnijim međuvrsnim (pa i međuljudskim) odnosima.

Otprilike u isto vrijeme kada sam pisala tekst o psećim parkovima, u londonskom Wallace Collectionu otvorena je izložba Portraits of Dogs: From Gainsborough to Hockney. Kako stoji u najavi, “kroz pomno odabrane slike, skulpture, crteže, pa i preparirane komade (!?, op.a.), ova izložba naglašava jedinstvenu vezu između ljudi i njihovih psećih drugova.” Pritom je zanimljivo istaknuti kako “iz sigurnosnih razloga” psećim drugovima nije dozvoljen ulaz na izložbu (s iznimkom pasa vodiča). U svom osvrtu, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones opisao ju je kao “sladunjavu i očajnički dopadljivu, čime podjednako vrijeđa životinje i publiku.” Na piku mu se posebno našao viktorijanski slikar Edwin Landseer, čiji radovi zauzimaju značajan dio izložbe, a koji su, smatra Jones, toliko sentimentalni da ih “čak ni Jeff Koons ne bi mogao ironično prisvojiti.” 

Crtice iz povijesti privrženosti

Ova dva primjera dobro pokazuju različite predodžbe o položaju psa u antropocentričnom svijetu: dok prvi uzima u obzir interese i potrebe ne-ljudskih gledatelja, drugi se obraća prvenstveno ljudima, isključujući ona bića koja su tema same izložbe. Prikazi pasa u umjetnosti kroz povijest odražavaju različita poimanja ljudsko-psećih odnosa i konteksta u kojem su ti odnosi definirani, a datiraju praktički od pamtivijeka. Prije nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji pronađeni su pećinski crteži koji prikazuju ljude u lovu sa psima, za koje su procjenjuje da su stari 8 tisuća godina. Psi se pojavljuju i u grčkoj i rimskoj umjetnosti (kao čuvari i lovci, ali i kao kućni ljubimci), dok su prikazima pasa u srednjem vijeku posvećene čitave studije (vidi: Laura D. Gelfand, ur. Our Dogs, Our Selves, 2016). Srednjovjekovni motiv mističnog lova na jednoroga, koji se pojavljuje na tapiserijama koje su se izrađivale povodom vjenčanja, redovito sadrži pse. Utjelovljujući vrline poput odanosti i milosrđa, objašnjava Jane Carroll, psi u takvim scenama usmjeravaju jednoroga – simbol čistoće i neiskvarenosti – prema Djevici Mariji, ženi odabranoj da nosi dijete Božje. 

Zanimljivi su i prikazi pasa na srednjovjekovnim grobnicama, gdje su najčešće smješteni uz noge gospodarice ili gospodara, a zauzimaju različite poze, od usnulosti do zaigranog navlačenja mrtvačkog pokrova. U tom kontekstu psi su imali alegorijsko (vjernost, žalovanje) i ponekad heraldičko značenje, ili su predstavljali zaštitnike/vodiče u svijet mrtvih. “Pas je najodanija životinja na svijetu, i voljena od strane ljudi,” zapisao je Cesare Ripa krajem 16. stoljeća u svojoj Ikonologiji (knjizi simbola koju, vjerujem, pamte svi koji su bili podvrgnuti Uvodu u ikonologiju na studiju povijesti umjetnosti). Uz to, vjeruje se da su neki od “prinožnih” pasa na  grobnicama prikazivali stvarne pse pokopanih dostojanstvenika, pri čemu je za muškarce bilo uobičajeno imati lovačke, a za žene pse malih pasmina. Primjerice, grobnica Vilima Oranskog iz 17.st. u nizozemskom gradu Delftu sadrži i skulpturu njegovog ljubimca Pompeya, koji je Vilima, kako prenosi Sophie Oosterwijk, jednom prilikom probudio usred noći i spasio od atentata. Kada je drugi atentat bio uspješan, pas je navodno uginuo od tuge samo nekoliko dana nakon svog ljudskog druga.

O boli izazvanoj smrću ljubimca progovorile su brojne umjetnice i umjetnici. Primjerice, nakon što joj je preminuo pas, Emily Dickinson je u pismu prijatelju kratko napisala: “Carlo je umro … reci mi kako dalje,” dok je Byron svom njufiću Boatswainu posvetio Epitaf psu koji je uklesan na njegovom nadgrobnom spomeniku (a mislili ste da su groblja za kućne ljubimce suvremeni fenomen!). Velika ljubiteljica pasa bila je i Edith Wharton, koja je imala groblje ljubimaca u vlastitom dvorištu. U kratkoj horor-priči Kerfol iz 1916. Wharton je pisala o ženi koja je optužena za ubojstvo muža, a koja se brani tvrdeći da su muža ubili duhovi njezinih pasa – koje je on ubio iz pakosti kako bi mu se osvetili za zlostavljačko ponašanje prema svojoj ženi. Kako objašnjava Jennifer Haytock, u ovoj priči Wharton pokazuje da zapadna kultura dezavuira i pse i žene, te da su oba oblika ugnjetavanja moralno odbojna.

Možemo spomenuti i Updikeovu dirljivu pjesmu Dog’s Death posvećenu tragičnoj smrti obiteljske psice (cinici bi je možda posprdno nazvali srcedrapajućom ili čak kičastom¹), kao i duhovite zapise E.B. Whitea, čiji se psi redovito pojavljuju u njegovim tekstovima. Primjerice, u eseju Bedfellows (1956.) White uspoređuje političke figure poput Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera sa svojim jazavčarom Fredom, a škotskoj terijerki Daisy, koju je pregazio taksi, posvetio je ne sasvim laskavu (“Njezin život bio je pun incidenata, ali ne i postignuća”), ali ipak ganutljivu osmrtnicu koja je objavljena u The New Yorkeru 1932. 

Svim ljubiteljicama pasa preporučila bih Shaggy Muses: The Dogs Who Inspired Virginia Woolf, Emily Dickinson, Elizabeth Barrett Browning, Edith Wharton, and Emily Brontë Maureen Adams (2007.), knjigu koja je također rezultat pokušaja nošenja autorice sa smrću ljubimca, ali i razumijevanja dubokih emocionalnih poveznica koje su slavne spisateljice uspostavile sa svojim (manje slavnim) psećim drugovima. Zanimljiva je i The Big New Yorker Book of Dogs (2012.), opsežna zbirka koja okuplja članke, kratke priče, pjesme, ilustracije i stripove posvećene psima. Osim već spomenutog E.B. Whitea, u knjizi su se, između ostalih, našle i ljubiteljica dalmatinera Anne Sexton² te Wisława Szymborska, čija je pjesma Monologue of a Dog Ensnared in History, kako tvrde neki, metafora za političko ugnjetavanje, ali zasigurno ponekad možemo uživati u umjetnosti i bez traženja simboličkog značenja! Ova impozantna knjiga broji više od 600 stranica, pa ako ste je već uzeli u ruke (ili, vjerojatnije, skinuli s Library Genesisa), vi ste očito, kako stoji u uvodnom tekstu Malcolma Gladwella, “nezdravo angažirani oko emocionalnog života pasa baš kao i mi ostali.” Znam da ja jesam, jer osim što po cijele dane gledam dog content na internetu, jako se mučim zadržati ovaj tekst u prihvatljivim gabaritima budući da mi je ova tema beskrajno zabavna. Kako je napisala Virginia Woolf u jednom pismu, “Možda ćeš me nazvati sentimentalnom, ali pas na neki način predstavlja privatnu stranu životu, zaigranu stranu.” Pa tko ne bi htio čitati o zaigranoj strani inače prilično suzdržane Virginije ili pak melankolične Emily Dickinson?! 

Psi i ljudi povezani su nevidljivim povodcima čiju kompleksnost ni same ne slutimo. Woolfin kratki i zbog tematike često marginalizirani roman Flush (1933.) predstavlja biografiju Elizabeth Barrett Browning, ali i njenog koker španijela Flusha,³ iz čije je perspektive roman i pisan, preispitujući mogućnosti ljudsko-pseće komunikacije. “Osoba i pas su tamo i pas je tamo i osoba je tamo i gdje oh gdje je njihov identitet, je identitet tamo bilo gdje,” zapisala je Gertrude Stein u svom prepoznatljivom (i teško probavljivom) stilu. Stein i njezina partnerica Alice B. Toklas imale su nekoliko pasa, od kojih je najpoznatija pudla Basket (fotografirao ju je i Man Ray!), koju su navodno svakog jutra kupale u sumpornoj vodi i neuspješno pokušavale naučiti da nosi košaru (basket) cvijeća u zubima. Ako išta, primjer Stein i Tolkas opovrgava onu teoriju da ljudi koji vole pse ne mogu biti loši ljudi.⁴

Dlakavci kao učitelji nježnosti

No, vratimo se na vizualne umjetnosti, a prije nego što se osvrnem i na domaći kontekst, voljela bih spomenuti rad u kojem se isprepliće nekoliko mojih omiljenih tema: psi, humor i žene u povijesti umjetnosti. Portret Georgie O’Keeffe (1982.) fenomenalno je djelo venezuelansko-američke kiparice Marisol Escobar, koja donosi upečatljivi portret umjetnice s njezina dva vjerna chow chowa. O’Keeffe je bila poznata ljubiteljica ove pasmine – tijekom života je imala šest chow chowova – i navodno je jednom naručila da joj se od njihove otpale dlake izradi šal. Marisol, koja je u svom radu inače problematizirala rodne uloge ispreplićući narodnu umjetnost, dadaizam i nadrealizam, skulpturu O’Keeffe napravila je na temelju fotografija koje su nastale 1977. kada je posjetila svoju mentoricu u njenom domu u New Mexicu. Kompozicija prikazuje O’Keeffe, ozbiljnog i grubog lica kako sjedi na panju, sa psima sa svake strane poput dva totema. Čitava scena odiše nekom drevnom atmosferom, prizivajući reduciranost outsider arta, a sve s natruhom odanog karikiranja umjetničina lika. Ako to nije spomenik za poželjeti, ne znam što jest!

