Tekst Kultura kao zajedničko dobro objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Privatizacija, nacionalizam, centralizacija

Kulturni sustav u Hrvatskoj strukturno su obilježili dominantni tranzicijski procesi na prijelomu 1990-ih: privatizacija, nacionalizam i centralizacija. Za razumijevanje današnje strukture tog sustava i djelovanja aktera nezavisne kulture u njemu potrebno je krenuti od te geneze. Ti procesi su uglavnom poznati, ali radi rasvjetljavanja njihovih konzekvenci nije ih naodmet rekapitulirati.

Već u jeku ekonomske, socijalne i političke krize jugoslavenskog samoupravnog i federativnog sustava sredinom 1980-ih, mjere stabilizacije i strukturnih prilagodbi započinju tranzicijske procese intenziviranjem slobodno-tržišnih odnosa i pripremom pretvorbe vlasništva.^[1] Međutim, raspad Jugoslavije, dokidanje zajedničkog tržišta i ratovi donose ogroman ekonomski šok. Primjerice, prvih godina 1990-ih ekonomska aktivnost Hrvatske gotovo se prepolovila u odnosu na prethodno desetljeće.^[2] Iako su zasebne ekonomske politike republika i ekonomski nacionalizam bili karakteristika i federativne države,^[3] restrukturiranje u 1990-ima se nastavlja u bitno izmijenjenim ekonomskim i društvenim okolnostima. Primarni fokus ekonomske politike u novoutemeljenoj Republici Hrvatskoj bila je prvobitna akumulacija: prebacivanje ekonomske proizvodnje u ruke tehnokratsko-menadžerske klase i političkih poslušnika bez značajnog priljeva novog kapitala.

Privatizacija je rezultirala koncentriranjem vlasništva i interesom novih vlasnika za brzim izlaskom iz gubitaka, što je u uvjetima ekonomske kontrakcije i nedostatka svježeg kapitala uglavnom značilo prestanak proizvodnje, otpuštanje radnika i rasprodaju pogona i imovine. Fokus na promjenu vlasništva namjesto na održanje i razvoj proizvodnje doveo je time do razaranja industrijskog sektora koje je imalo posve drugačiji karakter od deindustrijalizacije u zapadnim ekonomijama.^[4] Proces privatizacije koji je rezultirao deindustrijalizacijom danas se uglavnom smatra kriminalnim.

Kraj 1990-ih donio je sanaciju posrnulih banaka i njihovu rasprodaju stranim financijskim institucijama, a novopridošli kapital uglavnom se usmjerio kreditiranju potrošnje i građevinskog balona. Građevinski balon se temeljio na prenamjeni napuštenih industrijskih prostora i bio je kratkog vijeka: raspukao se krajem 2007. godine. Međutim, ovim usmjerenjem na gradnju, rasprodaja prostornih resursa i prateća prostorna politika postali su dominantnim strategijama akumulacije, dok se ostatak ekonomske aktivnosti prebacio uglavnom na kreditno financiranu unutrašnju potrošnju. Niskoproduktivni uslužni sektor na čelu s trgovinom i turizmom preuzeo je primat od industrije, s velikim porastom sezonske radne snage u atipičnim oblicima zaposlenja. Iz tog procesa nastala je hrvatska varijanta rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom, generirajući sve veću, iako prikrivenu nejednakost.

Tranziciju je, u globalnim okvirima, potaklo neoliberalno preustrojavanje ekonomskog sistema: post-blokovska integracija svjetskog tržišta, nova međunarodna podjela rada i slobodno kolanje kapitala. Međutim, globalno ekonomsko preustrojavanje teklo je paralelno i povezano i s preustrojavanjem svjetskog sistema država. Politički projekti odvajanja i stvaranja novih nacionalnih država artikulirali su se kao kolektivna aspiracija za ulaskom u taj svjetski sistem država, no time su često prikrivali dramatične dimenzije ekonomske prilagodbe. Stvaranje mono-etničkih država iz zajednica naroda poput federativne Jugoslavije legitimirao se na različite načine. Poseban značaj u hrvatskoj politici razdvajanja od jugoslavenskog društva zauzela je instrumentalizacija religije i kulture kako bi se izgradio novi nacionalni identitet, iščišćen od povijesne povezanosti s drugim jugoslavenskim narodima. Klerikalizacija društva, dokidanje kulturnih veza, jezični purizam, protjerivanje narodnjačke glazbe, izbacivanje knjiga iz knjižnica i uništavanje spomenika bili su prateći procesi raspadu, ratnom razaranju, etničkom čišćenju i uništavanju ljudskih života.^[5]

Dramatična događanja postjugoslavenskih ratova i kriminalne privatizacije ispreplela su se s unutarnjim strukturnim promjenama. Neoliberalizam i globalizacija donijeli su izlazak iz režima socijalističkih, socijalnih i razvojnih država. To je, s jedne strane, rezultiralo time da društva više nisu mogla usmjeravati ulaganja prema specifičnim ciljevima društvenog razvoja, poput geografski ujednačenijeg razvoja. S druge je strane rezultiralo smanjenjem manevarskog prostora nacionalne ekonomske politike i izmicanjem ekonomije izvan dosega politike. U Hrvatskoj je to dovelo do značajne institucionalne i geografske centralizacije. Regije koje su ostale izvan rentijerske ekonomije ustoličene u Zagrebu i turističkom priobalju počele su zapadati u nerazvijenost i besperspektivnost. S propadanjem industrijskih pogona i kombinata razmještenih po manjim i većim sredinama propadale su osnove lokalnih ekonomija i institucije društvene solidarnosti. Zamijenilo ih je neformalno stranačko upravljanje zapošljavanjem i dodjelom natječaja i novonastajući konzervativni sustav solidarnosti^[6] koji karakteriziraju ovisnost o obitelji, crkvenoj infrastrukturi i veteranskim primanjima.

Kako su ti procesi oblikovali kulturni sustav?

Privatizacija, nacionalizam i centralizacija u značajnoj mjeri su promijenili i zatečeni kulturni sustav. Najočitija neposredna promjena bila je instrumentalizacija kulture tijekom 1990-ih u cilju izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta. Taj kulturni identitet zasnivao se na prigrljenoj samostojnosti vjekovne nacionalne kulture i internalizaciji periferne pozicije unutar civilizacijskog mitologema o predziđu Europe kao kulturno i religijski jedinstvenog prostora. Tendencije i proponenti socijalističkog modernizma, angažirane i kritičke kulture prognani su iz sustava, a njih su zamijenili “nacionalno osviješteni” i politički podobni kadrovi.

Tu najočitiju, ideološku reorijentaciju pratila je u 1990-ima temeljita redukcija strukture kulturnog sustava. Nacionalističku kulturnu politiku, parohijalnu i provincijalnu, primarno su zanimale velike institucije nacionalne kulture: kazališta, baštinske institucije, kinematografija i književnost. Na drugom kraju sustava, institucionalna infrastruktura koja se razvila tijekom socijalizma – poput kulturnih centara u lokalnim zajednicama, omladinskih centara kojima je upravljala socijalistička omladina ili pak studentskih centara pod sveučilištima – prepuštene su propadanju. Upravo kao što je propadanju prepuštena i radnička kultura i njena infrastruktura u velikim poduzećima koja su poticala kulturno i društveno djelovanje unutar sfere rada. Konvergencijom tih triju procesa kulturni je sustav postao manje participativan i demokratičan. Za širu zajednicu ostao je otvoren uglavnom kroz folklornu i religijsku kulturu, iako ga je istodobno obilježavala politička cenzura kulturnih formi popularnih među radničkim slojevima kao što je narodnjačka muzika,^[7] koja se nije dala svesti u nacionalne okvire. Tih 1990-ih sektor se u cjelini preusmjerio prema elitizaciji kulture. Upravljanje sektorom, materijalnim resursima i na koncu kulturnom politikom, centralizirano je na onim instancama koje su bile izravno u dosegu političkih struktura – Ministarstvu kulture, županijama i gradovima.

Sve navedeno – fokus na reprezentativne institucije, zapuštanje infrastrukture okrenute prema kulturi koja je nastajala u široj društvenoj zajednici te ostrakizam modernističke, angažirane i kritičke kulture – dovelo je do toga da su proponenti alternativne i subverzivne kulture bili uglavnom isključeni iz pristupa kulturnom sustavu. Konzekvenca je bila ta da se tijekom 1990-ih izvaninstitucionalna kultura rekonstituirala u okrilju antiratnih i ljudskopravaških inicijativa i medija koji su tijekom desetljeća de facto bili primarna politička opozicija nacionalističkoj represiji, progonu društvenih manjina i privatizacijskom kriminalu.

