Dok istraživanja o utjecaju pandemije na kulturu pokazuju na jednake razmjere problema od države do države u regiji, pregled kriznih mjera nažalost ukazuje na izrazite nejednakosti kada je riječ o pomoći kulturnom sektoru. Na našem portalu djelomično već predstavljeno istraživanje Sada je samo vidljivije: život i rad kulturnih radnika i radnica u vremenu korona pandemije niškog Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe, provedeno u suradnji s partnerima u razdoblju od svibnja do srpnja 2020. godine, nudi nam detaljan uvid u konkretne aspekte tih nejednakosti.

Uzevši u obzir podatke o padu prosječnih prihoda kulturnih radnika u prvim mjesecima pandemije, koje su u 9. broju časopisa Manek – magazin nezavisne kulture predstavili voditelj istraživanja Predrag Cvetičanin i suradnica Jelena Dinić, posebno zabrinjavajuće djeluju razlike u postotcima kulturnih radnika koji su dobili neki oblik jednokratne financijske pomoći. Kako navode autori članka, u tom pogledu najbolje stoji Hrvatska, u kojoj je čak 84,6 % ispitanika dobilo takvu vrstu potpore. Slovenija je također blizu s 78,4 %, Sjeverna Makedonija i Srbija su po prilici na 50 %, Crna Gora na 33 %, dok je u Bosni i Hercegovini pomoć dobilo manje od 9,8 % ispitanika. Slična je situacija i sa smanjivanjem iznosa najma prostora za rad tijekom pandemije, gdje Hrvatska i Slovenija bilježe približno jednako ohrabrujuće postotke, a BiH još katastrofalnije: samo se u 1,5 % slučajeva pojavila takva vrsta olakšice. 

U Hrvatskoj se također sustav projektnog financiranja pokazao najfleksibilnijim spram dobitnika potpora tijekom pandemije: skoro 60 % ispitanika dobilo je produženje rokova za realizaciju projekata; Slovenija slijedi s tek 23,54 %. Oko 30 % ispitanika u Hrvatskoj je također dobilo isplatu sredstava za sve odobrene projekte, uz dozvolu da se realiziraju kada to bude moguće, u čemu minimalno bolje stoje samo njihovi kolege iz Makedonije, kojih je oko 33 % dobilo takvu vrstu pomoći. Crna Gora (oko 32 %) i Hrvatska (oko 31 % ispitanika) prednjače pak u korištenju novih natječaja za projekte koji će se realizirati online.

U Sloveniji je, čini se, najveći naglasak bio na različitim tipovima poreznog rasterećenja, gdje stoji daleko najbolje od svih zemalja u regiji – čak 31,37 % ispitanika je bilo oslobođeno plaćanja, a 54,90 % je dobilo neku vrstu redukcije poreza i taksi tijekom pandemije. U istoj je državi uvjerljivo najveći udio anketiranih radnika i radnica u kulturi – njih 37,25 % – koristio pravo na socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene.

Prosječno gledano, podaci o korištenju mjera pomoći prikupljeni ovim istraživanjem sugeriraju da je kulturni sektor u Hrvatskoj dobio najsnažniju podršku tijekom pandemije u regiji. Zaključno se može reći da ta činjenica prije govori o generalno niskoj zaštićenosti kulture na ovim prostorima nego o adekvatnosti reakcije ovdašnje kulturne politike na krizu – reakcije koja je, kao što smo na ovom portalu u više navrata pisali, bila nedosljedna, nepromišljena, a u nekim trenucima i diskriminatorna i socijalno neosjetljiva.

Osim što otkrivaju dramatične asimetrije između ionako loših radnih uvjeta u kulturi u regiji, komparativno prikazani podaci ukazuju na gotovo jednaku mjeru ranjivosti sektora u svim državama. Kao što Cvetičanin i Dimić navode, “najočigledniji efekti krize na život kulturnih radnika su finansijski”, a oni ne mogu biti plastičnije prikazani nego padom prosječnih mjesečnih prihoda, koji su se diljem regije u svega prva dva pandemijska mjeseca praktički prepolovili. Primjerice, dok su se u Hrvatskoj i Sloveniji, državama s razmjerno najboljim prilikama, tijekom predpandemijske godine kretali oko 1000 eura, do travnja 2020. već su pali na 550, odnosno 490 eura. Relativno gledano, najbolje su prošli ispitanici iz BiH, kojima su prihodi pali s prosječnih 740 na 470 eura, dok uistinu zastrašujuće zvuče podaci iz Sjeverne Makedonije (sa 630 na 340), Crne Gore (s 480 na 330) i osobito Srbije (s 470 na 250 eura).

