U suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti Leipzig (GFZK), IT kompanija alpha 2000 GmbH od 2003. dodjeljuje ovu godišnju umjetničku nagradu s namjerom poticanja rada mladih umjetnika te promicanja razumijevanja, suradnje i zajedničkog razvoja u Europi. Kunstpreis Europas Zukunft, koja se sastoji od novčane nagrade i organizacije samostalne izložbe, već odavno zauzima značajno mjesto na području suvremene umjetnosti. Opsegom nagrade, koji se proteže izvan granica Europske Unije, organizatori nastoje potvrditi zajednički povijesni i kulturni prostor Europe. 

IIina Koralova, kustosica ove prve samostalne muzejske izložbe Lale Raščić u Njemačkoj, u postav je uvrstila instalaciju Sorry, Wrong Number iz 2006. godine, audio zapis i pripadajuće akvarele rada Prokleta brana koji su nastajali od 2010. do 2013. te dvokanalnu video instalaciju A Load From the Inside – Reviewed  iz 2011. Također, bit će izložen i novi rad Whatever the Object, koji se sastoji od trokanalnog videa i instalacije od staklenih panela.

U video instalaciji Sorry, wrong number Raščić kroz video performans interpretira poznatu radio dramu Lucille Fletcher iz 1943. godine. Glavni lik u narativu je nepokretna žena koja prečuje plan o vlastitom ubojstvu. Audio zapis i slika su tek u rijetkim trenutcima sinkronizirani, a namjera je stvoriti dojam konfuzije, nerazumijevanja i izoliranosti. U videu A Load from Inside – Reviewed, nastalog za bečki Muzej Sigmunda Freuda, umjetnica ubacuje svoj lik u arhivske fotografije stana oca psihoanalize, znatiželjno istražujući sobe kao da je na putovanju kroz snove i sjećanja. Njena “posjeta” prošlosti na neki način remeti prostor, dok je njena nespretnost suprotstavljena atmosferi štovanja. 

Projekt Prokleta brana polazi od stvarnog događaja emitiranja radio drame Katastrofa koja je u bosanskom mjestu Lukavcu izazvala paniku. Lala Raščić smješta radnju svoga rada u 2027. godinu te gradi priču oko Tarika, mladog inženjera i Merime, njegove voljene koji bježe od nadolazeće poplave. Reinterpretirajući tradicionalne forme pripovijedanja, Raščićeva govori fantastičnu ljubavnu priču s društveno-političkim konotacijama. Posebno za izložbu u Leipzigu, umjetnica je u suradnji s glazbenikom Damirom Imamovićem snimila novu audio verziju ove priče.

Ishodište novog rada Whatever the Object tri su pronađene stranice iz nepoznate knjige. Jedna rečenica je izolirana, čitana i prevedena na bosanski, njemački i engleski jezik, a kroz prijevode je moguće pratiti promjena značenja. Fizičke odlike nađenih stranica i njihovog sadržaja postaju predmet kvaziforenzičke analize i istraživačkog rada. Proces prevođenja nastavlja se u izložbenom prostoru gdje izgovoreni tekst prelazi u trodimenzionalni objekt načinjen od staklenih panela na kojima se odabrana rečenica ispisuje tehnikom pozlaćenog stakla. 

Lala Raščić (Sarajevo, 1977) živi i radi u Sarajevu, Zagrebu i New Orleansu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i Rijksakademie van Beeldende Kunsten u Amsterdamu. Kao artist in residence boravila je u Beču, Parizu i Istanbulu. Izlagala je samostalno i grupno na domaćim i međunarodnim izložbama. Između ostalih, 2006. je osvojila nagradu ZVONO u Bosni i Herzegovini te je prva dobitnica otkupne nagrade zagrebačkog MSU-a.

Izložba ostaje otvorena do 26. svibnja. Više o umjetnici i njezinim projektima možete saznati ovdje. 

