Jedan od osnivača festivala, Dan Sokoli, doputovao je u Zagreb kao član žirija na nedavnom Cherry Pop festivalu. Četvrto izdanje Cherry Popa uključivalo je blok gostujućih filmova u kojemu su prikazana dva filma s prethodnih izdanja PQF-a; Blush, animirani kratki film o samoizražavanju i As I Was Looking Above, I Could See Myself Underneath, prvi dokumentarni film s kvir tematikom s Kosova. Nakon projekcije, Dan nam je odgovorio na nekoliko pitanja o Prishtina Queer Festivalu i sceni oko njega.

Festival je započeo 2023. godine i pretpostavljam da se od tada mnogo toga promijenilo. Reci nam više o počecima festivala i njegovim osnivačima_cama.

Sve je počelo 2018. godine kada smo prijateljica i ja pokrenuli web stranicu Dylberizm. U javnosti je čest narativ da su kvir osobe ideja uvezena sa Zapada nakon rata, a Kosovo je vrlo centralizirano pa je biti kvir u mjestima daleko glavnog grada vrlo izolirajuće. Postojala je potreba za kvir online prostorom na albanskom jeziku. Dylberizm je prva kvir web stranica na albanskom jeziku, mjesto za originalne i prevedene članke. Također reagiramo na vijesti i organiziramo radionice za mlade novinarke i novinare kako bi naučili etičko izvještavati o kvir tematici. Festival je zapravo mjesto za predstavljanje priča s Dylberizma, veliki javni prostor gdje svatko može slobodno biti ono što se oduvijek pretvarao da jest u svojoj sobi. Isprva smo bili nas dvoje, zatim četvero, sada nas šestero radi na pripremi festivala.

Kako se percepcija festivala i podrška na sceni i šire promijenila od prvog izdanja?

Prva godina je bila vrlo uzbudljiva, ljudi su bili oduševljeni što se kvir festival konačno održava u Prištini. Bilo je prekrasno. Drugo izdanje također. Ali sada osjećam da ljudi nisu uzbuđeni samo zato što je to kvir festival, već zato što je to Prishtina Queer Festival: zbog njegovog programa, kreativne energije i jedinstvene atmosfere koju donosi u grad svakog rujna. Percepcija i podrška festivalu zamjetno su porasle. Od početka je festival bio vidljiv na kvir sceni, ali ove je godine postao vidljiv i na sceni Prištine. Publika je ove godine bila puno brojnija, ljudi mu se raduju jer je zanimljiv, raznolik i zabavan. Podrška raste svake godine i sve više ljudi saznaje za festival, iako i dalje mislim da bi mnogi još trebali. Drago mi je što širimo svoj doseg izvan Prištine, pa čak i izvan Kosova.

Po čemu se ovaj festival razlikuje od drugih sličnih događaja na Kosovu i u regiji? 

Festival se razlikuje od drugih događaja na Kosovu jer je jedini kvir festival u zemlji. Postoji još nekoliko kvir festivala u regiji, Skopje Pride Weekend uglavnom je vezan uz performans, a Queer Film Marathon u Tirani fokusiran je samo na filmove. Ali Prishtina Queer Festival je jedinstven jer je višedimenzionalan festival s različitim aktivnostima. Nudimo filmske projekcije, radionice, nastupe, zabave, predstavljanja knjiga i mnoge druge događaje. Vrlo je raznolik. Također se ističe kao kulturni događaj, jer ne postoji mnogo festivala u Prištini ili Kosovu koji imaju tako jedinstven i šarolik program. Atmosfera festivala je vrlo slobodna, ljudi su izuzetno opušteni.

Ne radi se samo o kvir zajednici; radi se o zajednici općenito. Svi se osjećaju dobrodošlo. Pokušavamo se, kroz kvir iskustva, baviti temama koje povezuju sve. Ljudi koji dođu na festival mogu izgledati kako žele, odijevati se kako žele, predstavljati se kako žele… Festival završava velikom uličnom zabavom za koju zatvaramo dio ulice prijateljske prema kvir osobama i priređujemo veliki koncert i zabavu. Bez osiguranja, samo ljudi koji uživaju i plešu. Pridružuju se i ljudi koji prolaze, privučeni glazbom. U početku izgledaju pomalo zbunjeno zbog dva dečka ili dvije cure koje se ljube, ali za nekoliko minuta plešu s nama. Mislim da je to vrlo posebno.