Podsjećajući nas da pri razmatranju ovih podataka vrijedi imati na umu činjenicu da je riječ o prosječnim iznosima, Cvetičanin i Dimić napominju da je u travnju 2020. godine 28 ispitanika u potpunosti ostalo bez prihoda, dok je njih čak 168 – gotovo trećina – ostvarilo prihode manje od 100 eura. Uzevši u obzir deprimirajuće predpandemijsko stanje kulturnog sektora, ne čudi podatak da trećina anketiranih nije imala nikakvu ušteđevinu na koju se mogla osloniti, dok je druga trećina raspolagala s manje od 1000 eura “rezervi” – dakle, iznosom koji pokriva jedan do dva mjeseca života. Tek je po prilici četvrtina ispitanika navela ušteđevinu od 1500 eura i veću.

Ako ovi podaci zvuče alarmantno sami po sebi, još ih gorima čini činjenica da je čak 54,5 % anketiranih do trenutka izbijanja krize otplaćivalo kredit, koji je za njih 25,9% iznosio više od 150 eura mjesečno. Iz perspektive svega navedenog, sasvim je očekivano da je rad u kulturi i umjetnosti u trećine ispitanika uzdržavan “nekim drugim, financijski stabilnijim zanimanjem”, dok ih je svega 18,1% pronašlo alternativne izvore financiranja tijekom pandemije. Neizbježno, znatan broj anketiranih radnica i radnika u kulturi razmišlja o potpunoj promjeni zanimanja i napuštanju sektora, što je možda i najbolji indikator poražavajućih kulturnih politika u regiji, koje godinama rade na tome da radnice i radnike u kulturi ostave na egzistencijalnoj vjetrometini.

Četvrti val pandemije je pred nama, a pred nama su i novi, javnopolitičkim rječnikom rečeno “izazovi” sada već druge pandemijske jeseni. I dok roditelji sa strepnjom ispraćaju djecu u školske klupe, a sretnici i sretnice koji još uvijek imaju posao nevoljko navlače masku na nos ili otvaraju novi prozor za Zoom sastanak, kulturni radnici i umjetnice i dalje pokušavaju pohvatati sve konce epidemioloških uputa i mjera te se vratiti u krug kreativnog stvaranja i rada. Rijetko tko je očekivao da će pandemija ovoliko dugo trajati i da će se toliko integrirati u naše živote, tako da joj ne vidimo skoro kraj već samo oblike življenja u kojima se nadamo da ona neće biti dominantni narativ. Međutim, ono što je očigledno jest da je naš kulturni život već sada stubokom promijenjen, a život kulturnih radnica i umjetnika, ukoliko su i dalje ostali raditi u kulturnom polju, i dalje nesiguran i ranjiv. Prethodna predpandemijska istraživanja u različitim europskim zemljama, na globalnoj razini pa i kod nas ukazivala su na prekarnost rada u kulturnom i kreativnom sektoru.[1] U pandemijskim uvjetima, ta prekarnost postala je još vidljivija i izraženija.

“2021. godina je i ja sam na turneji!”

“It’s 2021, and I am on tour!”, povikao je francuski umjetnik poznat kao Octopoulpe pred zamaskiranom publikom u Močvari, i apsolutno se mogla osjetiti njegova iskrena sreća koja je odzvanjala u našim ušima sada već odviknutima od buke. Prigušeni urlici odobravanja stopili su se s oduševljenim pljeskanjem i toptanjem nogama, jer nismo pretjerano više ni mogli učiniti zakočeni na našim epidemiološki propisno udaljenim sjedalima. Ovo je bio jedan od prvih “pravih” koncerata, tako da je oduševljenje publike bilo veliko, “tražila se i karta više”, premda to i nije bilo teško, jer je sjedećih mjesta bilo oko trideset. Octopoulpe je bio s jedne strane odvažan da se uopće usudio otići na “europsku turneju”, a ujedno i jako snalažljiv kada je mogao naći limitirana mjesta poput Močvare koja su diljem Europe ipak imala kakav-takav program tijekom pandemije.^[2] Nakon perioda karantene, bili smo među rijetkim zemljama u kojima se (uz određene epidemiološke mjere) moglo ipak otići u kino, na kazališnu predstavu, pogledati izložbu ili poneki koncert manjeg opsega. Međutim, dijelom zbog straha od zaraze, poskupljenja ulaznica, a dijelom možda i zbog smanjenih primanja te možda već i izgubljenih kulturnih navika, mnogi nisu koristili te mogućnosti, a one, tako limitirane nisu mogle biti dovoljne da bi spasile (pandemijom i potresom) dvostruko ranjeni kulturni sektor.

