Ovaj nesvakidašnji suradnički projekt svidio mi se ne samo zato što je prožet humorom i samoironijom, već i zato što sadrži pokušaj sagledavanja umjetnosti, a samim time i svijeta, iz perspektive ponad ljudske. Znam, znam, reći ćete, svaki takav čin je neizbježno antropomorfizirajuća (samo)obmana, ali što sad, ima i gorih stvari. Kako piše Marianne Dekoven, za antropomorfizam se u pravilu optužuje one koji primjećuju naznake emocija, komunikacije, kulture ili inteligencije u drugim životinjama. Dakle, i nije neka strašna optužba. U tom smislu, možda je i najmanji pomak izvan našeg ljudskocentričnog svemira korak prema empatičnijem svijetu i solidarnijim međuvrsnim (pa i međuljudskim) odnosima.

Otprilike u isto vrijeme kada sam pisala tekst o psećim parkovima, u londonskom Wallace Collectionu otvorena je izložba Portraits of Dogs: From Gainsborough to Hockney. Kako stoji u najavi, “kroz pomno odabrane slike, skulpture, crteže, pa i preparirane komade (!?, op.a.), ova izložba naglašava jedinstvenu vezu između ljudi i njihovih psećih drugova.” Pritom je zanimljivo istaknuti kako “iz sigurnosnih razloga” psećim drugovima nije dozvoljen ulaz na izložbu (s iznimkom pasa vodiča). U svom osvrtu, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones opisao ju je kao “sladunjavu i očajnički dopadljivu, čime podjednako vrijeđa životinje i publiku.” Na piku mu se posebno našao viktorijanski slikar Edwin Landseer, čiji radovi zauzimaju značajan dio izložbe, a koji su, smatra Jones, toliko sentimentalni da ih “čak ni Jeff Koons ne bi mogao ironično prisvojiti.” 

Crtice iz povijesti privrženosti

Ova dva primjera dobro pokazuju različite predodžbe o položaju psa u antropocentričnom svijetu: dok prvi uzima u obzir interese i potrebe ne-ljudskih gledatelja, drugi se obraća prvenstveno ljudima, isključujući ona bića koja su tema same izložbe. Prikazi pasa u umjetnosti kroz povijest odražavaju različita poimanja ljudsko-psećih odnosa i konteksta u kojem su ti odnosi definirani, a datiraju praktički od pamtivijeka. Prije nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji pronađeni su pećinski crteži koji prikazuju ljude u lovu sa psima, za koje su procjenjuje da su stari 8 tisuća godina. Psi se pojavljuju i u grčkoj i rimskoj umjetnosti (kao čuvari i lovci, ali i kao kućni ljubimci), dok su prikazima pasa u srednjem vijeku posvećene čitave studije (vidi: Laura D. Gelfand, ur. Our Dogs, Our Selves, 2016). Srednjovjekovni motiv mističnog lova na jednoroga, koji se pojavljuje na tapiserijama koje su se izrađivale povodom vjenčanja, redovito sadrži pse. Utjelovljujući vrline poput odanosti i milosrđa, objašnjava Jane Carroll, psi u takvim scenama usmjeravaju jednoroga – simbol čistoće i neiskvarenosti – prema Djevici Mariji, ženi odabranoj da nosi dijete Božje. 

Zanimljivi su i prikazi pasa na srednjovjekovnim grobnicama, gdje su najčešće smješteni uz noge gospodarice ili gospodara, a zauzimaju različite poze, od usnulosti do zaigranog navlačenja mrtvačkog pokrova. U tom kontekstu psi su imali alegorijsko (vjernost, žalovanje) i ponekad heraldičko značenje, ili su predstavljali zaštitnike/vodiče u svijet mrtvih. “Pas je najodanija životinja na svijetu, i voljena od strane ljudi,” zapisao je Cesare Ripa krajem 16. stoljeća u svojoj Ikonologiji (knjizi simbola koju, vjerujem, pamte svi koji su bili podvrgnuti Uvodu u ikonologiju na studiju povijesti umjetnosti). Uz to, vjeruje se da su neki od “prinožnih” pasa na  grobnicama prikazivali stvarne pse pokopanih dostojanstvenika, pri čemu je za muškarce bilo uobičajeno imati lovačke, a za žene pse malih pasmina. Primjerice, grobnica Vilima Oranskog iz 17.st. u nizozemskom gradu Delftu sadrži i skulpturu njegovog ljubimca Pompeya, koji je Vilima, kako prenosi Sophie Oosterwijk, jednom prilikom probudio usred noći i spasio od atentata. Kada je drugi atentat bio uspješan, pas je navodno uginuo od tuge samo nekoliko dana nakon svog ljudskog druga.

O boli izazvanoj smrću ljubimca progovorile su brojne umjetnice i umjetnici. Primjerice, nakon što joj je preminuo pas, Emily Dickinson je u pismu prijatelju kratko napisala: “Carlo je umro … reci mi kako dalje,” dok je Byron svom njufiću Boatswainu posvetio Epitaf psu koji je uklesan na njegovom nadgrobnom spomeniku (a mislili ste da su groblja za kućne ljubimce suvremeni fenomen!). Velika ljubiteljica pasa bila je i Edith Wharton, koja je imala groblje ljubimaca u vlastitom dvorištu. U kratkoj horor-priči Kerfol iz 1916. Wharton je pisala o ženi koja je optužena za ubojstvo muža, a koja se brani tvrdeći da su muža ubili duhovi njezinih pasa – koje je on ubio iz pakosti kako bi mu se osvetili za zlostavljačko ponašanje prema svojoj ženi. Kako objašnjava Jennifer Haytock, u ovoj priči Wharton pokazuje da zapadna kultura dezavuira i pse i žene, te da su oba oblika ugnjetavanja moralno odbojna.