Postoji li specifična kvir balkanska estetika ili identitet?

Uvijek sam mislio da postoji univerzalna balkanska kvir estetika, ali stalno se ispostavlja da nisam u pravu. Baš kad pomislim da sam sve vidio, vidim kvir osobu koja ne odgovara nijednoj meni poznatoj kategoriji. Uvijek smatramo kvir muškarce ženstvenima, ali onda vidim neke u uskim trapericama koji ne izgledaju drugačije od bilo kojeg prosječnog tipa, ali dolaze na naše događaje i vrlo hrabro žive svoj kvir identitet. Na primjer, pjevač Azis je počeo kao vrlo glamurozan i ženstven, sada nosi traperice i majicu, ali i dalje je vrlo svoj. Kvir estetika Balkana raznolika je kao i sam Balkan.

Koji te trenutno umjetnici i inicijative trenutno inspiriraju na sceni?

Što se tiče umjetnika, svakako bih spomenuo Amara, čije je umjetničko ime KunThug. Podrijetlom je iz Tirane u Albaniji, ali sada živi u Milanu. U posljednje vrijeme me KunThug jako inspirira. Ugostili smo ga kao DJ-a na zatvaranju naše ulične zabave, koja se održava u samom centru Prištine. Miješa albansku i balkansku pop glazbu s elektroničkim houseom i tehnom, i to je tako osvježavajuće. U djetinjstvu slušamo puno pop i mainstream glazbe – dobrog mainstreama – ali onda, tijekom tinejdžerskih godina, počnemo osjećati da trebamo biti “drugačiji” ili “alternativni”, pa se odmičemo od toga. Onda, kad odrasteš, shvatiš – to je samo dobra glazba. To je plesna glazba, ugodna je. Amar vraća taj osjećaj. Prekrasno spaja te zvukove, jako je inspirativno i energično. Volim plesati uz to. Također puno slušam Cobrah, lezbijsku umjetnicu koja stvara vrlo seksi pop glazbu, to apsolutno obožavam.

Kako bi opisao evoluciju kvir scene na Kosovu u posljednjih nekoliko godina?

Evolucija kvir scene na Kosovu posljednjih godina bila je izuzetno pozitivna, vrlo brza i uglavnom kvalitetna. Jako sam ponosan na to. Mi smo tako mlada zemlja i sve na Kosovu može biti izazovno u usporedbi s drugim mjestima jer smo toliko dugo bili izolirani. Do 2024. nismo mogli ni putovati u EU bez viza. Mnogi ljudi izvan regije zapravo ne znaju puno o Kosovu pa bi ih moglo iznenaditi da ovdje postoji kvir scena. Ali prešli smo dug put!

Zajednica je mala, ali vrlo povezana. Ljudi dolaze, podržavaju jedni druge i surađuju. Kada organiziramo naš festival ili druge kvir događaje, uvijek vidimo poznata lica, prijatelje i saveznike. Ta međusobna podrška osnažuje druge da budu otvoreni i vidljivi. Divno je vidjeti toliko mladih kvir umjetnika_ca koji se pojavljuju, novih kolektiva koji se formiraju i sve veće međunarodno priznanje da Priština i Kosovo zaista imaju kvir scenu. I to ne bilo kakvu kvir scenu, već zaista jedinstvenu. Jako, jako sam sretan zbog toga.

Postoji li plan za buduću suradnju između zagrebačkih kvir inicijativa i PQF-a? Je li sljedeće izdanje već u pripremi?