Što se tiče hrvatske povijesti umjetnosti, ne može se reći da mi nemamo svog konja, odnosno psa, za trku. Motiv psa pojavljuje se, kao i u svjetskoj umjetnosti, u scenama lova (npr. na freski Poklonstvo kraljeva iz 15.st. Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škriljinah) te u portretnom slikarstvu (kao statusni simbol uz portretiranu osobu), a kasnije i kao samostalan motiv. Solidan pregled ove teme dala je izložba Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas autorica Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević održana 2013. u samoborskoj Galeriji Prica. Nažalost, na internetu gotovo da i nema informacija o ovoj izložbi, ali – srećom za autoricu ovog teksta – primjerak kataloga dostupan je u Knjižnicama grada Zagreba. Tako saznajem da izložba započinje radovima osječkog slikara Huga von Hötzendorfa (prikazi lovačkih pasa, 1842./43.), a nastavlja se radovima minhenskog kruga, među kojima možemo izdvojiti Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića (1910.), vjerojatno najpoznatiji ljudsko-pseći (auto)portret u domaćoj povijesti umjetnosti, koji prikazuje slikara uz njegovog psa Pašu u odnosu privrženosti. “Koloristički, njihov odnos je simbiotičan,” pišu Pavičić i Vlaisavljević, “topli okeri psa korespondiraju sa svjetlom slikarevom puti, dok Kraljevićevo tamno odijelo pruža Pašinim okerima zaleđe i sigurnost.” Valja spomenuti i Nastu Rojc, koja se s Kraljevićem družila u Münchenu, a čijoj sklonosti psima svjedoče slike posvećene njenom ljubimcu Brendiju, kao i brojne fotografije, bilo da je riječ o onima iz lova ili privatnih situacija. 

Od 1950-ih nadalje dolazi do pluralizacije estetskih, ideoloških i medijskih pristupa u umjetnosti, stoga se i motiv psa obrađuje na različite načine – od figuracije do apstrakcije, pa i konceptualne umjetnosti. Primjerice, Kožarićev jednostavni Pas (1961.) asocira na Picassov crtež njegovog jazavčara Lumpa iz istog razdoblja. Lump se pojavljuje i na nekim od Picassovih studija za Las Meninas, a njihovom odnosu posvećena je čitava knjiga. Nažalost, čini se da je slavni slikar bolje tretirao pse nego žene u svom životu.

S obzirom da pregled Pavičić i Vlaisavljević završava s 2013. godinom (Marijana Garašić), za kraj bih voljela spomenuti dva novija umjetnička rada. Prvi je Top Dog / Underdog (2020.) Pauline Jazvić, koji se sastoji od 20 kaširanih fotografija autoričinog kraljevskog pudla Švrće (koji, usput rečeno, ima svoj profil na Instagramu). Dosad izložen u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO 2021. te na prošlogodišnjem Trijenalu kiparstva u HDLU-u, rad simbolizira potrebu za emocionalnom podrškom u trenucima krize. Postavljanje kaširanih Švrći na stubišta, kako je umjetnica objasnila za tportal, “vizualizira ideju hijerarhije vrijednosti, toga da u svom svijetu razumijevanja prirode homo sapiens odjeljuje bića kulture od bića nagona i radi među njima vrijednosnu razliku.” Dakle, pas nam pruža podršku i zaštitu, a mi ga i dalje smatramo “nižim” bićem.

Dok Jazvić nastavlja povijesnu liniju korištenja motiva psa kao simbola, Nikolina Butorac u visceralnom radu Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022./23.) u središte stavlja emotivni odnos s ljubimcem, koristeći njegov gubitak kao “generator” stvaralaštva, gdje umjetnički proces vrši terapijsku funkciju za autoricu, ali i odaje počast preminulom prijatelju. Riječ je o prostornoj, participativnoj instalaciji koju čine digitalne grafike, crtež, knjiga poezije i različiti objekti koje je umjetnica koristila kada joj se pas razbolio.

Crteži i grafika prikazuju ultrazvuk i rendgen abdomena psa, a uz njih je postavljen papir s ispisanim pitanjem za posjetitelje/ice: “Jeste li ikada svjedočili da psi ili mačke mogu preuzeti neka naša stanja i naše bolesti na sebe? Ako da, prepričajte iskustvo u nekoliko rečenica.” Kako je izložba (“Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen“) odmicala, tako su se množili i ispisani odgovori, izražavajući empatiju ili dijeleći vlastita iskustva gubitka. U popratnom tekstu Butorac preispituje i vlastitu krivnju za bolest i smrt svog dlakavog druga, te u širem smislu, odgovornost čovječanstva za postepeno propadanje/uništavanje prirode i svih bića koja je nastanjuju. Imati psa – ili radije, biti-sa-psom – podrazumijeva, dakle, čitav niz afektivnih stanja, i čini nas možda barem malo mekšima, znatiželjnijima i otvorenijima prema bićima s kojima dijelimo planetu.

Iako, pišući o učitavanju metaforičkih značenja u The Big New Yorker Book of Dogs, Malcolm Gladwell inzistira da “psi nisu o nečemu drugome, psi su o psima,” mislim da je prilično jasno da kroz temu pasa u umjetnosti ipak možemo razmotriti različita društvena pitanja, ali i nazrijeti moguće odgovore na pitanje što to znači biti čovjekom, odnosno (ljudskom) životinjom. Psi su blaženo lišeni ironije i cinizma te nam otvaraju put prema najvećim radostima i najmračnijim tugama, kako piše Marjorie Garber u istoj knjizi, a “u ovo nemilosrdno ironično doba, možda je njihov nekritični stav prema svijetu upravo ono što nam treba.” 

¹ “Updikeova tugaljiva pjesma, piše John Homans u knjizi What’s a Dog For?, opasno se približava kiču. “No, voljeti psa znači, između ostalog, pomiriti se s kičem, ako već niste.”

² Sextonina starija kći Linda napisala je knjigu Bespotted: My Family’s Love Affair with Thirty-Eight Dalmatians, u kojoj saznajemo kako je iskustvo poroda obiteljske psice Penny pomoglo Anne da završi pjesmu “Live” (objavljena u Pulitzerom nagrađenoj zbirci Live or Die), kao i o pozitivnom učinku pasa na majčino mentalno zdravlje općenito.

³ Nekoliko godina ranije, Woolfina ljubavnica Vita Sackville-West poklonila joj je štene koker španijela, kojeg je nazvala Pinka.

⁴ Za one koje žele znati više o tome zašto su Stein i Toklas bile užasne osobe, preporučujem knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami (2020.)

Mnogi od pasa koje susrećem u šetnji postali su mi toliko uobičajena pojava da sam im nadjenula nadimke (“friendly šepavac”, “šerif”, “špičasti loptaš”, “bivolja glavurda” itd.) radi lakšeg raspoznavanja, čak i ako znam kako se doista zovu, te brzo primijetim ako nekoga nema duže vrijeme (“možda su na moru”, “jesu li se preselili?”). Primijetila sam i da teže prepoznajem ljude ako ih sretnem bez njihovog psa – kao da su se ti ljudsko-pseći parovi u mojoj glavi stopili u neki interspecijski, šesteronožni (ponekad peteronožni) hibrid koji prkosi ideji ljudske autonomije. Da to nije ništa neobično potvrđuju i istraživanja prema kojima vlasnici pasa često prepoznaju i pamte svoje su-šetače upravo po njihovim psima. 

U prilog međupsećeljudskoj interakciji

Danas je dobro poznato da kućni ljubimci imaju pozitivan učinak kako na fizičko zdravlje, tako i na mentalnu dobrobit vlasnika; npr. potiču na rekreaciju i boravak u prirodi, povećavaju društveni kapital, ublažavaju simptome depresije, smanjuju usamljenost, itd. Tome smo svakako imale prilike svjedočiti za vrijeme lockdowna, kada je izvođenje psa bila jedna od rijetkih aktivnosti koje su nam davale barem privid “normalnosti”. Posjedovanje psa, dakle, ima višestruke pozitivne učinke: na samog čovjeka, na odnos između psa i čovjeka, kao i na međuljudske odnose.

Rastući korpus istraživanja potvrđuje ulogu ljubimaca u upoznavanju novih ljudi i jačanju osjećaja pripadnosti zajednici. Prisustvo pasa u javnom prostoru i komunikacija do koje pritom dolazi, kao i postojanje zelenih površina/parkova, doprinose osjećaju sigurnosti i povezanosti, od kojeg koristi ima šira zajednica, a ne samo vlasnici pasa. Naime, psi djeluju kao “društveni katalizatori,” olakšavajući komunikaciju između prolaznika/poznanika koji inače najvjerojatnije ne bi razmijenili ni pogled, a kamoli pozdrav. Zanimljiv je podatak da će ljudi prije započeti razgovor s nepoznatom osobom ako ima psa, te da imaju više povjerenja u osobe koje imaju psa nego u one koje nemaju. Možemo reći da su psi “protuotrov” za otuđenost i anonimnost suvremenih gradova (Wood i Christian, 2012). Vjerojatno “najekstremniji” primjer toga su štenci – čemu sam i sama svjedočila kad sam prošle godine čuvala dvomjesečnog psića iz skloništa – koji su pravi magnet za ljudsku interakciju jer s dražesnom lakoćom izmamljuju osmijeh i od najtvrdokornijih namćora. 

