KP: Skribonauti su zakoračili u svoje drugo desetljeće, a u čitavom tom periodu ostaju jednom od malobrojnih udruga u kulturi koje rade u zatvorskom sustavu. Koje su najveće prepreke s kojima se susrećete? Vidite li, s obzirom na višegodišnje iskustvo, pomake u mogućnosti organizacije kulturnih sadržaja u zatvorskom sustavu, a onda i njihovoj dostupnosti zatvorenicama_ima?

Skribonaute smo pokrenuli 2010. godine iz želje da književnost i umjetnost učinimo dostupnima svima, posebice onim grupama ljudi koji su iz nje isključeni jer se privremeno ili dugotrajno nalaze u institucijama. Osnovu našeg rada čine interaktivni kulturni i umjetnički programi (interaktivni kinoprogram, čitalački klub, radio) te radionički programi (radionice kreativnog pisanja, dokumentarnog i animiranog filma te stripa) za osobe u institucijama. Kroz uporni rad i ekstenzivnu komunikaciju s nadležnim tijelima uspjeli smo u ovih deset godina napraviti značajan pomak kada je u pitanju dostupnost kulture i umjetnosti u zatvorskom sustavu. Primjera radi, interaktivni program Kino Sloboda, koji smo započeli u Kaznionici u Lipovici 2016., proširio se i na Žensku kaznionicu u Požegi i Zatvor u Zagrebu, te nas je prije pandemije kontaktirao i Zatvor u Šibeniku jer je bio zainteresiran za pokretanje tog programa. Isto tako, uspostavili smo cijeli niz suradnja koji su nam omogućili redovno snabdijevanje knjižnica novim naslovima.

Prije pandemije i ostalih prirodnih nepogoda koje su nas zadesile u 2020. najveća prepreka s kojom smo se suočili bilo je nepovjerenje i nerazumijevanje institucija, što smo upornim radom i izvrsnim rezultatima u većini slučajeva prevladali. Druga velika prepreka trajnije naravi je činjenica da Ministarstvo pravosuđa široko tumači zakonsku zabranu istupanja u medijima za zatvorenike i zatvorenice, što uvelike utječe na naše oblikovanje programa i onemogućava zatvorenicima_ama direktno adresiranje vlastitog položaja i problema s kojima se suočavaju.

KP: Nedavno je predstavljen moto#R, platforma udruga koje rade na resocijalizaciji u zatvorskom sustavu. Kako i zašto je došlo do udruživanja i koji su ciljevi platforme?

Osnivanje platforme moto#r (Motiviranjem i osnaživanjem do resocijalizacije) potaknula je udruga Roda s ciljem uspostavljanja kontinuirane komunikacije i podrške među različitim udrugama koje su aktivne u zatvorskom sustavu i pružaju podršku zatvorenicima_ama, bivšim zatvorenicima i njihovim obiteljima. Kroz prethodnu komunikaciju s udrugama u zatvorskom sustavu uspjeli smo mapirati cijeli niz problema i potreba koji se tiču zatvorenika_ca, ali i naš suradnje s nadležnim institucijama. U svom radu platforma želi dobiti što sveobuhvatniju sliku uvjeta i potreba u zatvorskom sustavu (trenutno zbog njegove zatvorene naravi svaka organizacija ima vrlo fragmentiranu sliku), poticati pozitivne promjene te udruživanjem osigurati veću moć djelovanja i utjecaja prilikom suradnje s Ministarstvom pravosuđa.

KP: Koliko je vaš rad, ali i općenito rad udruga u zatvorskom sustavu, otežan za vrijeme pandemije?

Svi naši programi u zatvorskom sustavu, a tako je i s drugim udrugama, zaustavljeni su sredinom ožujka. Svjesni činjenice da je pandemija dugotrajno stanje već smo se u lipnju obratili zatvorima i kaznionicama u kojima radimo te Ministarstvu pravosuđa s prijedlogom da dio svojih aktivnosti prebacimo u online format, međutim, unatoč tome što smo od samih zatvora i kaznionica uglavnom dobili zeleno svjetlo, Ministarstvo je odbilo naš prijedlog.

Ma koliko obustava bila pogubna za nas i naš rad, činjenica da su zatvorenici_e od ožujka u potpunosti bez ikakvih sadržaja i većinu vremena bez posjeta, najgora je za same zatvorenike_ce jer čak i osoblje tretmana s njima radi samo po potrebi, i tako već skoro godinu dana.

Da situacija neće na bolje jasno pokazuje nedavno zaključen natječaj za financiranje projekata udruga u zatvorskom sustavu koji je kao svoja prioritetna područja imao, citiram: estetizaciju i humanizaciju prostora kaznenih tijela, edukacije namijenjene službenicima zatvorskog sustava i probacije te superviziju psihosocijalnog rada u zatvorskom i probacijskom sustavu. Propozicijama natječaja je, dakle, de facto zabranjen direktan rad sa zatvorenicima_ama.

Jedino pozitivno što smo čuli iz zatvorskog sustava je da su se polaznice književnog kluba u Kaznionici u Požegi organizirale i tražile dozvolu da nastave s radom čitalačkog kluba, odnosno da nastave birati naslove, čitati knjige i nalaziti se na raspravama u knjižnici, što im je nasreću odobreno.

KP: Prisutnost Skribonauta u kaznionicama i zatvorima počela je uz književna događanja, no kasnije ste počele organizirati filmske projekcije i umjetničke radionice, šireći područje djelovanja i na druge vrste umjetnosti. Čime se sve vodite u osmišljavanju sadržaja i kakve su bile reakcije zatvorenika_ca na različite formate?