Definitivno će biti još suradnji između zagrebačke kvir scene i Prishtina Queer Festivala. Ne bih želio da moj posjet ovdje bude jedini, da samo dođem i odem. Iskoristio sam ovu priliku da upoznam mnoge kreativne ljude i bio sam jako toplo dočekan. Ljudi ovdje su uzbuđeni zbog Prishtina Queer Festivala, a ja sam uzbuđen što ću dovesti regionalne umjetnike u Prištinu. Istinski vjerujem da to nije samo festival na Kosovu ili u Prištini, već regionalni festival. Svi naši međunarodni posjetitelji_ce mogu doživjeti duh Balkana u Prištini kroz sve što festival nudi.

Znam da u Hrvatskoj postoji stvarno jaka kreativna scena, posebno u Zagrebu, i jako me inspirira. Radujem se proširenju suradnje, uključujući i s Cherry Popom. Već smo razgovarali o tome kako možemo nastaviti surađivati ​​u nadolazećim godinama, pa ostanite u toku. Prošli festival je nedavno završio, ali polako počinjemo razmišljati o temi za sljedeći. Nemamo zajamčeno financiranje, a financiranje ovogodišnjeg izdanja potvrđeno je tek dva tjedna prije početka samog festivala. Mogli smo pretpostaviti da novac dolazi i ići “na veliko” ili razmišljati o budžetu i ne napraviti ništa, tako da je lako sanjati velike snove, bez ograničenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Zagrebu je kraj zime provela na rezidenciji u sklopu projekta Operation Nova, koji istražuje ulogu, uvjete rada i potencijale nezavisnih kulturnih prostora u regiji. Njen je petotjedni boravak završio uz pop-up izložbu u Kleti, gdje je predstavila projekt kroz koji je istraživala kosovske pekare u Zagrebu, s posebnim fokusom na glasovitu trešnjevačku Dan i noć (nekada znanu kao Romaja).

Tim povodom, s Anylom smo razgovarali o različitim kulturnim ekosustavima u kojima djeluje i boravi, njenom kustoskom i istraživačkom radu i interesima, te o važnosti pekara za društveno tkivo grada.

Prošli si mjesec bila na rezidenciji u Zagrebu i upoznavala se s nekima od njegovih kulturnih prostora. No to nije tvoj prvi susret s kulturnim životom grada, s obzirom na to da si studirala i živjela ovdje od 2016. do 2019. godine. Što možeš reći o zagrebačkom kulturnom krajoliku danas, uzimajući u obzir vremenski odmak od tvog posljednjeg boravka?

Povratak u Zagreb djelovao mi je poput ponovnog čitanja neke omiljene knjige – poznato, no s novim značenjima. Kad sam živjela ovdje kao studentica, uglavnom sam dolazila u kontakt s institucionalnim prostorima i kulturnim programima koji su više bili srednjostrujaški. A sada, s gledištem pod utjecajem rezidencije, bila sam usredotočena na nezavisnije, grassroots inicijative. Zagrebački mi kulturni krajolik djeluje vitalno i suradnički nastrojeno. Primijetila sam izražen osjećaj otpora, skrbi i zajedništva u tome kako radnici_e u kulturi održavaju prostore unatoč nepovoljnim okolnostima. Vrijeme koje sam provela ovdje navelo me i da razmišljam o infrastrukturnom i emocionalnom radu koji je potreban za kontinuitet u kulturi, posebice u gradovima u kojima javna potpora izgleda nepostojano ili neravnomjerno.

U međuvremenu te put vodio po različitim gradovima diljem središnje i jugoistočne Europe: u Budimpeštu, Beč i, naravno, Prištinu, u kojoj živiš i radiš. Kako bi opisala svoje trenutačne istraživačke/kustoske interese i način na koji je iskustvo mobilnosti, boravka u različitim kontekstima, utjecalo na njih?

Mobilnost je bila ključna za formiranje moga gledišta jer nudi raznolik mozaik iskustava koja doprinose mom razvoju kao kustosice. Od studija semiotike u dinamičnoj Budimpešti pa do prakse u Kunsthalle Wien, svaki je trenutak pokazao do koje mjere mobilnost otvara vrata novim prilikama. Vrijeme koje sam provela radeći na projektima u Prištini, recimo na Manifesti 14, u Nacionalnoj galeriji Kosova i na izložbi Wrapped in the Shadow of Freedom, obogatilo me jedinstvenim i neprocjenjivim kustoskim izričajima. Priština me naročito usmjerava prema intuitivnim zajedničkim praksama, dok su mi Beč i Budimpešta pružili strukturne i teorijske resurse.