Možemo spomenuti i Updikeovu dirljivu pjesmu Dog’s Death posvećenu tragičnoj smrti obiteljske psice (cinici bi je možda posprdno nazvali srcedrapajućom ili čak kičastom¹), kao i duhovite zapise E.B. Whitea, čiji se psi redovito pojavljuju u njegovim tekstovima. Primjerice, u eseju Bedfellows (1956.) White uspoređuje političke figure poput Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera sa svojim jazavčarom Fredom, a škotskoj terijerki Daisy, koju je pregazio taksi, posvetio je ne sasvim laskavu (“Njezin život bio je pun incidenata, ali ne i postignuća”), ali ipak ganutljivu osmrtnicu koja je objavljena u The New Yorkeru 1932. 

Svim ljubiteljicama pasa preporučila bih Shaggy Muses: The Dogs Who Inspired Virginia Woolf, Emily Dickinson, Elizabeth Barrett Browning, Edith Wharton, and Emily Brontë Maureen Adams (2007.), knjigu koja je također rezultat pokušaja nošenja autorice sa smrću ljubimca, ali i razumijevanja dubokih emocionalnih poveznica koje su slavne spisateljice uspostavile sa svojim (manje slavnim) psećim drugovima. Zanimljiva je i The Big New Yorker Book of Dogs (2012.), opsežna zbirka koja okuplja članke, kratke priče, pjesme, ilustracije i stripove posvećene psima. Osim već spomenutog E.B. Whitea, u knjizi su se, između ostalih, našle i ljubiteljica dalmatinera Anne Sexton² te Wisława Szymborska, čija je pjesma Monologue of a Dog Ensnared in History, kako tvrde neki, metafora za političko ugnjetavanje, ali zasigurno ponekad možemo uživati u umjetnosti i bez traženja simboličkog značenja! Ova impozantna knjiga broji više od 600 stranica, pa ako ste je već uzeli u ruke (ili, vjerojatnije, skinuli s Library Genesisa), vi ste očito, kako stoji u uvodnom tekstu Malcolma Gladwella, “nezdravo angažirani oko emocionalnog života pasa baš kao i mi ostali.” Znam da ja jesam, jer osim što po cijele dane gledam dog content na internetu, jako se mučim zadržati ovaj tekst u prihvatljivim gabaritima budući da mi je ova tema beskrajno zabavna. Kako je napisala Virginia Woolf u jednom pismu, “Možda ćeš me nazvati sentimentalnom, ali pas na neki način predstavlja privatnu stranu životu, zaigranu stranu.” Pa tko ne bi htio čitati o zaigranoj strani inače prilično suzdržane Virginije ili pak melankolične Emily Dickinson?! 

Psi i ljudi povezani su nevidljivim povodcima čiju kompleksnost ni same ne slutimo. Woolfin kratki i zbog tematike često marginalizirani roman Flush (1933.) predstavlja biografiju Elizabeth Barrett Browning, ali i njenog koker španijela Flusha,³ iz čije je perspektive roman i pisan, preispitujući mogućnosti ljudsko-pseće komunikacije. “Osoba i pas su tamo i pas je tamo i osoba je tamo i gdje oh gdje je njihov identitet, je identitet tamo bilo gdje,” zapisala je Gertrude Stein u svom prepoznatljivom (i teško probavljivom) stilu. Stein i njezina partnerica Alice B. Toklas imale su nekoliko pasa, od kojih je najpoznatija pudla Basket (fotografirao ju je i Man Ray!), koju su navodno svakog jutra kupale u sumpornoj vodi i neuspješno pokušavale naučiti da nosi košaru (basket) cvijeća u zubima. Ako išta, primjer Stein i Tolkas opovrgava onu teoriju da ljudi koji vole pse ne mogu biti loši ljudi.⁴

Dlakavci kao učitelji nježnosti

No, vratimo se na vizualne umjetnosti, a prije nego što se osvrnem i na domaći kontekst, voljela bih spomenuti rad u kojem se isprepliće nekoliko mojih omiljenih tema: psi, humor i žene u povijesti umjetnosti. Portret Georgie O’Keeffe (1982.) fenomenalno je djelo venezuelansko-američke kiparice Marisol Escobar, koja donosi upečatljivi portret umjetnice s njezina dva vjerna chow chowa. O’Keeffe je bila poznata ljubiteljica ove pasmine – tijekom života je imala šest chow chowova – i navodno je jednom naručila da joj se od njihove otpale dlake izradi šal. Marisol, koja je u svom radu inače problematizirala rodne uloge ispreplićući narodnu umjetnost, dadaizam i nadrealizam, skulpturu O’Keeffe napravila je na temelju fotografija koje su nastale 1977. kada je posjetila svoju mentoricu u njenom domu u New Mexicu. Kompozicija prikazuje O’Keeffe, ozbiljnog i grubog lica kako sjedi na panju, sa psima sa svake strane poput dva totema. Čitava scena odiše nekom drevnom atmosferom, prizivajući reduciranost outsider arta, a sve s natruhom odanog karikiranja umjetničina lika. Ako to nije spomenik za poželjeti, ne znam što jest!

