Na tribini će biti riječi o tome kako vratiti kvalitetu urbanog života u Zagrebu, oživjeti njegove prostorne politike, potaknuti veću građansku participaciju, ponuditi alternativna arhitektonska rješenja i zaustaviti privatizaciju javnog prostora kao oblika “akumulacije putem otimačine”.

Govore Ana Kutleša, Sonja Leboš i Saša Šimpraga. Urednik i voditelj je Tonči Valentić.

Tribina će se održati 23. ožujka u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat.

 

U njemu možemo iščitati predložak ponašanja u scenografiji elitnog turizma: nasmijani ljudi, složna vojska na usluzi svima koji su spremni postati dio statistike broja noćenja u ljetnoj sezoni. Zemlja raspjevanih sobarica, veselih mljekarica i ažurnih konobara. 

Ovakva propagirana sreća u servilnosti nije ništa novo i još manje neobično i, naravno, dio je jake propagandne mašinerije koja nas uči da i kad većina tvornica ugasi svoje pogone, rasformiraju se brodogradilišta, a sve obradivo zemljište pređe u ruke jedne do dviju korporacija, i dalje nema razloga za brigu ili pobunu: imamo razvedenu obalu! Plavetnilo mora postalo je sigurnosna mreža, moćno obećanje prosperiteta koje koketira s grandioznošću nacije u posjedu teritorija ljepšeg od svih drugih, buffer zona za sve što ima poći krivo. Zašto za tim plavetnilom ne bi, u četveroredu, svi kolektivno pošli u ovakvu nasmijanu i raspjevanu stvarnost?

 

Geografija reda i naredba sreće

Kako bi ostvarili propagiranu geografiju sreće, potrebno ju je planirati i na terenu. Za početak: marketing preuzima ulogu ideologije i obećava magični i predivni preokret stvarnosti u bajkoviti uređeni krajolik sa svojim jasno postavljenim redom i naredbom sreće, a urbanističkom planiranju dodijeljena je tek uloga postvarenja ovakve scenografije. Za ovakvu strategiju potrebno je svesti urbanizam na, kako to Lefevbre naziva, “developersko planiranje” tj. planiranje koje za temu ima samo priliku i obećanje trgovanja teritorijem, ono samo postaje robna vrijednost, sredstvo razmjene. Ova strategija, kao najniži od nazivnika svijesti o gradu, mora funkcionirati u simbiozi države (koja bi se u planovima trebala baviti nečim sasvim suprotnim ili, riječima Vladimira Mattionija, “…razvojem javnog standarda i javnih servisa”) i tržišta nekretnina. 

Plodove ove simbioze možemo čitati u planovima revitalizacije gradskih jezgri, poput bloka na Cvjetnom – koji predstavlja ništa više od poziva na privilegiranu potrošnju – potom u razvojnim planovima obale, poput golfa na Srđu i plana Brijuni rivijera, koji su konstruirani na dalekom obećanju, fikciji o dohotku koji konzumenti tog prostora ekskluziviteta donose. Država upošljava svoj golemi aparat u službu stvaranja ove mreže koju Lefevbre analizira kao mrežu: “špekulacije i ‘kreiranja’ kapitala špekulacijom zemljištem, potom investiranja kapitala u izgradnju, ponovnog špekuliranja zemljištem itd.” te konstruira fragilni sistem koji je “uvijek u opasnosti od pucanja”, jer sistem koji definira tip urbanizacije zatvorenog kruga špekulacije zemljištem nužno stvara “laž o prosperitetu servisiranu ovom mrežom”.  

 

“Istra – najprestižnija turistička destinacija Mediterana”, slogan sa stranice Brijunirivijera.hr

 

Toksično generiranje praznine možda je najviše vidljivo u Španjolskoj u kojoj, po krahu tržišta, ostaju vidljivi samo brojni uništeni krajolici, nikada nastanjeni golf resorti i suburbije. Zanimljiv je podatak da se u vrijeme nastanka plana Brijuni Rivijere (BR), model uvozio upravo iz Španjolske i njenog, tada je smatrano, uspješnog tržišta nekretninama, pa prve studije prostora obuhvaćenog ovim planom rade firme sa španjolskom adresom, THR Barcelona i Global Estudios iz Madrida.

