Sudjelovanjem na treningu polaznici_e dobivaju priliku da s drugim ljudima prepoznaju i preispitaju ključne probleme u društvu, te razviju ideje i inspiracije kako da se aktivno uključe u njihovo rješavanje. Također, funkcionira kao prilika da se postojeći angažman nadogradi kroz razmjenu iskustava i mišljenja sa sudionicima_ama susjednih zemalja i sugrađanima_kama različitih etiničkih grupa.

Kako piše u pozivu, “radi se o intenzivnom sedmodnevnom programu koji zahtjeva visok stepen motivacije učesnika/ca i njihovu spremnost da aktivno učestvuju u procesu rada. Svaki dan je podjeljen u dva radna bloka/radionice, jutarnji i popodnevni, u trajanju od po 3,5 sata. Trenerski tim sastavljen od 4-5 osoba zadužen je za pripremu i vođenje radionica. No, od spremnosti grupe da otvoreno razgovara o svojim ličnim iskustvima i uvidima doprinosi treningu, zavisi konačni kvalitet treninga.

Teme koje se najčešće obrađuju na treningu su: nasilje, razumjevanje sukoba, suočavanje sa prošlošću, izgradnja mira, nenasilna akcija, kreativna razrada konflikta, uloge spolova u društvu, identitet i nacionalni identitet, različitosti, diskriminacija itd.”. Radni jezik treninga je bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski.

Organizatori pokrivaju trošak smještaja u dvokreventnim sobama s plaćenim doručkom, ručkom i večerom, te puta, radnih i drugih potrebnih materijala. Rad se odvija u dvije sesije, jutarnja i popodnevna. Između sesija je dnevni odmor.

Prijave se vrše putem online formulara do 6. rujna.

Više detalja pročitajte ovdje.

Mithat Can Demir je umjetnik koji se bavi instalacijom, crtežom i zvukom. Njegov rad često proizlazi iz osobnih iskustava i istraživanja psiholoških stanja, kombinirajući tekstualne, vizualne i zvučne elemente kako bi stvorio atmosferske prostorne instalacije.

“U 2025. godini gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu uhićen je samo nekoliko dana prije početka kampanje za nadolazeće predsjedničke izbore na kojima je trebao biti glavni protukandidat aktualnom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. To je dovelo do ujedinjenja oporbe diljem političkog spektra i vala prosvjeda koji se nisu stišali do danas. Mithat Can Demir promatrao je te događaje izdaleka, dok je policija sve snažnije udarala na mnoge mlade prosvjednike.

Ti prosvjedi, baš kao i prosvjedi u Gezi Parku 2013. godine, predstavljaju erupciju kontinuiranog društvenog pokreta u Istanbulu. Prosvjedi variraju u opsegu, ali uvijek traju, a kako vlast postupno uništava demokratske institucije i zloupotrebljava svoju moć, tako i otpor ponovno prisvaja svoje pravo na uporabu sile. Osvrćući se na svoje iskustvo stečeno tijekom života u Istanbulu, Can Demir nastoji pridonijeti sigurnosti svojih suboraca, ali izlažući svoj rad odlazi i dalje od onoga što je prvotno namjeravao”, istaknuo je Gregor Sirotić Marušić u predgovoru.

Primjetno je, u zadnjih nekoliko godina, da se ono što bi trebalo biti društveno i političko pitanje, dakle nenasilni prosvjedi vezani uz teme javnih politika, urbanizma, klimatskih odluka ili međunarodnih odnosa, sve češće počinje tretirati kao sigurnosni problem. To jest, prosvjednici u javnom diskursu prestaju biti građani koji blokiraju cestu, organiziraju marš ili razviju transparent, već u političkom i medijskom rječniku sve lakše postaju “radikali”, “ekstremisti”, pa čak i prijetnja državi.

Političko etiketiranje prosvjednika

Primjeri se gomilaju prilično brzo. U Italiji je, nakon sukoba na prosvjedima u Torinu krajem siječnja 2026., vlada Giorgie Meloni u roku od tjedan dana usvojila sigurnosni dekret koji policiji daje proširene ovlasti. Povod za zaoštravanje mjera bio je i incident u kojem su demonstranti napali policajca, što je premijerka Meloni okarakterizirala kao “pokušaj ubojstva”. Prema novom dekretu, policija sada može preventivno pritvoriti recidiviste koji se sumnjiče za planiranje nasilja na prosvjedima, i to do 12 sati, a prema nekim prijedlozima koji su cirkulirali, ta je mjera mogla trajati i do 48 sati.

