SPID-ov program usmjeren na bavljenje sadržajnim elementima scenarija. “Imenujući platformu po Zori Dirnbach, doajenki domaće scenaristike koja je, osim toga, radila i kao urednica i novinarka, te čiji je rad bio prožet snažnim antifašističkim duhom, ovim programom lokalnoj scenarističkoj sceni želimo omogućiti edukaciju u polju ljudskih i radničkih prava, ženskih, LGBTIQ i prava drugih manjina, politika identiteta, feminizma, politika obrazovanja, socioekonomske nejednakosti i klimatske pravde”, navode u službenom priopćenju.

Cilj programa je da odabrani autori i autorice dobiju mogućnost da svoje scenarije, koji se dotiču nekih od navedenih tema, razvijaju u suradnji s istaknutim humanističkim znanstvenicama, aktivistkinjama i istraživačicama koje su angažirane kao mentorice u sklopu programa: Marijom Brajdić Vuković, Eminom Bužinkić, Mašom Grdešić, Ivom Marčetić, Barbarom Matejčić, Marijom (Maruškom) Miletom te Karlom Lončar.

Poziv je otvoren za sve članice i članove strukovnih udruga u polju scenaristike, kao i studentice i studente dramaturgije i filmske režije umjetničkih akademija.

Za prijavu je potrebno ispuniti formular dostupan na stranici projekta, poslati scenoslijed, treatment ili scenarij, pismo motivacije za sudjelovanje u programu, uz obrazloženje odabira mentorice te plan istraživanja.

Za sudjelovanje u programu bit će odabrana dva autora odnosno autorice koji će tijekom pet mjeseci trajanja programa imati obvezu minimalno pet radnih susreta sa mentoricom po vlastitom izboru. Sudjelovanje u programu honorirano je stipendijom u ukupnom iznosu od 1100 eura bruto. Po završetku programa, odabrani autori i/ili autorice predat će novu verziju scenoslijeda, treatmenta ili scenarija te izvještaj o radu u sklopu programa.

Detaljnije informacije moguće je pronaći na stranici projekta ili zatražiti putem maila.

Rok za prijavu je 1. lipnja.

Povodom nadolazećih, prijevremenih parlamentarnih izbora koji će se održai 11. rujna, javnosti upućen #LGBTproglas2016 u kojemu se ističe da šutnja o problemima hrvatske LGBT zajednice neće i ne smije proći bez prikladne reakcije. 

“Mi, nižepotpisane građanke i građani Republike Hrvatske”, stoji u proglasu, “odbijamo mogućnost da cijela predizborna kampanja u kojoj se odlučuje o budućoj zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u RH prođe uz šutnju i ignoriranje problema hrvatske LGBT zajednice i pitanja koja se tiču LGBT ravnopravnosti u društvu i zakonima”. 

Proglas je do sada potpisao niz građana i građanki, novinara i novinarki, sveučilišnih te kulturnih radnica i radnika,  ukratko, svi oni koji misle da prava LGBT zajednice moraju biti u političkom i društvenom fokusu, a njegov tekst se nedvosmisleno suprotstavlja “demoniziranju i omalovažavanju LGBT sugrađanki i sugrađana, istospolnih obitelji i LGBT prava”.

“Suprotstavljamo se stavu da su LGBT ljudi manje vrijedni u odnosu na heteroseksualnu većinu, kao i tome da ostvarenje LGBT ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj ikoga ugrožava, pa i one koji se trenutno tomu neutemeljeno, zbog straha, neznanja ili predrasuda, protive. Sve pobjede hrvatske LGBT zajednice u proteklih 15 godina, otkad se u našoj Republici sustavno kroz aktivizam i građanski angažman radi na poboljšanju LGBT prava, ujedno su i pobjede čitavog hrvatskog društva, koje je tako postalo slobodnije, ravnopravnije i otvorenije”, ističe se dalje u proglasu.

Upozorava se i na naročito tešku situaciju u kojoj se nalazi LGBT mladež, koja se obrazuje u javnim školama iz kojih gotovo polovica učenika izlazi s izrazito homofobnim stavovima, odnosno smatraju da je homoseksualnost bolest: “To je zastrašujući podbačaj hrvatskoga školstva, koji se u sljedećemu mandatu Vlade – neovisno o tome tko će je predvoditi – mora hitno ispraviti, ne samo zbog ugroze koju predstavlja za sve LGBT građane RH, nego i zbog toga što se znanstvene činjenice ne smiju stavljati u drugi plan u odnosu na predrasude, mržnju i dogme”.

