Otvorenje festivala obilježit će projekcija filma Fiume o morte! Igora Bezinovića, ovogodišnjeg hrvatskog kandidata za Oscar nagrađenog s čak šest Zlatnih arena. Projekcija će se održati u četvrtak, 18. rujna s početkom u 18:30 u Centru za kulturu Korčula.

Kao povod ovogodišnjem tematskom usmjerenju festivala organizatori_ce ističu izazovno okruženje sloma međunarodnih odnosa, prodor nasilja, legitimizaciju ideje etničkog čišćenja, te defenzivu ljevice u Europi. Istaknuto mjesto čine i krize stanovanja kao i perspektive novih generacija “koje ne vide odgovore u onome što nudi ljevica”, te velike građansko-studentske demonstracije u Srbiji.

Među govornicima_cama organizatori ističu: Borisa Budena, Igora Bezinovića, Tonija Pruga, Dejana Atanackovića, Sennu Šimek, Nebojšu Blanušu, Hrvoja Klasića, Natku Badurinu, Anu Hofman, Teu Trutu, Jerka Bakotina, Jelenu Grobenski, Dragana Markovinu i druge.

Festivalski slogan objedinjuje niz tema o kojima će se raspravljati u korčulanskom Ljetnom kinu. Ovogodišnje tribine okupljene su pod tematskim naslovima:

• Odnos prema antifašizmu u Hrvatskoj danas
• Revizionizam i simboličko prisvajanje Domovinskog rata te kultura sjećanja
• Antifašizam, revizionizam i kultura sjećanja u regiji
• Nova geopolitička situacija u svijetu: raspad poslijeratnog poretka
• Studentsko-građanski protesti u Srbiji i oblici uličnog i institucionalnog otpora
• Zadruga za etično financiranje (ZEF) i zadružno stanovanje
• Zadružno stanovanje: planiranje i izvedba
• Proizvodnja, jednakost i solidarnost
• Može li postojati pravo na stanovanje, mogući mehanizmi i prepreke.

Tribine se održavaju od petka do nedjelje s početkom u 18 sati. Više detalja pronađite ovdje.

Krajem lipnja četrdesetak je pripadnika i pripadnica romske nacionalne manjine u Novom Vinodolskom deložirano iz objekta u vlasništvu lokalnog Komunalnog društva. Stambeni prostor u kojem su romske obitelji živjele preko pedeset godina srušen je odmah nakon prisilnog iseljavanja. Kako su u pismenom obraćanju lokalnoj samoupravi naveli iz Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, stanovnici kroz postupak nisu bili adekvatno informirani da će odmah po deložaciji doći do rušenja njihovog višedesetljetnog doma – zbog čega nisu uspjeli iznijeti osobne stvari, a mnogi ni dokumente. Budući da im grad nije osigurao alternativni smještaj, četrdesetak deložiranih osoba, od kojih gotovo polovica djece, prisiljeno je preživljavati na nogometnom igralištu u blizini ruševina svojeg donedavnog doma. Iako šokantan, ovaj slučaj iz Novog Vinodolskog nije izoliran ili pak nasumičan događaj, već tek jedan od rezultata sistemske nebrige institucija i svih razina vlasti za prava Romkinja i Roma.

Ranije ove godine smo na Kulturpunktu pisali o politikama i praksama uključivanja pripadnika_ca romske manjine u društvo. Naime, Vlada RH je tijekom 2021. godine usvojila Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine čiji je deklarirani cilj “unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje jaza između pripadnika romske nacionalne manjine i ostatka populacije u ključnim područjima intervencije”. Zajedno s Nacionalnim planom usvojen je i popratni Akcijski plan za njegovu provedbu u razdoblju od 2021. do 2022. godine. U oba dokumenta upravo je stanovanje detektirano kao jedan od ključnih uzroka segregacije i diskriminacije romske manjine. Međutim, slučajevi deložacija, izostanak sistemske podrške i konkretnih aktivnosti daju razloga za sumnju kako navedeni strateški dokumenti postoje tek radi formalnog zadovoljavanja obveza prema Europskoj uniji. Unatoč izostanku sistemskog pristupa, osiguravanje adekvatnog stanovanja ostaje nužan uvjet za desegregaciju Roma i Romkinja, kao i prevenciju traumatičnih iskustava deložacije.