S krajem Tuđmanove demokrature i izborima 3. siječnja 2000. započinje proces “normalizacije” u kojoj koalicijska vlada korigira neke konzekvence procesa prethodnog desetljeća. Modernizam ponovno biva prihvaćen unutar sustava, uvode se kulturna vijeća kao instanca stručnog odlučivanja i otvaraju se financijska sredstva za kulturu koja djeluje izvan institucija. Međutim, ekonomizam zamjenjuje nacionalizam, pa vodeće pozicije u institucijama od nacionalno osviještenog i politički podobnog kadra često preuzima dokazani kulturno-menadžerski kadar koji ne talasa. Još važnije, izostaju strukturni zahvati koji bi adresirali produkcijski i socijalni jaz između kulture unutar velikih ustanova čiji su osnivači država i gradovi te isključenog ostatka u kojem se nastanila suvremena kultura. Kulturni sustav osificira zatečeno stanje institucionalne kulture, pritom kočeći razvoj novih inicijativa, tendencija i organizacija unutar kulturnog sustava neadekvatnom i dugoročno stagnirajućom podrškom. ^[8]

Ranih 2000-ih, slabljenjem projekta izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta, velike institucije poput nacionalnih kazališta i muzeja izolirane su od društva te se muče otrgnuti se toj situaciji. Matica hrvatska i HAZU, noseće kulturne i znanstvene institucije nacionalističke kulture, postaju drugorazredne baštinske ustanove. Istodobno, marginalizirani dijelovi sustava poput centara za kulturu i studentskih centara nastavljaju djelovati u krajnje nezahvalnim uvjetima koji su tek donekle poboljšani slabljenjem političke kontrole i dostupnošću projektnih sredstava. Primjerice, 2003. Kultura promjene u zagrebačkom SC-u otvara Teatar &TD, Galeriju SC i MM centar širem kulturnom sektoru.

Izvaninstitucionalna kultura izlazi iz antiratnog i ljudskopravaškog okvira i pokreće niz inicijativa i organizacija civilnog društva čiji je rad s jedne strane usmjeren prema stvaranju novog u kulturi, s druge strane prema izgradnji uključivog i pravednijeg društva. U tom periodu nastaju neke od danas najistaknutijih organizacija hrvatske kulture poput BADco., BLOK-a, Drugog mora, Kontejnera, Kugla glumišta, Što, kako i za koga/WHW, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81, Tale i Udruženja za razvoj kulture/Močvare. Međutim, financijska sredstva koja Ministarstvo kulture i jedinice regionalne i lokalne samouprave otvaraju za djelovanje nezavisne kulture ostaju tijekom 2000-ih vrlo ograničena i razvoj aktivnosti tih organizacija nastavlja ovisiti o podršci stranih donatora. Istodobno, dostupnost prostora za rad te produkciju i prezentaciju rada tih novonastajućih aktera sveden je na svega nekoliko skvotiranih, napuštenih ili unajmljenih prostora.

Kultura kao zajedničko dobro

Akteri nezavisne kulture od ranih 2000-ih usmjerit će svoje djelovanje na promjenu okvira kakav je proizašao iz spomenutih tranzicijskih procesa. Kroz izgradnju zajedničkih organizacijskih struktura i novih modela kolektivnog djelovanja gradit će ujedno i “kulturnu politiku odozdo”.^[9] Primjerice, kroz povezivanje organizacija nezavisne kulture diljem Hrvatske u mrežu Klubtura, od 2002. djelovat će protiv centralizacije kulture u velikim gradovima koja nezavisnu kulturu pogađa podjednako kao i ostatak kulturne proizvodnje.^[10] Podizanjem kolektivnog kapaciteta za djelovanje prema društvenom kontekstu, jačanjem organizacija nezavisne kulture u sredinama izvan Zagreba i uključivanjem aktera u kulturna vijeća, scena će osigurati i sredstva za djelovanje nezavisne kulture na različitim razinama državne, regionalne i lokalne uprave, što će onda 2011. kulminirati kreiranjem Zaklade Kultura nova. U sustavu u kojem su organizacije u polju kulture u drastično nepovoljnijem financijskom položaju od ustanova jer mogu računati samo na financiranje projektnih troškova, Kultura nova će nezavisnoj kulturi osigurati barem kakvo-takvo pokrivanje organizacijskih troškova.

Međutim, nepremostiv problem bio je i ostao nedostupnost prostora potrebnih za rad nezavisne kulture i civilnodruštvenog sektora u cjelini. Rijetki prostori dostupni nezavisnoj kulturi u 2000-ima bili su nedovoljni i neadekvatni za potrebe mnoštva aktera i mnoštva aktivnosti. Problemu prostora nezavisna kultura pristupit će također kolektivnim djelovanjem. Scena gradi modele zajedničkog korištenja kojima pokušava maksimizirati njihovu korisnost. U Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku počinje se zagovarati da gradske uprave dio prostora koji su primarno ostali napušteni u privatizacijskim procesima 1990-ih, prenamijene za javne potrebe.^[11] Projekti Nevidljivi Zagreb i društveni centar Mosor Platforme 9,81, desetodnevno zauzimanje bloka Badel-Gorica pod nazivom Operacija:grad u zajedničkoj organizaciji Platforme 9,81 i BLOK-a i uz sudjelovanje većine organizacija zagrebačke nezavisne kulture, kao i zauzimanje i otvaranje privremenog ilegalnog centra za kulturu i mlade Jedinstvo pod inicijativom Saveza udruga Operacija grad, u Zagrebu će sredinom 2000-ih artikulirati problem kulture kao problem zajedničkog dobra.

U kojem smislu zajedničkog dobra? U raspravama se pojam zajedničkog dobra često koristi istoznačno s pojmom javnog dobra. Javno dobro predstavlja dobro iz čijeg korištenja, bilo zbog naravi dobra (poput zraka) ili društvene regulacije dobra (poput javnog zdravstva), nije moguće isključiti druge. Također, korištenje javnog dobra ne umanjuje mogućnost drugih da ga koriste. Takvo je dobro, ukratko, neisključivo i nekonkurentsko. Za razliku od javnog, zajedničko dobro jest po svojoj naravi ograničeno i stoga iziskuje da zajednica koja ga koristi uredi način njegova korištenja ne bi li se osigurala održivost tog dobra (poput izvora pitke vode i ribljeg fonda). Iz rakursa nezavisne kulture 2000-ih bitno je da zajednička dobra često nisu zaštićena od procesa privatizacije, dapače nekad iziskuju kolektivno djelovanje zajednice kako bi se otrgla iz privatiziranog korištenja i konstituirala kroz pozajedničenje dobara.^[12] U kontekstu Hrvatske takve procese pozajedničenja dobara – borbe za njihovu dostupnost društvenoj zajednici – specifično možemo vidjeti kao suprotstavljene privatizacijskoj i rentijerskoj ekonomiji. Istodobno, upravljanje zajedničkim dobrom je kolektivno i participativno, suprotstavljeno centralizacijskoj i etatističkoj logici upravljanja.^[13]

Za širu društvenu zajednicu kulturno dobro koje je zajedničko uspostavlja se kao otvoreno – dostupno svima koji imaju potrebu za njim,^[14] ali uvjetovano preuzimanjem su-odgovornosti za pozajedničenje, održavanje i vođenje dobra. S obzirom na procese 1990-ih koji su kulturu de-demokratizirali i kulturnu infrastrukturu učinili nedostupnima velikom dijelu stanovništva, nastojanja nezavisne kulture u 2000-ima mogu se shvatiti kao nastojanja da prostorni resursi za sudjelovanje u kulturi postanu dostupniji za stvaralaštvo društvene zajednice, a da kultura djelovanja kroz te zajedničke prostore bude prihvaćena kao faktor transformacije gradova i društva u cjelini. Artikulacija stava o kulturi kao sredstvu razvoja zajednice i prostornim resursima kao sredstvu dostupnosti kulture najočitija je u Deklaraciji o položaju nezavisne kulture i mladih u razvoju Grada Zagreba – Pravo na grad koju su akteri nezavisne kulture sastavili 2005. godine.

Prizma zajedničkih dobara dobila je poseban značaj u borbama za društvenu pravdu s krizom 2008. godine, najvećom krizom od konsolidacije globalnog neoliberalnog režima u 1990-ima. Neoliberalizam obilježava nova međunarodna podjela rada u kojoj kapital bira gdje su mu cijena radne snage i ukupni uvjeti za ostvarivanje viška vrijednosti povoljniji. Izmještanje proizvodnje je dovelo do pada cijena nekih potrošačkih dobara, ali i do pada nadnica velikog dijela radništva u “prvom” i “drugom svijetu” koji svoju potrošnju moraju financirati zaduživanjem. S druge strane, neoliberalizam karakterizira privatizacija dobara, deregulacija i uvođenje tržišnih odnosa u sve šire sfere društvenih procesa, uključujući sferu socijalne države i kulture. Kriza 2008. godina započela je krizom stambenih kredita, a spašavanjem banaka prelila se u krizu javnog duga. Ljudi su masovno ostajali bez krova nad glavom, dok su države bile prisiljene privatizirati javna dobra i usluge kako bi pokrile dug banaka. U toj konstelaciji, prakse “zajedničkih dobara” postale su djelatnom kritikom neadekvatne tržišne i državne regulacije društvenih potreba, artikulirajući zahtjev da se upravljanje tim resursima (stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, prehrana…) vrati pod demokratsko upravljanje zajednice.