Kustoskom radu pristupam kao nekoj vrsti usporenog slušanja, usredotočujući se na stvaranje intimnih prostora u kojima na otvoreno mogu izaći zapostavljene priče.

Rezidencija u Zagrebu bila je posvećena nezavisnim kulturnim prostorima i isticala je neke probleme s kojima se ti prostori suočavaju, kao i razne načine na koje se oni sami održavaju i ostvaruju kontakt sa zajednicama. Kakva je, prema tvome mišljenju, prostorna situacija (nezavisne) kulture u Zagrebu u usporedbi s Prištinom?

I u Zagrebu i u Prištini nezavisni kulturni prostori funkcioniraju u izazovnim uvjetima, s ograničenim resursima no s mnogo strasti. U Prištini se ističu neposrednost i fluidnost kojom se stvari odvijaju – na djelu je duboko usađena kultura improvizacije, i to ne samo zbog kreativnosti nego i nužnosti. Ta energija omogućuje jednu jedinstvenu snalažljivost: projekti se brzo prilagođavaju, prostori se stapaju jedni s drugima, a događaji su često samoorganizirani s minimalnom infrastrukturom. Kad sam u Prištini radila s Manifestom 14, taj osjećaj prilagodljivosti bio je od ključne važnosti – velik broj javnih susreta koje smo organizirali odvijali su se u netradicionalnim prostorima, sve od ulica pa do krovova.

Nasuprot tome, Zagreb ima uređeniji kulturni ekosustav, s duljom poviješću formalne potpore za nezavisnu scenu. Tijekom suradnje sa Živim Ateljeom, a recentnije i s Operacijom Grad, bila sam u prilici vidjeti na koji način su neki od tih prostora održavali kontinuitet i s vremenom izgradili zajednice. Zagreb bi od Prištine mogao usvojiti osjećaj određene bezbrižnosti – volju da se ide dalje iako nije sve na svome mjestu. Nekad je od lokacije ili financiranja bitnija neodgodiva potreba da se nešto kaže, da se okuplja, da se prisutnošću stvara prostor.

A Priština bi od Zagreba mogla usvojiti veći fokus na održivost – da se ne bavi samo pukim preživljavanjem, nego i stvaranjem modela koji omogućuju da se kulturni rad razvija s vremenom, uz skrb i institucionalno pamćenje. Boraveći u različitim kontekstima, poput Beča, Budimpešte i Zagreba, mnogo razmišljam o tome kako prostor (ili nedostatak prostora) diktiraju tempo i mogućnosti kulture. Sve me više privlače prakse koje razumiju tu tenziju i rade s njom.

Spomenula si da istražuješ obitelji pekara koje potječu iz regije Hasi na Kosovu, što me podsjetilo na to koliko su ljudi s Kosova bitni za prehranjivanje Zagreba (i, naravno, mnogih drugih mjesta), i povijesno gledano i danas. Voljela bih čuti nešto više o tvom istraživanju – možeš li podijeliti svoja saznanja o pekarskim i krušnim temama?

To je maleno istraživanje krenulo iz ležernog razgovora tijekom mog boravka u Zagrebu, kad se netko našalio: “Pa ti si s Kosova – sigurno imaš obiteljsku pekaru!” To mi je potaknulo znatiželju o dugogodišnjoj prisutnosti pekara u vlasništvu Kosovara u Zagrebu, pogotovo o tome koliko je učestao a opet nevidljiv njihov doprinos svakodnevnom ritmu grada.

Posebice sam se usredotočila na Dan i Noć (nekoć zvanu Romaja), pekaru na Trešnjevci koja posluje od kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća, a koju vode obitelji iz regije Hasi. To je jedno od onih mjesta koje lokalci dobro poznaju – otvoreno 24/7, u kojem uvijek nešto svježe miriše – no o kojemu se rijetko razmišlja mimo funkcije koju obavlja. Zbog te pekare kruh više ne smatram samo hranom, nego nosiocem migracijskih povijesti, radnih struktura i diskretne otpornosti.

