Piše: Matko Vlahović

Bordell Deutschland dokumentarni je film njemačkog redatelja Christiana Paula Strackea nominiran za Prix Europa 2018., a prikazan je na Human Rights Film Festivalu. Dokumentarac je rezultat intenzivnog istraživanja seksualnog rada koje je redatelja vodilo od Temišvara u Rumunjskoj do Malmöa u Švedskoj, sve kako bi prikazao posljedice legalizacije prostitucije u Njemačkoj.

Film je sastavljen od niza intervjua u kojima seksualne radnice, žrtve nasilja i trgovine ljudima, psiholozi i predstavnici raznih institucija razmatraju stanje prostitucije u Njemačkoj, dok su često suviše erotizirane “međuscene” popraćene autorovom naracijom i stavljanjem izjava u širi kontekst. Valja i napomenuti da je film prikazan u dosta cenzuriranoj i skraćenoj varijanti od 45 minuta, za razliku od duplo dulje verzije prikazane na njemačkom ZDF-u. Glavni “sukob” filma sastoji se od dvaju pristupa problemu seksualnog rada: legalizaciji i abolicionizmu. Sam Stracke je film započeo kao entuzijastičan pristalica legalizacije, ali je tijekom snimanja promijenio mišljenje te postao gorljivi abolicionist, dakle podržavatelj isključivog kažnjavanja klijenata, što je itekako vidljivo u filmu. 

U Njemačkoj je 2002. godine donesen zakon o prostituciji koji je seksualni rad proglasio uslužnom djelatnošću. Time je seksualnim radnicama omogućen rad u bordelima, određena razina zaštite od nepovoljnih radnih uvjeta, pristup socijalnom osiguranju itd. Do problema dolazi jer takva jednostavna i jednostrana rješenja bez konkretnih socijalnih mjera često imaju neželjene posljedice. U razmatranju naličja njemačkog modela leži ujedno i glavna snaga ovog filma. Pukim legaliziranjem, bez posebnih programa za zaštitu žena, Njemačka je izgradila legislativnu infrastrukturu za eksploataciju seksualnih i migrantskih radnica.

Stracke izvanredno prezentira posljedice jednostavne legalizacije prostitucije. Započinje općim pregledom situacije u Njemačkoj, od pozitivnih priča mlade seksualne radnice i pregleda “ponude” u raznim bordelima do oduševljenih klijenata. Idilični srednjovjekovni gradovi na svojim turističkim stranicama reklamiraju razgledavanje povijesnih jezgri kao i posjet bordelu. Bordeli, sa svoje strane, oglašavaju all you can fuck flat rate cijene, gangbang partije ili pak orijentalne večeri, a oduševljeni izraelski turist priča kako godinama dolazi na tjedan dana odmora i seksa. “Njemačka je bordel Europe”, kaže Stracke, ali se na prvi pogled primamljiva liberalna utopija u nastavku filma razlaže u mnogo kompleksnije i mračnije slojeve. 

Legalizacija prostitucije u velikom je broju slučajeva dovela do institucionalizacije uvriježenih izrabljivačkih praksi. Autor to prikazuje kroz odnos vlasnika bordela i seksualnih radnica. Umjesto da dovedu do boljih radnih uvjeta, bordeli su postali platforma preko koje vlasnici izrabljuju prostitutke naplaćujući im visoke dnevne rente bez zasnivanja radnog odnosa. Seksualne radnice se u tom odnosu pojavljuju kao samozaposlene. Uz to, bordeli u mnogim slučajevima služe kao paravan za trgovanje ljudima gdje svodnici dovode jeftinu radnu snagu s istoka Europe pod krinkom lagodnog života na zapadu. Primjerice, broj Rumunjki koje se bave prostitucijom veći je i od broja Njemica te svojim radom uzdržavaju obitelji kod kuće koje bi u suprotnom bile bez prihoda. Autor, doduše, propušta istaknuti važnost nejednakosti centra i periferije Europe koje dovode do takvog stanja, nejednakosti koju Njemačka dobro koristi u svim ekonomskim granama, pa eto tako i u prostituciji. Nadalje, ako je zakon trebao dovesti do većeg broj osiguranih radnica, onda je i u tome u potpunosti podbacio. Redatelj ističe da su samo 44 prostitutke registrirane pri socijalnom osiguranju u cijeloj Njemačkoj, dok se njihov broj procjenjuje na negdje od četiristo tisuća do milijun.

