Riječ je o programu koji se odvija u sklopu projekta Operacija nova, a uz Operaciju grad, provode ga slovensko Društvo Asocijacija i kosovska Zaklada Lumbardhi. Tema konferencije su prostori, regionalne mreže i budućnost nezavisne scene, a raspored aktivnosti obuhvaća panele, radionice i participativne formate.

U četvrtak, 9. listopada na programu je panel o istraživanju nezavisne scene u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Razgovor Katarine Pavić, u ulozi moderatorice, s Karolinom Babič i Ledom Sutlović koje su sudjelovale u istraživanju, kreće u 10 sati. Nakon panela, u podne počinje interaktiva sesija pod nazivom Mapping the Needs – What Do Spaces Mean to Us Today?. Zaključni panel prvog dana bavi se ugošćavanjem kao praksom, te rezidencijalnim mrežama i prostorima, a na rasporedu je u 15 sati i u njemu sudjeluju Bojana Panevska, Danilo Milovanović i Ares Shporta, uz moderaciju Matije Mrakovčić.

Drugi dan konferencije, petak, otvara radionica o budućnosti prostora koje koriste organizacije nezavisne scene u regiji s početkom u 10 sati, a zatim u 11:30 kreće obilazak Radioni Re-Geppetto koja se nalazi u Rojcu. Završni panel ove konferencije o zagovaranju politika i udruživanju počinje u 15 sati, a na njemu sudjeluju Gordan Bosanac, Anera Stopfer, Uroš Veber i Vullnet Sanaja, uz moderaciju Milice Ilić. Osim diskurzivnog dijela, konferencija donosi niz popratnih sadržaja u vidu izložbe i koncerata.

Više detalja o projektu pronađite ovdje.

Prva radionica Mapiranje potreba – Što nam prostori danas znače? u vodstvu Marije Krnić bavila se mapiranjem prostornih potreba. Sudionici su bili podijeljeni u tri grupe od kojih se jedna bavila različitostima upravljačkih modela, druga preprekama s kojima se suočavaju, a treća željama za budućnost. Pobrojavanje postojećih modela upravljanja prostorima bila je najzgusnutija kategorija jer su unutar nje predstavljene različita rješenja od pojedinačnih i privatnih zakupa prostora, do kompleksnijih (su)organizacijskih modela i suradnji s institucijama. Mnoštvo pristupa reflektiralo se i u drugoj grupi koja je predstavljala prepreke. Neke od glavnih zamjerki ticale su se nedostataka nacionalnih planova kojima se omogućava pristup prostorima, loše infrastrukture, nepovjerenja spram političkih stranki i opetovane potrebe za pojašnjavanjem vlastitog rada. Promišljanjem budućnosti bavila se treća grupa. Polazeći od kolektivnih potreba, istaknuli su nužnost suradnje s gradskim i državnim tijelima koja rade na planiranju upravljanja prostorima kao i veće budžete te stabilniju podršku. Nastavno na infrastrukturne probleme, sudionici_e su istaknuli da prostori trebaju biti prilagođeni različitim tipovima umjetničkih produkcija.

Završne komentare iznijeli su panelisti_ce Tonči Batalić Kranjčević, Rozafa Maliqi i Mistral Majer. Batalić Kranjčević istaknuo je primjer iz vlastite organizacijske prakse u Splitu prema kojemu mladi u njegovoj okolini nisu skloni formalizaciji vlastitih inicijativi ili praksi, već njeguju neformalnije pristupe kroz kraće programske formate. No, kako napominje Kranjčević, spomenuti otklon potaknut je i neizvjesnom budućnošću rada u (nezavisnoj) kulturi. Maliqi s Kosova spomenula je i tzv. “institucionalni optimizam”, odnosno volju i nadu u razvoj profesionalizacije rada u kulturi, koja vlada među tamošnjim organizacijama. Istaknula je kako je nužno nastaviti graditi političku volju među generacijama, a neovisno o tome tko je u određenom periodu na vlasti, organizacije i pojedinci_ke trebaju biti spremni na zagovarački rad. Za kraj, Majer je prikazala razorne posljedice nekontrolirane turistifikacije i gentrifikacije na primjeru Ljubljane. Prema Majer, cijene najmova su previsoke da bi se mogle plaćati u privatnom ili profesionalnom aranžmanu, stoga su prostori organizacija, ako postoje, nerijetko smješteni na gradskim periferijama. 

Primjeri rješenja i upravljački modeli bili su tema iduće radne sesije koja je također funkcionirala kroz podjelu na tri grupe. Provedena u nešto neformalnijem tonu, radionica pod nazivom Vizije budućnosti – Trebamo li danas uopće prostore? održala se drugi dan konferencije, a sudionici_e, ponukani lijepim vremenom, svoja su izlaganja pripremali u prostorima unutar i izvan Rojca. Sesiju su moderirale Milica Ilić i Chiara Mignani, koje su publici na početku podijelile papire s osam kratkih pitanja postavljenih u kontekst 2050. godine, s ciljem predviđanja prostornih potreba u to doba. 

Ovaj put, u interaktivnoj sesiji sudjelujem i ja. Pri odabiru grupe, moja potreba bila je svjež zrak i posljednje hvatanje sunčevih zraka u iščekivanju povratka u tmurni Zagreb, stoga se priključujem skupini smještenoj u park pokraj Rojca. Zeleni krajolik, drvene klupe i lagano strujanje zraka ubrzo su prodrli u našu raspravu o zamišljanju prostora za kulturu iz budućnosti. Trebaju nam energentski i financijski samoodrživi prostori, da ne ovisimo o drugima, rekla je jedna od sudionica. Druga se nadovezala i istaknula da je bitno da prostori budu modularni, prilagodljivi različitim umjetničkim praksama i potrebama lokalne zajednice koja će im postati najjači saveznik. Bilo bi super kad bi se mogli kretati i ne ovisiti o jednom specifičnom lokalitetu, možda da računamo s nečim poput svemirskog broda, kazala je treća sudionica. Da, svemirski brod s komunalnom kuhinjom, dodajem, a prva sudionica mi se pridružuje i kaže da nam onda trebaju i zajednički vrtovi za sadnju hrane. Nakon pola sata rasprave o svemirskom brodu za umjetnost i zajednicu, u mislima hodam njegovim hodnicima, izlazim u vrt i dolazim do parka nalik na onaj u kojem se u tom trenutku nalazim. Pogled vraćam na ulaz Rojca ispred kojeg se okupljaju djeca u taekwondo odjelima, djevojke s koferima za instumente i mladi rekreativci sa sportskim torbama na ramenima.

Da sam bliže svemirskom brodu nego što mi se isprva činilo posvjedočila sam pri izlaganju preostalih dviju grupa koje je uslijedilo. Na tragu spomenute potrebe za inkluzivnijim, održivijim i prilagodljivim prostorima u kontaktu s lokalnom zajednicom, njihove prezentacije bile su oprimjerene lokacijom na kojoj se konferencija odvijala. Zgrada Društvenog centra Rojca smještena je u centru Pule, a izgrađena je krajem 19. stoljeća kada je funkcionirala kao vojna škola. Stoljeće i pol kasnije, isti prostor površine 16 tisuća četvornih metara nalazi se u vlasništvu Grada Pule, a njime raspolažu brojne udruge, inicijative i umjetnici. Prostrane sobe Rojca raspoređene na tri kata, prilagođene su za niz aktivnosti poput muziciranja, plesa, izvedbe, sporta, radionica, čitanja, odmora ili rada u uredima. Društveno-umjetnički potencijal prostora prepoznali su gosti iz Slovenije i s Kosova, a dodatna pitanja o funkcioniranju hibridnog modela upravljanja prostorom nametnula su se i ostatku publike. Srećom, iduća aktivnost konferencije bila je posjet radionici Re-Geppetto s Markom Grbcem Knapićem, predstavnikom Saveza udruga Rojc, koji je prezentirao historijat borbe za prostor ovog Društvenog centra.

Sudionici_e konferencije tijekom dva dana iznijeli_e su niz problema vezanih uz rad u nezavisnoj kulturi poput nedostatnog financiranja, sagorijevanja, zamora starijih generacija, prekarnosti ili negativnog vrednovanja rada u kulturi. Iako u užem smislu ne pripadaju krovnoj temi konferencije, koja je fokusirana na budućnost prostora za nezavisnu scenu, navedeni aspekti rada u kulturi utječu na volju i mogućnosti pojedinaca_ki i organizacija da se hvataju u koštac s dugotrajnim naporima za stjecanjem resursa potrebnih za rad i život. U tom kontekstu, borbe za prostor za sobom povlače niz širih vrijednosti u odnosu na koje se rad u kulturi pozicionira, stoga potreba za čistim zrakom, zdravom hranom, sigurnim i inkluzivnim okruženjem, te slobodnom umjetnosti i kulturom reflektira nedostatke suvremenog kapitalističkog društva, a ne samo reakciju na pitanja postavljena na početku interaktivne sesije.

Iako se čini tako, svemirski brod za kulturu i umjetnost nije nezamisliva eskapistička utopija, već su natruhe sličnih pothvata vidljive u postojećim prostornim kompleksima. Potencijal projekata poput Operation nove, u sklopu kojeg je održana konferencija, leži u razvoju konkretnih koraka kako da se za njih izborimo. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Rezultati su predstavljeni 24. travnja na javnom događanju u Novinarskom domu u Zagrebu, koje su organizirali Savez udruga Klubtura, Mreža društveno-kulturnih centara i Operacija grad – na istom mjestu gdje su nešto više od tri godine ranije organizirali i jedinu javnu raspravu o prijedlogu Zakona prije njegova usvajanja. Zaključke i preporuke analize predstavili su Sven Janovski, Jelena Androić i Andrea Stanić, članovi_ce šireg autorskog tima koji, uz njih, čine i Anka Kekez Koštro, Kristina Tešija, Petra Marčinko i Domagoj Šavor. 

Jedan od glavnih zaključaka izvještaja odnosio se na pravne i administrativne prepreke koje otežavaju sustavnu provedbu članka 14, primjerice izostanak uredbi koje bi precizno definirale postupke i kriterije za dodjelu prostora organizacijama civilnog društva i akterima u kulturi. Uz to, ozbiljne izazove predstavljaju i nepotpune evidencije državne i lokalne imovine, neriješeni imovinsko-pravni odnosi te nepostojanje ažuriranih registara dostupnih prostora.

Autori_ce istraživanja također upozoravaju na slabosti međuresorne komunikacije – kako na razini gradskih uprava, gdje često izostaje koordinacija između odjela za kulturu i odjela za imovinu, tako i na nacionalnoj razini, gdje još nema jasne povezanosti između kulturnih politika i upravljanja državnom imovinom. 

Iako su neki gradovi, poput Zagreba i Rijeke, donijeli odluke o kriterijima i postupcima za dodjelu prostora te raspisali natječaje, praksa pokazuje da su novi mehanizmi često nedovoljno prilagođeni različitim vrstama prostora i specifičnim potrebama aktera u nezavisnoj kulturi. Istovremeno, prostorni fond koji je zaista dostupan za kulturno djelovanje ostaje ograničen, često neadekvatan, a natječajni uvjeti nerijetko postavljaju prepreke novim akterima i manjim organizacijama koje tek nastaju.

Kako te poteškoće izgledaju u praksi, pokazala su i iskustva sudionica i sudionika foruma, većinom aktera nezavisne kulturne scene, koji su iz vlastitih iskustava govorili o problemima s traženjem i korištenjem prostora za rad u Zagrebu. Pred ozbiljnim brojem okupljenih predstavnika medija i druge zainteresirane javnosti pričalo se kako o problemima s postojećim prostornim kapacitetima za kulturno-umjetničku produkciju, tako i o izazovima koje novi zakon i prateći natječaji donose. 

Posebno je istaknuto da, iako je Grad Zagreb 2023. godine donio Odluku o davanju u zakup gradskih prostora udrugama te fizičkim osobama koje djeluju u području kulture, natječaj za dodjelu prostora organizacijama koje djeluju u ovom polju još uvijek nije proveden. Dosad je raspisan tek jedan natječaj, onaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture, što dodatno otežava položaj brojnih udruga koje su bez adekvatnog prostora za rad. 