Na kraju se proglasa direktno apelira na lokalnu LGBT zajednicu da izađe na predstojeće izbore i onemogući pretvaranje Hrvatske u, kako se kaže, “neliberalnu demokraciju”. 

Mišljenje o tome ima internetski tehničar dok zubima skida navoj sa žice i nerazumljivo fuflja. Mišljenje o tome ima prodavačica u pekari dok briše ruku o kutu. Mišljenje o tome ima teta na blagajni dok vraća novac, kao i taksist koji me prošle nedjelje po nemilosrdnom pljusku vozio s Vrbika i koji je usput komentirao kako su ceste masne jer predugo nije bilo kiše. Mišljenje o tome ima konobar u lokalnom kafiću dok reže limun na kriške, i vozač tramvaja broj sedamnaest dok čeka zeleno svjetlo, i medicinska sestra u domu zdravlja dok traži karton, i lokalni dimnjačar, i kondukter u vlaku, i službenica u banci, i čistačica u kazalištu, i studentica u fotokopiraoni, i otac i majka i sestra i sestrin muž. Jedna osoba koja o tome zapravo nema mišljenje jest moj nećak star točno petnaest dana. Neki od njih na svojem mišljenju inzistiraju. Neki šute i pokazuju što misle mijenjanjem programa kad se na TV-u to povede kao tema. Svi imaju mišljenje o “pederima koji bi sad još i brak”. Iako bi za sve uglavnom bilo bolje da ga nemaju. 

Najvažnije je stvoriti štit, nešto kao suspenzor od kojeg se sva ta mišljenja odbijaju kao kugla u fliperu od svojih prepreka. Problem je jedino to što u ovom uzavrelom trenutku nikad ne znaš gdje te mišljenje o tome može dočekati i udariti u glavu. Metaforički, još uvijek ne i doslovno, i to samo zato što si učinio sve da izbjegneš doslovnost udarca, da ga, ni malo manje neugodnog, zadržiš na razini mišljenja. Strategija svakodnevnog bivanja svodi se, dakle, na pronalaženje načina kako izbjeći udarac. Prije svega, ne pitaj za mišljenje, potom, ne očekuj afirmativnost, ne traži razumijevanje, ne ulazi u raspravu. Ali sve to i dalje neće te zaštiti od tuđeg mišljenja. 

A kako rekoh, svi, baš svi o tome imaju stav i to, najčešće, negativan.

U životu sam samo jednom dobio batine. Mislim na batine kao bezrazložni napad na ulici koji nisam očekivao, koji nisam slutio, na koji nisam bio spreman i kojemu nisam znao razlog, pa je tim više bio bolniji. U rano ljeto devedeset i osme. Imao sam dvadeset godina. Prošao sam pobunjeničku fazu rane adolescencije. Nisam provocirao. Prva je značajka zrelosti sposobnost izbjegavanja sukoba. Ali ponekad zrelost samo jedne strane, nije dovoljna. Opisat ću te batine kao scenu u scenariju, s odmakom, jezikom koji briše svaku subjektivnost i nudi samo informaciju. 

