Prvi prijevodi pomoću tehnologije vezani su uz razdoblje Drugog svjetskog rata i kriptografiju, odnosno prevođenje neprijateljskih informacija. Nakon toga, 1949. godine Waren Weawer piše rad o tehnologiji prevođenja u kojem iznosi kako se na prevođenje treba gledati kao na kriptografiju, odnosno dekodiranje jezika, iz čega se postepeno rađa ideja automatskog, strojnog prijevoda. Početkom pedesetih godina održavaju se prve MIT konferencije o tehnološkom prevođenju, te objavljuju pojedini radovi na istu temu. U duhu hladnoratovskog natjecanja u dominaciji nad informacijama i tehnologijom, 1954. godine prvi put je prezentirano IBM-ovo računalo koje je prevodilo s ruskog na engleski jezik. Do 1965. godine osamnaest zemalja radilo je na razvijanju strojnog prevođenja, a SAD je do tada potrošio dvadesetak milijuna dolara na istraživanje. No, unatoč početnom entuzijazmu, rezultati nisu bili zadovoljavajući. Već 1966. godine zaključeno je da nisu vidljive prednosti takvog prijevoda jer je bio dvostruko skuplji i sporiji. Ipak, ovo je bio početak kasnije razvijenih programa CAT (Computer Aided Translations).

Godine 1975. Europskoj uniji pridružile su se Velika Britanija, Irska i Danska čime su zajednici dodana još dva službena jezika. S obzirom na to da je odlučeno kako će se očuvati svi europski jezici, tražio se način pojednostavljivanja i pojeftinjenja prevođenja. Iste godine EU je kupila kompjuterski program za prevođenje i nastavila ga razvijati za različite jezične kombinacije. Godine 1978. javlja se prva ideja o CAT programu koji prevoditelju daje pristup rečenicama koje su već prije prevedene, te tako postaje oruđe i pomoć pri radu. Sredinom 1980-ih Microsoft i neke druge kompanije, u želji za širenjem na tržišta izvan engleskog govornog područja, započinju lokalizacijske projekte te recikliraju prijevode za svoje vlastite potrebe. Početkom 1990-ih ti prijevodni programi počeli su se prodavati komercijalno. Jedan od najpoznatijih prijevodnih alata danas – Trados, u početku je bio tvrtka koja je s IBM-om radila na lokalizaciji, a razvijeni su i drugi slični alati. Danas su takvi alati u širokoj upotrebi, a na temelju toga koliko prijevodne memorije prevoditelj koristi, odnosno koliko sadržaja je već pronašao u programu – toliko manje novaca dobije za obavljeni rad.

Program koji koristi statistički prijevod razvijen je 1998. godine, a njegova točnost ovisi o što većem broju primjera. Umjesto gramatičkih pravila koristi velike količine lingvističkih podataka te na temelju njih računa statističku vjerojatnost kako bi proizveo što točniji rezultat. Primjerice, za prvi pokus programa korištene su bilingvalne kanadske parlamentarne debate. Poznati Google Translate – alat za prevođenje koji je Google lansirao 2006. godine, također je statistički, a za “treniranje” sustava u početku su korišteni dokumenti UN-a na šest jezika. Kasnije je to prošireno na dvadeset četiri europska jezika putem dokumenata koje su koristile institucije EU. Što veći korpus podataka ima, program proizvodi točnije prijevode, kao i ako prevodi sadržaj sličan onom putem kojeg je treniran. Primjerice, ako je treniran na zakonima ili dokumentima EU, najtočnije će prevoditi upravo taj sadržaj.

Nedavno su u javnosti ismijani vrlo loši i čak komični prijevodi uputa i znakova na novootvorenom zagrebačkom aerodromu u vlasništvu jedne francuske kompanije. Vrlo brzo počele su kružiti šale kako su rečenice prevođene putem Google Translatea, no prema riječima profesorice Pavlović, “čak bi i Google to preveo bolje”. Na kraju se ispostavilo kako su pojmovi prevođeni s francuskog jezika, a prijevodi su lošiji jer program ima premalo materijala na temelju kojeg izvodi statističku analizu i prijevod. Također, pri takvim prijevodima ne možemo računati na političku korektnost i socijalne okolnosti koje prevoditelji mogu uzeti u obzir, što je također bila jedna od pogrešaka na aerodromskim znakovima, no što više ljudi počne koristiti “korektne” izraze i program će ih tako početi prevoditi.