A ta ranjenost naslonila se na već postojeću ranjivost sustava; već i u prvim danima pandemije kada su krenula prva otkazivanja koncerata, gostovanja, snimanja i sl., bilo je jasno da će kulturni sektor biti snažno pogođen posljedicama bolesti uzrokovane virusom COVID-19 te posljedično i implementacijama epidemioloških mjera. Na to je upozorio i niz istraživanja kako europskih kulturnih mreža i profesionalnih organizacija, tako i službenih podataka ministarstava kulture i različitih agencija diljem Europe. Kulturni sektor se tako i na globalnoj, kao i na europskoj razini aktivirao kako bi ukazao na sve aspekte ranjivosti područja i nužnošću hitnog reagiranja. Pristupilo se tako i razmjenama iskustava, izradi hitnih mjera, kao i skupljanju podataka o utjecaju pandemije na rad u kulturnom sektoru. Odabrani indikatori na europskoj razini pokazali su sveukupnu ranjivost kulturnog sustava dočim je urgentnost teme djelovala da se “zbiju redovi” među europskim kulturnim radnicima i umjetnicima, te da se urgira i lobira za snažniju podršku kulturnom sektoru u budućem Europskom planu oporavka.^[3] Štoviše, globalna kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa uspjela je na vidjelo iznijeti svu ranjivost sektora kulture, neodrživost načina financiranja zasnovanog na tržišnim principima i projektnom tipu rada, te nužnost drukčijeg gledanja na kulturu i na stvaranje održivijih modela razvoja ovog sektora.  

U tom periodu pokrenut je i niz ad hoc istraživanja određenih europskih mreža i udruga kako bi se stvorila što bolja slika o utjecaju pandemije na (europski) kulturni i kreativni sektor. Na sličan način, pokrenuti znanstvenom znatiželjom, ali i iskrenom stručnom zabrinutošću upravo iz potrebe da se sazna više o radnim i životnim iskustvima umjetnika i kulturnih radnica na području jugoistočne Europe tijekom razdoblja pandemije u periodu nakon prvog lockdowna, pokrenuto je ad hoc istraživanje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji i Srbiji.^[4] Htjeli smo ujedno utvrditi jesu li u ovom periodu postojali mehanizmi pomoći umjetnicima i kulturnim radnicima i radnicama (kako na nacionalnoj i na lokalnoj razini, tako i od strane međunarodnih zaklada, umjetničkih udruženja, kolega/ica ili javnosti). U istraživanju su bila zastupljena sva područja umjetničkog i kulturnog djelovanja, te su bili zastupljeni svi tipovi zapošljavanja u sektoru pri čemu je najviše ispitanika u ukupnom uzorku bilo od strane slobodnih umjetnika/ica te eksperata tj. onih koji nemaju stalne prihode, koji su zbog projektnog tipa rada u najranjivijoj poziciji u vremenima krize. 

Izgubljeni prihodi i nastavak samoekspoatirajućih praksi

Podaci istraživanja ukazuju kako je u razdoblju prvog vala pandemije u svim istraživanim zemljama (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Srbija) kod ispitanika i ispitanica uslijed nemogućnosti rada zabilježen značajan pad prihoda. U svim istraživanim zemljama osim Crne Gore, prema samoprocjeni ispitanika i ispitanica mjesečni prihodi u ožujku i travnju 2020. godine bili su upola manji nego prosječni mjesečni prihodi u 2019. godini. Također, prema samoprocjeni ispitanika, za 2020. godinu predviđen je pad ukupnih primanja u svim istraživanim zemljama, i to na razini otprilike polovine njihovih prihoda u 2019. godini, kako pokazuju podaci ovog istraživanja. O razini ozbiljnosti situacije govori i podatak da većina ispitanika nije uspjela osigurati alternativni izvor prihoda u periodu ožujak-svibanj 2020. godine: radi se o 81.9% ispitanika i ispitanica u ukupnom uzorku koji nisu uspjeli osigurati alternativni izvor prihoda i to u periodu ožujak-svibanj 2020. godine, upravo kada su doživjeli gorenavedeni drastični pad osnovnih prihoda. Pri tome valja istaknuti da je samo mali dio ispitanika i ispitanica u našem istraživanju imalo određenu ušteđevinu na koju se moglo osloniti dolaskom globalne krize. 

