protesti – Kulturpunkt

Potencijal arhiva leži u korišćenju materijala

Matija Mrakovčić — Thu, 20 Apr 2017 12:50:56 +0000

Vladimir Miladinović

Razgovarala: Martina Kontošić

Vladimir Miladinović (1981.) vizualni je umjetnik koji je završio doktorske studije Teorije umetnosti i medija Univerziteta umetnosti u Beogradu. Član je radne grupe Četiri lica Omarske, kao i jedan od osnivača Inicijative za savremenu umetnost i teoriju u Beogradu. Godine 2012. nagrađen je na 53. Oktobarskom salonu za seriju od 25 crteža nastalih kopiranjem stranica beogradskih dnevnih listova Politika, Večernje novosti i Borba, kojima je predstavio državnu propagandu prisutnu i u drugim medijima diljem regije.

Ciklusom crteža iz 2016. prikazanima na izložbi Otpor, pokret, promjena Vladimir Miladinović nastavlja proces kreiranja odnosa s prošlošću u kontemplativnoj formi crteža koji prikazuju uznemirujuće sudske dokumente i materijale iz tiska povezane sa zločinima nad albanskim civilima u vrijeme rata na Kosovu. Seriju Zapisnik čini dokumentacija izjava bivšeg radnika MUP-a Srbije koji je prevozio kamion sa tijelima iz Kosova u Beograd, dok Timočku krimi reviju čine stranice danas ugašenog tjednika koji je prvi prenio vijesti o pronađenoj hladnjači sa tijelima u Dunavu.

KP: U Zagrebu je prikazan samo jedan dio procesa koji si započeo još 2012. godine. Možeš li nas vratiti na sam početak nastanka ovih opsežnih serija crteža laviranim tušem na papiru?

Ja sam poprilično spontano započeo rad na istraživanju za koji nisam imao neke posebne ambicije u samom startu, a sada je to postala neka vrsta svakodnevne rutine i potrage za materijalom po raznim arhivama kojima imam pristup. Moja osnovna ideja je bila da pokušam da saznam na koji način i šta je sve uticalo na kreiranje mog znanja kao i šta se i kako sada sa tim znanjem može raditi. Sa druge strane, vremenom mi je postala bitna i forma materijala sa kojim sam svakodnevno u kontaktu pa sam počeo da koristim i samu estetiku arhivskog materijala. Taj spoj mučnog sadržaja sa jedne i atraktivne forme sa druge strane stvorio je neku vrstu tenzije koja je ključna u samom radu. Činjenica da je arhiv po sebi mrtva stvar i da jedini njegov potencijal leži upravo u izmeštanju iz tog institucijalnog konteksta i dalje korišćenje tih materijala jeste ono što održava kontinuitet rada, bez nekog kraja na vidiku.

KP: Osim što se baviš mučnim epizodama recentne povijesti ovih krajeva, u tvom radu prisutna je i kritika aktualnih ekonomskih politika. Međutim, ne bih strogo odvajala nacionalizam i kapitalizam; kako doživljavaš njihovu vezu?

Svaki pokušaj zanemarivanja načina na koji se desio raspad Jugoslavije kroz rat i ratni zločin je kontraproduktivan, ako želimo da tu vezu učinimo vidljivom. Osim ako tako nešto dolazi iz ugla onih kojima je rat bio jedno od sredstava za lično bogaćenje i omogućavanje procesa privatizacije društvene svojine. Postavlja se pitanje koju je ulogu pri razbijanju klasne svesti kao jedne od osnova jugoslovenskog socijalizma odigralo pozivanje na rasne i etničke podele i ratni zločin kao sredstvo izvođenja tih podela? U tom smislu za mene je instistiranje na traumatičnim delovima recentne prošlosti koji su sada već apsolutno isključeni iz domena javnih sfera ključno, ako želimo da vezu između kapitalizma i nacionalizma učinimo vidljivom.

KP: Proteže li se tvoja forma protesta i na ulicu? Sudjeluješ li u prosvjedima koji upravo traju u Srbiji?

Moj rad je odraz ličnog uverenja i vere u umetnost i za mene je sam proces rada pri nastajanju umetnosti apsolutni vid protesta. Da li se i na koji način on može prevesti na ulice je drugo pitanje. Na aktuelnim protestima učestvujem koliko i kada mogu, a njihova spontanost kao i ideološka ignorancija su konačno pokazali da je vera u slobodu izbora u ovakvim okolnostima besmislena i da je svaki pristanak na parlamentarnu igru političkih elita čist promašaj.