Konteksta radi, Askatasuna, autonomni društveni centar koji je gotovo 30 godina bio utočište lijevih aktivista u Torinu, u prosincu 2025. prisilno je iseljen, a prosvjed u Torinu organiziran je upravo u znak solidarnosti s iseljenima. Vlast je sukobe odmah okvalificirala kao “urbani terorizam”, što su kritičari ocijenili politički motiviranom strategijom kojom se delegitimiziraju protestni pokreti i skreće pozornost s društvenih problema. 

Važno je napomenuti i da Italija nije čekala sukobe u Torinu da bi zaoštrila zakonodavstvo o prosvjedima. Već u siječnju 2024. donesen je zakon koji kažnjava tzv. “ekovandalizam”, odnosno blokade cesta i oštećivanje infrastrukture od strane klimatskih aktivista. Sigurnosni paket koji je raspravljan u parlamentu kroz 18 mjeseci, a potom ubrzan dekretom, izazvao je oštre kritike šest posebnih izvjestitelja UN-a, povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava i OESS-a, koji su u njemu prepoznali prijetnju vladavini prava.

Zakon kao instrument kontrole prosvjeda

Italija, dakle, reagira većinom represivno, a Ujedinjeno Kraljevstvo otišlo je korak dalje. Naime, u UK-u se ograničenja prosvjeda sve više izravno ugrađuju u zakonodavstvo, čime se represija ne pojavljuje samo kao ad hoc policijska reakcija, nego kao sustavna politika upravljanja nesuglasjem.

Nizom zakona donesenih posljednjih godina, od izmjena zakona o javnom redu do novih policijskih ovlasti, postupno je proširena mogućnost države da kontrolira odvijanje prosvjeda. Policija je time dobila šire ovlasti da ograniči trase marševa, nametne uvjete organizatorima ili intervenira kada se neka akcija procijeni kao ona koja uzrokuje “ozbiljne smetnje” svakodnevnom životu. Ta je fraza postala jedan od ključnih instrumenata za suzbijanje građanske neposlušnosti, posebno blokada cesta i infrastrukturnih smetnji koje klimatski i socijalni aktivisti sve više usvajaju kao taktike.

Najviše je u ovom kontekstu pogođena Palestine Action, mreža poznata po izravnim akcijama usmjerenim prema javnim institucijama, kao i privatnim kompanijama povezanima s izraelskom vojnom industrijom. Vlada premijera Keira Starmera pozvala se na akt o terorizmu te zabranila grupu u srpnju 2025., uvrstivši je na popis terorističkih organizacija zajedno s al-Qaidom i Hamasom, s kaznama do 14 godina zatvora za članstvo ili izražavanje podrške. Povod za zabranu bila je akcija u lipnju 2025., kada su aktivisti upali na vojnu bazu RAF Brize Norton i oštetili dva vojna zrakoplova, uzrokujući procijenjenu štetu od 7 milijuna funti. No posljedice su premašile sve očekivano: britanska policija uhitila je gotovo 2.800 ljudi na protestima, mnoge samo zato što su u tišini držali plakate s natpisom “Podržavam Palestine Action”.

Nedavno su stigle i rijetke pozitivne vijesti iz ove države. Presuda Visokog suda u veljači 2026. privremeno je zaustavila jedan od najdalekosežnijih pokušaja kriminalizacije aktivističkih mreža: sud je zaključio da je zabrana bila nerazmjerna i nezakonita, jer je grupu svrstala u teroriste bez dostatne pravne osnove. Vlada je, međutim, odmah najavila žalbu, a zabrana ostaje na snazi dok se žalbeni postupak ne okonča. Zanimljiv je podatak i da je broj uhićenja zbog terorizma u UK-u porastao za 660 posto u jednoj godini, a 86 posto ukupnih uhićenja bilo je vezano uz podršku Palestine Action.