Posljednji u nizu razvijenih programa jest neuronski model strojnog prevođenja koji koristi učenje stroja u nekoj formi “umjetne inteligencije”. Za njegov rad potrebne su velike količine podataka iz kojih uči čime se može prilagoditi novim situacijama. Ovaj alat prevodi na razini rečenice, umjesto samo na frazama, zbog čega daje bolje i smislenije rezultate. Također, još uvijek ima problema s dugim rečenicama, ali sustavno se radi na popravljanju tog nedostatka. Google je u studenom prošle godine ovaj model strojnog prevođenja uveo na bazi osam jezika u kombinaciji s engleskim, te se čini kako je strojno prevođenje ušlo u svoju finalnu fazu. Iako je jako dobro, strojno prevođenje još uvijek nije savršeno, pa je potrebna intervencija čovjeka kako bi se popravile određene lingvističke pogreške, no vjeruje se kako uskoro ni to neće biti potrebno. Iz toga se nameće pitanje kakva je budućnost prevoditelja na tržištu koje više ne treba njihov rad.

Takozvana industrija jezika brzo je rastuća grana ekonomije sa sve višim godišnjim prihodima, a rast je zabilježila čak i u vrijeme recesije. Unatoč tome, prevoditelji zarađuju manje no ikad, radno opterećenje sve je više, a prijevodni alati prirodu njihovog posla mijenjaju iz prevoditeljskog u lektorski. Također, između klijenta i prevoditelja najčešće se nalazi više posredničkih tvrtki koje preprodaju prevoditeljski rad i isključivo na tome zarađuju. Istovremeno, klijent je udaljen od prevoditelja, rijetko ima priliku s njima komunicirati i uglavnom se oslanja na standardizaciju prijevodnih alata.

Pavlović se na predavanju dotaknula i teme ulaganja u tehnologiju prijevoda, te naglasila kako ona “sigurno nije potaknuta nastojanjem da se prevoditeljima olakša, s obzirom na to da im je posao jednako težak, a zarada u pravilu manja”. Djelomičan uzrok razvoja tehnologije sigurno je smanjenje troškova, no ako se pogleda čitava industrija, upitno je koliko je ono zaista uspješno. Pavlović ističe da je od efikasnosti i manjih troškova, vjerojatno ipak važnija uloga prijevoda u globalnoj ekonomiji. “Političkom odlukom svi aspekti tržišta mogu se deregulirati, no jezik ostaje jedna od zadnjih prepreka globalne ekonomije”, zaključuje.

Prijevodni alati, nakon što postanu dovoljno dobri, mogli bi u potpunosti zamijeniti rad prevoditelja, ali i dokinuti potrebu za učenjem stranih jezika, što otvara novi niz problema i moralnih dvojbi. Tehnologiju razvijaju dominantne socijalne grupe koje prijevodne alate modeliraju prema vlastitim potrebama i terminologiji, a računala nemaju svijest kojom mogu uključiti “političku korektnost” ili osjećaj za kulturu i običaje manjih zajednica. Također, ako nisu tržišno atraktivne, manje zajednice mogle bi postati još više isključene i zanemarene jer neće imati pristup tehnološkim resursima. Unatoč tome prijevodni alati ne bi trebali biti otpisani kao apsolutno zlo modernog svijeta, uostalom, rječnici su jedni od takvih alata. Problem prijevodne tehnologije proizlazi iz potrebe za globalnom ekonomskom dominacijom kojoj je različitost kultura i jezika samo prepreka. Kad bi se prijevodna tehnologija razvijala prvenstveno kao oruđe u rukama prevoditelja i alat koji skraćuje njihov radni dan, budućnost ove profesije i razvoja jezika općenito ne bi se činila toliko distopijskom, a umjesto da ljudi rade za strojeve, strojevi bi radili za nas.

“Prijevod nije pretipkavanje”, prva je stvar koju će naglasiti svaki prevoditelj, a što je uobičajena zabluda naručitelja prijevoda. Također, ljudi najčešće nisu svjesni što sve prijevod podrazumijeva. Od prevoditelja se očekuje da posao odrade brzo, za vrlo nisku cijenu, a da rezultat na kraju bude upravo onakav kako si je klijent to zamislio. To je naravno nemoguće, pa na kraju od svega uglavnom trpi kvaliteta.