Odrastanje Attacka!

admin — Tue, 14 Sep 2010 17:56:32 +0000

Autonomna tvornica kulture – Attack! osnovana je 1997. godine u Zagrebu na inicijativu Vesne Janković i Marka Strpića. Do danas je Attack! realizirao mnogobrojne projekte temeljene na idejama građanskog aktivizma, alternativnog kulturnog djelovanja, anarhizma, uradi sam kulture… Attack! je važno rasadište kulturnog i umjetničkog djelovanja, a neke od organizacija i manifestacija su upravo nastale u njegovom okrilju, poput Fade In-a ili Revije amaterskog filma. Osim toga, Attack! je jedna od rijetkih organizacija u kojoj dolazi do prirodne i spontane smjene generacija. Detaljan osvrt na prvih pet godina djelovanja Attacka možete čitati u članku Francuski ključ, Borisa Koromana, dok ovdje u razgovoru sa Sanjom Burlović pažnju usmjeravamo na cjelokupnu sliku te sagledavamo faze razvoja i odrastanja Attacka.

KP: S kojim je osnovnim ciljem i idejom osnovana Autonomna tvornica kulture?

S. B.: Ja nisam bila u toj prvoj generaciji Attack-a! Tada sam tek došla u Zagreb. Mislim da je glavni cilj bio napravit organizaciju koja će okupljati ljude sličnih svjetonazora, koji će zajedno raditi na području aktivizma, nezavisne kulture, ukazivati na propuste i loše strane suvremenog društva. Moram napomenuti da je Attack! osnovan 1997. godine u vrijeme kad je ova scena koju danas imamo bila potpuno nerazvijena i Attack! je bio jedina takva organizacija u Zagrebu, a mogu tvrditi i u tadašnjoj Hrvatskoj. Situacija u tadašnjoj državi nikako nije bila pogodna za funkcioniranje jedne takve organizacije, koja je jasno izlazila “van” sa svojim stavovima protiv nacionalizma, fašizma i svega ostalog što je od tadašnje vlasti bilo u “milosti”. Što se tiče nezavisnog kulturnog djelovanja, u tadašnjem Attacku! su se organizirali D.I.Y. koncerti, distribuiralo se nezavisno izdavaštvo (fanzini, majice, muzička izdanja), radili su se performansi i nekovencionalne predstave, izložbe neafirmiranih umjetnika/ca…

IZLAZAK U JAVNI PROSTOR

KP: Možeš li se prisjetiti nekih akcija koje je Attack organizirao na samim počecima, a koje su zapravo bile reakcija na tadašnju društveno-političku klimu?

S. B.: U početku su se pokušavale raditi akcije slične onima u pokretima u Zapadnoj Europi i SAD –u. Tako da su tada bili prvi pokušaji Recalaim the Streets, Food not Bombs, pa čak i zauzimanje prostora – skvotiranje. Ekipa je sudjelovala na različitim prosvjedima od kojih je najupečatljiviji zasigurno ostao onaj za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Radile su se i akcije protiv homofobije, pa su se nosili natpisi na papirićima okačeni na majice sa parolom “Ja sam anarho lezbača”. Krajem devedesetih radit punk koncert s bendovima koji pripadaju nekakvoj anarho-punk sceni bilo je vrlo opasno. Sjećam se Samobora ’97.ili ’98. Na taj koncert koji nije radio Attack!, upali su specijalci i pretukli neke od posjetitelja. Sve se naravno zataškalo.

KP: Koje bi projekte izdvojila kao projekte kojima je Attack izašao u javnost?

S. B.: Definitivno FAKI, koji djeluje već 13 godina. Zatim Libra Libera, to je bila borba za slobodnu književnost krajem 90-ih. Naravno tu su i akcije koje smo radili po ulicama Zagreba poput Reclaim the Streets te skvotiranja različitih prostora u gradu.

KP: Zašto je za Attack! bio važan izlazak na ulicu i osvajanje javnih prostora? Je li Attack! krajem devedesetih prepoznat kao novi društveni pokret?

S. B.: U javni prostor izlazimo prvenstveno zato da bismo mogli ponovno sebi naći neki fizički prostor u kojem bi mogli nesmetano funkcionirati i širiti priču, na taj način upoznati mlađe ljude sa našim radom i uključivati ih u isti. S druge strane postoji taj društveni angažman kod skvotiranja prostora, a to je da svi prostori koji propadaju mogu biti iskorišteni u nekom boljem smislu i što je još važnije u nekomercijalne svrhe, za život, za rad, za stvaralaštvo.

Ne znam jesmo li mi prepoznati kao novi društveni pokret. Možda je to malo pretenciozno tvrditi. Svakako da je Attack! odigrao neku ulogu u razvoju civilnog društva i nezavisne kulturne scene, s obzirom na načine rada i stavove ljudi u Attacku!, ali ne bih baš sa sigurnošću mogla tvrditi da se tu radi o društvenom pokretu. Premalo je ljudi obuhvaćeno da bi se govorilo o takvom procesu. Ipak ostavimo to sociolozima.

