Rad Elene Štrok razvija se na sjecištu izvedbenih i vizualnih praksi, pod utjecajem fantastike. U Suiti o buri, predstavljena je nekolicina likova koji funkcioniraju poput “fragmenata naše svijesti u koje možemo upisati značenje”, stoji u predgovoru. Na taj način, kako piše u popratnom tekstu “bura, primjerice, može biti energija promjene koju željno očekujemo.

Dvije žene predstavljaju dva pola, koja oba vuku na svoju stranu, impuls i oprez, emocija i razum, jezik i materija. Njihova je misija proniknuti u simbole koji se stvaraju u susretu površine mora s burom”. Figure koje Štrok predstavlja u ovom radu su ambivalentne i promjenjive, no simbolikom vezane uz prirodu i njene mijene.

Elena Štrok je intermedijalna umjetnica i dizajnerica porijeklom iz Varaždina, s trenutnim sjedištem u Amsterdamu. Osnova njene umjetničke prakse je image and experience-making, bilo na papiru, ekranu ili pozornici. Od grafike do scenografije i dizajna svjetla; od performansa do pisanja, Štrok stvara hibridne medije specijalizirane za ostvarenje pojedinih narativa.

Izložba se može posjetiti do 31. prosinca.

Umjetnica će u Pogonu samostalno promišljati dosadašnje materijale te ih spajati s novima. Bavit će se prvenstveno medijem zvuka, koji je zajedno s Guzmić posljednjih godina prikupljala na terenu i dosnimavala u studiju.Prostor eksperimentiranja otvorit će se u obliku otvorenog studija sa zvučnom šetnjom u petak i razgovorom u subotu. Oba dana posjetitelji će moći prošetati kroz istraživačke materijale u Pogonu.

Kako pojašnjava tekst najave, “umjetnica uzima meteorološki balon kao polazište za svoje istraživanje i zvučno putovanje. Baloni se koriste diljem svijeta za meteorološka mjerenja i prognozu vremena, a svakodnevno se ispušta više od 800 meteoroloških balona. Oni se uzdižu kroz atmosferu, izloženi promjenama tlaka zraka, temperature, gustoće i vjetra.

Četrdesetominutna zvučna kompozicija spaja snimke meteoroloških instrumenata, terenske i studijske sesije, intervjue sa stručnjacima te praćenje putanje balona od strane promatrača koji se spušta, prati i prikuplja podatke. Pratit ćemo metaforičko putovanje ispuštanja, uzdizanja, rastezanja, pucanja, pada i prizemljenja. Zvučno iskustvo vodi glas umjetnice, koji istražuje trenutke promjene, transformacije, smjera, brzine, temperature, vlažnosti, vjetra i kiše.”

Otvoreni studio može se posjetiti u petak od 14 do 17 sati, a zatim u 18 kreće zvučna šetnja u trajanju od 45 minuta. U subotu druženje počinje u 15, a završava u 22 sata uz prezentaciju koja kreće u 19 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Partnerske organizacije omogućuju prostor i infrastrukturu za rad tijekom rezidencije. Moguće je ostvariti podršku u vidu mentoriranja na specifičnim lokacijama pod vodstvom stručnjaka iz etnobotanike, ekologije i prirodnih znanosti. Završni radovi bit će predstavljeni grupnom izložbom u Lisabonu u jesen 2026., a svaki umjetnik_ca se potiče na eksperiment i suradnju s lokalnom zajednicom.

Osim grupne izložbe, kraj svake rezidencije obilježit će javni događaj na kojem će umjetnici_e imati priliku predstaviti svoje radne procese. Prijave su otvorene za tri rezidencije. Boravak pod nazivom Poezija kao otpor i tradicionalno medicinsko znanje u Španjolskoj odvija se od 21. do 31. srpnja. Bioregionalnim sjećanjem i ruralnim zajednicama bavit će se rezidenti_ce u Armeniji od 5. do 20. kolovoza, a posljednja rezidencija O permakulturi, eukaliptusu i održivim alatima za vizualne umjetnosti održat će se od 2. do 22. rujna u Portugalu. Za sve tri rezidencije bit će odabrano ukupno 20 kandidata_kinja.

