Američka predsjednička kampanja za nekoliko će tjedana iznjedriti jednog demokratskog i jednog republikanskog kandidata za predsjednika. Američki predsjednički izbori, osim funkcije biranja novog predsjednika, svake četiri godine svojom estetikom i bogatim programom preuzimaju i ulogu zabavljanja američke i svjetske javnosti. Proces biranja političkog vođe u Americi koristi sve dostupne pop-kulturne elemente, dok istovremeno proizvodi novi zabavni sadržaj. U tom kontekstu posebno su zanimljive umjetničke akcije i intervencije koje su ponekad izrazito utjecajne.

Možda upravo zato što je vrlo teško razlučiti umjetnost od propagande, muzeji su uglavnom izbjegavali prikazivati politizirane radove, no tijekom izbora 2012. godine, nekoliko muzeja prikazalo je rad Jonathana Horowitza Tvoja zemlja/Moja zemlja: Izbori ’12. Instalacija predstavlja kritičku platformu rasprave o prekomjerno estetiziranim predsjedničkim debatama, a konstruirana je kako bi naglasila dihotomiju izbora i dvostranački diskurs. Sjedajući na crvenu ili plavu stranu – stranu Fox Newsa ili MSNBC-ija – posjetitelji su mogli gledati debate i pridružiti se diskusiji o izbornom sustavu u cjelini.

Rad uličnog umjetnika i aktivista Sheparda Faireya, o kojem smo već pisali ranije, bio je manje kritičan, ali izrazito utjecajan. Poster Hope nastao je 2008. godine tijekom prve predsjedničke kampanje Baracka Obame, a prikazuje grafičku obradu fotografije trenutnog američkog predsjednika. Rad koji je prvo distribuiran kao poster, a potom i u digitalnom obliku, vrlo brzo postao je simbol ekonomske i političke revolucije koju je Amerika zazivala u post-bushevo doba. Poster se brzo proširio svijetom, a njegov dizajn postao je prepoznatljiva pop-kulturna referenca. Fairey nije prvi umjetnik koji se samoinicijativno pridružio predsjedničkoj kampanji. Svojevremeno su Andy Warhol s posterom Vote McGovern i Keith Haring s radom Reagan: Ready to Kill kritizirali predsjedničke kandidate Richarda Nixona i Ronalda Reagana. Ipak, zanimljivo je kako je upravo Fairey, čiji je rad nastao iz entuzijazma i “nade”, nedavno izjavio da je razočaran Obaminom administracijom, ali i disfunkcionalnošću političkog sustava kao takvog.

S približavanjem demokratskih i republikanskih nominacija predsjedničkih kandidata 2016. godine, kampanje postaju vruća tema, za sada još uvijek samo američkog javnog prostora. Paralelno se gomilaju i umjetničke intervencije inspirirane izborima, no one za sada uglavnom uključuju samo lik i djelo Donalda Trumpa. Umjetnici David Gleeson i Mary Mihelic, osnivači politički inspiriranog umjetničkog kolektiva T.Rutt, kupljenim autobusom koji je korišten u Trumpovoj kampanji, putuju američkim saveznim državama protestirajući protiv njegove diskriminatorne retorike. “To je ludo umjetničko djelo gdje gledaš kako se nečije emocije mijenjaju kada počinju shvaćati o čemu se radi”, kaže Mihelic, referirajući se na reakcije promatrača kada shvate da se ne radi o pravom Trumpovu stožeru.

Drugi zanimljivi rad Štogod (Whatever), portret je Donalda Trumpa koji je umjetnica Sarah Levy naslikala svojom menstrualnom krvi kao kritiku njegovih mizoginih komentara o moderatorici prve republikanske debate, Megyn Kelly. “Mogli ste vidjeti krv kako izlazi iz njenih očiju, iz njene gdjegod”, izjavio je tada Trump za CNN. Levy tvrdi kako umjetnost predsjedničkih izbora podiže diskusiju o “stvarima koje trebaju biti rečene”, no također ne treba zanemariti da ova vrsta umjetnosti ima – još uvijek podcijenjenu – moć uvjeravanja. 

Donald Trump za sada je najlakša meta angažirane političke umjetnosti, a predstoji nam vidjeti hoće li to ostati slučaj i nakon što Demokratska stranka konačno odabere svog predstavnika.

I baš kao svaka priča, ona ima pripovjednu logiku koja organizira svaki njen detalj. Prenapuhana predizborna obećanja, agresivne reklamne kampanje, dosadni televizijski dueli i, konačno, naše nedjeljno zaokruživanje jednog imena na bijelom listu papira – sve je to precizno orkestrirano od dubinske strukture naše priče. Najzahvalniji alat za njeno shvaćanje nudi oslanjanje na aktantski model Greimasove strukturalne semiotike. Iako sintagma možda djeluje odveć ambiciozno, stvar je zapravo krajnje jednostavna. Postoji univerzalna gramatika značenja zajednička ljudima koja im omogućuje da u obliku šest aktanata organiziraju neke aspekte svoje egzistencije. Subjekt žudi nekom Objektu. Davatelj šalje objekt dok ga Primatelj prima. U svom djelovanju naš Subjekt ima Pomoćnika i Protivnike. Za ovu prigodu predsjednički izbori postaju priča o čovjeku koji dolazi na vlast uz pomoć naroda da bi njime pravedno vladao.