AKC I ATK

KP: Attack se 2001. podijelio na dvije skupine, Autonomni kulturni centar – Attack i Autonomnu tvornicu kulture. Koji su bili uzroci podjele unutar Attacka i na koji je način ona izvršena?

S. B.: Glavni razlog podjele Attacka bila je tužba ZAMP-a koja nam je prijetila. Oni su htjeli naplatiti autorska prava bendovima koji su svirali u našem prostoru. No, to su bili bendovi koji nisu imali autorska prava, koji su funkcionirali po drugom principu. Nisu znali ni koji su to točno bendovi, niti koliko je bendova, samo su nam dali iznos koji smo trebali platiti. Mi smo na kraju dobili sudski spor protiv ZAMP-a, no u tom trenutku trebalo je nešto učiniti kako se projekti koji su dobili novac ne bi ugasili. Postoji još jedan razlog. U Attacku je tada djelovalo stvarno puno ljudi. Neki od njih su htjeli krenuti drugačijim putem. Mogu reći da su odrasli i htjeli se baviti ozbiljnijim projektima. Tako da je mali dio njih, s dva ili tri projekta, otišao u Autonomnu tvornicu kulture.

KP: Djeluje li Attack u zajedničkim projektima s Autonomnom tvornicom kulture?

S. B.: U zadnjih par godina Autonomna tvornica kulture nije toliko vidljiva. Komikaze su bile pod Autonomnom tvornicom kulture, i surađivali smo, no sada su posebna udruga. Ne znam ni što je sLibrom Liberom. Čini mi se da rade projekte za uži krug ljudi, ali to je samo moje mišljenje s obzirom da nemam dovoljno informacija o radu Autonomne tvornice kulture.

KP: Koliko je i na koji način smjena generacija u Attacku utjecala na njegovo djelovanje, značaj i paradigmu?

S. B.: Dogodile su se dvije smjene generacija u Attacku. Prva smjena se dogodila kada smo mi, moja generacija, zamijenili prvu generaciju attackovaca koja ga je i oformila. Mi smo ga preuzeli kada je bio u prostoru Jedinstva, no tamo više nije bilo moguće djelovati zbog uvjeta. U mojoj generaciji svi smo bili punkeri i anarho-punkeri. Primjerice, što se glazbe tiče, mi smo krenuli s trance i dub projektima. Sada je u Attacku mlađa generacija koja bi ga trebala preuzeti u smislu projekata, organizacije i daljnjeg razvoja. Mlađa generacija koja sada radi glazbu nema anarho-punk background koji smo mi imali. Meni se u tom anarho smislu neke stvari podrazumijevaju, dok mlađima to nije jasno. Te razlike su u stvari dobre. Sve je postalo heterogenije, više različitih ideja i stilova.

KP: Pripremate li tu predaju štafete mlađoj generaciji, i ako da, na koji način ćete izvršiti transfer?

S. B.: Pa uzet ćemo štafetu i svečano je dodijeliti mlađima, na velikom happeningu. To je proces koji se dešava bez nekih najava i rezova, kako smo mi preuzeli na sebe stvari, polako mlađi preuzimaju na sebe i nema tu prevelike filozofije.

BORBA ZA PROSTOR/E

KP: Akcijom Juriš na Jedinstvo 6. studenog 1999. attakovci su skvotirali tvornicu Jedinstvo, na savskom nasipu. U lipnju 2000. podrumski prostor tvornice Jedinstvo i službeno je pripao Attacku. No, već u prosincu 2003. ostali ste bez tog prostora. Kako ste se snalazili te koliko je nedostatak prostora utjecao na vašu vidljivost?

S. B.: U svakom slučaju utjecalo je na našu vidljivost. U tom smo periodu radili samo muzičke programe. Kako naši glazbeni programi nisu bili komercijalni nismo ih niti mogli raditi u klubovima koji su tražili velike novce. Partije koje smo radili, radili smo ilegalno u prostorima izvan Zagreba. Za to su znali samo ljudi koji su bili u tom užem krugu, šira publika nije znala. Mnogi ljudi su vezali Attack uz prostor tvornice Jedinstvo. I dan danas je tako. Slušam reakcije mlađe generacije koji taj podrumski prostor previše idealiziraju, možda zbog toga što su tada bili premladi da tamo dolaze pa dobivaju samo priče “od nekad davno u Attacku!”. Ja bih svakako htjela da se to već jednom demistificira.

KP: Od 8. do 17. rujna 2005. godine Attack je sudjelovao u Operaciji:grad, desetodnevnoj kulturnoj manifestaciji u prostoru napuštene bivše tvornice Badel i bivše gradske klaonice Zagrepčanka. S kakvim je programom Attack sudjelovao u Operaciji:grad?