Rezidenti_ce će dobiti jednokratni honrar od 300 eura za putne troškove, a partnerske organizacije će se pobrinuti za smještaj i troškove boravka. U okviru poziva moguće se prijaviti za stipendiranje produkcije, te mentorsku i kritičarsku podršku stručnjaka iz raznih znanstveno-umjetničkih disciplina.

Više detalja o pojedinačnim pozivima možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu na sve tri rezidencije je 31. svibanj.

Ivona Cvitković bavi se heterogenim odnosima urbanog prostora s posebnim naglaskom na njegovu zvučnu kulisu. Promišljajući svakodnevnog života u modernom gradu, umjetnica “dekonstruira svakodnevicu, bilježenjem fragmenata urbanih pejzaža i užurbanih ritmova koje svjedoče o kompleksnosti modernog društva.

Istražujući emocije koje definiraju hektičan ulični život, ovaj rad reflektira osjećaj otuđenja i traženja pripadnosti unutar dinamike urbanog prostora”, stoji u najavnom tekstu. Unatoč teretu stvarnosti, Cvitković u svom radu provlači nit nade, “sugerirajući da, unatoč osjećaju izgubljenosti u ritmu grada, postoji unutarnja snaga koja može voditi prema balansu i smislu.”

Ivona Cvitković (Bleacharka) je dizajnerica keramike iz Zagreba s izraženim interesom za grafički dizajn. Profesionalno se bavi tetoviranjem te ima specifičan i prepoznatljiv osobni stil. Kroz svoje izražajne vizuale, naglašava potragu za srećom unatoč nepredvidivosti i izazovima svakodnevice u suvremenoj urbanoj sredini. 

Izložba se može posjetiti do 2. travnja, a više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o izložbi kojom će umjetnica u galerijskim uvjetima putem instalacije, videoradova i plakata predočiti svoj rad koji je prethodno izlagan na otvorenom, kao i presjek vlastitih pogleda i razmišljanja o razvoju tehnologije, mogućnostima reciklaže i ponovne upotrebe računalnih komponenti. Motherboard tako simbolično i vizualno propituje komatibilnost i komplementarnost dvaju naizgled oprečnih svjetova: prirodnog i tehnološkog.

Instalacija polje elektroničkih komponenti postavlja na prirodno tlo, “vizualizirajući stvarnost 21. stoljeća u kojoj tehnologija oblikuje i nadopunjuje život, dok priroda ostaje (ne)ukroćeni resurs, ograničen urbanističkim planiranjem i infrastrukturnim razvojem”, stoji u najavi.

Uz klasičan postav izložbe, posjetitelji_ce će kroz dokumentarni plakat rada moći vidjeti i kako je izgledao originalni postav instalacije na travnjaku. Umjetnica će održati i recycle radionicu s elementima instalacije Motherboard u prostoru Osnovne škole Turanj. Izložba ostaje otvorena do 17. ožujka.

Kristina Pongrac multimedijalna je umjetnica iz Međimurja, a radovima istražuje odnos između prirode, tehnologije i društva. Svoja je djela izlagala u SAD-u, Kini, Izraelu, Egiptu, Italiji, Srbiji i Hrvatskoj. Zapažene su joj izložbe i predavanja o metodama aproprijacije, reciklaže i upcyclinga, s posebnim naglaskom na projekt Undo-Delete-Retry realiziran u više gradova u Hrvatskoj.

Ovim događajem udruga KA-MATRIX otvara ovogodišnji program Nova kultura_Hibridni grad .025. Više o izložbi pročitajte ovdje.