Osim samozaposlenih prevoditelja, ove usluge pružaju i vrlo popularne prevoditeljske agencije. Suprotno očekivanjima, njihovu primarnu radnu snagu, umjesto prevoditelja, čine prodavači ili takozvani voditelji projekata (project manager), a proces rada teče tako da agencija prvo nabavi projekt, a tek onda za njega zaposli prevoditelje. Time je rad agencija prvenstveno orijentiran na prodaju, umjesto na pružanje usluga prijevoda, kao što bi im ime možda dalo naslutiti. Također, kompanija čiju, primjerice, internetsku stranicu ili ugovore agencija prevodi, ne mora nužno biti klijent koji je naručio prijevod. Najveći klijenti upravo su posredničke agencije koje zakupe određen projekt, a onda rad na njegovom prijevodu outsourceaju drugim agencijama ili slobodnim prevoditeljima. U pravilu, što su prevoditeljske agencije veće imaju veći broj stalno zaposlenih upravitelja projekata, a prevoditelji su im isključivo vanjski suradnici. Time je prevoditeljski rad izguran u nesigurnu, prekarnu sferu, iako bi po logici stvari trebao biti osnovna djelatnost prevoditeljske agencije. Zaposlenim prevoditeljima stalno se daje naslutiti da su preskupi, a unatoč tome što su preopterećeni, agencije odbijaju zaposliti nove radnike. Umjesto toga oslanjaju se na vanjske suradnike i studentski rad. Sa studentskim ugovorima prevoditelji mogu zaraditi više nego pripravnici na stručnom osposobljavanju, zbog čega studenti vrlo često razvlače studij, znajući da će se nakon diplome teže zaposliti, zarađivati manje i raditi nesigurnije.

Druga opcija zapošljavanja za prevoditelje otvaranje je obrta. Rad putem autorskih ugovora prije je bio relativno raširen, no od nove porezne reforme takav se rad više nikome ne isplati jer su agencije, kako bi nadoknadile razliku u gubitku prihoda, umjesto povećanje cijene klijentima smanjile isplate prevoditeljima. Prevoditelji se zato sve više odlučuju na otvaranje obrta, koji pak podrazumijeva plaćanje doprinosa državi i drugih davanja. Istovremeno uz posao prevođenja, prevoditelji moraju sami pronalaziti poslove, što znači obavljati posao project managera, ali i izdavati račune i baviti se drugom “papirologijom”, čime im se uz otprije nerealne norme prijevoda, obujam posla samo povećava.

Norme, ili učinak prevoditelja, još su jedan problematičan element ovog posla. Norme bi trebale biti smjernice prevoditeljima o količini teksta koju trebaju obraditi u određenom periodu, no one su uglavnom izračunate na temelju idealnih uvjeta i najjednostavnijih tekstova. Na prevoditeljski rad pritom se gleda kao na tvornički. Bitan je broj prevedenih riječi, a nitko ne obraća pažnju na specifičnosti svakog pojedinog prijevoda, kao ni na činjenicu da svaki projekt zahtijeva i veliku količinu popratnog rada. U ovom trenutku već je vjerojatno nepotrebno napomenuti da u pravilu prevoditelji ne sudjeluju, niti imaju ikakav utjecaj na određivanje normi. I dok svaka pojedina tvrtka obračunava normu prema vlastitim parametrima, svima je zajedničko da cijena rada sustavno i drastično pada. Tome ide u prilog i činjenica da ne postoje nikakvi rasponi cijena, odnosno standardizirane tarife za prijevode, a cijene snižavaju i uobičajene politike agencija da se klijente ne odbija (jer se vjerojatno više nikad neće vratiti). Time cijenu prijevoda zapravo određuju klijenti koji prema vlastitoj procjeni odlučuju koliko je vremena potrebno za pojedini posao, a o čemu, kao što je spomenuto ranije, ljudi često imaju iskrivljene ideje. Također, slobodno tržište i nedostatak regulacije drastično snižavaju cijene prijevoda “popularnih” jezika kao što je engleski.

