Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

No digitalni Karlo me bujicom riječi i iščašenih angliziranih izraza podsjetio na to koliko je analogni Karlo i nakon dvadeset godina intenzivnog pisanja o glazbi slab, klišejiziran pisac. Drugim riječima, čini se da je najveća korist od aktualnog vala “umjetne inteligencije” to što nam ukazuje koliko je i naša navodna “prirodna” inteligencija puna automatizma, ponavljanja, metafora koje vode nikamo i sličnog.

U glazbenoj industriji umjetna inteligencija prijeti uništavanjem glazbeničkih, autorskih i producentskih karijera, no sve što je zasad zapravo uspjela proizvesti je AI slop, digitalni generički sadržaj za popunjavanje prostora. Morate biti, da se jednostavno izrazim, glupi ili potplaćeni poslušnik tehnofašista poput Petera Thiela i Elona Muska da biste, oduševljeno kao Joe Rogan, baljezgali o uvjerljivosti digitalne blues verzije 50 Centove Many Men. Morate potpuno ne mariti za glazbu da biste povjerovali da je digitalni soft rock slop The Velvet Sundown i približno nalik stvarnom bendu.

Upravo zbog svega ovog, menadžeri Sunoa, najveće AI platforme orijentirane na glazbenu produkciju, predvidjeli su potencijalni backlash i reagirali agresivnim forsiranjem videa u kojima živi glazbenici u suradnji sa Sunom proizvode generički pop reggae ili istrošenu orkestralnu varijantu atlanta trapa koja je bila popularna prije petnaestak godina. Iz primjera pogađate: kao i uvijek dosad, nije problem u tehnologiji, nego u onima koji njome upravljaju. 

U svijetu popularne glazbe dosad se dogodilo nekoliko tehnoloških revolucija – došli su mikrofoni, amplificirani instrumenti, sintesajzeri, sampleri i digitalne audio postaje. Svaki od navedenih primjera napretka dio bi luditski nastrojenih pojedinaca proglasio smrću glazbe. Problem s “AI glazbom” je što se većinski ne koristi kreativno, već reproduktivno. Trenutna upotreba mahom je ograničena na brzinsku, generativnu zamjenu postojećeg sadržaja, bilo da se radi o nečem što je već zamišljeno za pozadinu poput lo-fi beatova ili nečem nepredvidljivo kreativnom, poput hiperproduktivnog australskog benda King Gizzard & the Lizard Wizard koje je, nakon protestnog odlaska sa Spotifyja, zamijenila u međuvremenu uklonjena AI imitacija benda.

Ovom trendu brzo su se prilagodile velike diskografske kuće poput Universal Music Grupe, Sonyja i Warnera čije su tužbe protiv AI platformi Suno i Udio mahom završile nagodbama. Sve ovo će rezultirati daljnjom proliferacijom AI generiranih kopija, bez obzira na činjenicu da su se streaming platforme poput Spotifyja obavezale označiti AI sadržaj. Pitanje je koliko publika sklona slušanju pozadinskih playlista uopće mari za to koliko prstiju na promo fotografiji imaju izvođači koje slušaju.

S druge strane, neka od najzanimljivijih izdanja iz 2025. poput Hexed!, AYE i REVNGESEEKERS Jane Remover ili istoimeni album Los Thuthanaka potvrđuju koliki se kreativni potencijal krije u neurednom spoju ljudskosti i tehnologije, odnosno futurizmu koji ne briše emocije i tjelesne tekućine iz svoje vizije. Baš zato trenutna pomama za AI sadržajem zapravo ni ne djeluje kao plod futurizma i tehnološke evolucije, nego krajnja posljedica kulture opsjednute nostalgijom i prošlošću koja buja još od početka 21. stoljeća, samo što bolja, zapravo nepostojeća prošlost više nije proizvod hipstera iz 9/11-om uzdrmanog New Yorka, nego jedinica i nula usmjerenih na maksimiziranje dopamina i profita. 

Istovremeno, koncertna industrija neprekidno i dalje o ovisi o povijesti i turnejama reformiranih bendova. Dva tipa koje AI svakako ne može zamijeniti, Liam i Noel Gallagher, zakopala su svoju bratsku ratnu sjekiru kako bi reformirali Oasis za vrlo unosnu stadionsku turneju pred količinom publike koju nijedan od njih nije vidio od kraja devedesetih. Ne pjevaju braća bez razloga – we need each other. Nešto oprezniji pristup imali su palestinskim  pitanjem načeti Radiohead, koji su naizgled ničim izazvani odlučili prekinuti koncertni post. Njihovo  sad već legendarno premišljanje između “svirat ćemo u Izraelu” i “nećemo svirati u Izraelu” zasad nije naškodilo povratničkoj turneji, a ostaje vidjeti hoće li tako ostati kad i ako se proširi broj nastupa.

Općenito govoreći, zabilježeno je 67,3 milijuna prodanih ulaznica za koncerte diljem svijeta u 2025., što je pad od 3,7 posto u odnosu na 2024., ali čak deset milijuna ulaznica više u odnosu na predpademijsku 2019., izvještava Pollstar. Dok stadioni vrve publikom, a zvijezde poput Coldplayja, Beyonce, Lady Gage, Kendricka Lamara i drugih rasprodaju velike koncertne prostore, klubovi s kapacitetom ispod 2.500 ljudi bilježe tri posto pada u trećem kvartalu 2025., kako također javlja Pollstar u drugom izvješću. Sve navedeno ide u prilog već poznatoj tvrdnji da tzv. “srednja klasa” izvođača odumire.

Sve dosad napisano nameće pitanje: što je uopće zvuk popa u 2025.? Ove godine Taylor Swift objavila je još jedan album, srušila rekorde, ali i zaradila najslabije kritike u karijeri, i još važnije, relativno mlaku podršku inače fanatičnih obožavatelja. Skupa s (ne)očekivanim tradwife zaokretom, čini se da njena gotovo dva desetljeća duga kulturna i komercijalna dominacija polako dolazi svom kraju. Lady Gaga je pak objavila Mayhem, praktički best of album s novim pjesmama kojima je konsolidirala sve svoje jake strane, bez pretjerane želje za reinvencijom. Osim sedam nominacija za nagradu Grammy, skupila je godišnji Billboardov broj jedan za Die With the Smile, retro baladu s Brunom Marsom koji potpisuje još jedan veliki hit, APT. s Rosé iz Blackpinka. Vrijedi napomenuti i da su obje pjesme iz 2024.; današnja pop kultura je paradoksalno spora, ali d(r)uga je to tema. 

Nakon dvije-tri mirnije godine, uglavnom zbog zatišja u karijeri BTS-a, K-pop itekako ima što reći u svijetu globalnog popa. Osim Rosé, i druge članice Blackpinka nedavno su izdale solo albume, a najviše buke podigle su naizgled neočekivane stvari. Glazba iz Netflixovog animiranog filma KPOP Demon Hunters, predvođena virtualnim bendom Huntrix, postala je ogroman globalni hit s nekoliko uspješnih singlova. Drugo iznenađenje je bilo u vidu KATSEYE, “globalne girl grupe”, očigledno nastale po K-pop modelu čiji su singlovi Gnarly i Gabriella postigli solidnu vidljivost. Ovakve pojave, baš kao i kontinuirani uspjeh izvođača_ica koji pjevaju na španjolskom (od kojih su Rosalía, a pogotovo Bad Bunny dosegli vrhunac komercijalne i kritičke dominacije u 2025.) naslućuju nastavak razvoja popularne glazbe orijentirane na razne regionalne i lokalne scene diljem svijeta.

Dok moć anglofonog popa tamni, ostaje činjenica da je najslušaniji izvođač na Spotifyju na mjesečnoj razini i dalje The Weeknd, unatoč tome što su mu novi album i pripadajući film prošli relativno nezapaženo. Sabrina Carpenter nastavila je prošlogdišnji put prema statusu pop princeze, ljubitelji soft popa dobili su novu heroinu u liku Olivije Dean, a o retrogradnom kvazireligijskom trendu koji se već neko vrijeme odigrava pisao sam nedavno. Bez obzira na razne globalne uplive, slika srednjestrujaškog popa, odnosno onog što je od njega ostalo nakon prelaska na digitalnu glazbenu distribuciju kao dominantni model glazbene industrije, ostat će jednako sigurna i probavljiva kao dosad.  

Izvan popa i top lista, situacija je još šarenija i kaotičnija, a niz mikrotrendova još intenzivniji i širi. Geese su, na krilima samostalnog albuma frontmena Camerona Wintera objavljenog na samom kraju prošle godine, s albumom Getting Killed postali nova velika nada indie rocka, svojevrsni zumerski Stonesi sposobni velik broj poznatih referenci uklopiti u osebujan, pomalo iritantan, ali vrlo prepoznatljiv stil. Wednesday su pak predvodili val mladih alt country bendova koji su tragične kantautorske figure poput Jasona Moline i Davida Brennana pretvorili u trajni izvor inspiracije, baš kao što se to krajem desetih dogodilo s Elliottom Smithom.

Trendovi poput neočekivane popularnosti i redefiniranja shoegazea prisutni od početka dvadesetih su se nastavili, a kontinuirano oslanjanje na kućnu produkciju donijelo je još jednu kovanicu – cloud rock, kojom se pokušava opisati amorfna gitarska glazba koja se ne stidi elektronskih utjecaja.  

Elektronska je pak glazba također prolazila sličnu kućnu fazu. Neki od najhvaljenijih albuma godine poput Choke Enough Oklou ili Big City Life Smerz zvuče poput zamagljenih verzija downtempa i 2stepa s prijelaza milenija. Iz sličnog razdoblja crpe inspiraciju ostvarenja FKA Twigs i PinkPantheress. Potvrda je to kontinuiranog utjecaja y2k estetike koja se pojavljuje kao modni i popkulturni trend, ali i futurističkog osjećaja koji kao da je ispario iz popularne kulture s posljednjim danima 1999. pa ga se sad oživljava pažljivim estetiziranim pokretima namijenjenim naglašavanju paralelne budućnosti koja se nije dogodila i koja je mogla postojati isključivo kao popkulturna konstrukcija.