Dobro je poznato kako u Hrvatskoj većina Roma živi u udaljenim, izoliranim zajednicama, nerijetko bez pristupa vodi ili električnoj mreži. Primjerice, u studiji o romskom identitetu, socijalnoj distanci i iskustvu diskriminacije iz 2020. godine je podcrtano kako je jedna od centralnih “karakteristika romske zajednice, a često i drugih manjinskih skupina, njihova prostorna izolacija i segregacija od većinskoga stanovništva. Od dolaska na hrvatske prostore Romi su se uglavnom nastanjivali na perifernim dijelovima naselja, što je djelomično posljedica ekonomske depriviranosti, a djelomično zakonskih odredaba. Takav način života dovodi do vrlo slaba ili gotovo nikakva kontakta romskoga stanovništva s članovima većinske skupine”.

Prostorna izoliranost posebno je došla do izražaja tijekom pandemije kada su pripadnici romske nacionalne manjine ostali odsječeni od javnih servisa i institucija – primjerice, od sustava socijalne pomoći. Tako centri za socijalnu skrb nisu bili dostupni velikom broju Roma i Romkinja zbog nepostojanja javnog prijevoza koji bi povezivao romska naselja s administrativnim središtima. Štoviše, više od 60 posto pripadnika_ca romske nacionalne manjine ni u normalnim okolnostima ne može pristupiti socijalnim servisima. Nedostupnost je dodatno potencirana raznim sistemskim apsurdima – na primjer, donedavno zbog zastarjelog zakona osobama koje su primale minimalnu naknadu nije bilo dozvoljeno posjedovati osobno vozilo, stoga je pojedincima u mjestima bez javnog prijevoza bilo gotovo nemoguće doći do potrebnih institucija.

Zbog navedenih problema pitanje osiguravanja adekvatnog stanovanja gotovo je konsenzualno prepoznato od strane svih relevantnih dionika kao jedna od ključnih točaka za društveno uključivanje romske nacionalne manjine. U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021. godinu navedeno je kako “čak 46 posto Roma živi u prostorno izoliranim i izdvojenim romskim naseljima, u kojima su uvjeti stanovanja, dostupnost komunalnih i infrastrukturnih usluga i opremljenost kućanstava iznimno slabi, a sadržaji primjereni djeci i mladima u mnogima, nažalost, ne postoje. Imaju brojne poteškoće s pristupom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti pa im je i drastično smanjena mogućnost zapošljavanja”.

Iako pravo na adekvatno stanovanje ne obvezuje državu da svakome neposredno osigura stambeni prostor, ono bi ipak trebalo podrazumijevati zaštitu od nezakonitih deložacija, kao i dužnost stvaranja nediskriminirajućih politika koje podržavaju pružanje odgovarajućeg stanovanja – kao što su razne prilagođene beneficije i subvencije, dostupnost infrastrukture i slično. No u slučaju deložacije u Novom Vinodolskom prekršen je čak i važeći Zakon o socijalnoj skrbi koji nalaže da su jedinice lokalne samouprave dužne osigurati smještaj u socijalnim stanovima ili na neki drugi način kada je riječ o obiteljima s djecom. Sve to ukazuje na ukotvljenost diskriminacije u institucijama, dok se istovremeno krivnja za postojeće stanje svaljuje na leđa apstraktne kulturne posebnosti romske zajednice bez analize konkretnih strukturnih prepreka.

U publikaciji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša, autorice studije Danijela Lucić, Jana Vukić i Iva Marčetić napominju kako “pravo na odgovarajuće životne uvjete, što uključuju stambene i okolišne uvjete, pretpostavlja nesmetan pristup svim sadržajima i uslugama koje su romskoj zajednici neophodne za prevladavanje društvene marginalizacije. Stanovanje je, dakle, usko povezano s razvojem te može biti poticaj ili prepreka u svim bitnim sferama života – u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, kao i u onima koji se tiču društvenog života, odnosno kulturnih, zabavnih, sportskih i drugih aktivnosti bez kojih život svake zajednice biva nepotpun”. Drugim riječima, prostorna izoliranost značajno uvjetuje izoliranost i u svim ostalim segmentima društva i javnog života.

Podijeljenost prema rasnim i etničkom osnovama zasnovana je na predrasudama i stigmatizaciji određene društvene skupine. Segregacija je pritom fizička i prostorna refleksija diskriminacije te ju povratno dodatno potencira. Kako autorice spomenute studije napominju, “prostorna segregacija definira se kao situacija u kojoj pripadnici određene manjinske društvene grupe nisu ravnomjerno raspoređeni u (nastanjenom) prostoru u odnosu na ostatak populacije. Upravo takav nejednak raspored u prostoru ukazuje na nejednaku mogućnost pristupa sadržajima i uslugama koje jamče zadovoljavajuću kvalitetu života i adekvatnu integraciju u društvo”. Prema tome, kada se u obzir uzmu podaci da 46 posto romske manjine u Hrvatskoj živi u izoliranim naseljima, 16 posto na periferiji gradova,  dodatnih 9 posto u naseljima unutar gradova, dok tek manje od trećine pripadnika_ca romske zajednice živi raspršeno u gradovima, nije teško zaključiti kako u RH postoji izražena segregacija Roma.