O posljedicama takve situacije, ali i o problemima koji proizlaze iz neadekvatne komunikacije s nadležnim gradskim uredom, govorio je Nikola Mijatović iz Cirkorame. Istaknuo je kako je Cirkorama do zagrebačkog potresa koristila gradski prostor, no da ga je, unatoč njegovoj neupotrebljivosti nakon oštećenja, nastavila plaćati još devet mjeseci. Djelomično rješenje pronašli su kroz suradnju s Pogonom, gdje su dobili mogućnost korištenja cirkuskog šatora postavljenog u dvorištu centra. 

Pogon su brojni sudionici foruma naveli kao pozitivan primjer transparentnog upravljanja javnim prostorima, no takve su prakse u Zagrebu prije iznimka nego pravilo. Zbog općeg nedostatka adekvatnih prostora, raspoloživi termini za programe, probe, radionice i druge oblike korištenja izrazito su ograničeni. Kako je slikovito primijetila jedna od sudionica foruma, na slobodan termin čeka se kao na magnetsku rezonancu.

Drugi važan prostorni resurs za nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu je Medika, koja pati od niza problema, poput nedostatka grijanja i slabih tehničkih uvjeta. No unatoč tome se koristi i kao atelje, i kao glazbeni studio u kojem vježba čitav niz bendova, ističe Sanja Burlović, koordinatorica AKC Attack, koja opisuje kako korisnici u zimskim mjesecima ujutro sami lože vatru kako bi u prostoru uopće mogli raditi. Izostanak minimalnih tehničkih uvjeta jedan je od razloga zbog kojeg udruga još od 2011. nema ugovor o korištenja prostora, a na tu situaciju ne može utjecati jer je Grad Zagreb, kao vlasnik Medike, jedini odgovoran za održavanje zgrade.

Premda je slučaj Medike jedan od drastičnijih primjera, on ukazuje na strukturne probleme u upravljanju gradskim prostorima i potrebu za sustavnijim i održivijim pristupom njihovom korištenju. Na tu je dimenziju ukazala i Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), istaknuvši kako komercijalni najam nije uvijek ekonomski opravdan, kao i da se treba okrenuti pravu korištenja koje onda uključuje i brigu o prostoru, čime bi se neaktivni gradski prostori spasili od sporog propadanja. 

U tom kontekstu više puta je spomenut prostor nekadašnje Gradske klaonice u Heinzelovoj, a nedavno je predstavljena i nova inicijativa koja zagovara njegovu adekvatnu aktivaciju, s fokusom na potrebe nezavisne kulturne scene za radnim prostorima. Iako se grad već čitavo desetljeće bavi pitanjem budućnosti ovog kompleksa, sudionici su istaknuli kako je moguće usvojiti hibridni model kojim bi se, tijekom procesa pronalaska dugoročnog rješenja obnove, prostor privremeno stavio u funkciju i tako ublažio postojeće deficite.

Još jedan lajtmotiv cjelokupnog susreta bio je i frustracija sustavnim nerazumijevanjem specifičnosti situacije u kojoj se nezavisna kulturno-umjetnička scena nalazi. To se jednim dijelom očituje time što se novim natječajnim kriterijima za dodjelu prostora pretpostavlja ili potiče da se u njima održavaju javni događaji, ignorirajući potrebu za prostorima koji bi bili isključivo radni, pripremni ili skladišni, bilo za izvedbenu, likovnu ili primijenjenu umjetnost.

Sceni kronično nedostaje prostora za produkciju i radioničkih prostora, a svoje izazove u njihovu pronalasku opisale su i predstavnice strukovnih organizacija HDD-a i SPID-a. Pohvalna praksa su trajne rezidencije ili regularni termini koje su umjetničkim skupinama počeli pružati neki od zagrebačkih kulturnih centara o kojima je govorila Dunja Vuković iz teatra za djecu i mlade Poco Loco.

S druge strane, o stanju dijela gradskog prostornog fonda koji završi u natječajima za dodjele prostora na forumu je, ali i na ovom portalu, posvjedočila i samostalna likovna umjetnica Sara Salamon. Hladni i derutni stanovi u potkrovljima starih zgrada uskog, ponekad opasnog stubišta i bez lifta otežavaju i običnu slikarsku praksu, a kamoli izradu, montažu i prijenos instalacija karakterističnih za suvremena umjetnička kretanja. 

Na dio prostornih potreba nezavisne scene u budućnosti bi trebali odgovoriti novi prostori kojima će upravljati gradska ustanova Novi prostori kulture. Hrvoje Laurenta, ravnatelj ustanove, predstavio je aktualne projekte, među kojima su budući Društveno kulturni centar Paromlin – gdje će pet posto prostora biti pod upravom NPK – zatim Interkulturni društveni centar na Trnju te prostori bivšeg kina Kalnik i tvornice Pluto koji će biti otvoreni za nezavisne aktere u kulturi.

Kao potencijal istaknuti su i prostori mjesnih odbora – iako ti prostori sami po sebi nisu bez izazova, neki od njih mogli bi poslužiti za privremene ili povremene potrebe za radnim ili izvedbenim prostorima. No za odgovor na trajne i specifične potrebe lokalne nezavisne scene bit će potrebna ozbiljna koordinacija svih gradskih aktera.

Unatoč otvorenosti za suradnju koju su sudionici foruma istaknuli kao ključnu za buduće korake, niti iz Ministarstva kulture i medija niti iz Grada Zagreba nitko se nije odazvao na poziv ni sudjelovao u raspravi. Takav izostanak dijaloga dodatno potvrđuje nalaze istraživanja: gotovo tri godine nakon usvajanja zakonskog okvira na terenu je, nažalost, previše toga ostalo isto, a nezavisna kultura, bilo da se radi o plesu, glazbi, filmu ili vizualnoj umjetnosti, o(p)staje na sve manjem prostoru.

Godina je 2022., nas devetero gužva se u privatno iznajmljenom prostoru (“ateljeu”) bez ugovora već četvrtu godinu. Povisuju nam najamninu, zovemo Gradski ured za kulturu prvi put s pitanjem kada se možemo nadati natječaju za zakup gradskih prostora za našu djelatnost. Još malo jer mapiraju se prostori, kažu. Jesen iste godine, povisuju nam najamninu treći put od tog poziva, šaljemo mail i zovemo Gradski ured za kulturu s istim pitanjem drugi put. Uskoro će, ponove. Koji mjesec kasnije, iscrpljeni od razgledavanja prostora s Njuškala gdje nas svaki put odbiju jer “nismo profitabilno zanimanje”, odlazimo u Gradski ured. Kažu nam da se piše natječaj.

Mi nastavljamo potragu. U ožujku 2023., neizmjerno zahvalni, smještamo se u stan slikarice i kustosa u mirovini s ugovorom na dvije godine. Devetero ubrzo postaje sedmero jer prostor u stambenoj zgradi sa susjedima ne odgovara svim praksama, posebno ne onima koje svakodnevno koriste cirkular, stolnu bušilicu, manji tokarski stroj, audio opremu, plinsku bocu i plamenik za obradu stakla.

Godina je 2025. Jedna je u Madridu na umjetničkoj rezidenciji, a Druga radno u Splitu. Grad Zagreb objavljuje Javni natječaj za zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Jedna prekida Madrid, kupuje avionsku kartu, jer ovo moramo vidjeti, ovo čekamo tri godine. I mi smo izmapirale prostor u glavi, treba imati: grijanje, vodu, struju, prozor, pristup za unos teških materijala i objekata, dozvoljenu buku, minimalno tri prostorije – WC, skladišni dio za pohranu radova i materijala te veći radni dio u koji po potrebi stanu prostorne medijske instalacije. Jasno nam je da su naše umjetničke prakse i mediji koje koristimo uvjetovani i mjestima gdje se izvode. Spremne smo i na kompromise – može pojedinačno, može ekipno, može daleko, ali treba biti sigurno i treba pružiti okvir za napredak uvjeta rada. 

Otvaramo link na natječaj, pregledavamo PDF tablicu dostupnih prostora s naznačenim datumom i vremenom predviđenim za njihovo razgledavanje. “Križanićeva 27.1., Martićeva 24.1., Miljackina 28.1.”

Čekaj.
Tablica ne slijedi kronološki red razgledavanja.
Tablica ne slijedi ni topološki red.

“Prostori pod rednim brojevima nisu u posjedu Grada Zagreba.”

a) Drum rolls – otvaramo novi dokument i radimo svoj kronološki ispravan red razgledavanja

2. Administrativna intuicija
U ovom poglavlju nastaviti s oprezom.

U tekstu javnog poziva izlistano je i kvadraturom opisano 28 prostora koji se ugovaraju na pet godina. Od 28 prostora 3 su namijenjena mlađima od 35 godina. Od tih 28 prostora, 22 nisu u posjedu Grada. Od 6 “slobodnih” prostora, 2 su namijenjena mlađima od 35, a 1 je “predmet naknade sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine” te stoji napomena kako ugovor može prestati i prije isteka roka. 

Postaje nam jasno da nam ništa nije jasno.

U nastavku točaka popisani su kriteriji i mjerila za dodjelu ateljea. Kratki presjek mjerila: boduje se umjetnički status prijavitelja, pri čemu prednost imaju samostalni umjetnici, kao i broj i razina osvojenih nagrada i priznanja. Vrednuje se samostalna ili selektirana grupna izložba ili nastup u posljednjih pet godina, značaj dosadašnjeg djelovanja za kulturu grada, kao i planirani intenzitet korištenja prostora i kvaliteta prijavljenih aktivnosti. Boduju se investicijska ulaganja u prostor koji je predmet natječaja u posljednjih 5 godina, te ako ga planira koristiti više osoba u partnerstvu. Za prijavitelje mlađe od 35 godina uzimaju se u obzir završena umjetnička akademija, nagrade osvojene tijekom ili nakon studija te dosadašnje umjetničke aktivnosti.

Kriteriji kvantitete i kvalitete preneseni su u bodove. Uočavamo sljedeće omjere: ako ste primili maksimalni broj nagrada (10 bodova) dobit ćete jednak broj bodova kao što biste dobili u slučaju da vas u prostor ulazi četvero ili više. Ako vas u prostor ulazi četvero ili više dobit ćete dvostruki broj bodova od onog koji biste dobili ako ste u prostor već uložili više od 5000 eura.

Natječaj se na prvi pogled čini dobno osjetljiv prema mlađima s posebnim kriterijima, no pitamo se na koji način su prepoznati stariji autori_ice? Zbraja se broj izložbi i nastupa isključivo u posljednjih 5 godina. Pet godina si fresh ako si kao fizička osoba u području kulture izlagao_la ili nastupao_la. Pitamo se i što je sa scenografkinjama i kostimografkinjama, montažerkama i snimateljicama, arhitekticama, dizajnericama, književnicama, animatoricama, redateljicama, dramaturginjama i scenaristicama, ilustratoricama, itd.? Kako se sva kultura uspjela kondenzirati u izložbu i nastup?

Tu nije kraj količinske hiperfiksacije. Od 8 mjerila, čak 2 se bave aktivnostima u radnom prostoru koje nigdje nisu definirane i nose maksimalno 15 bodova. Teško je ne podići obrvu iznad oka koje gleda kroz okular projektne ekonomije i hiperprodukcije.

b) Drum rolls – vježbe intuitivnih nagađanja

Mi, Jedna i Druga, 34, potencijalne zakupnice koje udovoljavaju uvjetima natječaja razmišljamo – jer nam je nametnuto – o tome:

ރ s kime se i kako uspoređivati, je li bolje da konkuriramo s ostatkom ekipe 35+ gdje s obzirom na životopis nemamo puno šanse, ali ćemo potencijalno moći reaplicirati na isti atelje za 5 godina?

ރ što naše godine govore zapravo o našem radu i što ako smo prekasno upisale Akademiju?

ރ je li ovaj natječaj usuglašen s gradskim statistikama za demografiju kojima se utvrđuje postotak mladih u odnosu na starije od 35?

ރ kad sve zbrojimo i oduzmemo, jesmo li stvarno došli do 3 “slobodna” prostora od 28 (ili 10.7 %)?