U ovakvoj brzoj i na neki način industrijaliziranoj formi prevođenja, prevoditelji se uvelike oslanjaju na različite računalne alate koji bi trebali olakšati i ubrzati prijevode, no upravo zbog toga očekuje se da se prevodi više. Na neki način tehnološka kolonizacija utječe na jezičnu kolonizaciju jer nema dovoljno vremena i prostora za kvalitetan prijevod koji će se prilagoditi kulturnim specifičnostima pojedinog jezika. Prevođenju se sve više pristupa robotski, a u pokušaju standardizacije i izjednačavanja prijevoda zanemaruje se činjenica da je jezik živi organizam koji se svakodnevno mijenja. Također, klijenti često imaju potrebu intervenirati u tekst prema vlastitom nahođenju, iako zapravo uopće ne znaju koje su zakonitosti jezika i kako on djeluje. Jedna je prevoditeljica spomenula kako je klijent od nje tražio da unutar rečenice određene riječi u prijevodnom tekstu na hrvatski ostanu u nominativu, dok je jedna druga tvrtka tražila da se iz teksta maknu svi “naši posebni znakovi” (slova kao što su “č” i “ć”). U nedostatku vremena i potrebi za dostizanjem norme, prevoditelji se prilagođavaju takvim zahtjevima, što sustavno i nepovratno utječe na razvoj jezika.

Veće tvrtke koje imaju kontinuiranu potrebu za brzim i kvalitetnim prijevodima, kao što je primjerice Hrvatska elektroprivreda, ponekad će imati vlastite, stalno zaposlene prevoditelje. No to što je njihov posao sigurniji, ne znači da je i više cijenjen u neposrednoj radnoj okolini. Ovaj rad ima svoje specifične izazove, a Željka Zappalorto-Pisk koja je gotovo dvadeset godina radila kao prevoditeljica u ovoj kompaniji kaže kako “najveći problem predstavljaju usmeni, tj. konsekutivni prijevodi koji uglavnom dolaze nenajavljeni. To je za prevoditelja užasno velik problem jer ako ne poznaju materiju/terminologiju koja se prevodi – a obično se radi o usko stručnoj problematici – to utječe na kvalitetu prijevoda. Također je problem prevođenje sastanaka na kojima govornici nisu svjesni da radi boljeg prijevoda trebaju raditi stanke iza neke smislene cjeline kako bi prevoditelj mogao prevesti ono što je rečeno. Prevelika količina informacija u dugom izlaganju rezultira gubitkom dobrog dijela izrečenog”. Također, dnevno opterećenje prevoditelja je neujednačeno u ovakvim radnim sredinama, zbog čega dolazi do velikog pritiska kad u kratkom roku treba prevesti velik broj kartica. “Nažalost većina ljudi toga uopće nije svjesna – svi misle da prevoditelj funkcionira po principu stisneš gumb i prijevod izleti. Ja samo kažem – da vas netko samo zaduži da prepišete tridesetak stranica koliko bi vam vremena trebalo? Kod prijevoda treba razmišljati o sadržaju ne samo o riječima. Komunicira se sadržaj, prevode se ideje i smisao, a ne riječi, što puno ljudi ne shvaća. Pogotovo oni koji ne vladaju dobro stranim jezicima. Problem je u području energetike i nedostatak stručnih rječnika tako da se prevoditelji moraju snalaziti na razne načine”, ističe prevoditeljica.

Zappalorto-Pisk smatra kako se ovaj psihički i fizički težak posao ne cijeni dovoljno, što je vidljivo i po cijeni kartice prijevoda koja je prije desetak godina iznosila stotinjak kuna, ili čak više (ovisno o složenosti prijevoda i hitnosti), dok sada košta “manje od sata peglanja”. Strmoglavo snižavanje cijena prijevoda, čini se, zajednički je moment svim sferama prevođenja. Tako se u posljednje dvije i pol godine cijena titlanja televizijskih sadržaja u jednoj agenciji doslovno prepolovila, odnosno koštala je deset, a sada je pet kuna po minuti.

Na kraju još valja spomenuti književno prevođenje koje danas tek u iznimnim slučajevima može biti posao od kojeg se živi. Odgoda plaćanja već isporučenog rada i “natezanje” s izdavačima uobičajena su praksa, a u kombinaciji s niskom cijenom rada, književno prevođenje sve više postaje tek hobi pojedinih zaljubljenika. Ksenija Banović, prevoditeljica i dobitnica nagrade Pero bugarskog Nacionalnog centra za knjigu, kaže da “osim što je važan, prevoditeljski je posao i odgovoran” te dodaje: “Dopustiš li si pogrešku ili nemar, iznevjeriš čitav knjižni lanac – od autora, preko izdavača, pa sve do čitatelja. Nesavjestan prijevod koji odiše nemarom uvreda je i za književnost i za budućnost jer knjige nam ostaju trajno. Prevođenje je i misija, i odgovornost, i zvanje, i dar i prokletstvo, a ponajviše zanat. Ponekad si filigran, brusiš se do najtanahnijih detalja, ponekad detektiv, ponekad dirigent simfonijskog orkestra, ponekad čovjek orkestar, što ovaj posao čini jednim od najdiskretnijih zanimanja na svijetu. Nema tu mnogo međunarodnih priznanja, kao ni prostora za bogaćenje ili hranjenja ega. Imena prevoditelja sve se češće zaboravljaju pri recenziranju prijevodne književnosti, što je donedavno bila ustaljena praksa, no dogodi se da nas čak i izdavači zaborave spomenuti u katalogu ili na svojim mrežnim stranicama. Dobro je dok smo još unutar korica!”