Što se tiče hrvatske povijesti umjetnosti, ne može se reći da mi nemamo svog konja, odnosno psa, za trku. Motiv psa pojavljuje se, kao i u svjetskoj umjetnosti, u scenama lova (npr. na freski Poklonstvo kraljeva iz 15.st. Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škriljinah) te u portretnom slikarstvu (kao statusni simbol uz portretiranu osobu), a kasnije i kao samostalan motiv. Solidan pregled ove teme dala je izložba Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas autorica Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević održana 2013. u samoborskoj Galeriji Prica. Nažalost, na internetu gotovo da i nema informacija o ovoj izložbi, ali – srećom za autoricu ovog teksta – primjerak kataloga dostupan je u Knjižnicama grada Zagreba. Tako saznajem da izložba započinje radovima osječkog slikara Huga von Hötzendorfa (prikazi lovačkih pasa, 1842./43.), a nastavlja se radovima minhenskog kruga, među kojima možemo izdvojiti Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića (1910.), vjerojatno najpoznatiji ljudsko-pseći (auto)portret u domaćoj povijesti umjetnosti, koji prikazuje slikara uz njegovog psa Pašu u odnosu privrženosti. “Koloristički, njihov odnos je simbiotičan,” pišu Pavičić i Vlaisavljević, “topli okeri psa korespondiraju sa svjetlom slikarevom puti, dok Kraljevićevo tamno odijelo pruža Pašinim okerima zaleđe i sigurnost.” Valja spomenuti i Nastu Rojc, koja se s Kraljevićem družila u Münchenu, a čijoj sklonosti psima svjedoče slike posvećene njenom ljubimcu Brendiju, kao i brojne fotografije, bilo da je riječ o onima iz lova ili privatnih situacija. 

Od 1950-ih nadalje dolazi do pluralizacije estetskih, ideoloških i medijskih pristupa u umjetnosti, stoga se i motiv psa obrađuje na različite načine – od figuracije do apstrakcije, pa i konceptualne umjetnosti. Primjerice, Kožarićev jednostavni Pas (1961.) asocira na Picassov crtež njegovog jazavčara Lumpa iz istog razdoblja. Lump se pojavljuje i na nekim od Picassovih studija za Las Meninas, a njihovom odnosu posvećena je čitava knjiga. Nažalost, čini se da je slavni slikar bolje tretirao pse nego žene u svom životu.

S obzirom da pregled Pavičić i Vlaisavljević završava s 2013. godinom (Marijana Garašić), za kraj bih voljela spomenuti dva novija umjetnička rada. Prvi je Top Dog / Underdog (2020.) Pauline Jazvić, koji se sastoji od 20 kaširanih fotografija autoričinog kraljevskog pudla Švrće (koji, usput rečeno, ima svoj profil na Instagramu). Dosad izložen u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO 2021. te na prošlogodišnjem Trijenalu kiparstva u HDLU-u, rad simbolizira potrebu za emocionalnom podrškom u trenucima krize. Postavljanje kaširanih Švrći na stubišta, kako je umjetnica objasnila za tportal, “vizualizira ideju hijerarhije vrijednosti, toga da u svom svijetu razumijevanja prirode homo sapiens odjeljuje bića kulture od bića nagona i radi među njima vrijednosnu razliku.” Dakle, pas nam pruža podršku i zaštitu, a mi ga i dalje smatramo “nižim” bićem.

Dok Jazvić nastavlja povijesnu liniju korištenja motiva psa kao simbola, Nikolina Butorac u visceralnom radu Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022./23.) u središte stavlja emotivni odnos s ljubimcem, koristeći njegov gubitak kao “generator” stvaralaštva, gdje umjetnički proces vrši terapijsku funkciju za autoricu, ali i odaje počast preminulom prijatelju. Riječ je o prostornoj, participativnoj instalaciji koju čine digitalne grafike, crtež, knjiga poezije i različiti objekti koje je umjetnica koristila kada joj se pas razbolio.

Crteži i grafika prikazuju ultrazvuk i rendgen abdomena psa, a uz njih je postavljen papir s ispisanim pitanjem za posjetitelje/ice: “Jeste li ikada svjedočili da psi ili mačke mogu preuzeti neka naša stanja i naše bolesti na sebe? Ako da, prepričajte iskustvo u nekoliko rečenica.” Kako je izložba (“Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen“) odmicala, tako su se množili i ispisani odgovori, izražavajući empatiju ili dijeleći vlastita iskustva gubitka. U popratnom tekstu Butorac preispituje i vlastitu krivnju za bolest i smrt svog dlakavog druga, te u širem smislu, odgovornost čovječanstva za postepeno propadanje/uništavanje prirode i svih bića koja je nastanjuju. Imati psa – ili radije, biti-sa-psom – podrazumijeva, dakle, čitav niz afektivnih stanja, i čini nas možda barem malo mekšima, znatiželjnijima i otvorenijima prema bićima s kojima dijelimo planetu.

Iako, pišući o učitavanju metaforičkih značenja u The Big New Yorker Book of Dogs, Malcolm Gladwell inzistira da “psi nisu o nečemu drugome, psi su o psima,” mislim da je prilično jasno da kroz temu pasa u umjetnosti ipak možemo razmotriti različita društvena pitanja, ali i nazrijeti moguće odgovore na pitanje što to znači biti čovjekom, odnosno (ljudskom) životinjom. Psi su blaženo lišeni ironije i cinizma te nam otvaraju put prema najvećim radostima i najmračnijim tugama, kako piše Marjorie Garber u istoj knjizi, a “u ovo nemilosrdno ironično doba, možda je njihov nekritični stav prema svijetu upravo ono što nam treba.” 

¹ “Updikeova tugaljiva pjesma, piše John Homans u knjizi What’s a Dog For?, opasno se približava kiču. “No, voljeti psa znači, između ostalog, pomiriti se s kičem, ako već niste.”