Nešto slično dogodilo se u Australiji početkom ove godine, kada su vlasti u Sydneyu pokušale proširiti policijske ovlasti uoči demonstracija organiziranih za vrijeme posjeta izraelskog predsjednika. Propalestinski prosvjedi već su mjesecima privlačili tisuće Australaca, no ovaj se put vlast opredijelila za izvanredne mjere, uključujući pojačavanje provjera identiteta, ograničavanje skupova i preventivne intervencije. Uz to, policija je udarala prosvjednike i naposljetku uhitila njih 27. Organizatori prosvjeda i grupe za građanska prava osporili su mjere na sudu tvrdeći da nerazmjerno ograničavaju pravo na javno okupljanje, no njihove su tvrdnje odbačene i sudska odluka pogodovala je policiji. Postoje pak i drugi, nešto sretniji slučajevi koji bi u funkcionalnoj pravnoj državi bili bare minimum, npr. slučaj u kojem je vrhovni sud proglasio neustavnim zakon koji policiji dopušta ograničavanje prosvjeda u blizini vjerskih objekata.

Bauk antifašizma

Ni Sjedinjene Države ne izlaze iz ovog obrasca, koji se dodatno učvrstio tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. Odgovor vlasti na prosvjede protiv njegovih imigracijskih politika obilježen je represivnim intervencijama i kriminalizacijom aktivističkih praksi. “Antifa” je paralelno proglašena domaćom terorističkom organizacijom, iako pritom ni FBI zadužen za istragu “grupe” ne zna odgovoriti na pitanja o strukturi, članstvu ili operativnim mrežama notornih antifašista, odnosno anti-Amerikanaca, kako ih još nazivaju.

To je, kao i u Mađarskoj, jedan od pristupa kojim se učinkovito postiže širenje ovlasti i kriminalizacija političkog aktivizma te suzbijanje disidentskih i lijevih pokreta. Tamo je, slijedeći Trumpa, vlada sada bivšeg premijera Viktora Orbána u jesen 2025. “Antifu” proglasila terorističkom organizacijom, a već su godinama zabranjeni simboli srpa i čekića te petokrake. Sličan smjer vidimo i u Češkoj gdje je nedavnom izmjenom zakona kriminalizirano promicanje komunističke ideologije, što uključuje i određene oblike korištenja njezinih simbola, a česta je to tema rasprave i kod nas. 

Mogli bismo reći da je situacija u Hrvatskoj nešto manje dramatična jer nemamo antifa političkih zatvorenika osuđenih na višegodišnje kazne zatvora, ali itekako imamo nasilnih privođenja, SLAPP tužbi, pa i “zamolbi” od policije da se na prosvjede ne donose nikakve zastave, naročito ne bivše države ili Palestine (zato je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić na Noćnom maršu hodala kraj ogromne hrvatske zastave, valjda da se njome pokrije ako vidi neku petokraku). Ako netko istakne tu notornu petokraku još uvijek neće biti osuđen kao terorist (antifašist), ali će dobiti prekršajnu prijavu za ometanje javnog reda i mira, što je možda, uz isticanje palestinske zastave, ponajbolji primjer kako se kod nas paušalno sankcionira aktiviste i aktivistkinje dok se desnica ne izbori za zakonodavni okvir koji će ih zadovoljiti.

Poslušno prepisivanje

Slični obrasci, doduše nasilniji kada govorimo o reakciji policije, već su ranije bili vidljivi i u slučajevima antimilitarističkih prosvjeda, poput onog na prošlogodišnjem vojnom mimohodu, kao i u travnju iste godine kada je ispred Ministarstva vanjskih poslova privedeno čak 17 aktivistica koje su prosvjedovale protiv suradnje Hrvatske i Izraela. Sud je sada utvrdio da je riječ o mirnom prosvjedu, da nije bilo kršenja javnog reda i mira te da je policija prekoračila svoje ovlasti pri njegovu prekidu i uhićenju prosvjednika. Iako su donesene nepravomoćne oslobađajuće presude, sam postupak upućuje na širi obrazac odvraćanja od prosvjednog djelovanja, koji vidimo i u drugim primjerima.

Oni se uklapaju u šire tendencije koje pratimo u nominalno demokratskim društvima. U ranije spomenutom Ujedinjenom Kraljevstvu jesenas je zbog podrške Palestine Action uhićeno čak 857 mirnih prosvjednika u jednom danu, a u Njemačkoj su u posljednjih nekoliko godina uhićenja na mirnim prosvjedima postala toliko uobičajena da je to prestala biti vijest. To se osobito odnosi na propalestinske i antimilitarističke prosvjede, ali i one usmjerene protiv kompanija poput Rheinmetalla, velikog proizvođača oružja koji je nedavno stigao i u riječku luku. U prijevodu, naši represivni organi poslušno i rado “prepisuju” od drugih europskih država, a nema sumnje da će tako i nastaviti.

