Autorica šetnje bavila se naseljem Kamen u okviru programa Skriveni grad koji se bavi urbanim i prostornim planiranjem Grada Splita. Program teži otkriti i pokazati nove i odbačene, alternativne mogućnosti grada kao drugačijeg mjesta za život, onog koje je “krojeno po mjeri čovjeka”.

Motivacija autorice za odabirom naselja Kamen proizišla je iz otkrivanja prostora Gradine, kamene gromade koja stoji na istočnom ulazu Splita. U podnožju Gradine nalaze se kamene kuće čiji “raspored i obrada kamena svjedoče o ruralnoj arhitekturi prilagođenoj terenu i svakodnevici. Na južnoj strani, između stijene i polja, nalazi se prostor današnje zajedničke upotrebe: balotaško igralište, dječje igralište i košarkaški teren. Nekadašnja strateška pozicija danas je prostor igre i boravka. Promjena funkcije ne briše slojeve, već ih nadograđuje”, ističe Svaguša.

Autorica poziva svu zainteresiranu publiku na “zajedničko čitanje prostora, dijeljenje priča i zajedničko otkrivanje Kamena – jer čitanje Kamena istovremeno je čitanje grada.” Tura kreće u 11:30 sati, a sudjelovanje se potvrđuje putem e-maila mirjanasvagusha@gmail.com do 5. studenog.

Mirjana Svaguša posljednjih godina posvećena je istraživanju splitskih kvartova i njihovih priča. Kroz to istraživanje otkriva kako se grad mijenjao i pokušava razumjeti gdje se nalazi danas. Svoje ture vodi izvan užeg centra, u dijelove Splita koji na prvi pogled nemaju priču, ali u sebi čuvaju slojeve života, sjećanja i promjena.

Više detalja pronađite ovdje.

Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.

U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.

Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.

Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.

Tragovima vlasništva

Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.

Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.

Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.

Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.

Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.

U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.

Planiranje kao korupcijska kategorija

Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.

Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.

Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.

Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.

U obranu javnog prostora

Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.

Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”

Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.

Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.

Piknik na zgarištu

Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.

Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.

Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.

Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.

Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.

Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”

Planirano uništavanje

Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.

Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.

Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.

Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“

Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“

Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.

Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.

Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.

Sukob oko zaštite

Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.

Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.

Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.

U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.

Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.

Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.

Zdravlje i blagostanje

Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.

Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.

Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.

Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.

Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.

U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.

Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.

Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.

Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

U fokusu emisije je rad Krov, tuš, roštilj, fuš multimedijalne umjetnice Katerine Dude koja se bavi bespravnom gradnjom i apartmanizacijom južne obale Istre – područja Premanture uz koje umjetnicu veže više od istraživačkog interesa. Polazište i središnji motiv rada je “trik za kameru”, rasprostranjena strategija zahvaljujući kojoj su brojni vikendaši i kamperi s ovog područja svoje privremene i povremene parcele uspjeli trajno zaposjesti.

O tome kako u prostornim smicalicama možemo čitati šire društvene i političke procese koje sežu mnogo dalje od sitne bespravne gradnje, govorio je Mauro Sirotnjak iz udruge Pravo na grad.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana 13. srpnja 2023. na Radio Rojcu.

Mnogi od pasa koje susrećem u šetnji postali su mi toliko uobičajena pojava da sam im nadjenula nadimke (“friendly šepavac”, “šerif”, “špičasti loptaš”, “bivolja glavurda” itd.) radi lakšeg raspoznavanja, čak i ako znam kako se doista zovu, te brzo primijetim ako nekoga nema duže vrijeme (“možda su na moru”, “jesu li se preselili?”). Primijetila sam i da teže prepoznajem ljude ako ih sretnem bez njihovog psa – kao da su se ti ljudsko-pseći parovi u mojoj glavi stopili u neki interspecijski, šesteronožni (ponekad peteronožni) hibrid koji prkosi ideji ljudske autonomije. Da to nije ništa neobično potvrđuju i istraživanja prema kojima vlasnici pasa često prepoznaju i pamte svoje su-šetače upravo po njihovim psima. 