² Sextonina starija kći Linda napisala je knjigu Bespotted: My Family’s Love Affair with Thirty-Eight Dalmatians, u kojoj saznajemo kako je iskustvo poroda obiteljske psice Penny pomoglo Anne da završi pjesmu “Live” (objavljena u Pulitzerom nagrađenoj zbirci Live or Die), kao i o pozitivnom učinku pasa na majčino mentalno zdravlje općenito.

³ Nekoliko godina ranije, Woolfina ljubavnica Vita Sackville-West poklonila joj je štene koker španijela, kojeg je nazvala Pinka.

⁴ Za one koje žele znati više o tome zašto su Stein i Toklas bile užasne osobe, preporučujem knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami (2020.)

Mnogi od pasa koje susrećem u šetnji postali su mi toliko uobičajena pojava da sam im nadjenula nadimke (“friendly šepavac”, “šerif”, “špičasti loptaš”, “bivolja glavurda” itd.) radi lakšeg raspoznavanja, čak i ako znam kako se doista zovu, te brzo primijetim ako nekoga nema duže vrijeme (“možda su na moru”, “jesu li se preselili?”). Primijetila sam i da teže prepoznajem ljude ako ih sretnem bez njihovog psa – kao da su se ti ljudsko-pseći parovi u mojoj glavi stopili u neki interspecijski, šesteronožni (ponekad peteronožni) hibrid koji prkosi ideji ljudske autonomije. Da to nije ništa neobično potvrđuju i istraživanja prema kojima vlasnici pasa često prepoznaju i pamte svoje su-šetače upravo po njihovim psima. 

U prilog međupsećeljudskoj interakciji

Danas je dobro poznato da kućni ljubimci imaju pozitivan učinak kako na fizičko zdravlje, tako i na mentalnu dobrobit vlasnika; npr. potiču na rekreaciju i boravak u prirodi, povećavaju društveni kapital, ublažavaju simptome depresije, smanjuju usamljenost, itd. Tome smo svakako imale prilike svjedočiti za vrijeme lockdowna, kada je izvođenje psa bila jedna od rijetkih aktivnosti koje su nam davale barem privid “normalnosti”. Posjedovanje psa, dakle, ima višestruke pozitivne učinke: na samog čovjeka, na odnos između psa i čovjeka, kao i na međuljudske odnose.

Rastući korpus istraživanja potvrđuje ulogu ljubimaca u upoznavanju novih ljudi i jačanju osjećaja pripadnosti zajednici. Prisustvo pasa u javnom prostoru i komunikacija do koje pritom dolazi, kao i postojanje zelenih površina/parkova, doprinose osjećaju sigurnosti i povezanosti, od kojeg koristi ima šira zajednica, a ne samo vlasnici pasa. Naime, psi djeluju kao “društveni katalizatori,” olakšavajući komunikaciju između prolaznika/poznanika koji inače najvjerojatnije ne bi razmijenili ni pogled, a kamoli pozdrav. Zanimljiv je podatak da će ljudi prije započeti razgovor s nepoznatom osobom ako ima psa, te da imaju više povjerenja u osobe koje imaju psa nego u one koje nemaju. Možemo reći da su psi “protuotrov” za otuđenost i anonimnost suvremenih gradova (Wood i Christian, 2012). Vjerojatno “najekstremniji” primjer toga su štenci – čemu sam i sama svjedočila kad sam prošle godine čuvala dvomjesečnog psića iz skloništa – koji su pravi magnet za ljudsku interakciju jer s dražesnom lakoćom izmamljuju osmijeh i od najtvrdokornijih namćora. 

Ipak, vrlo društveni psi nisu za svakoga; osobno mi odgovara da zbog svojih pasa moram donekle izbjegavati druge šetače (posebno prije jutarnje kave). Naime, ono što također karakterizira interakciju s drugim ljudima tijekom šetnje psa je da je uglavnom opcionalna, što nije slučaj u nekim drugim sferama života. Drugim riječima, slobodne smo odlučiti hoćemo li se upustiti u razgovor ili ćemo se držati po strani (ipak, i tada razmjenjujemo barem kurtoazni “Dobar dan”). Interakcije koje se odvijaju na lokacijama koje Ray Oldenburg naziva “trećim prostorima” (1996.) – kao što su parkovi za pse – uglavnom su ležerne, neformalne i prijateljski nastrojene, zbog čega se ljudi lakše povezuju. Ako se pitate kakav utjecaj mogu imati takve, uglavnom površne i banalne, razmjene između su-šetača (najčešće je to small talk vezan uz pse, vremensku prognozu ili komunalne probleme), stručnjaci_kinje ističu da ne treba zanemariti njihov značaj budući da je spremnost na komunikaciju s ljudima koje ne poznajemo dobar pokazatelj povjerenja i može biti izvor društvene podrške čak i kada ti odnosi ne prerastaju u prijateljstvo.

Animalna geografija grada

Iako broj pasa u hrvatskim kućanstvima neprestano raste, gotovo da uopće nema domaćih istraživanja u ovom području. Nažalost, i posljednji popis stanovništva propustio je uključiti pitanje o kućnim ljubimcima (s druge strane, zanimalo ih je ima li u vašem kućanstvu stoke, peradi ili pčela), a taj podatak možda bi potaknuo i ozbiljnija promišljanja ove tematike. Trenutno jedini uvid u broj pasa daje baza podataka Lycasan putem koje Uprava za veterinarstvo vodi evidenciju označenih pasa. Iako je mikročipiranje pasa obavezno od 2013. godine sukladno Zakonu o veterinarstvu, iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba “Dumovec” objašnjavaju da u realnosti postoji veliki broj pasa koji nigdje nisu evidentirani. Stoga, nažalost, niti eventualna istraživanja nemaju na raspolaganju pouzdane podatke na koje bi se mogla pozvati.