Primjerice, tijekom posjeta Ursule von der Leyen Zagrebu krajem siječnja tri su osobe na mirnom prosvjedu ispred Sabora dobile prekršajne prijave, a nedavno je sankcioniran i prosvjednik koji je na prosvjedu sindikata nosio, zamislite, anarhosindikalističku zastavu. U tim slučajevima nije riječ o nasilju niti o narušavanju javnog reda, već o simboličkom političkom izrazu koji se sankcionira administrativnim putem. Takvi postupci sugeriraju da problem za institucije nije nužno ponašanje prosvjednika, već sadržaj i ideološki okvir poruka koje artikuliraju.

Istovremeno, selektivnost u pristupu represiji postaje sve očitija. Primjerice, prosvjedi ispred kuće roditelja Borisa Dežulovića u Splitu, tijekom kojih su desničarski prosvjednici nasrtali na policiju, nisu rezultirali sličnim obrascem dugotrajnog procesuiranja ili preventivnog pritvaranja kakav se sve češće primjenjuje nad lijevim i progresivnim aktivistima. Drugim riječima, prosvjed nam je i dalje dopušten, ali pod uvjetom da ne smeta, ne blokira, ne vrijeđa i, po mogućnosti, ne postoji.

Prosvjed je organiziran s ciljem prekida suradnji hrvatskih i izreaelskih sveučilišta, a usmjeren je na partnerstva financirana kroz program Obzor Europa (Horizon Europe). Europska unija kroz ovaj program financira akademsku suradnju između sveučilišta, instituta i privatnih poduzeća unutar zemalja članica, no Izrael u njemu sudjeluje prema posebnom sporazumu. Osim u Zagrebu, prosvjed s istim zahtjevima održat će se istovremeno u više od 20 gradova diljem Europe.

Kako piše u najavi protesta, “izraelski Obzor projekti uključuju ulaganja u bespilotne letjelice, oružje (Elbit i Israel Aerospace Industries), kao i u tzv. ‘anti-terorističke projekte’ razvoja nadzora, tehnika ispitivanja i korištenja umjetne inteligencije u svrhu represije. A hrvatske znanstvene institucije nisu nevini promatrači. Fakultet elektronike i računarstva u Zagrebu sa Sveučilištem u Haifi, koje je poznato po svojoj podršci izraelskoj vojsci, proizvodi podvodne komunikacijske sustave s jasnom primjenom u izraelskoj ratnoj mornarici.

FER na još jednom projektu surađuje s izraelskom kompanijom GenCell, inače nagrađivanom za svoj ‘doprinos domovinskoj sigurnosti’. Institut Ruđer Bošković sudjeluje u proizvodnji podvodnih nadzornih sustava, zajedno s izraelskim okupacijskim snagama, izraelskim Ministarstvom obrane i Rafael Advanced Defence Systemsom”.

Zbog navedenih razloga, organizatori_ce prosvjeda traže potpuno izbacivanje Izraela iz programa Obzor, vodeći se isključenjem Rusije nakon napada na Ukrajinu.

Više detalja pronađite ovdje.

“Jugoslavenski okviri” koje premijer spominje, kako pojašnjava Sanja Despot za portal Faktograf, iskorišteni su kao dimna zavjesa kojom se pozornost skreće s poante i poruke prosvjeda usmjerenog na svakodnevne prodore fašizma, na “optužbe o stvaranju nove Jugoslavije”. Diljem kontinenta jača klima relativizacije nasilja i desnih mobilizacija, ali istodobno niču inicijative koje im pružaju otpor. Među njima je i novoosnovana britanska inicijativa Together against the far right, koja je najavila veliki prosvjedni marš 28. ožujka u Londonu.

Povod prosvjednom maršu u Londonu, navodi inicijativa, jest porast potpore desnim strankama i njihovim antimigracijskim politikama, produbljivanje društvenih podjela, i desničarski prosvjedi koji mobiliziraju velik broj ljudi. Najveća demonstracija ovog tipa, piše Richard Seymour za Jacobin, održana je sredinom rujna u Londonu pod nazivom Unite the Kingdom. Okupila je preko 110 000 osoba koje su, uz organizatora marša, ultrakonzervativnog antiislamskog aktivista Tommyja Robinsona (Stephena Lennona), pod krilaticom “slobode govora”, zagovarale dehumanizirajuće antimigracijske politike uz povike “pošaljite ih nazad”. 