Za hip-hop je godina pak bila jako neobična. Krajem listopada, prvi put u trideset pet godina, dogodilo se da nema rap pjesme u Billboardovih Top 40. Kao i mnogo puta dosad, proglašena je smrt hip-hopa. No, premda je već neko vrijeme očigledan komercijalni pad žanra koji je krajem desetih bio na vrhuncu masovnosti, proglašavanje smrti zbog jednog tjedna izostanka na glazbenoj ljestvici potpuno je suludo. Kako Saheim Patrick ispravno ističe u tekstu za The Fader, ovo trenutno iskliznuće iz mainstreama samo potvrđuje radikalnu, autsajdersku prirodu žanra.

Blijeđenjem vidljivosti superzvijezda poput Drakea, hip-hop je definitivno izgubio nešto od srednjostrujaškog sjaja, no daleko je od bilo kakvog kraja relevantnosti. Njegov arhineprijatelj Kendrick Lamar zaradio je najviše nominacija za Grammy 2026., na listama najboljih albuma godine veterani poput Billyja Woodsa ili Clipse redovni su gosti, regionalne scene stalno se pojavljuju diljem SAD-a, Britanci svako malo izbace neki svoj fenomen poput maskiranog EsDeeKida kojeg samo na temelju izgleda očiju fanovi povezuju s megapopularnim glumcem Timothéejem Chalametom.

Najvažnije, žanr neprekidno evoluira. Agresivni, izrazito digitalni stilovi poput ragea i plugga u svojim bezbrojnim mutacijama polako istiskuju trap kao dominantan stil moderne hip-hop produkcije, a nova komercijalna eksplozija postaje pitanje vremena, a ne mogućnosti. Uostalom, ako se jedan žanr tijekom posljednjih četrdesetak godina neprekidno vraćao u “žižu” interesa, onda je to hip-hop. 

Sve opisano i još hrpu toga što nisam spomenuo upućuje na to da je 2025. u glazbi, kao vjerojatno i u društvu, bila neka vrsta prijelazne godine. Jako se lako prepustiti distopijskom osjećaju potpunog digitalnog opterećenja i narativu da će nas sve zamijeniti roboti. Upravo je to ono u što nas tehnofašisti (namjerno opetovano koristim izraz fašisti, a ne tehnomiljarderi, tehnopoduzetnici ili tehnooligarsi jer su likovi poput Muska i Thiela bezbroj puta pokazali koliko preziru bilo kakvu natruhu humanizma) žele uvjeriti – da nema alternative, da su njihovi poluproizvodi svemoćni i svevideći, te da je stvarnost samo ono što nam oni serviraju.

Bez obzira na to što će ljudi nastaviti poluodsutno klikati na playliste pune nepostojećih bendova ili gledati AI videa puna nepostojećih događaja, teško se oteti dojmu da će se dogoditi “kontrarevolucija” subverzivnim korištenjem spomenutih alata ili bujanjem koncertnih i drugih izvedbenih scena. Koliko se god činili neizbježnima, algoritmi ne mogu potpuno zatomiti ljudsku znatiželju, maštu i potrebu za kontriranjem. 

U tom optimističnom duhu, za kraj vas ostavljam s preporukom dvaju meni omiljenih ovogodišnjih albuma: trosatnog epa Disquiet australskih avant jazz veterana The Necks i novog albuma slovenskih avant folk čarobnjaka Širom. Ovakva glazba potvrđuje da naša kreativnost, koliko god bila vezana za tehnologiju, nikad neće postojati bez našeg unutarnjeg “koda”, svega onog što duhom osjećamo kroz taj splet krvi, živaca i mesa koji nazivamo tijelom.

Iako sam u 2025. godini proveo ugrubo istu količinu vremena prateći novu TV produkciju kao i inače, ovaj put sam baš s teškom mukom složio listu od deset favorita. To dijelom ima veze i s možda natprosječnom količinom naslova iz žanrova koji mi osobno ne leže (toliko puno krimi-serija! Sve neki policajci, detektivi, specijalci na sve strane! MEH!), ali ponajviše s time što je svega općenito – manje? Jer došli smo do točke u kojoj se prenapuhani balon peak TV-ja neizbježno rasprsnuo i streameri su počeli stezati remen: naručuje se sve manje novih serija, a prema jednom izvještaju zaposlenost glumaca na televiziji u SAD-u kroz protekle je dvije godine pala za 17%, a ona scenarista za 14%. Čak i Wikipedia ima stranicu pod naslovom Golden Age of Television (2000s–2023).

Ali nađe se, naravno, i dalje dobrih stvari. Prije nego što prijeđem na svoj top ten – počasni spomen, abecednim redom, za deset serija koje su možda mogle završiti i pri dnu da sam listu sastavljao neki drugi put, u nekom malo drugačijem raspoloženju.

Abbott Elementary

Što bi Ameri rekli, comfort food. I ničeg lošeg u tome.

Alien: Earth

Hoćete ksenomorfa kojem cure sline dok se polako unosi u lice nekom od ljudskih likova, hoćete ksenomorfa koji radi kaos na svemirskom brodu u maltene remakeu prvog Aliena, pa i, jašta, bebi-ksenomorfa koji iskače iz ljudske utrobe, Alien: Earth je nudio svaki mogući fan service – sve do onog ključnog koji bi stavio točku na “i” na samom kraju sezone kada ne samo ksenomorf nego još i nekoliko drugih ubojitih vanzemaljskih vrsta divljaju po istraživačkoj postaji… I doslovno NITKO od preostalih glavnih likova ne strada?!

Pa to ne da je manjak fan servicea, to je manjak brain servicea! I posebno iritantno jer, iako serija ima dobrih ideja i vizualnog stila na lopate, karakterizacija joj definitivno nije jača strana i nitko od likova (osim možda eventualno Morrowa?) ne bi zasigurno nikome nedostajao, da ne spominjem kako je Noah Hawley s Fargom već demonstrirao da ima žicu za antologijske serije i komotno je mogao zaključiti sezonu jednim poštenim pokoljem svih nakon kojeg bi seriju nastavio s novim, potencijalno zanimljivijim setom likova, ali – nismo mi te sreće.

Elsbeth

Kao serija koja se zeza na račun gentrificiranog New Yorka, ali je istodobno i ljubavno pismo gentrificiranom New Yorku – malo je reći da Elsbeth ne pogađa zeitgeist, no tko može odoljeti neumoljivom šarmu Carrie Preston? Ja sigurno ne.

English Teacher

Kombinacija slabe gledanosti i optužbe protiv autora i glavnog glumca serije za seksualno zlostavljanje (što, u redu, nije formalno dokazano, no ako ćemo se držati toga da ćemo uvijek vjerovati žrtvama…) u konačnici je presudila English Teacheru, koji je otkazan nakon druge sezone – doduše, i manje ujednačene kakvoćom nego što je bila prva, ali je i dalje bila dovoljno dobra da je teško ne biti ljut i ogorčen svime skupa.

It’s Always Sunny in Philadelphia

Iako je po mom skromnom sudu ona jedanaesta iz daleke 2016. i dalje zadnja propisno vrhunska sezona Philadelphije, ova im je svakako bila najbolja i najsmiješnija otad. I taman kad sam bio uvjeren da, koliko god znali svako toliko zabljesnuti, nikada više neće ponoviti onu sumanutu energiju iz cirka treće, četvrte sezone – eto ti one epizode s ljutim papričicama, ludilo!

Long Story Short

Možda bi se očekivalo da će nova animirana humoristična serija od tvorca jedne tako obožavane serije kao što je BoJack Horseman imati i veći odjek – no nemojmo zaboraviti da je i BoJack u svojoj prvoj sezoni tek pokazivao naznake onoga u što će kasnije izrasti, a Long Story Short uostalom i referiranjem na traumatičnije događaje iz života članova jedne obitelji, a koji nam još nisu prikazani, daje do znanja da se teža emotivna artiljerija čuva za buduće sezone. Zasad je dobro, imam vjere u Raphaela Bob-Waksberga da će biti i bolje.

Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Moje bumersko užiče, razumijevanje od ikoga ispod 40 godina – ne očekujem, niti bih ga tražio!

The Righteous Gemstones

Zaključna četvrta sezona bila mi je najbolja nakon prve, i to ne unatoč labavijoj priči nego upravo zato: prepucavanja braće i sestre Gemstone su uvijek bila žila kucavica serije i svako narativno zapetljavanje je najčešće samo nepotrebno skretalo fokus s njihovog rivalstva, e da bi ovaj put imali prostora da si spuštaju jedni drugima do mile volje… Plus Baby Billy u kokainskom Teen Jesus, pardon Teenjus izdanju, k’o Bog!

St. Denis Medical

Okej, iskreno, JEDVA čekam da format mockumentaryja završi na smetlištu TV povijesti! Sva ta obraćanja u kameru su mi rijetko izvor dobrih fora i likove uglavnom čine samo buci-buci slatkastijima i mislim da bi svaka humoristična serija s tim bila bolja bez toga. Ali eto, kad živim u svijetu u kojem neki od najvećih talenata za komediju i dalje uporno žele raditi mockumentaryje i šta ću, jadan? Moram trpit… Enivej, ovo je praktički Abbott Elementary u bolnici umjesto škole i ako i nije baš na razini Abbotta, nije ni daleko i, da, volio bih i da je mrvicu manje buci-buci, ali tako je kako je.

The Studio

Kad je dobar, The Studio je jako, jako dobar – samo što na svaku nadahnutu epizodu dođe jedna koja bude tipa parodija noira (jel bi mogli uvesti moratorij na to od jedno bar pedeset godina? Sranje je već stvaaaaarno preizlizano). No ako se nešto moralo zasuti sa sto milijuna humorističnih Emmyja, svakako bolje to nego The Beara.