Ono što bi trebalo naglasiti jest da su razine prihoda kulturnih radnika i radnica i u okolnostima izvan krize kakvu je donijela globalna pandemija u većini istraživanih zemalja niske, pri čemu se to posebno odnosi na one zaposlene u organizacijama civilnog društva ili u statusu slobodnih umjetnika.^[5] Projektna orijentiranost te okolnosti nesigurnih i niskih primanja rezultiraju time da kulturni radnici i radnice često također dovodi i do paralelnog obavljanja poslova ili rada na dodatnim poslovima kako bi podmirili sve životne troškove. Pri tome su kod prvog radnici/e dovedene u tu situaciju uslijed nemogućnosti odbijanja radnih zadataka, dok se u drugom slučaju radi o radu na poslovima koji nisu vezani uz kreativan rad, ali su neophodni kako bi se pokrila razdoblja bez rada na kulturnim i kreativnim projektima. Slijedom toga smo u našoj anketi ispitanike i ispitanice zamolili da navedu da li uz svoj umjetnički ili posao u kulturi imaju dodatni posao. Najviše pozitivnih odgovora bilo je u Crnoj Gori (56.5%), zatim u Bosni i Hercegovini gdje je 46% ispitanika odgovorilo da je moralo imati dodatni poslovni angažman, u Srbiji je pozitivno na navedeno pitanje odgovorilo 34.3% ispitanika, dok je u Sjevernoj Makedoniji taj postotak iznosio 25.5%. Najmanji broj ispitanika koji je morao imati dodatni poslovni angažman je u Hrvatskoj (22.9% te u Sloveniji – 17.6%). Važno je za istaknuti da za skoro dvije trećine njih (65.9%) ovaj dodatni posao donosi više od polovine ukupnih osobnih prihoda. 

Prethodna istraživanja također pokazuju kako kulturni radnici i radnice (poglavito u nezavisnom kulturnom sektoru kao i u sektoru kulturnih industrija) kako zbog strukturnih nedostataka, tako i zbog visoke identifikacije s radom u sektoru upražnjuju (neplaćeni) prekovremeni rad te samoeksploatirajuće prakse.^[6] Podaci istraživanja za jugoistočnu Europu također ukazuju kako preko polovine anketiranih često ili uvijek radilo više od osam sati dnevno i preko 30% često ili uvijek više od 40 radnih sati tjedno. Pored toga, između 30% i 50% je često ili uvijek radilo i noću, između 50% i 60% radi i vikendom, od 40% do 50% za vrijeme godišnjih odmora, a između 40% i čak 70% (u Bosni i Sloveniji) za taj prekovremeni rad nije bilo plaćeno.^[7] Govoreći o potplaćenom i neplaćenom radu, važno je spomenuti da je upravo u kulturnom sektoru važan doprinos i volonterskog rada kao oblika neplaćenog rada. Nažalost, u Hrvatskoj kao ni u široj regiji nemamo podataka o udjelu volonterskog rada u kulturi općenito, premda bi nam takvi podaci bili dragocjeni za bolje procjenjivanje ukupne dinamike tržišta rada u kulturi. Štoviše, procjena podataka o volonterskom te ostalim vidovima neplaćenog rada u cjelini uvelike bi nam pomogla da se ukaže u kolikoj mjeri je s jedne strane rad u kulturi potplaćen, te s druge kako je zapravo cijena kulture i umjetnosti zapravo znatno veća, što je bitno i u kontekstu procjena gubitaka u sektoru uslijed COVID-19 pandemije gdje je ova dimenzija rada u kulturi bila zanemarena. 

Nastavak feljtona donosi analizu mjera koje su poduzete tijekom prvog vala pandemije koronavirusa u istraživanim zemljama te razmatra mreže solidarnosti koje su se razvijale paralelno s njima.  

Tekst je sažeta i prilagođena verzija rada: Primorac, J. (2021). Izgubljeni prihodi i pronađena solidarnost: utjecaj prvog vala pandemije bolesti COVID-19 na kulturni sektor u jugoistočnoj Europi. Sociologija i prostor, 59 (219), 219-240. 

^[1]Vidi: Hesmondhalgh, D. i Baker, S. (2011.) Creative Labor. Media Work in Three Cultural Industries. London and New York: Routledge; McRobbie, A. (2016). Be Creative. Making a Living in the New Culture Industries. Cambridge, Malden: Polity; Neil, G. (2019). Culture and Working Conditions for Artists. Implementing the 1980 Recommendation Concerning the Status of the Artist. Paris: UNESCO.