Savez Together u svojoj izjavi dotiče se dimne zavjese koju njeguju Robinson i njegovi sljedbenici, poput Elona Muska – na maršu Unite the Kingdom prisutnog putem video prijenosa uživo – i drugih influencera. Together against the far right prokazuje mobilizacijski pristup kojim se koriste desničari te ističe da “njihova lažna obećanja iskorištavaju stvarne ekonomske probleme s kojima se ljudi suočavaju kako bi okrivili migrante, muslimane i izbjeglice.” Za razliku od toga, inicijativa Together “odbija narative podjele i rasizma”, te je usmjerena na “izgradnju solidarnosti među zajednicama”.

Pozivu na prosvjedni marš pridružio se niz javnih osoba, političara, organizacija civilnog društva, sindikata i umjetnika_ca među kojima su bendovi Fontaines D.C, Kneecap, glazbenice Leigh Anne Pinnock, Joy Crooks, Paloma Faith i mnogi drugi. Članovi inicijative rade na mobilizaciji i organizaciji diljem zemlje, a u tom povodu prikupljaju i novčane donacije, sve s ciljem izgradnje “saveza nade i jedinstva”. Kako stoji u izjavi jedne od partnerskih organizacija Stand Up To Racism, londonski prosvjed bit će prva akcija inicijative Together, a sudjelovanje u njemu “postavit će ton, pokazujući da se većina ljudi u ovoj zemlji zalaže za jedinstvo, a ne podjele.”

Razvoj inicijativa poput Together against the far right upućuje na prijeku potrebu mobilizacije i odgovora na jačanje desnice u Europi, kao i na činjenicu da otpor trebamo i moramo promišljati ne samo lokalno, nego i međunarodno. Na taj način, javne istupe i izjave koje relativiziraju nasilje i izbjegavaju suočavanje sa sustavnim problemima društva lakše možemo svrstati u ispravan koš, onaj koji zaudara na fašizam.

Nakon ljeta obilježenog cenzurama ili zabranama kulturnih manifestacija, niz nasilnih izgreda nastavio se na jesen. Kako poručuju organizatori_ce marša: “Otpor nasilju, povijesnom revizionizmu i zastrašivaju nije samo jedan marš, on je samo početak. Zajednički i solidarni rad je proces, nešto što se gradi svakodnevno, u učionicama i na radnim mjestima, na ulicama i u medijima, u svim našim odnosima.

Marš je samo jedna točka okupljanja i zajedničke vidljivosti, trenutak u kojem svi zajedno javno kažemo da ne pristajemo na mržnju, strah i nasilje.”

Zagrebački marš okupljanje započinje na Glavnom kolodvoru, a zatim se maršira prema Trgu bana Jelačića. U Zadru se organizira dalmatinski marš, prvi veliki antifašistički skup u Dalmaciji u desetljećima, čije je okupljanje najavljeno na Obali kneza Branimira. Istarski marš odvija se u Puli, građanke i građani su pozvanu da se okupe ispred Društvenog centra Rojc, odakle se kreće do Tržnice preko Monte Zara. Prosvjedna povorka u Rijeci kreće s Jadranskog trga, a završava kod Spomenika oslobođenja na Delti.

Više detalja o povodu i marševima pročitajte ovdje.

Nakon ljeta, “kulturna jesen” nastavila se odvijati u znatno mračnijem tonu. U rujnu, došlo je do otkazivanja velikogoričkog festivala Oglede zbog pritiska na cenzuru performansa Zastave svih zemalja, ujedinite se, dok se tijekom studenog odvio niz agresivnih incidenata počevši od prijetnji grupe mladih muškaraca odjevenih u crno u Splitu koji su nasilno prekinuli program Dana srpske kulture uz povike “za dom spremni” i prijetnje sudionicima manifestacije.