Međutim, ako se ta perspektiva otvorila globalno u 2008., ona je u lokalnom kontekstu imala zasebne geneze. Primjerice, u slučaju Multimedijalnog instituta pitanju zajedničkih dobara pristupilo se nešto ranije iz dva polazišta. Pojam i perspektiva zajedničkih dobara artikulirala se kroz nastojanje da proizvodnju kulture i znanja postavimo na modelu zajedničke proizvodnje bez privatnog vlasništva kakav postoji u sferi slobodnog softvera. Oživotvorenje te ideje bio je izdavački projekt Egoboo.bits koji je okupio desetke muzičara, književnika, VJ-a i filmaša koji su svoja djela izdavali pod licencom slobodnog softvera. Rad na stvaranju uvjeta za proizvodnju kulture i znanja bez ograničenja intelektualnog vlasništva nailazio je, međutim, na granice u pravnom režimu, čemu ni upotreba GNU Opće javne licence niti Creative Commons licenci nije uspijevala doskočiti, nego tek masovni politički neposluh piratstva. Pri otvaranju društvenog i kulturnog centra MaMa 2000. godine, jednog od rijetkih prostora tada dostupnih nezavisnoj kulturi u Zagrebu, vodili smo se idejom prostora kao otvorenog, zajedničkog resursa koji druge inicijative i organizacije mogu koristiti kako bi razvijale i predstavljale vlastite aktivnosti. Iz susreta tih dvaju perspektiva, upravljanja prostorom kao resursom šire zajednice i digitalnih zajedničkih dobara, problematika prostora artikulirala se kao problematika zajedničkog dobra.

Kultura za zajedničko dobro

Borba za prostore kulture kao zajednička dobra, do koje dolazi konfrontacijom aktera zagrebačke nezavisne kulture s Gradom oko budućnosti bloka Badel-Gorica 2006. godine, inicirala je šire propitivanje privatizacijske pljačke 1990-ih i njenog utjecaja na uništavanje prostornih potencijala za javne potrebe lokalnih zajednica. Developerski projekti lišeni bilo kakvih javnih funkcija zatvarali su horizont daljnjeg razvoja tih sredina. Ta šira perspektiva narednih godina evoluirala je u niz borbi za zajednička dobra izvan područja kulture. Gradeći alijanse kroz pokret za Pravo na grad,^[15] akteri nezavisne kulture diljem Hrvatske aktivno su se uključivali, primjerice, u konfrontacije protiv privatizacije javnog prostora Varšavske ulice u Zagrebu, kampanju protiv izgradnje golf terena i vila na Srđu ponad Dubrovnika, pomoć radnicama tekstilne tvornice Kamensko protiv prostornih špekulatora koji su uništili njihovu tvornicu ili pak prikupljanje potpisa za referendum protiv odluke hrvatske vlade da koncesijom monetizira autoceste kako bi pokrila dugove krize 2008. godine.

Kultura se u tom širenju perspektive pomakla s fokusa na isključeno i manjinsko kroz koji je stasala u 1990-ima prema fokusu na mehanizme proizvodnje ekonomske i političke nejednakosti i isključenosti većine u društvu. Ukratko, protiv rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom. Te borbe nadilaze neposredna pitanja i kontekst kulture, ali i otvaraju povratno perspektivu razumijevanja kulture kao prostora u kojem društvo artikulira viziju svoje budućnosti. Polazeći od problematike dostupnosti prostornih resursa kao zajedničkih dobara u kojima nastaje kultura, otvorio se horizont u kojem privatizacija prostora i rentijerska ekonomija onemogućavaju razvoj sredine u kojoj većina živi u socijalno pravednu, inovativnu i održivu.

Unatoč takvim nastojanjima aktera nezavisne kulture, koja su uglavnom nailazila na otpor, kultura je zahvaljujući kumulativnom djelovanju vlasti od 1990-ih naovamo za većinu uglavnom svedena na sferu elitne kulture ili pak komercijalizirane potrošnje.^[16] Za umjetnike i stvaratelje koji pak djeluju u izvaninstitucionalnoj kulturi, svedena je na sferu nesigurnog rada u neadekvatnim prostornim i produkcijskim uvjetima te, naposljetku, na životarenje. Time kulturno stvaranje postaje opredjeljenje onih koji su spremni na socijalnu degradaciju ili su pak u privilegiranoj poziciji. Kulturni sustav kakav imamo ostavlja malo prostora socijalnoj pravdi, društvenoj promjeni i inovaciji. Politički konformizam, okoštalost i minimalna spremnost za promjenu njegove su trajne karakteristike. Međutim, kultura nije izolirana sfera djelovanja i ne pripada samo slobodnom vremenu, nego je usko povezana s društvenim transformacijama i unatoč ukupnom deklasiranju predstavlja medij kolektivnog pregovora oko budućnosti – pa i kroz borbu za dostupnost resursa. Ona je integralno povezana s vrijednosnim sustavom, obrazovanjem, socijalnim i psihičkim blagostanjem, ekologijom i, naravno, ekonomijom. Međutim, da bi iz potencijalnog stanja prešla u aktivno djelovanje, kultura mora izaći iz ovdje istaknute svedenosti i demokratizirati se kao zajedničko dobro.

^[1] Ivan Ribnikar, “Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji)”, Društvena istraživanja-Časopis za opća društvena pitanja 2, br. 3 (1993.): 31–49.

^[2] Ivo Bićanić i Dora Tuđa, “Dugoročne serije BDP-a Hrvatske”, Privredna kretanja i ekonomska politika 23, br. 1 (2014.): 37–69.

^[3] Zdravko Petak, “Ekonomski federalizam u socijalističkoj Jugoslaviji”, Politička misao 49, br. 4 (2012.): 212–27.

^[4] Marija Penava i Marko Družić, “Industrijska politika Hrvatske – pogled s aspekta deindustrijalizacije”, u Zbornik radova znanstvenog skupa: Razvojni potencijali hrvatskog gospodarstva, ur. Gordan Družić i Ivo Družić (Zagreb: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2014.), 153–73.

^[5] Ante Lešaja, Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, Profil, 2012.)

^[6] Danijela Dolenec, “Vojnička država? Veterani i socijalna država u Hrvatskoj”, Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 14 (2017.): 55–76.

^[7] Dražen Cepić, Class Cultures in Post-Socialist Eastern Europe (Routledge, 2018): 54ff.

^[8] Valja u ovom pregledu razvoja kulturnog sustava spomenuti i kulturne industrije, koje su tijekom 1990-ih doživjele i privatizacijsku pljačku poput ostatka industrije i nacionalističku instrumentalizaciju poput ostatka kulture. U 2000-ima krenule su se oporavljati. Međutim, do kraja desetljeća film i knjiga će imati trasirane posve drugačije sudbine, jer će Hrvatski audio-vizualni centar omogućiti filmu otpornost na krizu i tehnološke promjene, dok će u slučaju knjige izostanak ozbiljnih zahvata, prije svega razbijanja uvezanosti izdavačkih, distribucijskih i knjižarskih aktivnosti, nakon 2008. rezultirati time da će veliki izdavači prolaziti kroz spajanja i stečajeve koji će iz temelja urušiti stabilnost izdavačke industrije.

^[9] Emina Višnić i Sanjin Dragojević, A Bottom-up Approach to Policy Making: Independent Culture and New Collaborative Practices in Croatia (Amsterdam, Bucharest, Zagreb: policies for culture, 2008)

^[10] Kruno Kardov i Ivana Pavić, “Clubture: profil organizacija i suradničke prakse”, u Clubture: Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., ur. Dea Vidović (Zagreb: Clubture, 2007.), 79–105.

^[11] Dea Vidović, “Taktičke prakse u pristupima lokalnim kulturnim politikama u Zagrebu”, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi 86, br. 1 (2010.): 22–35.

^[12] Peter Linebaugh, Stop, Thief!: The Commons, Enclosures, and Resistance (PM Press, 2014.).

^[13] Danijela Dolenec, “Zajedničko upravljanje kao princip socijalističkog guvermentaliteta”, 3k: kapital, klasa, kritika 1 (2014.): 133–38.

^[14] Ugo Mattei, “Država, tržište i neka preliminarna pitanja o zajedničkim dobrima”, u Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (Zagreb, 2012).

^[15] Danijela Dolenec, Karin Doolan i Tomislav Tomašević, “Contesting Neoliberal Urbanism on the European Semi-Periphery: The Right to the City Movement in Croatia”, Europe-Asia Studies 69, br. 9 (listopad 2017.): 1401–29.