^[2]Npr. Polivtseva, E. (2020) Performing arts in times of the pandemic: status quo and the way forward. IETM REPORT. Dostupan na linku (Pristupljeno 10.veljače 2021.godine); OECD (2020). Culture shock: COVID-19 and the cultural and creative sectors. Dostupno na linku (Pristupljeno 10.veljače 2021.godine); UNESCO (2020). Culture in Crisis. Policy Guide for a Resiliant Sector. Paris: UNESCO.

^[3]Vidi: European Parliament resolution on the cultural recovery of Europe (2020/2708(RSP)).

^[4]Tekst se zasniva na istraživanju provedenom od svibnja do srpnja 2020.godine pod nazivom Now it is Only More Visible: Life and Work of Cultural Workers in the Times of the Corona Pandemic. Voditelj istraživanja bio je prof. dr. sc. Predrag Cvetičanin, Centar za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope (CESK) te Sveučilište u Nišu, Srbija, a više informacija o samom istraživanju i korištenoj metodologiji i njenim ograničenjima može se naći u gorenavedenom članku. I ovom prilikom zahvaljujem se kolegama dr.sc. Predragu Cvetičaninu i dr.sc. Goranu Tomki na pomoći s obradom podataka istraživanja.

^[5]Kako su pokazala prethodna istraživanja na razini regije: Cvetičanin, P. i sur. (2017). “The Socio-economic Status and the Lifestyle/Workstyle of the Employed/Engaged in the Civic Cultural Sector of South-East European Societies”.

^[6]Vidi publikacije: Barada, V., Primorac, J. i Buršić, E. (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada “Kultura nova”; Barada, V. i Primorac, J. (2018.) “In the Golden Cage of Creative Industries: Public-Private Valuing of Female Creative Labour”. U: Bilić, P., Primorac, J. i Valtysson, B. (ur.) Technologies of Labour and the Politics of Contradiction. Palgrave Macmillan, str. 121-139.

^[7]Kako se navodi u preliminarnom prikazu našeg istraživanja: Cvetičanin, P. i Dinić, J. (2020). “Sada je samo vidljivije (ako ima ko da vidi)”, MANEK Magazin nezavisne kulture, Broj 9, str.22-33.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Koncept održivih gradova ima za cilj poboljšanje kvalitete života u gradovima, uključujući njihovu ekološku, kulturnu, socijalnu i ekonomsku komponentu, ne ostavljajući probleme budućim generacijama. Osnovne osobine održivog grada jesu resursi i usluge dostupne svima, javni prijevoz kao održiva alternativa upotrebi automobila, gdje su pješačenje i vožnja bicikala sigurni, kao i otvoreni javni prostori, koriste se obnovljivi resursi, a otpad se reciklira gdje god je to moguće, nove kuće su energetski efikasne, a povoljno stanovanje dostupno, zajednica je snažno povezana, a kulturni i socijalni sadržaji su dostupni svima.

Projekt Act4City promovira pristup održivosti gradova kroz zajedničke obrazovne i umjetničke aktivnosti te aktivnosti javnog zagovaranja nezavisnih kulturnih aktera iz Crne Gore, Makedonije, Srbije i Hrvatske. U sklopu projekta nastala je radijska emisija u trajanju od 35 minuta o načinima na koje akteri nezavisne kulturne scene doprinose da gradovi Balkana postanu bolja mjesta za život, imajući u vidu javni interes. Emisiju partneri u projektu ustupaju svim zainteresiranim radio stanicama “u nadi da će prepoznati interes da ona bude emitovana na talasima njihovog radija”.

U emisiji govore Zala Velkavrh – Prostorož, Ljubljana (Slovenija), Predrag Cvetičanin – CESK, Niš (Srbija), Radomir Lazović – Ministarstvo prostora, Beograd (Srbija), Milan Dinevski – City Creative Network Skopje (Makedonija), Srđana Cvijetić – Art Lazareti, Dubrovnik (Hrvatska), Miljana Peković – Kulturni centar PUNKT, Nikšić (Crna Gora), Alma Midžić – Crvena, Sarajevo (BiH), Milica Pekić – Kiosk, Beograd (Srbija), Eltjana Shkreli – GO2_Shkoder, Skadar (Albanija) te Tatjana Rajić – Expeditio, Kotor (Crna Gora).

Emisiju možete poslušati ovdje.