Reakcija ministrice na događaj u Splitu pristigla je idući dan, 5. studenog, gostovanjem u emisiji A sada Vlada. Na pitanje sugovornika koji je incident situirao u niz netrpeljivosti prisutnih još od ljeta i upitao smatra li da je situacija “otišla predaleko”, ministrica je ustvrdila da je riječ o “izoliranom incidentu”. Govoreći o navedenim događajima kao o pojedinačnim i međusobno nepovezanim slučajevima, javni medijski servis i sama ministrica reproduciraju kulturu šutnje i pacifikacije sličnih izgreda. 

Umjesto da se otvori prostor “tolerancije, uključivosti i dijaloga” za koji ministrica smatra da ga trenutačna Vlada RH promiče, proteklih se mjeseci propustilo jasno i dosljedno kontekstualizirati nasilne ispade. Umanjujući važnost situacije izjavama o Dubrovačkim ljetnim igrama koje su “sa 77 izvedbi i programom svjetske razine dobile daleko manje pažnje od festivala u Benkovcu, koji bi bez prosvjeda privukao pedesetak ljudi”, Obuljen Koržinek previđa ozbiljnost situacije i istodobno stvara ozračje ambivalencije i relativizacije nasilja. 

Upravo se u kontekstu izostanka adekvatne reakcije i zaštite države pokrenula inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, koja okuplja organizacije i pojedince odlučne da se kontinuiranom nizu napada suprotstave zajedničkim djelovanjem. U tom povodu, pod istoimenom krilaticom, na isti dan, 30. studenog održavaju se prosvjedni marševi diljem Hrvatske, a ususret suradničkim akcijama, 25. studenog u zagrebačkom klubu Močvara organiziran je benefit koncert na kojem će se prikupljati donacije za njihovu provedbu. 

Počevši od juga, dalmatinski marš održat će se u Zadru, a organizacije iz Dubrovnika, Korčule, Splita i Šibenika u tom povodu pozivaju obližnje gradove da im se pridruže u prosvjednoj akciji. Ukazujući na lokalni kontekst obližnjih gradova i mjesta u kojima su ljetos djelovanjem braniteljskih udruga otkazane manifestacije ili je njihov program doveden u pitanje kroz javne rasprave, organizatori_ce marša pozivaju na “prgavost i dišpet”, otpor silnicima i zaštitu slabijih. Dalmatinska prosvjedna povorka održat će se u Zadru a kreće u podne s Obale kneza Branimira.

U Istri, građani_ke Pule okupljaju se podsjećajući se na posljedice nasilnog incidenta i pokušaja ubojstva koji se odvio prije dva desetljeća. Nakon objave o napadu lokalnih skinheada u Društvenom centru Rojc, 2004. godine velik broj građana_ki okupio se u prosvjednoj povorci s ciljem ukazivanja na pogubne posljedice šutnje na nasilje. Da se izgredi bez povratka ne bi ponovili, Puležani_ke pozivaju na sudjelovanje u prosvjednoj turi koja kreće u podne ispred Društvenog centra Rojc, preko Monte Zara do gradske Tržnice. 

Početak studenog u Rijeci također je obilježen zastrašivanjem, ovog puta sudionika_ca karate natjecanja koji su pristigli iz Srbije, a koje odvilo ispred sportske dvorane Zamet. Da Riječani_ke ne posustaju pred kritikom institucija koje propuštaju reagirati na kulturne suradnje s režimima utemeljenima na nasilju, svjedočio je i recentni prosvjed povodom gostovanja predstave izraelskog koreografa u HNK-u pl. Zajca. Ovom prilikom, organizacije podsjećaju da “šutnjom klizimo u mrak” te pozivaju sve građane_ke na otpor sveprisutnijem nasilju. Povorka u Rijeci kreće s Jadranskog trga, a simbolički završava kod Spomenika oslobođenja na Delti. 

U Zagrebu je, nakon okupljanja grupe huligana uoči nastavka programa Dana srpske kulture u Prosvjeti i policijske intervencije, uslijedio niz nasilnih izgreda, među ostalim i na Trgu bana Jelačića tijekom održavanja sajma Interliber. Kako bi spriječili nastavak niza nasilnih izgreda, inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma zagovara zajednički otpor svakodnevici u kojoj su šutnja, zastrašivanje i prijetnje normalizirani, a prvi javni događaj bit će benefit za marš u Močvari gdje će se uz koncertni program prikupljati donacije za organizaciju marševa diljem Hrvatske. Nakon benefita, prosvjedna tura 30. studenog u Zagrebu kreće s Glavnog kolodvora, također u podne. 