^[16] Dobar indikator reduktivnog viđenja kulture je vrlo ograničeno pojavljivanje kulture u strateškim dokumentima poput Nacionalne razvojne strategije. Kultura se uglavnom uzima u razmatranje kroz kategoriju kulturnih i kreativnih industrija, koja kulturu kao faktor društvenog razvoja svodi na one segmente koji svojim imenom ukazuju na njene tržišne aspekte. Međutim, niti su ti segmenti kulture više vezani uz ekonomiju od ostalih, niti iz perspektive javno-političkih mjera ih ima smisla grupirati. Razvoj kreativnih industrija prije svega je vezan uz razvoj drugih grana privrede — arhitektura uz građevinu, produkt dizajn uz drvnu industriju, videoigre uz računarstvo — i bez razvoja tih drugih grana i njihovih preduvjeta u obrazovanju i kulturi, kreativne industrije nisu održive. Kulturne industrije proizvode primarno kulturni proizvod — knjigu, film, seriju, glazbu — i ovise o ekonomskoj održivosti vlastite proizvodnje pa stoga i zahvati kulturne politike tu imaju posve drugi smjer.

Željezara Sisak bila je pokretač gospodarskog i društvenog razvoja grada Siska i njegove okolice, a na razne načine je obilježila i pomogla kulturnu proizvodnju i kulturnu atmosferu u gradu. Danas su nekadašnji radnici žrtve nezaposlenosti, siromaštva i očajne situacije koja danas Sisak zajedno sa županijom čini jednim od najsiromašnijih gradova u Hrvatskoj.

U formi svojevrsnog multimedijskog pregleda ogromnog prikupljenog materijala zastupljeni su ovaj puta intervjui s raznim protagonistima nekadašnjeg, ali i današnjeg željezarskog života. Istraživanje i njegove glavne teme temelje se na odrednicama koje su Crtaliću bitne cjelokupnom željezarskom životnom i proizvodnom organizmu, a to su kulturne aktivnosti odnosno željezarski utjecaj i sudjelovanje u stvaranju civilnog života radnika i njihovih obitelji.

Marijan Crtalić (Sisak, 1968.), multimedijski umjetnik, 2007. godine je pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak iz kojeg su se razvili projekti Mogućnost otpora i festival Željezara. Za svoj rad višestruko je nagrađivan. 

Izložba će biti otvorena od 8. do 17. rujna u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Inex film u Beogradu bivše je društveno kinematografsko poduzeće koje se bavilo filmskom produkcijom i distribucijom te dio nekadašnjeg Inexa, jedne od najvećih vanjskotrgovinskih kompanija u bivšoj Jugoslaviji, s velikom imovinom u zemlji i inozemstvu čija je vrijednost bila procijenjena na više stotina milijuna eura. 

Zgrada Inex filma u Višnjičkoj ulici u Beogradu bila je napuštena i devastirana do ožujka 2011. kada ju je oživjela Ekspedicija Inex film, samoorganizirana kolektivna akcija. Inicijativa je okupila pojedince i organizacije kojima je bio neophodan prostor za rad i kulturnu produkciju, a oživljavanje zgrade odvijalo se radnim akcijama poput čišćenja, oslikavanja prostora, ali i organiziranjem kulturnih manifestacija (Pesničenje, koncerti, tribine, izložbe, projekcije filmova). Život i stvaranje u Inexu obilježili su samoorganiziranje, solidarnost i DIY životna filozofija, kolektivni rad te stvaralaštvo i razmjena ideja. 

Galerija Inex nastala je kao potreba umjetnika za radnim prostorom te komunikacijom s publikom i drugim umjetnicima. Sve je počelo u ateljeima umjetnika Darka Stojkova i Ivana Jovanovića te se razvilo do Galerije Inex koja je imala dvadesetak žiriranih izložbi godišnje, dinamičnu međunarodnu suradnju, ali i podršku Ministarstva kulture Srbije. Ideja Galerije Inex bila je da mladi umjetnici, povjesničari umjetnosti i drugi entuzijasti zajedno kreiraju identitet galerije na nezavisnoj umjetničkoj sceni te da umjetnik preuzme odgovornost u kreiranju i vođenju prostora.

Nedugo po zauzimanju prostora pojavio se i njegov vlasnik koji se suglasio da Ekspedicija Inex film nastavi koristiti prostor do daljnjeg. No, četiri godine i malo više potom, porasla je prijetnja da će se zgrada Inexa rušiti jer vlasnik Inexa prodaje zgradu i zemlju. Za sada nije točno poznato kome, no u neposrednoj blizini gradi se uskoro najveći trgovački centar u Beogradu. U Inexu i dalje djeluje koncertni prostor, besplatni vrtić za romsku decu, infoshop i veliki broj manjih prostora i grupica, kao što je Inex nekima i dom.

Galerija Inex organizira “posljednje predstavljanje”, kolektivnu izložbu svih autora koji stoje iza Galerije, 22. kolovoza u beogradskoj Galeriji FLU. Na multimedijalnoj izložbi bit će prikazana umjetnička produkcija koja je nastajala u Inex filmu, u poljima glazbe, videa, instalacija, skulptura, grafita, plakata, dizajna, slika, fotografija, glume, performansa, filma, a sudjeluju Darko Stojkov, Ivan Jovanović, Vladimir Stanojević, Nicolas Jargić, Aleksandra Petković, Goran Rister, Andreja Krstić, Siniša Janjić, Kaća Krsmanović, Orjen Đurić, Jovan Ćurčić, Marija Avramović, Sofija Eftimovski-Božović, Nikola Hajduković i Marko Pejčić. 

“Mi smo apsolutno protiv plana B, jer je to prodaja autocesta, a suštinski problem je što je autoceste zakonom zabranjeno prodavati. Taj posao mora dobiti odobrenje na referendumu shodno odluci Ustavnog suda i mi ćemo kao inicijativa Ne damo naše autoceste tražiti zaštitu Ustavnog suda i upozoriti što se događa”, najavio je čelnik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić prije desetak dana u razgovoru za Novi list. 

Ipak, u srijedu, 27. svibnja, Državni ured za upravljanje državnom imovinom otvorio je javno savjetovanje o prijedlogu Zakona kojim bi se putem javne ponude privatizirao dio HAC-a d.o.o. Prvo bi se imovina trgovačkog društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. prenijela na Republiku Hrvatsku, potom bi se društvo s ograničenom odgovornošću Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine preoblikovalo u dioničko društvo te prijenijelo dio poslovanja na novo društvo. Tada bi na red došao postupak privatizacije tog, novoosnovanog, trgovačkog društva putem inicijalne javne ponude (IPO).

Preduvjet je donošenju ovoga Zakona promjena Zakona o cestama, također u postupku javnoga savjetovanja. Njime se želi propisati da na vrijeme do 50 godina određene poslove iz predmeta poslovanja Hrvatskih autocesta obavlja trgovačko društvo (d.d.) koje su Hrvatske autoceste d.o.o. osnovale. 

Cilj je zakona o razduživanju i preoblikovanju društava te privatizaciji stvaranje pravnog okvira da se na novoosnovano trgovačko društvo koje nije zaduženo, na vrijeme do 50 godina prenesu poslovi Hrvatskih autocesta d.o.o. te da se 60% dionica toga društva privatizira. Prema projekcijama, ovom bi se transakcijom javni dug (čiji je sastavni dio 2014. postao i dug navedeniih društava) smanjio za otprilike četiri postotna poena, a očekivani je prihod javne ponude dionica novoosnovanog društva 1,5 milijardi eura. Tim bi novcem RH trebala isplatiti kreditore do visine od 458 milijuna eura, a Hrvatske autoceste d.o.o. koristit će ostatak za pregovore s kreditorima i otplatu najnepovoljnijih kredita, primarno komercijalnih banaka. Nakon toga, očekuje se da bi dug na Hrvatskim autocestama d.o.o. iznosio 2060 milijuna eura, a na Republici Hrvatskoj 454 milijuna eura.

KP: Možete li nam reći nešto više o kampanji “Grad izgubljenih filmova”?

M.T.: Kampanja je krenula kao spontana reakcija na izjavu ministra kulture da njegovo ministarstvo nije nadležno da se bavi pitanjem prodaje Avala filma, a pre svega prava na katalog filmova koje je Avala film proizvela. Gledajući strašne posledice koje je privatizacija Beograd filma i mreže od 13 bioskopa u centru grada imalo po kulturni život prestonice, bilo nam je neverovatno da nijedna lekcija nije izvučena iz tog pogubnog čina. Kako su medijski izveštaji o prodaji Avala filma fokusirani na složena i pre svega finansijska pitanja oko vrednosti zemljišta na kome se nalazi filmski grad, i pitanja vlasničkih prava na toj parceli, mi smo rešili da napravimo kampanju koja će podsetiti na nematerijalnu stranu priče.

Fokus kampanje “Grad izgubljenih filmova” je činjenica da se u sklopu aukcije prodaju producentska prava na preko 600 filmova koje je Avala Film napravila, počev od prvog jugoslovenskog filma Slavica 1947. godine, i da će ti filmovi, finansirani društvenim sredstvima, uskoro biti privatno vlasništvo nekakvog biznismena.