Porast broja kućnih ljubimaca u urbanim područjima je višesektorsko, interdisciplinarno pitanje koje obuhvaća područja kao što su prostorno planiranje i komunalni red, zdravlje životinja i sprečavanje širenja zaraznih bolesti, te zakonski okvir koji definira prava i obveze vlasnika. Važan doprinos razumijevanju položaja neljudskih životinja u prostorima koje su izgradili ljudi – fizičkima, ali i simboličkima – dala je animalna geografija, koja nam može pružiti i jasniju sliku o poziciji pasa u urbanom imaginariju. 

U gradovima, koji su u potpunosti prilagođeni ljudima i njihovim potrebama (točnije, bijelim, tjelesno sposobnim muškarcima), priroda je ukroćena i strogo regulirana. Na djelu je neprestano pregovaranje između dualizama – kultura/priroda, grad/selo, ljudi/životinje – pri čemu se prvi od termina definira kroz poništavanje drugog. Urbanizacija uspostavlja distancu od prirode, koristeći različite taktike kako bi iz urbanog tkiva isključila životinje koje smatramo nepoželjnima (npr. štakore ili golubove). Međutim, kako ističu Urbanik i Morgan (2013.), grad nije isključivo ljudsko stanište, već ga okupira čitav niz vrsta, od kojih su neke više, a neke manje vidljive. 

Suvremeni grad istovremeno nastoji suzbiti floru i faunu koju je označio kao nepoželjnu, i vapi za prirodom preko koje je ranije izlio beton. U svakom slučaju, životinje nisu značajan faktor pri planiranju grada. Čak i u nekim recentnijim primjerima, u kojima arhitektonski i urbanistički planovi naglašavaju zastupljenost zelenih površina, i to prvenstveno kako bi privukli kupce dubljeg džepa (vidi: kompleks Badel, Park Kneževa), utjecaj izgradnje na životinjsku populaciju potpuno je zanemaren ili se svodi na neadekvatna, pa i apsurdna rješenja. Dobar primjer toga je “pseći toalet” u Parku Kneževa – maleni ograđeni prostor (s umjetnom travom i dva komada drveta, koji bi valjda trebali dočaravati prirodu) koji se otvara stanarskom karticom, a u kojem bi psi trebali obavljati nuždu, dok je ostatak površina u kompleksu označen zabranom za pse. Mislim da je prilično jasno da ljudi koji su smislili ovaj projekt definitivno nikad nisu imali psa niti znaju išta o psećim ponašanjima i potrebama.

Kako navodi Jennifer Wolch (1998.), svakodnevne arhitektonske i urbanističke prakse oblikuju normativna očekivanja i potencijalne interakcije između ljudi i životinja, pri čemu ne uzimaju u obzir prednosti takvih interakcija niti uopće predviđaju prostore susreta (čak su i kućni ljubimci često zanemareni). (Ne)poželjnost životinja u gradu usko je povezana s idejom životinja kao prijenosnika bolesti i “nečistih,” što se očituje u formalnim zabranama, ali i negativnim reakcijama dijela stanovništva na prisustvo životinja u, primjerice, restoranu ili javnom prijevozu.² Kako objašnjavaju Philo i Wilbert (2000.), odnosi između ljudi i životinja oduvijek su bili vrlo složeni i fluidni, a važno je istaknuti da su ti odnosi često prostorno konstruirani, što je vidljivo i iz načina na koji kategoriziramo životinje s obzirom na prostor u koji su smještene (npr. domaće životinje, divlje životinje, životinje u zoološkim vrtovima, kućni ljubimci i sl.). 

Philo i Wilbert stoga predlažu “geoetičko” razmatranje prisustva životinja u gradu, navodeći kako su geografska i etička pitanja usko povezana, odnosno da svi susreti u prostoru, pa i oni između vrsta, imaju etičku dimenziju. U knjizi Man and the Natural World (1996.), Keith Thomas donosi povijesni pregled ljudskih stavova prema životinjama, opisujući kako su psi u još 17. stoljeću³ bili smatrani štetočinama i problemom higijene grada, iz čega vidimo da su ti odnosi promjenjivi te da isključivanje/uključivanje životinja iz ljudskih zajednica ovisi o njihovoj poziciji unutar određene kozmologije.

Pojava psećih parkova

Rastući broj ljubimaca doveo je do rastuće svijesti o potrebi da se i javni prostor prilagodi njihovim potrebama, pa se tako još 1970-ih u SAD-u javljaju građanske inicijative koje traže kreiranje posebnih, namjenski osmišljenih prostora. Parkovi za pse nameću se kao jedan od odgovora na pitanje kako inkorporirati ljubimce u urbani prostor, ali i kako učiniti taj prostor ugodnijim za ljude. Pseći parkovi mogu biti mjesto na kojem se razgrađuju ili barem transformiraju ukorijenjeni dualizmi priroda/kultura i ljudi/životinje, što u konačnici može dovesti do proširenja “moralne zajednice,” odnosno do stvaranja više-od-ljudskih obitelji, pišu Urbanik i Morgan. Naime, pse danas smatramo ne samo živim bićima vrijednim pažnje, već članovima obitelji čije potrebe treba uvažiti kako unutar, tako izvan privatnog prostora doma. Za ljubimce je specifično i što ih percipiramo kao pojedinke, za razliku od nekih drugih skupina životinja koje su za nas bezimeni kolektiv koje ostaje na margini etičkih razmatranja (npr. perad na farmama – i sam termin “perad” briše granice između pojedinki). Prepoznati kao inteligentni, empatični i komunikativni, ljubimci su stoga povlašteni u hijerarhiji ljudsko-životinjskih odnosa, a budući da se, kako piše W.S. Lynn, životinje ne mogu same organizirati, trebaju im ljudski posrednici koji će govoriti u njihovo ime i zastupati njihove interese.