U prilog međupsećeljudskoj interakciji

Danas je dobro poznato da kućni ljubimci imaju pozitivan učinak kako na fizičko zdravlje, tako i na mentalnu dobrobit vlasnika; npr. potiču na rekreaciju i boravak u prirodi, povećavaju društveni kapital, ublažavaju simptome depresije, smanjuju usamljenost, itd. Tome smo svakako imale prilike svjedočiti za vrijeme lockdowna, kada je izvođenje psa bila jedna od rijetkih aktivnosti koje su nam davale barem privid “normalnosti”. Posjedovanje psa, dakle, ima višestruke pozitivne učinke: na samog čovjeka, na odnos između psa i čovjeka, kao i na međuljudske odnose.

Rastući korpus istraživanja potvrđuje ulogu ljubimaca u upoznavanju novih ljudi i jačanju osjećaja pripadnosti zajednici. Prisustvo pasa u javnom prostoru i komunikacija do koje pritom dolazi, kao i postojanje zelenih površina/parkova, doprinose osjećaju sigurnosti i povezanosti, od kojeg koristi ima šira zajednica, a ne samo vlasnici pasa. Naime, psi djeluju kao “društveni katalizatori,” olakšavajući komunikaciju između prolaznika/poznanika koji inače najvjerojatnije ne bi razmijenili ni pogled, a kamoli pozdrav. Zanimljiv je podatak da će ljudi prije započeti razgovor s nepoznatom osobom ako ima psa, te da imaju više povjerenja u osobe koje imaju psa nego u one koje nemaju. Možemo reći da su psi “protuotrov” za otuđenost i anonimnost suvremenih gradova (Wood i Christian, 2012). Vjerojatno “najekstremniji” primjer toga su štenci – čemu sam i sama svjedočila kad sam prošle godine čuvala dvomjesečnog psića iz skloništa – koji su pravi magnet za ljudsku interakciju jer s dražesnom lakoćom izmamljuju osmijeh i od najtvrdokornijih namćora. 

Ipak, vrlo društveni psi nisu za svakoga; osobno mi odgovara da zbog svojih pasa moram donekle izbjegavati druge šetače (posebno prije jutarnje kave). Naime, ono što također karakterizira interakciju s drugim ljudima tijekom šetnje psa je da je uglavnom opcionalna, što nije slučaj u nekim drugim sferama života. Drugim riječima, slobodne smo odlučiti hoćemo li se upustiti u razgovor ili ćemo se držati po strani (ipak, i tada razmjenjujemo barem kurtoazni “Dobar dan”). Interakcije koje se odvijaju na lokacijama koje Ray Oldenburg naziva “trećim prostorima” (1996.) – kao što su parkovi za pse – uglavnom su ležerne, neformalne i prijateljski nastrojene, zbog čega se ljudi lakše povezuju. Ako se pitate kakav utjecaj mogu imati takve, uglavnom površne i banalne, razmjene između su-šetača (najčešće je to small talk vezan uz pse, vremensku prognozu ili komunalne probleme), stručnjaci_kinje ističu da ne treba zanemariti njihov značaj budući da je spremnost na komunikaciju s ljudima koje ne poznajemo dobar pokazatelj povjerenja i može biti izvor društvene podrške čak i kada ti odnosi ne prerastaju u prijateljstvo.

Animalna geografija grada

Iako broj pasa u hrvatskim kućanstvima neprestano raste, gotovo da uopće nema domaćih istraživanja u ovom području. Nažalost, i posljednji popis stanovništva propustio je uključiti pitanje o kućnim ljubimcima (s druge strane, zanimalo ih je ima li u vašem kućanstvu stoke, peradi ili pčela), a taj podatak možda bi potaknuo i ozbiljnija promišljanja ove tematike. Trenutno jedini uvid u broj pasa daje baza podataka Lycasan putem koje Uprava za veterinarstvo vodi evidenciju označenih pasa. Iako je mikročipiranje pasa obavezno od 2013. godine sukladno Zakonu o veterinarstvu, iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba “Dumovec” objašnjavaju da u realnosti postoji veliki broj pasa koji nigdje nisu evidentirani. Stoga, nažalost, niti eventualna istraživanja nemaju na raspolaganju pouzdane podatke na koje bi se mogla pozvati.