Ipak, vrlo društveni psi nisu za svakoga; osobno mi odgovara da zbog svojih pasa moram donekle izbjegavati druge šetače (posebno prije jutarnje kave). Naime, ono što također karakterizira interakciju s drugim ljudima tijekom šetnje psa je da je uglavnom opcionalna, što nije slučaj u nekim drugim sferama života. Drugim riječima, slobodne smo odlučiti hoćemo li se upustiti u razgovor ili ćemo se držati po strani (ipak, i tada razmjenjujemo barem kurtoazni “Dobar dan”). Interakcije koje se odvijaju na lokacijama koje Ray Oldenburg naziva “trećim prostorima” (1996.) – kao što su parkovi za pse – uglavnom su ležerne, neformalne i prijateljski nastrojene, zbog čega se ljudi lakše povezuju. Ako se pitate kakav utjecaj mogu imati takve, uglavnom površne i banalne, razmjene između su-šetača (najčešće je to small talk vezan uz pse, vremensku prognozu ili komunalne probleme), stručnjaci_kinje ističu da ne treba zanemariti njihov značaj budući da je spremnost na komunikaciju s ljudima koje ne poznajemo dobar pokazatelj povjerenja i može biti izvor društvene podrške čak i kada ti odnosi ne prerastaju u prijateljstvo.

Animalna geografija grada

Iako broj pasa u hrvatskim kućanstvima neprestano raste, gotovo da uopće nema domaćih istraživanja u ovom području. Nažalost, i posljednji popis stanovništva propustio je uključiti pitanje o kućnim ljubimcima (s druge strane, zanimalo ih je ima li u vašem kućanstvu stoke, peradi ili pčela), a taj podatak možda bi potaknuo i ozbiljnija promišljanja ove tematike. Trenutno jedini uvid u broj pasa daje baza podataka Lycasan putem koje Uprava za veterinarstvo vodi evidenciju označenih pasa. Iako je mikročipiranje pasa obavezno od 2013. godine sukladno Zakonu o veterinarstvu, iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba “Dumovec” objašnjavaju da u realnosti postoji veliki broj pasa koji nigdje nisu evidentirani. Stoga, nažalost, niti eventualna istraživanja nemaju na raspolaganju pouzdane podatke na koje bi se mogla pozvati.

Porast broja kućnih ljubimaca u urbanim područjima je višesektorsko, interdisciplinarno pitanje koje obuhvaća područja kao što su prostorno planiranje i komunalni red, zdravlje životinja i sprečavanje širenja zaraznih bolesti, te zakonski okvir koji definira prava i obveze vlasnika. Važan doprinos razumijevanju položaja neljudskih životinja u prostorima koje su izgradili ljudi – fizičkima, ali i simboličkima – dala je animalna geografija, koja nam može pružiti i jasniju sliku o poziciji pasa u urbanom imaginariju. 

U gradovima, koji su u potpunosti prilagođeni ljudima i njihovim potrebama (točnije, bijelim, tjelesno sposobnim muškarcima), priroda je ukroćena i strogo regulirana. Na djelu je neprestano pregovaranje između dualizama – kultura/priroda, grad/selo, ljudi/životinje – pri čemu se prvi od termina definira kroz poništavanje drugog. Urbanizacija uspostavlja distancu od prirode, koristeći različite taktike kako bi iz urbanog tkiva isključila životinje koje smatramo nepoželjnima (npr. štakore ili golubove). Međutim, kako ističu Urbanik i Morgan (2013.), grad nije isključivo ljudsko stanište, već ga okupira čitav niz vrsta, od kojih su neke više, a neke manje vidljive. 

Suvremeni grad istovremeno nastoji suzbiti floru i faunu koju je označio kao nepoželjnu, i vapi za prirodom preko koje je ranije izlio beton. U svakom slučaju, životinje nisu značajan faktor pri planiranju grada. Čak i u nekim recentnijim primjerima, u kojima arhitektonski i urbanistički planovi naglašavaju zastupljenost zelenih površina, i to prvenstveno kako bi privukli kupce dubljeg džepa (vidi: kompleks Badel, Park Kneževa), utjecaj izgradnje na životinjsku populaciju potpuno je zanemaren ili se svodi na neadekvatna, pa i apsurdna rješenja. Dobar primjer toga je “pseći toalet” u Parku Kneževa – maleni ograđeni prostor (s umjetnom travom i dva komada drveta, koji bi valjda trebali dočaravati prirodu) koji se otvara stanarskom karticom, a u kojem bi psi trebali obavljati nuždu, dok je ostatak površina u kompleksu označen zabranom za pse. Mislim da je prilično jasno da ljudi koji su smislili ovaj projekt definitivno nikad nisu imali psa niti znaju išta o psećim ponašanjima i potrebama.

Kako navodi Jennifer Wolch (1998.), svakodnevne arhitektonske i urbanističke prakse oblikuju normativna očekivanja i potencijalne interakcije između ljudi i životinja, pri čemu ne uzimaju u obzir prednosti takvih interakcija niti uopće predviđaju prostore susreta (čak su i kućni ljubimci često zanemareni). (Ne)poželjnost životinja u gradu usko je povezana s idejom životinja kao prijenosnika bolesti i “nečistih,” što se očituje u formalnim zabranama, ali i negativnim reakcijama dijela stanovništva na prisustvo životinja u, primjerice, restoranu ili javnom prijevozu.² Kako objašnjavaju Philo i Wilbert (2000.), odnosi između ljudi i životinja oduvijek su bili vrlo složeni i fluidni, a važno je istaknuti da su ti odnosi često prostorno konstruirani, što je vidljivo i iz načina na koji kategoriziramo životinje s obzirom na prostor u koji su smještene (npr. domaće životinje, divlje životinje, životinje u zoološkim vrtovima, kućni ljubimci i sl.). 

Philo i Wilbert stoga predlažu “geoetičko” razmatranje prisustva životinja u gradu, navodeći kako su geografska i etička pitanja usko povezana, odnosno da svi susreti u prostoru, pa i oni između vrsta, imaju etičku dimenziju. U knjizi Man and the Natural World (1996.), Keith Thomas donosi povijesni pregled ljudskih stavova prema životinjama, opisujući kako su psi u još 17. stoljeću³ bili smatrani štetočinama i problemom higijene grada, iz čega vidimo da su ti odnosi promjenjivi te da isključivanje/uključivanje životinja iz ljudskih zajednica ovisi o njihovoj poziciji unutar određene kozmologije.

Pojava psećih parkova

Rastući broj ljubimaca doveo je do rastuće svijesti o potrebi da se i javni prostor prilagodi njihovim potrebama, pa se tako još 1970-ih u SAD-u javljaju građanske inicijative koje traže kreiranje posebnih, namjenski osmišljenih prostora. Parkovi za pse nameću se kao jedan od odgovora na pitanje kako inkorporirati ljubimce u urbani prostor, ali i kako učiniti taj prostor ugodnijim za ljude. Pseći parkovi mogu biti mjesto na kojem se razgrađuju ili barem transformiraju ukorijenjeni dualizmi priroda/kultura i ljudi/životinje, što u konačnici može dovesti do proširenja “moralne zajednice,” odnosno do stvaranja više-od-ljudskih obitelji, pišu Urbanik i Morgan. Naime, pse danas smatramo ne samo živim bićima vrijednim pažnje, već članovima obitelji čije potrebe treba uvažiti kako unutar, tako izvan privatnog prostora doma. Za ljubimce je specifično i što ih percipiramo kao pojedinke, za razliku od nekih drugih skupina životinja koje su za nas bezimeni kolektiv koje ostaje na margini etičkih razmatranja (npr. perad na farmama – i sam termin “perad” briše granice između pojedinki). Prepoznati kao inteligentni, empatični i komunikativni, ljubimci su stoga povlašteni u hijerarhiji ljudsko-životinjskih odnosa, a budući da se, kako piše W.S. Lynn, životinje ne mogu same organizirati, trebaju im ljudski posrednici koji će govoriti u njihovo ime i zastupati njihove interese.

Koncept parka za pse kakvog danas poznajemo – ograđenog prostora namijenjenog druženju i fizičkoj aktivnosti pasa i vlasnika – razvio se u Kaliforniji krajem 1970-ih u kontekstu hipi pokreta, aktivističkog zamaha i rasprava oko javnog prostora. Inicijativu za izgradnju parka pokrenula je Doris Richards iz Berkleyja, koja je aktivirala zajednicu te slala peticije i dopise lokalnoj vlasti, a njihovi napori urodili su plodom 1983. kada je otvoren Ohlone Dog Park (danas Martha Scott Benedict Memorial Park). Njihova akcija bila je toliko utjecajna da su nakon brojnih upita iz drugih naselja pripremili brošuru s uputama i opisom čitavog procesa. Danas 70 posto američkih kućanstava ima barem jednog psa i procjenjuje se da u SAD-u živi gotovo 90 milijuna pasa. Prema podacima koje vodi Trust for Public Land, od 2009. do 2020. broj psećih parkova porastao je za 40 posto te danas u 100 najvećih američkih gradova postoji 810 psećih parkova.

Pseća infrastruktura metropole

A kakva je situacija u Zagrebu? Ne idealna, odgovorit će svatko tko ima psa. U manjim gradovima je još i lošija, ali ovdje ću se fokusirati na Zagreb jer, osim što i sama živim u Zagrebu s dva psa, on ipak ima najrazvijeniju “pseću infrastrukturu”, ma koliko ona bila daleko od idealne. Dok danas sve više hrvatskih gradova ima površine namijenjene psima, prvi pseći park u Zagrebu otvoren je 2008. na Vrbanima, a bivši gradonačelnik rado je koristio otvaranja novih parkova za vlastitu promociju (Jarun, Knežija, Utrina, Ravnice). Uz to, javlja se sve više privatnih parkova za pse, što govori da ne samo da postojeća infrastruktura nije dostatna, već i da su vlasnici pasa prepoznati kao ciljana skupina koja je spremna platiti takvu vrstu usluge.

Uvjeti i način držanja kućnih ljubimaca u Zagrebu propisani su Odlukom o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, čiju provedbu nadzire komunalno redarstvo (načini i kvaliteta te provedbe tema su za zaseban tekst). Odluka nalaže da posjednik mora ljubimcu osigurati smještaj i zadovoljiti druge osnovne potrebe, uključujući “nesmetano kretanje kućnog ljubimca u skladu s potrebama i s obzirom na životinjsku vrstu.” Iz toga vidimo da je zakonodavac doista prepoznao ljubimce kao bića koja imaju specifične potrebe (kao i da različite vrste imaju različite potrebe), na koje je posjednik dužan odgovoriti, a jedna od njih je potreba za fizičkom aktivnošću. 