O svojim radovima prezentiranim na ovoj izložbi autorica navodi: “Radovi su svojevrsni prikaz kompleksnog odnosa urbanog prostora i prirode. Radovi predstavljaju male slike otpornosti gotovo neprimjetne prirode, koja “probija” i nastanjuje neprijateljsko okruženje od betona i asfalta te okružuje gradske predmete poput šahti, odvoda i stupića. Prisutnost korova u pukotinama protiv betona i željeza pokazuje otpornost u negostoljubivom okolišu. Sama priroda, čiji smo i mi dio, postoji i djeluje u vječnom ritmu ciklusa rasta i umiranja koji nadilazi ljudsko djelovanje i potrebu za kontrolom i pokoravanjem prostora. Radovi su izrađeni kombinacijom fotografija i šivanja niti konca i vrpci s dodatkom predmeta/smeća pronađenih u okolišu.”

Ana Grubić je interdisciplinarna umjetnica rođena 1976. godine u Rijeci. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odjelu likovne kulture s izbornim kolegijem grafike kod profesora Josipa Butkovića. Aktivno je djelovala i u Kalkografskom ateljeu na Sušaku. Od 2004. članica je HDLU Rijeka. U početku je radila u tradicionalnim grafičkim tehnikama dubokog tiska, a kasnije u mediju digitalne grafike. Povratkom na umjetničku scenu bavi se uglavnom slikarstvom, a posebice akvarelom. Recentniji radovi temelje se na interdisciplinarnom pristupu. Izlagala je samostalno i na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Iz najave izložbe: “Konstelacija je zatvoreni (ponekad otvoreni) sustav u kojem su svi elementi u međuodnosu. Tek kada su svi elementi unutar konstelacije uključeni i vitalni, i cjelina postaje zdrava i vitalna. Naši predci su ovo intuitivno znali. Organizirali su zajednice, građevine i općenito život na način da je svaki element svrhovit i postavljen na pravo mjesto. Razumijevajući prirodu i nebo iznad nas možemo posvuda uočiti konstelacije. Viši red koji izvire iz kaosa.

Zvjezdane konstelacije na noćnom nebu u sebi nose velike mitove i priče koje sadrže dublje istine naše svrhe i smisla. Konsteliranje duha je praksa donošenja starog znanja u nov kontekst. Konstelacija duha pod imenom Sveta sestra tematizira ciklus život – smrt – život. U našoj kulturi smrt je zaboravljeni i potisnuti aspekt stvarnosti, često strašan i tabuiziran. Bježeći od od smrti paradoksalno kreiramo kulturu smrti. Zato je važno priznati smrt kao svetu sestru života.

Kroz crteže, skulpture, instalacije i video prenijeti će se sveprisutni, iako (ponekad) zaboravljeni simboli prirodnog svijeta koji će biti postavljeni u međuodnos te na taj način oživotvoriti novu vitalnu konstelaciju koja će služiti kao pozivnica za ulazak u novu priču.”

Andrea Resner je multimedijalna umjetnica iz Splita. Djeluje na područjima crteža, animacije, filma, prostorne instalacije i poezije. Kroz različite medije istražuje poetiku i estetiku mitološkog i
arhetipskog jezika kojim komuniciraju svijet prirode i duhovni aspekti stvarnosti.

Kroz svoju umjetničku praksu, pa tako i ovu izložbu, SofijaSilvia propituje odnose u prirodi. Odstupajući od dominantne ideje da je čovjek superioran drugim vrstama, ona istražuje različite modalitete postojanja prirode. Primjerice, kamerom zahvaća divlje i kultivirane krajolike, životinje u prirodnom ili nametnutom okruženju, zatečene strvine ili postkatastrofična stanja prirode. Isto tako, bilježi stanja prirode uspostavljena logikom ljudskog poretka – organiziranjem, vrednovanjem, proučavanjem, indeksiranjem – u sustavima kao što su nacionalni parkovi, botanički vrtovi i prirodoslovni muzeji.