KP / LR

Izložba Prokleta brana bosankohercegovačke umjetnice Lale Raščić je nakon Sarajeva, Beograda i Banja Luke postavljena i u zagrebačkom Jedinstvu. Inspirirana negativnim iskustvima tornada Katrina u američkom New Orleansu te kontroverznom radio-dramom Katastrofa u produkciji Radio Lukavca, Lala je prenijela fiktivan djelić kataklizmičkih posljedica takvog napada prirodnih sila u bosanskohercegovački kontekst. Simulirajući pucanje brane, kojom su radio entuzijasti 2000. godine izazvali paniku među stanovnicima industrijskog gradića Lukavca, epski narativ i pripadni zvuci vodene bujice Proklete brane uvode gledatelje na mjesto radnje te fiktivne katastrofe. Surađujući s velikim brojem umjetnika i tehničara, zagrebački postav sastojao se od izložbenog dijela Proklete brane te dokumentarnog dijela koji je prikazivao postupak snimanja video materijala lukavske brane i obližnjeg krajolika te opis pojedninih elemenata same izložbe, poput osnovnih obilježja narativne strukture epa.

Nakon stupanja na uzdignutu platformu koja iscrtava hodogram zagrebačkog postava Proklete brane, zdesna su postavljene skice rađene akvarelnom tehnikom prema fotografijama s autentičnih lokacija. Pretežito tamne i sive boje koje dominiraju skicama dočaravaju sumornu atmosferu industrijskog društva i u ranoj fazi izložbe najavljuju posjetiteljima ton kojim će epski video-narativ biti proklamiran. Nasuprot skicama nalaze se slušalice s isječcima radio-drame Katastrofa izvedene u formi kontakt emisije s javljanjima uživo s tobožnjeg mjesta nesreće. Oslanjajući se na kredibilitet radijskog medija i ozbiljnost forme koju su radijski voditelji upotijebili za svoj “performans”, efekt koji je prouzročen kod slušatelja bila je panična reakcija bježanja Lukavčana iz vlastitih domova, zatvaranje škola i tvornica te naseljavanje skloništa. Drugi, dokumentarni dio izložbe, postavljen na katu Jedinstva, putem fotografija lukavske brane, novinskih članaka, ekoloških studija te video snimaka s gostovanja u Beogradu, Sarajevu i Banja Luci prikazuje proces snimanja i nastanka Proklete brane.

Centralni dio cijele izložbe je video-zid na kojemu je projiciran narativ ispričan po uzoru na epsku tradiciju. On priča priču o mladom paru Tariku i Merimi, sudionicima drugog fingiranog puknuća iste te brane u Lukavcu 27 godina kasnije. Zaljubljeni par mora pustiti u eter spomenutu radio dramu Katastrofa kako bi spasio Lukavčane od agresivnog vodenog proboja kroz branu. Priča je obogaćena klasičnim, propovskim proznim likovima u vidu vile koja stavlja mladog Tarika na kušnju, nudeći mu panaceju protiv mucanja pod uvjetom da se odrekne Merimine ljubavi i prihvati njezinu ljubav, te zločestog amoralnog Meriminog šefa s megalomanskim planovima za unaprijeđenje brane u wellness centar, prepun “sportista” i luksuznog svijeta, bez siromašnih ribara koji mukom zarađuju za svoj život uz rijeku. Drugi, razlomljeni video-zid, prikazuje motiv vode, točnije Lukavske brane, čija je uloga u konceptu cjelokupnog rada auditivno nadopunjavanje Lalinog narativa.

Okušavajući se u različitim medijima te ističući kontekstualnu uvjetovanost koncepta svakog idućeg postava, Raščić svoj projekt otjelovljuje ne kao jedinstveno umjetničko djelo već kao promjenjivi zbir elemenata koji – iako bi većinom mogli funkcionirati i samostalno – tvore kompleksan narativ u kojem je skriveno nekoliko razina čitanja; primjerice, pitanje održive energije, reinterpretacija epske tradicije, rodna i politička problematika, umjetničko djelo kao proces, intertekstualnost, kritika medija, itd. Slabije koncentriranog ili upornog gledatelja ovo bi (pre)obilje interpretativnih slojeva moglo umoriti, osobito ako se nakon gledanja videa u trajanju od nešto više od pola sata odluči pogledati i dokumentarni dio izložbe, koji samom fizičkom izmještenošću – u dvorani na katu – kao da predstavlja dodatnu razinu čitanja, nadopunjujući bajkoviti no istovremeno distopijski prostor priče o Tariku i Merimi povijesnim kontekstom i bilježenjem procesa istraživanja i razvoja projekta.