Dan. Eksterijer. Ulica grada u provinciji. Izlazim iz knjižare u kojoj sam kupio neke olovke, blokove i bilježnice. Sve to nosim ispod ruke. Na potezu između knjižare (koje danas više nema) i pravoslavne crkve, s terase obližnjeg kafića netko nešto dovikne. Ja se ne obazrem. Ista osoba ponovo nešto dovikne, okrenem se i vidim dvojicu kako sjede i ispijaju pivo iz boce. Odjeveni su u isprane radne hlače s naramenicama. Ne poznajem ni jednog. Taj koji je doviknuo nastavi govoriti i kaže: Dođi malo tu. Ja okrenem glavu, ignoriram njegov poziv i nastavim dalje. Nekoliko trenutaka kasnije, osjetim neočekivani udarac u potiljak, potom kako me netko jednom rukom zgrabi za kosu a drugom udara. Padnu mi naočale na koje uslijed tog navlačenja stanem i polomim ih. Sve što nosim u rukama raspe se po zemlji. Uglavnom papiri i olovke. Ne vidim kuda stajem pa i po tome gazim. Sve to traje kratko. Nekoliko subjektivnih i objektivnih kadrova, dok ne pritrči drugi što je sjedio za stolom i odvuče ovoga koji me mlati. Za vrijeme dok me mlati pokušavam zaštiti glavu i shvatiti što se događa. Branim se i mislim, istovremeno. Kao da bi racionalizacija i mogući razlog mogli zaustaviti njegov bijes. Možda sam napravio neki izraz lica koji ga je isprovocirao. Možda sam ga isprovocirao nekom nesvjesnom gestom ruke. Možda sam trebao biti pristojniji. Možda sam trebao prići kad me već zove, odgovoriti na tu najgoru od svih zlostavljačkih rečenica “Dođi malo tu”, odvratnu rečenicu koja žrtvu zove da sama priđe. Nisam prišao, pa je on prišao meni i pokazao mi da sam trebao biti poslušniji i odazvati se njegovom zlostavljanju, pristati na zlostavljanje, jer on kao većina na to ima pravo. Tako ga je odgojilo društvo, tako je naučio u školi, u toj su ga ideji podržali roditelji. Slobodno ga pozovi pa ga preispitaj, tako su mu govorili. On ti mora odgovoriti. Društvo te u tome podržava, rekli su mu dok su ga odgajali. I društvo ga je tog podneva stvarno podržalo. Dok je trajala opisana scena, prolaznici su išli svojim putem kao da se ništa ne događa, kao da se upravo tu ne događa jedno udaranje šakom u glavu bez ikakvog razloga, ili barem razloga koji nije jasno izrečen, nego je samo jasno mišljen. Ali svi su znali što je razlog, i ja kojeg je mlatio, i on koji je mlatio. Možda je čak prosiktao razlog, ali ja ga nisam čuo. Čuo sam psovanje i grmljavinu koju je proizvodilo moje prestrašeno tijelo. 

Izvukao sam se iz tog prebijanja bez velikih ozljeda. Glave natučene i natečene od povlačenja za kosu. Izudaranog trupa. Razbijenih naočala. Ogrebene ušne resice. Ništa strašno. Nisam otišao čak ni napraviti prijavu na policiju. Skupio sam razbijene naočale, izgažene bilježnice i olovke, i otišao popiti votku u jedan od kafića. Od svega se sjećam da mi je konobar votku poslužio s nekoliko zrnaca kave, a meni se to činilo kao jako dobra ideja. 

Ozljede nisu bile spomena vrijedne, ali mjesecima kasnije, pa i godinama, pokušavao sam pronaći razlog tom prebijanju. Kako nisam mogao shvatiti što bi nekome nepoznatom mogao biti razlog za napad, razlog sam neprimjetno prebacio na sebe. Mislio sam, da mora biti nešto u meni, neka iritantna sitnica koja je tog tipa dovoljno i s pravom iziritirala da me prebije dok ne činim ništa nego samo prolazim ulicom. 

Govorio sam da ne znam zašto sam dobio te batine, dopuštajući time mogućnost da razlog mora postojati i proizlaziti od mene, samo ga ja nisam svjestan. Pokušaj da pronađem razlog koji bi opravdao tu besmislenu situaciju, nečiju potrebu da nekome drugome fizički naudi, pa makar i ja bio razlog, bila je jedina prava posljedica tih batina koja je najduže zacjeljivala. 

Jer razlog naravno, nije postojao. Razloga nije bilo. Razlog nisam bio ja. Razlog je bio tamo, u glavi tog tipa. Razlog je bila njegova potreba da utvrdi pozicije primitivne većine i inferiorne manjine o kojoj on ima pravo odlučivati, koju ima pravo kazniti, kojoj ima pravo pokazati gdje joj je mjesto i koja su joj prava. 