Zine koji sam napravila tijekom rezidencije bio je skroman pokušaj pričanja te priče. U njemu se isprepliću osobne priče o migraciji obitelji Krasniqi i njihovu radu u Hrvatskoj, elementi poput tradicionalnog pogače pitalka me ve iz Prizrena, jezične opaske i osvrti o prostoru, pamćenju i skrbi. Umjesto da dokumentiram samu pekaru, više me zanimalo kako se ona uklapa u društveno tkivo grada – kako zadržava tragove izmještenosti, rutine i pripadanja a da nikada ne inzistira na vidljivosti.

Na taj je način to postao projekt o onima koji prehranjuju grad, čiji se rad stapa s pozadinom, i o tome kako čak i kasnonoćni burek može biti dio neke veće priče.

U završnici svoga boravka u Zagrebu pripremila si pop-up izložbu u Kleti, zajedno s drugim rezidenticama projekta OPE.N. Možeš li nam reći nešto o radu koji si ondje predstavila?

Za pop-up izložbu u Kleti predstavila sam zine stvoren tijekom rezidencije, kao i burek i perece iz trešnjevačke pekare Dan i Noć koja me nadahnula za cijeli projekt. Činilo mi se da je bitno donijeti stvarnu hranu u prostor – koja ne bi bila samo predmet istraživanja, nego i nešto zajedničko svima.

Ono što je izložbu učinilo još posebnijom bio je velik broj ljudi koji su došli i počeli pričati vlastite priče – o toj pekari, drugim pekarama u Zagrebu, tome što jedu nakon izlazaka. Izložba na neki način nije bila samo posvećena predstavljanju zinea – postala je maleni spomenik okupljanju oko nečega poznatog.

Prijevod: Tomislav Žilić

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

“Klub albanskih studenata je od svoje reaktivacije, u ožujku 2013, realizirao nekoliko projekata od kojih se ističu dvije večeri poezije na kojima su studenti recitirali albansku poeziju iz različitih razdoblja, od renesanse do suvremenih pjesnika. Također, klub je 1.12. po prvi puta u povijesti u hrvatskim kazalištima izveo dramu Dva pucnja u Parizu (Dy krisma ne Paris), koja govori o albanskom narodnom heroju Avniju Rustemiju. On je 1920. u Parizu usmrtio albanskog premijera kojeg je narod smatrao izdajnikom nacije. Slučaj je pogotovo zanimljiv zbog činjenice da je Rustemi oslobođen krivnje na sudu što je ujedno i jedini slučaj modernog francuskog sudstva da je osoba koja je priznala grijeh na kraju oslobođena. Sva tri projekta realizirana su u suradnji s Vijećem albanske nacionalne manjine Grada Zagreba, a voditelj drame i večeri poezije bio je albanski umjetnik Leonard Hamitaj“, izjavio je Besim Aliti, predsjednik Kluba.

Klub za nadolazeću godinu priprema dvije panel-tribine – Multikuluralnosti i razumijevanje te Albanci u RH kao dio EU. Uz to planiraju organizirati putovanje u albanske krajeve u sklopu projekta Putopisi po albanskim krajevima.

Na 35 stranica prvog broja časopisa Vox Alumni imate priliku pročitati intervju s veleposlanicom Republike Kosovo Skhendije Geci Sherifi, upoznati Prištinu od jučer do danas, osjetiti boje albanske poezije na daskama Kazališta lutaka, pročitati mišljenje o prednostima dvojezičnosti… Časopis je tromjesečnik i besplatan je. Objavljen na hrvatskom jeziku daje priliku i onima koji ne razumiju albanski za upoznavanje društvenog života studenata albanske nacionalne manjine i promoviranje kraja iz kojeg potječu. Upravo to ‘otvaranje’ prema drugima, a ne zatvaranje u okvir svoje zajednice, čini bitan element posebnosti kada govorimo o nacionalnim manjinama. Kako je navedeno u samom predgovoru časopisa, misija Kluba jest kroz razne projekte i aktivnosti promovirati albanski jezik, kulturu, običaje i tradiciju te potaknuti integraciju Albanaca u Europi kroz projekte Europske Unije i Vijeća Europe.