Pozvana da postavi izložbu u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, SofijaSilvia uzima prostor vrta kao polazište, zatečeno stanje i uspostavljeno semantičko polje. Ona stvara site-specific instalaciju koristeći prostor i kontekst znanstvenog vrta kao umjetnički resurs i materijal jednak ostalima s kojima barata: fotografijama, odnosno fotografskim prizorima i stvarnim krajolicima koji su fotografijom zahvaćeni. Primjerice, interijer izložbenog paviljona Botaničkog vrta koji zimi služi kao oranžerija, pretvara u studijsku sobu. Izlaže fotografije koristeći postojeći namještaj kao što su muzejske vitrine, klupe i stolice stvarajući novi ambijent. Dio izložbe je i slika stogodišnje monstere deliciosa, snimljene nekoliko godina ranije u stakleniku Botaničkog vrta koji je u međuvremenu propao uslijed potresa, zatim triptih s prikazom stogodišnje pinije, jedinog preživjelog stabla na otočiću Sv. Andrija kraj Rovinja, nakon razornog nevremena 2002. itd.

U prostoru vrta izlaže fotografije opožarene šume s još vidljivim tragovima dima i vatre ugrađene u ovalne okvire starih prozora izmještenih zbog derutnosti iz originalnog interijera. Ove umjetničke instalacije koje djeluju poput lightboxova smještenih u sjeni drveća, pogledi su na katastrofu iz idealnog vrta.

Umjetničin pristup strateški je postupak u smjeru uspostavljanja višestrukosti postojanja kao i diskurzivnih polja u kojima se suprotstavljaju divlja i kontrolirana priroda, različiti filozofski, znanstveni i životni koncepti. Ispod začudno lijepih prizora uspostavljaju se mreže složenih ekoloških narativa koji govore o potrebi prepoznavanja mogućnosti ravnopravnog suživota vrsta u heterogenoj prirodi, njihovoj krhkosti i snazi, ali isto tako, utvrđuju stanje hitnosti jer je vrijeme ekoloških pregovora već prošlo. Time je naša odgovornost za vlastitu okolinu veća.

Kustosica izložbe je Irena Bekić. Izložba ostaje otvorena do 11. lipnja.

Ulogu pejzaža u suvremenoj umjetnosti istraživala je i umjetnica Nives Sertić u multimedijalnoj izložbi Pejzaži, nedavno održanoj u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Naziv izložbe odražava se u samoj formi instalacije. Zamišljena je poput šetnice oblikovane projekcijskim platnima velikih dimenzija, na kojima se prikazuju video zapisi mediteranskog krajolika i prirode. Platna poput zidova pregrađuju veliki prostor i tvore svjetleći labirint u obliku meandra, na čijem kraju posjetitelja očekuje prostor za kontemplaciju. Crni zidovi, mogućnost potpunog zamračenja te veličina, Pogonovu dvoranu čine idealnom za izlaganje ovakvih ambijentalnih instalacija. Ulaskom u mračni prostor instantno smo uvučeni u atmosferičnost postava kroz šestometarski kadar makije. Efektan prvi dojam dodatno je pojačan skrivenim ostatkom izložbe, dok nas tek nazirući prolaz poziva na istraživanje. 

Pejzaž koji dočekuje posjetitelja snimak je dijela Srđa. Vizura brda iznad Dubrovnika za umjetnicu ima i osobnu važnost jer je s tim pogledom odrasla. No ništa od toga ne znamo. Sertić namjerno “maskira” prostor uvećavanjem kadrova te izbjegava prikaz horizonta kako bi lokacije učinila neprepoznatljivima. Nečitljivost lokaliteta nije slučajna, već je namjeran odabir kojim umjetnica gledatelju omogućuje utiskivanje vlastitih asocijacija, značenja i sjećanja u prizore. Iako prikazi jesu dokumentarni, oni ne govore o sebi. Umjetnica nas uvodi u svoj pogled na prirodu, ali motive bira intuitivno i nasumično, ne pokušavajući ispričati priču.