Te davne batine, koje, kao i mnoge druge ružne stvari pripadaju devedesetima, bile su prva naznaka što će, između svih drugih stvari, biti socijalni sadržaj moji dvadesetih i  tridesetih. Kakve će mimikrične forme uvijenog političkog diskursa zakrabuljenog u lažnu frazeologiju nacional patriotizma i demokratskih prava ponižavanje poprimiti, nisam znao. Da će razina rasprave na temu prava manjina ostati ponižavajuća, u to sam bio siguran. Nisam imao nikakvih iluzija da će država (koja bi to morala), zakon (kojem je to dužnost), ustav (u kojem je to upisano) oformiti afirmativan, jasan i nepokolebljiv stav prema poziciji pripadnika LGBT populacije. Niti danas nemam tu iluziju, jer prepoznajem istu matricu netrpeljivosti koja je u mom slučaju simbolički inicirana vrlo konkretnim batinama. Danas to nisu, doslovno batine, ali umjesto batina pokrenut je mehanizam mišljenja. Odjednom, svi imaju o tome stav. Mišljenje je dobro. Društvo treba poticati na donošenje stava, kreiranje mišljenja, i pravo da koriste mehanizme koje im omogućuje demokracija. 

Naravno, svako pravo na mišljenje i odluku, svako korištenje prava propisanih ustavom, pa i prava na raspisivanje referenduma imaju smisla samo i jedino ako im je krajnji cilj afirmacija, podrška, uključivanje i prihvaćanje. Odnosno, da citiram nedavno preminulog srpskog intelektualca i pravnika Srđu Popovića: demokratski procesi imaju smisla samo ako imate i obrazovane birače koji umeju da misle. Dodat ću: koji umiju misliti dalje od sebe, koji umiju misliti o afirmaciji prava drugog kao afirmaciji vlastitih prava, koji drugima pravo ne uskraćuju, nego omogućuju. 

Hrvatsko se društvo u svojem poimanju demokracije i ljudskih prava nadulo kao veliki, konzervativni, brkati otac kojem u sjeni stoji politika u ulozi pasivne majke koja samo šuti i gleda i po potrebi pomiruje. Borila bi se ali nije sigurna što točno misli i ne zna kako bi najbolje zaštitila svako od svoje manjinske djece. A otac za to vrijeme divlja, udara šakom o stol, izbacuje iz kuće, prijeti, određuje što će i kako biti i pušta svoje konzervativne i nasilne prijatelje da kroje ustav.

Upravo danas, dok ovo pišem, vijesti kažu da je Saborski Odbor za Ustav jednoglasno prihvatio amandmane HDZ-a na prijedlog odluke o raspisivanju referenduma na zahtjev građanske inicijative ‘U ime obitelji’, po kojima će građani na referendumu 1. prosinca odlučivati o samoj izmjeni Ustava, a ne samo o pokretanju ustavnih promjena, kako je to ranije planirano. Bez pomoći stručnjaka za Ustav HR ne bih znao objasniti preciznu razliku između same izmjene ustava i pokretanja ustavnih promjena. U oba slučaja radi se o ograničavanju ljudskih prava. Za ustavna pitanja nisam stručnjak, ali mogu vam reći kakav je osjećaj. 

Kao batine. 

Referendum ostavlja isti osjećaj je kao gore opisane batine. 

Kao da vas netko prebija a vi nikako ne možete shvatiti zbog čega. Bilo da dobijete jedan šamar ili vas propisno prebiju, svakog dana netko vas ima potrebu poniziti. Eto, takav je osjećaj. I taj osjećaj poniženja ne raste samo jačanjem otrovne frekvencije nazadne udruge građana ujedinjene pod egidom U ime obitelji. Potreba da vas ponižavaju oduvijek je prisutna, sakuplja se desetljećima kao talog svakodnevice na svim njezinim razinama, od tiskanih i elektroničkih medija, javne televizije, konzervativnih stavova vladajuće koalicije, primitivnog diskursa oporbene koalicije, autizma zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, licemjerja crkve, institucija, škola, udruga, profesora, učitelja, prijatelja, šire obitelji, pa sve do roditelja, braće i sestara. Svi oni ponižavaju svatko na svoj način, a prilika i načina da vas se ponizi ima bezbroj. Razmišljam kako bih točno opisao osjećaj referenduma kao batina; kao direktni udarac šakom u lice ili kao polagano savijanje ruke dok se ne slomi. Manje od toga nije. 

Treba znati jedno. Uopće nije presudno da se istospolna zajednica zove brakom, ali je bitno, ne zbog braka samog, već zbog principa. Dakle, ovdje je problem imenovanja tek sekundaran. Primarni je problem ideja da se raspisuje referendum da bi se određenoj socijalnoj skupini, manjini, onemogućilo da svoju zajednicu formalno definira onako kako želi. Dakle, problem je u ideji da netko želi onemogućiti nekome da zajednicu dvoje ljudi imenuje onako kako želi, u ovom slučaju postojećom definicijom braka. Problem je da se u definiciju braka unese šire polje značenja. Problem je da brak bude i više od onoga što je bio do sada, da uključuje više od onoga što je uključivao. Problem je zapravo u ideji mogućeg socijalnog progresa. 