Porast broja kućnih ljubimaca u urbanim područjima je višesektorsko, interdisciplinarno pitanje koje obuhvaća područja kao što su prostorno planiranje i komunalni red, zdravlje životinja i sprečavanje širenja zaraznih bolesti, te zakonski okvir koji definira prava i obveze vlasnika. Važan doprinos razumijevanju položaja neljudskih životinja u prostorima koje su izgradili ljudi – fizičkima, ali i simboličkima – dala je animalna geografija, koja nam može pružiti i jasniju sliku o poziciji pasa u urbanom imaginariju. 

U gradovima, koji su u potpunosti prilagođeni ljudima i njihovim potrebama (točnije, bijelim, tjelesno sposobnim muškarcima), priroda je ukroćena i strogo regulirana. Na djelu je neprestano pregovaranje između dualizama – kultura/priroda, grad/selo, ljudi/životinje – pri čemu se prvi od termina definira kroz poništavanje drugog. Urbanizacija uspostavlja distancu od prirode, koristeći različite taktike kako bi iz urbanog tkiva isključila životinje koje smatramo nepoželjnima (npr. štakore ili golubove). Međutim, kako ističu Urbanik i Morgan (2013.), grad nije isključivo ljudsko stanište, već ga okupira čitav niz vrsta, od kojih su neke više, a neke manje vidljive. 

Suvremeni grad istovremeno nastoji suzbiti floru i faunu koju je označio kao nepoželjnu, i vapi za prirodom preko koje je ranije izlio beton. U svakom slučaju, životinje nisu značajan faktor pri planiranju grada. Čak i u nekim recentnijim primjerima, u kojima arhitektonski i urbanistički planovi naglašavaju zastupljenost zelenih površina, i to prvenstveno kako bi privukli kupce dubljeg džepa (vidi: kompleks Badel, Park Kneževa), utjecaj izgradnje na životinjsku populaciju potpuno je zanemaren ili se svodi na neadekvatna, pa i apsurdna rješenja. Dobar primjer toga je “pseći toalet” u Parku Kneževa – maleni ograđeni prostor (s umjetnom travom i dva komada drveta, koji bi valjda trebali dočaravati prirodu) koji se otvara stanarskom karticom, a u kojem bi psi trebali obavljati nuždu, dok je ostatak površina u kompleksu označen zabranom za pse. Mislim da je prilično jasno da ljudi koji su smislili ovaj projekt definitivno nikad nisu imali psa niti znaju išta o psećim ponašanjima i potrebama.

Kako navodi Jennifer Wolch (1998.), svakodnevne arhitektonske i urbanističke prakse oblikuju normativna očekivanja i potencijalne interakcije između ljudi i životinja, pri čemu ne uzimaju u obzir prednosti takvih interakcija niti uopće predviđaju prostore susreta (čak su i kućni ljubimci često zanemareni). (Ne)poželjnost životinja u gradu usko je povezana s idejom životinja kao prijenosnika bolesti i “nečistih,” što se očituje u formalnim zabranama, ali i negativnim reakcijama dijela stanovništva na prisustvo životinja u, primjerice, restoranu ili javnom prijevozu.² Kako objašnjavaju Philo i Wilbert (2000.), odnosi između ljudi i životinja oduvijek su bili vrlo složeni i fluidni, a važno je istaknuti da su ti odnosi često prostorno konstruirani, što je vidljivo i iz načina na koji kategoriziramo životinje s obzirom na prostor u koji su smještene (npr. domaće životinje, divlje životinje, životinje u zoološkim vrtovima, kućni ljubimci i sl.). 

Philo i Wilbert stoga predlažu “geoetičko” razmatranje prisustva životinja u gradu, navodeći kako su geografska i etička pitanja usko povezana, odnosno da svi susreti u prostoru, pa i oni između vrsta, imaju etičku dimenziju. U knjizi Man and the Natural World (1996.), Keith Thomas donosi povijesni pregled ljudskih stavova prema životinjama, opisujući kako su psi u još 17. stoljeću³ bili smatrani štetočinama i problemom higijene grada, iz čega vidimo da su ti odnosi promjenjivi te da isključivanje/uključivanje životinja iz ljudskih zajednica ovisi o njihovoj poziciji unutar određene kozmologije.

