Spontopis nastaje kao izravan odgovor na ključne probleme suvremene književnosti: nedostatak opipljive zajednice, opadanje čitateljske pismenosti među mladima i rastući utjecaj umjetne inteligencije u kreativnom pisanju. Osim toga, festival njeguje ozračje kolektivne zabave pri pisanju, pojašnjava njegov pokretač Antonio Sičić.

Natjecanje je strukturirano u tri kategorije:

• Glavno natjecanje – Trosatno pisanje klasične kratke priče (minimalno 4500 znakova):
• Brzopotezno natjecanje – Petnaestominutno natjecanje (minimalno 1000 znakova)
• Dječje natjecanje – Natjecanje olovkom i papirom za djecu do 12 godina (minimalno 150 znakova)

Teme će za vrijeme trajanja natječaja predstaviti stručni žiri koji čine istaknuti književni radnici mlađe generacije: Lara Mitraković, Vid Barić, Mateja Pavlic, Ivan Tomašić i Nada Kaurin Knežević. Tri najbolje plasirana natjecatelja u glavnom i brzopoteznom natjecanju osvojit će novčane i druge nagrade, dok će svaki sudionik_ca dječjeg natjecanja dobiti prikladan dar.

Kako bi natječaj učinio što uključivijim po sve, osim tradicionalnih nagrada, Spontopis će prepoznati i nagraditi “sitne” literarne pobjede. Posjetitelji_ce će dobiti Spontopisovu PDF zbirku odabranih priča, koja predstavlja trajnu uspomenu na događaj, a žiri će proglasiti pobjednike do kraja zabavnog programa.

Nasuprot uobičajenim književnim natječajima, Spontopis donosi sveobuhvatan festivalski program, počevši od 17:30 s nagrađivanjem djece, koncertom Ivana Ščapeca (Eine), DJ nastupom kolektiva Vitamin Disco i javnim čitanjem finalnih priča, koje će na licu mjesta interpretirati glumac Nikša Marinović.

Prijave se vrše putem online obrasca do 19. rujna.

Projekt je započeo krajem 2018. godine u organizaciji izdavačke kuće Sandorf iz Zagreba i partnera iz Društva slovenskih pisateljev (DSP) iz Ljubljane i izdavačke kuće Thraka iz Larisse. U trećoj fazi projekta mreža književnih rezidencija proširena je na sedam europskih zemalja te surađuje s mnogim institucijama i nevladinim organizacijama u svakoj zemlji sudionici.

U sklopu projekta Ulysses’ Shelter otvoren je poziv za sudjelovanje u rezidencijalnom programu namijenjen mladim autorima i autoricama proze i/ili poezije te prevoditeljima i prevoditeljicama. Prijavitelji_ce iz Hrvatske mogu birati lokaciju boravka između pet europskih zemalja: Češke, Grčke, Malte, Srbije i Walesa.

Poziv je otvoren do 7. travnja, a sve detalje poziva potražite na poveznici.

Pravo sudjelovanja imaju svi autori između 15 i 30 godina starosti koji pišu na jezicima zemalja bivše Jugoslavije, kao i jezicima nacionalnih manjina u Republici Srbiji. Na natječaj se može prijaviti poezija i/ili kratko prozno djelo. Svaki autor_ica može poslati do tri pjesme i/ili do tri kratke priče potpisane punim imenom i prezimenom, godinom rođenja, adresom stanovanja i državljanstvom te kontakt podacima.

Radovi se šalju putem e-maila, s naznakom “za Rukopise 47” do 15. veljače.

Za dodatne informacije posjetite web stranicu Doma omladine Pančevo i Facebook stranicu Rukopisa.

Nagrada se dodjeljuje svake godine za najbolje objavljeno prozno književno djelo autora iz Republike Hrvatske. Ustanovljena je 1979. godine radi poticanja književnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj, a u čast hrvatskom književniku Ksaveru Šandoru Gjalskom.

Za nagradu se natječu književna djela objavljena od 1. rujna 2022. do 30. lipnja 2023., a dostavljaju se u pet primjeraka Prosudbenom povjerenstvu pri Društvu hrvatskih književnika (za nagradu ”K.Š.Gjalski”
Trg bana Jelačića 7/I, 10000 Zagreb) do 3. srpnja 2023.

Književnim djelom koje se natječe za nagradu smatra se: roman, zbirka pripovijedaka, priča, novela ili putopis.

Nagrada će biti dodijeljena u Zaboku 28. listopada 2023.