Osim suprotstavljanja fikcije (izložba) i činjenica (dokumentacija), projekt donosi još niz opreka od kojih su najzanimljivije dvije: s jedne strane, stapanje usmene predaje sa suvremenom tehnologijom, odnosno video formom, a s druge strane izbor monumentalnog ambijenta za uobličavanje intimne, ljubavne priče. Uzimajući epsku tradiciju kao polazište za svoj narativ, Raščić ju u svom videu ne samo reinterpretira i ironizira, već gotovo da stvara novi žanr, postavljajući pitanje (no ne dajući odgovor) što se događa kad usmena pripovijest biva fiksirana vizualno umjesto tekstualno. Potencijalno zamorno video-pripovijedanje umjetnica dinamizira dojmljivom scenografijom, izmjenom kadrova i doba dana, korištenjem toplih tonova u kontrastu sa sivim i zelenim tonovima splavi i projekcije vode u pozadini, stvarajući tako snažnu ambijentalnu vrijednost iskorištavanjem specifičnosti samog prostora dvorane Jedinstva.

Prije kojih desetak godina u malom mjestu Lukavac blizu Tuzle na lokalnom je radiju emitirana radio drama Katastrofa, čiji je motiv pucanja brane shvaćen doslovno. Ono što je nastupilo nakon emitiranja bilo je stanje opće panike: tvornice su upalile sirene, zatvorile svoje pogone i pustile radnike kućama, škole su se zatvorile i raspustile djecu, a legenda kaže kako je tog dana na ulicama spomenutog industrijaliziranog gradića bio viđen učitelj koji je, trčeći ne bi li spasio glavu, u ruci nosio – krletku.

Upravo u ovom događaju inspiraciju za svoje djelo Prokleta brana pronalazi umjetnica Lala Raščić. Sam rad dao bi se okarakterizirati kao work in progress koji se razvijao kroz period od dvije godine. Izložba prikazuje sve njegove aspekte: od video instalacije do dokumentarne izložbe koja pruža uvid u sam proces rada, odnosno u proces istraživanja, prikupljanja podataka i izgradnje projekta.

Prvi dio izložbe, onaj s video instalacijom, sastoji se od više dijelova: niza akvarela, dijela u kojem se može poslušati originalna radio drama, oveće splavi, velike video instalacije kojom se prikazuje voda, brana Modrac, i krajolik mjesta Lukavac te glavnog dijela – videa koji prikazuje umjetnicu, a koja nam pripovijeda priču. Upravo taj video povezuje čitavu prostoriju u jednu cjelinu, odnosno pruža narativ u koji se ostali eksponati mogu savršeno uklopiti i time pružiti posjetitelju apokaliptičnu atmosferu grada pometenog bujicom vode.

Oslanjajući se na bosansko-hercegovačku tradiciju pripovijedanja umjetnica nam iznosi distopijsku ljubavnu priču s elementima katastrofe smještenu u blisku budućnost 2027. godine. Priča ili ep prati protagoniste Tarika i Merimu od školske dobi do zrelosti u kojoj postaju ljubavni par koji se u maniri najboljih akcijskih junaka suprotstavlja divljem kapitalizmu ne bi li spasili svoje mjesto od katastrofe, odnosno od poplave. Kako bi ipak nešto ostavili tajnovitim, ovdje ćemo samo reći da priča tu ne staje, već prati putešestvije milog nam para diljem zemalja bivše države.

Vezano za samu pripovijest, ono što posebno intrigira i zaokuplja pažnju je odabir forme, a to je epsko pripovijedanje koje pruža jedan od ključeva za čitanje ovog rada i koje je, usuđujem se reći, njegova posebna vrijednost. Sama usmena pripovjedna tradicija ima svoje žanrovske podjele na ep kao junačku pjesmu i baladu ili romansu kao epsko-lirsku formu primjerenu zabavi žena i nejačadi uz vez oko ognjišta. U tom smislu, ep je “muška”, a balada “ženska pjesma”. Pripovijest o Tariku i Merimi svakako bi se dala svrstati u potonju kategoriju. Činjenica da umjetnica uzima baladu, s njom istupa u javnost i izvodi je u javnosti, u simboličnom smislu dokida privatno-javnu podjelu kao i tradicionalnu podjelu pripovijedanja na ono primjereno muškarcu i ženi. Istupanjem iz kućne sfere i preuzimanjem muške pripovjedne uloge, umjetnica se stavlja u ulogu osobe u javnosti zadužene za održavanje sjećanja na minuli događaj – u ulogu pripovjedača. Ovakva izmjena uloga svakako mrsi račune usmenom pripovijedanju te tjera publiku na promišljanje rodnih odnosa kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Također, spomenuta dekonstrukcija tradicije ujedno ne označava dokidanje s istom, upravo suprotno, vezivanje na pripovjednu tradiciju prije će iskazivati želju za kontinuitetom s “bosanskim magičnim realizmom”, dok bi izmjena uloga mogla označavati težnju ka stanovitoj dozi promjene u novom dobu. Ovome u prilog govori i neobičan, ali efektan spoj tradicionalnog pripovijedanja s pričom iz budućnosti.