Posebnu pažnju Stracke pridaje psihološkom zdravlju seksualnih radnica. U intervjuu sa psihologinjom specijaliziranom za prostituciju Ingeborg Kraus, koja je gostovala i na HRFF-u, istaknuto je da mnoge žene pate od disocijativnih poremećaja. Naime, kako bi mogle prevladati gađenje koje osjećaju prema svojim klijentima moraju umrtviti svoje osjećaje što često dovodi do oslanjanja na razne opijate. Psihologinja je primijetila da su takvi poremećaji usporedivi s posljedicama koje rat ima na ljudsku psihu. Iz takvih činjenica izviru i razlozi za autorovo gorljivo zalaganje za abolicionizam nordijskog tipa.

Stracke gledatelju nudi sliku Švedske kao zemlje koja se primjereno nosi s prostitucijom. Dok su Nijemci seksualni rad legalizirali, Šveđani su uveli isključivo kažnjavanje klijenta s ciljem potpune eliminacije prostitucije. Ako je kritika jednostrane i jednostavne legalizacije glavna odlika ovog dokumentarca, onda je Strackeovo nedovoljno istraženo zagovaranje nordijskog abolicionističkog modela njegova glavna mana. Redatelj prikazuje Švedsku kao pozitivan primjer zbog njegove navodne efektivnosti u smanjenju seksualnog rada. Cijeli prikaz švedskog modela je manjkav, od toga da autor ističe promjenu javnog mnijenja prema legalizaciji prostitucije kao dokaz funkcioniranja abolicionizma, do toga da postoje duboke sumnje u stvarno smanjenje broja prekršaja vezanih uz prostituciju. Pritom ne nudi, niti razmatra, bilo kakvo rješenje za žene koje bi kriminalizacijom klijenata ostale bez prihoda, autoru ne pada na pamet promatrati rad žena iz istočne Europe kao formu migrantskog rada koji uzdržava mnoge obitelji. Oštra analiza kojom se pristupilo njemačkom rješenju je pred kraj filma otupjela oštricu.

Bordell Deutschland na koncu je problematičan film. Iako rigoroznim seciranjem i kritikom njemačkog modela legalizacije razotkriva mračnu i nasilnu pozadinu europske trgovine ljudima, film kao da šokiran vlastitom dijagnozom takve legalizacije zapada u apologiju nedovoljno istraženog abolicionističkog rješenja. Stracke propušta priliku za kompleksnije i radikalnije razmatranje širih društvenih i historijskih uvjeta koji dovode do eksploatacije seksualnih radnica u korist ponavljanja jeftinih i dušobrižničkih fraza, stajališta i odluka nekolicine europskih činovnika. To se pokazuje kao velika šteta za film koji u samodopadnom njemačkom liberalizmu i legalizmu otkriva trule temelje na kojima su izgrađeni.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Panel o rodu kao osnovi društvenog isključivanja pod naslovom (Gender as Terrain for Policies of Exclusion) okupio je Ivanu Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Radu Borić iz Centra za ženske studije i saborsku zastupnicu Mirelu Holy. Praksa kako se sve napisano u muškom rodu odnosi na oba spola ponukala je Gordana Bosanca da za vrijeme rasprave i o sebi govori u ženskom rodu, što je konceptualno zaokružilo cijelu priču. Teme o kojima se govorilo bile su transrodnost i rodna politika, rodna (ne)osjetljivost hrvatskog zakonodavstva te elitna prostitucija.