Temelj razvoja svakog našeg projekta su povratne informacije koje dobivamo od zatvorenika i zatvorenica te osoblja tretmana, dakle ljudi koji svakodnevno rade s njima. Kroz svoj rad na polju književnosti shvatili smo da postoji interes i za druge medije te da bismo mogli, kroz suradnju s pravim mentorima, prezentirati i poticati i aktivno sudjelovanje u umjetničkim procesima u drugim medijima poput filma ili likovnih umjetnosti.

Naš direktan rad sa zatvorenicima_ama je dvojak: odvija se kroz kulturne programe dostupne svim zainteresiranim zatvorenicima_cama te radioničke cikluse koji obuhvaćaju višemjesečni rad u umjetničkom mediju s manjim brojem zatvorenika. Iskustva zatvorenika_ca su mahom pozitivna, naša je suradnja obilježena međusobnim poštovanjem i razumijevanjem. Sve naše aktivnosti počivaju na principima razmjene i međusobne podrške, a oni su sigurno zaslužni za poticajnu i ugodnu radnu atmosferu koju ostvarujemo.

Kultura je javno dobro i bitan resurs za društveni i kulturni razvoj, a njena je ekonomska dimenzija samo jedan njezin aspekt. Omogućavanje pristupa kulturi mora uključiti uklanjanje prepreka pristupu kulturnim resursima te poticanje i promicanje mogućnosti za participaciju u kulturi. Europski projekt Pristup kulturi – Analiza javnih politika u kojem je sudjelovao Institut za razvoj i međunarodne odnose istraživao je jaz između društvene stvarnosti i političke normativnosti u području pristupa kulturi te razvijao niz preporuka Europskoj uniji radi povezivanja nacionalnih diskursa s europskom dimenzijom. 

Projekt je trajao do kraja travnja 2015. godine, a rezultati istraživanja na nacionalnoj razini pokazali su da kulturna politika u Hrvatskoj, na nacionalnoj i lokalnoj razini, još uvijek nedovoljno prepoznaje i vrednuje napore onih koji aktivno osmišljavaju i provode projekte privlačenja publike i osiguranja pristupa kulturi. Na temelju podataka prikupljenih analizom literature, izvještaja Državnog zavoda za statistiku, dokumenata javne vlasti, privatnih dionika i političkih stranaka te niza polustrukturiranih intervjua, izrađen je izvještaj o politikama promicanja pristupa kulturi. U intervjuima je sudjelovalo 29 stručnjaka iz različitih polja kulture, i to onih prepoznatih kao “uspješnih”, od toga samo dvoje iz polja nezavisne kulture.

U nacionalnom izvještaju su kao prepreke i ograničenja u pristupu kulturi navedeni nedostatak artikuliranih kulturnih politika i ciljanih programa podupiranja i financiranja te pitanje cijene pristupa kulturi, u kontekstu proračunskih ograničenja i smanjenih subvencija, ali i teške ekonomske i socijalne situacije u društvu. Kao važni segmenti razvoja politika spomenuti su obrazovanje, pogotovo umjetničko obrazovanje, potom dostupnost informacija (uključujući ulogu medija), fizičke prepreke (pristup osobama s invaliditetom) te nedostupnost u širem smislu, mobilnost publike iz udaljenih mjesta u središta kulturnog života i događanja, odnos prema ne-korisnicima i ne-publikama, centralizacija te nemogućnost ulaganja u nove tehnologije. 

Prema istraživanju, kulturna politika još uvijek više podupire “ponudu” – nudeći potporu u polju infrastrukture ili razvoja kulturne proizvodnje – u odnosu na “potražnju”, što znači da je fokus na omogućavanju pristupa postojećim kulturnim objektima i uslugama, a manje na pristupu sredstvima proizvodnje. Kulturne institucije i organizacije uključene su u brojne projekte i programe koje provode s različitim partnerima i za različite publike, često ih financirajući iz vlastitih sredstava zbog toga što službena kulturna politika ne prepoznaje takve programe kao važne. Iako su zabilježeni projekti namijenjeni djeci, mladima, starijim građanima, osobama s posebnim potrebama, beskućnicima i ostalim marginaliziranim skupinama, uključujući nacionalne i jezične manjine, i postoje razlike u tematskim pristupima, većina je programa ipak namijenjena djeci i mladima. Također, snažan je naglasak stavljen na pitanje decentralizacije i pristupa kulturi izvan većih gradova.

Među sektorima prepoznatima kao važnim za promicanje participacije i pristupa identificirani su obrazovanje, turizam, manjine, mediji, regionalni razvoj, urbano planiranje i zaštita okoliša, a kao temelj razvoja međusektorska povezanost i koordinacija. U ovom je kontekstu uloga obrazovanja, odnosno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i povezanosti s Ministarstvom kulture, ocijenjena kao najvažnija. Istraživanje ističe da do snažnijeg prijenosa pozitivnih primjera i inovativnih programa dolazi iz smjera praksi u politiku, umjesto obrnuto. Zaključeno je da je potrebno razviti eksplicitne kulturne politike pristupu kulturi, na nacionalnim i lokalnim razinama, koje će se reflektirati u instrumentima i financijama, javnim i privatnim. 

Projekt provode Zaklada Interarts (Španjolska), Nordijski centar za istraživanje baštine i kreativnosti AB (Švedska), Istraživački institut Telemark (Norveška), Centar za istraživanje kulturnih politika i menadžmenta (KPY), Sveučilište Istanbul Bilgi (Turska) te Institut za razvoj i međunarodne odnose odnosno Odjel za kulturu i komunikacije pod vodstvom Jake Primorac i Aleksandre Uzelac. Završni izvještaj projekta trebao bi biti dostupan krajem lipnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.