Pojava psećih parkova

Rastući broj ljubimaca doveo je do rastuće svijesti o potrebi da se i javni prostor prilagodi njihovim potrebama, pa se tako još 1970-ih u SAD-u javljaju građanske inicijative koje traže kreiranje posebnih, namjenski osmišljenih prostora. Parkovi za pse nameću se kao jedan od odgovora na pitanje kako inkorporirati ljubimce u urbani prostor, ali i kako učiniti taj prostor ugodnijim za ljude. Pseći parkovi mogu biti mjesto na kojem se razgrađuju ili barem transformiraju ukorijenjeni dualizmi priroda/kultura i ljudi/životinje, što u konačnici može dovesti do proširenja “moralne zajednice,” odnosno do stvaranja više-od-ljudskih obitelji, pišu Urbanik i Morgan. Naime, pse danas smatramo ne samo živim bićima vrijednim pažnje, već članovima obitelji čije potrebe treba uvažiti kako unutar, tako izvan privatnog prostora doma. Za ljubimce je specifično i što ih percipiramo kao pojedinke, za razliku od nekih drugih skupina životinja koje su za nas bezimeni kolektiv koje ostaje na margini etičkih razmatranja (npr. perad na farmama – i sam termin “perad” briše granice između pojedinki). Prepoznati kao inteligentni, empatični i komunikativni, ljubimci su stoga povlašteni u hijerarhiji ljudsko-životinjskih odnosa, a budući da se, kako piše W.S. Lynn, životinje ne mogu same organizirati, trebaju im ljudski posrednici koji će govoriti u njihovo ime i zastupati njihove interese.

Koncept parka za pse kakvog danas poznajemo – ograđenog prostora namijenjenog druženju i fizičkoj aktivnosti pasa i vlasnika – razvio se u Kaliforniji krajem 1970-ih u kontekstu hipi pokreta, aktivističkog zamaha i rasprava oko javnog prostora. Inicijativu za izgradnju parka pokrenula je Doris Richards iz Berkleyja, koja je aktivirala zajednicu te slala peticije i dopise lokalnoj vlasti, a njihovi napori urodili su plodom 1983. kada je otvoren Ohlone Dog Park (danas Martha Scott Benedict Memorial Park). Njihova akcija bila je toliko utjecajna da su nakon brojnih upita iz drugih naselja pripremili brošuru s uputama i opisom čitavog procesa. Danas 70 posto američkih kućanstava ima barem jednog psa i procjenjuje se da u SAD-u živi gotovo 90 milijuna pasa. Prema podacima koje vodi Trust for Public Land, od 2009. do 2020. broj psećih parkova porastao je za 40 posto te danas u 100 najvećih američkih gradova postoji 810 psećih parkova.

Pseća infrastruktura metropole

A kakva je situacija u Zagrebu? Ne idealna, odgovorit će svatko tko ima psa. U manjim gradovima je još i lošija, ali ovdje ću se fokusirati na Zagreb jer, osim što i sama živim u Zagrebu s dva psa, on ipak ima najrazvijeniju “pseću infrastrukturu”, ma koliko ona bila daleko od idealne. Dok danas sve više hrvatskih gradova ima površine namijenjene psima, prvi pseći park u Zagrebu otvoren je 2008. na Vrbanima, a bivši gradonačelnik rado je koristio otvaranja novih parkova za vlastitu promociju (Jarun, Knežija, Utrina, Ravnice). Uz to, javlja se sve više privatnih parkova za pse, što govori da ne samo da postojeća infrastruktura nije dostatna, već i da su vlasnici pasa prepoznati kao ciljana skupina koja je spremna platiti takvu vrstu usluge.