Koncept kampanje je odbrojavanje dana do 22. aprila i zakazane aukcije Avala filma, time što svakoga dana kačimo na internet po jedan klip iz filmova čija će prava biti prodata. Pored toga kačimo i klipove koji vode ljude u poslednji obilazak prostorija Avala filma, a koje smo snimiil u filmskom gradu u periodu rada na dokumentarnom filmu Cinema Komunisto. Time smo hteli da omogućimo ljudima koji nikad nisu bili u filmskom gradu da otkriju šta tamo postoji, tako što “zavire” u fundus kostima, u sobe filmske laboratorije. Pritom smo sa tim materijalom hteli da damo medijima argument više kada izveštavaju o tome šta mi kao društvo gubimo prodajom Avala filma. Treću komponentu kampanje čine tekstovi koje nam pišu filmski radnici i umetnici o svojim sećanjima na vreme provedeno u filmskom gradu, čime pravimo neku vrstu online muzeja sećanja na Avala film.

Kada smo počeli kampanju napravili smo i online peticiju, koja je samo u prvom danu skupila preko hiljadu potpisa, što nam je predstavljalo dokaz da postoji mnogo ljudi koji se slažu u tome da se na ovakvu privatizaciju mora reagovati.

KP: Kako je došlo do privatizacije Avala filma?

M.T.: Avala Film je već tokom 90-tih, za vreme rata i sankcija, došla u ozbiljne finansijske probleme, i tada se dešava i jedno čudno spajanje Avala filma sa preduzećem Jugoexport. Nakon političkih promena u Srbiji, nova vlast počinje da se bavi traženjem rešenja za Avala Film. Pošto je Avala film društvena svojina, a ta kategorija više zakonski ne postoji, njen status je ionako morao da se rešava. Postojale su razne opcije, od prodaje studija putem tendera (sa uslovljavanjem kupca da održi delatnost filmskog studija) preko toga da država kupi Avala Film, a prodajom dela parcele namiri njene dugove. Čak su u jednom trenutku bila zainteresovana i inostrana filmska preduzeća da tu stvore bazu za servisiranje stranih produkcija. Međutim, Avala film je žrtva nedostatka kontinuiteta u kulturnoj politici kao i nedostatka političke volje naspram interesa tajkuna koji su zainteresovani za Avala film isključivo kao atraktivno građevinsko zemljište.

Zvanično, Avala Film je proizvela svoj poslednjih film 2000. godine, ali se u prostoru filmskog grada i dalje snima, jer su razne producentske kuće uzele u zakup razne filmske ateljee, scenografiju, tonski studio i druge zgrade, tako da su u Avali u poslednjih 15 godina snimali i Christopher Walken, Adrien Brody i Rachel Weisz. Filmsko preduzeće Avala film otišlo je u stečaj 2011. godine, delimično jer se prodajom Avale namiruju poverioci bankrotiranog Jugoexpporta, a od tada je za prodaju priprema Agencija za privatizaciju.

KP: Koja je važnost Avala filma za jugoslavensku kinematografiju?

M.T.: Pre svega, radi se o prodaji najstarijeg i najvećeg jugoslovenskog filmskog preduzeća, koje je, prema nekim podacima, proizvelo čak 49% svih jugoslovenskih filmova, i to društvenim sredstvima. Samim tim njen kulturni značaj je jasan, ali nije prepoznat od strane države, jer Avala i dalje ima status preduzeća, a ne kulturnog dobra, niti se njeni filmovi, poput kanskog pobednika Skupljači perja, Hadžićevog Desanta na Drvar, filmova Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika, ali i Branka Bauera, smatraju kulturnom baštinom. A logično bi bilo, da ako Avala film ima status društvene svojine, njene filmove treba smatrati društvenom svojinom.

Pored toga, na terenu na kome se nalaze prostorije Avala filma (ateljei, zgrada laboratorije, radionice dekora, fundusi kostima, rekvizite i rasvete), koji se popularno naziva “filmski grad”, postoje i druge zgrade – u sklopu filmskog grada je i Depo filmova Jugoslovenske kinoteke, jedan od najvećih na svetu, u kome se čuvaju negativi svih filmova proizvedenih u bivšoj Jugoslaviji. Tamo se nalazi i zgrada i arhiva Zastava filma, koja je proizvodila filmove za vojsku.

KP: Što će se dogoditi s arhivom filmskog poduzeća?

M.T.: Ono što je mene frapiralo kada sam 2005. godine otišla u Avala film sa namerom da o njom snimim dokumentarni film, je što to preduzeće, u svojih 60 godina postojanja, nije objavilo monografiju, ili ikakvu istoriju svog rada, a nije postojala ni arhiva ni dokumentacija o filmovima koja je Avala radila. Našla sam samo par albuma sa fotosima sa snimanja, i jednu fasciklu papira, među kojima i telegram Williama Wylera o poseti Avali, ugovore u kojima se pregovaraju honorari Orsona Wellesa i Omara Sharifa. Svi drugi tragovi koji bi svedočili o produkciji preko 200 igranih filmova – scenariji, ugovori, prepiska, fotografije, sve je negde nestalo ili sklonjeno.

Po mom znanju, još to malo arhive koje je postojalo, predato je Kinoteci na čuvanje. Isto važi i za rolne filmova koje smo zatekli promočene u jednoj prostoriji Ateljea 1 koji je prokišnjavao. Ali ovde se ne radi o sudbini samih rolni sa filmskom trakom, radi se o prodaji producentskih prava na te filmove.

KP: Možete li komentirati položaj Avala filma u kontekstu rasprodaje kinematografskih poduzeća na prostoru bivše Jugoslavije?

M.T.: Avala nažalost nije prvi primer privatizacije jugoslovenskog filma. Avalin najveći konkurent, veliki i renomirani Jadran Film, prošao je istim trnovitim putem prodaje i kupovine, ne samo terena i prostorija Jadran Filma, već i njegovog kataloga. Veoma tužan je bio apel velikana jugoslovenskog filma poput Krste Papića koji su se protivili tome da njihova dela postanu privatno vlasništvo, ali nažalost ni u tom slučaju nije bilo razumevanja.

KP: Je li moguće odvojiti političku pozadinu priče od želje za očuvanjem memorije?

M.T.: Na prostoru bivše Jugoslavije memorija jest političko pitanje, jer se namerna nebriga prema prošlosti pomešala sa nepostojanjem kulturne politike, a sve u okviru rasprodaje društvenih vrednosti putem raznih privatizacija, koje svode valorizovanje naše baštine na puko monetarne stvari. U vladajućoj klimi negiranja svega što je jugoslovensko nasleđe, filmovi postaju kolateralna šteta. Pri čemu je u medijima izostalo pitanje nerešene sukcesije, to jest podele prava na filmove između bivših jugoslovenskih republika – šta sa filmovima koji su proizvedeni u koprodukciji sa drugim jugoslovenskim zemljama, koji su raspadom Jugoslavije zapravo postali međunarodne koprodukcije? Tražiti od države da nacionalizuje filmski fond Avala filma, i poveri ga na čuvanje Jugoslovenskoj Kinoteci nije politički čin, već moralni.

Problematično stanje u obrazovnim sustavima diljem svijeta najvidljivije je u visokom obrazovanju, odnosno na sveučilištima. Ona u posljednjih desetak godina sve glasnije ukazuju na činjenicu da nametanje tržišne logike nagriza obrazovanje kroz povećanje školarina, smanjenje sveučilišne autonomije, usmjeravanja postojećih financijskih modela prema “profitabilnim” granama te tretiranjem visokog obrazovanja kao servisa za snabdijevanje korisnih statistika o konkurentnosti tržišta neke zemlje. Otpor ovakvoj logici sustava visokog obrazovanja nije zaobišao ni Hrvatsku, kada se je 2009. godine blokadama hrvatskih fakulteta i sveučilišta pokušalo izboriti za besplatno obrazovanje i sustavne promjene, a taj je prosvjed bio samo jedan u nizu takvih diljem svijeta.

Današnje stanje nije znatno bolje, čemu svjedoči niz nedavnih nezadovoljstava u “centrima” moći suvremenog kapitalističkog društva koje služe kao osnovni model ustroja obrazovanja danas, odnosno Velikoj Britaniji i SAD-u. U Velikoj Britaniji već je mjesecima u tijeku kampanja za predstojeće parlamentarne izbore, a kako kritika usmjerenih prema sadašnjoj i bivšoj vlasti ne nedodstaje, obrazovanje se pokazalo jednim faktorom čije stanje uistinu malo ovisi o smjenama torijevaca i laburista. Britanska akademska zajednica trenutno koristi priliku kako bi upozorila da unatoč tome što su britanska sveučilišta među najprestižnijima na svijetu, trenutno stanje u visokom obrazovanju nije nimalo pohvalno. Naime, upozorenja koja odašilju sveučilišta tiču se napora vlasti da sveučilišta organiziraju prema tržišnom modelu, sve kako bi se institucije učinile profitabilnima pritom zastupajući tezu o održavanju “izvrsnosti” u visokom obrazovanju.