Iako su autorice studije utvrdile kako su Romi uglavnom vlasnici objekata u kojima žive, bili ti objekti legalizirani ili ne, mnogi od njih ne ispunjavaju minimalne sigurnosne standarde jer je riječ o ruševnim ili improviziranim stambenim jedinicama, poput baraka, daščara i straćara. Također su napomenule kako “pristup, odnosno korištenje komunalne infrastrukture u kućanstvu, kao važan pokazatelj stambene deprivacije govori o lošoj situaciji Roma. Iako na 50 posto lokaliteta postoji infrastruktura za priključak na javnu kanalizaciju, tek nešto više od četvrtine romskih kućanstava priključeno je na taj sustav. Vodu dobivenu putem vodovoda nema 43,3 posto kućanstava, a struje nema njih 11,2 posto. Imajući u vidu da opća populacija gotovo u potpunosti ima dostupne te usluge te da ih i koristi, i ovdje je više nego očit jaz između većinskog i romskog stanovništva”. 

Autorice studije istražile su i položaj romske nacionalne manjine na tržištu nekretnina – to jest, nemogućnost pristupa tom tržištu. Budući da nije moguće odrediti razmjensku vrijednost nekretnina u romskom vlasništvu – uglavnom zbog razloga navedenih u prethodnom odlomku – pripadnicima te manjine također je onemogućen pristup kreditnom zaduživanju. Autorice su napomenule da zbog takvih prepreka izolirane ili segregirane zajednice poput romskih često formiraju takozvanu pravnu pluralnost. Riječ je o raskoraku između načina na koji se vlasništvo nad prostorom definira unutar formalnog zakonodavstva i načina na koji zajednica u vlastitim okvirima uređuje socioekonomske odnose. Drugim riječima, kako je pristup tržištu i institucijama značajno ograničen, zajednicama ne ostaje mnogo izbora osim samostalnog definiranja i praćenja vlasničkih odnosa. Prema tome, čak i u slučajevima u kojima “postoji dokaz o privatnom vlasništvu nad nekim teritorijem, kada se broj stanovnika i stambenih jedinica umnožava, parcelacija i raspodjela vlasništva nisu nužno praćene i dokazima u formalno-pravnom smislu”. 