O financijskoj održivosti civilnog sektora u kulturi za novi Manek piše Predrag Cvetičanin, analizu modela financiranja kulture u Srbiji daje Hristina Mikić, Marko Miletić u tekstu Mere štednje – umetnost preživljavanja analizira zakonske pretpostavke i društvenu klimu u Srbiji koja je radnike u kulturi dovela do pozicije da su “konstantno zaposlivi, a nikad zaposleni”, dok Vesna Ćorić Erić piše o klasičnim mjerama porezne politike u sektoru kulture i o inovativnim, hibridnim vidovima financijske podrške koje bi trebalo unijeti u srpsko zakonodavstvo.

Ema Dauling, britanska sociologinja koja je kao rezident KC Rexa boravila i radila u Beogradu, piše o nevladinom sektoru u krizi, Marijana Cvetković podsjeća da su građanskom inicijativom nastale i neke od danas najvećih nacionalnih institucija, a širi kontekst položaja kulture u Srbiji Manek daje kroz niz podataka koje su objavljivali CINS i BIRN o korupciji, sudskim greškama koje plaćaju građani, nepoštivanju zakona i ostalim malverzacijama političke, privredne i ekonomske elite, koji su iskorišteni za usporedbu s visinom budžetskih sredstava izdvojenih za kulturu u 2014. godini.

Manek i u novom broju nudi pogled na regiju. Slaven Tolj govori o razlikama u radu u nezavisnom i javnom sektoru, o neophodnim oblicima suradnje, ali i o ugroženosti javnog interesa pod pritiskom krupnog kapitala i dužničkog ropstva. Makedonski umjetnik Igor Toševski predstavlja Kooperaciju, neformalnu umjetničku inicijativu koja izvaninstitucionalnim načinom izlaganja brani stav da se moć stvaranja novih vrijednosti nalazi u autonomnim i nezavisnim inicijativama. Drugi broj Maneka predstavlja i izbor mnogobrojnih raznovrsnih aktivnosti članica NKSS i same Asocijacije u protekloj godini te neslužbenu foto-kroniku beogradske galerijske scene – projekt umjetnika Milana Kralja (Gallery shots), elektronski magazin Supervizuelna, projekte Kustosiranje i Umetnik kao publika, kao i izbor strip produkcije kolektiva Čaj-odličan i Elektrika.

Manek je objavljen uz podršku Fondacije za otvoreno društvo i Sekretarijata za kulturu Beograda. Tiskano izdanje možete preuzeti u kulturnim centrima i galerijskim prostorima u Beogradu (Kulturni centar Grad, Rex, CZKD, Remont), a u pdf formatu dostupan je ovdje.

Izvor: NKSS

Posebno će biti istaknuta važnost regionalne suradnje koja upravo u civilnom sektoru u kulturi može biti primjer i drugim društvenim područjima. Među gostima konferencije bit će predstavnici Kooperative – regionalne platforme za kulturu, koja okuplja 21 civilnu inicijativu iz svih zemalja s prostora bivše Jugoslavije.

Kooperativa će održati sastanak svog UO u Beogradu u znak solidarnosti s kolegama u Srbiji koji se suočavaju s brojnim problemima i nastavkom ignoriranja ogromnog doprinosa koji daju razvoju ukupnog kulturnog života, ali i društva u cjelini. 

Posljednji je primjer i nedavna odluka Ministarstva kulture i informisanja Srbije da raskine Protokol o saradnji s Asocijacijom NKSS iz 2011. godine, koji je potpisan kao prvi korak ka kontinuiranom dijalogu o ključnim pitanjima uvjeta rada i statusa nevladinog sektora u području suvremenog stvaralaštva, ali i širih pitanja kulturne politike. 

Uvodničari su konferencije direktorica Kancelarije za saradnju sa civilnim društvom Vlade Srbije Ivana Ćirković, profesorica Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu i šefica UNESCO katedre za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu Milena Dragićević Šešić, projektni direktor Multimedijalnog instituta u Zagrebu, kulturni radnik i aktivist Teodor Celakoski, te predsjednik Izvršnog odbora Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe Predrag Cvetičanin.

U ime organizatora, uvodno izlaganje održat će predsjednica Asocijacije NKSS Milica Pekić, povjesničarka umjetnosti i jedna od osnivača Kiosk platforme za savremenu umetnost u Beogradu te predsjednica UO Kooperative.

U popodnevnim satima bit će održana panel diskusija u formi okruglog stola uz sudjelovanje aktera konferencije i svih prisutnih.

Izvor: seecult