Uvjeti i način držanja kućnih ljubimaca u Zagrebu propisani su Odlukom o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, čiju provedbu nadzire komunalno redarstvo (načini i kvaliteta te provedbe tema su za zaseban tekst). Odluka nalaže da posjednik mora ljubimcu osigurati smještaj i zadovoljiti druge osnovne potrebe, uključujući “nesmetano kretanje kućnog ljubimca u skladu s potrebama i s obzirom na životinjsku vrstu.” Iz toga vidimo da je zakonodavac doista prepoznao ljubimce kao bića koja imaju specifične potrebe (kao i da različite vrste imaju različite potrebe), na koje je posjednik dužan odgovoriti, a jedna od njih je potreba za fizičkom aktivnošću. 

U tu svrhu, i s obzirom da u Zagrebu uopće nije dozvoljeno voditi psa bez povodca, Grad je definirao posebno predviđena mjesta na kojima se psi mogu kretati bez povodca. U aktualnoj verziji Odluke navedene su 72 takve lokacije. Ta brojka možda će vam zvučati impozantno i uzbuđeno ćete se zapitati ima li Zagreb čak 72 pseća parka, ali odgovor je – nema. Naime, riječ je o “javnim površinama [na kojima se] psi mogu kretati bez povodca, uz nadzor posjednika, a opasni psi bez povodca, sa brnjicom, uz nadzor vlasnika.” Iako doista omogućuju puštanje psa s povodca, sve ove lokacije nisu nužno pseći parkovi, koji ipak podrazumijevaju određenu infrastrukturu, planiranje, ulaganje i, ništa manje bitno, održavanje. Park za pse trebao bi biti ograđen kako bi se psi mogli sigurno kretati (bez rizika od izlijetanja na cestu), trebao bi imati kante za otpad, izvor pitke vode, klupe za sjedenje, dobar sustav odvodnje, izvor hlada ljeti i eventualno sprave za pse, što malo koji park u Zagrebu ima. 

Jedan od problema je što u samom prostoru ne postoje nikakve oznake pa vlasnici, a često ni komunalni redari koji pišu kazne, ne znaju smije li se pas kretati bez povodca na određenoj površini. Također, situacija na terenu ne reflektira uvijek lokacije navedene u Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Primjerice, pristup livadi kod OŠ Marina Držića na Krugama je onemogućen jer je livada ograđena sa svih strana (povremeno netko od šetača izreže rupu u ogradi, koju vlasnik (tko?) ubrzo prekrije novom ogradom). Također, velik broj tih površina nije ograđen, zbog čega ih dio pseće populacije ne može koristiti, ili su izvorno bili ograđeni ali zbog neodržavanja imaju rupe kroz koje psi mogu pobjeći. Mnogi vlasnici, primjerice, izbjegavaju veliki park u ulici Florijana Andrašeca na Trešnjevki jer nema ograde u smjeru željezničke pruge. Pojedini parkovi su pak premali za svoju namjenu (tako je park na Trnju kod NSK-a dobio nadimak “Grašak-park”), ili su smješteni preblizu prometnicama i zagađenju. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi svakako predstavljaju prepreku u smislu osiguravanja novih površina za pse, kao i, jasno, nedostatak financijskih sredstava za njihovu realizaciju i održavanje. 

U tom kontekstu zanimljiv je diplomski rad Karle Skuliber na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koja je analizirala prostorne prakse šetača pasa na primjeru Trešnjevke (2018.). Šetači pasa koje je intervjuirala za potrebe rada kao glavni problem istaknuli su nedostatak adekvatne infrastrukture te neugodnosti s drugim korisnicima javnog prostora. Važno je spomenuti da veliki broj šetača ne stanuje na Trešnjevki, već dolaze iz okolnih naselja gdje ne postoje adekvatne površine za pse. Najveći broj šetača gravitira parku za pse na Jarunu, a glavni kriteriji za odabir lokacije za šetnju su veličina, atraktivnost parka i manji intenzitet prometa. Jedan od zaključaka Skuliberinog istraživanja je da su parkovi za pse važni za opće zadovoljstvo lokalne zajednice te doprinose kvaliteti života unutar naselja.