“Drugu godinu za redom, kroz pet smo susreta istraživali ‘ljekovitost’ papira, to jest kroz medij kolaža i kratke prozne forme pronalazili smo načine da izrazimo vlastita iskustva, ali i uđemo u tuđe cipele. Ove godine, teme su nam bile rad, nerad, dokolica i odmor, a jesmo li više radili ili dokoličarili, ili je možda moguće da umjetnički rad nastane i iz odmora, dođite provjeriti na prezentaciji u srijedu 3. svibnja. Prigodno, nakon prvomajskog odmora, pridružite na se na jednodnevnoj izložbi kolaža i poslušajte naše kratke, ali velike priče!”, stoji u najavi.

U izložba kolaža i čitanju kratkih priča uz voditeljice sudjeluju Antonela Čugalj, Jasminka Glogović, Dražana Krezić, Marija Lalić, Jagoda Marendić, Željka Medven Korman, Antonija Novaković, Marko Rajković, Milica Subašić, Mirjana Vagan i Iva Zenzerović.

Više informacija dostupno je ovdje.

KP: U jednome si razgovoru za Moderna vremena istaknuo problematiku incestuoznosti ovdašnje književne scene. Ističem ovdašnju scenu jer, naime, za mene je dio uzroka problema i činjenica da se radi o maloj sceni. No je li dio toga uzroka i pluralizam uloga i aktivnosti gotovo svakoga sudionika i pripadnika te iste scene? 

Priča o “incestuoznosti scene” već je postala floskula – potežu je mnogi, no rijetko tko se udubljuje u prateću problematiku, a kamoli još da vjeruje da je drugačija scena moguća. Radi se, prije svega, o činjenici da naša književnost nastaje u malom (čak i kad uzmemo sve centralnojužnoslavenske varijante skupa) jeziku, maloj kulturi, u skučenom podneblju na rubu Europe i na poluperiferiji svjetskoga kapitalističkog sistema. Svi se poznajemo i putevi nam se nonstop ukrštaju, pri čemu se često izmjenjujemo u različitim ulogama – danas sam ja urednik tvoje knjige pjesama, sutra ti pišeš tekst o mom romanu, prekosutra zajedno nastupamo na nekoj tribini koju vodi osoba s kojom smo bili u nekom četvrtom ili petom odnosu, itd. Osobni odnosi mogu imati puno značajnije reperkusije nego što je to slučaj u većim kulturama i zemljama. Međutim, ne mislim da je problem u tome što se ljudi poznaju i što su upućeni jedni na druge, nego u tome što se sukobi interesa koji pritom nastaju uglavnom ili guraju pod tepih ili ostaju posve nereflektirani. Tako se događa da, recimo, ljudi koje sjede u književnim žirijima za nagrade razmatraju knjige koji su sami uredili (da uzmem samo najbanalniji i najeklatantniji primjer) i da to prolazi kao nešto normalno, jer mala smo sredina – i ako neće oni, tko će? Sva ova problematika dodatno se zaoštrava u vremenu društvenih mreža i, što iznuđene što entuzijastične, digitalizacije polja.

KP: Smatraš li da mnogi kvalitetni autori ostaju zakinuti za prostor, a time i vidljivost?

Paradoksalno, čini mi se da je opsesija vidljivošću veća u našim malim sredinama nego što je to, naprimjer, u Francuskoj, čiji književni život nastojim pratiti usporedno s našim. Možda zato što u našem kulturnom polju ne postoji ni privid uređenosti i funkcionalnosti kakav je moguće održavati u puno većim i bogatijim zemljama: očigledno je da su institucije u rasulu, resursi krajnje ograničeni, umjesto niza različitih scena, prostora, i pod-polja, sve se urušava u jednu jedinstvenu, kaotičnu scenu. I vani, naravno, vlada kapitalizam, samo je ovaj naš, baš kao i u drugim sferama, siroviji i okrutniji. Čini mi se da logika neprestane borbe za vidljivost podrazumijeva i posve novu razinu površnosti u recepciji, da ne kažem konzumaciji, pripadajućih književnih tekstova i njihovih autorica i autora. Pritom, postoji nekoliko točno određenih kodova kojima se možete služiti u pokušaju da plasirate svoj rad u digitaliziranome, komunikacijskim kapitalizmom preoblikovanome književnom polju; ne govorite li nekim od tih jezika, unaprijed ispadate iz vidokruga.