Brijuni Rivijera

Najveći od navedenih razvojnih projekata na obali svakako je plan BR. Njegovi tvorci su istarski župan Ivan Jakovčić i sadašnji ministar turizma Veljko Ostojić. Za potrebe ovog projekta osnovana je firma istog naziva u 67 postotnom vlasništvu države i 33 postotnom vlasništvu županije. Projekt obuhvaća golemu površinu jugozapadne obale Istre, uključujući grad Pulu, a teritorij kojim operira su mahom bivša vojna područja koja su prešla u vlasništvo države ili gradova. Misija ovog projekta, kojeg kao razvojnu strategiju prihvaćaju sve vlade od 2000. godine naovamo, prema riječima njegovih tvoraca, jest kreiranje dohotka i radnih mjesta bez prodaje zemljišta. Međutim, u gotovo svih deset godina postojanja firme i svim sredstvima potrošenim na njeno poslovanje unatoč, ne samo da nije otvoreno ni jedno radno mjesto, nego nije izrađena ni nužna prostorno planska dokumentacija (poput opisa lokacije, analize postojeće dokumentacije, opisa postojećeg korištenja, opremljenosti prometnom i komunalnom infrastrukturom, valorizacije graditeljskog naslijeđa i krajobraza), a – prema riječima predsjednika UHA-e Hrvoja Hrabaka – jedina dokumentacija koju ovaj projekt posjeduje čine: “nastrani programski pokazatelji koji lokacije, koje mogu značiti blagotvornu rezervu za održivi razvoj turizma i drugih djelatnosti primjerenog opsega, u svrhu kratkoročne političke promocije pretvaraju u poligon za visokobudžetne resorte koji ne mogu imati zatvoren čak ni poslovni plan, da o urbanoj diskrepanciji i isključenosti i ne raspravljamo”. Sve što imamo je, zapravo, marketing koji orkestrira državni aparat (u interesu privatnog kapitala), obećanje reda i naređenje sreće koju će gradu poput Pule, u kojem život postaje sve skuplji te kronično nedostaje posla i stanova, donijeti ovi razvojni planovi.  

Unatoč svemu, u ponovno izmijenjenom sastavu vladinog povjerenstva za plan Brijuni Rivijera sjede najnoviji premijer, njegov potpredsjednik kao i ministri graditeljstva i mora – dakle još jedan sastav vlade spreman ovaj “paket” teritorija ponuditi tržištu. U jesen 2011. objavljen je natječaj za tri lokacije u sjevernom dijelu pulske luke, da bi nova vlast natječaj za dvije, Pinetu i Hidrobazu, odgodila, a 16. siječnja 2012. otvorila ponude za treću, Sv. Katarina-Monumenti, na osnovu natječaja koji ne pretpostavlja ništa drugo do prodaju bivših vojnih područja na 66 godina bez stvarnog programa i ograničenja ulagačima poput Danka Končara (koji je, prema ocjeni povjerenstva, dostavio jedinu potpuno valjanu prijavu na ovaj natječaj), kojeg smo kao ponuđača već mogli susresti u propalom natječaju za privatizaciju brodogradilišta. Nastupio je još jedan period u dugotrajnoj utakmici odgađanja, fikcija u kojoj resursi postaju tek jamac kreditima, tj. ulog u špekulativnom poslovanju za daljnje generiranje profita o kojem najjasnije govori slučaj Srđa gdje su, prema riječima Đure Capora: “Zemljište koje su jeftino kupovali na Srđu, založili kod banaka i taj novac koristili za daljnju kupovinu zemljišta i financiranje projekta”.

“Stvoriti uvjete za provedbu i upravljanje Brijunskom rivijerom kao cjelovitim turističkim resortom”, slogan sa stranice Brijunirivijera.hr

 

Odgađanje realizacije postalo je opće mjesto u istarskoj svakodnevici i malo tko još vjeruje da će se ovaj megalomanski projekt uistinu i ostvariti, ali i vrijeme počeka ima svoju visoku cijenu. Za početak riječ je o stagnaciji najvećeg istarskog grada čija je polovina obale efektivno pod ključem, a stvarne potrebe na terenu blokirane obećanjem budućeg razvoja. U ime ove fikcije visokog turizma raspravlja se i o premještanju (ili pak prodaji) uspješnog brodogradilišta Uljanik, a pokušaj proizvodnje na samim bivšim vojnim područjima nedozvoljen je i gurnut u ilegalu, dok se rasprodaja zemljišta potpuno neutemeljeno povezuje sa otvaranjem novih radnih mjesta. Potom u sustavnom zastrašivanju svih koji se ovom projektu protive ili pak surađuju s takvima – prvo putem propagandnog aparata koji ovakvu strategiju zagovara kao jedinu moguću a njene protivnike proziva za opstrukciju napretka, zatim otvorenim prijetnjama, pa i dijeljenjem otkaza svima koji unutar medijskog prostora, u koji spadaju i fasade grada, pokušaju govoriti o nelogičnostima ovakvog plana (kao u slučaju otpuštenog novinara Glasa Istre, Zorana Angeleskog). Tako, dok se političke elite nadmudruju tko će prvi uručiti plaketu lažnog prosperiteta, ili pak teritorijem osigurati zalog na tržištu kredita, građani bivaju lišeni kako učešća u planiranju, tako i sadašnjeg te budućeg korištenja ovako izmijenjenog prostora sa samo tri do četiri po planu označena koridora za pristup obali koja čeka svog kupca. Jedini gori scenarij od ovog statusa quo bila bi upravo provedba ovog megalomanskog plana isključenja koje trenutni ministar turizma, Veljko Ostojić, u izjavi iz 2003. nesvjesno sasvim precizno definira riječima: “nema zatvorenih resorta, pitanje je samo može li si netko nešto priuštiti ili ne”. 