Stjecajem okolnosti tijekom dvije posljednje godine objavljena su četiri prijevoda ove prevoditeljice s bugarskog jezika. S obzirom na to da je jednostavno nemoguće dogovoriti objavljivanje prijevodne književnosti bez osigurane potpore za prijevod koju dodjeljuje neka od zaklada ili europskih fondova, Banović je prijavila četiri prijevoda, nadajući se da će u najboljem slučaju proći dva. Prošla su sva četiri: roman Propast Vladimira Zareva, povijesni romani Vere Mutafčieve Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, te roman 18% sivo Zaharija Karabašlieva. “Kako su posljednja tri objavljena u 2016., glatko sam ‘otela’ nagradu. No, mučno  mi je pri samoj pomisli na tadašnji luđački prevodilački tempo. Čak je i moj petogodišnji sin prokomentirao da je život postao jako dosadan, otkako je prevođenje izmišljeno”, kaže Banović. Ipak, dobivanje nagrade privuklo je pažnju javnosti i medija pa joj je postalo lakše pregovarati s izdavačima, jer su stekli povjerenje u kvalitetu bugarske književnosti, kao i njen prevoditeljski rad. Unatoč tome, kaže kako se i dalje mora lavovski boriti kako bi uvjerila izdavače da objave suvremene autore koji uživaju kultni status u Bugarskoj, ali nemaju, recimo, međunarodno priznanje ili nagrade. “S obzirom na to da sredstava za promociju prijevoda i predstavljanje stranih pisaca u Hrvatskoj nikada nije dovoljno, a mjesta za književnu kritiku u medijima sve je manje, brinem se vrlo savjesno ne bi li se glas o knjizi kroz sve kanale proširio – novinske, radijske, televizijske, na književnim tribinama i festivalima. Dakle, uz prevoditelja, moraš biti još i agent i promotor. Ako ti je stalo da knjiga dopre do kritike i publike”, zaključuje.

Banović ističe kako je do sada imala korektnu suradnju s izdavačima upravo zbog spomenutih potpora, čime je izbjegnut problem visine dohotka i cjenkanja, no ostaje problem redovite isplate honorara što joj ne ostavlja previše mogućnosti da se profesionalno bavi samo prevođenjem. “Nažalost, većina nas kolega književnim se prevođenjem bavi hobistički, ‘za dušu’, uz stalni posao. Iako se radi o poslu previše zahtjevnom da bi bio hobi”. Slično je istaknula i Petra Mrduljaš Doležal, prevoditeljica i predsjednica Društva književnih prevodilaca u intervjuu objavljenom na portalu Booksa.hr. Prema njenim riječima, od književnih prevoditelja u sedamdesetima očekivao se prijevod pedesetak kartica teksta mjesečno, pri čemu je cijena kartice bila tolika da bi mjesečno imali plaću sličnu urednikovoj, dok se danas očekuje nabijanje tempa do dvjestotinjak i više kartica, a honorar će dobiti jednog dana.

Iako postoje određena strukovna udruženja koja zastupaju interese prevoditelja, ona nemaju pravnu moć pregovaranja o uvjetima i cijeni rada s poslodavcima u privatnom sektoru, kao što bi to, primjerice, imalo sindikalno udruženje radnika. Stvarnost slobodnog tržišta u kojem bi veća konkurencija trebala označavati višu kvalitetu, pokazuje upravo suprotno, a rezultat su nezainteresirani i nemotivirani prevoditelji te loši i još gori prijevodi. Istovremeno, književni prijevodi koji bi trebali oblikovati našu kulturu, čitateljske navike i govorni jezik, umjesto sustavnim politikama, prepušteni su osobnoj motivaciji i vještini pojedinaca. Daljnje odsustvo interesa za rješavanje ovog problema moglo bi dovesti do potpune suvišnosti prevoditelja i sukladno tome, nakaradnih, bezsadržajnih prijevoda, lišenih svakog života i značenja.