Svakako je zanimljiv odabir naziva časopisa. Značenje pojma “alumni” (popularni naziv za bivše studente nekog visokog učilišta) s istaknuta prva dva slova (Al) koja se referiraju na udruženje mladih Albanaca, svakako daje vjetar u leđa simbolici ovog projekta. Glas studenata kroz časopis? Zašto ne?

Ovaj projekt inspiriran je djelom Miroslava Krleže Na rubu pameti, a tijekom 2011. i 2012. godine bit će nastavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu i u Srbiji. Cilj projekta Kontejneri slobode je stvaranje novih modela solidarnosti i razumijevanja u post-ratnim područjima, odnosno poticaj i podrška mladim ljudima za stvaranje novih modela kulturne razmjene i upoznavanja drugoga. Program ovog travanjskog susreta u Prištini nudi izvedbe predstava, čitanja eseja, promocije knjiga te već spomenuti performans Bacača sjenki.  

Izvor: Bacači sjenki

Gal Kirn je doktorant na ZRC SAZU (Komparativnim studijima ideje i kultura), a trenutno radi kao istraživač na Akademiji Jan van Eyck u Maastrichtu. Član je Radničko-punkerskog Sveučilišta te glavni urednik revije za suvremenu društvenopolitičku polemiku Agregat, koja je pokrenuta u Ljubljani 2003. godine.

Živiš u Amsterdamu i radiš kao istraživač na Akademiji Jan Van Eyck. Na kojem istraživanju trenutno radiš?

Kao istraživač radim na nekoliko projekata. Uskoro ću izdati dvije publikacije koje uređujem zajedno s kolegama iz Ljubljane. Prva je o postfordizmu (reorganizaciji kasnog kapitalizma) i teorijama koje se bave analizom tendencije kapitalističkog načina produkcije. Knjiga je koncipirana polemički, gdje nekoliko autora dolazi iz operaističke tradicije (npr. Sandro Mezzadra ili Sergio Bologna), dok na drugoj strani imamo autore kao što su Rastko Močnik i Jacques Ranciere, koji kreću s nekih drugih pozicija.

Druga publikacija se bavi alternativnom politikom i umjetnošću u Ljubljani i Prištini, te time kakvi su efekti tranzicije na različite političke/umjetničke scene. Nakon uređenja tih knjiga, ove godine ćemo organizirati konferenciju o Louisu Althusseru i manji simpozij o urbanizmu i socijalističkom samoupravljanju u Jugoslaviji.

Sfere mog interesa se tako tiču politike prijeloma (Althusser, Badiou i Ranciere), povijesti Jugoslavije i kritike ideologija, a u zadnje vrijeme sam tome dodao i temu urbanizma, gdje me interesira baš tranzicija i efekti postsocijalističkog društva.

Možeš li nam reći nešto više o knjizi o alternativnoj politici i umjetnosti u Prištini i Ljubljani?

U biti je knjiga elaboracija kolektivnog projekta Spaces in Becoming, koji sam koncipirao s Bojanom Piškur (Moderna Galerija, Ljubljana) i Gašperom Kraljem. Diskusije koje smo organizirali odvijale su se u prostorima socijalnog centra Rog, a sa diskusijama smo htjeli otvoriti prostor za dijeljenje skupnih i drugačijih iskustava, praksi i teorijskih pogleda na suvremenu umjetnost i alternativnu politiku. Događaj se odvio u različitim mini-simpozijima: od umjetničke/političke scene na Kosovu, nemogućih prostora za umjetnost do promišljanja o politici i kreativnosti otpora.