 

Pravo na grad koji proizvodimo

Navedeni razvojni planovi samo su dio procesa inherentnog današnjem gradu, procesa koji se provodi uz manje ili više ustupaka njegovim građanima, a u kojem se proizvodnja izmješta na cjelokupni teritorij grada posredstvom tržišta nekretnina, tržišta koje formira svoju vrijednost na osnovu eksternih faktora: privlačnosti, imidža, prirodnih resursa. Za proizvodnju ovih faktora potrebni su građani, ili pak oni pripadaju svima poput prirodnog bogatstva kao što je more. Dakle, život grada, njegov oeuvre, ulica, trg i svi javni servisi proizvode ovaj višak vrijednosti (u pojednostavljenom obliku vidljiv u marketinškim pothvatima poput onog turističkih spotova) potreban kapitalizmu da se reproducira i, naravno, kako to već u kapitalizmu biva, ova vrijednost ne vraća se onima koji su je stvorili. Ono što bi danas nazvali pravom na grad bilo bi upravo pravo na raspolaganje tako stvorenim viškom vrijednosti, tj. drugačije operiranje vrijednostima koje proizvodimo, a budući da ne postoji institucionalni mehanizam planiranja kroz koji bi ovakav proces mogao biti uspostavljen, potrebno je kreirati uvjete koji imaju mogućnost generiranja novih društvenih odnosa, tj. izmjestiti planiranje iz postojeće reducirane dinamike kapitalizma uvođenjem seta drugačijih operacija.  

Za početak potrebno je otvoriti napuštene prostore. Ovi prostori imaju potencijal da omekšaju granice diskrepancije koja se stvara rigidnošću službene namjene prostora i novih potreba fleksibilne proizvodnje i posljedično ulogu u stvaranju zajedničkog prostora u gradu koji pripada svima koji u njemu žive, koji bi mogli stvoriti uvjete za ispunjenje svojih političkih, društvenih, ekonomskih i ekoloških želja blokiranih postojećim mehanizmima operiranja gradom, te istovremeno na sebe preuzeti solidarnost i zajedničke dužnosti.  

Proces kreiranja zajedničkog prostora trenutno je blokiran oprekom privatno-javno kao dvama jedinim subjektima sistema, a posljedično i jedinim kategorijama urbanističkih planova. Izlazak iz dijalektike kapitalizma moguć je samo ukoliko uspijemo stvoriti prostore koji izmiču logici prisvajanja i postaju prostori koji više nisu samo proizvod nego i sredstvo proizvodnje.  

“Biti nositelj gospodarskog razvoja Istre i Republike Hrvatske i ostvariti visoku kvalitetu turizma Istre”, slogan sa stranice Brijunirivijera.hr

 

Kako bi krenuli u smjeru definiranja djelovanja u gradu,  2008. godine u Puli je napisana tzv. Pulska deklaracija koju potpisuju Pulska grupa, Hackitectura.net iz Seville i Observatorio metropolitano iz Madrida, koja postavlja osnovne uvjete za razvoj grada koji idu mimo sadašnjeg neizdrživog odnosa napetosti i destrukcije. Deklaracija se sastoji od četiri točke, četiri preduvjeta bez kojih grad možemo nastaviti zamišljati samo u okvirima nametnute servilnosti i naređenja sreće utjelovljenih u propagandnoj mašineriji. Ove četiri točke početni su uvjeti u procesu oslobođenja prostora i onih vrijednosti koje na njemu stvaramo, nove urbanizacije koja ne pretpostavlja finalitet već otvorenu strukturu koja gradi nove i pravednije odnose.  