Ishodište takve prakse nalazi se u obrazovnim reformama koje je 1980-ih godina započela Margaret Thatcher, kada je javno financiranje sveučilištima smanjeno za ogromne iznose, a sveučilišta su podvrgnuta kontroli vlasti kako bi se proveo zamišljeni model poduzetničkog i stručnog obrazovanja. Izravna posljedica ovakve politike, neznatno mijenjane tijekom nekoliko mandata suvremenih laburista, jest da sveučilišta moraju monetizirati svoje aktivnosti, odnosno odrediti financijsku vrijednost svojih aktivnosti i “proizvodnje”. Na vrijednosnoj ljetstivici takvoga sustava humanističke su se znanosti našle u izrazito nepovoljnom položaju, pogotovo u usporedbi s prirodnim znanostima koje svoj rad mogu kvantificirati konkretnim, primjenjivim rezultatima, odnosno potencijalnom tržišnom vrijednošću. U postupku stvaranja “profitabilnih” institucija sveučilišta se birokratiziraju, stvarajući potrebu za sve većim profitom poradi održivosti, a kontrola nad njima se kontinuirano gura sve dalje i dalje od akademske zajednice.

Američka sveučilišta, s druge strane, oduvijek slove kao najbolji primjer jake spone tržišta i obrazovnog sustava, uz sustavno provođenje modela profitabilnog visokog obrazovanja gdje se sustav javnog financiranja čini gotovo pa nemogućim dostignućem. No nedavno je došlo do pobune nekadašnjih studenata koja se dotiče jedne od najvećih boljki američkog visokog obrazovanja – tzv. studentskog duga. Iznosi školarina na američkim sveučilištima toliko su visoki da studenti, osim u slučaju stipendiranja, moraju na sebe preuzeti studentske kredite koje otplaćuju cijeli život. Skupina od petnaestero ljudi odlučila je prekinuti vraćanje pozamašnih kredita privatno financiranom lancu fakulteta Corinthian Colleges Inc. kako bi ukazala na neodrživu poziciju svih sadašnjih, bivših i budućih studenata. Unatoč tome što se radi o maloj skupini prosvjednika te o privatnim sveučilištima, problem visokih školarina tiče se visokog obrazovanja u SAD-u općenito, pri čemu ova inicijativa daje znakove da je potrebno pružiti sustavan otpor kako bi se model financiranja obrazovanja promijenio. 

Primjer pozitivnih pomaka u financiranju obrazovanja može se pronaći u Čileu, gdje su nedavno najavljene strukturne promjene koje će omogućiti besplatno obrazovanje na nacionalnoj razini. Čileanska vlada oporezivat će korporacije kako bi stvorila financijsku bazu za provođenje plana javno financiranog i besplatnog obrazovanja i to nakon više od tri desetljeća tijekom kojih je Pinochetov privatizirani obrazovni sustav doveo do toga da je čileanski obrazovni sustav jedan od najskupljih i najnekvalitetnijih na svijetu. Promjene su najavljene nakon višegodišnje studentske borbe i prosvjeda, pokazujući kako promjena uistinu može doći “odozdo”. 

Svi spomenuti primjeri jasno ukazuju da prevladavajuća tržišna logika u obrazovnim sustavima diljem svijeta ima dalekosežne posljedice čiju je štetnost uistinu teško prozvati zbog općenitog stanja prihvaćanja globaliziranog kapitalističkog sustava u kojem živimo, koji ostaje nepoljuljan i nakon globalne gospodarske krize koja još ne jenjava. Indikativno je to i u domaćem kontekstu, gdje unatoč svim naporima studenata i akademske zajednice, orijentiranost na profit – uz uobičajene parole o izvrsnosti i uspješnosti – institucije i vlast pokazuju kako ne nalaze ništa upitno u podržavanju izmicanja obrazovanja iz javne u privatnu sferu te daljnjem lobiranju za “profitabilnije” i “tržišno učinkovitije” obrazovne ustanove.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kino Zvezda otvoreno je, okupirano ili oslobođeno 21. studenog čitanjem proglasa neformalnog Pokreta za okupaciju bioskopa. Stotinjak aktivista ušlo je prostorije odavno zatvorenog i zapuštenog kina i odlučilo ga otvoriti svim ljudima kojima kina i prostori kulture nedostaju. Iste je večeri organizirana prva filmska projekcija u ponovo otvorenoj Zvezdi, neslužbena pretpremijera filma Neposlušni mlade autorice Mine Đukić.

Inicijatorima akcije, među kojima su mladi redatelji, glumci, dramaturzi i kulturni radnici, pridružili su se 22. studenog i građani koji su sudjelovali u čišćenju zapuštenog prostora. Prikazivani su filmovi poput Nevinost bez zaštite Dušana Makavejeva, Čudna devojka Jovana Živanovića i Tmina Luke Bursaća, a ovaj su tjedan, između ostalih, na programu koji uključuje tri projekcije dnevno, i Društvena igra Srđana Karanovića, Buđenje pacova Živojina Pavlovića i Živan pravi pank festival Ognjena Glavonjića. Sve su projekcije, naravno, besplatne, a inicijativa svakodnevno na Facebook stranici obavještava javnost o materijalima potrebnim da se kino dovede u trajnije stanje korištenja.

Kino Zvezda zatvoreno je od 2007. godine privatizacijom lanca Beograd film. Nikola Đivanović postao je većinski vlasnik za sumu od oko 9 milijuna eura. Iako se ugovorom obvezao da “neće prodati, preneti ili na bilo koji drugi način otuđiti akcije u periodu od dve godine, od dana zaključenja ugovora”, Đivanović već sljedeće godine prodaje pet centralnih gradskih kina za sumu od 19,7 milijuna eura, većinom trgovačkom lancu Idea, srpskoj podružnici Agrokora Ivice Todorića. Zbog sporne prodaje pet kina, Đivanović je uhićen u ožujku 2011. godine i osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, nakon dogovora o priznanju krivice da je prodajom kina oštetio male akcionare Beograd filma za više od četiri milijuna eura, a srpski proračun za više od 1,5 milijuna eura. 

Zvezda nije bila među pet prodanih kina, već se s još nekoliko kina našla pod hipotekom, kao garancija Đivanovića da će platiti novčani dio kazne, nakon dogovora s Tužilaštvom za organizirani kriminal krajem 2012. godine. Kino Kozara izgorjelo je 2012. u požaru, kino Jadran pretvoreno je u kafić. Kino Balkan zatvoreno je 2010. godine zbog rekonstrukcije zgrade koja je kasnije obustavljena, a u kojoj je, inače, 1912. otvoreno prvo stalno beogradsko kino Grand. Krajem 2012. godine postavljena je spomen-ploča na zgradu zatvorenog kina Balkan u znak sjećanja na njega i sve ostale “žrtve privatizacije Beograd filma”.

U lancu Beograd filma bila su i kina Odeon, 20. Oktobar, Kosmaj, Central, Slavica, Avala, Jedinstvo, Drina, Partizan i Voždovac. Podršku okupaciji Zvezde izrazila je glumica Dara Džokić prilikom uručenja nagrade Raša Plaović u Narodnom pozorištu, filmski i kazališni redatelj Goran Marković, te Savjet Festivala autorskog filma kojim predsjedava redatelj Srdan Golubović. Također, nagradu filmu Rabbitland na filmskom festivalu u Wiesbadenu autori Ana Nedeljković i Nikola Majdak posvetili su upravo Pokretu za okupaciju bioskopa. Više potražite na gore istaknutoj Facebook stranici inicijative.

Piše: Matija Mrakovčić

Posljednja u nizu tribina pod nazivom “Kome pri(o)padaju bivši vojni prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije (CMS) održana je u sklopu Zelene akademije u Hrvatskom domu na Visu. Na tribini su predstavljeni rezultati istraživanja o prenamjeni vojnih prostora u Hrvatskoj kroz četiri studije slučaja: vojarne Samogor na Visu o kojoj je govorio Kruno Kardov s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Muzila u Puli kojim se bave udruge Zelena Istra i Volim Pulu, vojarne Stjepana Radića čiju je djelomičnu obnovu predstavila Nives Rogoznica iz udruge Eko Zadar, te bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu o kojoj smo već pisali. 