KP: Često smo razgovarali o podobnosti i uporabi pojmova južnoslavenska, postjugoslavenska i jugoslavenska književnost (nerijetko sinonimnom). Nametalo se i pitanje uporabi jednine ili pak množine. Koji ti se termin čini najidealnijim, sveobuhvatnim? Vežeš li ih uopće uz iste fenomene?

Nijedan nije sveobuhvatan, štoviše: ta tri pojma za mene označavaju različite stvari. Govorimo li zaista o južnoslavenskim književnostima – a da nam ta odrednica ne predstavlja samo eufemizam za jugoslavenske – to znači da pretpostavljamo okvir unutar kojeg se bugarska književnost pridružuje našim “jugoslavenskim južnoslavenskima”, dok otpadaju, recimo, književnost vojvođanskih Mađara ili kosovskih Albanaca. Ne kažem da je to samo po sebi problematično, samo da treba biti fer s terminologijom i uvijek promišljati o njenim implikacijama.

Osobno sam najskloniji odrednici “jugoslavenske književnosti”, u množini, premda znam koristiti i jedninu. Pritom mislim da jugoslavenski nazivnik o kojemu je riječ ne mora biti ovisan o postojanju jugoslavenske države, niti se mora izvoditi iz logike države tj. “odozgo”. Jedno vrijeme sam forsirao pojam “postjugoslavenska književnost” – osobito dok sam surađivao u Pojmovniku postjugoslavenske književnosti, sjajnoj emisiji koju je na trećem programu Hrvatskog radija uređivao Boris Postnikov – no danas mi se on ne čini tako idealnim i konačnim. Prefiks “post” dobar je utoliko što politizira raspravu, podsjeća nas na traumu razbijanja jugoslavenskog socijalizma i na njegove nerealizirane potencijale. Ipak, poput drugih “postizama”, paradoksalan je već u svojoj formulaciji: ako je već “post”, zašto mu je onda ključna referenca ta “Jugoslavija” iz drugog dijela sintagme?

KP: Kakva ti se čini protočnost kulture i konkretno književnosti unutar polja s obzirom na jezičnu distinkciju, odnosno vidljivu razliku slovenskoga i makedonskoga jezika u odnosu na ove – uvjetno rečeno – štokavske? Misliš li da je problem slabije protočnosti samo formalno pitanje jezičnoga izraza ili pak postoji i neki dublji problem? 

Problem hegemonije hrvatsko-srpskog, tj. središnjejužnoslavenskog kompleksa postojao je i u socijalističkoj Jugoslaviji. Uostalom, tad su Slovenci (kao i Makedonci, Albanci, Mađari…) u školama obavezno učili ovaj jezik, dok je obrnut slučaj bio raritet; s druge strane, slobodan razvoj, standardizaciju i autonomiju suvremenoga slovenskog i makedonskog jezika dugujemo upravo socijalističkim politikama, koje su odbacile “plemenski” koncept jugoslavenstva iz Kraljevine. Riječ je o kompleksnoj i mjestimice zaista fascinantnoj tematici.

Mislim da postoji jezična barijera, ali i da je slaba protočnost rezultat činjenice da smo svi skupa prepušteni na milost i nemilost njegovom veličanstvu Tržištu. U kasnokapitalističkoj tržišnoj koncepciji i konstelaciji, činjenica da štokavske jezike nije potrebno međusobno prevoditi nastoji se iskoristiti upravo u takve, tržišne svrhe. U nju polažu nadu kako brojni autori, tako i još brojniji nakladnici, kad razmišljaju o perspektivama vlastitog opstanka. Međutim, ako zaista želimo misliti jugoslavensku književnost/književnosti danas, mislim da u to moramo uključiti ne samo Slovence i Makedonce, nego i Albance, Mađare, Rome, i druge narodnosti. Da je danas jedini način da, naprimjer, knjiga nekog albanskog autora iz Prištine dođe do čitateljstva u Zagrebu taj da dobije Europsku nagradu za književnost ili nešto slično, tj. da prođe afirmaciju Zapada – u tome vidim tipični jugoslavenski poraz.

KP: Navikli smo da brojni autori iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine bez problema objavljuju na materinskim jezicima knjige i u Srbiji, a slovenski se autori ipak moraju prevoditi što zadaje dodatne probleme izdavačima. Boravio si na rezidencijama u Sloveniji, rado čitaš slovenske autore, a osjetio si, iz prve ruke, i obrnutu situaciju. Kakvo je potom tvoje iskustvo prihvaćanja naših autora na tamošnjim prostorima? 