S. B.: U desetak dana svaki smo dan imali neki projekt. Ideja je bila da se napravi program kao u Jedinstvu dok smo imali prostor. Svirali su različiti bendovi, primjerice Stillness kojemu je to bila prva svirka. Osim njih svirao je i Antenat koji je tada bio nepoznat bend. Bilo je tu i performansa i tematskih večeri, primjerice Havana Club kockarska večer i Grčka večer. Imali smo i kuhinju – Hrana ne oružje.

KP: Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade osnovan je 2008. godine, nakon niza akcija zagovaranja koje je predvodio Savez za Centar za nezavisnu kulturu i mlade (danas Savez Operacija grad). Kakvu je ulogu odigrao Attack u cijeloj toj priči?

S. B.: Attack je uz mamu, Močvaru i Zagreb Kulturni kapital Evrope – 3000 bio osnivač inicijative, kasnije udruge Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade. Tako da je uloga Attacka u cijeloj toj priči bila velika. No, to je bilo logično jer je Attack imao veliku ulogu na nezavisnoj sceni. Koliko god da smo u undergroundu, opet smo tu negdje.

U to vrijeme stvaranja Centra, na nezavisnoj sceni postojale su uz Attack! organizacije koje su bile i još uvijek jesu jake u svojim područjima, tako da smo zajedničkom pričom koja je objedinjavala cijelu scenu uspjeli dobiti Centar. Devedesetih je bila drugačija priča, scena nije bila toliko jaka, a Attack je nudio neku drugu priču i prostor za rad za sve one koji se nisu pronalazili u institucionalnom i komercijalnom radu. Danas je to puno drugačije.

KP: Nakon borbe za prostor u tvornici Jedinstvo te napuštanja istog, Attack je krajem 2007. godine započeo novu borbu za prostor. Skvotirali ste nekadašnju tvornicu lijekova i drugih medicinskih pomagala Medika. Prostor ste dobili krajem 2008. godine. Koliko je stalni prostor olakšao djelovanje i na koji način?

S. B.: Prije Medike, skvotirali smo neke druge prostore po gradu. Za partije koje smo tamo organizirali znao je određen broj ljudi. Tada nismo izlazili puno u javnost s tim. No, našli smo povoljan trenutak, to je bilo predizborno razdoblje, kada smo skvotirali Mediku. Stalni prostor je omogućio velikom broju ljudi koji prije nije bio u doticaju s nama da sada bude. Svatko može raditi programe i projekte u cijelom prostoru Medike. No, i dalje postoje problemi s prostorom. Grad ne daje dovoljno sredstava za namirivanje režija i najma.

KP: Možeš li objasniti kako je došlo do potpisivanja Ugovora s Gradom na temelju kojega je Attack dobio na privremeno korištenje prostor Medike te zašto je prostor dobiven na privremeno korištenje? I na kraju, kakav ste dogovor postigli s Gradom?

S. B.: Do potpisivanja ugovora s Gradom došlo je kako sam već napomenula ranije zbog povoljne političke situacije. S druge strane u Gradskom uredu za kulturu je poznato da Attack nije imao prostor 6 godina, i tijekom svih tih godina neprestano smo vršili pritisak na strukture gradske vlasti, ali svaki puta bezuspješno. Jednostavno je nemoguće dobit prostor ako ga sam/a ne zauzmeš. Tako da smo kombinacijom direktne akcije, lobiranja, pregovora, medijske vidljivosti uspjeli/le dobiti prostor. Prostor je privremen, al’ to je valjda Attackova “sudbina”. Nekad se šalimo s pričama da ako ikad dobijemo prostor na dugoročno da ne bismo vjerojatno znali što ćemo s tim, jer ovako kad svakih par godina imamo privremeno rješenje, funkcioniramo tako da smo uvijek spremni ponovno se boriti za prostor. Ugovor je na dvije godine s mogućnošću produživanja do rušenja. Privremen je zato što postoji neki projekt o gradnji kongresnog centra na tom mjestu. Pitanje je kad će se taj projekt realizirati. Za prostor Gradu plaćamo najam i režije. S druge strane Grad nam ne daje nikakve pogodnosti niti su nam ispunili minimalne zahtjeve koje su obećali – a to je bilo da nam bar osposobe još 4 komada wc-a. Teško je u tolikom prostoru koji se koristi po cijele dane, kroz koji dnevno prođe bar 60 i više ljudi, imati samo jedan sanitarni čvor od dva wc-a. Sad polako skupljamo neke novce ne bi li sami išli u izgradnju sanitarnog čvora po D.I.Y. principu. U zadnje vrijeme nas Grad ignorira za bilo što, a nije da previše tražimo od njih.