Zbog svoga položaja i strateške važnosti za sve političke sustave kroz povijest, Vis je bio u sebe poprilično zatvorena sredina. Škoj u punom smislu riječi, na njeg se nije smjelo primati strance niti ga slobodno obilaziti, dolazilo je do masovnih iseljavanja, ljudi su napuštali plodna polja i stare kamene kuće. Vojska je bila kohezivni faktor društva te zamjena za lokalnu vlast odnosno javne institucije. Njenim naglim odlaskom zajednica se našla u problemima ekonomske, političke, ekološke i društveno-kulturne prirode. Vojarna Samogor najveća je vojarna na otoku, primala je i preko tisuću ljudi, a osim nje, Vis je premrežen vojnim podzemnim skloništima stotinama metara ispod zemlje, izdvojenim položajima, bunkerima, prokopima i potkopima, kilometrima tunela za skrivanje brodova. Tijekom godina postojale su inicijative da viška impresivna vojna povijest postane dio kulturne ponude, no inzistiranje na kataloškim, očekivanim i “urbanim” sadržajima pomaklo je fokus kulturnog turizma s otočnih specifičnosti na sličnosti otoka sa svima drugima. Odličan je primjer scena iz filma Vis-à-vis Nevija Marasovića u kojemu likovi, u nemogućnosti ostvarivanja dijaloga, posjećuju “Titovu špilju”, službenu turističku destinaciju, a susret s običnom rupom u zidu izaziva bijes jednog od njih i dovodi do eskalacije sukoba.

U Samogoru je prije odlaska JNA bila biblioteka, tek opremljena kuhinja, spavaonice, igrališta, sanitarni čvorovi, skladišta, vježbališta, radionice, servisi za vozila. Vojarna je predana 1992. godine na korištenje Gradu Visu, a tek je od 2003. u vlasništvu Grada. Početkom dvijetisućitih u njoj su održana tri Otokultivatora, uspješna modela neinstitucionalne, neprofitne kulture u turizmu, koje su organizirali hrvatski ogranak Mreže europskih studenata arhitekture (EASA), Udruženje za razvoj kulture (klub Močvara) i Multimedijalni institut (klub Mama). Projekt je nastao bez velikih početnih ulaganja, uglavnom se samofinancirajući participacijom sudionika, razvijajući se od onoga što je postojalo “na terenu” u kulturnu produkciju, edukaciju, druženje i zajedničko življenje nekoliko stotina ljudi u prostoru koji im nije prvotno namijenjen. Tijekom Otokultivatora u lokalnu se zajednicu ulijevalo oko 800 000 kuna, navedeno je na tribini, u vidu prometa trgovine i ugostiteljstva, boravišnih pristojbi, davanja za pojedine izvođače radova i osiguranje, te je postavljeno pitanje zašto je lokalna vlast nakon treće godine odustala od tog projekta. 

Zaključak da se radilo o sukobu između vizije lokalne vlasti o razvoju otočnog turizma i ponude nezavisne scene možda je i nesvjesno potvrdio aktualni gradonačelnik Visa Ivo Radica koji je istaknuo ključni uvjet za davanje prostora, a to je gospodarski rast. U prostoru vojarne Samogor, na površini od 16 hektara sada su smješteni gospodarstvenici i viške udruge, izgrađena su nogometna igrališta, postoji komunalna infrastruktura, a izrada urbanističkog plana je u tijeku. Što se ostalih vojnih lokaliteta u općini tiče, na području Češke vile planirana je turistička zona sa 150 postelja, u Stoncu 350 kreveta, u Novoj Pošti novo trajektno pristanište i marina s 250 vezova. U Zlopolju poduzetnička zona, u Starinama poduzetnička zona. Također, gradonačelnik je na tribini predstavio i ideju svoga kabineta koju je odavno proslijedio Vladi Republike Hrvatske o davanju suglasnosti lokalnim zajednicama da mogu izravno raspisivati međunarodne natječaje za koncesiju prostora u vlasništvu RH nad kojima bi nadzor obavljalo Državno odvjetništvo. Teodor Celakoski je reagirao rekavši da koncesija nije jedino i sigurno nije najbolje rješenje jer se oslanja na priljev pustih milijuna, dok lokalne vlasti nisu u stanju sklopiti nikakav socijalni ugovor koji bi bio koristan lokalnoj zajednici u ovom trenutku. U svijetlu činjenice da Grad traži ozbiljnog investitora još otkako je Samogor u vlasništvu grada Visa, ideja civilno-javnog partnerstva poput zagrebačkog POGON-a mogla bi biti rješenje svih tih neiskorištenih nekretnina u vlasništvu državne ili lokalne vlasti. 

Takvo je partnerstvo čakovečka inicijativa 1792/2 krajem travnja predložila Gradu i Međimurskoj županiji u čijem je vlasništvu nekadašnja vojarna. Radi se o 2,5 hektara u kojima bi nastao Društveno-kulturni centar čija je vizija samoodrživ model upravljanja i djelovanja. Zbog neriješenih potraživanja Države, pregovori i dalju traju, no prostor je trenutno dan na privremeno korištenje (bez definiranja roka) inicijativi koju čine brojne udruge i zadruge, građani, aktivisti, nezavisni kulturni radnici, umjetnici, arhitekti.

Sličan je plan na tribini predstavila Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu. U suradnji sa Zadrugom Praksa na poziv Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) predložili su alternativu koncesiji i privatizaciji Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje. Radi se o modelu privremenog korištenja dijela zgrada za potrebe centra socijalnog poduzetništva i civilnog društva. Za prostor veličine tek oko 2 hektara, od ukupno 180 hektara površine Muzila, Praksa i Zelena Istra trenutno su u procesu okupljanja partnera koje traže među tristotinjak pulskih udruga i zadruga te nekoliko strukovnih udruženja i državnih institucija. Na tribini u Zagrebu koja se bavila istom temom Radojčić je istaknula da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora koji bi se odnosio na vrijeme od izglasavanja prostornog plana do njegove realizacije, te naglasila stvarnu opasnost za budućnost prostora dok investitora nema na vidiku. 

Isto tako, demilitarizacija Zadra u devedesetima ostavila je niz prostora od kojih su neki već postali dijelom urbanog tkiva Zadra, a radi se pretežno o javnim institucijama poput kampusa, knjižnice, doma zdravlja. U natječaj koji je DUUDI raspisao krajem srpnja za iskaz interesa za nekretnine u državnom vlasništvu ubrajaju se Šepurine i Hotel Iž, ali i prostori na otocima Molat i Ist. Konkretno, natječaj je raspisan za stotinu nekretnina koje obuhvaćaju okvirno 20 milijuna kvadratnih metara površine, od neizgrađenog do izgrađenog građevnog zemljišta te objekata. Nekretnine pokrivaju prostore u svakoj županiji Republike Hrvatske, a većinom je riječ o bivšim vojnim nekretninama, među kojima su još šest nekretnina u Puli te brojne nekretnine u manjim gradovima diljem cijele zemlje, poput Češke vile u Visu, ali i Željezare Sisak i Vjesnika u Zagrebu. “Cilj je nekretnine staviti u funkciju, imovina Republike Hrvatske mora i može biti u službi gospodarskog rasta, treba biti pokretač razvoja jedinica lokalne i područne samouprave, ujedno i prilika za inovatore i poduzetnike, investitore, županije, općine, za sve one s vizijom i idejom”, tekst je natječaja DUUDI-ja otvoren do 15. rujna svim fizičkim i pravnim osobama. Republika Hrvatska peta je u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu, što nije zanemarivo, a planirani način njihova gospodarenja bit će svakako vidljiv po završetku DUUDI-jeva natječaja. Alternativa postoji. Na tribini smo čuli mogući model upravljačke strukture koji koristi javne resurse, ali koje ne kontrolira isključivo vlast, gdje svaki partner sudjeluje u svojim okvirima, ulažući infrastrukturu ili predlažući i provodeći programe. U sadržajnom smislu tu su socijalno poduzetništvo i gospodarski rast prilagođen zajedničkom korištenju zajedničkih resursa kojim se ponovno stvaraju uporabne vrijednosti. U vlasničkom smislu svi imaju točno onoliko koliko imaju svi ostali. Korištenje prostora možda je prvi korak, onda trebamo tražiti više.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tog vrelog petka, vrativši se po tko zna koji put iz Zagreba u Split, sav uzbuđen ponovio sam svoj mali ritual. Kako bi se osvježio od puta i sparine, odmorio oči po moru i pronašao poznata lica, kupio sam pivo i krenuo prema platou Matejuške, mjestu koje već i turisti prepoznaju kao posebno. Posebno je jer na njemu nema generacijskog jaza, sukoba trendova ni netolerancije, jer je mjesto lišeno socijalnih okvira na kojem ljudi svih godišta, profesija i subkultura, od akademika do sakupljača boca, dijele svoje priče. To je javni prostor na kojem se slobodno isprepliću svjetovi suprotnosti, s lakoćom stvaraju nova prijateljstva i održavaju ona dugogodišnja. Kao mnogi, vraćam se Matejuški osjetiti kako grad živi i diše. 

No, ovaj put sam ostao neugodno iznenađen kad me na samom ulazu odstranio zaštitar, naglasivši kako je to mjesto sada rezervirano isključivo za one koji kupuju “njihovo” iće i piće. Pokunjeno sam se povukao prema obližnjoj klupici, pa s distance promatrao dobro znano mjesto u stranom ruhu, te se u mojoj glavi počela rojiti klica ovog teksta.