Politička i umjetnička situacija u Ljubljana i i Prištini sasvim su drugačije. Umjetnička scena u Ljubljani bori se s efektima tranzicije. Simptom situacije je Moderna Galerija, koja već od prošle godine nema prostor za izložbe (čeka se obnova prostora). Na jednoj strani imamo umjetničko tržište (gdje uspiju rijetki), na drugoj strani su mainstream institucije, koje su opet dosta zatvorene, ali barem dobro financijski stoje.

Efekti tranzicije na Kosovu su malo drugačiji. Kako je Mehmet Behluli dobro pokazao u intervjuu, umjetnici su (a i drugi) bili suočeni sa situacijom segregacije, paralelne vlasti, zbog čega su se morali početi alternativno organizirati, po kafanama ili kod kuće. Danas spostoje dva glavna problema. Prvi je patrijarhalno-nacionalistička scena, koja gradi nacionalni projekt države Kosovo. Na drugoj strani imamo strane kustose koji dođu po mlade umjetnike pa scena na Kosovu ostaje osiromašena. Umjetnica Minna Henriksson sa svojim fotografijama dobro sažima paradoks urbanizma na jednoj te umjetničkog izražavanja i marketinga na fasadama na drugoj strani.

Uz to kritičku analizu moguće je obuhvatiti u jednu hipohondrijsku zamku, gdje su umjetnici samo žrtve. Zbog toga smo se odlučili motivirati ljude koji se bave alternativnom politikom i refleksijom umjetnosti, ili proizvode umjetnost izvan mainstream institucija. Jedno od važnih pitanja koje smo naglasili je: kako se može praviti i misliti politiku u postsocijalističkom i liberalno-demokratskom kontekstu? Uz to pitanje otvorili smo i pitanje važnosti javnih prostora te borbe za ove prostore. Na jedan način smo upravo s tom publikacijom pokušali pokazati da je javni i nezavisni prostor (kao u Zagrebu kino Mosor), nužan kako za formuliranje alternativne politike i alternativne socijalizacije, tako i za umjetničku produkciju. Tako se u knjizi može naći  ponešto o borbi za socijalni centar Rog, za organizaciju imigrantskih radnika koji žive (ili samo spavaju) u mizernim kućama. Reflektiraju se prijelomi i kraj alter-globalizacijskog pokreta u Europi i izazovi za nove politike budućnosti.

Spomenuo si i simpozij o urbanizmu…

Za sada je to još samo ideja. S kolegom Lukaszem Stanekom mislim organizirati manji simpozij na Akademiji Jan van Eyck na temu jugoslavenskog samoupravljanja i urbanizma. Naš cilj je dvostruki. Na jednoj strani reflektirati transformacije urbanizma iz prošlog sustava na suvremeni neoliberalni menadžment (stav je sličan zagrebačkoj Operaciji:grad). Želimo otvoriti pitanje kako grad danas vodi urbanu politiku revitalizacije gradskih središta, gradnje parkirališta, prebivališta za turiste… Na drugoj strani nas interesira kako bi bilo da je u Jugoslaviji došlo do nekog drugačijeg razvoja, koji bi mogli označiti kao samoupravni urbanizam. U Ljubljani je došlo do interesantnog fenomena. Lokalna zajednica, koja je bila normalna zajednica samoupravnog razvoja, često je dirigirana odozgo, ali je u posljednje vrijeme koriste sami građani za artikulaciju pojedinih interesa i želja, a protiv politike Grada. Kako misliti urbanizam onda i danas? Možemo reći da je došlo do sličnih efekata, alijenacije građana od grada, ali iz sasvim drugih razloga i konteksta. Taj projekt je više radna hipoteza i samo početak mogućeg dugoročnog istraživanja ove tematike.

Dosta surađuješ s mladim aktivistima i teoretičarima iz tzv. regije. Tako si nedavno bio gost konferencije „Poprišta neoliberalizma“ u okviru Operacije:grad. Govorio si upravo o Amsterdamu i antiskvotingu. Kakva je zapravo nezavisna aktivistička scena u tom gradu?