Slovenska književnost počela me zanimati kao, da parafraziram slovenskog pisca i polihistora Miklavža Komelja, druga književnost koju pritom ipak ne osjećam kao stranu. Gotovo deset godina u kontinuitetu živim u Zagrebu, na dva sata vožnje od Ljubljane, i zapravo me je frapiralo to kako ono što se tamo piše i radi slabo zanima ljude ovdje. Čini mi se da s one strane Drave postoji puno veće zanimanje za hrvatsku književnost nego obrnuto; možda je to, opet, klasični odnos manjeg i većeg susjeda i jezika, koji je nadživio zajednički državni okvir. Postoji puno suvremenih slovenskih autorica i autora, dobrim dijelom i mojih vršnjakinja i vršnjaka, čiji me rad iznimno inspirira. Uz već spomenutog Komelja, izuzeto zanimljivog esejista i pjesnika, tu su i poezija i kritički tekstovi Muanisa Sinanovića, hibridna proza (na liniji teorijske fikcije) Anje Radaljac, bizarro fiction Andreja Tomažina, poezija Anje Golob ili Taje Kramberger, proza Mirta Komela, kao i mnogi, mnogi drugi autori i tekstovi.

KP: Zajedno smo sudjelovali u stvaranju i izvedbi predstave Svježa krv u sklopu tvoga rada u Centru za kazalište potlačenih POKAZ, a nedavno si na sličnu temu objavio i tekst Muškarci koji vole žene: seksizam na književnoj ljevici. Možeš li se kratko osvrnuti na obrađenu problematiku?

Nije nikakva tajna da nam je književno polje mizogino i seksističko (premda ono to vjerojatno nije više od društvenog prosjeka). Činilo mi se bitnim da o toj tematici pokušam razmišljati i pisati stoga što dolazim “s druge strane”: u svojim formativnim godinama sam seksizam i mizoginiju književne scene srkao poput mlijeka, uvjeren da bez njih nema ni književnog života. To je bilo prije više od decenije; danas stvari malo drukčije izgledaju, dijelom i uslijed smjene generacija. Posljednjih se godina književna scena napunila milenijalacima koji u javnosti jako dobro barataju woke žargonom i liberalnim bontonom, čak se i deklariraju kao feministi – dapače, time grade kulturnu distinkciju u odnosu na zatucane patrijarhalce i nacionaliste – a u prostorima u kojima im se to može ordinarni su seksisti, ako već ne i seksualni napasnici. O tim izgredima uglavnom se glasno šuti: sve ostaje na razini javne tajne, i tako uglavnom izmiče javnoj kritici.

Scena-predstava Svježa krv rađena je metodom forum kazališta, što podrazumijeva javnu izvedbu i uključivanje publike u tok događanja na sceni. Igrali smo na Danima otvorenih vrata Atelijera Žitnjak, dakle pred mahom umjetničkom i kulturnjačkom publikom, a pokušali smo prikazati predatorsko ponašanje jednog dobro umreženog urednika-izdavača prema mlađim kolegicama u polju. Bio je to i pokušaj da događanja koja po pravilu ostaju zakopana duboko u sferi privatnoga doslovce izvedemo na pozornicu, u javnost. Sudeći po reakcijama koje smo izazvali, rekao bih da je problematika vrlo akutna i prepoznatljiva.

Stanislava Nikolić Aras (1972.) prozaistica je i pjesnikinja. Objavljivala je u časopisima: Quorum, Forum, Zadarska smotra, Poezija, Tema, Fantom slobode te na internet portalima: Arteist, Knjigomat, Almost famous, Proletter. Za kratku priču dobila je nagrade: Mate Raos, nagrada Matice hrvatske u Vrgorcu 2012; nagrada Vranac, knjižare Karver iz Podgorice 2013. i Vranac 2014. Na natječaju Lapis histriae 2016. u užem izboru, a 2014. objavljena joj je priča u zajedničkoj zbirci. Surađuje i organizira razne kulturne programe u Zadru. Trenutno živi u Dubrovniku.

Do sada je objavila tri knjige: zbirku poezije Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam, 2014.), zbirku priča Meke granice (Algoritam, 2016.) i zbirku poezije Nedolično i vrijedno spomena (Duriex, 2016.)