Koncept parka za pse kakvog danas poznajemo – ograđenog prostora namijenjenog druženju i fizičkoj aktivnosti pasa i vlasnika – razvio se u Kaliforniji krajem 1970-ih u kontekstu hipi pokreta, aktivističkog zamaha i rasprava oko javnog prostora. Inicijativu za izgradnju parka pokrenula je Doris Richards iz Berkleyja, koja je aktivirala zajednicu te slala peticije i dopise lokalnoj vlasti, a njihovi napori urodili su plodom 1983. kada je otvoren Ohlone Dog Park (danas Martha Scott Benedict Memorial Park). Njihova akcija bila je toliko utjecajna da su nakon brojnih upita iz drugih naselja pripremili brošuru s uputama i opisom čitavog procesa. Danas 70 posto američkih kućanstava ima barem jednog psa i procjenjuje se da u SAD-u živi gotovo 90 milijuna pasa. Prema podacima koje vodi Trust for Public Land, od 2009. do 2020. broj psećih parkova porastao je za 40 posto te danas u 100 najvećih američkih gradova postoji 810 psećih parkova.

Pseća infrastruktura metropole

A kakva je situacija u Zagrebu? Ne idealna, odgovorit će svatko tko ima psa. U manjim gradovima je još i lošija, ali ovdje ću se fokusirati na Zagreb jer, osim što i sama živim u Zagrebu s dva psa, on ipak ima najrazvijeniju “pseću infrastrukturu”, ma koliko ona bila daleko od idealne. Dok danas sve više hrvatskih gradova ima površine namijenjene psima, prvi pseći park u Zagrebu otvoren je 2008. na Vrbanima, a bivši gradonačelnik rado je koristio otvaranja novih parkova za vlastitu promociju (Jarun, Knežija, Utrina, Ravnice). Uz to, javlja se sve više privatnih parkova za pse, što govori da ne samo da postojeća infrastruktura nije dostatna, već i da su vlasnici pasa prepoznati kao ciljana skupina koja je spremna platiti takvu vrstu usluge.

Uvjeti i način držanja kućnih ljubimaca u Zagrebu propisani su Odlukom o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, čiju provedbu nadzire komunalno redarstvo (načini i kvaliteta te provedbe tema su za zaseban tekst). Odluka nalaže da posjednik mora ljubimcu osigurati smještaj i zadovoljiti druge osnovne potrebe, uključujući “nesmetano kretanje kućnog ljubimca u skladu s potrebama i s obzirom na životinjsku vrstu.” Iz toga vidimo da je zakonodavac doista prepoznao ljubimce kao bića koja imaju specifične potrebe (kao i da različite vrste imaju različite potrebe), na koje je posjednik dužan odgovoriti, a jedna od njih je potreba za fizičkom aktivnošću. 

U tu svrhu, i s obzirom da u Zagrebu uopće nije dozvoljeno voditi psa bez povodca, Grad je definirao posebno predviđena mjesta na kojima se psi mogu kretati bez povodca. U aktualnoj verziji Odluke navedene su 72 takve lokacije. Ta brojka možda će vam zvučati impozantno i uzbuđeno ćete se zapitati ima li Zagreb čak 72 pseća parka, ali odgovor je – nema. Naime, riječ je o “javnim površinama [na kojima se] psi mogu kretati bez povodca, uz nadzor posjednika, a opasni psi bez povodca, sa brnjicom, uz nadzor vlasnika.” Iako doista omogućuju puštanje psa s povodca, sve ove lokacije nisu nužno pseći parkovi, koji ipak podrazumijevaju određenu infrastrukturu, planiranje, ulaganje i, ništa manje bitno, održavanje. Park za pse trebao bi biti ograđen kako bi se psi mogli sigurno kretati (bez rizika od izlijetanja na cestu), trebao bi imati kante za otpad, izvor pitke vode, klupe za sjedenje, dobar sustav odvodnje, izvor hlada ljeti i eventualno sprave za pse, što malo koji park u Zagrebu ima. 

Jedan od problema je što u samom prostoru ne postoje nikakve oznake pa vlasnici, a često ni komunalni redari koji pišu kazne, ne znaju smije li se pas kretati bez povodca na određenoj površini. Također, situacija na terenu ne reflektira uvijek lokacije navedene u Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Primjerice, pristup livadi kod OŠ Marina Držića na Krugama je onemogućen jer je livada ograđena sa svih strana (povremeno netko od šetača izreže rupu u ogradi, koju vlasnik (tko?) ubrzo prekrije novom ogradom). Također, velik broj tih površina nije ograđen, zbog čega ih dio pseće populacije ne može koristiti, ili su izvorno bili ograđeni ali zbog neodržavanja imaju rupe kroz koje psi mogu pobjeći. Mnogi vlasnici, primjerice, izbjegavaju veliki park u ulici Florijana Andrašeca na Trešnjevki jer nema ograde u smjeru željezničke pruge. Pojedini parkovi su pak premali za svoju namjenu (tako je park na Trnju kod NSK-a dobio nadimak “Grašak-park”), ili su smješteni preblizu prometnicama i zagađenju. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi svakako predstavljaju prepreku u smislu osiguravanja novih površina za pse, kao i, jasno, nedostatak financijskih sredstava za njihovu realizaciju i održavanje. 