Kako su pokazali brojni primjeri, počevši od Ohlone Dog Parka u Berkleyju, pitanja koja otvaraju šetači pasa nadilaze njihove osobne interese i tiču se dobrobiti šire zajednice, prvenstveno u vidu planiranja, dostupnosti i održavanja zelenih površina u gradu, ali i drugih komunalnih pitanja. Jedan od primjera je pumpa za vodu, s privezanom posudom iz koje mogu piti psi, u Parku kralja Petra Krešimira IV. u Donjem gradu, koja je instalirana zahvaljujući inicijativni lokalnih šetača pasa i danas se kolokvijalno naziva “Mirkovom fontanom” – prema psu čija je vlasnica pokrenula cijelu priču. Dijeljenje informacija o ovoj inicijativi odvijalo se, između ostalog, na kvartovskoj “paso-šetalačkoj” Facebook grupi. I Skuliber je u svom diplomskom radu uočila kako postoje grupe na društvenim mrežama putem kojih se sudionici dogovaraju za susrete na livadama i u parkovima te oko drugih tema. To potvrđuje tezu da šetanje pasa potiče komunikaciju među stanovnicima, uključujući one koji nemaju pse, iz čega potencijalno mogu nastati nove akcije i inicijative usmjerene na podizanje kvalitete života u zajednici. 

Park kao mjesto konflikta i pregovaranja

Iako istraživanja pokazuju da većina šetača ima pozitivna iskustva s parkovima za pse i redovito ih posjećuje, postoji i određeni broj negativnih iskustava, kao i negativni aspekti psećih parkova kao takvih – od ozljeda i prenošenja bolesti do pogrešne socijalizacije. Neki psima zamjeraju i uništavanje okoliša, posebno na površinama koje nisu namijenjene isključivo njima, a na kojima se smiju kretati bez povodca. Primjerice, platforma 1postozagrad u objavi na Facebooku kritizirala je situaciju u istočnom dijelu Parka kralja Petra Krešimira IV., navodeći da “psima bez povodca nije mjesto u Vrtu za odrasle budući da izgaze niže bilje, a prostor za istrčavanje pasa postoji u istome parku. Psima treba omogućiti ulaz, ali bez da se uništava biljni fond.” S druge strane, treba razumjeti i šetače koji dolaze u Vrt za odrasle budući da je ograđen i ima bazen u kojem se psi ljeti mogu osvježiti – za razliku od zapadnog dijela parka u kojem postoji “prostor za istrčavanje,” koji psi dijele s pješacima, biciklistima, vježbačima Tai Chija i pokojim alkosom, a koji je sa svih strana okružen automobilskim prometom. Na tom tragu, Karla Skuliber u svom diplomskom radu navodi primjer Voltinog, gdje su šetači pasa bili u konfliktu s drugom skupinom društvene zajednice, boćarima, koja se borila za svoj komadić javnog prostora.

U članku naslovljenom The Dog Park Is Bad, Actually, Sassafras Lowrey piše da su pseći parkovi izvor brojnih problema te da ne bismo trebali očekivati da će se psi koji se ne poznaju međusobno slagati i igrati samo zato što smo ih stavili u isti prostor (uostalom, ne bi se ni ljudi u takvoj situaciji). Lowrey ističe da pseći park nije optimalno mjesto za socijalizaciju štenaca, kao ni za reaktivne ili plašljive pse jer ih možete izložiti prejakim podražajima i stresu, što dugoročno može imati neželjene posljedice. Dovođenje psa u park također podrazumijeva povjerenje u druge šetače, odnosno uvjerenje da su njihovi psi savršeno odgojeni i poslušni te da nema rizika od nelagodnih ili opasnih situacija. S obzirom da je značajan udio šetača u parku zaokupljen razgovorom s drugim vlasnicima ili vlastitim mobitelom, za očekivati je da neće u svakom trenutku imati kontrolu nad time što njihov pas radi. Posljedice smanjene pažnje vlasnika mogu biti iskopane rupe ili nepokupljeni izmet, ali i sukob između pasa.