I još jedna stvar prije nego što krenem s top tenom, mislim da bi bilo pošteno adresirati slona u prostoriji – zašto na listi nemam ono što mnogi smatraju jednim od, ako ne i jedinim istinski velikim televizijskim djelom 2025. Pa dakle, kad je Adolescence izašao, ja vidio da je to neka policija, istraga, detektivi koji detektiraju, policajci koji policiraju, policijski auti, sirene, krafne, ovo-ono i odmah mi je bilo ajme koja tlaka, aaaaaajmeeeee kako mi se to ne gleda! I dobro, ajde, nema krafni (a ipak je to engleska serija, s engleskom policijom), no dok sam se ja natjerao pogledati Adolescence – već sam osmozom s društvenih mreža upio sve ključne stavke radnje tako da mi je izostao šok efekt.

Osim samim činom ubojstva, neki su bili šokirani i susrećući se po prvi put s “učenjima” manosfere (u seriji, inače, istovarenima kroz dva info dumpa tako nezgrapna da bih scenariste samo zbog toga najradije poslao u scenaristički zatvor), no ni tu se nisam imao čime šokirati kad ne samo da sam ekstremno online, nego sam i svojedobno proveo nekoliko mjeseci čitajući najgore moguće gadosti na incel forumima (dijelom zbog novinarskog zadatka, ali i dobrim dijelom iz – neću lagati – puke morbidne znatiželje). 

I u redu, gluma je generalno dosta dobra, snimanje u jednom kadru dosta efektno, ali na kraju mi je ostalo visiti – tko ili što je uopće krivo što je mali postao takav monstrum? Vlasnici i dioničari društvenih mreža kojima je više stalo do engagementa nego do mentalnog zdravlja korisnika_ca? Država koja uskraćivanjem sredstava otežava rad nadležnih socijalnih službi? Patrijarhat općenito, ili možda neka od njegovih specifičnih komponenti? Najviše što serija nudi kao odgovor je “internet”, koji se tretira kao nekakav apstraktni prostor kojim lelujaju ti neki oblaci toksičnosti i jao si onome koga slučajno dohvate – umjesto kao ono što jest, kapitalistička mašinerija kojoj širenje raznih štetnih sadržaja zna itekako biti unosno.

I mada prihvaćam čitanje da je mali vjerojatno pokupio ponešto i iz odnosa njegovog oca prema supruzi i kćeri, kako su one uvijek tu da hendlaju njegovu nesposobnost nošenja s vlastitim emocijama dok su njihove potrebe sporedne, ako ih se uopće i uvažava, svejedno mi se činilo da je serija oca na koncu manje-više oslobodila odgovornosti, kao zna on biti malo nezgodne naravi kad je pod pritiskom, ali je inače okej lik? Pa mu onda i supruga na kraju kaže da nisu njih dvoje krivi, ali… i da i jesu krivi? I to bi otprilike bio zaključak na kraju balade: svi su na neki način krivi i nitko konkretno nije kriv i nije sad da od jedne mini-serije od četiri epizode očekujem da će krenuti rješavati društvene nedaće, ali ta pitijska površnost u razmatranju mogućih izvora problema mi, je li, i nije baš najbolje sjela.

Okej onda, ajmo više na taj vražji top ten!

10. The Eternaut

Apropo postapokaliptičnih serija, moram pohvaliti gejmersku zajednicu što je imala dovoljno discipline i samokontrole da nama koji nismo nikad igrali The Last of Us ne spojla THE događaj koji se odigrao pri početku druge sezone, svaka čast! No otad se u seriji nažalost i nije dogodilo bogznašto zanimljivo, uglavnom se tapkalo u mjestu i ponavljalo stare hitove – dok je ova adaptacija kultnog argentinskog stripa u istom rasponu od pet-šest epizoda prevalila put od prizemljene priče o preživljavanju katastrofe do pulpy SF-a… Možda i zericu previše pulpy, ako mene pitate, ali gledao sam prikovan za ekran i gledat ću svakako i dalje.

9. Adults

Boljka ove serije o zgodama i nezgodama grupe zilenijalaca koji žive skupa je, rekao bih, to što se ne može odlučiti želi li biti zilenijalni It’s Always Sunny in Philadelphia ili Broad City, to jest jesu li njezini glavni likovi sociopati kojih će se svatko normalan kloniti ili naprosto mladi ljudi koji se još traže pa zato i rade gluposti kojih će se jednog dana prisjećati u stilu “eh, mladost-ludost!” Autorski tim Adults bi na to vjerojatno odgovorio s whynotboth.jpg, ja bih svejedno preferirao rutu It’s Always Sunny jer mislim da je humoristično plodnija… Ali i ovako zna biti dosta smiješno, a šesta epizoda je trenutak u kojem ketamin, sve češće spominjan u sitkomima zadnjih godina (pitam se zašto, heh!), svečano preuzima štafetu od trave kao sredstvo od kojeg likovi u komedijama skaču, valjaju se, krevelje i divljaju, dakle sve što ljudi na tim drogama u stvarnosti ne rade. I nadam se da ćemo Amitu Rao i Owena Thielea gledati u još puno stvari, baš su otkriće.

8. Common Side Effects

Nakon animiranog čuda zvanog Scavengers Reign, koje nažalost nije doživjelo drugu sezonu, prelazak na relativno konvencionalniji Common Side Effects od iste produkcijske kuće je isprva pomalo, a ono, s konja na magarca? No jednom kad se prihvati Common Side Effects takvim kakav jest, njegova se priča – o borbi različitih aktera za gljivu tako snažnih svojstava da ima potencijala promijeniti iz korijena, ako ne i potpuno izbrisati farmaceutsku industriju – prati s užitkom, a ostavljeno je i manevarskog prostora da u budućnosti možda i ode u začudnu fantastiku nalik onoj Scavengers Reign? Ne bih imao ništa protiv.

7. The Lowdown

Jedan dio mene bi volio da ovo nije neo-noir nego naprosto dramedija i da je cijela sezona bila kao prve dvije epizode u kojima istraživački novinar, jebivjetar kojeg glumi Ethan Hawke, ide okolo po Tulsi i tko god vidi da mu se približava samo umorno uzdiše i koluta očima (“Fuckin’ white men that care… Saddest of the bunch”, promrmljat će si tako u bradu Killer Mike kao urednik lokalnog tabloida), znajući da im može donijeti samo nevolje. To mi je bilo prezabavno… Ali ono, nisam ni inače nešto od noira pa naravno da ću to reći.

Tvorac Reservation Dogsa Sterlin Harjo je u svakom slučaju opet napravio dobar posao i uvijek je u moru serija o dokonoj američkoj višoj srednjoj klasi (Apple ih posebno štanca kao da im život ovisi o tome), osvježavajuće vidjeti jednu ovakvu, s običnim ljudima koji jedva sklapaju kraj s krajem, još češće ako nisu bijele boje kože, ali nije ni da im je zato sve mizerija nego uvijek ima i radosti u njihovim životima, puno više nego što se možda na prvu čini.

6. Side Quest

Znalo se govoriti da su TV serije poput suvremenih romana, no što ako bi bile više poput – zbirki pripovjetki? Na toj rijetko istraženoj postavci počiva ovaj spin-off Appleovog Mythic Questa, koji je nakon dvije odlične sezone zaglavio u onom limbu-sleš-paklu workplace sitkoma kada scenaristi_ce ne znaju više što bi s likovima pa ih samo izmjenjuju na različitim pozicijama u firmi. I teško da će stoga ikome nedostajati sad kad je otkazan, ali je šteta što je za sobom u bezdan povukao i tek pokrenuti Side Quest, čija svaka epizoda donosi jednu zasebnu i zaokruženu, duhovitu i dirljivu priču koja se tek usputno dotiče svijeta matične serije, tako da se može gledati i bez ikakvog predznanja o Mythic Questu (a koji je inače i sam imao takvih epizoda, pa ako kad poželite i budete u prilici gledati – ovima četirima Side Questa možete slobodno dodati i petu epizodu iz prve, šestu iz druge te osmu iz četvrte sezone MQ-a).

5. Severance

Na drugu sezonu se čekalo tri godine, tokom kojih su kružile glasine o svađama kreativnog tima oko smjera u kojem bi serija trebala ići – nije slutilo na dobro. I nije na dobro ni izašlo, reći će neki! Mislim, okej, ne znam nikoga tko će kazati da je druga sezona bila baš loša-loša, ali znam dosta ljudi koji su bili razočarani. I složit ću se i ja da ova sezona nije bila tako elegantno posložena kao prva i da je znala katkad ići u forsirano čudaštvo samo čudaštva radi (prije svega u onom dijelu s kozama), ali… Gle, jednostavno volim provoditi vrijeme u svijetu Severancea, u redu?

I nije uostalom ni da je sad neka bezobrazna navlakuša kao što ovakve mystery box serije znaju biti, dobili smo odgovore na većinu bitnih pitanja oko lorea, a tu je i ona druga vrsta pitanja o implikacijama tehnologije “severiranja” i na koje sve načine može utjecati na ljude i njihove odnose, uključujući i to kako outieji svoje innieje zapravo ni ne doživljavaju kao ljude. I još sve prekrasno snimljeno i sjajno odglumljeno kao i uvijek, ja sam baš guštao! Nego, kad smo kod starih favorita koji su mnogima počeli ići na živce…

4. The White Lotus

Znamo već svi što možemo očekivati od The White Lotusa. Ubojstvo, ili više njih kao udica za početak. Prve epizode u kojima sporo ključaju animoziteti među bogatim gostima naslovnih resortova. Odlazak u noćni provod negdje nakon sredine sezone koji ozbiljno sluti na zlo, iako se naposljetku ništa strašno ne dogodi. Relativno transgresivni gej seks moment u petoj ili šestoj epizodi. Namigivanje eat the rich raspoloženju gledateljstva, iako autor serije Mike White nije nikakav klasni ratnik i u suštini ga samo zanima to kako su ljudi komplicirani, njihovi odnosi još i više i klasa mu je pritom tek jedan od bezbroja komplicirajućih faktora…

Formula je, dakle, dosad dobro poznata i otud vjerojatno i manji generalni ushit, no je li još negdje zapelo? Mogu samo govoriti u svoje ime, pa ću reći da mi treća sezona The White Lotusa nije na kojem mjesto više na listi jer White ovaj put nije uspio zakucati s finalom – koje mi je naizmjence bilo i zbrzano i bez nekih osobitih iznenađenja. Ali to što nije zakucalo ne znači da mi je narušilo dojam o onome prije, jer prvih sedam epizoda su mi bile i ostale rame uz rame s drugom iliti najboljom sezonom i od svih fiktivnih obitelji koje su se dosad prošetale White Lotusom, Ratliffi su mi bili najfascinantniji i najzabavniji i totalno bih gledao spin-off samo o njima.