3. Prostorni putopis
U ovom poglavlju niste zaboravili upaliti kameru.

Prvi dan razgledavanja, Jedna dolazi na Jarun, na adresu Antuna Štrbana. Grupica od dvadesetak ljudi okupila se ispred zgrade. Osoba Imovina 1 iz Grada poziva nas da uđemo unutra, uzima svoj popis prostora poredanih po abecedi. Osoba Imovina 2 ostaje ispred ulaza kako bi ljudima koji dolaze kasnije mogla otvoriti vrata zgrade. Penjemo se na 5. kat zgrade bez lifta. Pitamo se kako ćemo ovdje dići bocu od 60 litara kisika ili vreću 25 kila gipsa? Bacamo pogled kroz prozor u stubištu. Možda možemo napraviti pomoćni lift s vanjske strane? Redmi smartphoneom kupljenom na promociji za 0 kuna na pretplatu palimo vertikalni kadar.

 Video nema stabilizaciju, ali ako:

ރ hodamo dovoljno sporo i uspijemo zaobići tridesetak tijela u prostoru od četerdesetak kvadrata,

ރ obiđemo kuteve i margine prostora

ރ ne spotaknemo se na umjetnička djela usred prostora

uspjet ćemo snimiti dobru dokumentaciju za Drugu.

Nekoliko pojedinaca započinje razgovor s trenutnom korisnicom prostora, koja je u njemu od 80-ih. Čuje se kako je natječaj ovakvog tipa prvi u povijesti države.

Postaje nam jasno da ateljei nisu samo evidentirani kao zakupljeni već se oni trenutno koriste i to u originalnoj namjeni ovog natječaja – kao prostori za stvaranje umjetnosti. Prostori sa slikama, objektima, skicama, flekama od boje i vlage. Sa svim tragovima bivanja, rada, razvlačenja, preslagivanja, formiranja, skladištenja i ukrašavanja. Ulazimo u atelje, u radne prostore ljudi koje prepoznajemo, i oni sudjeluju u cijeloj toj nespretnosti, pričaju najčešće o prokišnjavanju i saniranju krova i stropa.

Razmišljamo o tome kako uopće preuzeti nečiji prostor u koji je uloženo jako puno truda i novca, a onda se pitamo i kako ćemo se mi osjećati za samo 5 godina kad istekne ugovor?

Iz nekih prostora korisnici žele sami izaći zbog financijskih ili strukturnih razloga, a neki su sasvim zadovoljni. Neki pak ovaj natječaj vide kao priliku za napredovanje u prostoru. Žele veći, prostraniji i bolje održavan prostor za rad. Možda žele iskoristiti ovu priliku za poboljšavanje radnih uvjeta. Nažalost, takvih je prostora u ovom natječaju tek nekoliko. I to su, naravno, oni prostori koji se koriste preko 10 godina s očitim investicijskim ulaganjima a koja Grad, podsjeća nas Osoba Imovina 1, neće kompenzirati. Kako je, tako je, tko hoće neka uzme.

Četvrti je dan obilazaka. Ni Jedna ni Druga nisu dobro razumjele javni poziv. Svaka reagira drukčije na šok. Jedna gleda isključivo kroz kameru mobitela, a Druga izlazi nakon manje od minute. Imamo 15 minuta za pogledati prostor. Prisjećamo se izmapiranog prostora dok se opet penjemo na peti kat bez lifta u prostore koji bi na Njuškalu bili nazvani garsonjerama i studio apartmanima u potkrovlju. Imaginarna vreća od 25 kila gipsa koju nosimo stepenicama postaje sve teža.

Sjećate se onih 6 “slobodnih” prostora? U samo jednom je radila voda, struju nigdje nismo mogle “dobiti” Najbolji od ponuđenih prostora imao je rupu samo u prozoru, najbolji jer je najviše sličio našem izmapiranom opisu. Eh, investicijska ulaganja. 

Ispred ulaza pitamo Osobu Imovina 2:

ރ kako u ovih 15 minuta možemo doznati nešto više o prostoru, znate li u kakvom su stanju cijevi, ima li struje i vode?

ރ što znače aktivnosti iz poziva, odnosi li se to na našu autorsku praksu i očekivani razvoj ili na aktivnosti za javnosti poput izložbi, izvedbi ili radionica u ateljeu? Ako je ovo drugo,

ރ što ako nam sustanari ne budu dali održavanje javnog programa jer recimo tridesetak posjetitelja ide kroz zgradu na zadnji kat?

Uputio nas je da dođemo u ured da dobijemo odgovore.

ރ Ako treba obnoviti svu stolariju, zamijeniti cijevi, možda podove, riješiti zidove, uvesti grijanje, kako kao samostalne umjetnice možemo dići kredit za prostor koji nije u našem vlasništvu?

c)  Drum rolls – primamo i vaše odgovore na zadnje pitanje.

U pozivu samo stoji “Za vrijeme uređenja gradskog prostora da bi se priveo namjeni, u trajanju do 3 mjeseca, zakupnik nije dužan plaćati zakupninu za zakup gradskog prostora.” Možda ga oni planiraju urediti?

Za one koji žele istražiti više, isječak iz Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, čl. 8 (2): “Ako ugovorom nije utvrđeno u kakvom stanju zakupodavac predaje zakupniku poslovni prostor smatra se da je poslovni prostor predan u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti predviđene ugovorom.”

Long story not so short, nismo otišle u ured, nismo se prijavile. 

4. Prešli ste nepoznati broj koraka
U ovom poglavlju voljeli biste biti konstruktivni.

Nismo se prijavile iz nelagode da potencijalno preuzmemo već zauzete prostore onih kolega_ica koji u njima žele ostati, jer nemamo na računu para za ulaganja za one “slobodne”,  jer nam se natječaj činio testnim (npr. nejasnoća oko aktivnosti, također imamo dojam da je Grad htio raščistiti situaciju prošlih uprava), jer smo već u stambenom radnom prostoru i, najbitnije, jer za atelje tražimo i trebamo nešto drugo. 

Naziv “Prvi natječaj ikada u povijesti države” se najviše odnosi na pokušaj njegove prilagodbe strukovnim kriterijima što svakako pozdravljamo.

ރ Voljele bismo imati revizije kao temelj za produžetak ugovora na dodatnih 5 godina, iste one koje prolazimo u HZSU da bismo zadržale status slobodnih umjetnica. Odnosno, revizija umjesto ponovnog tržišnog natjecanja kompetencija (legalno po čl. 6., stavak 7 i 8 Zakona o zakupu koji predviđa čak **x + 10 + 10 godina**). 

ރ Voljele bismo vidjeti tri, četiri dobne kategorije ako već trebamo ići u ageism (-35, 35-59, 60+). No, ovdje bacamo ideju definiranja kategorija po godinama autorskog djelovanja jer ljudi postaju mladi, svježi autori i sa 40, 50 godina. 

ރ Ne tražimo besplatne ateljee već sređene i pripremljene za rad, s prilazima i mogućnošću proizvodnje buke. 

ރ Ne tražimo atelje u kojem ćemo se obećati s programskim aktivnostima, a posebno ne ako ga same moramo adaptirati i osposobiti za obavljanje osnovne djelatnosti. 

ރ Voljele bismo da se kriteriji sljedećeg natječaja razrade u komunikaciji sa umjetnicima_ama, potencijalnim zakupnicima_ama, ako se već sam natječaj usko specijalizira. 

ރ Voljele bismo ponovno istaknuti – neadekvatnost pozicije radnog prostora je jedna tema, roh bau druga, a potencijalno “izbacivanje” prvih zakupnika_ca, naših kolega_ica, treća. Tuđa (ne)ugovorena nesigurnost je i naša nesigurnost. 

Želimo vjerovati da će neki/mi/vi naših generacija imati radni vijek u kojem su 30 godina bili u istim i adekvatnim radnim uvjetima koji će podupirati njihov/naš/vaš umjetnički rad.

U galeriji Suputnici sastajem se s Ivanom i Tinom, u nedjelju 23. veljače. Sjedimo za stolom pored izloga galerije gdje mi uz kavu prepričavaju svoje početke. Istovremeno, njihovi stalni suradnici Matei Šipuš i Leonardo Vrančić pripremaju prostor za radionicu izrade fašničkih kostima koju je, nešto kasnije tog dana vodila studentica kostimografije Kora Meštrović. U pozadini je muzika, na stolu ostaci nekih prijašnjih rasprava i radionica, posvuda su slike i maske koje nagovještaju neke kreativne procese, galerija djeluje gotovo kao neki umjetnički dnevni boravak pa mi se čini da su Suputnici uspjeli stvoriti jedan ugodan i intiman prostor. 

Ideja s kojom su krenuli bila je upravo jak kolektivni moment i želja da stvore platformu za suradnju kroz koju svatko može realizirati svoje zamisli, uz omogućavanje podrške i prostora. Od prve performativne akcije Plac-mljac i izložbe Reci što vidiš? događaji su se krenuli razvijati spontano. Tin pojašnjava: “Teško je nešto napraviti sam, može se, ali traje duže. Kad svi radimo zajedno, stvari idu lakše”. 

Tako se u jednu od najstarijih zagrebačkih ulica, na adresi Nova Ves 73, u maleni lokal čija atmosfera potiče spontane susrete i razmjenu ideja, negdje krajem rujna 2024. godine, uselila skupina Suputnika. Osnovali su udrugu i bez puno čekanja krenuli s organizacijom događanja, a s obzirom na pozitivan feedback koji su dobili zaključuju da njihov trenutni angažman i pristup stvaranju ipak ”imaju smisla”.

Djelovanje na nezavisnoj umjetničkoj sceni, bez sumnje, često je izazovno i iscrpno na više razina – od osiguravanja financija do žongliranja više poslova i projekata. Praćenje dinamike prijavljivanja na javne natječaje često utječe na gubitak spontanosti i opuštenosti koje su bitne za sam stvaralački proces. Ipak, Ivan mi kaže kako planiraju unijeti više strukture u svoju praksu ako uspiju osigurati financiranje putem natječaja, svjesni činjenice da bi im to omogućilo kontinuirano održavanje programa.

O galerijskom se prostoru za sada brinu sami, pokrivajući troškove privatnog najma iz vlastitih džepova pa im je svaka donacija dobrodošla. Dugoročno, cilj je aplicirati na spomenute natječaje, ali i zadržati spontanost koja ih pokreće. “Idealno bi bilo da možemo honorirati naš rad, pa da se još više posvetimo ovome”, dodaje Ivan.

Na pitanje kako stvari funkcioniraju na upravljačkoj i programskoj razini, odgovaraju mi uz smijeh: “Od ponedjeljka do srijede, iz dana u dan.” Gotovo su svi članovi stalno zaposleni pa zajednički pronalaze rupe u vremenu kako bi se posvetili galeriji. Budući da još uvijek nemaju financijsku podršku, Suputnici si trenutno mogu dopustiti djelovanje bez čvrstih okvira i fiksnih pravila, a njihova se energija stoga pretače u događanja koja organski nastaju. 

Svaki od članova tako djeluje prema svojim vještinama i afinitetima – Mara Đukez organizira večeri poezije, Ivan vodi slušaonice, Gregor Sirotić Marušić kustosira, dok Tin brine o tehnici i organizaciji. Organiziraju i radionice te pop-up izložbe, a ideja je srušiti zidove neugode, konzumirati umjetnost i glazbu svjesnije. Prostor su ustupili i inicijativi Studentice za Palestinu, koja je organizirala čitalački kružok. Također, tu su i mjesečne kiparske kuhaonice Kipari/ce kuhaju koje su do sad vodile Marela Kovačević Đukez i Martina Meštrović. Napominju i kako je njihov prostor uvijek otvoren onima koji pokažu želju i entuzijazam.

