U organizaciji udruga Pravo na grad i Zelena Akcija, prosvjed kojim se želi spriječiti početak radova na projektu Cvjetni Tomislava Horvatinčića u Zagrebu te u sklopu kojeg su građani svojim fizičkim prisustvom pokušali spriječiti početak radova, prekinula je policijska intervencija. 

Naime, nakon što je 100-ak policajaca u nedavnoj ranojutarnjoj akciji u Varšavskoj ulici pritvorila 23 osobe jer su se  “oglušile o zapovijed da se maknu s prostora i s kontejnera” (iz priopćenja zagrebačkog MUP-a) s opravdanjem je naišla na reakciju tzv. demokratske javnosti i organizatora. 

Teodor Celakoski iz Prava na grad tako je izjavio da je “ovakva intervencija policije politička svinjarija” te je “potpuno neprimjerena za jedan komunalni prekršaj”. Izabrani predsjednik dr. Josipović, legalistički, izjavljuje kako “intervencija koja se dogodila u Varšavskoj ulici dovodi u pitanje načelo razmjernosti opsegom prisile koja je uporabljena prema građanima”. Aktivistica i glumica Urša Raukar izjavljuje kako se “ovom akcijom i represivni aparat stavio na stranu profita”, dok je s druge strane, u “nepristranoj” režiji HTV-ovog Otvorenog, investitor Horvatinčić komentirao cijelu situaciju pozivajući se na old-school difamacijsku retoriku na liniji reakcionarno-neoliberalno (“balvan revolucija”, “protivnici poduzetničke klime” itd.).

Ova, također sterilna konstatacija zapravo je bitna samo u onoj mjeri u kojoj se cijeli slučaj promatra kao primjer koji provocira oba spomenuta tumačenja demokracije – ono koje pretpostavlja da demokracija po defaultu uključuje nekakvu politiku emancipacije i kritike u formi građanskog neposluha, te ono polu-neo-liberalno (polu-reakcionarno) tumačenje po kojem je demokratski kontekst onaj u kojemu je sloboda oličena u pravu da se izabere samo ono što je dopušteno. Dakle, ili slobodno tržišna ekonomija i sva prateća “demokratska poslušnost” ili noć u policijskoj postaji.

Prisilni slobodni izbor, choix force, nije ništa novo niti strano i puno razvijenijim demokratskim društvima te kao predvorje soft-totalitarizma (ako tako nešto uopće postoji) funkcionira ne kao racionalizacija klasične upotrebe represivnog aparata protiv neistomišljenika, nego kao metoda.

U ovom specifičnom slučaju očigledno je dakle da “komunalna akcija” nije racionalizacija represivne akcije, niti je njena relativizacija, nego je, koliko god to klišeizirano zvučalo, jednostavno način na koji režim tretira neistomišljenika, kao otpad.

Tako žalopojke civilnog sektora te legalistički tonovi reakcije izabranog predsjednika (za kojeg  se, kako prenosi T-Portal, saznaje da je prije dvije godine kada se glasalo o projektu Cvjetni prolaz u Skupštini grada bio suzdržan) kako to nije “demokratski” stoga zvuče besmisleno jer, ponavljamo, apeliraju na pretpostavljeno značenje demokracije unutar koje bi establishment mogao, ali ne mora, prihvatiti određeni emancipatorski zahtjev, a može ga tretirati i kao komunalno pitanje.

Ipak, s obzirom da je Horvatinčićev projekt formalno odobren, jedini cilj kojemu su se prosvjednici iz Varšavske paradoksalno i mogli nadati je taj da establishment reagira upotrebom represivnog aparata na način na koji je već i reagirao. U tom smislu bi trebali  biti zadovoljni s tim što su isprovocirali ideološku instancu specifičnog režima unutar demokracije, onu koja neoliberalnu divinizaciju profita predstavlja kao nekakav javni interes. 

Naravno, ne radi se o tome da diktat logike profita i upotreba represivnog aparata u njegovu korist nije spomenut u cijelom kontekstu, specifično kroz izjave sudionika prosvjeda (“Jasno je da hrvatska policija djeluje u interesu kapitala” – Mate Kapović, “Represivni aparat se stavio na stranu kapital” – Urša Raukar), ali je očigledno da romantičarski pristup konceptu posredne ili neposredne demokracije kontaminira zvanična priopćenja sa strane civilnog sektora. Dok, s druge strane, establishment jednostavno utilizira legalističko-administrativnu retoriku unutar koje je “pospremanje” također legalnog prava na građanski neposluh, u “najboljoj” totalitarnoj tradiciji, puka domena komunalnog sektora.

Dakle, ne treba biti iznenađen, ali treba biti zgrožen policijskom reakcijom. No, isto tako bi već bilo vrijeme da civilni sektor, u načinu na koji artikulira poteze establishmenta, napravi korak naprijed i počne tumačiti iste poteze kao dio ideološke neoliberalne agende kojoj je koncept demokracije samo prazni označitelj za legtimaciju privatnog interesa kao javnog… uz sve ostale “radosti” koje kapital nosi.

  

***

Foto: Iz galerije Ne damo Varšavsku!