Pažljivijem posjetitelju sigurno neće promaknuti gust i bogat podtekst samog epa koji prebire čitavu lepezu problematike naših krajeva, a čiju prisutnost zloguko predviđa i u ne tako dalekoj nam budućnosti. Društveno-politička stvarnost koja se nalazi u pozadini odnosno u kontrastu priči o čistoj ljubavi mladog para crnja je od najcrnje tranzicije koja i dalje traje: tajkunske malverzacije uzrokuju niz ekoloških katastrofa, a sve se to odvija u krhkoj političkoj strukturi BiH čiji najvrjedniji prirodni resurs – vodu tj. energiju crpi i sisa nezasitna EU, a sve nauštrb pitome lokalne zajednice. U takvoj konstelaciji moći Tarik i Merima potpuni su autsajderi čime predstavljaju pozitivnu figuru koja se postavlja u opoziciji crnilu divljeg kapitalizma balkanskog tipa, a što je upravo ona manihejska slika svijeta tako često prikazivana epskom tradicijom.

Odmjereni jednolični ritam pripovjednog tona u najboljoj maniri Šeherezade zarobljava i hipnotizira dok niz arhaičnih nazivlja i turcizama odvode barem par stotina godina unatrag u neku romantiziranu prošlost iz koje sigurni promatramo teška zbivanja budućnosti. No ipak kao i svaki drugi ep i ovaj ima sretan kraj u kojem dobro pobjeđuje zlo, a snaga ljubavi Tarika i Merime uspijeva spasiti svijet.

1. pregrada na vodotoku koja zadržava razinu vode na željenoj visini b. nasip kao zaštita od poplave
2.pregrada, prepreka čemu

U POGONu Jedinstvo  smo od  16. do 20. studenog mogli pogledati izložbu Prokleta brana koja je jedna od točki sastavljanja, ali i nastavljanja umjetničkog  projekta Lale Raščić.

Umjetnica rođena 1977. godine u Sarajevu školovala se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na postdiplomskom studiju pri Rijksakdemie van Beeldenden Kunsten u Amsterdamu. Općenito u svom radu, kao i u konkretnom slučaju Proklete brane objedinjuje ne samo razne likovne izražajne forme, već se oslanja i na književnost, performans, video i radio. Prokleta brana bi u njenom slučaju mogla stajati kao metafora moderne i suvremene umjetnosti koja, kao kakva silna bujica nekontrolirane vode (umjetničke inspiracije), razbija “jedinstvo” umjetničkog diskurza i otvara mnogostruke tokove u iskorištavanju raznih formi izražavanja. Ipak, ovdje je riječ o relativno “stvarnoj” brani, onoj u bosanskom mjestu Lukavcu koja je 2000. godine figurirala kao mjesto katastrofe u radio drami lokalne radio stanice. Ova samo fingirana katastrofa imala je za posljedicu veći efekt  od onoga kojeg je izazvao Rat svjetova Orsona Wellesa davne 1938. godine. Narativ koji umjetnica gradi polazeći od tog motiva, oslanja se i na bosansko-hercegovačku tradiciju epskog pripovijedanja. “Konačni” rezultat njenog promišljanja, istraživanja i suradnje s brojnim umjetnicima je ljubavna priča s društveno-političkim konotacijama, smještena u 2027, kada protagonisti imaginarne katastrofe u Lukovcu navršavaju 33 godine (dob i same umjetnice u počecima rada na ovom projektu). Na tragu antimodernističke kritike scijento-tehnokratske sadašnjosti i budućnosti, autorica dijalogizira s nasljeđem epskih utopija koje su u vremenu u kojem se počela razvijati svijest o zajedničkom identitetu nekog kolektiva pričale priče o djetinjstvu prvobitnog mentaliteta suprostavljenog silama “objektivnog” svijeta. U distopijskoj budućnosti Proklete brane umjetnica pretpostavlja krajnji fatalni i pogubni rizik do kojeg nas vodi tobožnje oslobađanje ljudskih potencijala. U metafori vode, simbolu nestalnog i promjenjivog, ali i onog što nas određuje i povezuje s drugima, umjetnica predstavlja svoj projekt u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banja Luci, New Orleansu,…  i tako relativizira i samu zatvorenost i konačnost umjetničkog djela naglašavajući proces stvaranja u kojeg smo pozvani i mi, sami gledatelji/slušatelji koji rušenjem unutrašnjih i vanjskih prepreka možemo značajno pridonijeti umjetnosti/umijeću života baš kao što su nekoć radili  i naši stari u dijalogu s epskim pripovjedačem.