Najveći event do sada bio je fašnik, a sama ideja je nastala kroz prvu od četiri radionice izrade maski koje je vodio Matei Šipuš. Ivan ističe kako je fašnik bio prilika da se bave tradicijom koja je do osamdesetih godina bila prisutna u kvartovima u blizini galerije: “Fašnik je vrijeme pretvorbe, laganja, varanja, izbacivanja svega, tjeranja zla i zime, obavijen velom tajne i misterija. Vjerujemo da u takvim tradicijama leže zaboravljene priče vrijedne iskopavanja, koje potiču osjećaj zajedništva koji se u Zagrebu polako gubi i postoji samo u tragovima.” Fašnik kao forma otpora prema stagnaciji i rutini, simbolizira i rušenje granica, oslobađanje od svakodnevne monotonije i otvaranje prostora za nova iskustva i zajedništvo. Kroz ovaj ritual, žele obnoviti ideju zajedničkog djelovanja, u kojem svatko ima svoju ulogu, ali svi sudjeluju zajedno.

Žele se, među ostalim, zalagati i za povezivanje zajednice, prakticirati to kroz svoj umjetnički rad. Tin nastavlja: “Nismo slučajno tu, želimo uključiti kvart i zajednicu koliko je moguće. Vidi se želja i zainteresiranost susjeda, planiramo uključiti i starije ljude, i djecu i one koji su sami, ustvari ideja je umjetnost kao život, tako želimo djelovati.” Upravo stav da je umjetnost neodvojiva od života, da nije izdvojena sfera, već je isprepletena sa svakodnevicom, ima dugu povijest, a veže se uz prakse koje umjetnost vide kao alat društvene transformacije.

Za Suputnike, umjetnost nije zatvorena kategorija, već živa materija koja se odvija kroz odnose među ljudima. Ovaj pristup odgovara konceptu umjetnosti koja ne stvara samo objekte, već situacije i odnose među sudionicima_ama. Umjetnost ovdje nije gotov proizvod, već proces interakcije i improvizacije.

Svoj su galerijski prostor uspjeli pretvoriti u mjesto okupljanja, razgovora i nepredvidivih susreta, gradeći dinamiku u kojoj je svaki događaj otvoren za oblikovanje kroz sudjelovanje. Njihov prostor nije samo mjesto izlaganja, već platforma za kolektivno djelovanje, gdje su granice između umjetnika_ca, publike i organizatora_ica fluidne.

Za razliku od institucija koje počivaju na čvrstim organizacijskim strukturama, Suputnici djeluju kroz fleksibilne i promjenjive mreže suradnje pa tako njihova praksa podsjeća na privremene umjetničke inicijative koje nastaju iz potrebe za autonomijom i eksperimentom. Iako je cilj kontinuirano djelovanje, čini mi se da im trenutna spontanost i rad bez pretencioznosti omogućava da se kreativni potencijal ne guši unutar vlastitih zidova.

Govore mi i o svojim planovima za budućnost; kažu kako je svima dobro poznato da se cijeli Zagreb preko ljeta seli na more, pa tako i oni namjeravaju u galeriji ostaviti postav za one koji ostanu u gradu, a oni odlaze na put. “Želimo galeriju brendirati kao bengu – mjesto gdje se odmoriš i puniš za dalje. Vidimo galeriju kao mjesto gdje se dođeš napuniti energijom i umjetnošću”, dodaje Tin. Namjeravaju nabaviti i cargo bicikl koji bi bio u funkciji mobilne galerije, umjetnosti koja putuje i dolazi u neočekivana ili zanemarena mjesta.

Samo ime Suputnici, kaže mi Ivan: “dolazi iz autostoperske priče i odražava srž osjećaja povjerenja i neizvjesnost koji prate svako putovanje”, a dobro opisuje i djelovanje na nezavisnoj sceni. Većina osnivača_ica nekad su stopirali ili su barem nomadski nastrojeni, a na ovaj način nastoje ukazati na zajedništvo. Kako kažu, ne znaju gdje ih put točno vodi, ali su spremni istraživati i sletjeti na neko novo odredište: “Na autostopu postoji moment otvaranja, nekog neočekivanog susreta i podrške, razmjene, razvijanja ideja i sebe. Svi smo suputnici i mi tu nudimo pomoć ostalim suputnicima.” I baš to je bit Suputnika – umjetnost koja se ne zatvara u okvire, već se širi u sve smjerove, gdje je svakom suputniku omogućeno da doprinese, stvori, dijeli.

U takvom kontekstu, pitanje gdje se proizvodi umjetnost postalo je ključno za zagrebačku nezavisnu kulturnu scenu. Upravo tim problemom bavila se posljednja diskusija iz ciklusa Vježbe umjetničke organizacije Jagoda, održana 20. veljače u sklopu izložbe Jagoda: Prostori nevidljivog u Muzeju suvremene umjetnosti. Razgovor o prostornoj politici u Zagrebu i njezinim posljedicama na umjetničku produkciju moderirala je Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK, a sudjelovale su Leila Topić, kustosica MSU-a, te članice novopokrenute inicijative Klaonica: umjetnica i kustosica Nina Kurtela, autorica izložbe i inicijatorica događaja, Tea Kantoci, kustosica i organizatorica platforme Antisezona, te arhitektica Ana Boljar.

Smješten u dvoranu Black Box unutar crvene metalne konstrukcije koja u stvarnoj veličini prikazuje atelje Nine Kurtele, razgovor je ponudio presjek aktualnog stanja radnih prostora u Zagrebu i istaknuo hitnost rješavanja ovog problema. Konstrukcija, koja simbolizira ograničenost radnih uvjeta mnogih umjetnika i umjetnica, poslužila je i kao vizualni okvir rasprave o nužnosti stabilnih i funkcionalnih prostora za umjetnički rad. 

Kurtela je razgovor otvorila predstavljanjem svojih radnih uvjeta, istaknuvši koliko je za dugoročan razvoj umjetničke prakse važno imati vlastitu sobu. “Jako je važan kontinuitet rada koji dobivamo kroz taj prostor – da se možemo svaki dan vraćati nečemu, isprobavati ispočetka, imati sve na jednom mjestu.” No, realnost rada u takvim uvjetima daleko je od idealne. “Moj atelje je vrlo mali, 25 kvadrata, na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta, sa susjedima koji tamo žive, što znači da ne mogu raditi bučne stvari, koristiti toksične materijale ili donositi veće predmete jer ih moram nositi pet katova stepenicama kroz uske hodnike. Skladištenje je također problem”, ističe.

Njezin primjer ilustrira širi problem nedostatka funkcionalnih radnih prostora u Zagrebu, gdje su umjetnici i umjetnice često prisiljeni raditi u neadekvatnim uvjetima. U razgovoru su kao posebno ranjivi istaknuti plesni umjetnici i umjetnice, kojima kronično nedostaje prostora s elementarnim uvjetima poput toplih i čistih podova. Budući da uvelike ovise o gradskim prostorima i njihovoj dostupnosti, postojeća rješenja, poput kulturnih centara i mjesnih odbora, služe tek kao privremene alternative, ali nisu dugoročna rješenja.

“Idealno bi bilo kada bi se sustavnije razmišljalo o osiguravanju radnih prostora za plesače, izvođače i umjetnike – kroz dugogodišnje modele podrške, adaptaciju postojećih prostora i otvaranje novih, a nadam se da s ovom inicijativom idemo upravo u tom smjeru”, istaknula je Kantoci.

Kriteriji bez dijaloga, pitanja bez odgovora

Prije predstavljanja inicijative Klaonica, sudionice razgovora osvrnule su se na natječaj za dodjelu umjetničkih ateljea koji je raspisao Grad Zagreb, a koji je izazvao niz reakcija među postojećim i potencijalnim korisnicima. Naime, 16. siječnja 2025. objavljen je Javni natječaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Sam poziv proizlazi iz obveze koju jedinicama lokalne i regionalne samouprave nameće Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, tzv. mega-zakon, donesen 2022. godine. Prema njemu, lokalne vlasti dužne su donijeti opće akte kojima se propisuju kriteriji za dodjelu prostora za rad i drugih nekretnina u njihovu vlasništvu, bilo putem javnog natječaja, bilo neposrednom pogodbom. 

Slijedom toga, Gradska skupština Grada Zagreba je 13. srpnja 2023. usvojila Odluku o davanju u zakup gradskih prostora u području kulture, kojom su utvrđeni uvjeti i kriteriji za dodjelu poslovnih prostora, stanova, skloništa i drugih nekretnina u vlasništvu ili na upravljanju Grada Zagreba fizičkim i neprofitnim pravnim osobama koje djeluju u području kulture, a definirani su i posebni uvjeti za mlade umjetnike_ce do 35 godina starosti.

Iako su sudionice razgovora raspisivanje natječaja ocijenile pozitivnim pomakom u odnosu na ranije netransparentne prakse dodjele gradskih prostora, kriteriji bodovanja prijava pokazali su se izrazito problematičnima. Posebno su spornima istaknuti uvjeti koji boduju kontinuirano provođenje programa i aktivnosti u prostoru, intenzitet iskorištenosti prostora te zajedničko korištenje više fizičkih osoba. Na razgovoru u MSU-u naglašeno je kako su takvi zahtjevi neprimjereni za individualne umjetničke prakse i ne odražavaju stvarne potrebe korisnika prostora, a ni objektivne mogućnosti, s obzirom na činjenicu da se uglavnom radi o manjim stambenim prostorima.

“Što sam se više bavila kriterijima natječaja, to sam više bila zbunjena, razočarana i ljuta. Iz njih je jasno vidljivo nerazumijevanje naše umjetničke prakse, zato mislim da je važno artikulirati što atelje jest i čemu služi”, istaknula je u razgovoru Nina Kurtela. Dodatno je upozorila na nejasnoće vezane uz definirane aktivnosti u prostoru: “Odnose li se te aktivnosti na našu vlastitu praksu, trebamo li organizirati javne programe, ulazimo li time i u kustoske uloge?”, pita se.

U prilog natječaju ne ide ni činjenica da se raspoloživi prostori mahom nalaze u stambenim zgradama, gdje njihovo korištenje ovisi i o stavu susjeda. “Što ako se susjedi bune zbog okupljanja? Može li se dogoditi da blokiraju održavanje aktivnosti na temelju kojih smo uopće dobili prostor?”, upozorila je Kurtela, ukazujući na niz prepreka i pitanja koje ovaj natječaj otvara umjesto da ih rješava.

Dodatnu nesigurnost među prijaviteljima stvara činjenica da većina prostora obuhvaćenih natječajem, njih 21 od 28, nije u posjedu Grada Zagreba. Prema uvjetima natječaja, novi korisnici trebali bi ući u prostore osam dana nakon što Grad stupi u posjed, no nije jasno kada će se to točno dogoditi, što dovodi u pitanje i status njihovih dosadašnjih korisnika. Osim administrativnih nejasnoća, zabrinutost izaziva i fizička neadekvatnost ponuđenih prostora – za nove prostore nije jasno imaju li osnovne uvjete, poput struje, vode i grijanja, niti su osobe koje su ih pregledavale dobile cjelovite informacije o njihovoj tehničkoj opremljenosti. Prijavitelji su tako dovedeni u situaciju da ne znaju za kakve se točno prostore prijavljuju, niti kakva će ulaganja biti potrebna da bi ih priveli svrsi.

Nejasnoće su se pojavile i oko trajanja zakupa. Naime, natječajem je predviđeno da se prostori daju u zakup na pet godina, uz mogućnost produljenja na dodatnih pet, no nigdje se jasno ne navodi može li korisnik nakon isteka deset godina ponovno aplicirati i zadržati atelje, što bi opravdalo kriterij bodovanja koji valorizira prethodna ulaganja u uređenje prostora. Mnogi su ovu formulaciju protumačili kao da im je prostor dostupan najviše deset godina, bez mogućnosti daljnjeg korištenja, što bi svakako otežalo dugoročno planiranje i produbilo nesigurnost. Budući da se predstavnici gradske uprave nisu odazvali pozivu na razgovor, sva ova otvorena pitanja ostala su bez odgovora.

Klaonica kao novi centar umjetničke produkcije

Više sreće u dijalogu s Gradom imali su članovi_ce inicijative Klaonica, koju je uz Ninu Kurtelu i Teu Kantoci na razgovoru predstavljala i arhitektica Ana Boljar. Ona je iznijela vrlo plastičnu analizu problema s radnim prostorima u Zagrebu, istaknuvši da su natječajem u ponudu uvrštene mansarde – stambeni prostori u potkrovlju – koji nisu prilagođeni umjetničkom radu. “Ako zamislimo slikarski atelje, slikaru ne treba lakirani parket, već industrijski pod po kojem može kapati boja. Problem su i krovni prozori okrenuti na istok jer stvaraju sjene pri radu – slikaru je potrebno sjeverno svjetlo. Treba mu i visok strop, a umjesto protuprovalnih trebaju mu dvokrilna vrata kroz koja može unositi i iznositi radove i materijale”, pojasnila je.