Zbog toga između prikaza nema naracije, već su prijelazi više nalik nasumičnim bljeskovima uspomena. Iduća nas projekcija tako uvlači u gibanje roja mušica uvećanih do makro razine. Transformacijom mikro motiva u makro formu, umjetnica uzima rubni element pejzaža i, stavljajući ga u prvi plan, daje mu važnost. Uvećanjem također izjednačuje posjetitelja s motivom, koji time od promatrača i sam postaje dijelom pejzaža, ukazujući na neminovnost koegzistiranja prirode i čovjeka. Dok posjetitelj prolazi prostorom prati ga zvuk niskofrekventnog zujanja. Duboki ton proizveden orguljama dodatno podržava fokus i uronjenost te dodaje još jedan senzorni sloj instalaciji. 

Krajolik koji prethodi finalnom prostoru prizor je planinske šume koju prelijeću ptice dok se nad njima uzdiže magla. Umjetnica maglu prikazuje kroz projekciju, no u nadolazećem finalnom prostoru izložbe također koristi i stvarni dim. Time postiže surealni efekt prelijevanja magle iz video prikaza prirode u galerijski prostor, fizički povezujući gledatelja s pejzažima.

Finalni prostor je vrhunac izložbe u kojem su objedinjeni svi elementi instalacije. Zamišljen je kao mjesto kontemplacije koje gledatelju pruža priliku da se uzemlji. Ulaskom prolazimo pored pet manjih ekrana sa snimkama naranče i limuna, zamućenih do neprepoznatljivosti – nalik su na impresionističke slike s naglaskom na bojama i svjetlosti. U središnjem dijelu postavljene su vreće za sjedenje ispred kojih se preko zida proteže platno s projekcijom mora. Morski valovi uvećani su do apstrakcije, a njihovo gibanje u slow motionu djeluje hipnotički.

Sve projekcije Pejzaža doimaju se poput pokretnih fotografija. Razlog tome je odluka umjetnice da motive i krajolike snima statično, bez da se kreće, kako bi naglasak bio na gibanju prirode i izmjenama refleksija svjetlosti. Tim činom umjetnica pokušava navesti gledatelja da postane promatrač i osvijesti vlastiti pogled, kao i ono što zapravo gleda. Navodi ga da se prepusti motivu kroz promatranje gibanja i poveže ga s uspomenama, te tako stvori konekciju s okolišem. 

Međutim, postavlja se pitanje što to točno umjetnica želi da posjetitelj spozna? Umjetnička namjera nije suptilna bez razloga, upravo je nenametljivošću umjetnica uspješno i postiže. Umjesto da nameće ili kritizira, Sertić posjetitelju otvara prostor da promatra dublje i fokusiranije te kroz taj proces osjeti pripadnost prirodi i prepozna je kao vlastitu. Sertić koristi ljepotu pejzaža kao metodu nježne medijacije kojom dopire do gledatelja. Uspješno izbjegava zamku dekorativnosti i puke osjetilnosti tako što dopire do istinske ljepote koja postoji neovisno o umjetničkom djelu. Primjenjuje antičku filozofiju umjetnosti u kojoj ljepota ne proizlazi iz pojavnosti, već ideje koja prethodi stvaranju djela. U Pejzažima je to ideja prirode kao konstante koja je, unatoč svjetskim krizama, i dalje ovdje. Ljepota ovdje ima zadaću uzemljiti i rekalibrirati promatrača, a na kraju ga i ekološki osvijestiti.

Ova poetična instalacija je od početka do kraja osmišljena s iskustvom posjetitelja na umu. To je vidljivo i povratkom kroz postav u suprotnom smjeru, koji otkriva projekcije na poleđini svakog platna. To su magličasti i jedva vidljivi prizori Velebita i Neretve koji nisu tu da posjetitelja urone, već da ga nježno isprate u svakodnevicu. Zbog intuitivne naravi izložbe, gledatelj ne treba svjesno analizirati ni raspoznavati umjetničke metode i odluke da bi mogao utkati vlastite asocijacije u prikaze. Iako promatra tuđi pogled, doživjet će ga kao poznatog te osjetiti nostalgiju i sigurnost, iako možda neće znati zašto. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Mione Muštre i uredništva Kulturpunkta.