Hiperproduktivni Philip Roth slovi za jednoga od najvećih i najutjecajnijih američkih pisaca 20. stoljeća, a Tragovi na duši po mnogima su njegov najbolji roman – vrhunac Rothova literarnog i pripovjedačkog dara te kreativnosti. To je priča o cijenjenom klasičnom filologu i sveučilišnom profesoru Colemanu Silku, koji iznenada i nepravedno biva optužen za rasizam, što pokreće cijelu lavinu dramatičnih događaja – od izopćenja i osude kolega i prijatelja, preko nagle smrti supruge, do veze s dvostruko mlađom i nepismenom ženom.

Ovaj roman suptilnih autobiografskih elemenata često se opisuje kao eksplozija literarnih i imaginativnih bravura, ali ovo je prije svega jezični tour de force. O tome kako je bilo probijati se kroz gustiš pridjeva, imenica i dugih zavisnih rečenica te o strategijama prenošenja lingvistički zahtjevnog stila na hrvatski i refleksijama Rothove sintakse u prijevodu govorit će prevoditeljica Ivana Ostojčić. 

Uzmemo li kao sinonim za tekstualnog Georgea Orwella kanonske romane 1984. i Životinjsku farmu, ovo malo remek-djelo je, na prvi pogled, netipičan Orwell: duhovit, tečan, ali i dalje sa svim karakteristikama njegova satiričnog i vizionarskog stila. Kao prijelomna točka Orwellova opusa, Predah i sam tematizira prijelom: sredovječni glavni junak, George Bowling, treba svježeg zraka u učmaloj sadašnjosti pa ga odluči potražiti povratkom u “izgubljeni zavičaj”. Miješanje sadašnjosti i prošlosti popraćeno je gustim vizionarskim referencama na apokalipsu Drugog svjetskog rata, frapantno preciznima i gotovo sablasnima ako znamo da je roman nastao 1938/39. g.

Roman se čita brzo i lako i naizgled je jednostavna stila, a Mia Pervan će govoriti o tome gdje su prevoditeljske zamke takvoga teksta, kakav je bio njezin dijalog s originalom te pred kakvim se stilističkim izazovom našla prenoseći suhi, ali opaki humor i ovu verziju orvelovske satire na hrvatski jezik.

Tribinu moderira Anda Bukvić.

Radionica pod vodstvom dviju iskusnih prevoditeljica Ane Pranjković i Romane Perečinec i uz sudjelovanje Bettine Baláka i Christophera Kloeblea održat će se 28. ožujka od 10 do 15 sati, u Austrijskom kulturnom forumu.

Istoga dana u 19 sati u klubu Booksa, gosti iz Austrije i Njemačke, voditeljice i sudionici radionice književnog prevođenja uz moderaciju Petre Sapun Kurtin razgovaraju o tome kako se razvija odnos prevoditelja i književnog teksta, prevoditelja i autora, u kojoj je mjeri autor fizički uključen u nastanak prijevoda, kakvo značenje prijevod ima za autora te predstavljaju romane Kassiopeia i Meistens alles sehr schnell uz čitanje odlomaka prevedenih u sklopu radionice.

Rad mreže Traduki predstavila je ministrica kulture Andrea Zlatar: “Naredna dva dana imat ćemo priliku naučiti više o mogućnostima predstavljanja vlastite književnosti u regiji i Evropi, na području prevođenja uspostaviti drugačiji način komunikacije sa susjedima te formirati strateške ciljeve za budućnost knjige, izdavaštva, prevođenja i čitanja. U vremenu kada prevođenje omogućuje komunikaciju, ideje i ciljevi te mreže višestruko su korisni, ona se ne bavi samo pojedinačnim ciljevima prevođenja knjiga nego razmatra i najozbiljnija pitanja izdavaštva danas, budućnost elektronske knjige, distribuciju i autorska prava”.