Osim za likovne umjetnike i umjetnice, takvi su prostori potpuno neupotrebljivi za druge umjetničke discipline, osobito izvedbene umjetnosti. Boljar stoga zaključuje kako bi mansarde trebalo preurediti i preusmjeriti u program socijalnog i priuštivog stanovanja, dok bi se radni prostori za umjetnike trebali planirati izvan zone stanovanja, kako bi bili dugoročno održivi i prilagođeni specifičnim potrebama različitih umjetničkih praksi.

Na tom tragu i s tom namjerom okupljena je inicijativa Klaonica, koja združuje heterogenu skupinu umjetnika i umjetničkih organizacija različitih disciplina, zagovarajući dugoročno rješenje prostorne krize. Njihov prijedlog temelji se na prenamjeni prostora bivše Gradske klaonice i stočne tržnice, jednog od rijetkih preostalih industrijskih kompleksa u Zagrebu, u održivi model radnih prostora prilagođenih realnim potrebama umjetnika i umjetnica.

Kompleks Klaonice, koji se prostire na 100.000 četvornih metara, zaštićeno je kulturno dobro od 2004. godine i dio je industrijske baštine Zagreba. Nakon stečaja poduzeća Zagrepčanka mesna industrija 2000. godine, Grad Zagreb otkupio je zemljište i pripadajuće nekretnine, no prostor od tada nema stalnu namjenu. Iako se dio koristi za poslovne prostore i ateljee, a povremeno se održavaju koncerti i druge aktivnosti, većina kompleksa godinama je zapuštena. Dok je prošla gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem planirala njegovu prodaju, aktualna uprava odlučila je odustati od te mogućnosti i umjesto toga pokrenula proces njegove revitalizacije.

S ciljem osmišljavanja dugoročne namjene prostora, Grad Zagreb krenuo je u provedbu gradskog projekta Zagrepčanka, u sklopu kojeg je planiran urbanistički natječaj. Kao dio pripremnih aktivnosti, izrađena je sociološka studija koja predlaže model prenamjene prostora u kombiniranu stambeno-poslovnu zonu s javnim sadržajima, uključujući park, kako bi se osigurao održivi razvoj i očuvanje industrijske baštine. Projekt se odvija kroz nekoliko faza – od izrade programskih smjernica i programa gradskog projekta do javnog natječaja i provedbe urbanističko-arhitektonskog natječaja.

No, članice inicijative Klaonica upozoravaju da su takvi procesi dugotrajni i da bi prostor, dok čeka na sustavno rješenje, mogao sasvim propasti. Umjesto čekanja, zagovaraju hitnu adaptaciju pojedinih dijelova kompleksa, uz razumna ulaganja, kako bi se Klaonica uskoro početi koristiti kao funkcionalan, prijeko potreban radni prostor za umjetnike.

Kako objašnjava Tea Kantoci, inicijativa je pokrenuta krajem 2024. godine, nakon dugogodišnjeg suočavanja s nedostatkom adekvatnih prostora za umjetnički rad. Prvi korak bilo je istraživanje provedeno putem ankete, u kojoj je sudjelovalo oko 120 pojedinaca i organizacija. Rezultati su pokazali da čak 70 posto ispitanih trenutno radi u stambenim prostorima, što je tijekom razgovora istaknuto kao dugoročno neodrživo rješenje, kako za same umjetnike i umjetnice, tako i za zajednice u kojima djeluju.

“Ovim istraživanjem mapirali smo realne potrebe – od veličine prostora do tehničkih uvjeta – i utvrdili ogroman nesrazmjer između svakodnevice u kojoj radimo i prostornih uvjeta koji su nam zapravo potrebni”, naglasila je. Pojasnila je i strukturu inicijative koja djeluje na nekoliko razina: njezinu jezgru čini radna grupa koja izrađuje prijedloge i donosi odluke, dok drugi krug čine umjetnice i umjetnici koji su iskazali interes za prostor. Na idućoj razini uključeni su stručnjaci poput kustosa i arhitekata koji im pomažu savjetima, a na koncu tu je i šira javnost koja im pruža podršku.

Kao ključan doprinos radu inicijative istaknut je istraživački angažman arhitektice Ane Boljar, koja ističe da revitalizacija prostora Klaonice kroz model brownfield prenamjene predstavlja priliku za razvoj održivih i prilagodljivih radnih prostora bez potrebe za opsežnim infrastrukturnim zahvatima. “U Europi postoje brojni primjeri industrijskih zona prenamijenjenih u kulturne i umjetničke centre, pri čemu su očuvani izvorni prostorni karakter i baštinska vrijednost. Takvi modeli omogućuju brzo uspostavljanje funkcionalnih prostora uz minimalna ulaganja”, objašnjava. Prema njezinim riječima, arhitektura kompleksa izuzetno je fleksibilna te omogućuje prilagodbu različitim tipovima umjetničkih praksi, što ga čini pogodnim za kolektivne i individualne radne prostore.

Ovaj prostor inicijativa vidi kao novi centar umjetničke produkcije, koji bi u dominantno poslovnoj zoni bez kvalitetnih javnih sadržaja ponudio i mjesto za susret i razmjenu. Naglašavaju stoga da se ne radi tek o zbiru individualnih ateljea. “Ovo nije pitanje osobnog rješavanja problema prostora, već stvaranja mjesta koje će poticati umjetničku produkciju i omogućiti interakciju s građanima”, ističe Kurtela. Članice inicijative jasno poručuju da ih ne zanimaju privremena rješenja, odnosno dodjela prostora umjetnicima na ograničeno razdoblje dok traju urbanističke procedure. “Zagreb treba dugoročnu strategiju prostorne politike za umjetnike. Ako se sve nastavi ovim tempom, svjedočit ćemo daljnjoj komercijalizaciji gradskog prostora”, upozoravaju.

Dosad je održan jedan sastanak s predstavnicama Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, uključujući pročelnicu Eminu Višnić, te s predstavnicom Ureda za upravljanje imovinom i stanovanje. Inicijativa je tom prilikom predstavila širok spektar potreba – od plesnih i glazbenih prostora do grafičkog dizajna i novih medija. Iako su prvi signali iz Grada afirmativni, članice inicijative svjesne su da ih do ostvarenja cilja čeka dugotrajna borba, no ističu važnost uspostavljenog dijaloga i činjenicu da su donositelji odluka čuli potrebe umjetničke scene.

Zaključak razgovora bio je jasan: trenutne gradske prostorne politike ne odgovaraju potrebama umjetnica_ka, a dugoročna rješenja još uvijek nisu na vidiku. Inicijativa Klaonica nastavlja zagovarati model koji bi odgovarao umjetničkoj zajednici, a prvi koraci uključuju nastavak dijaloga i daljnje javne rasprave o budućnosti umjetničkih prostora u Zagrebu. No, da bi se došlo do održivih rješenja, možda je prije svega potrebno osvijestiti ono što bi trebalo biti očito, da je umjetnički rad – rad.

Haustor-galerija LiberSPACE/prostor za provociranje prolazne forme pokrenuta je 2012. godine suradnjom vizualne umjetnice Tonke Maleković i plesnog studija Liberdance. U kontinuitetu povijesti zagrebačkih inicijativa i akcija u umjetnički neafirmiranim i javnim gradskim prostorima, galerija u polujavnom prostoru poziva umjetnike_ce na prostorno-specifičnu (re)akciju, promišljanje legislative prostora, ekonomije i ekologije umjetničkog rada, pozicije umjetnika i produkcijskih trendova u suvremenom birokratskom aparatu za proizvodnju umjetnosti i kulture.

Natječaj za izlaganje otvoren je za samostalne ili grupne intervencije, instalacije, akcije, performanse i programe interaktivnog i participativnog formata koji osjetljivo reagiraju na koncept i prostor haustor-galerije te povijesni i društveni kontekst lokacije na kojoj se nalazi. Prijava na natječaj mora sadržavati portfolio s nekoliko recentnih radova, životopis i prijedlog intervencije, a s obzirom na to “da tražimo intervencije koje osjetljivo reagiraju na lokaciju i kontekst, jasno definiran prijedlog u početku nije obvezan, ali je prednost” stoji u tekstu natječaja.

LiberSPACE nudi potporu u razvoju koncepta i tehničkoj realizaciji, honorar u iznosu od 200 eura (neto), promociju rada i mogućnost nastavka suradnje kroz druge programe u organizaciji plesnog studija Liberdance. Na temelju pristiglih prijava, stručni žiri će odabrati ukupno tri prijedloga koji će biti realizirani od svibnja do studenog 2025. godine.

Više detalja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 20. ožujka.

Možeš li opisati kontekst pokretanja izvorne inicijative Haustor-galerije LiberSPACE 2012. godine i kako je došlo do suradnje upravo s Liberdanceom? Koje su specifičnosti ove galerije u Jurišićevoj 7?

Pokretanje haustor-galerije bio je zapravo moj umjetnički odgovor na poziv Rajka Pavlića da realiziram neki rad, preciznije, umjetničku instalaciju u dvorištu plesnog studija Liberdance. Kako još od vremena studiranja na Akademiji razmišljam o ekološkim procesima u umjetnosti, zasićenosti i onečišćenju artefaktima i slično, nije mi bio prirodan način odgovoriti na takav poziv nekom trajnom instalacijom u prostoru. Naime, moji su radovi obično efemerni, procesualni i participativni. S obzirom na to da sam se i u više prethodnih radova bavila rastvaranjem uloge autora i demokratizacijom umjetničkog procesa, vrlo brzo se rodila ideja da uspostavim okvir unutar kojeg se dvorišni prostor Liberdancea transformira i uvijek vraća u prvotno stanje, i da su u to uključeni drugi umjetnici i umjetnice, testirajući vlastite umjetničke pozicije u takvom kontekstu. Na početku nismo znali da će to prerasti u nešto dugoročnije, međutim bilo je jako zanimljivo vidjeti kako u oskudnim uvjetima i neatraktivnom ambijentu nastaju zapravo vrlo kvalitetne umjetničke geste. To mi je važno jer se umjetnička produkcija i sistem u našem postsocijalističkom kontekstu transformiraju prema trendovima kapitalističkog Zapada u kojem je, kako Mladen Stilinović kaže u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.), umjetnik uvijek “proizvodač nečega” i da ga je “[…] zaokupljenost nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sustav galerija, sustav muzeja, sustav natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima” udaljilo od umjetnosti.

I LiberSPACE nekako nastoji biti prostor testiranja ili utočište nekog drugog radnog etosa. Da bi se oslobodio prostor za koncentriranje na umjetnost, potrebno je svesti produkciju i “nevažne” stvari na minimum. LiberSPACE preferira intervencije koje su minimalne i efemerne, odnosno nepodložne monetarizaciji, a koje su, unatoč tome, snažna umjetnička gesta. Nadalje, potonja nije unešena u prostor kao gotov proizvod, već nastaje u dijalogu s njim.

Liberdance je prikladan partner i domaćin takve inicijative, jer je i ples efemerna umjetnička forma. Osim toga, i Rajka i mene zanimaju interdisciplinarnost i multimedijalnost, fenomenologija tijela i prostora, njihova proizvodnja kroz međusobnu interakciju. Još jedan razlog za suradnju je i da nam je oboma važan taj moment oživljavanja gradskog dvorišta, tema proizvodnje urbanosti u srcu grada koji upravo prolazi obrnut proces. Mjesta urbanosti se gase odnosno uklanjaju da bi se oslobodio prostor turistifikaciji i gentrifikaciji. U poluapokaliptičnom postpotresnom ambijentu niču ušminkane fasade i površine dok se neke pored njih, i četvrtu godinu nakon potresa, urušavaju na prolaznike. I Rajko i ja imamo snažan poriv slijediti neku umjetničku viziju, ali smo u okvirima naših mogućnosti pomalo i aktivisti. Lokacija LiberSPACEa je odlična za gore opisane eksperimente. Osim toga, prostor ima i povijesni značaj, kao kulturni toponim, ali o tome bi Rajko mogao više reći.