O transrodnosti i rodnim politikama govorila je Mirela Holy čija je stranka u saborsku proceduru uvela dva zakona bitna za transrodne osobe: Zakon o osobnom imenu i Zakon o državnim matricama. Spomenuti zakoni trebali su olakšati život transrodnim osobama budući da postojeće zakonodavstvo uzrokuje probleme osobama koje mijenjaju ime, a što je posebno problematično za osobe koje mijenjaju spol. Drugim riječima, država ne dopušta da se osoba deklarira u željenom rodu čime transrodne osobe ostaju isključene. Zakoni nisu uspjeli proći saborsku proceduru, a Holy razlog tome pronalazi u nemogućnosti osoba na vlasti da se postave u poziciju drugačijih, već ih se smatra perverznjacima i rezultatom društvene dekadencije dok se sama transrodnost i dalje tretira kao bolest. Izlaz iz postojećeg stanja vidi u edukaciji javnosti i guranju određenih zakonskih inicijativa.

O razvoju feminističkih perspektiva u pravu, odnosu prava i roda te poziciji Hrvatske u svemu tome govorila je Ivana Radačić. Feminističke perspektive u pravu pojavljuju se s drugim valom feminizma unutar anglosaksonske akademske tradicije. Neke od njih su kulturalne, radikalne, postkolonijalne, a svaka je postavila određene zahtjeve pred pravnu znanost. Istočna i Centralna Evropa ne poznaju ovakva razlikovanja, a rezultat toga je da ni na jednom pravnom fakultetu u Hrvatskoj ne postoje rodne perspektive u pravu niti ženska ljudska prava. Ovakav sustav ostavlja i samu Radačić na neki način isključenom budući da doktorat s područja ženskih ljudskih prava ne spada ni pod jednu od pravnih grana.

Iako je pravna znanost nezainteresirana za feminizam, on nije ravnodušan prema pravu budući da svojstvenom mu objektivnošću i istinitošću može doprinijeti postizanju društvenih ciljeva te legitimiranju borbi koje se u ovom polju vode. Pitanje je treba li pravu feminizam i na koji način se ono može koristiti za poboljšanje položaja žena. Ukoliko pravu treba feminizam, nužna su teorijsko-empirijska istraživanja utemeljena na iskustvima žena i uključivanju osoba na koje bi se zakoni donosili u proces donošenja samoga zakona, a što je upravo feministički pristup. Niz diskriminatornih zakona, zakona bez sankcije, niskih kazni i nefunkcioniranja zaštitnih mjera govore tome u prilog.

O prostituiranju rodnog i elitnoj prostituciji govorila je Rada Borić. U Hrvatskoj se o rodnom govori samo prigodom određenih događanja ili ekscesa – kao na primjer o pobačaju uz dolazak pape, o homoseksualnim osobama u vrijeme Pridea ili o legalizaciji prostitucije uz aktualni slučaj elitne prostitucije. Istaknula je kako je taj slučaj ukazao na licemjerstvo kojim se provodi sudbeni postupak. Naime, tužiteljstvo je pristalo da ročište bude zatvoreno za javnost kako bi se zaštitili privatni životi svjedoka, dok su ti isti svjedoci istovremeno i korisnici usluga te samim time i sudionici ove, prema hrvatskom zakonu, kriminalne radnje. Obrazloženje za isključenje javnosti iz postupka nalazi se u zaštiti obitelji svjedoka/korisnika, većinom hrvatskih uglednika.

Vraćajući se na priču o legalizaciji, Borić je navela potrebu učenja iz iskustava drugih. Slučajevi zemalja koje su legalizirale prostituciju pružaju jasnu sliku o tome gdje bi takvo što moglo odvesti, a argumenti kao što je briga za zdravlje i porezi gube bitku pred pojavom novih vrsta kriminala u legaliziranoj situaciji.