U tu svrhu, i s obzirom da u Zagrebu uopće nije dozvoljeno voditi psa bez povodca, Grad je definirao posebno predviđena mjesta na kojima se psi mogu kretati bez povodca. U aktualnoj verziji Odluke navedene su 72 takve lokacije. Ta brojka možda će vam zvučati impozantno i uzbuđeno ćete se zapitati ima li Zagreb čak 72 pseća parka, ali odgovor je – nema. Naime, riječ je o “javnim površinama [na kojima se] psi mogu kretati bez povodca, uz nadzor posjednika, a opasni psi bez povodca, sa brnjicom, uz nadzor vlasnika.” Iako doista omogućuju puštanje psa s povodca, sve ove lokacije nisu nužno pseći parkovi, koji ipak podrazumijevaju određenu infrastrukturu, planiranje, ulaganje i, ništa manje bitno, održavanje. Park za pse trebao bi biti ograđen kako bi se psi mogli sigurno kretati (bez rizika od izlijetanja na cestu), trebao bi imati kante za otpad, izvor pitke vode, klupe za sjedenje, dobar sustav odvodnje, izvor hlada ljeti i eventualno sprave za pse, što malo koji park u Zagrebu ima. 

Jedan od problema je što u samom prostoru ne postoje nikakve oznake pa vlasnici, a često ni komunalni redari koji pišu kazne, ne znaju smije li se pas kretati bez povodca na određenoj površini. Također, situacija na terenu ne reflektira uvijek lokacije navedene u Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Primjerice, pristup livadi kod OŠ Marina Držića na Krugama je onemogućen jer je livada ograđena sa svih strana (povremeno netko od šetača izreže rupu u ogradi, koju vlasnik (tko?) ubrzo prekrije novom ogradom). Također, velik broj tih površina nije ograđen, zbog čega ih dio pseće populacije ne može koristiti, ili su izvorno bili ograđeni ali zbog neodržavanja imaju rupe kroz koje psi mogu pobjeći. Mnogi vlasnici, primjerice, izbjegavaju veliki park u ulici Florijana Andrašeca na Trešnjevki jer nema ograde u smjeru željezničke pruge. Pojedini parkovi su pak premali za svoju namjenu (tako je park na Trnju kod NSK-a dobio nadimak “Grašak-park”), ili su smješteni preblizu prometnicama i zagađenju. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi svakako predstavljaju prepreku u smislu osiguravanja novih površina za pse, kao i, jasno, nedostatak financijskih sredstava za njihovu realizaciju i održavanje. 

U tom kontekstu zanimljiv je diplomski rad Karle Skuliber na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koja je analizirala prostorne prakse šetača pasa na primjeru Trešnjevke (2018.). Šetači pasa koje je intervjuirala za potrebe rada kao glavni problem istaknuli su nedostatak adekvatne infrastrukture te neugodnosti s drugim korisnicima javnog prostora. Važno je spomenuti da veliki broj šetača ne stanuje na Trešnjevki, već dolaze iz okolnih naselja gdje ne postoje adekvatne površine za pse. Najveći broj šetača gravitira parku za pse na Jarunu, a glavni kriteriji za odabir lokacije za šetnju su veličina, atraktivnost parka i manji intenzitet prometa. Jedan od zaključaka Skuliberinog istraživanja je da su parkovi za pse važni za opće zadovoljstvo lokalne zajednice te doprinose kvaliteti života unutar naselja.

Kako su pokazali brojni primjeri, počevši od Ohlone Dog Parka u Berkleyju, pitanja koja otvaraju šetači pasa nadilaze njihove osobne interese i tiču se dobrobiti šire zajednice, prvenstveno u vidu planiranja, dostupnosti i održavanja zelenih površina u gradu, ali i drugih komunalnih pitanja. Jedan od primjera je pumpa za vodu, s privezanom posudom iz koje mogu piti psi, u Parku kralja Petra Krešimira IV. u Donjem gradu, koja je instalirana zahvaljujući inicijativni lokalnih šetača pasa i danas se kolokvijalno naziva “Mirkovom fontanom” – prema psu čija je vlasnica pokrenula cijelu priču. Dijeljenje informacija o ovoj inicijativi odvijalo se, između ostalog, na kvartovskoj “paso-šetalačkoj” Facebook grupi. I Skuliber je u svom diplomskom radu uočila kako postoje grupe na društvenim mrežama putem kojih se sudionici dogovaraju za susrete na livadama i u parkovima te oko drugih tema. To potvrđuje tezu da šetanje pasa potiče komunikaciju među stanovnicima, uključujući one koji nemaju pse, iz čega potencijalno mogu nastati nove akcije i inicijative usmjerene na podizanje kvalitete života u zajednici. 

Park kao mjesto konflikta i pregovaranja

Iako istraživanja pokazuju da većina šetača ima pozitivna iskustva s parkovima za pse i redovito ih posjećuje, postoji i određeni broj negativnih iskustava, kao i negativni aspekti psećih parkova kao takvih – od ozljeda i prenošenja bolesti do pogrešne socijalizacije. Neki psima zamjeraju i uništavanje okoliša, posebno na površinama koje nisu namijenjene isključivo njima, a na kojima se smiju kretati bez povodca. Primjerice, platforma 1postozagrad u objavi na Facebooku kritizirala je situaciju u istočnom dijelu Parka kralja Petra Krešimira IV., navodeći da “psima bez povodca nije mjesto u Vrtu za odrasle budući da izgaze niže bilje, a prostor za istrčavanje pasa postoji u istome parku. Psima treba omogućiti ulaz, ali bez da se uništava biljni fond.” S druge strane, treba razumjeti i šetače koji dolaze u Vrt za odrasle budući da je ograđen i ima bazen u kojem se psi ljeti mogu osvježiti – za razliku od zapadnog dijela parka u kojem postoji “prostor za istrčavanje,” koji psi dijele s pješacima, biciklistima, vježbačima Tai Chija i pokojim alkosom, a koji je sa svih strana okružen automobilskim prometom. Na tom tragu, Karla Skuliber u svom diplomskom radu navodi primjer Voltinog, gdje su šetači pasa bili u konfliktu s drugom skupinom društvene zajednice, boćarima, koja se borila za svoj komadić javnog prostora.

U članku naslovljenom The Dog Park Is Bad, Actually, Sassafras Lowrey piše da su pseći parkovi izvor brojnih problema te da ne bismo trebali očekivati da će se psi koji se ne poznaju međusobno slagati i igrati samo zato što smo ih stavili u isti prostor (uostalom, ne bi se ni ljudi u takvoj situaciji). Lowrey ističe da pseći park nije optimalno mjesto za socijalizaciju štenaca, kao ni za reaktivne ili plašljive pse jer ih možete izložiti prejakim podražajima i stresu, što dugoročno može imati neželjene posljedice. Dovođenje psa u park također podrazumijeva povjerenje u druge šetače, odnosno uvjerenje da su njihovi psi savršeno odgojeni i poslušni te da nema rizika od nelagodnih ili opasnih situacija. S obzirom da je značajan udio šetača u parku zaokupljen razgovorom s drugim vlasnicima ili vlastitim mobitelom, za očekivati je da neće u svakom trenutku imati kontrolu nad time što njihov pas radi. Posljedice smanjene pažnje vlasnika mogu biti iskopane rupe ili nepokupljeni izmet, ali i sukob između pasa.

Trenerica pasa Zrinka Bojanić slaže se da su pseći parkovi loša ideja, jer “sve dobro što možete dobiti u psećem parku možete dobiti na mnoge druge načine, a sve loše što će vaš pas tamo pokupiti i doživjeti dugo i teško ćete ispravljati,” kako piše na portalu Pasji život. Bojanić smatra da je društveni značaj koji pseći parkovi imaju za ljude skrenuo fokus s onih kojima su izvorno namijenjeni – samih pasa. “Uglavnom se radi o ljudima koji misle da su u šetnji sa svojim psom. U stvarnosti, oni su na druženju s drugim vlasnicima s kojima stoje u krugu ili sjede na klupicama i razgovaraju … Na takvim mjestima naprosto previše stvari može poći krivo, puno je kaotičnih situacija, puno je nekorektnih i needuciranih vlasnika,” piše Bojanić.

Sličan stav dijeli i Saša Španović, osnivačica tvrtke Pets Only, koja je protiv parkova za pse prvenstveno zbog mentaliteta ljudi koji ih posjećuju: “Kod nas su parkovi za pse sve samo ne za pse.” Ona navodi nekoliko problematičnih ponašanja vlasnika koja mogu imati negativne posljedice: vlasnici koji dopuštaju psima da kopaju rupe (na kojima se mogu ozlijediti i psi i ljudi); vlasnici koji dovode u park kuje u tjeranju (čak i ako u tom trenutku u parku nema drugih pasa, kuja će ostaviti miris zbog kojeg se kasnije mužjaci mogu sukobiti); ili vlasnici koji puste psa s povodca i gledaju u mobitel pa viču “ma neće on ništa” dok im se pas nekontrolirano zalijeće na druge pse (kasnije ćete se svađati oko toga tko je kriv i tko će platiti veterinarske troškove). Drugi problem s velikim brojem pasa na (relativno) maloj površini su i paraziti/zarazne bolesti. “Za pse koje čuvam uvijek tražim koprološku analizu jer iz iskustva znam da svaki treći pas ima giardiju ili kriptosporu pa se međusobno zaraze, a svi znamo koliko je teško riješiti parazite kod pasa. Parvovirusa i štenećaka također ima puno, kao i zaraznog kašlja koji se lako proširi, a može biti jako opasan,” kaže Španović. Ipak, dodaje, pozitivna strana psećih parkova je da su super za to da se psi međusobno podruže i istrče, pogotovo oni “koje nemaš gdje pustiti jer nemaju opoziv pa je ograđeni prostor jedina prilika da ne moraš misliti o tome hoće li završiti pod kotačima.” 