Koje bi ključne elemente i fokuse umjetničkih intervencija i privremenih prostorno-specifičnih radova iz perioda od 2012. do 2014./15. izdvojila?

Radovi su uglavnom prostorno-specifični te se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije: one koji su inspirirani samim prostorom i kontekstom i one koji kao gotova ideja ulaze u prostor, ali mu se prilagođavaju, dakle dopuštaju da ih prostor i kontekst modificiraju.

Do sada smo imali niz izvedbenih radova, bilo u obliku simbolične performativne geste kao u radu prerano preminulog Marijana Crtalića, koji je otvorio galeriju ostavljajući otisak u vlastitom dahu na staklu, ili uz pomoćne rekvizite kao u slučaju Alexa Edwardsa koji je velikim okruglim ogledalima polaganim pokretima odražavao prostor i posjetitelje. Performativne radove izveli su i Lucie Mičíková i Goran Ristić.

Realiziran je i niz participativnih radova poput onih Ane Horvat i Tatiane Villani u kojem provode vrijeme u haustoru u aktivnostima koje intenzivno uključuju prolaznike i publiku. Drugi pak vid radova uključio je intervencije u sam prostor, skenirajući ga i otvarajući njegove povijesne i fizičke slojeve, poput onog Aleksandra Bedea koji je locirao bivšu trasu potoka Medveščaka na lokaciji LiberSPACEa, ili rada Katerine Dude i Roka Crnića koji su proučili fenomenologiju i načine korištenja prostora, razgovarajući s korisnicima i prenoseći njihove izjave u tekstualnom i audio obliku u prostornu instalaciju.

Na stanje prostora reagirala je i Nina Frgić Omerzo koja je simbolično “krpala” oštećenja u prostoru CMYK bojama, te Petar Popijač koji se osvrnuo na temporalnu dimenziju u haustoru, uspoređujući spori rast mahovine s kretanjem plesača i prolaznika. U nekim je slučajevima fizički prostor dvorišta bio proširen intervencijama u novim medijima, kao u Tekstomlatu Line Rice i Boštjana Čadeža, dok je Tanja Vujasinović kreirala zvučnu instalaciju baziranu na zvukovima samog haustora.

Aktivnosti su održavane u različitim dijelovima dana, te su ponekad svjetlost i mrak igrali važnu ulogu. Tako je u radu Dore Đurkesac minimalnim svjetlosnim intervencijama i projekcijama u unutarnjem i vanjskom prostoru naglašena fluktuacija prostornih granica. U mračnim satima održao se i prostorno-specifični participativni rad Martine Miholić u kojem je od prikupljenih upitnika realizirala mali priručnik za samoobranu u mračnim prostorima te pozvala udrugu Krav Maga da demonstrira pred publikom tehnike samoobrane. Jedno od večernjih događanja bilo je i čitanje poezije suvremenog autora Aleksandra Huta Kona.

U ponovnoj aktivaciji galerije 2023. imali smo pak potpuno drugačiji projekt u kojem je sudjelovalo čak 14 autora i autorica – studenata i studentica Akademije dramskih umjetnosti. Radilo se o procesualnom multimedijalnom radu koji se odvijao kroz nekoliko etapa koje su uključivale likovni, filmski i izvedbeni medij, a tematizirao je oštećenja i mjesta depresije situirane u prostoru (haustora) i u tijelu i psihi pojedinca.

U novom pozivu za privremene intervencije navodi se mogućnost uključivanja odabranih umjetnika u program Festivala plesnih minijatura u Atriju Galerije Klovićevi dvori, a spomenuli ste i moguću suradnju s Umjetničkim paviljonom. Kako vidiš ulogu institucija u suradnjama u kulturnom sektoru i gdje su prostori za napredak?

Što se tiče Festivala plesnih minijatura, ideja je da se umjetnicima koji su dosad sudjelovali u programu Haustor-galerije LiberSPACE (uključujući aktualnu godinu) ponudi mogućnost uključivanja u festival kroz jednu kolektivnu kuriranu situaciju koja će biti realizirana u Atriju Galerije Klovićevi dvori u rujnu.
Festival je pokrenuo ranije spomenuti Rajko Pavlić iz Liberdancea, te je ovo neko proširenje suradnje izmještanjem u drugi i, u ovom slučaju, reprezentativniji prostor. Izazov je i želja u takvom kontekstu ponovno potaknuti realizaciju efemernih gesti – performativnih, participativnih ili tek minijaturnih intervencija. Kako se prostor i kontekst mijenjaju tako se mijenja i metodologija reprezentacije. U ovom slučaju različiti radovi će biti uklopljeni u “jedno tijelo”. Umjetnici koji će željeti sudjelovati na neki način će surađivati s ostalim umjetnicima na njegovu oblikovanju. Pritom će se publika kretati kroz to “tijelo” kao aktivirajući element.

Suradnja s Umjetničkim paviljonom nije formalno definirana, osim mogućnosti da LiberSPACE po potrebi ustupi prostor Paviljonu za daljnje izmještanje dijelova njegova programa u “egzilu”. Naime, zgrada Paviljona je oštećena u potresu 2020. te su, dok traje obnova, sve aktivnosti preseljene na lokaciju u blizini LiberSPACEa. Nažalost, i tamošnji prostor privremene galerije je u obnovi i neće moći započeti s programom prije kraja godine. Do ideje je došlo za vrijeme spontanog razgovora s ravnateljicom Irenom Bekić i kustosicom Ivanom Meštrov, kad smo shvatile da ćemo biti susjedi i da nas zanimaju slični pristupi približavanja umjetnosti zajednici, odnosno problematike grada u transformacijskim i (post)kriznim procesima, pitanja zajednice i susjedstva u takvom kontekstu te aktivacija javnih i polujavnih prostora kroz umjetničke intervencije.

Suradnju između različitih organizacija, institucija, inicijativa i pojedinaca u kulturnom sektoru smatram, kao i u svakom drugom području, vrlo bitnom. Što je veća diverzifikacija, što je više povezivanja, to je jači, bogatiji i dinamičniji sustav kao cjelina. Suradnje mogu donijeti međusobno osnaživanje, potporu, svježinu. Nezavisne inicijative posjeduju fleksibilnost i prostor eksperimenta koje je institucijama teže primijeniti radi birokratskih ograničenja, veličine, tromosti, očekivanja da zadovoljavaju određene trendove i ispunjavaju određenu ulogu. Puno je načina na koje se može surađivati, ovisno o slučaju.

Kod ranije navedenih primjera, u prvom slučaju (Klovićevi), institucija je ta koja ugošćuje program off-prostora i time ga uokviruje na drugi način, omogućuje drukčiju recepciju i podiže vidljivost. LiberSPACE je umjetnički eksperiment koji propitkuje do koje granice je moguće etablirati neki prostor/inicijativu koja je tek zamišljena galerija, nema bijele kocke, nema zaposlenika, nema uvjeta produkcije osim onog što se ispregovara u procesu. Renome inicijative ovisi o realiziranom programu. Suradnja s institucijom podiže rejting takvom projektu, što je važno samoj galeriji, ali i umjetnicima koji sudjeluju.

U slučaju Paviljona, ideja je da prekarni off-prostor “udomi” dio programa institucije koja je zbog potresa u izvanrednoj situaciji i potrebi za pronalaženjem alternativnih prostora. Tu situaciju pretvara u izazov, dolazi do konceptualnih poveznica, i to postaje prilika i temelj za suradnju.

Prostore za napredak vidim prije svega po pitanju financiranja odnosno poboljšanja radnih uvjeta nezavisnih umjetnika i radnika u kulturi. Mogu li institucije kroz suradnju tome još nekako doprinijeti? Ne znam, možda.

Nerijetko vaninstitucionalni akteri i nezavisne organizacije proizvode sadržaj koji bi trebale proizvoditi institucije, ili popunjavaju propuste kulturnih i obrazovnih politika i slično, i iz svojih prekarnih pozicija djelatnicima sa sigurnim i pristojno plaćenim radnim mjestima odrađuju posao. Nije dobro kad nezavisni radnici u kulturi (takozvani “projektarijat”) i organizacije pristaju na (samo)izrabljivanje i time perpetuiraju postojeći sustav. Ne znam kako to riješiti jer se svi trude preživjeti pa pristaju na ucjene tipa “uzmi il’ ostavi” ili “ako nećeš ti ima tko hoće”. Potrebne su korjenite sistemske promjene koje se mogu desiti tek kao posljedica korjenite promjene vrijednosti u društvu. Možda je naivno vjerovati da se one mogu desiti, ali moramo raditi zajedno u tom smjeru.

Koncept LiberSPACEa izravno je vezan uz tvoju dugogodišnju praksu bavljenja urbanim fenomenima, liminalnim prostorima i ekološkim temama. Kako se recentna mainstrimizacija klimatske krize u medijima i prisutnost pitanja ekološke održivosti u prioritetima velikog broja aktualnih natječaja u kulturi odražavaju na suvremenoumjetnički krajolik, a kako utječu na tvoj osobni i umjetnički odnos prema ovim temama?

To je baš zanimljivo pitanje. Nedavno sam priznala prijateljici iz Finske kako sam bila iznenađena nedostatkom neke socijalne note u finskoj umjetnosti, što sam primijetila kad sam boravila tamo u 2015., tumačeći to naivnim vjerovanjem kako je u Finskoj sve idealno pa se umjetnici mogu baviti “uzvišenijim” temama, poput komunikacije s neljudskim vrstama i slično. Na to se ona smijala i objasnila mi kako je baš u to vrijeme došlo do tog trenda, naime da je najveća fondacija koja financira umjetnost u Finskoj poticala takvu vrstu radova i bavljenje spomenutim temama, što kao posljedicu ima neki i ne tako slučajni depolitizirajući učinak na suvremenoumjetnički krajolik.

Dobro je da teme koje spominjete dolaze više u fokus i uvijek su mi bile važne odnosno reflektiraju se u mom stvaralaštvu već 20-ak godina. Međutim, upravo taj izraženi interes me potaknuo na dodatni studij koji se fokusira na (prostorne) transformacije prema održivosti. Zanima me to jako, ali nekako isto volim držati stvari odvojene, moja umjetnost reflektira jasno moje interese, ali važno mi je da ne podliježe diktatu trendova, da u polju simboličkog slijedim unutarnju odgovornosti, a ne odgovornost prema nečem vanjskom, iako prva uglavnom uključuje potonju. Dešavalo mi se, na primjer, da budem pozvana u projekt jer radim na određeni način i bavim se određenim temama, a ja realiziram rad s potpuno drukčijom metodologijom i temom od očekivane, ili promijenim projekt u tijeku, jer mi se desio neki novi „klik“ u procesu. Važnije mi je slijediti onda taj unutarnji “poziv”, nego biti producent očekivanog projekta. U hiperbirokratiziranom sustavu u kojem živimo još je valjda jedino u umjetnosti donekle legitimna takva „volatilnost“, treba tu slobodu štititi, jer omogućava refleksiju realiteta u real time-u. Nije uvijek marketinški pametno.

Da se vratim na pitanje, sigurno da se prisutnost pitanja ekološke održivosti u natječajima odražavaju i na cjelokupni krajolik umjetničke produkcije. Općenito je dobro da su te teme u društvu sve više u fokusu. Dobro je i da se izdvajaju velika sredstva iz europskih fondova koja ubrzavaju zelenu tranziciju projektima koji moraju integrirati New European Bauhaus (NEB) principe – koncept koji, među ostalim, naglašava važnost umjetnika, umjetnosti i kreativnih industrija u europskom Green Dealu. Ali po meni u toj inicijativi ima dosta problema, kako općenito u shvaćanju umjetnosti tako i uloge umjetnika, odnosno u implementaciji načelno dobrih principa. Ogromna sredstva često odlaze u nedorečene osrednje vizije, a kako svi znamo i u kriminalne ruke. Rezultati su često osrednji, a tamo gdje bi uistinu doprinijeli transformaciji, ne samo karbonskog otiska, već i temeljnih vrijednosti u društvu i dokidanju prekarijata u kulturi – ne dosežu. Dosta plakativno sve u svemu, ali pokušaji su vrijedni. Mislim da se kao umjetnici i sami moramo angažirati, jer se možda upravo otvara prostor da se kreiraju neke nove kulturne politike odnosno redefinira uloga umjetnika i nezavisnih kulturnih radnika u društvu u transformaciji.