Trenerica pasa Zrinka Bojanić slaže se da su pseći parkovi loša ideja, jer “sve dobro što možete dobiti u psećem parku možete dobiti na mnoge druge načine, a sve loše što će vaš pas tamo pokupiti i doživjeti dugo i teško ćete ispravljati,” kako piše na portalu Pasji život. Bojanić smatra da je društveni značaj koji pseći parkovi imaju za ljude skrenuo fokus s onih kojima su izvorno namijenjeni – samih pasa. “Uglavnom se radi o ljudima koji misle da su u šetnji sa svojim psom. U stvarnosti, oni su na druženju s drugim vlasnicima s kojima stoje u krugu ili sjede na klupicama i razgovaraju … Na takvim mjestima naprosto previše stvari može poći krivo, puno je kaotičnih situacija, puno je nekorektnih i needuciranih vlasnika,” piše Bojanić.

Sličan stav dijeli i Saša Španović, osnivačica tvrtke Pets Only, koja je protiv parkova za pse prvenstveno zbog mentaliteta ljudi koji ih posjećuju: “Kod nas su parkovi za pse sve samo ne za pse.” Ona navodi nekoliko problematičnih ponašanja vlasnika koja mogu imati negativne posljedice: vlasnici koji dopuštaju psima da kopaju rupe (na kojima se mogu ozlijediti i psi i ljudi); vlasnici koji dovode u park kuje u tjeranju (čak i ako u tom trenutku u parku nema drugih pasa, kuja će ostaviti miris zbog kojeg se kasnije mužjaci mogu sukobiti); ili vlasnici koji puste psa s povodca i gledaju u mobitel pa viču “ma neće on ništa” dok im se pas nekontrolirano zalijeće na druge pse (kasnije ćete se svađati oko toga tko je kriv i tko će platiti veterinarske troškove). Drugi problem s velikim brojem pasa na (relativno) maloj površini su i paraziti/zarazne bolesti. “Za pse koje čuvam uvijek tražim koprološku analizu jer iz iskustva znam da svaki treći pas ima giardiju ili kriptosporu pa se međusobno zaraze, a svi znamo koliko je teško riješiti parazite kod pasa. Parvovirusa i štenećaka također ima puno, kao i zaraznog kašlja koji se lako proširi, a može biti jako opasan,” kaže Španović. Ipak, dodaje, pozitivna strana psećih parkova je da su super za to da se psi međusobno podruže i istrče, pogotovo oni “koje nemaš gdje pustiti jer nemaju opoziv pa je ograđeni prostor jedina prilika da ne moraš misliti o tome hoće li završiti pod kotačima.” 

Prema gradu za ljude, pse i sve druge neljudske životinje

Iako su pseći parkovi izgrađeni imajući na umu prvenstveno potrebe pasa, interakcije koje se u njima događaju prelijevaju se izvan ograde, odnosno njihov utjecaj nadilazi geografski definirane granice parka. Kao takvi, parkovi za pse daju nam uvid ne samo u pseće-ljudske odnose, već i u one međuljudske, kao i u načine na koje uopće koncipiramo i koristimo javni prostor. Stoga kao urbani fenomen svakako zaslužuju daljnja istraživanja i analize.

Pitajući se kako projektirati gradove sa životinjama na umu, Jennifer Wolch predlaže koncept zoöpolisa – model grada koji bi bio kritičan prema urbanizaciji iz pozicije životinja ali i ljudi, budući da smo svi skupa u gradovima izloženi onečišćenju i uništavanju okoliša te lišeni mogućnosti empatije i bliskosti s drugim vrstama. Zoöpolis zahtijeva “umještena etička promišljanja, izgradnju koalicija i uspostavljanje strateških partnerstava” kako bismo “prevazišli duboki jaz u teorijskim razmatranjima neljudskih životinja i njihovog mjesta u ljudskom moralnom svemiru.” Možda su baš pseći parkovi jedan korak prema ostvarenju takvog integriranog zoöpolisa. 