“Lika me dočekuje i lijepa i gruba i mistična i puna policije.” 

Ana Labudović

Kad zamišljamo prirodu, često pomišljamo na stereotipne pejzaže prepune netaknutih šuma, rijeka, planina, polja itd., kao i na raznovrsnu faunu koja na tom neokaljanom teritoriju “divljine” živi u određenoj vrsti harmonije. Ukratko, prirodu zamišljamo kao nešto gdje nas — dakle, ljudi — nema. No prividno odsustvo ljudskih tragova ujedno ne podrazumijeva kako divljina postoji neovisno od režima ljudske moći i kontrole ili da ne igra važnu ulogu u njima — štoviše, nerijetko je slučaj baš suprotno.

Drugim riječima, ono što shvaćamo kao prirodno nije vječno, već historijski proizvedeno i ovisno o konkretnom kontekstu. Taj historijski karakter poimanja prirode u konačnici sugerira kako su uvriježeni načini njene reprezentacije znatnim dijelom posljedica društvenih pozicijama i privilegiranosti. Priroda se tako nekima pojavljuje kao objekt estetskog uživanja, drugima pak kao prilika za ekonomsku eksploataciju, a trećima kao jedina šansa za preživljavanjem ili boljim životom. Upravo je ovo potonje — konkretno, načini na koji politike odvraćanja neregularnih migracija transformiraju značenje čitavih krajolika na periferiji Europe — najbolji primjer uklopljenosti prirode u režime političkog nasilja.

Kako to napominju etnologinje Iva Pleše i Marijana Hameršak u članku vijugavog naslova Forest, forest, forest. Sometimes we sleep. Walking, sleep, walking, sleep. It’s dangerous on this way. Weaponized Migration Landscapes at the Outskirts of the European Union, šuma je sinegdoha za prirodu uopće. Netaknute šume se pojavljuju u kontrastu spram “našeg prenapučenog, užurbanog, urbaniziranog, tehnološki naprednog i stalno nadziranog društva. No šume također mogu biti ključni dio u sofisticiranim tehnološkim sustavima, i obrnuto, na što nas, primjerice, podsjećaju radari koji se uzdižu iznad šuma u blizini naših gradova. Današnje šume, osim odmah vidljivih divovskih tornjeva na vrhovima brežuljaka i planina, sadrže i druge manje ili više sofisticirane i uočljive tehnološke proizvode. Riječ je o raznim vrstama kamera, od kamera za znanstveno praćenje životinja do takozvanih lovačkih kamera i kamera postavljenih u svrhu kontrole vanjskih granica Europske unije”.

Tekst Hameršak i Pleše podsjeća kako su šume i divljine nekoć mogle biti nevidljiva mjesta otpora strukturama državne moći, prostori pružanja uzajamne pomoći, kolektivnog organiziranja pa i utočišta — primjerice, za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe — danas se one nerijetko transformiraju u teritorije na kojima vlada sistem nadzora i represije. Tako se s jedne strane priroda pojavljuje kao jedina mogućnost bijega iz bezizlazne situacije, a s druge kao važan element u sekuritizaciji granice. Međutim, spomenuti elementi i funkcije uglavnom ispadaju iz dominantnih reprezentacija prirode. 