Prva točka deklaracije jest pravo na mobilnost definirano kao pravo na pristup, zauzimanje, upotrebu i stvaranje novih prostora. Potom fleksibilnost organiziranja, koja podrazumijeva fleksibilnost koja prkosi administrativnom urbanizmu zasnovanom na dugogodišnjim projekcijama namjene, početak procesa sudjelovanja građana u planiranju koji bi istinski omogućio odlučivanje u gradu. Treća točka pretpostavlja prisvajanje alata za razvijanje teritorija u skladu sa vlastitim načinom života. Moramo prisvojiti alate za proizvodnju fizičkog prostora (samogradnja), društvenih mreža (samoorganizacija) i protoka informacija. Posljednja točka deklaracije jest nužnost stvaranja grada mnogih ekologija, jer je sustav tim stabilniji što je raznolikiji, pa tako mentalna ekologija može izražavati različite subjektivnosti, društvena ekologija može graditi nove društvene odnose, ekologija okoliša može razvijati razne oblike života, ekologija vremena može uvesti drugačije poimanje temporalnosti, ekologija produktivnosti može dovesti do priznavanja mnoštva različitih oblika produkcije koji se već danas naziru…

 

U Puli već dugo traje preuzimanje i borba za otvaranje napuštenih prostora u kojima se već stvaraju (kao i borbom samom) vrijednosti koje izmiču rječniku kapitalizma. A što se Brijuni Rivijere tiče, ovaj projekt i njegove tvorce treba nazvati onim što uistinu i jesu: kriminalnom organizacijom koja se potpomaže mafijaškim metodama zastrašivanja svojih neistomišljenika. I treba je pod hitno rasturiti.

—

Pulska grupa je neformalna skupina arhitekata koja od 2006. godine potiče samoorganizaciju građana kao alternativu privatizaciji grada. Uz autoricu teksta Ivu Marčetić, članovi grupe su i Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović, Helena Sterpin i Edna Strenja. Rad grupe je prezentiran u Puli, Rijeci, Zagrebu, Istanbulu, San Sebastianu, Maastrichtu, Ljubljani, Milanu i Veneciji, kao i na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Bariju 2008. te na Bijenalu suvremene umjetnosti u Triani 2009. godine. 2008. godine je grupa proizvela “Crveni plan Pule” kao korak u istraživanju neformalnog  urbanizma Pule. Iste godine grupa izdaje novine <> u kojima se opisuje kronologija političkih događaja vezanih uz demilitarizaciju Pulskog zaljeva, te mapu “Plan Mediterraneo” koja prikazuje projekte za obalu južne Istre, suprotne službenim planovima turističke eksploatacije. Ljeta 2009. godine grupa organizira međunarodnu konferenciju “Grad Postkapitalizma” u Puli, a jedan od rezultata tog susreta je “Pulska deklaracija”. Među posljednjim aktivnostima kojima se grupa bavi je sudjelovanje njenih članova u građanskoj inicijativi za Muzil “Volim Pulu” čiji je cilj otvaranje i korištenje bivše vojne zone Muzil u Puli. Grupa se bavi sustavnim promišljanjem i kritikom urbanističkih, arhitektonskih i prostornih planova. Intervju s Pulskom grupom objavljen sredinom 2010. godine možete čitati ovdje. 

Ukoliko se slažte s inicijativom aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST te i sami želite podržati postavljanje novih klupa u Doljnjem gradu, potpišite peticiju koja se nalazi na ovom linku. 

Podsjećamo, aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST projekt je višestrukih društvenih ciljeva kojemu je prije svega svrha angažirano interdisciplinarno promišljanje umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Ciljevi projekta obuhvaćaju refleksiju na postojeće umjetničke prakse u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do danas u javnom prostoru grada Zagreba, poticanje suvremenih umjetničkih praksi u javnom prostoru i brige za kulturnu baštinu, organizaciju tribina stručne, ali i šire razmjene unutar civilnog društva te zagovaranje zakonske regulative o 1% za podršku umjetnosti u javnom prostoru po uzoru na zapadne zemlje. 

P.N. / Izvor: 1POSTOZAUMJETNOST

 

Aktivisti Incijative odmah su počeli sa zajedničkim akcijama uređenja prostora te s različitm programima. Inicijativu su podržali brojni Novosađani, ali i brojni drugi pojedinici i organizacije.

Podržite ovu inicijativu: potpišite peticiju,  pošaljite pismo potpore, posjetite ih i izvedite neki program, donirajte hranu, namještaj ili nešto novca. Ukoliko ste zainteresirani, javite se na ovu adresu.

Pogledajte i dokumentarac Otvorene kasarne u kome možete doznati više o ovoj novosadskoj inicijativi, ali i kako su se osvajale kasarne u Ljubljani ili Puli.

Inicijativa za Društveni centar je društveni pokret koji se bori za stvaranje Društvenog centra koji, ističe se na službenim stranicama Inicijative, počiva na vrijednostima “solidarnosti, društvene jednakosti, individualne slobode i uzajamne podrške, građanskog aktivizma – aktivnog doprinosa lokalnoj i široj zajednici te otvorenosti.

Izvor: POGON