¹ U tekstu se referiram na “vlasnike/vlasnice” pasa iako smatram da je taj termin neadekvatan jer, osim što psa izjednačuje s objektom – pukim predmetom vlasništva – te postavlja jasnu hijerarhiju između psa i čovjeka, on pojednostavljuje i kompleksni odnos između njih. Neki od alternativnih termina bili bi “skrbnik” ili “drug/ar” (omaž Donni Haraway), no u svrhu jasnoće i nezbunjivanja čitatelja/ica odlučila sam se za konvencionalno rješenje (u zakonodavnom okviru koristi se termin “posjednik,” što mi zvuči jednako problematično kao “vlasnik”.

² Zanimljivo je da, za razliku od urbane sredine gdje je pas danas tretiran kao član obitelji i percipiran kao privatno vlasništvo koje nije uvijek sasvim poželjno u javnom prostoru, u ruralnim područjima i manjim naseljima gdje prevladavaju obiteljske kuće prisutan je stav da psu nije mjesto u kući, već u dvorištu, pa čak se tolerira i kretanje psa izvan granica dvorišta (doduše, samo ako ne nanosi štetu tuđoj imovini, peradi i sl.).

³ Valja dodati, i danas u nekim zemljama i kulturama.

Literatura:

Chris Philo & Chris Wilbert, ur. Animal Spaces, Beastly Places. Routledge, 2000.

Julie Urbanik & Mary Morgan. “A tale of tails: The place of dog parks in the urban imaginary.” Geoforum, br. 44, siječanj 2013.

William S. Lynn. “Animals, Ethics and Geography.” Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands. Verso, 1998.

Jennifer Wolch, “Zoöpolis.” Verso Blog, 16. studenog 2017. (isječak iz knjige Animal Geographies: Place, Politics and Identity in the Nature-Culture Borderlands, 1998.)

Lisa Jane Wood & Hayley E. Christian. “Dog walking as a catalyst for strengthening the social fabric of the community.” The Health Benefits of Dog Walking for People and Pets. Purdue University Press, 2011.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.

Recentni primjeri devastacije prostora usmjeravanjem prostornog planiranja na privatni interes kroz megalomanske projekte poput Beograda na vodi te nasilne odmazde snaga sigurnosti prema zabrinutoj javnosti u vrijeme izglasavanja novog GUP-a u Novom Sadu, dodatno ukazuju na urgentnost bavljenja temom prostorne pravde koja je u fokusu rada Ministarstva prostora. Iskustva iz Beograda i Srbije pokazala su se bitnima i u sprečavanju pokušaja širenja istog tipa privatnih interesa projektima poput Zagrebačkog Manhattana, a zbog sličnog zakonodavnog okvira možemo prenijeti niz dobrih praksi koje udruga razvija unutar procesa novog Generalnog urbanističkog plana Beograda te općenito prostornog planiranja.

Na tom tragu, s Ivom Čukić iz Ministarstva prostora razgovaramo o praksama prostornog planiranja u Beogradu i Srbiji te o njihovom radu na približavanju procesa planiranja široj javnosti te uvođenju novih modela sudjelovanja građana u oblikovanju i razvoju gradova.

Piše: Nikola Zdunić

Neoliberalizacija urbanog planiranja Zagreba, proces dug više od dva i pol desetljeća, promijenila je način na koji se percipira prostor. Prostori grada prestaju biti društveni resurs za razvoj grada i postaju privatno, gradsko ili državno vlasništvo kojim se upravlja kao resursom za profitno orijentirani nekretninski biznis. Pretvaranje nekadašnjeg društvenog u gradsko, državno i privatno vlasništvo, ključno obilježje neoliberalizacije urbanog planiranja, transformiralo je prostorne planove u katalog za kupnju i prodaju prostora. Takav način funkcioniranja grada obilježio je i cijelu jednu generaciju Zagrepčanki i Zagrepčana koji posljednjih petnaest godina pružaju aktivističke otpore takvom poimanju grada, a u novije vrijeme pružaju se otpori i unutar političkih institucija, te putem formalnih instrumenata neposrednog odlučivanja. Te nam prakse obrane javnog prostora nude viziju Zagreba koja nadilazi neoliberalno poimanje urbanog planiranja i označava začetak vraćanja ideje o društvenom vlasništvu.