Na razini raznih natječaja u opticaju danas posebno je vidljivo ovo što pitaš. Diktiraju se teme, ali i koriste upitnici koji ocjenjuju učinak aktivnosti i njihov ekološki otisak, ponekad vrlo apsurdna pitanja. Nedavno sam u jednom odgovoru doslovno pisala kako ću za vrijeme boravka na rezidenciji kupovati hranu od lokalnih proizvođača organske hrane i koristiti javni prijevoz i aktivni mod mobilnosti za kretanje po gradu. Zabavno, ali koji utrošak vremena na takva pitanja kao i na sve veće birokratiziranje procesa prijava. Dodajmo tome općeniti management materija (vizuala, portfelja, web stranica, socijalnih mreža itd.) – sve neplaćeni rad. “Projektarijat” ispisuje nebrojene prijave od kojih većina neće proći, natječete se u ogromnoj konkurenciji za iznose stipendija koji su, za usporedbu, često i četiri puta manji od minimalne njemačke mjesečne plaće (uzimam za usporedbu, jer živim u Njemačkoj). Evo, gledam sad neke rezidencijalne programe – 400 € mjesečno. Akademski građani.

Osobno, pokušavam doskočiti tome baveći se opisanim temama iz druge profesionalne pozicije, vjerujuć’ da time i moja umjetnost ostaje na neki način nekompromitirana trendovima. Pritom mi je poseban izazov vidjeti kako tu mogu primijeniti slobodu umjetničke perspektive i vještine i saznanja stečena umjetničkim djelovanjem. Nepopravljivo vjerujem da umjetnici mogu puno više doprinijeti u svim segmentima društva koje grca u problemima i nedostatku vizije.

U međuvremenu se u njoj odvilo koš i još života. Od mrvica koje su dotakle samo jednu mene, mali niz: u toj sam zgradi posjećivala programe Saveza udruga Molekula kad sam tek doselila u Rijeku. Neko sam vrijeme u njoj radila. Imala probe s gitaristom, na našim počecima. Danas tamo jednom mjesečno odlazim na sastanke book cluba. Iza zgrade šećem psa. Posjećujem prijatelje. No, nisam znala tko ju je gradio, nisam znala koje sve prostore skriva, nisam znala da je cijela njena ulica nekad zaudarala po vinu. Sad, kad pišem ovaj tekst, čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo. I iako je upravo status quo omogućio da Ivex postane važno mjesto riječke kulture, nešto mi daje naslutiti da će se on uskoro promijeniti.

Zgrada je dakle izgrađena početkom 1960-ih, na čak 6 000 kvadrata, kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoeksport. Projektirao ju je slavni arhitekt Lavoslav Horvat, jedan od najcjenjenijih projektanata industrijske gradnje u Jugoslaviji. No, tijekom godina je procijenjeno da zgrada nema spomeničku vrijednost što bi bila osnova za njenu zaštitu. 

Nakon godina djelovanja Istravinoeksporta, u novijoj eri obilježenoj prelaskom dijela industrijske baštine u ruke Grada Rijeke i bezidejnošću o tome u što tu baštinu prevesti (vjerojatno potaknutom i nizom realnih ekonomsko-pravnih izazova), kultura je ta koja je polako naseljavala Ivex. Na drugi kat zgrade krajem 90-ih ulaze arhitekti Randić i Turato, na prvom je katu neko vrijeme boravila Akademija primijenjenih umjetnosti, 2007. u te prostore useljava tada osnovani Savez udruga Molekula čije članske organizacije izvode razne javne programe i postaju dom alternativne, suvremene i urbane scene grada, da bi po preseljenju Molekule u Filodrammaticu i Palach 2014. godine u njihove prostore ušli umjetnice i umjetnici s nekima od kojih razgovaram i u ovom tekstu. 

Ponovno šećem po katovima prednjeg dijela zgrade. Kao jednu od važnih godina za kulturu pamtim 2017./2018. kad na drugi kat useljava RIJEKA 2020, tvrtka zadužena za provedbu projekta Europske prijestolnice kulture. Do njihovih se formiraju uredi DeltaLaba, projekta koji je u sklopu EPK razvilo Sveučilište u Rijeci, dok je nekadašnje arhitektonske urede zauzeo HNK Ivana pl. Zajca. Na prvom katu neko je vrijeme djelovao kao izvedbeni, a danas kao prostor za probe djeluje Zajc Lab istoga kazališta, u prizemlju je “Zajcovo” skladište i radiona. S druge strane hodnika galerijski je prostor DeltaLaba, a u njegovom nastavku rezidencijalni prostori nastali u sklopu Urbanih studija, sa spavaonicom za 12 osoba, dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije kupaone. Ne zaboravimo i urede Planinarskog društva Kamenjak na prvom katu, kao i činjenicu da se u današnjem Zajc Labu ranije nalazila teretana. Zgradom je godinama upravljao Grad Rijeka, iako pod ne posve jasnim vlasničkim okolnostima, da bi prije par godina u sudskom sporu ona pripala Luci Rijeka, dioničkom društvu za usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, skladištenje roba i špediciju. Iako je zgrada još prije desetak godina predviđena za rušenje, a na njenom je mjestu trebao nastati blok poslovno-stambenih zgrada (na natječaju iz 2013. godine pobijedilo je rješenje studija 3LHD), srećom, do 2023. ništa od planova nije se realiziralo, pa danas ovdje još uvijek imam s kim razgovarati. 

Moji su sugovornice i sugovornici dizajnerice Ana Tomić (MKF&AT) i Ana Labudović (RISO i prijatelji) te vizualni umjetnik Igor Eškinja koji prezentiraju artist-run-space ateljee na 500-tinjak kvadrata prvog kata zgrade, zatim Bruno Velčić i Andrej Kljun koji predstavljaju kolektiv okupljen oko radioničkog prostora RiUse sa stražnje strane zgrade te Vinko Golembiowski ispred Music Boxa udruge Ri Rock koji se, također u stražnjem dijelu zgrade, nalazi u njenom drugom krilu.

Sve ih pitam postoji li kohezija na razini zgrade; svi se slažu da je posljednji put potencijal za to postojao u vrijeme rada EPK, kad ju se u većoj mjeri koristilo za razne javne programe i kad je privlačila različite publike. No, ne i danas. Ana Tomić napominje da se zgrada zapravo nikad nije koristila na jednak način, da nema zajednički, javni prostor, niti se njome zajednički upravlja. Ana Labudović pak ističe činjenicu da postojanje različitih dionika stvari čini praktičnima, pa nekad nešto u RiUseu popravlja i izradi, u galeriji DeltaLaba održi program ili izložbu, a u rezidencijalni prostor smjesti umjetnike. Slično kažu i Vinko Golembiowski i RiUse ekipa.

Dakle, što se u zgradi radi? Možda je najlogičnije krenuti od Music Boxa, najstarijeg stanovnika.

Šezdesetak Music Boxovih kvadrata čine uredski/primaći prostor te dvije zvučno izolirane prostorije za probe bendova. Iako skriven u stražnjem dijelu zgrade, s neuglednim pristupnim putom zakrčenim automobilskim parkiralištem s jedne, a skladištima i kontejnerima s druge strane, Music Box djeluju prilično živo i svježe – ima svoju rasvjetu, svoje grafite, klupice na ulazu. I unutra je tako: za vrijeme mog posjeta, prostorom prolaze otac sa sinčićem koji se raspituje za najam bas gitare, dvije mlade žene uvježbavaju božićne pjesme na električnom klaviru, mladić Mateo za kojeg saznajem da je član udruge vrzma se naokolo s pitanjima. Kasno je popodne, pao je mrak, većina grada već slavi Božić, pa zbog ove izmjene lica i generacija zaključujem: Music Box na glazbenoj je sceni bitan.

Vinko Golembiowski priča mi kako je Music Box u Ivexovu zgradu uselio 2011., nakon prvog pokušaja naseljavanja jednog atomskog skloništa na riječkoj Kozali. Taj je prostor bio vlažan, gotovo je uništio opremu koja se tamo držala, nije bio zvučno izoliran, stanari su se bunili zbog buke i Grad je ubrzo ponudio ovaj začudan prizemni prostor s pogledom na skladišta i kontejnere. I njega je bilo potrebno urediti, što je dijelom učinio Grad, a dijelom sama udruga Ri Rock. Kroz godine, udruga je uložila tko zna koliko vlastitih sredstava jer su željeli funkcionalne prostorije opremljene za probe bendova, jam sessione, tečajeve (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, pjevanje, udaraljke), grupne radionice. “To se zapravo sve ovdje i dešava. Tečajevi su se u međuvremenu iz Music Boxa prelili na cijelu udrugu Ri Rock jer smo shvatili da je naša odgovornost graditi nove naraštaje koji će pak graditi glazbenu scenu. Kao Ri Rock, već imamo istoimeni festival, radimo koncerte, ali trebaju nam i akteri na sceni koji će djelovati kroz sve te festivale, koncerte, prostore. Upravo to gradi se u Music Boxu. Jedna je linija te ‘gradnje’ ta da ljudi prostorije koriste za probe ili kao djeca dolaze na tečajeve, a druga ta da ih kroz volontiranje uključujemo u našu zajednicu. Drugo što se godinama stvara počelo je s festivalom Delta Summer Street session, koji je počeo na betonskom košarkaškom igralištu preko puta zgrade, a zatim preselio ispred samog Music Boxa. On je postao mjestom okupljanja velikog broja ljudi koji nisu bili korisnici Music Boxa nego posjetioci svega što se ovdje proizvodi. Iako smo od Delta Summer Street Sessiona, koji je u jednom momentu nabujao na serije koncerata, odustali jer je previše crpio naše kapacitete, danas od javnih događanja za neku vrstu popularizacije i promocije prostora i rada koji se u njemu dešava organiziramo i Dan otvorene probe, što također održava zajednicu. Zadnjih je godina rezultat taj da sa svojim bendovima na Danu otvorene probe nastupaju i naši nekadašnji polaznici Ri Rock akademije, s vlastitim bendovima”, priča Vinko.

Pun je optimizma. I ponosan na rad udruge. Spominje kako je ljetos volonter Filip pred ulazom u Music Box izradio “rock oazu”, prostor za odmor i druženje s klupicama i drvećem koje stvara hlad. “Music Box osnovan je da bude ‘socijalna’ pomoć mladim glazbenicima i bendovima. U tome im pomažemo na sve moguće načine: organizirali smo tečajeve kako biti u bendu, kako nastupati na bini, kako komunicirati s organizatorima koncerata, kako raditi promociju i marketing, što radi tonac a što merch guy, kako se unutar benda raspodjeljuje posao… Ovdje dajemo i informacije poput kako riješiti papire kad se na turneju putuje u inozemstvo… I jako nam je važno da se svi ti mladi budući glazbenici i glazbenice ovdje ili na jam sessionima vide, upoznaju, da znaju tko su i drugi akteri na sceni.” Pitam Vinka postoji li veza između bendova koji su nastajali u Music Boxu i nastupa na Ri Rock festivalu, vodi li jedno drugome. Odgovara s ponosom da svakako vodi. Pitam, jer ne znam, koji su trenutno kul riječki bendovi. Nabraja, od punka Krletka, Johnny Quid, Totem, Morska bolest, Žulj, od metala Nekroza, Omnivor… Mnogi su počeli u Music Boxu. “U 18 godina rada udruge napravili smo vau stvari. I ne samo to, imamo velike planove za budućnost. Upravo smo Gradu predali harrypotter debelu knjigu prijave na natječaj za upravljanje Palachom. Hrpetina je tu planova. A za Music Box? Pa evo, nisam siguran. Stalno nam je nad glavom to pitanje hoće li se zgrada rušiti. Trenutno prokišnjava, što nam stvara izuzetno velik problem. Ako se prostor uništi, neće se lako spasiti”, kaže Vinko.