SURADNJA I KOMUNIKACIJA

KP: Mediku dijelite s drugim udrugama i pojedincima. Više udruga pod istim krovom olakšava ili otežava rad?

S. B.: Kada je puno ljudi na jednom mjestu potrebna je dobra komunikacija. Svatko ima svoju ideju i ponekad se stvari koje bi mogle biti napravljene u kraćem roku otegnu. Uvijek dolazi do nesporazuma koje treba komunicirati s drugima. S druge strane super je to što svatko dolazi sa svojim idejama i može raditi što želi. Što se tiče kreativnih stvari tu nema problema.

KP: Stalni projekti Attacka su FAKI, Ministarstvo Psihodelije i ATTACK na kulturu – Medika. Možeš li reći o čemu se radi?

S. B.: FAKI je Festival nezavisnog kazališta. Nastao je prije 13 godina kao reakcija na kazališne festivale koji su bili konvencionalni. FAKI je prvi festival koji je donio nešto novo u Zagrebu – ulično zabavljaštvo, preformanse te predstave koje se do tada nisu mogle vidjeti u gradu. Ministarstvo psihodelije se bavi trance kulturom. Oni rade partije i radionice. ATTACK na kulturu – Medika bio je projekt s ciljem osvajanja prostora Medike i daljnjeg djelovanja u tom prostoru.

KP: U Medici održavate radionice. Kojega su tipa radionice?

S. B.: Radionica ima svakakvih. Od žonglerskih radionica, preko glumačkih, i filmskih, do likovnih radionica. Postoje i radionice koje nisu službene, primjerice u prostorijama za vježbanje producira se muzika, pa radionice sklapanja bicikala, varenje….

KP: Kako Attack financira svirke, projekte, radionice i ostala događanja?

S. B.: Attack se financira od Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Projekte usmjerene prema europskim pristupnim fondovima nismo radili. Ja sam se nešto malo bavila time, no fondovi nam nisu izvor sredstava. Ponekad uspijemo financirati parti ili svirku od prihoda nekog drugog partija ili svirke. No, to je vrlo rijetko, jer većina zarade odlazi na režije.

KP: Prostor Medike osim kao prostor za rad koristite i kao životni prostor? Koliko ljudi trenutno živi u Medici i koji su kriteriji za useljenje?

S. B.: Jedini kriterij za useljenje jest da osoba radi u Medici i brine se za taj prostor. Trenutno nas u Medici živi 13. Ima nas dosta koji smo već prije živjeli u skvotovima po inozemstvu, tako da znamo kako je to. No, ima i onih koji prvi puta žive u zajednici u skvotu. Dosta ljudi misli da može samo doći tamo i useliti se, no ne mogu. Mora postojati određeni angažman oko Medike i Attacka.

KP: Kako funkcionira život u skvotu? Jeste li prilikom osmišljavanja modela za Mediku koristili neke inozemne primjere, ili ste u potpunosti kreirali svoj?

S. B.: Nismo kreirali/le nikakve modele niti smo automatski postavili/le pravila. Sve se to dešavalo u hodu. Kao što sam već spomenula dio nas ima iskustva sa životom u zajednicama i to iskustvo i način života prenosimo na one koji/je prvi puta žive i funkcioniraju u zajednici. Da se ne zavaravamo, život u zajednici nije nimalo lagan, jer tu nemaš samo odgovornost prema sebi nego moraš ponekad raditi poslove koji su ti dosadni i naporni, ali jednostavno to tako mora biti. Što se tiče “modela” života po uzoru na inozemne skvotove to isto postoji, jer jedino tako možeš funkcionalno živjeti.

BEZ HIJERARHIJA I STRUKTURA

KP: Izraz “attackovac” postao je odraz identiteta. Što on za tebe znači?

S. B.: Mi ne volimo da nas tako etiketiraju, ali to je učestala pojava. Nikada nisam razmišljala o tome što to za mene znači, no mogu pretpostaviti što znači za druge. Uglavnom su nas smatrali nekim getom koji se isto oblačio i brijao na iste stvari, uglavnom aktivizam i anarho-punk. Ja osobno nikada nisam smatrala da moram biti u nekoj ladici.

KP: Attack se pri svom nastanku legitimirao i deklarirao kao nehijerarhijski strukturirana udruga građana. Je li se takva struktura organizacije održala do danas?

S. B.: Da, održala se. Attack je organiziran tako da je Skupština glavno tijelo koje donosi sve odluke. Skupština se održava svake dvije godine. Postoji pet ljudi koji zastupaju udrugu, koje bira Skupština. Oni nemaju neki veliki utjecaj, već pravo potpisa. Attack nema predsjednika ili predsjednicu, niti dopredsjednika ili dopredsjednicu.