Prema gradu za ljude, pse i sve druge neljudske životinje

Iako su pseći parkovi izgrađeni imajući na umu prvenstveno potrebe pasa, interakcije koje se u njima događaju prelijevaju se izvan ograde, odnosno njihov utjecaj nadilazi geografski definirane granice parka. Kao takvi, parkovi za pse daju nam uvid ne samo u pseće-ljudske odnose, već i u one međuljudske, kao i u načine na koje uopće koncipiramo i koristimo javni prostor. Stoga kao urbani fenomen svakako zaslužuju daljnja istraživanja i analize.

Pitajući se kako projektirati gradove sa životinjama na umu, Jennifer Wolch predlaže koncept zoöpolisa – model grada koji bi bio kritičan prema urbanizaciji iz pozicije životinja ali i ljudi, budući da smo svi skupa u gradovima izloženi onečišćenju i uništavanju okoliša te lišeni mogućnosti empatije i bliskosti s drugim vrstama. Zoöpolis zahtijeva “umještena etička promišljanja, izgradnju koalicija i uspostavljanje strateških partnerstava” kako bismo “prevazišli duboki jaz u teorijskim razmatranjima neljudskih životinja i njihovog mjesta u ljudskom moralnom svemiru.” Možda su baš pseći parkovi jedan korak prema ostvarenju takvog integriranog zoöpolisa. 

¹ U tekstu se referiram na “vlasnike/vlasnice” pasa iako smatram da je taj termin neadekvatan jer, osim što psa izjednačuje s objektom – pukim predmetom vlasništva – te postavlja jasnu hijerarhiju između psa i čovjeka, on pojednostavljuje i kompleksni odnos između njih. Neki od alternativnih termina bili bi “skrbnik” ili “drug/ar” (omaž Donni Haraway), no u svrhu jasnoće i nezbunjivanja čitatelja/ica odlučila sam se za konvencionalno rješenje (u zakonodavnom okviru koristi se termin “posjednik,” što mi zvuči jednako problematično kao “vlasnik”.

² Zanimljivo je da, za razliku od urbane sredine gdje je pas danas tretiran kao član obitelji i percipiran kao privatno vlasništvo koje nije uvijek sasvim poželjno u javnom prostoru, u ruralnim područjima i manjim naseljima gdje prevladavaju obiteljske kuće prisutan je stav da psu nije mjesto u kući, već u dvorištu, pa čak se tolerira i kretanje psa izvan granica dvorišta (doduše, samo ako ne nanosi štetu tuđoj imovini, peradi i sl.).

³ Valja dodati, i danas u nekim zemljama i kulturama.

Literatura:

Chris Philo & Chris Wilbert, ur. Animal Spaces, Beastly Places. Routledge, 2000.

Julie Urbanik & Mary Morgan. “A tale of tails: The place of dog parks in the urban imaginary.” Geoforum, br. 44, siječanj 2013.

William S. Lynn. “Animals, Ethics and Geography.” Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands. Verso, 1998.

Jennifer Wolch, “Zoöpolis.” Verso Blog, 16. studenog 2017. (isječak iz knjige Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands, 1998.)

Lisa Jane Wood & Hayley E. Christian. “Dog walking as a catalyst for strengthening the social fabric of the community.” The Health Benefits of Dog Walking for People and Pets. Purdue University Press, 2011.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.

Queer Split u ovom je izdanju posvećen Hervéu Guibertu. Tako je će 28. svibnja u Domu mladih biti uprizoren jedan od značajnijih tekstova ovog francuskog pisca i fotografa. Izvedba naslova Psi beogradskog redatelja Bojana Đorđeva, nastala je prema kratkom, eksplicitno seksualnom Guibertovu tekstu, kojeg je sam autor kasnije klasificirao kao svoju pornografsku knjižicu. Đorđev je izvedbu izgradio na pukoj prisutnosti glumca Stipe Kostanića, koji će preko nametljivog, privlačnog i neuhvatljivog postojanja tijela koje se kreće kroz svijet seksualno konotiranih trenutaka, u atmosferi između prizora žudnje i ushićenja, razvijati tjelesni performans o introspekciji duše.

Osim izvedbe predstave Psi, u sklopu Queer Splita bit će predstavljena i edicija od pet knjiga Hervéa Guiberta u izdanju udruge Domino te najrecentnije izdanje iz edicije naslova Mauzolej ljubavnika. Knjiga Mauzolej ljubavnika zbirka je bilježaka o petnaest godina nemogućih ljubavi, osamljenosti, seksu, snovima, homoseksualnosti, fotografiji, bolesti i strahu od smrti koje prate životna zbivanja glavnog lika, novinara sa spisateljskim aspiracijama koji nikad ne realizira svoj zamišljeni roman, ali ga nikad ni ne prestaje pisati.

Queer Split ove je godine jednodnevno zbivanje i prethodi Pradi ponosa koja će u Splitu biti održana 9. lipnja.  

Izvor: Domino 

KP: Schmrtz teatar jedna je od najpoznatijih alternativnih kazališnih grupa iz druge polovine devedesetih. Kako se okupio Schmrtz?

M.K.: Schmrtz je nominalno nastao 1995. Korijeni Schmrtza leže u dva faktora. Jedan je dramska skupina u koju sam išao u ZKM. Išli smo u učilište ZKM-a, koju je vodila Jadranka Korda, danas Krušlin, i koja se u svom radu odmicala od standardnog, konvencionalnog teatra koji je dominirao, a dominira još i sada, u Učilištu, ali ne samo ZKM-ovom već i drugdje. Mimo škola smo se počeli baviti Ionescom, Ivšićem, Harmsom, nekom dramskom i proznom literaturom koja njeguje odmak od standardnog dramskog pisma. Moja je generacija 1993/94. navršila 18 godina i nismo više mogli ići na dramsku. U to smo vrijeme završavali srednju školu i to nas dovodi do drugog faktora – a to je klasična gimnazija. Prvi Schmrtz je bio sastavljen od ljudi iz te dramske skupine i ljudi iz klasične gimnazije koji nisu imali veze s učilištem. Taj hibrid smo okupili Josip Visković i ja u nešto što smo nazvali Schmrtz teatar. Prije toga je postojao bend, ali smo zaključili da nam sama postava benda ne zadovoljava naše potrebe za izražavanjem, nastupom, i onda smo, pridruživanjem članova iz ZKM-a, shvatili da nas zanima i izvedbeni karakter koji je čitavo vrijeme ostao vezan uz glazbu. Okosnica našeg teatra su bili neki kabaretski istupi koji su slagali red izvedbe, red scenskih događanja, performansa, happeninga, i ta je forma ostala dominantna kroz svih pet i pol godina trajanja Schmrtza. Ono što se neminovno dogodilo, s obzirom da su to bile ’90-e, vrijeme kada smo svi imali između 16 i 19 godina, jest bio politički aktivizam koji je najvećim dijelom imao pacifizam u sebi iz kojeg je krenuo, ali su se uz to počeli i drugi epiteti pojavljivati. Bili smo jedina grupa u Zagrebu koja je sustavno radila takvu vrstu angažiranog teatra i to na takav način sve do pojave ATTACKA i FAKI-ja ’98. Sve, dakle, od pokretanja grupe ’95. pa do ’98, u Zagrebu smo de facto jedini radili takav teatar. Upoznali smo se i s nekim drugim grupama, ali oni su u pravilu radili jednu predstavu godišnje, a kako nije bilo prostora za igranje oni bi to izveli dva do tri puta i gotovo. Mi nismo pristajali na takav način raditi, pa smo se prihvatili onoga što smo naučili iz punkerske DIY etike samoorganizacije i naučili smo sami raditi stvari.

KP: Kakvi su bili uvjeti za izvođenje? Gdje ste predstavljali svoje radove?

M. K: Tada se to svodilo na to da su amaterske družine igrale jednom godišnje na SKAZ-u – Susretima kazališnih amatera Zagreba, ukoliko bi imali sreće da ih komisija odabere kao bolje onda bi išli i na SKAH, kao višu razinu, ali to se više manje svodilo na to. Nije bilo puno većih mogućnosti. Mi smo počinjali uzimati prostore koji su bili dostupni, a to su pretežno bili klupski prostori, od onih koji su bili otvoreni. Ulični teatar smo prepoznali kao nešto što nam je zanimljivo i dostupno – ako nemaš teatar, možeš igrati vani.

Osim SKAZ-a, dok nismo dobili zabranu nakon jednog nastupa koji su zaštitari morali prekinuti, mi smo radili u klupskim prostorima, igrali smo po kućama, dogovarali se, najčešće kod Vanče Repca i Josipa Viskovića, jer su oni imali slobodoumne roditelje, ili su živjeli sami. Izvedbe smo imali u klubovima – Jabuka, URK je počeo radit ’97, ATTACK nam je postao stalni dom od ’98. u kojem smo mogli uvijek izvoditi. Zatim se pojavljuje čitav niz festivala raznih karaktera, u Puli Centar Karlo Rojc, Palach u Rijeci. Opstajao je sustav domova kulture koji danas više nisu otvoreni jer dobrim dijelom rade programe komercijalnijeg sadržaja. U međuvremenu, kada je prestao biti aktivan sustav omladinskog programiranja, a još nije zaživio ovaj komercijalni model iznajmljivanja dvorana, znali smo gerilski upadati u prostore kako bismo izvodili predstave. Kako ljudi nisu znali što to točno radimo, oni bi nas pustili. Mi bismo demolirali prostor i vrlo rijetko smo igdje dva puta nastupali. Čak i kad su bili mirniji performansi, sadržaj i konfliktnost su bili dovoljni da postanemo nepoželjni.

KP: Schmrtz je bio jako politički angažiran u svojim radovima, sudjelovali ste u Akciji 22%. Jel bilo nekih akcija koje su povlačile pravne konzekvence za sobom?