Konačno, izoliranost jedne skupine ljudi od većinske zajednice otvara prostor za stigmatizaciju drugih, a potom i začarani krug diskriminacije na svim društvenim razinama. Desegregacija i borba protiv diskriminacije romskih zajednica stoga mora uključivati sustavno i sveobuhvatno rješavanje stambenog pitanja s aktivnom participacijom Roma i Romkinja.  Da bi slučajevi poput onog u Novom Vinodolskom bili spriječeni potrebno je osigurati pristup stanovanju koji uzima u obzir sve specifičnosti lokalnih romskih zajednica koje su dobrim dijelom proizvedene strukturnim rasizmom.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Ako imalo koristite društvene mreže, pred koji mjesec zasigurno ste primijetili tekst koji na sajtu Bored Panda slavi ukrajinskog beskućnika Slavika kao modnu ikonu. Beskućnika Slavika koji žica novac, ali nipošto nije naporan (jer ako su naporni, beskućnici i prosjaci ne zaslužuju naš novac), Jurko Djačišin je fotografirao kao modnu ikonu koja vlastitu neimaštinu koristi da bi se modno izrazio, a komentari ispod teksta slave njegovu osobnost, posebnost i hrabrost. Slavikov fešn sens predstavljen je kao nešto njemu inherentno što se ispoljava unatoč činjenici što je beskućnik, a ne upravo zbog nje. Još jedan primjer romantiziranja, ovaj put podstanarskog života, mogli smo pogledati krajem listopada i početkom studenog prošle godine u Galeriji SC, u kojoj je Ivan Dorotić izložio svoje Podstanare. Izložbu čini serija diptiha – dvije usporedne fotografije prikazuju trenutne korisnike određene nekretnine, podstanare s njihovim stvarima, te stan ispražnjen od tih stvari kojima su podstanari nekretninu bar na trenutak pokušali učiniti svojom. Tijekom izložbe također se u prostorijama Galerije SC mogao čuti intervju koji je s fotografiranim podstanarima vodio Dorotić o problemima koji tište ne samo autora izložbe i fotografirane, nego i većinu mladih ljudi u Zagrebu. Izložba apostrofira nemogućnost, ali i nevoljkost ulaska u kredit, dužničko ropstvo, kredit kao svojevrstan kraj slobode i osobnog života u kojem sve postaje podložno njegovoj otplati, žrtvovanje izlazaka zbog rate kredita i slično, ali i svojevorsno romantiziranje podstanarstva kao urbanog nomadstva, što je ponajviše došlo do izražaja u izjavi autora, kao i tekstu koji je pratio izložbu, a koji je potpisao Bojan Krištofić. Izložba nastaje, kako piše autor, zbog prihvaćanja vlastitog nestalnog i nesređenog stambenog pitanja nakon više od deset godina podstanarskog života u Zagrebu i isto toliko selidbi. Priznavanje samom sebi, dakle, da kupnja stana (zbog svih navedenih razloga) nije mogućnost, a dizanje kredita nije opcija, postaje katarzična realizacija. Tako posjedovanje stana, umjesto da postane sinonim za smirivanje i sigurnost, postaje “relikt socijalizma”, društveno nametnuti “must-have”, a podstanarstvo postaje sinonim slobode i “urbanog nomadstva”. Uz ovu opreku gdje se neutaživa želja za posjedovanjem stana vezuje uz sebičnost, nemobilnost i “stari sustav”, a podstanarstvo uz nomadstvo i, valjda, taj vrli novi sustav, važno je spomenuti, upravo zbog načina na koji se u zadnje vrijeme predstavlja, primjerice, dužnike u švicarskom franku kao gramzivce koji su pokušali iskoristiti situaciju i jeftinije nabaviti stan, i ono o čemu pišu Petra Rodik i Mislav Žitko u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji krize vezane uz švicarski franak objavljenom u Zarezu. Citirajući Bourdieua, oni upozoravaju da kada govorimo o kupnji nekretnine, trebamo u vidu također imati da “nikad nije riječ isključivo o ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj”. Kupnja stana garancija je “određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva”.

Dorotićeva romantizacija podstanarstva, te Djačišinova romantizacija beskućništva u obliku Slavikova modnog stila ukazuju na neke od najvećih problema sadašnjice – rastući broj beskućnika i krizu stanovanja. Komentatori ispod teksta o Slaviku dive se njegovoj osobnosti i snalažljivosti, ali ne problematiziraju ono što je do njegova beskućništva dovelo. Dorotić trenutačni socio-ekonomski sustav propituje, ali mu ne nudi alternativu, već izlaz vidi u prihvaćanju danog stanja i svojevrsne “slobode” koju ono pruža.

Kada pričamo o socijalizmu koji je velikom broju ljudi i danas omogućio rješavanje stambenog pitanja, zbog nekretnina naslijeđenih od roditelja te djedova i baka, stambena situacija u Hrvatskoj i regiji odraz je specifične stambene politike koja ja vladala na ovom prostoru u Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata pa do početka 1990-ih, ali i one tranzicijske koja nastaje nakon raspada bivše države. Iako je u Jugoslaviji stanovanje bilo koncipirano kao “osnovno pravo na korišćenje stambenog prostora, a u oblast stanovanja su uvedeni mehanizmi samoupravljanja”, stambena politika u Jugoslaviji bila je izrazito specifična jer je funkcionirala kao kombinacija dvaju suprotstavljenih sistema, gdje se jedan zasnivao na sistemu distribucije, a drugi na principima ponude i potražnje. U Jugoslaviji je dakle funkcionirao specifičan oblik stambene politike gdje je stan ujedno bio sredstvo osobne potrošnje, ali i sredstvo koje pripada društvenom vlasništvu, a pojedincu se dodjeljuje na korištenje. Od 1956. dolazi do niza reformi od kojih niti jedna zapravo ne uspijeva riješiti problem stambene politike, a od 1965. gradnju stanova preuzimaju građevinske tvrtke i počinje uvođenje tržišnog mehanizma. To dovodi do toga da paralelno egzistiraju tržišna gradnja, kao i društveno usmjerena gradnja. Stambenu politiku pogađaju i drugi problemi: stanovi su dostupniji imućnijima, kao i bolje lokacije u gradu, oni koji su već u posjedu jedne nekretnine, mogu si priuštiti izgradnju ili kupnju druge, poput vikendice ili drugog stana. Što se tiče podstanara, za njih se nije puno toga promijenilo. Njihova su prava bila neregulirana kao i danas. 