KP: Koje su dobre, a koje loše strane takvog načina funkcioniranja?

S. B.: Dobra strana je to što se na taj način svi osjećaju jednako važnima i u mogućnosti su da donose odluke koje su bitne za funkcioniranje. S druge strane teško je uvijek postići konsenzus s kojim će bit svi zadovoljni. Isto tako kod ovakvog funkcioniranja vrlo je bitno preuzimanje odgovornosti pojedinaca/ki za svoje postupke i određene projekte, a to je teško postići. Uvijek postoji grupa ljudi koji su odgovorni/e i drugi/e koji ne mogu ili nisu u stanju preuzeti odgovornost.

KP: U čemu vidiš najveći utjecaj Attacka na društvo i kakvo ima značenje?

S. B.: Attack je zasigurno promijenio moj svjetonazor i adolescenciju, te odredio smjer u kojem ću se razvijati. Ponekad je bio radikalan, protiv kapitalizma i kapitalističkog načina života. Drago mi je da su ljudi koji su odrasli uz Attack izrasli u normalne odrasle osobe. Što se tiče konkretnog utjecaja na društvo, mogu reći da je FAKI primjerice utjecao na kazališnu scenu u Zagrebu. Nakon njega pojavili su se mnogi festivali nadahnuti FAKI-jem koji su se također bavili alternativnim kazalištem. Što se tiče glazbe i DIY punka, Attack je tu odigrao veliku ulogu. Mnogi bendovi su imali prve svirke u našim prostorima. Evo tijekom par proljetnih mjeseci, svaki vikend su bili trance partyje negdje oko Zagreba, ekipa iz Attacka je pokrenula tu priču, a danas to rade mlađi ljudi koji nemaju povezanost s nama, ali su vidjeli što se može. Što se tiče undergrounda, Attack je definitivno imao veliku ulogu u njegovu oblikovanju.

KP: Koji su problemi s kojima se susrećete u svom radu?

S. B.: Kako Attack nije hijerarhijski organiziran ponekad se javljaju problemi organizacije koji usporavaju rad. Svatko ima pravo reći što želi tako da je potrebno pristajati na mnogo kompromisa. No, to je s druge strane velika prednost Attacka. Drugi i glavni problem u radu jest nedostatak novca.

KP: Nezavisna kulturna scena oduvijek ima problema s prostorom za rad, financiranjem i često nailazi na nerazumijevanje od strane lokalnih i državnih vlasti. Prema tvom mišljenju kreću li stvari na bolje? Je li se išta promijenilo od 90-ih do danas?

S. B.: Promijenilo se sigurno. Kada je Attack nastao 1997., mi smo bili glavni neprijatelji države. Anarhistički svjetonazor tada nije bio prihvaćen. Primjerice kada smo radili prosvjede za vraćanje naziva Trgu žrtava fašizma, dečki koji su bili u Attacku su hapšeni i sudilo im se. Danas se to ne može dogoditi, takva politička klima. S druge strane fondacije koje se financirale udruge poput Attacka u tranzicijskim zemljama bile su brojnije nego danas. Danas se takve udruge trebaju financirati od strane države. Tako da je, što se tiče financijske strane, danas teže. Što se tiče prostora još ćemo vidjeti. Za sada smo koliko-toliko sigurni u prostoru Medike.

KP: 1997. godine, kada je osnovana Autonomna tvornica kulture, političke i društvene okolnosti bile su drugačije no danas. Koliko je i kako promjena okolnosti utjecala na Attack i njegove ciljeve? U kojem se smjeru Attack danas kreće?

S. B.: Attack je odrastao od svog osnivanja. Svjetonazori su ostali slični, no nisu radikalni kao što su bili u samim počecima Attacka. Mlađa generacija koja djeluje u Attacku danas pokazuje više zanimanja za glazbu, kazalište i kulturu, nego za sam aktivizam. No, ima i toga svakako. Samo skvotiranje je jedna vrsta aktivizma.

Nadam se da se kreće na bolje. Ulaskom u EU stvari će se promijeniti. Znam mnoge organizacije u Europi koje isto imaju skvotirane prostore poput Attacka. No, njihovo je financiranje puno bolje riješeno. Dobivaju sredstva i od grada i od države za cijeli prostor i hladni pogon. Ne dolaze im nikakve inspekcije. Primjerice Metelkova u Sloveniji je također skvotirana, oni su također polulegalni, plaćaju režije, no ne i najam. Iako nemaju riješene sve papire imaju svoju autonomiju. Ne može se naplaćivati ogromne rente i režije nekome tko se bavi nečim nekonvencionalnim te nema zarade od toga što radi. Ja se nadam da će jednog dana biti tako i u Hrvatskoj.