U takvom je kontekstu izuzetno važno kada se u kulturnoj produkciji otvori prostor za izbrisane perspektive. Primjerice, Polygon – Centar za i istraživanja i razvoje projekata u kulturi predstavio je početkom veljače PDF Ediciju 2021. Riječ je o rezultatu prošlogodišnjeg izdanja umjetničko-rezidencijalnog programa Beyond the Endless Border / Onkraj beskrajne granice. Sama rezidencija se održava u sklopu šireg programskog pravca Regrutni centar za umjetnike – Lika već petu godinu. Umjetničko-istraživačka putovanja Likom namijenjena su isključivo umjetnicama pa su tako su tijekom 2021. godine avanturističke ekspedicije poduzele kustosica MMSU – Muzeja moderne i suvremen umjetnosti iz Rijeke Sabina Salamon, grafička dizajnerica Ana Labudović i intermedijalna umjetnica Nadija Mustapić. Njihovi uvidi, bilješke i fotografije sakupljeni su u spomenutoj PDF ediciji te su dostupne putem platforme Polygon OS. Na platformi su također dostupne i prijašnje PDF edicije svih umjetnica koje su sudjelovale u projektu od 2017. godine.

“Komičan mi je taj entuzijastični foto-safari koji će za sobom ostaviti bizarnu kombinaciju fotki; malo reportaže za Novosti, malo prirode za Windows desktope. Prvi ljudi koje srećem su turisti, uz cestu pored parkiranog autobusa. Kušaju domaće proizvode. Autentično iskustvo onoga čega više nema. Nemam neki jasan plan, ali znam da vrijeme leti dok voziš sporednim putevima. Sela su pusta i raštrkana, sama sam na cesti. Između Škara i Poduma osjećam neki neugodan miris u zraku i ubrzo otkrivam nekoliko deponija. Na livadi uz njih svjetlucaju termo folije, u Decathlonu ih zovu ‚pokrivači za preživljavanje’. Imam jezivu sliku u glavi kako su te folije neki dan grijale ljude čija se migracija zove ilegalnom.”

Ana Labudović

Naslov i tematsku inspiraciju rezidencijalni program posuđuje od monografije Beyond the Endless River u izdanju Phoenix Art muzeja iz 1979. godine. Ta publikacija američkog autora Jamesa K. Ballingera zapravo katalogizira izložbu održanu iste godine posvećenu radovima američke umjetnosti 19. stoljeća koji reprezentiraju takozvani Divlji zapad. Kako navodi Branka Cvjetičanin, autorica uvodnog članka Polygonove edicije, umjetnici-istraživači bili su uglavnom muškarci angažirani od strane američke federalne vlade — primjerice, u izvorima se spominje tek jedna istraživačica, Elisabeth Lamoisse. Njihov je zadatak bio mapiranje novokupljenog i “neotkrivenog” teritorija koji se prostirao preko rijeke Mississippi. Međutim, osim mapiranja zemlje, pronalaženja transportnih ruta i područja pogodnih za ekonomsku eksploataciju, radovi ovih istraživača-umjetnika uvelike su doprinijeli razvoju mitskog imaginarija vezanog za “Divlji zapad” i diskurs “plemenitog divljaka”. Dakle, riječ je o prije svega o jednoj ideološkoj slici prirode koja je podupirala razvoj američke kolonijalističke ekspanzije.

Iako veza Divljeg zapada i Like nije na prvu ruku posve očita — izuzev nekih općih crta vezanih za velika otvorena prostranstva — Cvjetičanin razjašnjava kako je intencija umjetničko-istraživačke rezidencije izvrnuti patrijahalni kolonijalni narativ time što se “misao o prostoru divljine iz Mississpija seli u Liku i u tom smislu Beyond the Endless Border i žene, umjetnice, istraživačice i avanturistkinje s pažnjom promatraju i bilježe psiho-geografske narative ‘divlje Like’ vizualizirajući i opredmećujući neke nove ishode otvarajući prostor komunikacije”.

“Dobila sam upute gdje skrenuti i kako pripaziti da pogodim pravu bijelu cestu. Oprezno sam pitala policajce ima li ovaj čovjek vode, dok je mladić zaprepašteno pratio našu razmjenu kroz prozor kombija. Ali tada se simpatičan i dobronamjeran mladi policajac pun solucija za moj problem uozbiljio i rukom pokazao smjer signalizirajući mi da nestanem, dalje prema skretanju za makadam. Potonula sam u sjedalo mog slona koji me vukao naprijed prema polju s mirnim kravama velikih dobrih očiju, iako u tom trenutku nisam više osjećala poriv za avanturu, već krivnju zbog privilegije spontanosti, kruzinga s fotoaparatom, svojim autokartama, knjigama i notesima na sjedalu pored. Pored mene je prošao vojni kamion. U retrovizoru sam vidjela kako se zaustavio i ukrcao mladića pod ceradu.”