U tom kontekstu zanimljiv je diplomski rad Karle Skuliber na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koja je analizirala prostorne prakse šetača pasa na primjeru Trešnjevke (2018.). Šetači pasa koje je intervjuirala za potrebe rada kao glavni problem istaknuli su nedostatak adekvatne infrastrukture te neugodnosti s drugim korisnicima javnog prostora. Važno je spomenuti da veliki broj šetača ne stanuje na Trešnjevki, već dolaze iz okolnih naselja gdje ne postoje adekvatne površine za pse. Najveći broj šetača gravitira parku za pse na Jarunu, a glavni kriteriji za odabir lokacije za šetnju su veličina, atraktivnost parka i manji intenzitet prometa. Jedan od zaključaka Skuliberinog istraživanja je da su parkovi za pse važni za opće zadovoljstvo lokalne zajednice te doprinose kvaliteti života unutar naselja.

Kako su pokazali brojni primjeri, počevši od Ohlone Dog Parka u Berkleyju, pitanja koja otvaraju šetači pasa nadilaze njihove osobne interese i tiču se dobrobiti šire zajednice, prvenstveno u vidu planiranja, dostupnosti i održavanja zelenih površina u gradu, ali i drugih komunalnih pitanja. Jedan od primjera je pumpa za vodu, s privezanom posudom iz koje mogu piti psi, u Parku kralja Petra Krešimira IV. u Donjem gradu, koja je instalirana zahvaljujući inicijativni lokalnih šetača pasa i danas se kolokvijalno naziva “Mirkovom fontanom” – prema psu čija je vlasnica pokrenula cijelu priču. Dijeljenje informacija o ovoj inicijativi odvijalo se, između ostalog, na kvartovskoj “paso-šetalačkoj” Facebook grupi. I Skuliber je u svom diplomskom radu uočila kako postoje grupe na društvenim mrežama putem kojih se sudionici dogovaraju za susrete na livadama i u parkovima te oko drugih tema. To potvrđuje tezu da šetanje pasa potiče komunikaciju među stanovnicima, uključujući one koji nemaju pse, iz čega potencijalno mogu nastati nove akcije i inicijative usmjerene na podizanje kvalitete života u zajednici. 

Park kao mjesto konflikta i pregovaranja

Iako istraživanja pokazuju da većina šetača ima pozitivna iskustva s parkovima za pse i redovito ih posjećuje, postoji i određeni broj negativnih iskustava, kao i negativni aspekti psećih parkova kao takvih – od ozljeda i prenošenja bolesti do pogrešne socijalizacije. Neki psima zamjeraju i uništavanje okoliša, posebno na površinama koje nisu namijenjene isključivo njima, a na kojima se smiju kretati bez povodca. Primjerice, platforma 1postozagrad u objavi na Facebooku kritizirala je situaciju u istočnom dijelu Parka kralja Petra Krešimira IV., navodeći da “psima bez povodca nije mjesto u Vrtu za odrasle budući da izgaze niže bilje, a prostor za istrčavanje pasa postoji u istome parku. Psima treba omogućiti ulaz, ali bez da se uništava biljni fond.” S druge strane, treba razumjeti i šetače koji dolaze u Vrt za odrasle budući da je ograđen i ima bazen u kojem se psi ljeti mogu osvježiti – za razliku od zapadnog dijela parka u kojem postoji “prostor za istrčavanje,” koji psi dijele s pješacima, biciklistima, vježbačima Tai Chija i pokojim alkosom, a koji je sa svih strana okružen automobilskim prometom. Na tom tragu, Karla Skuliber u svom diplomskom radu navodi primjer Voltinog, gdje su šetači pasa bili u konfliktu s drugom skupinom društvene zajednice, boćarima, koja se borila za svoj komadić javnog prostora.

U članku naslovljenom The Dog Park Is Bad, Actually, Sassafras Lowrey piše da su pseći parkovi izvor brojnih problema te da ne bismo trebali očekivati da će se psi koji se ne poznaju međusobno slagati i igrati samo zato što smo ih stavili u isti prostor (uostalom, ne bi se ni ljudi u takvoj situaciji). Lowrey ističe da pseći park nije optimalno mjesto za socijalizaciju štenaca, kao ni za reaktivne ili plašljive pse jer ih možete izložiti prejakim podražajima i stresu, što dugoročno može imati neželjene posljedice. Dovođenje psa u park također podrazumijeva povjerenje u druge šetače, odnosno uvjerenje da su njihovi psi savršeno odgojeni i poslušni te da nema rizika od nelagodnih ili opasnih situacija. S obzirom da je značajan udio šetača u parku zaokupljen razgovorom s drugim vlasnicima ili vlastitim mobitelom, za očekivati je da neće u svakom trenutku imati kontrolu nad time što njihov pas radi. Posljedice smanjene pažnje vlasnika mogu biti iskopane rupe ili nepokupljeni izmet, ali i sukob između pasa.