Zagrebačka izložba u POGON-u Jedinstvo posebna je upravo zato jer je obuhvatila sve elemente ovog rada u nastajanju, ali i kreirala poseban ambijent na razmeđi stvarnosti i fabularnosti. Prvi dio izložbe predstavljao je ulazak u fikciju jednog umjetničkog koncepta: pontoni koji vode do videa u kojem umjetnica priča okvirni narativ o mladom inženjeru Tariku i njegovoj ljubi Merimi završavaju se instalacijom spasonosne splavi, dok rijeka svoj tok nastavlja u razasutim akvarelima brane i u dugačkim video-audio instalacijama bujice vode u pozadini. Drugi dio izložbe dokumentira proces nastanka ovog ambijentalnog rada – nudi se kao prostor umjetničke autoreferencijalnosti i razotkrivanja iznimnog kompleksa utjecaja na umjetnicu, od već spomenutog epskog pripovjedanja do radio-drame, rodnog pitanja pripovjedača /pripovjedačice, održivog razvoja, katastrofe… Višednevni diskurzivno-performativni program funkcionirao je kao izložba-događaj bazirajući se na dvama viđenjima izložbe od strane povjesničarke umjetnosti i kustosice Ivane Bago te umjetnika Siniše Labrovića, na razgovorima s umjetnicom, samom performansu te završnoj diskusiji stručnjaka iz različitih područja.

Prokleta brana složenošću svog koncepta nudi brojne mogućnosti čitanja, no čini mi se da tako nešto ne bi bilo moguće bez dokumentarnog dijela izložbe. Radu nedostaje cjelovitost i povezanost fiktivnog i dokumentarnog dijela. Pitanje je koliko bi se toga uopće dalo shvatiti bez objašnjenja geneze i u njega uključenih koncepata. Woodyallenovski gledano, u samom imaginarnom dijelu izložbe nedostaje luckasti pustolov i arheolog Tom Baxter, u ovom slučaju Lala Raščić koja bi se “trgnula” iz svoje fiktivne rutine i počela pričati s publikom objašnjavajući joj svoju započetu potragu i marljivo umjetničko/arheološko uklanjanje prašine sa svakodnevnice koju svi dijelimo. Ipak, izuzev toga i dalje se možemo oduševljavati  umjetničkim oživljavanjem naizgled banalnih stvari iz svakodnevnice  koje uspjevaju otvoriti imaginarni prostor metafore u kojem se mogu susresti ili sukobljavati brojni drugi koncepti i značenja. Taj “kao da” privid oživljava potencijale drugačijih doživljavanja i komunikacije na latentnom nivou pa ovakav primjer umjetnosti može funkcionirati kao poligon za prevladavanje starih sukoba koji bi kroz eksplicitnu distopiju mogao pokazati i alternativu budućnosti jer je u konačnici i sami dis (dis /di- dvostruko) topije ta ista dvostruka mogućnost.

U prostorima Pogona Jedinstvo nedavno se moglo upustiti u avanturu intelektualnog raftinga na slapovima konceptualne umjetnosti koju je za malobrojnu, hrabru zagrebačku publiku priredila mlada, višestruko nagrađivana umjetnica Lala Raščić, nakon što je predstavljanje istog rada imala u Sarajevu, Beogradu i Banja Luci.