Ključan aktant naše priče je objekt – predsjednička vlast. Svatko od nas onako empirijski, bez pomnog iščitavanja Ustava, zna da predsjedničke ovlasti nisu baš prevelike i da je predsjednička funkcija zapravo više simbolična unutar modela podjele vlasti kakvog naša zemlja baštini već cijelo jedno desetljeće. To je za priču predstavljalo veliki problem. Ako je objekt žudnje više-manje bezvrijedan, zašto bismo mi kao ciljana publika zdušno navijali za našeg kandidata, odnosno subjekta? Upravo zato prije nego što uopće pristupimo priči prešutno pristajemo na susprezanje nevjerice. Znajući za ta pravila igre kandidati mogu obećavati da će tijekom svoje vladavine odjenuti gole, nahraniti gladne i napojiti žedne upošljavajući pritom desetke milijuna kuna skupu administrativno-reklamnu mašineriju bez straha da će ih ti isti goli, gladni i žedni pozvati na odgovornost. Ili na linč.

Davatelja u našoj priči predstavljaju glasači u zemlji i inozemstvu. On mora odlučiti kome povjeriti vlast. Glasačko je tijelo poprilično široko, a kandidati nastoje zadobiti svačiju naklonost pa je bitno da svatko razumije njihovu poruku što uvjetuje srozavanje obraćanja ponekad na razinu težeg oblika idiotluka. Ova priča je stvarno pretjerana s tog aspekta. Priglupe metafore izazivaju tupo štrecanje s unutrašnje strane čela dobrog dijela biračkog tijela. Mog tijela svakako. Ne zalažem se za visokoparni akademizam pri obraćanju tzv. “malom čovjeku”, božesačuvaj, već za minimum povjerenja u inteligenciju svojih sugrađana. Ako mogu zavezati vezice na cipelama, odšetati se do biračkog mjesta i zaokružiti jedno ime, onda valjda mogu razumjeti jednostavno sročenu izjavu dugu uvrh glave pola minute u kojoj nema mjesta za jedijevske metafore o borbi svjetla i tame.

Ivo Josipović je lik naše priče koji je objedinio aktantske funkcije primatelja i subjekta. Napravio je puno, a da ništa nije napravio. Samom činjenicom da je izabran napokon možemo reći da živimo u poretku koji počiva na legalnoj vlasti, a ne karizmatskoj gdje se karizma zna tu i tamo zamijeniti s običnom bahatošću. Josipović je uglađen, pametan i stručan. Iako ponekad djeluje kao apaurin uspio je uvjeriti šest od deset Hrvata da će biti pravi čovjek na pravom mjestu ili, što je vjerojatnije, barem bolji od svog protukandidata iz Pogane Vlake. Aktantske funkcije na stranu, kao akter on po filmskoj tipologiji predstavlja dobrog dečka iz susjdstva koji će obaviti posao jednako učinkovito kao čovjek od akcije. Ma i bolje.

Aktant pomagača u ovoj priči bio je podijeljen između stotina različitih likova; od članova matične stranke preko estradnjaka do protukandidata koji su se nakon prvog izbornog kruga svrstali na Josipovićevu stranu. Nedvojbene vrline koje Josipović posjeduje nisu bile presudne za tu podršku već samo činjenica da figurira kao protukandidat Bandiću. Da je na njegovom mjestu bio partviš od metle uvjeren sam da bi dobio jednako iskrenu i nepodijeljenu podršku. Ako ne i veću.

Aktant protivnika u prvom krugu podijeljen na više likova s vremenom se utjelovio u zagrebačkom gradonačelniku. Milan Bandić i Ivo Josipović po karakternim osobinama toliko su dijametralno različiti da to možemo promatrati kao rezonancu njihovog aktantskog odnosa u strukturi priče. Je li to slučajnost? Mislim da nije. Je li Bandić doista jučer provirio tintarom iz mulja pa da uvaženog sveučilišnog profesora i skladatelja omaškom proglasi neradnikom? On se ponašanjem morao radikalno diferencirati u odnosu na svog dojučerašnjeg stranačkog kolegu ne bi li mobilizirao dio političkog tijela koji je te nedjelje odlučilo ostati kod kuće. U tome je ležao onaj promil šanse da odnese pobjedu. Nije ublažavao svoj plemenski karakter, nego ga je naglasio po prokušanom kerumskom receptu. U Hrvatskoj ipak ne živi 50% +1 stanovnik kod kojeg bi to prošlo. I čiča-miča-gotova-priča.

Ne mislim da je svejedno tko će biti na Pantovčaku idućih pet godina, ali ni ne precjenjujem važnost politike. Najvažnija funkcija glasovanja leži negdje drugdje. Izbori nisu slučajno organizirani kao velika priča. Nije istina da nam priče nude bijeg od stvarnosti; one jesu naša stvarnost. Upravo zato periodično zemlje koje se diče demokracijom ulažu u izbore ogromne sume kapitala svake vrste. Ljudi trebaju iluziju dostojanstva baš kao što trebaju iluziju odlučivanja. Nije slučajno da iz usta najljućih političkih protivnika koji bi se inače teško složili o boji neba možete slušati vazda isti refren o prijekoj potrebi izlaska na izbore. Isto tako nije slučajno stavljanje naglaska novog predsjednika u svom prvom govoru na činjenicu da je u službi svih građana. Gubitnici, kao i pobjednici, također imaju potpuno pravo na sreću u danima koji slijede. Inzistiranje na sretnom kraju i integraciji pobjednika i poraženih u društveni poredak su, tek da znate, osnovne odlike KOMEDIJE.