Nadija Mustapić

Unatoč bliskosti na razini motiva, razlika između ekspedicija na Divlji zapad i ekspedicija na Liku je poprilično značajna. Dok je prostor u Americi tek trebalo mapirati, barem iz perspektive kolonizatora, teritorij Like je već davno istražen. Zapravo se u Lici odvija proces u određenom smislu suprotan onom u devetnaestostoljetnom divljem zapadu — to jest, Liku se ne pokušava nastaniti, već ju se napušta, ona ponovno postaje divljinom. No tematska paralela koja leži u pozadini oba procesa jest politički dizajniran sustav nasilja koje se u divlljinama svakodnevno odvija, kao i potrebe da se ono na određeni način konceptualizira. Tako su tijekom svojih rezidencijalnih boravaka i “ekspedicija kroz napušten, divlji prostor Like obilježen migrantskim kretanjima, policijskim patrolama, pustopoljinama, izoliranim i napuštenim selima, umjetnice bilježile dinamike života, vlastite osjećaje, dojmove, spoznaje, stvarajući tako nove intimne narative političko-društvenih konstrukta prostora kojima su se kretale”. Na temelju svojim ekspedicijama na području koje se proteže od Plitvičkih jezera, Korenice, Krbavskog polja, Udbine, Donjeg Lapca, Gračaca i uzduž granice s Bosnom proizvele su kratke putopisne eseji popraćene brojnim fotografijama koje svjedoče o nastanku nove divljine, o depopulaciji prostora pogođenog tranzicijom i ratnim stradanjem, ali i, kako je iz priloženih citata vidljivo, brojnim tragovima koje ostavlja nevidljiva prisutnost osoba u pokretu.

Umjetnice istraživačice na svom putu susreću uglavnom pristupačno lokalno stanovništvo koje je s njima uvijek voljno popričati, ugostiti ili ih savjetovati o pogodnim rutama za putovanje. Međutim, kako ističu Hameršak i Pleše, kad je riječ o migrantima takva vrsta brige i solidarnosti je ipak iznimka: “Jedan opis iz izvješća o protjerivanju, iz perspektive ljudi u pokretu, također ukazuje na ponašanje koje bi bilo očekivano, da nije bilo kriminalizacije pomoći i solidarnosti i javnog progona migranata, posebno uzimajući u obzir tradiciju pomaganja putnicima u nevolji. Upoznali smo neke simpatične muškarce koji su rezali drva u džungli koji su nam dali hranu i vodu i uputili nas u pravom smjeru. Opis ovog susreta završava rečenicom koja sugerira da su drvosječe ostavili poseban dojam ljudima u pokretu: ‘Ovo zovemo cesta drvosječa'”.

Zbog kriminalizacije solidarnosti u kojem i minimalan iskaz brige postaje značajan događaj, kao i nevidljivog režima nasilja omogućenog neproničnim paravanom prirode, divljina je za migrante nerijetko tek “teren” na kojem se odvija takozvana igra, koju mi ostali primjećujemo tek u tragovima. Tim imenom osobe u pokretu na hrvatskim granicama označavaju pokušaje prelaska kroz napuštene i izbjegavanje policijskog nasilja. Doduše, u izvornoj varijanti na engleskom, termin game ne označava samo igru, već također nosi i zloćudno konotacijsko značenje lovine. Stoga, kada Liku ili nenastanjene šume na hrvatskoj granici zamišljamo kao divlju prirodu, svakako se moramo zapitati što je to točno u njoj divljačko.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.