Kombinatorika prostora i umjetničkog rada koji najviše dolazi do izražaja u povećoj video instalaciji, pozivaju na pokušaj osobnog rasplitanja ideja prožetih dimenzijama stvarnog i onog što sa stvarnim tek koketira.

U središtu svega –  priča. U pozadini priče – voda. Priča o vodi ispričana preko platna, natopljena mokrim zvucima što naplavljuju prostor. Prostor koji nije zabranjen, razgraničen, odijeljen. Riječ je o plutajućem prostoru, sa stazom poput onih poučnih puteljaka u prirodi na kojima se svako malo zaustavljaš kako bi pročitao poneku uputu, novi podatak, ili samo odmorio oko na nekom od prizora.

Zadatak koji se nadaje publici jest poslušati umjetničinu priču. Priču inspiriranu nevjerojatnim događajem kojeg je 2000. godine potaknulo emitiranje radio-drame Katastrofa u mjestu Lukavac u Bosni. Služeći se elementima usmenog pripovjedanja i to onog proizašlog sa bosansko-hercegovačkih prostora s karakterističnim predstavkama ideja i junaka, Lala Raščić pokušava publiku uvesti u distopijski svijet 2027. godine u kojoj se događa sveopća deterioracija junacima poznatog svijeta, simbolično naznačena u prikazu prirodne katastrofe motivom pucanja brane.

Ono što je karakteristično za rad Lale Raščić, a što dolazi do izražaja i u Prokletoj brani, nastojanje je da cijela izvedba bude shvaćena kao doživljaj. Ona od sebe odmiče standardnu ideju konvencionalne ilustrativnosti, a priželjkuje usredotočenost i integraciju publike u djelo, što je uočljivo na prostornoj razini, upošljavanjem neizostavne ambijentalnosti, kao i na razini njene izvedbe koja izražajnom gestikulacijom lica, promjenom ritma i modusa govorenja veže gledatelja uz platno.

Ono što bih izdvojila kao osobit doprinos ove izložbe jest odvojeni postav na gornjem katu galerije u kojoj su izloženi materijali kojima se umjetnica služila prilikom pripremnih istraživanja. Riječ je o prikazu elemenata koji čine kostur njenog djela. Vrijednost ovog dijela postava nadilazi njegovu dokumentarističku stranu koja zadovoljava puku znatiželju i potrebu za otkrivanjem trivije i tehničkih detalja. Ovaj dio izložbe postaje svojevrsno drugo čitanje samog djela, pozivanje na otkrivanje njegove unutrašnjosti. Prva asocijacija na odnos između ova dva postava, vodi do Brecthovog dramaturškog postupka Verfremdungseffekt. Dok se nalazite u donjoj prostoriji u kojoj je smješten glavni dio postava, preplavljuje vas osjećaj uronjenosti u poziciju slušatelja (i gledatelja) koji upija događaje, koji se na neki način poistovjećuje i suosjeća. Ta intimnost trenutka nije naprasito prekinuta kao što je to često znao biti slučaj s Brechtovim dramama. Ovdje je “prekid” stavljen na izbor gledatelju koji osim svog emocionalnog upuštanja u priču, može posegnuti i za drugim razinama koje ta izvedba nudi. On dakle može krenuti putem intelektualne empatije, stavljajući motive i oblike u odgovarajuće kontekste, shodno onom što nalazi dojmljivijim ili možda sebi bliskijim, bilo da je riječ o ekološkoj, geo-političkoj i energetskoj problematici ili pak o narativnim tradicijama umjetničinog kraja.

Od 16. do 20. studenog u Pogonu Jedinstvo bile ja postavljena izložba Lale Raščić pod nazivom Prokleta brana. Izložba je inspirirana stvarnim događajem emitiranja radio drame Katastrofa koje je u bosanskom mjestu Lukavcu izazvalo efekt Rata svjetova Orsona Wellesa. Motiv pucanja brane iz originalne drame autorica provlači kroz narativ koji gradi i u kojemu se neprestano iščekuje, naslućuje i naposljetku događa – katastrofa. Kako prikazati život u kojem nam katastrofa konstantno visi nad glavom, bila ona stvarna prijetnja, ili pak izmišljena, poput ove u Lukavcu? Ne postoji jedan način. Zato je Lala Raščić odlučila u svoju izložbu staviti video, slike, audio dramu, splavove… Katastrofa je u Pogonu. Ona se osjeti.