3. Poker Face

Ovo isto kao da je imalo slabiju prođu, a ne znam, meni druga još bolja od prve sezone? Možda je ljudima smetalo što je bilo osjetno šašavije, meni je to samo bonus; svaka epizoda pravo malo remek-djelo, osim dvije-tri koje su mi bile “tek” jako dobre. Žao mi je što neće biti još i što – ako i kojim slučajnim slučajem uspiju prodati seriju nekome drugome sad kad je Peacock digao ruke – u njoj više neće biti Natashe Lyonne koja se poželjela posvetiti drugim projektima, iako bi i Peter Dinklage sigurno bio dobar kao predviđena zamjena.

2. Pluribus

Koliko bi vam bilo prihvatljivo da preko noći potpuno nestane društvene nejednakosti, ratova, nasilja i ljudske patnje općenito, ali po cijenu – gubitka individualnosti? Jer upravo to se i dogodi u Pluribusu kada virus vanzemaljskog podrijetla mentalno stopi sve ljude na svijetu u kolektiv koji u blaženoj harmoniji razmišlja, osjeća i djeluje kao jedno – sve, to jest, osim njih trinaest koji su imuni na virus, uključujući i našu glavnu heroinu, mrzovoljnu spisateljicu Carol. Neki ljudi su i iz određenih zdravstvenih razloga umrli usred tranzicije u to, ovisno o kutu gledanja, utopijsko ili distopijsko stanje kolektivne svijesti: među njima je i Carolina životna partnerica, pa normalno da ona i neće baš gajiti tople osjećaje spram Kolektiva.

Na tome su mi kao gledatelju simpatije za Carol uglavnom i stale, jer ona veći dio sezone ne iskazuje ni najmanju intelektualnu znatiželju da shvati kako Kolektiv uopće funkcionira, unatoč tome što Kolektiv čini sve da joj ugodi i spreman je odgovoriti na gotovo svako njezino pitanje. I kad Carol okupi preostale “preživjele” (ali samo one koji govore engleski, da se ne bi lingvistički inkomodiralo njezinu dragocjenu američku guzicu) kako bi skovali plan otpora, oni isto budu zatečeni njezinim izostankom uopće i želje, a kamoli pokušaja da razumije Kolektiv, pa i uvrijeđeni njezinim gardom spasiteljice svijeta in chief. I to je jedan dosta subverzivan moment, u kojem jedna američka serija sugerira da američka sorta tvrdoglavog individualizma možda… i nije the way to go?

Zgodan je moment i kad Carol shvati da nema više njezinog omiljenog supermarketa (kao ni, je li, supermarketa na svijetu općenito) i inzistira da joj ga vrate da može sama ići po namirnice “jer ne želi ovisiti ni o kome” – i onda vidimo kako Kolektiv dolazi s tucetom ogromnih kamiona i kako deseci njegovih članova istovaruju i prenose robu, toliko o tome da itko može ne ovisiti ni o kome! Malo me iznenadilo koliko je puno gledatelja_ica u startu rezolutno bilo kontra Kolektiva, jer mi se čini da je Pluribus dizajniran tako da ne stajemo čvrsto na ovu ili onu stranu nego da stalno iznova razmatramo koliko je individualizma, a koliko kolektivizma dobro ili loše, kako za društvo, tako i za nas kao pojedince. U svakom slučaju, jako je intelektualno stimulirajuća serija.

1. Andor

Nisam gledao prvu sezonu kad je izašla jer sam bio u jednoj od onih faza kad mi je pun kufer Star Warsa i jebali vas džedaji i lajtsejberi i sve, ali sam bio zamijetio da ljudi to dosta hvale, a pogotovo me zaintrigiralo kad je Domagoj Zovak rekao da je to partizanski Star Wars. I stvarno i je! I ne samo u vojno-gerilskom smislu, jer Andor pokazuje koliko je potrebno i, recimo to tako, političkog rada da bi se došlo do točke poput one u izvornoj Lucasovoj trilogiji, kada je nekoliko pobunjenika uspjelo slomiti zločinački imperij – ali samo zato jer im je put ka tome bio utaban nebrojenim tuđim odricanjima, terenskim radom, mirenjem različitih frakcijskih i partikularnih interesa…

Uvijek neki povuci-potegni, uz puno malih pobjeda koje guraju da se nastavi s borbom, ali i podjednako gorkih poraza i prepreka i problema svih mogućih vrsta u odnosu na koje su daddy issues Lukea Skywalkera, blago rečeno, kamilica. Osma epizoda druge sezone Andora je naprimjer o tome kako to izgleda kad narodnooslobodilačka borba nije uspješna i to mi je bilo emotivno daleko najtegobnijih sat vremena televizije u 2025. A kako je zbog zapetljanih produkcijskih uvjeta izvorni plan za pet sezona u međuvremenu sveden na dvije, tako je i došlo vrijeme da se sve prethodno postavljene domine krenu rušiti, kulminirajući s vrtoglavo uzbudljivim, ali i ništa manje potresnim raspletom priče o Luthenu i Kleyi… Što bi se jezikom Star Warsa reklo – sila je s ovom serijom definitivno bila snažna.

Misli su mi se tokom 2024. često vraćale na tezu TV–kritičara Jamesa Poniewozika da živimo u zlatnom dobu mid TV-a, to jest serija koje su većinom samo… onak’, okej? Koje nisu uopće loše, imaju zvučna glumačka imena, snimane su na atraktivnim lokacijama s izdašnim budžetima i nećete se dosađivati uz njih, niti će vrijeđati vašu inteligenciju… Ali nisu ni sad nešto za pamćenje jer igraju uglavnom na sigurno, poput nekog algoritmičkog odjeka starijih, originalnijih serija.

Pa za početak, evo pet serija kod kojih mi se štošta svidjelo, ali uz pokoju značajnu ogradu…

3 Body Problem

Dok većina neujednačenih serija kakvoćom varira od epizode do epizode, ova o sudbonosnom kontaktu čovječanstva s vanzemaljskom civilizacijom je jedna od onih ekstremnijih koje drastično osciliraju od scene do scene: u jednom se trenu divite čudesnom spektaklu i jasno vam je zašto je svaka epizoda koštala 20 milijuna dolara, da bi već u idućem aterirali u, kako netko na internetu reče, fizičarsku verziju Friendsa, samo što nije sitcom nego kao neka jeftina, poluamaterska drama za mlade. I dok to sve ide na dušu showrunnerima (a to bi bila ona dva mamlaza što su upropastili GoT) koji su adaptirali kultnu SF–trilogiju Liu Cixina, on je pak taj koji je, koliko sam skužio (jer nisam nažalost još čitao knjige), odgovoran za neke momente u radnji – inače jako, jako zanimljivoj – koji iziskuju nadljudske napore da se suspregne nevjerica.

Recimo (slijede lagani spojleri – ne preveliki, ali ipak spojleri, pa preskočite ostatak odlomka ako se ne želite spojlati!) ako se na brodu bad guysa nalazi hard disk s krucijalnim podacima, a nominalni good guysi ih idu onesposobiti (čitaj: poklati) tako što će brod sasjeći nanovlaknima – tko im garantira da nanovlakna neće pritom sasjeći i sam hard? Pa, Cixinov rezon je nešto kao da nanovlakna naprave tako sitan, fini rez da se hard onda može opet sastaviti bez problema i to je to, case closed. I je li stvarno moguće da je jedna napredna vanzemaljska civilizacija u stanju napraviti kompleksnu virtualnu videoigru, a da istodobno nije uopće upoznata s konceptom – fikcije?! A i vi gnjavite s pitanjima, šta sad, tako je kako je i točka! I kako je, pobogu, moguće da čim su javno obznanjena imena wallfacera, da San-Ti nisu istog trena počeli nad njima provoditi svoju mentalnu torturu? E, tu sam već odmahnuo rukom, kontajući da će odgovor vjerojatno biti u stilu “jer… midiklorijani?” (pričao sam nedavno s prijateljem koji je čitao knjige i pitao ga kako je u to njima objašnjeno, on mi kaže da jednostavno nije LOL).

Elsbeth

Ovaj spin–off serije The Good Wife najproceduralniji je od svih dosadašnjih procedurala bračno-autorskog tandema Roberta i Michelle King i mada nisam inače nešto lud za proceduralima, Elsbeth je dovoljno pitka i šarmantna da je elegantno odagnala moje strepnje da bi, u dozama većima od onih u The Good Wife, luckasta naslovna junakinja brzo mogla postati iritantna… Samo što je, avaj, procedural u maniri Columba, a kako već imamo Poker Face, nisam siguran koliko su nam baš potrebna dva howcatchem serijala u opticaju? Elsbeth je ujedno i najmanje ambiciozna od dosadašnjih serija Kingovih, bez eksperimenata s formom i tonom, dok je klasna dimenzija svedena na to da se zabavljamo gledajući kako bogati(–ish) zlikovci bivaju neumitno privedeni pravdi – premalo za jednu seriju iz radionice dvojca koji je opetovano demonstrirao da je itekako u stanju preispitivati privilegije svog dobrostojećeg liberalnog miljea.