M. K.: Akciju je inicirao Igor Grubić i pozvao nas da sudjelujemo, a naš je performans bio uvršten u FAKI. Nas 22 je išlo u krađu knjiga u knjižari u centru grada, s namjerom da svjesno pokažemo svoje razmišljanje o PDV-u na knjige, na sektor koji je ionako ugroženo područje, opterećeno neimaštinom, gospodarskom situacijom, u društvu ugroženih vrijednosti. Mi smo krenuli uzimati, svjesni da će nas sustav alarma detektirati i da će se uključiti. Prva knjiga je prošla bez da je zazvonila, tek druga jest, pa su se prodavači zbunili. Ali kad je alarm počeo sve češće zvoniti, pozvali su policiju koja nas je legitimirala. Nakon toga, kad je vlasnik knjižare shvatio o čemu se radi, povukao je prijavu, dao podršku akciji i tražio od nas da vratimo knjige, ali je ta akcija u medijima dobro prošla, bila je dio šire akcije u kojoj su sudjelovali i mnogi drugi akteri na sceni. Kulturna je javnost percipirala porez na knjige kao nešto negativno i poprimili smo simpatije u javnosti. Pravne konzekvence su bile puno opasnije kad smo s grupom Bijesne gliste, koju su vodili Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, napravili akciju obilježavanja mjesta povodom godišnjice velikih sindikalnih nereda ’98, i na dan 15. ožujka, dan protiv policijske brutalnosti mi smo htjeli povući plave crte na mjestima gdje su bili ti policijski kordoni. Bio je to svojevrsni alternativni spomenik, markacija u gradskom prostoru koja obilježava sjećanje na jedan događaj. Tu je par nas bilo privedeno, čak i fotograf Novog lista. Dobili smo i novčane kazne, dok je najveća represivna akcija protiv nas bila tijekom Milenium marihuana marša, gdje je velik broj ljudi priveden, a mnogi nisu niti bili članovi Schmrtza, već su došli spontano dati podršku. Kao i većina naših akcija vezanih uz FAKI, jedna od njih je bila godinu ranije, dakle ’99, akcija istjerivanja zlih demona – Out demons down, out iz zgrade HNK koju je dobar dio javnosti pozitivno popratio. Neki krugovi kazališnog establishmenta, pogotovo profesori s Akademije, nisu to podržali, mislili su da se suprotstavljamo iz pozicije na koju nemamo pravo, da dovodimo u pitanje veličine i mjesta čiji se rad ne smije dovoditi u pitanje. Zatim sukobi s radikalno desno orijentiranim navijačkim grupama i radikalno desnim frakcijama skinheada, što je važno naglasiti jer skinhead pokret ima u Hrvatskoj ne toliko prisutnu lijevu, ili apolitičnu stranu i dobar dio njih se želi ograditi od naci-skinheada. Ti napadi su bili česti, prvo u ATTACK-u kada je prepoznat od strane njih, kao i Močvara, kao mjesto okupljanja ljudi koji nisu njihovi politički istomišljenici. Znali smo biti fizički napadani i zbog estetskih razmimoilaženja kao na primjer na HGF-u u Zaboku, kada smo se jedan član grupe i ja skinuli goli na pozornici, što je prepoznato kao napad na dobar ukus od strane organizatora, pa su na nas poslali redarsku službu. To je bilo najradikalnije, redarska služba su bili članovi karate kluba. No nismo ni mi bili miroljubivi, odnosno branili smo se.

Često smo privođeni zbog uličnih preformansa, uhodali smo se u pravnu problematiku, pa smo znali kako se ponašati, što smijemo a što ne, i zadnji puta smo bili privedeni u sklopu re-enactmenta performansa Tomislava Gotovca, kojeg je izvodio Milivoj Beader u sklopu konferencije PSi. Na prvom UrbanFestivalu 2001, jednom od prvih nastupa Nove grupe, kada smo izvodili performans Zagreb vs Rio, gdje smo na fontani ispred Džamije napravili svoju privatnu plažu, donijeli gajbu piva, lubenice, ručnike, odlučili se kupati, došla je policija. Performans je bio prijavljen, ali ne i oblik u kojem će biti izveden. Zgodna je anegdota da nas je policajac zamolio da idemo raditi performanse u drugu policijsku postaju, a ne da smo uvijek u njegovoj.

Godine ’96-97-98. bile su znatno grublje za taj način ispoljavanja umjetničke kreativnosti. U međuvremenu se pojavilo puno festivala koji se na mainstream način bave uličnom umjetnosti, i ta mediteranska kultura uličnog zabavljaštva koja nije postojala u Hrvatskoj ’90-ih, toliko je uzela maha, da se sada policija puno ležernije i primjerenije odnosi prema takvim akcijama. Prvi album Schmrtza se zvao Dr. Franjo Tuđman, a na omotu je bilo razbijeno lice bez zuba jednog od naših članova što je zadobio prigodom jednog policijskog tretmana. Policijsko nasilje je bilo sveprisutno, represija je udarala mnoge segmente, radilo se naprosto o provedbi samovolje.

KP: Ovo su uglavnom umjetničke akcije. No, surađivali ste i sa civilnim organizacijama.

M. K.: U dosta ranoj fazi razni ljudi su počeli djelovat u raznim udrugama – Antiratna kampanja, Zelena akcija, Amnesty international, kasnije GONG, i prepoznali smo te inicijative, koje su stariji ljudi od nas vodili, kao nešto što nam je bilo interesantno. Počeli smo raditi na obostranu korist – organizacije koje su imale određenu vrstu sigurnosti, prostor za rad, mogućnosti korištenja prostornih resursa, medijskog prostora, davale su nam prostor za izvedbe, a mi smo tematski ionako pokrivali ona područja kojima se oni bave pa smo počeli u tom smjeru i razmišljati. Tako da su događanja svih tih organizacija bila obogaćivana našim nastupima. Razna potpisivanja peticija, dijeljenje letaka upotpunjavali smo nekim performansom, happeningom, što je privuklo i neke druge simpatizere, osvojilo neki veći medijski prostor nego što bi dobili samo standradnom aktivističkom akcijom.

Trebalo je dosta hrabrosti, bilo je to postratno vrijeme i nije bilo jednostavno govoriti kritike s obzirom na centraliziranu vlast. Često su nas napadali, tukli, jedan naš član je bio i proboden od strane skinheada. Bili smo često privođeni u policijske postaje, boravili u pritvoru po par dana… Bili smo dosta mlađi, no za mnoge stvari bismo to i danas napravili, kao na primjer za slučaj Varšavske. Represivnom policijskom aparatu to nije ništa novo i ništa strano. Nama je zbog neagresivne prirode performansa i happeninga, to bilo začudno, ali smo zbog toga dobili podršku jednog dijela kulturne javnosti koja je prepoznala ono što radimo. Najkonkretniju Eurokaz koji je ’98. pozvao Schmrtz kao neregistriranu i neetabliranu grupu potpuno po sistemu povjerenja, a godinu dana kasnije je i FAKI-ju ponudio da napravi izbor grupa koje će predstaviti na festivalu. Mi smo se kao Schmrtz povukli iz te ponude da ne budemo drugu godinu za redom jer smo smatrali da prostor treba dati i drugim grupama koje rade dobro i kvalitetno.

KP: Možeš li se sjetiti rada kojim ste privukli pažnju na sebe?

M. K.: Jedan od poznatijih je bio Plesni tečaj Zrinke Šamije, u kojem se, u tadašnjem forumu SDP-a kad su nas pozvali misleći da smo im bliski, jedan naš član razrezao žiletom i više nas nikada nisu pozvali. Taj čin je bio neplaniran, spontano se dogodio. To je bio naš prvi performans koji je privukao kritiku. Godinu dana kasnije je bio “krvavi Eurokaz” koji je dio medija entuzijastički popratio, a dio raspeo i kad je body art ušao na naše prostore u velikom stilu.

KP: Koga bi mogao izdvojiti kao uzore?

M. K.: Tad se masovno čitala literatura – Living Theatre nam je bio ono što moramo raditi, još uvijek nam je bilo svježe iskustvo Montažstroja, neki su, poput Dejana Krivačića, bili u Montažstroju, ali kako je njihova okosnica otišla u Nizozemsku, prestali su s djelovanjem. Kao klinci smo znali gledati Michelangelo virus, neke grupe koje su bile urbana legenda, grupe o kojima smo dosta znali po pričama, ali nigdje se o tome nije moglo čitati jer mediji nisu pratili njihov rad sustavno, osim na nekoj razini senzacije. Bili smo vezani uz Eurokaz, kao jedini festival koji nam se na razini ideje, estetike činio bliskim. Schmrtzovci su kroz drugu polovicu ’90-ih bili volonteri, pa smo tako upoznavali mehanizam rada, produkcije, vođenja festivala, ali smo tako upoznavali i strane grupe koje su dolazile, a upoznali smo se i sa sustavom volontiranja.

KP: Unutar Schmrtza su postojale i razne frakcije, odnosno nekoliko podgrupa, ili pravaca.

M. K.: Prvih dvije-tri godine rada se iskristaliziralo da postoji velik broj ljudi kojima odgovara takav način rada, da imaju višak energije za neke svoje radove. Tako su se pojavile grupe Not Your Bitch koja se koncentrirala primarno na ženska pitanja, zatim Crna kronika, jedan morbidan ogranak Schmrtza koji se bavio takvom vrstom performansa, odnosno njihove tematike su znale biti poprilično bizarne: npr. nekrofilija u performansu Jealous Guy ili obilježavanje Dana borbe protiv policijskog nasilja, i konačno pojava ATTACKA. Kada nas je Vesna Janković pozvala i rekla da žele napraviti Autonomni kulturni centar, neovisan potpuno u tom smislu riječi, mi smo se u tome prepoznali i počeli raditi na prvim buvljacima. Prvi je bio 25. listopada 1997. Počeli smo raditi na fundraising događanjima, benefit akcijama, to se sve ispreplelo sa tadašnjom punk-rock scenom koja je tada bila dosta jaka i aktivna. Jedna od akcija je bila i Svi smo mi anarholezbače održana nakon što nije dobiven prostor na Zelenom valu. Prvi prostor ATTACK-a je bio u Heinzlovoj, u tvornici lutaka.