Kako je brana postala prokleta

Godine 2008. umjetnica je od brata saznala za priču o Katastrofi. Tada je boravila u New Orleansu i ideja sveprisutne katastrofe zaokupila je njenu maštu. Počela je istraživati događaj iz Lukavca i graditi svoj višeslojni projekt. Njena priča inspirirana je bosanskohercegovačkom tradicijom epskog pripovjedanja. Usmena tradicija epova, balada, romansi i nepismen pjesnik kao performer, glavne su odrednice koje je nastojala uključiti u svoju priču. Upravo zbog toga izložbu nije htjela izlagati u galerijskim ili pak muzejskim uglancanim prostorijama. Izlagala je po kavanama, starim tvornicama, koncertnim prostorima, u duhu narodnog epskog pripovjedanja. Ono što odudara od tog duha jest činjenica da je Lala Raščić žena, a žene su rijetko bile epske pjesnikinje junakinje, one su imale svoje mjesto u epovima koje je obično bilo uz kotao, s djetetom u naručju ili pak šivaćom iglom u ruci. Na taj način je, svjesno ili ne, umjetnica stavila i rodno pitanje u fokus. Podizanjem Proklete brane, umjetnica je srušila neke druge brane, dotaknula se brojnih važnih tema – pitanja ekologije, neokapitalizma, Europske unije. U priči se pojavljuju poduzetnici, manipulatori, pogodovanja, rasprodane tvornice.

Godina je 2027. Tarik je mladi inžinjer, a Merima je njegova ljubav. On ju neprestano upozorava kako im prijeti opasnost od poplave. Stanovnike Lukavca mogu spasiti jedino ako emitiraju radio dramu Katastrofa iz 2000. godine. To je jedini način da ih upozore, da izazovu reakciju. Što će učiniti? Kako izgleda romansa u budućnosti? Razlikuje li se od romansi danas i na koji način? Sve su to pitanja koja nam se otkrivaju prilikom gledanja ovog rada.

Pejzaž grada budućnosti

Industrijalizacija nije samo proces ekonomskog razvoja, ona ima i svoje društvene posljedice. Scenarij budućeg društva sami pišemo svakoga dana, trošeći više i više, ne zamarajući se očuvanjem prirode, eksploatirajući sve što dotaknemo. Lala Rašćić pokušala je dočarati društvo (bliske) budućnosti kao svojevrsno upozorenje, ali i suočavanje sa situacijom u kojoj se nalazimo.

Perfromans uživo je jedna forma, snimanje istog transformira ga u potpuno novi svijet. On ne bi bio toliko snažan da nije snimljen. Sama estetika videa je dovedena do savršenstva, izmjenom dana i noći naglašava se prolaznost vremena, osvjetljenje prati ritam priče i sve je tamnije kako ide ka vrhuncu. Krupnim i bliskim planovima naglašava se Lalino pripovijedanje i ostavlja dojam blikosti, obraćanja publici, izravnog kontakta.

Slike koje je umjetnica naslikala za ovaj projekt reprodukcija su fotografija, a korištena je tehnika akvarela. I zbilja, postoji li bolja tehnika za ilustriranje priče o poplavama nego akvarel? Romantični akvarel kojim se slikaju cvjetići i priča o katastrofama. To je sukob, sukob koji se provlači kroz čitavu instalaciju.

Ovaj projekt nije završen i on će poprimati nove oblike, nove boje i novu živost. Trenutno slijedi prevođenje za izvedbu u New Orleansu, što će radu dati potpuno drugu dimenziju. U jednom dijelu narativa Lala kaže “pejzaž grada budućnosti zamijeni se s ogoljenom istinom”. Ma koliko se činilo kao fikcija, ova izvedba je upravo to – istina, i u tom smislu je treba shvatiti kao oku ugodno sukobljavanje s društvom u kojem živimo, tradicijama koje još uvijek nosimo na leđima i teretom koji prebacujemo za budućnost. A budućnost će doći. Ona je prokleta brana, katastrofa koja nam konstantno visi nad glavom.