Solidarnost na djelu

admin — Sun, 08 Nov 2009 11:43:11 +0000

Piše: Hana Dagostin

Zamišljen kao manifestacija koja promišlja društveno značajne teme (ovoga puta Solidarnost), festival s teorijskom i praktičnom stranom priče, u oba je svoja “dijela” privukao publiku – ali i goste (teoretičari su prisustvovali praktičnim radionicama, i obrnuto). Nesukladno nekim očekivanjima koji su se mogli čuti u prikrajku festivala, studenti i sudionici radionica nisu samo došli “obaviti svoje” i potom išli na kavu, već, poput predavača od kojih se to očekivalo, bili aktivni sudionici svega na relaciji HKD-Galerija Kortil-Molekula. Pa je, eto, ono što se (u) Rijeci dogodilo bila upravo solidarnost

No krenimo redom.

Solidarnost se od 15. do 18. listopada promišljala kroz konferenciju istog naziva te dvije tribine; do nje se pokušalo doprijeti kroz lingvistiku, širilo se i sužavalo značenje te riječi; solidarnost je mišljena kroz različite političke koncepte, kroz praktične radionice, igru Ykon kroz koju svatko ima priliku promijeniti svijet, filmove u Art-kinu Croatia u izboru Tanje Vrvilo. Odsutnost Alaina Badioua, oko čijeg je teoretskog doprinosa solidarnosti festival bio sazdan, ipak nije ostavio veću prazninu. I bez njega je solidarnost zaživjela. Na četiri dana, doduše.

Svakako je važna i dobro posjećena bila tribina Studenti i solidarnost, na koju su pristigli studenti iz svih gradova u kojima je došlo do blokade fakulteta. Ne predstavljajući se imenom i prezimenom (i na taj način dobro utjelovljujući duh solidarnosti začet na fakultetu/-ima, kada su izlazili u javnost potpisani kao grupa, a ne pojedinci), analizom studentske blokade fakulteta u zemlji i kasnijom raspravom pokušali su doprijeti do razumijevanja solidarnosti danas. Studenti sa zadarskog fakulteta su, govoreći o valu pobune koji je zahvatio prvo Zagreb, a kasnije s njima solidarizirao i ostale gradove, ukazali na pokušaj uništavanja te, novonastale, subverzivne grupacije od strane fakultetske uprave (koja se pak “solidarizirala” s vlašću, odnosno s pozicijom moći). Naime, kada su zadarski studenti usuglasili jedinstveni zahtjev i postali grupom, rektorat je počeo sprečavati plenume i inzistirati na lokalnim (a ne općim) stavovima. Koliko je blokada fakulteta doista bila samo studentska stvar, a koliko opća, pitanje je koje su postavili zadarski studenti. To su ponovili i riječki studenti, koji su svoju poziciju shvatili tek u suodnosu s onim studentima koji nisu bili za blokadu izražavajući stav “da ima važnijih pitanja od besplatnog obrazovanja koje treba rješavati”, a zbog takvog, neoliberalnog mišljenja, prevladavajućeg u dijelu studentske populacije, kazali su riječki studenti, skeptični su prema daljnjim akcijama.

I tako s pojedinačnog, preko studenskog, do općeg.

Skepsa prema solidarnosti, ali i otkriće plenuma kao modela izravne demokracije koji je doista i profunkcionirao (privremeno, na mjesec dana, no ipak) bile su ključne točke tribine. Supostavljanje prosvjeda kao neuspješne forme protesta – kako je pokazao i dokumentarac Igora Bezinovića o prosvjedima seljaka u koji su se uključili i studenti – i plenuma kao uspješne manifestacije protesta, demokracije (i solidarnosti), pokazuje da se primjeri solidarnosti mogu izvući iz današnjeg društva. Pitanje je, mogu li i modeli?

Solidarnost (o čemu više čitajte ovdje) je pojam koji izmiče interpretaciji, a pokriva širok dijapazon značenja od charityja (doslovne “milostinje” kao i “tapšanje po ramenu”, a rasprave o tome mogle su se čuti na festivalu), do real solidarityja, prave solidarnosti o kojoj je govorio Steven Wright – kao o stvarnoj mogućnosti da se solidarnošću izgubi život.

Problematičnost javne solidarnosti, koja se pokazala i kod profesora na fakultetima, od kojih su mnogi naizgled podržavali studentsku blokadu, a istodobno na alternativnim lokacijama izvodili nastavu, našla je mjesta i na tribini Teorija izvan mjesta – razgovor o nužnom i mogućem razmještaju teorije, koja je pokušavala dati odgovor na pitanje može li i teorija biti aktivnost koju obavljaju svi. No, skačući s motiva na motiv, sudionici su sve više širili temu tribine, tako pokazujući (pre)razgranatost pojma solidarnosti, koji je evoluirao u svim mogućim smjerovima, ali i materijal s kojim bi se mogao napuniti ne četverodnevni, već i četveromjesečni festival.