Napravili smo FAKI – Festival alternativnog kazališnog izričaja i, uz Antuna Gracina i Marka Zdravkovića ja sam bio treća osoba koja je stajala u organizaciji tog festivala. Na njemu je nastupio čitav niz grupa koje su nastale u Zagrebu spontano, a od kojih mnoge nisu preživjele te prve dvije-tri godine. Mnoge su nastale ad hoc, u tom trenutku, ali se pokazalo da je taj festival, i njegove prve tri-četiri godine, bio inkubator koji je pružio priliku za prvi veći, medijski jače praćen rad mnogih ljudi koji su danas postali aktivni sudionici kazališnog mainstreama. Među njima su redatelji Oliver Frljić, Anica Tomić, Miran Kurspahić, glumci Dejan Krivačić, Maja Katić, i brojni drugi.

KP: Schmrtz je bio najvidljivija i najpoznatija grupa u to doba. No, Schmrtz nestaje početkom nultih. Iz kojeg raloga?

M. K.: Schmrtz je tu spontano postao na neki način leader tih grupa, koji je bio medijski najvidljiviji i tu smo poziciju koristili za sve akcije koje su htjele privući pažnju javnosti. Zadnji veliki performans je bio Millenium marihuana marš kojeg smo izveli 2000. Došlo je oko 1000 ljudi, iako smo očekivali da će doći samo jezgra grupe jer smo već bili navikli i na hapšenja zbog radova kojima smo se bavili. Pošto su razni utjecaji djelovali na to, a jedan od ključnih utjecaja je britanski sastav Crass, koji je svojevrsna komuna i početak anarho-punka, dijela pokreta koji je napustio šarenilo irokeza, koje se najčešće vežu uz punk, a bili su anarhističko krilo koje je svjesno odabralo odijevanje u crno, nastavljanje tradicije anarhizma sa snažnim političkim angažmanom. Ta grupa je nastala 1979, a rekli su da će se 1984. razformirati. S jedne strane simbolički se osvrću na Orwellovu 1984, ali i na motiv petoljetke – petogodišnjeg plana, tako smo i mi najavili da ćemo se rastati 2000, i na kraju smo ostali dosljedni u tome, a već se i scena razvila puno puno šire.

Schmrtz nikad nije imao pristup sredstvima, što nismo niti mogli tražiti jer nismo bili registrirani, ali i da jesmo ne bismo mogli pristupiti. Sve akcije koje smo imali su bile rađene volonterski, eventualno bi nam bili pokriveni putni troškovi kada bismo radili izvan Zagreba, a dosta se često znalo događati da nas pozivaju. I taj čitav životni stil je bio jako time označen.

KP: Koje je sve ljude Schmrtz okupljao?

M. K.: Nismo imali dugoročnije planove, uglavnom smo djelovali spontano. Osoba koja je dugoročnije i, recimo to tako, dramaturški pristupala tome je bio Josip Visković, ali ne do samog kraja. On je od 1995. do 1998. bio s nama i vodio grupu, ali je zbog osobnih razloga, razmimoilaženja u estetskim pristupima, ali i zato što je njega primarno zanimao film, u međuvremenu je upisao i režiju, a filmom se Schmrtz nije bavio, on se postepeno odvojio od nas. Ostao je naš česti suradnik i danas također radi s nama na nekim projektima. Od nekih akcija – Chelsea girl, Tetralogija četiri priče, koja je bila pod utjecajem Andyja Warhola i Factoryja, on je osmišljavo te projekte koji su bili nešto dužeg vijeka trajanja. Svojim je teorijskim zapisima obilježio prvu polovicu Schmrtza.

Od ljudi koji su ostali od samog početka do kraja su to Zrinka Kušević, Maja Kovač, Zrinka Šamija, Ana Franjić… Josipa Viskovića je na toj poziciji dramaturga (uvjetno rečeno) zamijenio Janko Mesić koji je bio sa mnom sukreator većine performansa i happeninga. Glazbeno krilo je bilo dosta jako, glazbena pratnja je bila u većini naših ne-uličnih radova, jer tehnički uvjeti ulice to nisu zadovoljavali.

KP: Kakav tip performansa, izvedbnenih formi ste njegovali? Na koji način ste organizirali rad?

M. K.: Jedan od naših većih radova je bila gothic-punk opera Hieronymus temeljena na potpuno izmišljenom životopisu Hieronymusa Boscha. Ono što je oduvijek bila bit našeg rada jest da su to bili spontani nastupi, često se nije znalo tko će doći na pojedini happening ili performans, u pravilu bismo se nalazili par sati prije, i po toj nekoj gruboj skici koju smo zamislili bi onda počeli izvoditi to događanje. Nije bilo učenja teksta, standardnog pristupa, iako smo se znali uhvatiti i kraćih dramskih oblika. Onaj koji smo najčešće znali izvoditi bili su Žohari, od Witkiewicza, i najčešće izvođen događaj je bio Schmrtz cabaret. To je otvorena forma u koju smo mi uveli i gostovanja drugih grupa u sklopu naših happeninga. Dali bismo nekoj od grupa, najčešće Bojanu Vukoviću, Not Your Bitch, Theatre des femmes – prepustili bismo im sljedeću točku u kojoj su oni mogli raditi što žele – trajati koliko hoće bavit se s čim hoće, a zajedno s tim glazbenim dijelovima u kojima su izvođene naše autorske kompozicije ili ironične prerade poznatih skladbi. Glazbeno, kad bih morao to određivat to bi bila neka kombinacija Velvet Undergrounda i istraživački-eksperimentalnog i glasnog sa grupom The Fugs, band američkih pjesnika iz ’60-ih, koji se vežu uz bitnike, a članovi su Tuli Kupferberg, Ed Sanders, Lawrence Ferlinghetti. Ta vrsta dovođenja raznih utjecaja je zapravo činila taj čušpajz-kolaž naših nastupa. Taj mehanizam je sasvim dobro funkcionirao pet i pol godina.

KP: S obzirom da ste mahom izvodili ad hoc performanse i akcije, jeste li imali neke nazovimo ih ponovljive radove?

M. K.: Vrlo rijetko u stvari, u smislu predstava ne. Niti jedan rad nije nikada ponovljen u identičnom ili približno sličnom obliku. Schmrtz cabaret se završavao po tim točkama pjesmom Ništa, mantričkim komadom u kojem je dominantna bila riječ ništa i to je bila naša himna nihilizmu, a sve prije toga je bilo nepredvidljivo. Čak i ove stalnije predstave, kao što su Žohari ili Sedam tableta za spavanje, također performans koji smo izvodili često i jednom od rijetkih koje je naslijedila Nova grupa, bile su često mijenjane jer se mijenjala glumačka postava, i svaka osoba je imala slobodu da da svoj kreativni dopirnos. Redatelj je bio “prvi među jednakima”, na meni je bio organizacijski dio, dogovaranje i priprema radova u sklopu nekog događanja. Nismo imali audiciju ili izbor sudionika, pa bi se ljudi spontano uključivali i oni koji su imali strpljenja za takav rad.

KP: Na koji ste način oglašavali svoje radove? Kako ste dolazili do publike? Tko vam je u stvari bila publika?

M. K.: Akcije su bile rađene za slučajne prolaznike, svatko bi napravio svoj plakat rukom, pa smo ih lijepili po mjestima na kojima su se okupljali ljudi iz našeg kruga. Pretežno je usmena predaja bila mehanizam informiranja. Tek sa pojavom FAKI-ja smo se upoznali s formom obavještavanja medija i to smo učili od nevladinih organizacija. Suradnja s NGO sektorom je bila česta i pozitivna, no nije imala neki stalni ili formalni oblik, najčešće je funkcioniralo tako da bi nas netko nazvao i obavijestio o svom događanju te pozvao da sudjelujemo u tome, i radili smo na principu povjerenja.

KP: Kako nastaje Nova grupa?

M. K.: Kada smo zaokružili Schmrtz, shvatili smo da imamo još volje, želje i energije za rad i napravili par sastanaka na kojima smo se pitali što i kako sada. Završna postava Schmrtza, među kojima su ostale Maja Kovač, Ana Franjić, Zrinka Kušević, zatim Dean Krivačić, Maks Ružinski i Damir Kantoci, odlučila je nastaviti raditi – i pokrenuli smo grupu koju smo nazvali Nova grupa. Ime je došlo spontano, jer smo govorili imamo novu grupu, imamo novu grupu, al’ nemamo još ime pa je ostao taj naslov Nova grupa. Stirktno smo odvojili glazbeni tim od izvedbenog. Iako su to bili isti ljudi, odlučili smo to razdvojiti jer su se u zadnjim fazama Schmrtza događale zabune da su ljudi htjeli vidjeti događanje Schmrtza, a dočekao bi ih koncert. Ljudi koji su bili fanovi glazbenog dijela dolazili su misleći da sviramo, a naišli bi na tihi, smireni performas. Pa, kako bismo izbjegli te zabune koje su nas u ranijim fazama zabavljale, odlučili smo ta dva segmenta razdvojiti.

KP: Na koji način je bila organizirana Nova grupa? Jeste li nastavili praksu koju je uspostavio Schmrtz ili ste odlučili promijeniti i model djelovanja?

