“Ako se građanska umjetnost uzimlje kao desna, postavlja se pitanje kako se spram nje odnosi lijeva umjetnost, kako glasi definicija umjetnosti četvrtog staleža, koje su njene likovne karakteristike itd.”, Krsto Hegedušić, Problem umjetnosti kolektiva, 1932.

Izložba obrađuje Udruženje umjetnika Zemlja (1929. – 1935.) kao primjer angažiranog djelovanja slikara, kipara i arhitekata te njihovog traženja odgovora na pitanje što je to lijeva umjetnost, umjetnost stvarana kolektivno i namijenjena za kolektiv. Razumijevanje ove specifične umjetničke prakse nije moguće bez njezinog smještanja u širi društveno-politički kontekst Kraljevine Jugoslavije i međuratnog perioda. Riječ je o razdoblju koje obilježavaju širenje kapitalizma i opća privredna kriza, zabrana radničkog organiziranja i progresivnog političkog djelovanja pod diktaturom dinastije Karađorđevića, o vremenu nadolazećeg fašizma.

Komunistička partija Jugoslavije u ilegali je od 1920. pa umjetnost nerijetko preuzima ulogu političke propagande. Stoga izložba stavlja naglasak na djelovanje komunista i njihovih simpatizera kroz kulturno-umjetničke kanale i u tom kontekstu sagledava Zemlju. Djelovanje Zemlje vraća nas u Zagreb između dva svjetska rata, grad koji je 20-ih kao jedno od industrijskih i financijskih središta nove države naglo narastao, da bi već u sljedećem desetljeću još brže pao. U blatu sirotinjskih naselja, među čijim je stanovnicima svakim danom sve više nezaposlenih, ocrtavaju se antagonizmi imanentni kapitalističkom društvenom uređenju.

Kako se zemljaški program angažirane umjetnosti može iznova čitati na pozadini složenih političkih odnosa i zaoštravajućih socijalnih prilika predratnog Zagreba? Preslike grafika i crteža te arhivskih dokumenata i novinskih članaka podijeljene su u dvije cjeline koje korespondiraju s ta dva aspekta – političkim djelovanjem i poražavajućim „stanjem na terenu“, u gradu čija se bijeda ne može do kraja razumjeti bez slike sela. Nasljeđe ove heterogene skupine umjetnika, arhitekata i inženjera, među kojima je bilo i seljaka i radnika, razbacano po brojnim privatnim i javnim arhivima i dijelom izgubljeno, ne daje jednostavne odgovore, stoga je okvir u kojem ga predstavljamo zamišljen i kao poticaj za raspravu. Iako su trešnjevački slamovi, kojima su se bavili zemljaši, danas prisutni samo u tragovima, kvart u koji smještamo vlastito (kolektivno) djelovanje danas je ponovo jasna slika kapitalističkog grada. Antagonizmi koji su mu i danas imanentni ukazuju na to da je problem umjetnosti kolektiva – kako su zemljaši nazivali svoju praksu, ističući opreku spram individualne pozicije buržujskog umjetnika koji zastupa klasne interese eksploatatora – danas jednako aktualan.

Izložbu prate predavanja Tamare Bjažić Klarin o stambenom pitanju međuratnog Zagreba i Ivane Perice o sukobu na književnoj ljevici. Predavanja će biti najavljena posebno.

Istraživanje i koncepciju izložbe potpisuju [BLOK] – Ivana Hanaček, Ana Kutleša, Vesna Vuković, suradnik povjesničar Nikola Vukobratović, dizajn Nina Bačun i Roberta Bratović (Oaza), koordinaciju Sana Perić i tehnički postav Tajana Meter i Lucija Brkan.

Na izložbi su izloženi dokumenti iz arhiva sljedećih institucija: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Institut za povijest umjetnosti, Institut za povijest i teoriju arhitekture – ETH Zürich, Hrvatski muzej naivne umjetnosti (donacija Josip Depolo), Hrvatski državni arhiv, Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Likovni arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Izložba je dio projekta Kartografije otpora koji organizira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe u partnerstvu s [BLOK]-om.

Izložba je otvorena do 21. veljače 2017. od utorka do petka od 16 do 20 sati i subotom i nedjeljom od 11 do 18 sati. Tijekom zimskih praznika (od 24. prosinca 2016. do 2. siječnja 2017.) izložba je zatvorena.