Aktivističko-teorijska scena u Amsterdamu postoji, ali je malena. Ima nekoliko aktivističkih instituta kao što su Transnational Institut ili IIRE, koji se bave različitim pitanjima. U aktivističkom smislu postoji nekoliko političkih grupacija. Za mene je najsnažnija sindikalna kampanja koja organizira radnike-imigrante u servisima za čišćenje. Ono što se dogodilo prije nekoliko godina u SAD-u, kad su s uspješnom kampanjom pokrenuli mobilizaciju u nekoliko gradova, sad se očekuje i ovdje. Druga strana scene je skvoterska scena, koja je vrlo fragmentirana, a nakon niza godina prvi put su u Parlamentu počeli govoriti o kriminalizaciji skvoterstva. U Nizozemskoj je do sada skvotiranje bilo legalno, što se sada mijenja. Umjesto šire mobilizacije (u 80-im je samo u Amsterdamu bilo 20 tisuća skvotera) osjeća se apatija, borba samo za svoj vlastiti prostor ili odustajanje. Na drugoj strani su već krajem 80-ih lokalne vlasti počele sa suptilnom neoliberalnom politikom antiskvotiranja. U prazne zgrade stavili su čuvara koji je trebao čuvati prostor, a istovremeno je tamo mogao besplatno živjeti. No, nakon normalizacije u antiskvotu može doći do iznajmljivanja prostora. Naime, u Amsterdamu je traženje stana ogroman projekt – iznajmljivanje je vrlo skupo, pri čemu ni nema dovoljno stanova. Antiskvot se čini kao moguće rješenje za mnoge mlade ljude. No, s tom politikom urbani planeri su uspjeli razbiti skvoterski pokret, a na drugoj strani zaštiti privatno vlasništvo i neograničen protok investicija, financijskih spekulacija sa zemljištima i sl. Skvoterska scena još nije pronašla pravi odgovor za ovu neoliberalnu politiku, a čini se da im nedostaje političkog naboja koji bi još jednom povezao skvotere s drugim političkim grupacijama. Život u Amsterdamu je dovoljno lagan, socijalna država funkcionira, puno umjetnika može preživjeti, no to rezultira neutralizacijom politike.

Kako se po tvom mišljenju razvija nezavisna kultura na ovim prostorima?



Najveći problem s kojim se danas susreće nezavisna (alternativna) kultura u postjugoslavenskom kontekstu jeste infrastrukturne prirode, a to je manjak najnužnije infrastrukture. Kao jedan značajan primjer možemo navesti uvjete za suvremeni ples u Ljubljani. Nezavisna scena se nalazi u situaciji nedostatka prostora, što za ples znači da nema ni osnovnih pretpostavki za same vježbe, da ne spominjemo prostore za ozbiljnu i kontinuiranu kulturnu produkciju. S druge strane, u Ljubljani postoji nekoliko institucija kao što su SCCA ili MGLC koji kontinuirano produciraju dosta interesantnih izložbi i teorijskih radova. Postoji  i revija za scenske umjetnosti Maska te recentan i vrlo produktivan projekt Reartikulacija. Na jednoj strani imamo dosta velik nivo teorijske produkcije, još se osjećaju i efekti jedne snažne umjetničke scene s kraja 80-ih i početka 90-ih, ali problem je u tome što je današnji kontekst za umjetnika i za politiku potpuno drugačiji. Čeka se još generacija koja će ‘simbolički’ ubiti svoje očeve. Ako je teorijska situacija na jednoj visokoj razini, onda nešto manjka na samoj umjetničkoj sceni, u produkciji. Ljubljana je u tom smislu provincijalan grad. Nema velike mreže, nema dosta međunarodnih razmjena, nema dovoljno financijske potpore, a i Akademija za likovnu umjetnost ima puno teškoća s formiranjem dobrih programa i investiranja u bolje infrastrukturne uvjete.

Što se tiče nezavisne kulture u Sloveniji, možemo je više ili manje pronaći po raznim festivalima i manjim kulturnim centrima, ili kontinuirano u okviru Autonomnog kulturnog centra Metelkova u Ljubljani. Bez Metelkove bilo bi teško govoriti o nekoj nezavisnoj ‘instituciji’ ili o alternativnoj umjetničkoj produkciji kod nas.