Na otvorenju su predstavljana i dva nova partnera u mreži –  Kneževina Liechtenstein i Sajam knjiga u Leipzigu. Oliver Zille, direktor Sajma knjige u Leipzigu, ustvrdio je kako je mreža “hvalevrijedan projekt” kojemu su se pridružili u pravo vrijeme, kada je i sajam, kao najvažnije mjesto za promidžbu književnosti Jugoistočne Evrope, stekao relevantnu težinu za to partnerstvo. Izrazio je zadovoljstvo što se sjednica održava u Zagrebu, s obzirom na to da je Hrvatska 2008. bila partner sajma te najavio da će Hrvatska iduće godine otvoriti poseban program na sajmu kada će kroz projekt Kroatien Kreativ 2013, a u povodu ulaska u EU, ponovno biti u žarištu interesa. 

Traduki je europska mreža za promicanje književnosti i knjiga, u koju su dosad uključene Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Njemačka, Rumunjska, Slovenija, Srbija i Švicarska. Ovu mrežu pokrenuli su Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe institut i Zaklada S. Fischer, a potom se kao novi ugovorni partner pridružila i Javna agencija za knjigu Republike Slovenije, a od kraja prošle godine i hrvatsko Ministarstvo kulture. 

U sklopu programa prevođenja beletristike, aktualnih znanstvenopopularnih knjiga te književnosti za djecu i mlade projekt daje potpore za prijevode s njemačkog na jezike Jugoistočne Evrope, s jezika Jugoistočne Evrope na njemački kao i između pojedinih jezika Jugoistočne Evrope; zatim podržava prezentacije knjiga i autora u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i zemljama Jugoistočne Evrope; organizira zajedničke nastupe na sajmovima knjiga, organizira književno-prevoditeljske susrete, susrete nositelja kulturne politike, posrednika u kulturi i slično. Službenim pristupanjem mreži domaća se knjižna ponuda obogaćuje djelima prijevodne književnosti i jača prisutnost hrvatskih autora i nakladnika na inozemnim knjižnim tržištima.

Izvor: MK

Organizator manifestacije je Literary Association iz Ljubljane. 

Darija Žilić rođena je 1972. u Zagrebu. Školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost). Dugogodišnja je voditeljica programa Mama čita u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima te brojne intervjue (Zarez, Treća, Kruh i ruže, Balcanis, Feral tribune, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Riječi, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Kulturpunkt.hr, Agon). Stalna je suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela. Prevodi poeziju s engleskog i sa slovenskog jezika. Urednica je u časopisu Tema. Voditeljica je tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca, kojeg je i članica, te književne tribine u Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski i engleski jezik. 

Objavila je knjigu pjesama Grudi i jagode, zbirku ogleda o suvremenom pjesništvu Pisati mlijekom, knjigu poezije Pleši, Modesty, pleši, knjigu ogleda o suvremenoj književnosti Muza izvan geta, knjigu intervjua s piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi, knjigu ogleda o književnosti i filmu Nomadi i hibridi i zbirku ogledi o pjesničkim knjigama Tropizmi. Nagrađena je Nagradom Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu Muza izvan geta, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini) i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku Pleši, Modesty, pleši). Nedavno joj je, pod naslovom Omara, iz tiska izašla nova zbirka kratkih priča i lirskih zapisa.

KP

Više od tri godine prošlo je od objavljivanja utjecajne studije o prihodima književnih prevodilaca u Europi. Ona je temeljne strukovne probleme prepoznala u preniskim naknadama i učestalim kršenjima prava prevoditelja. Iako su sve europske zemlje potpisale Bernsku konvenciju koja prijevode književnih djela priznaje kao originalna umjetnička djela, u mnogim zemljama prevoditelji nemaju autorski status.

Degradacija struke ide toliko daleko da se imena prevoditelja ne navode kada se njihovi prijevodi rabe. Europsko vijeće nacionalnih udruga književnih prevodilaca zato je objavillo šest temeljnih pravila koja bi trebala regulirati odnose vezanih uz polje književnog prevođenja. Pravila se odnose na ustupanje prava, naknade, uvjete plaćanja, obveze izdavanja, udio u dobiti i navođenje imena, prenosi DHPK.

Heksalog, između ostalog, predlaže da se ustupanje prava na prijevod vremenski ograniči na najviše pet godina, da naknade za naručeno djelo prevoditelju omoguće pristojan život, da minimalni predujam za naručeni prijevod bude trećina ukupne naknade, da maksimalni period u kojem izdavač mora objaviti prijevod bude dvije godine, da prevoditelj dobije pravedan udio u dobiti koju ostvari njegovo djelo i da se ime prevoditelja navede svugdje gdje se navede autor izvornika.