Only Murders in the Building

Ako me prva sezona možda i nije toliko oborila s nogu kao mnoge, nisam ni ja mogao ostati indiferentan na kemiju trija Martin–Short–Gomez i mada mi centralna misterija i nije bila osobito intrigantna, priznajem da je rasplet bio dobar. Za razliku od druge sezone, gdje su mi i zaplet i rasplet bili za instantni zaborav – slično kao i u trećoj, gdje je usto i glavni trio većinu vremena bio razdvojen i što će mi takav Only Murders? PLUS radnja na Broadwayu, s brodvejskim songovima i sve, što mi je kao brodvejofobu dodatno smanjilo gledljivost… Tako da sam već bio spreman dići ruke od serije i dao sam četvrtoj sezoni šansu tek nakon što sam vidio koliko puno ljudi govori da je najbolja nakon prve i rekao bih da je meni… još i bolja? Jer ima impresivno kompleksan, a skladan Rube Goldberg mehanizam od misterije i jako mi se sviđa i kako je toplo docrtan odnos između Charlesa i Sazz… S tim da i dalje mislim da je deset epizoda po sezoni za ovakvu seriju previše: nizanje lažnih tragova zna biti jako zamorno, u potrebi za popunjavanjem minutaže OMITB zna postati ipreblesav za vlastito dobro, a meta-šale na račun nepotrebne inflacije stunt castinga ne mijenjaju činjenicu da je uspjeh serije doveo do, pa, nepotrebne inflacije stunt castinga?

Pachinko

“Nježna međugeneracijska drama o svakodnevnom životu jedne obitelji u sjeni velikih povijesnih događaja… E, jesmo spomenuli da se radi o korejskoj obitelji usred japanske okupacije?” Ovo vjerojatno ne bi bio osobito privlačan pitch niti većini korejskih gledatelja, a kamoli onih zapadnjačkih, tako da ne čudi što i u drugoj sezoni serija nastavlja prolaziti relativno ispod radara. I dalje pratimo dvije glavne vremenske linije, jednu u daljoj i drugu u bližoj prošlosti. I dok u dijelovima oko Drugog svjetskog rata i poraća Pachinko ostaje jedna od najdivnijih tekućih serija, upadljiv je kontrast s dijelovima radnje u osamdesetima koji su počeli ozbiljno patiti od zamora materijala: zna se po cijele epizode ne zbivati praktički ništa, da ne spominjem repetitivnost Solomonove priče (prvo je bio bešćutna korporativna ajkula da bi onda otkrio da ipak i dalje ima dušu, e da bi sad opet otkrio da može i dalje biti korporativna ajkula, ali… možda ima još i dušu? Hej, ajmo vidjet pa opet ukrug, zašto ne!), pa ostaje nadati se da će dio u osamdesetima uskoro živnuti – ako serija uopće bude obnovljena za treću sezonu. Ako će ovako nastaviti, bolje da ga se skroz riješe.

The Penguin

Prvih sedam epizoda, manje-više sve mi je bilo na mjestu. Jest da mi na prvu nije imalo baš smisla kako sav taj polusvijet redom prihvaća ponude za suradnju s glavnim likom iako se stalno iznova pokazuje da će ih ovaj nemilo zajebati prvom prilikom kada mu to bude oportuno – ali sam se onda sjetio da je to i praktički sažetak političke karijere Donalda Trumpa pa dobro, okej, never mind! I jest malo teško za progutati da u Arkhamu već minimalno deset godina ima ta neka nova ludilo droga, a da za cijelo to vrijeme nije nikako završila na crnom tržištu Gothama, al’ ajde, progledao sam im kroz prste jer sam uživao u bravuroznim izvedbama Colina Farrella i Cristin Milioti, uz kvalitetnu količinu mafijaških prejebavanja te međusobnih zabijanja i metaforičkih i doslovnih noževa u leđa da me zabave po putu…

Samo da bi onda veliki zaključak na kraju balade bio da su – uhhhh – oni najgori među nama psihopati koji bez zadrške lažu, muče i ubijaju ljude kako bi stekli veću moć i više resursa? Pa ne treba mi osam epizoda HBO-ove serije za taj velebni “uvid”, dovoljno mi je da otvorim novine, bilo koji, svaki prokleti dan! A posebno sam kivan što je jedna tako banalna poanta podebljana tako okrutnim epilozima za jedinih dvoje likova u seriji do kojih mi je bilo stalo: pretpostavljam da je trebalo biti potresno, ali ja sam doživio tek kao sadističko iživljavanje nada mnom kao gledateljem. 

A sad – ovogodišnje serije koje vam mogu manje-više bezrezervno preporučiti.

15. We Are Lady Parts

Ponekad mi je teško kao glazbenom geeku isključiti taj dio mozga – neprofesionalna deformacija, jebiga – pa iako jesam svjestan da nije poanta ove humoristične štorije o zgodama i nezgodama žensko–muslimanskog punk benda da bude muzikološki precizna studija… A gle, znam da je jako tanka granica između punka i drugih vrsta rocka i da štošta može proći pod punk, ali da jedan “punk” bend ima, između ostalog – glanc country-pop pjesmu o Malali? I da svi živi znaju njihove pjesme, iako nisu još niti kročile nogom u studio?! Ali kao što rekoh, it’s a me problem. Nakon što je u prvoj sezoni odrađena geneza benda, u drugoj dolazimo do najzanimljivijih pitanja – od onih bazičnijih (“Koliko smo voljne raditi kompromise da bi ostvarile komercijalni uspjeh?”), pa do nekih već specifičnijih (“Trebamo li u svojim pjesmama eksplicitnije progovarati o društvenim problemima, ili je već i to što smo neapologetski muslimanski bend sa šaljivim pjesmama dovoljno politično?”).

14. Hacks

Ako je prva sezona imala, kao što je Maja Rogulj lijepo primijetila, dinamiku u mnogočemu nalik romantičnoj komediji, samo što je umjesto ljubavnog odnosa u središtu onaj poslovni (između vremešne komičarske dive Debore Vance i njezine nove scenaristice, milenijalke Ave), druga sezona mi je već bila… A znate onaj dio u romantičnim komedijama tipa pola sata pred kraj, kad Ona sazna da On nije od početka imao iskrene namjere, na što on očajnički zavapi “A–a–ali to što sam te pozvao na prvi spoj samo zato što sam izgubio okladu s dečkima iz brokerske firme / avijatičarskog kluba / tvornice sireva (prekrižiti po potrebi), to ne znači ništa, odmah nakon toga sam se iskreno zaljubio u tebe, moraš mi vjerovati!”. Ona pobjegne sva u suzama i onda odvojeno jedno za drugim pate i uzdišu dok svira neki isprdak sa zadnjeg albuma Johna Mayera ili Noaha Kahana, a mi kolutamo očima jer bi se sad, kao, trebali praviti da ima ikakve šanse da neće opet na kraju završiti skupa?

E pa, drugo ukazanje Hacks mi je bilo otprilike to – samo razvučeno na cijelu sezonu, stoga mi je bilo olakšanje što je u trećoj gotovo u startu apsolvirano da su Deborah i Ava par (poslovni, jel) i to je to, nema više izmotavanja: jedna drugoj najbolje prijateljice, same sebi nerijetko najgore neprijateljice, s usponima i padovima kao i svaki par te začkoljicom na kraju sezone koja nanovo mijenja dinamiku njihovog odnosa na način da se ful veselim nastavku. 

13. Abbott Elementary

S jedne strane, čini mi se kao da američka humoristična industrija i dalje prolazi kroz fazu u kojoj se svjesno distancira od starih navada zbijanja šala na račun slabijih, nemoćnih, deprivilegiranih članova društva, a da istovremeno nema uvijek najjasniju sliku kako bi taj novi, humaniji humor točno trebao nasmijati… Ali sam, s druge strane, čovjek kojeg je i ovako i onako teško naglas nasmijati, pa kad mi se god učini da bi serija poput Abbott Elementaryja mogla biti i smiješnija – ne znam da li to realno uopće išta znači, nisam pametan? No na svaku epizodu se uredno dva–tri puta zasmijuljim, a glavne likove serije – učitelje u osnovnoj školi s pretežito crnačkim đacima – doživljavam kao svoje TV–prijatelje s kojima ću se uvijek rado podružiti i to je u biti sve što tražim od jednog sitcoma, tako da sve pet.

12. Kite Man: Hell Yeah!

Ako vam je kriterij za kreativnu uspješnost jednog spin-offa da na neki suštinski način odudara od matičnog serijala, Kite Man pada na testu jer je u biti ista Harley Quinn – isti humor, isti tempo i tip šala, isti omjer humora i emotivnih momenata – samo s fokusom na druge likove. I priznajem da nisam prionuo gledanju s baš nekim entuzijazmom, misleći se zašto je spin-off baš o njemu, od svih mogućih likova iz Harley Quinn. Ali u tome dijelom i jest poanta – da netko može djelovati kao potpuni jado ako gledamo samo koliko se profesionalno ostvario, kako se batrga na prenapućenom poslovnom polju (u ovom slučaju onome superzlikovaca) gdje su svi ili sposobniji ili probitačniji od njega, ali i da izvan karijerne sfere ima itekako poželjne i hvalevrijedne kvalitete kao čovjek. Kao, naprimjer, to da je dobar partner koji uvažava želje i brige svoje cure i stvarno mu je stalo do dobrobiti i nje i njihove veze… I ne poričem nikome pravo na njezino/njegovo grimdark užiće (i meni je, evo recimo, jedan od filmova godine Des Teufels Bad koji je, ono, depra na depru), ali ako mene pitate – ma jebeš Pingvina, ovo je DC serija godine!

11. Ripley

Samo mala digresija, kad smo već kod ovogodišnjih filmova, da preporučim – pod uvjetom da vam je do filmova koji nisu horori per se, ali su svejedno jako creepy i duboko uznemirujući pa stoga oprez – kanadski psihološki triler Red Rooms (kod nas dostupan na HBO Maxu) u kojem glavna junakinja razvije nezdravu opsesiju suđenjem jednom serijskom ubojici. Nema tu sad nekih Pingvinovskih šema tipa da se vraćamo u njezino djetinjstvo da vidimo gdje je sve pošlo po krivu, štoviše ne saznamo ama baš ništa konkretno o tome zašto je takva kakva je, ali vidimo da je kompleksna ličnost i ponukani smo da striktno iz njezinih akcija i reakcija probamo dokučiti misterij njezinog unutarnjeg života…

Za razliku od Toma Ripleyja, amoralne ljušture od čovjeka za koju je upitno ima li uopće ikakav unutarnji život osim nezajažljive potrebe za usponom na društvenoj ljestvici po bilo koju cijenu. Ni u njegovom slučaju ne saznajemo što ga je učinilo takvim, niti nas to realno uopće zanima – gledamo da bi vidjeli u koji će idući kut stjerati i kako će se ovaj put izvući i dokle će uopće moći tako. A da bi nam se malo olakšalo što smo na osam epizoda zarobljeni s tom nulom od čovjeka, tu je za noir netipičan i osvježavajući mediteranski setting te uvijek sjajni Andrew Scott u naslovnoj ulozi.