Hoće li se zgradu pustiti da propadne pa je rušiti ili prodati? Dvaput se tijekom razgovora s “deltašima” spominjalo da su je ove godine obilazili iz tvrtke čije je ime postalo riječki sinonim za nekretnine i ulaganje. Riječ je o grupaciji Lürssen poznatoj po gradnji vojnih brodova i megajahti koja u Rijeci gradi luku za nautički turizam i time definitivno mijenja vizuru sadašnje rive, masovno kupuje i preuzima nekretnine, važan je partner Sveučilištu, od prije nekoliko godina je i vlasnik hotelskog lanca LRH… Iz Lürssena su obilazili i najmlađeg stanovnika zgrade, prostor RiUsea. Radiona RiUse također se nalazi u stražnjem dijelu, na 135 kvadrata. Otvorena je u proljeće 2019., uz podršku EU projekta Forget Heritage kao centar za ponovnu upotrebu u kojem od otpadnih materijala, prije svega plastike i drva, nastaju novi proizvodi. U projektnoj fazi RiUse je vodio Savez udruga Molekula, kojeg je Grad Rijeka kao svog partnera odabrao na javnom natječaju. Voditelj projekta bio je Luka Rodela, na obradi plastike radila je Tanja Blašković, a drveta Marin Šuljić. Ideja je bila ponovnom uporabom stvarati nove proizvode koji imaju praktičnu svrhu. Od projektnog novca nabavljeni su dijelovi za alate i strojeve za recikliranje plastike, bilo je zamišljeno da će se kroz rad RiUsea provlačiti istraživačko-umjetnički projekti, vršiti se edukacija, suradnja sa srednjim školama… Međutim, svjetska pandemija stopirala je te aktivnosti. 

U RiUseu nas danas dočekuju umjetnik i “praktičar” Bruno Velčić te jedan od članova zajednice koja se formirala oko RiUsea, Andrej Kljun. Prostor je u radnom smislu itekako živ: na zidovima, stolovima, policama i u kutovima mnoštvo alata za obradu drveta i željeza, strojeva kojima ne znam naziv, željeznih konstrukcija, drvnog materijala… Radiona. Nema, međutim, plastike; Bruno kaže da se stroj za obradu plastike pokvario davno i danas stoji nekorišten. On sam u prostor je došao 2020., sa svojim projektima dijelom iz polja umjetnosti, dijelom iz “realnog” građevinskog sektora. Svjedok je organskog stvaranja neke nove, neplanirane zajednice koja danas prostor koristi na drugačiji način no što je prvotno zamišljeno. “RiUse je mutirao u neku drugu ideju, zadrugarstvo svoje vrste”, kaže Velčić. On dizajnira i izrađuje konstrukcije od drveta i željeza; pitam za primjer, pokazuje željeznu konstrukciju za stepenice odmah pored stola za kojim razgovaramo, a nabraja i ograde, pergole, kućice, terase, pristupne rampe za osobe s invaliditetom. Pored njega, tu najčešće radi i stolar Šimun koji nekad izrađuje skulpture, a nekad neke sasvim praktične predmete. 

“Kroz godine, tu se šivalo predmete od kože ili starih biciklističkih guma, Morena je plela makramee, radilo se u plastici, željezu, drvu, izrađivale se drvene lule, radila se scenografija za film… Mislim da je kroz prostor prošlo 50-ak ljudi s različitim praksama, a neki od njih još ga uvijek koriste. Prešlo se iz djelatnosti ponovne uporabe, koja se pokazala kompliciranom za provedbu, u prostor u koji se može doći, stvarati, dijeliti znanje, učiti, eksperimentirati, prostor u kojem na raspolaganju imaš alat i radnu atmosferu”, nastavlja Andrej Kljun. “I to na principima solidarnosti, suradnje, dijeljenja znanja, DIY-a. Zajednicu oko RiUsea čine ljudi koji dijele ovaj specifičan interes, koji se znaju s drugih projekata ili pripadaju i nekim drugim, alternativnim, urbanim zajednicama. Rekao bih da na formiranje naših odnosa utječu ideje anarho-sindikalizma, a svakako DIY kulture. Tu ne možeš doći da ti netko nešto odradi. Ne, dođeš i radiš sam, ali možeš dobiti podršku, alate, znanje, ruku. Kada i kako? Pa radno vrijeme  prilično je fluidno, ljudi dolaze i odlaze, ovdje nitko nije stalno zaposlen, najbolje je javiti se direktno Bruni”, kaže Kljun. Velčić potvrđuje – ako se uspostavi zajednički interes ili srodnost ideja, svi su dobrodošli, prostor je otvoren. I briga za prostor također mora biti dijeljena. No daleko je to od masovnosti. Pitam ga jesu li ikad radionu kroz javna događanja pokušali popularizirati. Kaže da osim službenog otvorenja prostora takvih ambicija nije bilo. “Nisam siguran što bi točno javna događanja u ovom smislu bila, što bismo pokazali. Ne postoji ni neki plan. Ne znamo koja je budućnost zgrade. Znam da nam je prostor na raspolaganju do 5. mjeseca 2024. Ne može se zbog toga planirati. Tu smo dok jesmo”.

Tu su dok jesu i umjetnici koji vode prostore na prvom katu prednjeg dijela Ivexove zgrade. Razgovaram s nekima od njih, dvoje su starosjedioci. Otkud oni ovdje? Igor Eškinja prisjeća se da su, kad se prenijela vijest da će SU Molekula odseliti iz zgrade, svi oni bili u različitim fazama života i rada, ali da im je zajednička bila potraga za prostorom. On je tada kao atelje koristio gradski prostor u Vodovodnoj ulici, bivšu ljevaonicu, tražio je drugi, bolji. Kroz razgovore s Gradom, kroz koje je bilo važno ustanoviti da za bivši Ivex nemaju neke druge planove u bliskoj budućnosti, dogovoreno je da ako se skupi dovoljan broj onih kojima prostor treba, bivše uredske i izvedbene prostore Ivexa mogu preuzeti pod sličnim uvjetima i ugovorom kakav je s Gradom imao SU Molekula. Ekipa se formirala organski: svi si se ti umjetnici_e i dizajneri_ce znali sa scene, s javnih događanja koja su zajedno pohodili, nemali broj njih upravo u prostorima Ivexa za djelovanja SU Molekula. Tako 2014. godine na Deltu useljavaju umjetnice i umjetnici čija su imena poprilično javno znana: Igor Eškinja, Milijana Babić, Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović), Nemanja Cvijanović, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, Sanja Stojković i Tomislav Brajnović. Dodajem da su kroz prostor prošli i Nika Rukavina i kolektiv Tipsy, pridružili su se i Nadija Mustapić, Toni Meštrović i Ana Labudović, a gotovo svi oni i danas djeluju na adresi Delta 5. 

Iz formalnih su razloga osnovali udrugu Delta 5 (koja nikad nije imala intencije da postane umjetnički kolektiv, iako s to pitanje provlači kroz dokumentarac koji je pratio naseljavanje prostora, Obilje umjetnosti Marina Lukanovića), a prva im je zajednička investicija bila prekrajanje prostora kako bi on najbolje poslužio potrebama onih koji su ga naselili. Promišljalo se tko što treba; netko je imao potrebu za manjim prostorijama, netko za većima, a jedna je postala društvena, zajednička prostorija, s namjerom da oni s manjim uredima koji povremeno imaju potrebu izvoditi veće produkcije radova to mogu u društvenoj, ali i s otvorenom mogućnošću izvedbe javnih programa. No, kako podvlači Ana Tomić, za razliku od djelovanja SU Molekule, kod njih nikad nije postojala intencija da se ovi prostori koriste za javne prezentacije njihovog rada, bar ne u onom smislu u kojem najčešće razmišljamo o javnosti programa. Nadopunjuje ju Eškinja koji kaže da, iako prostor nema funkciju javnog, on jest javan u smislu da ima otvorena vrata, a javan je i rad koji se u njemu dešava. 

Iako kolektiv dakle nisu, članovi udruge Delta 5 djeluju po kolektivu srodnim drugarskim principima. “Naravno da je u ovih 9-10 godina ostvaren niz prirodnih suradnji nas koji ovdje radimo, no ono što je bitno jest da su stvoreni zaista kvalitetni međuljudski odnosi. To nije mala stvar. Ako govorimo o zajednici u širem smislu, kad smo u prostor ulazili, zaista smo pokušali razmišljati o ljudima, ne samo tko se bavi likovnom umjetnošću pa da to bude hrpa ateljea, nego tko bi zapravo bio dio tog radnog kolektiva, da prostor bude smislena cjelina, da osobe imaju sličan senzibilitet prema urbanoj, suvremenoj kulturi. Kroz vrijeme se pokazalo da je to bila OK odluka. Bila je to neka vrsta intuicije”, kaže Eškinja. Pitam, koji su to elementi neke njihove “logističke” suradnje. Dobivam odgovor da je to niz zajedničkih odluka poput hoće li zajedno jesti i što kuhati, tko brine o higijeni, tko o tome da su svi ručnici i krpe čisti, da uvijek ima toalet papira, da se javljaju na zajednički mail. 

Ipak, kad dođe do ozbiljnijih problema, nemaju najmodavca kojem se mogu obratiti jer ugovor o najmu nemaju. Imaju usmenu potvrdu da u prostoru mogu ostati do kraja 2024. Najam još uvijek plaćaju Gradu Rijeci, iako je prostor vlasništvo Luke. “Kad smo prije dvije godine imali požar, Grad je poslao svoju inspekciju, Luka svoju, osiguravajuće kuće svoje, agencija zadužena za održavanje nekretnina svoju…  Većina njih nije ni znala da je netko u zgradi. Nama je to bio kritičan moment u smislu, desio se neki problem, a ne znaš kome se obratiti”, prisjeća se Eškinja. “Bitno je samo reći da mi ovaj prostor ne skvotiramo, plaćamo ga. No mi smo samo jedna karika u lancu problema i nejasnoća oko ove zgrade. I također, iako plaćamo povlaštenu najamninu, novac za ovaj prostor ne vučemo ni iz natječaja ni iz projekata; plaćamo je svojim novcem. Da moramo plaćati komercijalnu cijenu, morali bismo otići”, kaže Tomić. Dopunjuje Eškinja: “Kad smo došli, te 2014., ideja je bila da će se sve ovo rušiti. U međuvremenu je prošlo deset godina. Kamo sreće da prođe još deset.”

Postavljam im retoričko pitanje: koliko su prostori kao što je zgrada Ivexa bitni za razvoj urbane umjetnosti i kulture? “Kad nemaš prostor, bilo kakvo djelovanje je rascjepkano, nemaš kontinuitet razvoja jer ne možeš okupiti ljude na jednom mjestu. Mislim da je u gradu koji je imao i više takvih prostora, a više ih baš nema, jako bitno zadržati ga i razvijati kao nezavisan i nekomercijalan prostor u kojem se ljudi mogu umrežavati, okušavati, (ne)raditi”, kaže Ana Labudović. Slažem se. Riječke “rupe” u prostoru, u kojima su nicale specifične (kulturne) zajednice, nešto su po čemu je ovaj grad posljednjih desetljeća bio prepoznatljiv. Urediti te “rupe” – da. Uništiti uspostavljene zajednice – nemojte!

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Svoje mjesto pod reflektorima Kazališta KNAP mogu potražiti tri kategorije umjetnika_ca, umjetničkih organizacija ili produkcija: umjetničke organizacije i umjetnici s predstavama neprofitnog karaktera koji traže prostor za igranje, komercijalne produkcije i umjetnici s gotovim predstavama koji traže prostor za igranje, te umjetničke organizacije i umjetnici koje traže prostor za probe i premijeru.

Centar KNAP na ovaj način aktivno podržava nezavisnu scenu, djeluje na obogaćivanje kulture u zajednici i u Gradu Zagrebu općenito, na afirmaciji umjetnika i kazališnog stvaralaštva te na stvaranju novih i njegovanju postojećih publika.

Svi zainteresirani detalje javnog poziva mogu pronaći na linku. Prijave za KNAP+ prikupljaju se kroz javni poziv do 17. prosinca.