“Mi tu nešto radimo, a vi samo drkate pičku”. Mogao je to domicilnom stanovništvu nekoć reći i austrougarski žandar, milanski fašist, nacistički upravnik ili neki jugoslavenski pukovnik. Ovog puta tim su pljuvačnim riječima mržnje privatni pretorijanci splitskog poduzetnika Damira Karamana, sad već nadaleko poznatog kao bespravnog okupatora javnog prostora Matejuške, ponižavali aktivistice za vrijeme prosvjeda. Poslije mlitave reakcije najbezličnijeg gradonačelnika u povijesti grada i tek nakon intervencije policije, prosvjednici su uspjeli obraniti pravo na kultno javno okupljalište stalnih i povremenih građanki i građana Splita.     

Ne ulazeći u bijednu političku orgiju koja se odvijala u pripremi i dovela do epiloga priče oko otmice Matejuške, niti u pitanje kako je uopće moguće da se u jednoj (pravnoj) državi gradska javna površina nezakonito i besplatno daje u podkoncesiju, želim na početku podcrtati tu bahatost kojom je zabarikadiran jedan od posljednjih preživjelih javnih prostora u gradu pod Marjanom, koji je simbol splitske ribarštine, boemštine, mediteranske zajebancije i duha novog vremena. Na mjesec dana koliko traje Svjetsko nogometno prvenstvo Matejušku se preko noći pretvorilo u minijaturni banana teritorij s vlastitim zakonima, obvezama, rasklopnim klupama, cijenama, pravilima kretanja, pripadajućom policijom, hostesama i malenim diktatorom na čelu. A sve pod izrabljenim floskulama kako je uložen novac da bi nam tobože učinili uslugu, uredili nekakav plato i napravili navijačku fan zonu. Prolazeći tim anektiranim koridorom, dok se prosvjed tek kuhao na internetu, primijetio sam kako u uvenulom glasu Stjepana Baloga s velikog nogometnog platna uživaju jedino Nizozemci i Španjolci, dakle turisti kojih je svakog ljeta sve više, što nikako nije loša vijest, ali pitanje je što će sutra ostati domorocima i budućoj generaciji. I s druge strane grada na pijesku Bačvica, neki je drugi Karaman privatizirao javno kupalište, okrunivši ga s još jednim video zidom i montažnom pozornicom, koja u poluvremenu postaje platforma za polugole plesačice i prizivanje narajcane raje.  

Nastavak je to dužeg procesa koji čitavu gradsku jezgru i njezine kulturno-povijesne simbole pretvaraju u zbijeni turistički sajam međusobno pokoškanih vlasnika štekata, spavaonica i točionica vodenastog piva. Masovna komercijalizacija i otimačina javnog prostora suočava nas s jeftinim estetskim ruglom stare gradske jezgre, arhitekturom zatrpanom koktelima, klima uređajima i navijanjem za potpunu pasivizaciju građanske svijesti, nerazmišljanje, nedjelovanje i pretvaranje te iste otupljenosti u instrument nečijih privatnih ciljeva. Drugim riječima, otimaju nam posljednje zidiće, ruše igrališta slobode, uličnog performansa, dijaloga, ludiranja, prepucavanja – nestaje same duše grada. Ugurati u dnevni utržak još jednog turista (po mogućnosti onog deblje lisnice), promovira se kao ultimativni dokaz uspjeha i poželjnog vladanja.   

Posebno je promućurna, destruktivna i otrovna logika koja investiranje u nogometni fast food kavez pokušava prikazati kao epohalni napredak kulturne ponude grada, dok se pravo na samo bivanje u prostoru i lajanje na mjesec proglašava krimenom koji treba iskorijeniti. Biti neproduktivan po mjeri vladajućeg aparata, neracionalan i neekonomičan naspram patrijarhalne većine, željeti provoditi slobodno vrijeme na javnoj površini u vlastitom aranžmanu, nasuprot tolikim kafićima i klubovima, ravno je najvećima od poznatih grehota – promišljanju, odmaranju i bivanju u trenutku.

Matejuška kao lučica, na simboličkoj i organskoj razini predstavlja zaštićenu oazu koja stoljećima uspješno odolijeva krvavim okupacijama, strogim režimima, površnim trendovima i vječnim nasrtajima poduzetničkog čovjeka. Detaljno je o tome pisao splitski arhitekt Edo Šegvić, autor konačnog idejnog rješenja preuređenja Matejuške u svom preglednom tekstu koji analizira njeno društveno-povijesno značenje i otvoreni prostorni smještaj. Šegvić naglašava suživot različitosti u vidu ribarskih brodica na vesla ili pentni pogon i mega kruzera u splitskom portu. Starija od same Dioklecijanove palače, Matejuška je marjanskim kosama prirodno zaštićena od bure, a sprudom od juga i lebićade. Uvalom i danas protječu ljekoviti potoci sumporne vode. Od početka 19. stoljeća pa naovamo, Matejušku su uporno pokušavali oteti i nagrditi, primjerice magazinom vina, pristaništem za hidroavione ili luksuznim hotelom, a investitori su na njoj htjeli vidjeti ribarnice, klaonice, mesnice, stambene kuće, autobusno okretište, stakleni paviljon…

Slično je prošlo i ovo Karamanovo bespravno tezgarenje. Kao i mnoge koji su mu prethodili, Matejuška strpljivo, na sreću, odbacuje sve što nije u skladu s njenom prirodom javnog okupljališta i prostora slobode. Simboličnom mirnom šetnjom ljudi su privremeno vratili pravo na vlastiti javni kutak, gradski dnevni boravak i dokazali da grad nije puka umjetna tvorevina i naplatna kasa, već živi entitet s dušom, vlastitom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.    

Ovo nije samo moja ili splitska kronika, nema varoši u čitavoj zemlji koja nema svoju Matejušku pod prijetnjom betonizacije, bagerizacije ili komercijalizacije. U trenutku kada sve ima cijenu, razgovori na zidiću, zalasci sunca i puka radost postaju prijetnja krutom sistemu. Stara lučica insprira buđenje potisnute duhovne dimenzije prostora i odcjepljenje od suštog materijalizma, povratak ljudima, zajedništvu i onome zbog čega jedan grad uopće nastaje i traje.

“Odbijanjem svakog drukčijeg mišljenja postalo je jasno da je javna rasprava odrađena tek formalno, bez stvarne mogućnosti sudjelovanja građana u kreiranju prostorno-planske dokumentacije, a time i budućnosti svoga grada. Time je srušena i posljednja zakonska prepreka gradskoj vlasti da Gradskom vijeću na usvajanje proslijedi urbanistički plan u kojem se na Muzilu predviđa turistički resort s 2.500 ležaja i golf igralištem s 18 rupa. Takav plan očigledna je priprema za davanje Muzila, odnosno jedne petine grada, u koncesiju jednom investitoru na razdoblje do 99 godina, što praktički znači privatizaciju tog ogromnog prostorno-prirodnog resursa, ključnog za daljnji razvoj Pule, pogotovo nakon što je sjeverni dio pulskog zaljeva (Katarina i Monumenti) već u koncesiji. U prilog takvom razvoju događaja govori i to što takvu namjeru gradske vlasti nisu demantirale niti u jednom trenutku, kao ni činjenicu da se Muzil odavno spominje kao dio megalomanskog projekta Brijuni rivijera. Ovih su dana na adrese građana počele pristizati obavijesti iz kojih je očito da je gradska vlast odbila primjedbe i prijedloge vezane uz planiranje poluotoka Muzil, a koje je u samo nekoliko dana potpisalo 1.503 građana, kao i primjedbe strukovnih organizacija i ustanova, kao što su Hrvatske šume, Društvo arhitekata Istre, Udruženje hrvatskih arhitekata te Državni zavod za zaštitu prirode”, nastavlja se u priopćenju.

Sjednica gradskog vijeća na kojoj će se glasati o prihvaćanju takvog GUP-a održat će se 8. svibnja u 17 sati. Svi građani i građanke o “slučaju Muzil” mogu se od 26. travnja dodatno informirati na punktovima na gradskim trgovima i ulicama (Forum – Portarata – gradska tržnica i tržnica na Verudi), gdje će moći, ukoliko već nisu i svojim potpisom izraziti protivljenje privatizaciji Muzila. Također, građanke i građane se pozivaju na javnu tribinu koja će se održati u srijedu, 30. travnja 2014. u 19 sati u Domu hrvatskih branitelja, a na koju će biti pozvani svi vijećnici i gradska uprava. 

Iz SU Rojc pozivaju sve zainteresirane se priključe prosvjednom kulturno-umjetničkom programu (performans, muzički nastup, ples, sport…) i podrže neizglasavanje prostornog plana u kojemu građani gube petinu grada. Prijave se šalju putem elektroničke pošte. 

Izvor: SU Rojc