U svakom slučaju, publika je upoznala rad gostiju iz ljubljanske Delavsko-pankerske univerze, a riječ je o projektu Mirovnega inštituta, čiji su pripadnici odmah na početku natuknuli da nisu ni radnici ni pankeri u doslovnom smislu riječi, nego oni koji su izmjestili teoriju iz škola i fakulteta u prostore Metelkove. Ljudi su to poput nas koji drže predavanja kao što su Škola kao ideološki aparat ekonomije, proučavaju Althussera i Badioua, a otvoreni su svima. Oni su omogućili širenje slobodnog znanja, javno se deklamirajući kao institut protiv svih neoliberalnih oblika obrazovanja.

Zanimljiv obrat dogodio se na samom kraju predavanja. Naime, posjetitelji su mislili da su knjižice, koje su stajale sa strane, besplatne te su ih uzimali, dok neki momak nije upozoren od strane jednog od sudionika tribine da se knjižice plaćaju. “Zar ovo nije sve Moje, tvoje, naše” zapitao je glasno, podsjetivši na kontekstualnu ovisnost pojmova poput solidarnosti, razmjene znanja, plaćanja. Nije takvom zaključku pomoglo ni objašnjenje da se naplatom (gotovo simboličkom, 15 kuna!) htjelo postići da ljudi doista i pročitaju knjižice.

Važno je spomenuti i radionicu protestnog materijala, dio onih praktičnih načina stvaranja solidarnosti. Uz instalaciju Što je demokracija Olivera Resslera u Galeriji SIZ, u prostoru Saveza udruga Molekula dvije su multimedijalne, društveno aktivne grupacije – Cactus (London, Cactus magazin) i Škart (Beograd) ponudile grupi voljnih građana ideju na koji način proizvesti protestni materijal – i to brzo, učinkovito, a nadasve solidarno.

Prvo se zajednički odabire problem, zatim se izrađuje protestni materijal u obliku plakata i grafita – to su, u riječkom izdanju, bili propadanje brodogradilišta 3.maj, lažna solidarnost (korporacije koje daju novce u dobrotvorne svrhe, ono “tapšanje po ramenu” ili ako hoćete milostinja), korupcija. Svako je rješenje dobilo nekoliko varijacija.

U razgovoru sa Škartovcima (koji su već dvaput gostovali na Moje, tvoje, naše), može se saznati da glavnina kreacije protestnog materijala leži u odbacivanju zauzimanja jednostrane pozicije, i spremnosti na dijalog. Kolektivni proizvod rezultat je zajedničkog truda, ali i otvorene kritike. Tony Credland iz Cactusa, inače sudionik poznatog pokreta Reclaim the streets, i jedan od sudionika www.indymedia.org.uk (na web-stranici premreženoj podjelom na raznolike društveno aktualne teme, svatko može doprinijeti svojom viješću kroz bilo koji medij) kazao je da bi voljeli da ljudi krenu jednu stepenicu naprijed – iznad ljutnje i ogorčenosti nekim problemom, da djeluju na najbrži i najučinkovitiji način. Za ovakav pristup Cactusovci su ponudili i alat. Iz toga je razloga odabrano vremensko razdoblje radionice od tri dana (medij je sitotisak) a odlučeno je da ideje budu prikazane što jednostavnije, ali vizualno što upečatljivije – a sve kako bi se pružila što jasnija poruka ljudima na ulici. Kako je sve na kraju završilo vidljivo je na fotografijama, a sudionici su izišli na ulice ostavljajući plakate po gradu. Na koji je način medijski zabilježen ovaj solidarni, društveno angažirani čin, provjerite na google.hr ili nekoj drugoj tražilici.

Budućnost ovih u Rijeci napravljenih protestnih materijala nije neizvjesna. Jedan komplet, naime, putuje u London i bit će prezentiran tamošnjim studentima, a drugi dio u Beograd, što znači da kulturni kapital cirkulira i da cijela priča ne ostaje lokalno “zazidana”.

Badiouv otpor postmodernističkim “krajevima” svega, pa tako i filozofije, vrlo je emotivno, modelom fizičkog teatra i recitacijama, prikazala skupina pod dramaturškom palicom Ivane Momčilović Polifonijskim čitanjem dramatiziranog teksta Alaina Badioua gdje se filozofiji poručio završni Ustani i hodaj čime joj je naviješten dug i lijep život.

U konačnici, ostaje nam da s nestrpljenjem čekamo iduće izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Tematizirat će otpor, a ako uspije probuditi duh otpora onako kako je to učinio sa solidarnošću, čekaju nas doista burne stvari.