M. K.: Za razliku od Schmrtza koji je bio sklon anarhiji u organizacijskom smislu, tako i lepršavim, otvorenim formama u izvedbenom aspektu, Nova grupa ide prema nekom ozbiljnije i strukturiranijem kazalištu. Nova grupa je, osim ovih performansa koje je naslijedila od Schmrtza, sve svoje kasnije predstave striktno strukturirala. Naš prvi veći rad, Philip Glass kupuje komad kruha bio je svjesni rez od svega što je Schmrtz radio. To bio svjestan, precizan, organiziran, točan performans u kojem je svaka sekunda ovisila o glazbenoj i video pratnji, sve što izvođači rade na sceni bilo je koregorafirano i pokreti su bili identični onima na videu i nije bilo prostora za grešku jer je bilo precizno, metronomski rađeno. To je mnoge ljude začudilo jer su očekivali nešto bliže našoj prethodnoj praksi. Nova verzija Žohara je užasno precizno napravljena, uz korištenje videa, kao i Sunčani grad prema Radovanu Ivšiću. Sve su to bili  jako točni i precizni radovi, i konsenzualnim odabirom svih nas dijametralno suprotni od onoga što je radio Schmrtz teatar. To je bio inat u odnosu na to da nas je jedan dio kritike otpisivao kao nekontroliranu skupinu koja ne može biti stavljena pod kazališna događanja. Svrstavali su nas uz happeninge i galerijske prostore jer nemamo preciznu dramaturški razrađenu strukturu rada, pa smo mi u novoj fazi došli s radovima koji imaju upravo to i kojima je to najveća kvaliteta. S druge strane bio je to test i za nas da vidimo možemo li se disciplinirati do te točke koja nas je zanimala i što smo htjeli napraviti, a zadržali smo pritom anarhoidni duh u kojem nije bilo ni približno težnje ka toj vrsti preciznosti i točnosti. Tu je po prvi puta bila jasnija i struktura toga što tko radi.

Ono što smo zadržali je bio timski rad, jer smo kroz Schmrtz toliko ironizirali poziciju redatelja da smo zapravo Juraja Krušlina, sina Jadranke Korde, potpisivali kao redatelja naših perofrmansa i happeninga, koji je tada imao možda pet godina. Nama se to činilo kao zabavan odmak od onoga što donosi pozicija redatelja. Ono što smo zadržali je bila također neovisnost od fondova, ponovno nismo bili registrirani, i na taj način nitko nije mogao utjecat na naš rad. No, u fazi kada su nas počeli pozivati međunarodni festivali, Grad nam je davao sredstva za putovanje – po Americi, Bliskom istoku. Zapravo je Marija Leko bila ta koja je prepoznala našu ulogu.

KP: Možeš li napraviti usporedbu između estetike Schmrtza i Nove grupe?

M. K.: Osim preciznosti i dramaturške strukturiranosti, prvi smo puta počeli razmišljati o organiziranim scenskim popratnim elementima, kostimima, scenografiji, promišljanju scenskog prostora. Pet godina smo radili s nađenim predmetima, a sad smo počeli koristiti scenografiju, sami smo ih izrađivali i učili kako se radi, davali smo si zadatke. Kada sam bio pozvan da režiram otvaranje PUF-a u Puli, na radionici sam osmislio temu, i tada sam pozvao u pomoć i pripadnike Schmrtza, pa smo napravili malu manufakturu u kojoj smo sami izradili scenografiju, kostimografiju i rekvizitu, a polaznici radionice kao ni organizacija festivala, nisu mogli vjerovat koliko brzo, točno i precizno to radimo. Schmrtzu je bio ključan sadržaj, forma je bila nepredvidljiva i nije se postavljala kao takva. Puno češće se događalo da bi nakon samog performansa, Josip Visković sjeo i zapisao što smo mi to izveli, ali nije bilo moguće to napraviti unaprijed.

Nova grupa je otišla dijametralno suprotno. Prvo smo postavljali formu, što želimo istražiti, i onda se bavili time i pronalazili rješenja. Imali smo obrnut put od uobičajenog, ljudi najprije nauče zanat, a onda idu u kreiranje sadržaja. Mi smo krenuli najprije s mladenačkom energijom u kreiranje ideja, a onda išli učiti ono što ne znamo kroz rad. Stalno je ostao prisutan aktivizam, tematski nismo odlazili u drugom pravcu od Schmrtza. Ne anarhizam, ali slobodarstvo je ono što je ostalo kao poveznica i danas, mnogima od nas koji radimo. Nikoga od nas se neće moći uloviti u vrsti rada, akcija, događanja koje govore protiv ovoga što smo radili onda. Mnogi odbijaju raditi u marketinškim projektima, koketiranje sa stranačkim projektima i slično.

KP: No, niti Nova grupa više nije aktivna. Kada se ona gasi?

Gospodin Bilić endemska je pojava na Hrvatskoj radioteleviziji. Čovjek se upisao u imaginarij hrvatskog gledateljstva kao vazda pokisli voditelj emisija izuzetno ambicioznih naslova (prisjetimo se samo: TV parlament, TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije) koje se, jedna za drugom, prikazuju neovisno o smjenama vlasti, godišnjih doba ili Dinamovih trenera. Nazivi su se poprilično mijenjali, forma malo, a sadržaj bogme nimalo. Kako to izgleda u ovogodišnjim uprizorenjima?

Voditelj/intelektualac u studio pozove dva gosta s minimalno dvije titule i tri funkcije ispred imena i prezimena da s njim razlaže neke od problema koji nagrizaju temelje našeg demokratskog društva. Onda ih, jednom kad se svi udobno smjeste, sljedećih sat vremena bombardira salvom sebi svojstvenih pitanja koja su nerijetko duža od njihovih odgovora. Ako koji gost slučajno ostane dovoljno priseban i iskričav te razvije vlastiti tok misli, Bilić mu se unese u lice upadicom poput “ali, ne mislite li vi da…” koja uopće ne mora imati veze s onim što je sugovornik govorio već služi čisto da se pokaže tko je tu gazda. Gledatelju pak – ako već prije nije sam sebi učinio uslugu – ne preostaje ništa drugo nego da nakon jednog i pol sata rezigniran ugasi televiziju bolno svjestan činjenice da je ono u što je buljio više od sata toliko patetično i beskorisno da nije vrijedno spomena osim možda u kontekstu nečeg što nije vrijedno spomena.

Kako onda objasniti činjenicu da se njegove emisije kontinuirano prikazuju otkako ja pamtim? Čovjek ima jedinstvenu sposobnost da temu ozbiljnu poput infarkta svede na ništa više od napornog kukanja trojice gunđala u studiju. Društvena kriza, hipokrizija vlasti, sveopća korupcija, globalna recesija ili, ne znam više, bilo koja druga apokaliptična sintagma koja vam padne na pamet pod Bilićevom će sigurnom rukom biti obrađena bez trunke političkog uloga. Godinama čovjek zarađuje na proizvodnji subverzija tako oslabljenih da ih svaka vlast može bez problema integrirati u svoj poredak. Sasvim je moguće da on sebe smatra posljednjim bastionom obrane civilizacijskih tekovina, štoviše, uvjeren sam da je tako. Ali ja se, kao netko tko naleti tu i tamo na njegovu emisiju, ne mogu oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti preventivne vakcinacije kojom se vladajući sloj štiti od možebitnih opasnih napada. Zato ga svaka vlast zna cijeniti.

Okej, priznajem, možda sam malo i bez razloga istresao na Biliću, ali imam odlično opravdanje. Samo dan ranije na istom kanalu mogli smo vidjeti nešto potpuno drukčije. Ana Jelinić u emisiji Dossier.hr ugostila je politologa Darka Petričića pa su vrlo odrješito i precizno – dakle, nimalo bilićevski – pričali o sprezi kriminala i vlasti. Gost je, da ne duljim, imenima i prezimenima prozvao creme de la creme naše političke scene zbog sklapanja unosnih dealova s građevinskom mafijom. I djelovalo je to, prema mojoj procjeni, poprilično suvislo. Onaj tko posjeduje barem prvu polovicu slova m u riječi mozak mogao je zaključiti što će uslijediti za dan, uvrh glave dva. Kad su već cenzorske škare propustile napraviti cik-cak, Hloverka je promptno smijenila Jelinićku. Zašto? “Jer se o kriminalu”, kaže Hlo, “ne može govoriti ako nema konkretnih dokaza.” Zašto se, naime, o kriminalu ne bi moglo raspravljati bez konkretnih dokaza ostalo je nejasno. Raspravljalo se dosad o Higgsovim bozonima, Svetom Trojstvu i iračkom nuklearnom programu bez konkretnih dokaza. I, kad smo već kod puno bitnijeg pitanja, što su to uopće konkretni dokazi? Ne znam točno postoji li uopće juridička definicija, ali kladim se da pod tim naša Hlo podrazumijeva da su akteri spomenutih afera jednom rukom držali Bibliju, a drugom potpisivali izjavu o sudjelovanju u kriminalnim poslovima koju su kasnije uredno odnijeli na ovjeravanje kod javnog bilježnika.

Bivšoj urednici Dossiera ovo nije bio prvi put da dira u teme koje su manje ili više gurane pod tepih. Sjećam se, primjera radi, priloga o studentskoj blokadi fakulteta koji je progurala u vrijeme kad je većina medija provodila svoju blokadu studentske blokade. Odrađeno je to više nego korektno. Dossier je, kad podvučemo crtu, bio vjerojatno najbolja kolažno-informativna emisija u zadnje vrijeme. Posljednji uručeni otkaz  eklatantan je dokaz ulagivačkog mentaliteta koji se duboko ukorijenio na nacionalnoj televiziji. Potonja rečenica bila je jedna od prvih u mom nikad dovršenom članku povodom Hloverkine smjene Petra Štefanića – čovjeka koji je prije Ane Jelinić bio urednik Dossiera. Nije se puno toga promijenilo, ha?

Iskreno, ni uzoran učenik hlebinske škole ne može se nadati da će televizija strukturirana poput HRT-a ikad prestati djelovati kao ideološki aparat države i postati prosvjetiteljska dalekovidnica, ali nekako smo se svi, bar mislim, potajno nadali da smo ovako očit i ovako ljigav tip poltronstva ostavili u prošlom tisućljeću. Ovakva nacionalna televizija podsjeća na velikog kućnog ljubimca koji je tako dobro izdresiran u prošlosti da sad već prepoznaje svaku gospodarevu misao. Ne treba gospodar više kratki lanac jer beštija sada ionako sama ide uz nogu.

HRT je, jasno je svima, već odavno hrt.