Iako je, kao što možemo vidjeti, stambena politika u Jugoslaviji imala svojih problema te ideal nikada nije dosegnut, ona je barem načelno funkcionirala po principu egalitarnosti, te ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje. O stambenoj politici i stanovanju se kritički raspravljalo u znanstvenoj literaturi te se pri planiranju pokušavalo uključiti cijelu struku. Kao što, primjerice, tvrdi Tamara Buble u intervjuu o Novom Jelkovcu, kada se pogledaju stručni časopisi iz 1970-ih i ’80-ih “vidi se da je kvaliteta stanovanja bila jedna od ključnih tema o kojoj se kritički raspravljalo. Prostor je promatran na (…) sistemskom nivou, kroz grad kao cjelinu, zdrav okoliš i participaciju građana (…)”. Dobar je primjer i knjiga Stambena politika i stambene potrebe iz 1987. u kojoj sudjeluje cijeli niz stručnjaka – sociologa, urbanista, ekonomista – koji kritički sagledavaju stambenu politiku u Jugoslaviji do 1987. te daju niz primjera kako riješiti dane probleme. 

Stambena je pak politika Vlade Republike Hrvatske poslije 1991. skoro pa nepostojeća. Ona teži jedino i isključivo demontaži stambenog sustava naslijeđenog iz bivše države. Početkom ’90-ih ukinuta je uloga koju su radnička poduzeća imala u stambenom zbrinjavanju radnika, a društveni stanovi stavljeni su na otkup i prodaju kao da ljudi godinama iz plaća nisu izdvajali sredstva za te iste stanove. Pritom novac dobiven prodajom tih stanova nije vraćen u stambenu potrošnju. Politika je hektična, ovisna o izborima i promjenama vlasti svake četiri godine te kao takva uglavnom teži zbrinjavanju tek određenih društvenih skupina, poput branitelja, ili ublažavanju simptoma krize, poput slučaja sa švicarskim frankom kojem upravo svjedočimo. 

U novom broju Nepokorenog grada, međutim, možemo pročitati tekstove o dva kolektiva – Usina i Pametnija zgrada – koji su iznašli bolji način da se uhvate u koštac s trenutnim stambenim politikama i ponude daleko artikuliraniji način borbe. Ovdje govorimo o kolektivima i ljudima koji pokušavaju artikulirati pravo na stan, ne zbog želje za “imanjem (…) zbog mentalnog nasljeđa socijalizma”, već zbog toga što smatraju da je pravo na stan osnovno pravo svakog čovjeka. 

Južnoamerički samoupravljački arhitektonski kolektiv Usina nastaje kao posljedica implementiranja “samoorganizirane stambene politike zasnovane na participaciji i uzajamnoj pomoći” u prvom mandatu Radničke stranke u Brazilu. Kolektiv u izgradnju stambene jedinice uključuje one koji će u toj jedinici stanovati te tako radi na jačanju kolektivnog djelovanja. Svi ravnopravno sudjeluju u procesu izgradnje te sve odluke donosi kolektiv; obitelji koje će u određenoj stambenoj jedinici živjeti putem samoupravnih programa zapravo vode cijeli proces arhitektonskog rješavanja i gradnje vlastitog stambenog prostora. Tako obitelji sudjeluju u cijelom procesu izgradnje stambene jedinice – vikendom rade oni, a tijekom tjedna ugovorni radnici. Ovakvim načinom uključivanja obitelji u rad na gradilištu politiziraju se rod, hijerarhija, samoupravljanje i cijeli proces izgradnje – da nabrojimo samo neke. Nama i geografski i politički bliži primjer je onaj kolektiva Pametnija zgrada u Beogradu. Taj kolektiv iz Srbije pokušava ponovno definirati pitanje stanovanja koje je podložno kreditima koje rastu u nebo, bankama i građevinskim tvrtkama i investitorima koje djeluju kao posrednik između banaka i kupaca nekretnina. Pametnija zgrada jest stambena zadruga koja polazi od premise da je “način na koji se dolazi do rješavanja stambenog pitanja društveni konstrukt, a ne prirodno stanje”. U svom djelovanju kolektiv se susreo s problemom kojim je sve i započelo – marginalizacijom bilo kakve inicijative koja dolazi odozdo i koja bi mogla predstavljati prijetnju postojećem sistemu. 

No, kao i kolektiv Usina, i Pametnija zgrada tek je mikro strategija koja pokušava bar donekle reafirmirati drugačije načine rješavanja postojeće krize. Ono što nam predstoji jest vidjeti kako će se one razvijati na prostorima na kojima su nastale, te hoće li se se slične inicijative formirati i ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.