10. What We Do in the Shadows

Nakon što su zastranili u četvrtoj sezoni pretjeranim odlaskom u anything goes vode, WWDITS se odmah zatim, zapanjujuće brzo, doveo u red prisjetivši se kako je ipak najsmiješniji kada ne ide previše u fantastiku, nego jednostavno smješta svoj kvartet narcisoidnih i mahom ne baš najbistrijih vampira u najobičnije ljudske situacije. Završna šesta sezona je na istom tragu, osim što je još šašavija. I je opet malo anything goes, ali nasreću samo u pogledu parodiranja nasumičnih filmskih klasika koji bi danom scenaristu_ici pali na pamet. Cijenim što su otišli na skoro pa vrhuncu, ali će mi svejedno nedostajati.

9. Rivals

Ova priča o rivalstvu britanskih televizijskih tajkuna u osamdesetima je svojevrsna prestižna sapunica i nemojte to shvatiti kao uvredu, niti kao omalovažavanje s moje strane. Samo kažem da ima i nas kojima sapunice nisu nešto na što prezrivo gledamo svisoka, nego nam je jednostavno potencijalnih nekoliko stotina epizoda nečega prevelika vremenska investicija koja usto podrazumijeva dosta narativnog praznog hoda i repetitivnosti jer stotine epizoda, k tome često i uz produkcijsko šparanje gdje je god i koliko je god moguće… E, ali što ako bi uzeli koncentrat svega najsočnijeg iz sapunica i sabili ga u osam visokobudžetnih, ludo zabavnih epizoda koje izgledaju kao da se ni na čemu nije štedilo? Zapravo je nevjerojatno da nema više serija poput ove.

8. Evil

Evilov investigativni trojac u službi katoličke crkve kroz prve tri sezone bi u svojim procjenama navodno paranormalnih slučajeva na koncu obično bio – više Scully nego Mulder. Često bi bilo i eksplicitno potvrđeno da tu nema ni “p” od paranormalnog, a kada se činilo da bi i moglo biti nešto više, to je uvijek bilo zakočeno mogućnošću da je riječ samo o uobrazilji nekog od likova… Kako je Evil odmicao, taj lik je sve češće bila časna sestra Andrea – koja je u izvedbi vazda potcijenjene Andree Martin prerasla u najjače oružje serijala – i mada je i u finalnoj četvrtoj sezoni ostalo moguće da su si svi ti demoni samo u njezinoj glavi, scenaristi_ce su ovaj put rekli_e “ma k vragu sve”, dali oduška svom unutarnjem Mulderu, nizajući živopisne demone kao na tekućoj traci, i priveli ovu neodoljivo sumanutu seriju kraju u velikom stilu.

7. Girls5eva

Kada su nakon dvije sezone na NBC–jevom streaming servisu Peacock Girls5eva bile neslavno otkazane, našle su novi dom na Netflixu – logično s obzirom da je autorica serije, Meredith Scardino, bila u scenarističkom timu Netflixovog humorističnog hita Unbreakable Kimmy Schmidt – samo da bi, evo, prošlog tjedna i tamo dobile nogu zbog slabe gledanosti. Što je velika šteta, jer je treća sezona ove serije o ponovnom okupljanju naslovne girl–grupe čije su članice sad već u srednjoj dobi – bila najbolja i najsmiješnija dosad, pa čekirajte svakako ako volite humor iz šire manufakture Tine Fey, a nekako vam je promaklo. 

6. English Teacher

Kada, na početku zadnje epizode prve sezone English Teachera, glavnome liku Evanu Marquezu – otvoreno gej učitelju u teksaškoj srednjoj školi – skrušeno dođe učenik koji želi izaći iz ormara i pita bi li mu mogao dati kakav savjet, ovaj ga zatečeno pogleda i na trenutak se čini da slijedi epizoda s Porukom u kojoj će eskalirati sve dotadašnje tenzije između Marqueza i homofobnih roditelja pojedinih učenika… Samo da bi ga Marquez poklopio u stilu “Dobro, koja je ovo godina?! Pa nismo više u osamdesetima… Izlazak iz ormara? A neš’ ti men’ problema, imaš masu kvir klinaca u školi, odi njih pitaj, šta tu mene gnjaviš!” – i epizoda ode u skroz drugom smjeru.

Jer English Teacher je moderna, progresivno nastrojena serija koja izvlači humor, između ostalog, i iz toga koliko ine druge serije i filmovi slabo razumiju moderni svijet. Pa tako i u jednoj ranijoj epizodi dio razreda otkaže Marquezu poslušnost, pravdajući se raznoraznim ispraznim “woke” frazetinama – i dok bi to u mnogim drugim serijama bio moment u kojem se autori razotkrivaju kao reakcionari koji termin woke koriste neironično, bez navodnika i stvarno misle da je ljevica danas “otišla predaleko”, rasplet ne samo da je sve samo ne to, nego još i usput najkonzervativniji od glavnih likova, učitelj tjelesnog, ispadne ljudina samo takva! To je bio moment u kojem sam znao da je ovo posebna serija i zadivljujuće je kako su i drugi junaci English Teachera u svega osam epizoda od početnih, naizgled sitcomovskih karikatura stasali u punokrvne, slojevite likove i još znaju biti baš smiješni, kud ćeš bolje?

5. Fallout

Ostaje vidjeti je li uspjeh Deadpoola i Wolverinea pokazatelj da superherojski žanr možda i nije tako mrtav kao što se čini ili je ipak bio samo njegov labuđi pjev (u komercijalnom smislu jel, iako mi je i film kao film bio skroz dobar), ali zasad se čini da se do daljnjeg manje–više sve big $$ karte stavljaju na ekranizacije videoigara. I mada jedan namćorski dio mene smatra da bi talenti najvećih kreativaca filmske i televizijske industrije mogli biti i bolje upregnuti, igre će se očito nastaviti masovno ekranizirati htio ja–ne htio, pa kad je već tako – neka bar budu ovako dobre? Nisam nikada igrao Fallout (nisam, štoviše, nikada igrao ništa ni na “plejki” – i šta vam to uopće dođe, jel mislite na longplejku? #MeSoBoomer) pa ne znam koliko je toga u seriji iz igre, a što je novoosmišljeno, ali sam cijenio agresivno čudački štih i, da budem iskren, ne sjećam se puno toga osim da mi je bilo preprePREzabavno.

4. Baby Reindeer

Prije nego što sam pogledao seriju, čuo sam od nekih bliskih mi ljudi (i bilo je to u dvije-tri različite društvene prigode, da se ne bi sad tko osjetio osobno prozvanim!) da je sve to lijepo i zanimljivo, ali da lik iz Baby Reindeera ima toliko specifičnu životnu priču da se nikako nisu mogli poistovjetiti s njim. Nakon što sam naposljetku pogledao, ja… evo, ne znam? Okej, niste nikad imali stalkericu poput Marthe, u redu. Jest da su blaži oblici stalkanja već nešto uvriježeniji i da znam i ozbiljne ljude srednjih godina koji će tvrditi da je, recimo, diskretno stalkanje nekoga u koga ste zaljubljeni sasvim normalno i prihvatljivo ponašanje, ali dobro, niste bili stalkani, ne možete se poistovjetiti s tim, mogu uvažiti…

Ali onda dođe ona famozna četvrta epizoda i, da, nadam se da je većina nas imala dovoljno sreće u životu da nismo morali proživjeti nešto baš toliko traumatično, ali nije stvar u tome, nego je po meni ključno kako se Donny nosio s traumom. Sve one stvari koje je potom radio koje se u teoriji čine kao zadnje stvari što bi ih netko s takvom traumom radio, a opet… Mislim, dogodi ti se nešto ružno —> navede te da se ponašaš iracionalno, u najboljem slučaju kontraintuitivno, u najgorem autodestruktivno. Čini mi se kao pattern u kojem se svatko može bar malo prepoznati? Nažalost.

3. Shōgun

Isprva sam si mislio: okej, godina je 2024., zar smo mi na bjelačkom zapadu stvarno toliko malo mentalno uznapredovali da nam se ovako raskošna priča o borbama za prevlast u Japanu u razdoblju Edo i dalje može prodati jedino ako nas za rukicu vodi jedan europski bjelački lik? Koji je još i bahati seronja koji svojim domaćinima nije u stanju ponuditi ništa osim nešto know-howa oko pomorskog ratovanja (iako je, ako sam dobro skužio, tek navigirao brodom, pa ne znam baš ni otkud mu toliko precizno poznavanje vojnih manevara?), ali ga ovi svejedno prvo toleriraju, a kasnije tetoše preko svake mjere? Pa, i dalje mislim da je serija mogla proći i bez lika Johna Blackthornea, ali kad su ga već zadržali, adaptirajući bestseller Jamesa Clavella iz 1975. – skidam kapu kako su do kraja serije izvrnuli trop o bjelačkom spasitelju. I skidam kapu na svemu općenito, ovo je bilo baš emotivno i uzbudljivo i transportirajuće televizijsko iskustvo i najradije bih da nisu najavljene dodatne sezone samo zato jer je Toranaga najveća legenda ikad i htio bih da sad, nakon svega što je jadan pretrpio, napokon ima malo mira u životu!

2. Interview with the Vampire

Čovjeku dođe da se zapita: zašto ne mogu sve serije biti ovakve? Pametno napisane, prekrasno snimljene, besprijekorno odglumljene; bogato razrađenih likova, uvijek s nekim iznenađenjem iza ugla i ne samo zato da bi se zadržala gledateljska pažnja nego i jer je točno ono što bi tako postavljeni likovi, kad bolje razmisliš, i učinili; serije o vampirima koje nam ih predstavljaju kao romantična, seksi stvorenja kakvima ih katkad volimo zamišljati, ali i kao pompozne šupke u kakve bi se zasigurno pretvorio svatko tko bi “poživio” stotinama godina; serije za čiju je treću sezonu najavljeno da će jedan od glavnih likova – vampir – osnovati glam rock bend i krenuti na turneju da uzvrati na sve objede na svoj račun i sve dosad je bilo toliko dobro da ni ne strepim da se serija odjednom pretvorila u sprdačinu, nego ushićeno pomislim: “Toooooo, TO! BRING IT ON!!!”