U kontekstu nedostatne zaštite državnih tijela i njihovih predstavnika_ca, nužno je graditi druge oblike savezništva, stoga, kako poručuju organizatori_ce: marš je početak, a borba je zajednička.

Inicijativa za slobodnu Palestinu akcijom pod geslom Ko je zasp’o, neka se probudi! nastoji potaknuti solidarnost i pritisak “na institucije koje i dalje pružaju vojnu, ekonomsku, sportsku i kulturnu podršku vladi Benjamina Netanyahua i njegovim ratnim zločinima.”

Na prosvjedu će govoriti kapetanica i pravnica Morana Miljanović, članica posade broda Shireen koji je plovio u sklopu posade Global Sumud. Govorit će o važnosti transnacionalne solidarnosti i humanitarne pomoći kao političkog čina otpora, te o nužnosti povezivanja ljudi diljem svijeta u obrani prava na život i slobodu.

Kako stoji u najavi, “okupljenima će se obratiti i Salah Abdel Shafi, ambasador pri misiji Države Palestine za Austriju, Sloveniju i Hrvatsku, koji će govoriti o iluzijama ovog mirovnog sporazuma i nužnosti palestinskog samoodređenja. O iscjeljenju kolektivne traume u Palestini i podršci palestinskim i drugim izbjeglicama u Hrvatskoj govorit će Andrea Moscatello, psihologinja zaposlena u organizaciji Doktori svijeta, dok će Miriam Di Paola, aktivistica talijanskog sindikata FLC CGIL, predstaviti iskustva talijanskih sindikata u pokretu solidarnosti s Palestinom – uključujući nedavne generalne štrajkove u kojima su milijuni radnica i radnika blokirali zemlju zahtijevajući kraj genocida i slobodu Palestine.”

Program će voditi Nancy Abdel Sakhi i Franka de Syo uz bubnjarske nastupe. Pjesme palestinskih pjesnika čitat će Daria Lorenci Flatz, Miran Kurspahić i Sven Medvešek.

Više detalja pronađite ovdje.

Organizatori festivala Nosi se pozivaju sve Benkovčane i ostale zainteresirane građane na sudjelovanje u mirnom performativnom prosvjedu koji će obuhvaćati simboličan čin prebacivanja kamenčića s obližnjeg parkirališta na centar pozornice ispod postavljene zastave Republike Hrvatske. Kako stoji u najavi, cilj je prazan izvedbeni prostor ispuniti sadržajem koji simbolizira slobodu, zajedništvo i mir.

Navedenu aktivnost će pratiti poruka mons. Mate Uzinića koja završava stihovima Arsena Dedića, a nakon prosvjeda svi su pozvani na festival Fališ koji se održava u Šibeniku. Sudionici_e prosvjeda mogu se parkirati kod Tommyja ili na parkingu škole.

Više detalja pronađite ovdje.

Prosvjedna povorka se okuplja ispred Novinarskog doma u Perkovčevoj ulici, a po dolasku možete preuzeti transparente s ilustracijama ubijenih novinara koje su nacrtali hrvatski umjetnici. Riječima organizatora_ica, “u Gazi se svakodnevno ubijaju civili, među njima i novinari koji jedini mogu prenijeti istinu o onome što se događa. Glad se koristi kao oružje, a pristup hrani, vodi i lijekovima sustavno se blokira.” Prema Međunarodnoj federaciji novinara, navode organizatori_ce, od početka rata ubijeno je najmanje 181 novinara_ki i medijskih radnika_ca, a ova brojka raste iz dana u dan.

U tom povodu, Sindikat novinara Hrvatske i Hrvatsko novinarsko društvo uputili su otvoreno pismo premijeru, ministrima i saborskim zastupnicima. U njemu traže “da Hrvatska stane na stranu istine i međunarodnog prava, podrži suspenziju Sporazuma o pridruživanju EU-a i Izraela, zatraži hitnu evakuaciju onih koji su u životnoj opasnosti i pridruži se pozivima na međunarodnu istragu sustavnog izgladnjivanja kao ratnog zločina”, stoji u najavi. Hrvatska Vlada još uvijek nije podržala zahtjeve Europske federacije novinara, niti je jasno osudila blokadu pomoći i napade na novinare, stoga organizatori_ce pozivaju na akciju solidarnosti s kolegama u Gazi.

Više detalja o prosvjedu možete pronaći ovdje.