Trenerica pasa Zrinka Bojanić slaže se da su pseći parkovi loša ideja, jer “sve dobro što možete dobiti u psećem parku možete dobiti na mnoge druge načine, a sve loše što će vaš pas tamo pokupiti i doživjeti dugo i teško ćete ispravljati,” kako piše na portalu Pasji život. Bojanić smatra da je društveni značaj koji pseći parkovi imaju za ljude skrenuo fokus s onih kojima su izvorno namijenjeni – samih pasa. “Uglavnom se radi o ljudima koji misle da su u šetnji sa svojim psom. U stvarnosti, oni su na druženju s drugim vlasnicima s kojima stoje u krugu ili sjede na klupicama i razgovaraju … Na takvim mjestima naprosto previše stvari može poći krivo, puno je kaotičnih situacija, puno je nekorektnih i needuciranih vlasnika,” piše Bojanić.

Sličan stav dijeli i Saša Španović, osnivačica tvrtke Pets Only, koja je protiv parkova za pse prvenstveno zbog mentaliteta ljudi koji ih posjećuju: “Kod nas su parkovi za pse sve samo ne za pse.” Ona navodi nekoliko problematičnih ponašanja vlasnika koja mogu imati negativne posljedice: vlasnici koji dopuštaju psima da kopaju rupe (na kojima se mogu ozlijediti i psi i ljudi); vlasnici koji dovode u park kuje u tjeranju (čak i ako u tom trenutku u parku nema drugih pasa, kuja će ostaviti miris zbog kojeg se kasnije mužjaci mogu sukobiti); ili vlasnici koji puste psa s povodca i gledaju u mobitel pa viču “ma neće on ništa” dok im se pas nekontrolirano zalijeće na druge pse (kasnije ćete se svađati oko toga tko je kriv i tko će platiti veterinarske troškove). Drugi problem s velikim brojem pasa na (relativno) maloj površini su i paraziti/zarazne bolesti. “Za pse koje čuvam uvijek tražim koprološku analizu jer iz iskustva znam da svaki treći pas ima giardiju ili kriptosporu pa se međusobno zaraze, a svi znamo koliko je teško riješiti parazite kod pasa. Parvovirusa i štenećaka također ima puno, kao i zaraznog kašlja koji se lako proširi, a može biti jako opasan,” kaže Španović. Ipak, dodaje, pozitivna strana psećih parkova je da su super za to da se psi međusobno podruže i istrče, pogotovo oni “koje nemaš gdje pustiti jer nemaju opoziv pa je ograđeni prostor jedina prilika da ne moraš misliti o tome hoće li završiti pod kotačima.” 

Prema gradu za ljude, pse i sve druge neljudske životinje

Iako su pseći parkovi izgrađeni imajući na umu prvenstveno potrebe pasa, interakcije koje se u njima događaju prelijevaju se izvan ograde, odnosno njihov utjecaj nadilazi geografski definirane granice parka. Kao takvi, parkovi za pse daju nam uvid ne samo u pseće-ljudske odnose, već i u one međuljudske, kao i u načine na koje uopće koncipiramo i koristimo javni prostor. Stoga kao urbani fenomen svakako zaslužuju daljnja istraživanja i analize.

Pitajući se kako projektirati gradove sa životinjama na umu, Jennifer Wolch predlaže koncept zoöpolisa – model grada koji bi bio kritičan prema urbanizaciji iz pozicije životinja ali i ljudi, budući da smo svi skupa u gradovima izloženi onečišćenju i uništavanju okoliša te lišeni mogućnosti empatije i bliskosti s drugim vrstama. Zoöpolis zahtijeva “umještena etička promišljanja, izgradnju koalicija i uspostavljanje strateških partnerstava” kako bismo “prevazišli duboki jaz u teorijskim razmatranjima neljudskih životinja i njihovog mjesta u ljudskom moralnom svemiru.” Možda su baš pseći parkovi jedan korak prema ostvarenju takvog integriranog zoöpolisa. 

¹ U tekstu se referiram na “vlasnike/vlasnice” pasa iako smatram da je taj termin neadekvatan jer, osim što psa izjednačuje s objektom – pukim predmetom vlasništva – te postavlja jasnu hijerarhiju između psa i čovjeka, on pojednostavljuje i kompleksni odnos između njih. Neki od alternativnih termina bili bi “skrbnik” ili “drug/ar” (omaž Donni Haraway), no u svrhu jasnoće i nezbunjivanja čitatelja/ica odlučila sam se za konvencionalno rješenje (u zakonodavnom okviru koristi se termin “posjednik,” što mi zvuči jednako problematično kao “vlasnik”.

² Zanimljivo je da, za razliku od urbane sredine gdje je pas danas tretiran kao član obitelji i percipiran kao privatno vlasništvo koje nije uvijek sasvim poželjno u javnom prostoru, u ruralnim područjima i manjim naseljima gdje prevladavaju obiteljske kuće prisutan je stav da psu nije mjesto u kući, već u dvorištu, pa čak se tolerira i kretanje psa izvan granica dvorišta (doduše, samo ako ne nanosi štetu tuđoj imovini, peradi i sl.).

³ Valja dodati, i danas u nekim zemljama i kulturama.

Literatura:

Chris Philo & Chris Wilbert, ur. Animal Spaces, Beastly Places. Routledge, 2000.

Julie Urbanik & Mary Morgan. “A tale of tails: The place of dog parks in the urban imaginary.” Geoforum, br. 44, siječanj 2013.

William S. Lynn. “Animals, Ethics and Geography.” Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands. Verso, 1998.

Jennifer Wolch, “Zoöpolis.” Verso Blog, 16. studenog 2017. (isječak iz knjige Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands, 1998.)

Lisa Jane Wood & Hayley E. Christian. “Dog walking as a catalyst for strengthening the social fabric of the community.” The Health Benefits of Dog Walking for People and Pets. Purdue University Press, 2011.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.