1. Industry

“Karika koja nedostaje između Euphorije i Successiona“, često su prenošene riječi kojima je kritičarka Joy Press opisala ovu seriju o grupi djevojaka i mladića koji se bore za svoje mjesto u nemilosrdnoj financijskoj industriji. Opis jest malo reduktivan i vrijedi tek za prvu sezonu-dvije, ali se dosta citira jer gotovo svakoga pouzdano zaintrigira, a i mladež u Industryju se svakako ne jebe i ne drogira ništa manje od one u Euphoriji… Osim što je ovdje puno više seksa na ekranu, bar na prvu, i koliko god da je pritom riječ o nezdravim seksualnim odnosima, u skladu s onom otrcanom izrekom da je sve na svijetu o seksu, osim seksa koji je o moći – činjenica jest i da je uloženo puno truda da te scene budu stvarno hot. I jesu! Ali su i zapravo izlišne, jer kako ih je iz sezone u sezonu bilo sve manje, serija je istodobno bila i sve bolja i bolja.

A što se usporedbe sa Successionom tiče… Pa, izuzev generalnog financijersko-bogataškog okružja, jedina stvarna paralela je da dobar dio vremena uopće ne kužite niti se pretjerano trudite skužiti što ovi pričaju, kakve točno dealove sklapaju, samo znate da kad krivulja na burzovnom indeksu ide gore = dobro, krivulja ide dolje = loše… E, ali koliko to zna biti napeto, pa to nisu istine! Burzovno mešetarenje je ovdje prikazano kao ono što i jest, fensi verzija kockanja s brutalnom visokim ulozima. Dodajte k tome još jednu od glavnih junakinja koja je izluđujuće sklonu rizičnom ponašanju i jednog lika za kojeg kasnije saznamo da je ekšli ovisnik o kockanju i govorimo o razinama adrenalina i stresa na razini najboljih filmova braće Safdie. Bilo je momenata kada sam morao doslovno pauzirati seriju i otići u drugu prostoriju da zapalim cigaru kako bih smirio živce!

I okej, ne mogu kriviti nikoga kome je već pun kufer serija o groznim ljudima koji rade grozne stvari, ali mi je i impresivno kako, čim pomislim da nema tog dna bezočnog oportunizma koje nije već dosegnuto, netko iznova izvede neku podlost koja me ostavi bez daha… No opet, nitko ovdje nije ni skroz-naskroz grozan i koliko se god gnušao koječega što rade, i dalje mi je stalo do Yasmin i Harper i želim da nađu kakav-takav unutarnji mir; k vragu, stalo mi je čak i do Erica! A i serija me podsjetila kako je Getting Away with It od Electronica baš divna pjesma, pa joj hvala i na tome.

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

If you told me 6 months ago that CNN would have a group of panelists discussing how Charli xcx’s 6th album is being a major voting influence in the 2024 US presidential election I’d laugh in your face pic.twitter.com/3elqmXCb1J

— frankie ???? (@360_brat) July 22, 2024

Naravno, ljeto nije samo dobra zabava s prijateljima u klubu, na plaži ili terasi, vožnja magistralom ili trajektom s vjetrom u kosi, i slično. Ljeto je i groteskni turizam, pretrpani autobusi bez klime, sunčanica, neizdrživi toplinski udari, isparavajući asfalt polupraznih kontinentalnih gradova, neočekivane – ili pretjerano senzacionalizirane – oluje, truljenje u uredu dok drugi objavljuju slike s godišnjeg, usamljene noći, i štošta drugo što zahtijeva drugačiji glazbeni ugođaj. Krenimo od donekle stereotipnih zvukova ljeta do onih manje očekivanih ali ništa manje prikladnih.

Portugalska etiketa Príncipe pouzdan je izvor uzbudljive elektroničke glazbe, a njihovo posljednje izdanje usporenijim tempom nego što smo navikle od njih odmiče se od plesnog podija u nešto intimniji kontekst. Naime, Sai do Cora​ç​ã​o, prvi samostalni album Nuno Beatsa, donosi romantično-melankolični hibrid r&b-ja i batide bogatih tekstura. U downtempo i chillout sferi poslužit će i albumi poput Priorijeve posvete elektronici 90-ih This But More ili pak eponimnog prvijenca trija Total Blue koji naginje prema new age utjecajima. Za pravu dozu new agea pobrinula se ekipa iz Numero Groupa izdanjem Glimpses of Infinity, selekcijom ranih snimki jednog od utemeljitelja tog žanra, Edwarda Larryja Georgea, poznatijeg po aliasu Laraaji.

Kad smo već kod reizdanja, ove godine ima podosta materijala za jedan kvalitetni ljetni retrovizor. Respuesta Alternativa je bio projekt španjolskog glazbenika Jesúsa Mª Catalána, a nova kompilacija Del Silencio predstavlja njegove dosad neobjavljene snimke s kraja osamdesetih, donedavno skrivene u kutiji cipela. Iako lagana elektronika i topli sintesajzeri albuma možda prizivaju obilježja balearica, Catalán sam ističe da on potječe s Asturijske obale na Atlantiku, karakteristične po daleko manje mirnim vremenskih uvjetima od onih na Sredozemlju. Tako da, zamislimo nešto kao balearic, ali atlantski. I dalje funkcionira!

Čikaška izdavačka kuća Numero Group, posvećena reizdanjima izgubljenih albuma i snimki, prije dvadeset je godina široj javnosti otkrila izgubljeni dragulj melankoličnog ljetnog popa, mini-album Camino del Sol francusko-belgijskog trija Antena. Isti je otad doživio i reizdanje obogaćeno dodatnim pjesmama, a svaki novi otisak vinila – pa tako i ovaj prigodni srpanjski – dobrodošao je podsjetnik na ultimativnu ljetnu glazbu. Dobitnu kombinaciju za sanjivi morski ugođaj čine, možda neočekivano, nezainteresirani vokali, post-punk korijeni i minimalna elektronika prožeta utjecajima bossanove i sambe. Za ljubitelje post-punka i new wavea, valja spomenuti i recentnu mini-kompilaciju Dust – Recordings 1980-1984 zaboravljenog škotskog benda iz osamdesetih sugestivnog imena 22 Beaches. Njihova kombinacija zveckavog britanskog indyja prožetog dub i raznim drugim utjecajima, oscilirajući u valovima između živahnog i sjetnog ugođaja, podsjeća na širok spektar suvremenika, od Orange Juicea do The B52’s, istovremeno zvučeći kao specifičan bend prepoznatljivih pjesama za koje je teško povjerovati da ih nismo već čule.

Od recentnih izdanja donekle izniklih iz sličnih iako nešto sintetičnijih korijena, u uši upada posljednji album stručnjaka za analogne sintesajzere Finlayja Shakespearea. Directions out of Town je energična doza ekspresivnog synthpopa nošenog upečatljivim vokalom koji priziva Paula Buchanana ili Marka Hollisa. Pod aliasom Lamusa II, talijanski producent i glazbenik Giampaolo Scapigliati na novom albumu Don’t predstavlja svoju verziju sporotinjajuće renesanse elektroničkog rock zvuka devedesetih na razmeđi post-punka, trip-hopa i elektronike. Naći će se ovdje ponešto za svakoga, od apatičnih spoken word napada u maniri Dry Cleaning do gostovanja jedne jedine Marie Davidson.

Ponekad je teško vjerovati da je Mabe Fratti debitantski album izdala tek prije pet godina, a prekretnički Se Ve Desde Aquí, koji joj je donio pažnju šire publike i kritike, prije samo dvije. Ova gvatemalska čelistica s prebivalištem u Mexico Cityju otad je nanizala toliko što samostalnih albuma što raznorodnih kolaborativnih projekata da se čini kao da je aktivna na sceni već barem dvostruko duže. Na novom albumu Sentir Que No Sabes, Fratte primjenjuje očekivano originalne aranžmane na pop strukture postižući još jednom začudno uranjajuće iskustvo koje operira u vlastitoj kategoriji.

Jedan od indie trendova iz ranih dvijetisućitih koji, čini se, doživljava novih zamah jest lo-fi spoj lagane elektronike i folk utjecaja. Pod vrlo jednostavnim ali pomalo kriptičnim imenom Kevin krije se suradnja Bena Bondyja i Iggyja Romeua (Mister Water Wet), dvojice producenata čija se samostalna izdanja uglavnom nalaze u domeni ambijentalne i elektroničke glazbe, a njihov album Laundry jedan je od boljih primjera novog vala downtempo folka. The Pattern, debitantski mini-album danskog dua Dragons Over Demons, kompaktna je porcija intimnog melankoličnog popa nježnih vokala i letargičnih akorda.

Iz sličnog perioda inspiraciju crpi i “emo ambient” ili “musique concrète rockstar” ikona claire rousay na sjajnom posljednjem albumu Sentiment na kojem na sebi svojstven način povezuje sve od eksperimentalne glazbe i field recordingsa do emoa i slowcorea. rousay uređuje i odličnu emisiju na online radiju NTS koja nudi uvid u raspon utjecaja na njen izričaj. Njena česta suradnica mari maurice, poznatija kao more eaze, također ima sjajno recentno izdanje – kolaboraciju s Micheleom Paulijem (aka Pardo) i francuskim duom Glass na albumu paris paris, texas texas koji obogaćuje eksperimentalnu gitarsku glazbu snimkama iz prirode i šaputavim vokalima, postižući idealan ugođaj za ljetnu žegu. Tim Koh i Sun An na Salt and Sugar Look the Same donose kolekciju hipnotičkih minijatura sačinjenih od toplih tonova prebiranja po gitari, semplova i blage pozadinske buke, također pogodnih za oporavak od sunčanice.