Dramsko, ali i prozno pismo Ivane Sajko, prepoznatljivo je po hrabrom formalnom koketiranju sa žanrom, inovativnosti, ali i po snažnoj angažiranosti, ili kako sama kaže „razvijanju mašte neposluha“. Osim što piše, Sajko je neprekidno na sceni i sama izvodi svoje dramske tekstove. U njezinim izvedbama snažan je fokus upravo na glazbi, a najviše surađuje s glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom – od predstave Rose is a Rose is a Rose is a Rose i Prizora s jabukom, preko radiofonijske izvedbe Northern Diversity ili pjesme Get away from the car benda East Rodeo. Osim s braćom Sinkauz, ostvarila je i druge glazbene suradnje, primjerice s Vedranom Peternelom i kompozitorom Davidom Simonsom.

Upravo je iskustvo izvođenja i intenzivne suradnje s glazbenicima te snažnog scenskog povezivanja dramskog teksta s komponentom muzike glavni povod za razgovor Ivane Sajko s voditeljicom tribine Dunjom Kučinac. Osim o vezi umjetničkog teksta i glazbe u kontekstu scenske izvedbe, bit će prilike za diskusiju o raznim segmentima autoričinog rada – od romana do, više puta spomenutog i danas osobito relevantnog, umjetničko-političkog neposluha.

Tribina se odražava u utorak, 8. ožujka u 20 sati.

Nagrade Prozak i Na vrh jezika dodjeljuju se autorima i autoricama proze i poezije mlađima od 35 godina, a već ju jedanaesti put zaredom organiziraju Udruga Kultipraktik, izdavačka kuća Algoritam i dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja Zarez. 

Žiri kojega čine Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar ove je godine nagradom Prozak, koja se dodjeljuje za prozni rukopis, nagraditi Mariju Rakić Mimicu, profesoricu hrvatskog jezika i komparativne književnosti zaposlenu u srednjoj školi u Splitu. Nagrada Na vrh jezika, koja se dodjeljuje za pjesnički rukopis, pripala je 24-godišnjem studentu političkih znanosti Sebastianu Antoniju Kukavici. 

Među dosadašnjim dobitnicima ovih nagrada su Darko Šeparović, Marijo Glavaš, Kristina Kegljen, Iva Tkalec, Enver Krivac, Tea Tulić, Sonja Gašperov i drugi, a većina njih je prošle godine sudjelovala i u prvom izdanju festivala Prozak na vrh jezika kojemu je cilj formirati “platformu za predstavljanje, bolje medijsko uočavanje, dalje poticanje na stvaralaštvo i umrežavanje mlađih autora”. 

Više o nagradi i festivalu, ali i radove nagrađenih potražite ovdje. 

Arhiv snimljene poezije i proze (Archive of Recorded Poetry and Literature) Kongresne knjižnice posljednji je u nizu digitalnih arhiva posvećenih umjetnosti. Arhiv se sastoji od audio zapisa nastalih u posljednjih 75 godina knjižnice, od kojih je većina snimljena na magnetskim vrpcama koje su dostupne isključivo u knjižnici. Stvaranjem digitalnog arhiva, otvorenog široj javnosti putem interneta, željela se istaknuti kulturna važnost skupljenog materijala, kao i potaknuti edukaciju šire javnosti.  

Projekt arhiva zasad je obuhvatio samo manji dio od više od 2000 snimki koje knjižnica posjeduje, a koje predstavljaju presjek nezanemarivog doprinosa suvremenoj američkog književnosti. Većina materijala snimljena je tijekom raznih književnih događanja u knjižnici ili u sklopu programa posvećenih poeziji koje knjižnica provodi od 1943. godine. Trenutno se na mrežnim stranicama arhiva može pronaći tek 50 snimki, a arhiv će se proširivati na mjesečnoj bazi tijekom sljedećih nekoliko godina.

Posjetitelji mrežnog arhiva tako sada mogu pronaći snimke poetskih čitanja američkih laureata poput Elizabeth Bishop, Roberta Lowella i Gwendolyn Brooks, kao i Nobelom nagrađenih Maria Vargasa Llose i Czesława Miłosza. Dostupni su i razgovori, predavanja te intervjui s Kurtom Vonnegutom, Rayem Bradburyjem, Robertom Frostom, Audre Lorde i Margaret Atwood.

Bitna je odlika arhiva ta što se kroz čitanja djela od strane samih autora slušateljima pruža uvid u unikatnu ekspresivnost i strast koja ih prožima, a koju šira javnost prije nije mogla doživjeti. Takav doživljaj otvara nove načine književnog iskustva i interpretacije koje bi svi poklonici pisane riječi mogli cijeniti.