Za lutanje ulicama kakvog starog gr(o)ada možda će bolje pasati nešto kao što je ambijentalni folk s orguljaškim droneovima s I Sigh, I Resign, posljednjeg albuma belgijske skladateljice Annelies Monsere. Oni koji su pak odrasli upravo na takvim ulicama proziru kroz pitoresknu romantiku turističke kulise. Jonnine Standish iz dua HTRK za glavnu temu novog samostalnog albuma Southside Girl uzima upravo temu odrastanja na obali, opisujući je kroz svoj karakteristično apstraktni folk umotan u niz terenskih zvukova koje možemo samo pokušavati razaznati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za mene je radio, ili podcasti ili uopće audio, kao taj globus na Radio Gardenu. Vode me u druge svjetove i daju mi nacrte za maštanje. Ili kao malo izvrnut Baudelaireov citat iz Spleena Pariza: onaj koji gleda napolje u otvoreni prozor, ne vidi nikada toliko koliko onaj koji promatra zatvoreni prozor. Sve što možemo vidjeti u sunčanom sjaju uvijek je manje zanimljivo od onoga što se događa iza prozorskog stakla. 

Što god da se trenutno događa u svijetu, što god da se ikada dogodilo, što god da se događa vama i koja god trivija vam padne na pamet – vrlo vjerojatno postoji podcast o tome. Možete slušati i gledati goste koji se napušavaju u studiju, saznati zašto gej ljudi vole Judy Garland i “prisustvovati” psihoterapijskim seansama nekih od današnjih najpoznatijih terapeuta. Podcasta je beskonačno i prekomjerno (preko tri milijuna!) i prilično ćete slušanja utrošiti da nađete što vam odgovara. No, većina su brbljaonice – najčešći format podcasta su intervjui – što je meni uglavnom nezanimljivo jer me smara posvemašnji teror mišljenja (mada slušam srpski feministički podcast Tampon zona i američki Longform, koji donosi razgovore s autorima non-fictiona, uglavnom novinarkama i novinarima). K tome, dobar dio podcasta je nabrijan i mom uhu iritantan. Afektirani voditelji, agresivan dizajn zvuka, prekrcani muzikom. A audio je za mene intiman i suptilan, kao prisluškivanje razgovora na plaži. Dakle, ako izuzmem sve ono što ne slušam, a što je popularno – talk showove, true crime (mada ima dobrih), komičarske i političke podcaste – izbor se rapidno suzi nakon godina slušanja. 

Dakle, ovo je izbor pritvorenih prozora osvijetljenih diskretnim svjetlom i ponekih epizoda koje se u tim prozorima odvijaju jer su mi rijetko cijeli podcasti za preporuku. Nisu određeni godinom emitiranja niti su rangirani. 

Love + Radio je podcast najljepšeg naziva, a The Living Room epizoda o tome što sve možete vidjeti ako se zagledate u prozor zgrade preko puta vas iza kojeg se mladi par ne prestaje seksati. Ponešto napadne podloge, što je minus mnogih dobrih podcasta, ali su i priča i pripovjedačica voajerka sjajni.

Ear Hustle je odličan podcast koji je nastao u zatvoru i govori o svakodnevici u državnom zatvoru San Quentin u Kaliforniji, a onda i o životu nakon odsluženja kazne. Pokrenuo ga je trojac bez ikakvog radijskog iskustva: umjetnica Nigel Poor, koja je volonterski držala tečaj fotografije u San Quentinu, i tadašnji zatvorenici Earlonne Woods, koji je u međuvremenu odslužio preko 20 godina kazne za pokušaj pljačke (!) i stalno je zaposlen kao producent Ear Hustlea, te Antwan Williams, odgovoran za dizajn zvuka. Ear Hustler, što u zatvorskom slengu znači prisluškivanje, snima(o) se u zatvoru i prvi je takav podcast uopće, a njegova je velika vrijednost u tome što donosi glasove kojima inače nemamo pristup i, za razliku od TV serija o zatvorima, čini to nježno i bez senzacionalizma – o cimerstvu u zatvorskim ćelijama, krivnji, o zatvorskim bandama, rasi, izdržavanju samica, o ljubimcima u zatvorima, o patnji. Krenite slušati od prvih epizoda. 

Uvijek poslušam što novo radi Kaitlin Prest, kvir, feministička kanadska audio umjetnica. Kaitlin se bavi svakim zakutkom sebe, svojim ljubavnim, seksualnim, identitetskim, obiteljskim, prijateljskim i svim drugim emotivnim i tjelesnim preokupacijama, i čini to i u audio dokumentarizmu i u audio fikciji. Kaitlin jest prilično self-absorbed, no kao da to postaje sve više i sve zamornije sa svakim novim projektom (zadnje su mini serije o odnosu sa sestrom i ocem – Sisters i Dad) i potvrđuje mi da su mi najdraži njezini počeci iz spavaće sobe (u svakom smislu – Kaitlin se snimala i dok je masturbirala) s podcastom The Heart. The Heart je eksperimentalan, poetičan, intiman. Divno produciran, a sirov, suptilan, a provokativan. The Hearthu se vraćam kada se hoću posjetiti kako audio može biti kreativan.     

How to Be a Girl je nježan i edukativan podcast samohrane mame i njezine trans djevojčice M.. Otkako je naučila govoriti, M. tvrdi da je djevojčica, mama ju je uvjeravala da može biti dečko koji voli ružičastu boju i nosi haljine, a onda je odustala, shvaćajući da time unesrećuje svoje dijete. Podcast prati djetinjstvo i rani pubertet M., dileme, strahove i veselja s kojima se obje nose, dinamike s okolinom, znanstvene spoznaje, zakonska ograničenja, tjelesne promjene koje M. prolazi. How to Be a Girl je divna lekcija o tome kako se postaje podržavajuća roditeljica koja djetetu omogućava da bude ono što jest, a u slučaju M. to znači zaigrana i pametna djevojčica.   

Svi znaju This American Life. Vjerojatno globalno najobožavanija tjedna emisija američkog javnog radija. Prošla sam kroz faze početnog oduševljenja kada sam tek ušla u more podcasta pa zasićenosti strogo strukturiranom i zgusnutom, mada neposredno prezentiranom naracijom, da bih mu se ponovno vratila i redovito provjeravam što ima novo pa slušam ovisno o temi. TAL pokriva široko polje od dnevničkih zvučnih zapisa ljudi koji žive u Gazi pod stravičnim bombardiranjem Izraela preko usporede javnih i privatnih škola u Americi iz perspektive djece koja ih pohađaju do intimnih priča o debljini ili prekidu. Sve te epizode preporučam, a mislim da ću zauvijek pamtiti fragment epizode One Last Thing before I Go o telefonskoj govornici postavljenoj u privatnom dvorištu u Japanu, u koju su hodočastile tisuće ljudi koji su izgubili bližnje u tsunamiju i potresu. Podigli bi slušalicu telefona koji nije spojen ni sa čim i razgovarali sa svojim mrtvima.   

Svi znaju i The Daily. Dnevni podcast The New York Timesa, u kojem redakcijski novinari govore o raznim, uglavnom aktualnim, temama koje pokrivaju, uz snimke s terena. Slušam o aktualnostima, ali mi rijetko ostaju u pamćenju, kao što jest epizoda o osamnaestogodišnjakinji u Afganistanu koja pokušava napustiti zemlju nakon što su na vlast došli talibani ili o odvjetnici koja je bila na čelu obrane Harveyja Weinsteina. Možda je najdirljivije što sam slušala na The Dailyju epizoda o mega popularnoj američkoj radijskoj voditeljici Delilah. Delilah je preko 40 godina u eteru i pet dana u tjednu vodi peterosatni noćni program u koji se javljaju slušatelji (gotovo ih 50 000 zove svake večeri!), a ona im bira pjesme. Taj format volim slušati samo ljeti na otoku na lokalnim radijskim stanicama jer je tada sve dobro. Kako ide s takvim emisijama, Delilah je utočište usamljenih. Javljaju joj se slušatelji koji su se upravo razveli, kojima je netko umro, vozač kamiona kojem se sviđa konobarica, ali misli da nema šanse kod nje, roditelji ovisnika. Delilah ima zalihe razumijevanja, podrške, utjehe, nade i ponekog savjeta. Delilah je kao mamina sestra kakvu ste htjeli imati u odrastanju. Pokušala sam slušati i njezinu emisiju Hey, It’s Delilah. Well, malo je cheesy, kao i muzika koju pušta, ali ljubaznost i nježnost u ciničnom svijetu jesu cheesy. 

No Feeling Is Final je podcast od šest epizoda Australke Honor Eastly koja je bilježila svoje mentalno stanje kroz pet godina. Honor je patila od anksioznosti i depresije, samoozlijeđivala se i bila suicidalna. “Suprotnost od usamljenosti je dijeljenje”, kaže Honor, koja je podijelila sve. Snimala je svoje hospitalizacije, napadaje panike, reproducirala unutarnje glasove i prisilne misli, govorila o iskustvu s lijekovima i kompliciranoj i skupoj potrazi za dobrim psihijatrom. Serijal je mračan, iskren, potresan i zvukovno moćan. Nakon slušanja će vam svakako biti jasnije što se događa u glavama ljudi koji se hrvaju s psihičkim bolestima. Na tu temu preporučam i The Long Lonely Lake, autobiografski dokumentarac podcasta Back from Broken, u kojem radijski reporter Dan Boyce, uglavnom kroz razgovore s bližnjima koji su ga održavali na životu, rekonstruira najteži period teške depresije.   

I evo jedna domaća posveta zvuku: Sakupljač zvukova autorice Tajane Petrović Čemeljić emitiran je na Trećem programu Hrvatskog radija. Sakupljač zvukova je Riječanin Ivo Vičić, koji je majstor field recordinga i u ovom magičnom dokumentarcu slušatelje kroz zvukove vodi prirodom. Ono što Vičič strpljivo i znalački hvata mikrofonom, jasno ćete vidjeti, kao da se čopor vukova ugnijezdio u vašem dnevnom boravku.    

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.