Draga većino, kretati se naprijed, evoluirati u mišljenju i stavovima nije lako. Napredak traži misleći subjekt, traži angažman, traži empatiju, traži etičnost, traži spremnost na razumijevanje, traži iskreno vjerovanje u jednakost, traži da drugoga na trenutak stavite ispred sebe i da ga pokušate razumjeti. Bez toga ne ide. I sve to morate sami, jer nitko to neće i ne može umjesto vas. 

Zato ja pokušavam razumjeti vas koji se spremate glasati ZA prijedlog da se u Ustav unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Razumijem vaš strah, paniku, neznanje, ljutnju i osjećaj nesigurnosti koji u vama izaziva ideja napretka. 

Ljuti ste jer i sami osjećate da godinama već nemate nikakav drugi izbor, ništa si ne možete priuštiti, ne pamtite kada ste zadnji put negdje putovali, nekoga upoznali, otišli na večeru, kada ste zadnji put uspjeli pobijediti otupljujući osjećaj lijenosti, kada ste poradili na sebi, dodatno se obrazovali, informirali se, omogućili si da naučite nešto novo. Zakidali ste sami sebe zbog nejasne pasivnosti u vama samima, i referendum je idealna prilika da budete bjesni i pokažete u što vas je taj vaš ne-rad na sebi pretvorio. 

Nemojte. 

Pogotovo svojem bijesu ne izlažite manjinu koji vas iz te obamrlosti žele probuditi traženjem vaše podrške. Ma koliko vam bili nepodnošljivi, i ma koliko vas bilo strah napretka. 

I mene je strah, da šansu za mali napredak propustimo zbog straha ili neznanja.

Razlog vašoj odluci da se odlučite protiv koraka naprijed i glasate ZA, možda mogu biti ja ili netko tko vas neopisivo iritira svojim pripadništvom manjini koja vas iritira još i više od mene ili nekog drugog pojedinca ili pojedinke, jer zašto biste se bavili pravima manjine koja vas ni na koji način ne ugrožava, čija prava u rukavicama možete kontrolirati diskriminativnim ustavom čiji su problemi tako neopisivo daleko od svega onoga što čini vašu obitelj, vaša uvjerenja, vaše probleme, vaš život. 

S druge strane, razlog da glasate PROTIV prijedloga možda vam je bliže no što ste mislili. Siguran sam. Samo se okrenite oko sebe. Pogledajte svoju obitelj i svoje prijatelje. To oko vas, najbliskiji su vam ljudi koje imate u životu. Dobro pogledajte one koje volite i netko od njih bit će razlog zašto trebate glasati PROTIV prijedloga da se u Ustav unese definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Do datuma referenduma još su tri tjedna. Samo obratite pažnju na one zbog kojih ste spremni mijenjati se, i imat ćete razlog glasati PROTIV.

Tekst je objavljen u emisiji Praskozor Trećeg programa HR-a 11. studenog, a prenosimo ga uz suglasnost autora.

Foto: Tomislav Medak

Nekad bih bio najsretniji kad bih mogao prespavati neke sekvence života ili periode koji su naprosto neizdrživi za moje cerebralne i emocionalne kapacitete. Gungula oko referenduma kojim se dijelu stanovništva kojem i sam pripadam uskraćuje neka buduća bračna jednakost, jedan je od takvih “političkih trenutaka”. Međutim, takav priželjkivani ignorantski stav tek je sebična privatizacija cijele situacije, glas očaja uslijed obasutosti nedorečenim stavovima koji dolijeću sa svake strane u svakom trenutku dnevne rute: od penzionera u parkovima preko nepodnošljivo glasnih srednjoškolaca u ZET-ovim prijevoznim sredstvima do teta u dućanu. Još samo moja mačka nije izrekla stav.

Teško se u takvim trenucima oduprijeti klasičnom liberalnom zgražanju nad klerikalnim obiteljaškim inicijativama i iznenađujući visokoj podršci opće populacije. Zgranutost spoznajom da živimo u društvu koje ne sačinjavaju samo tranzicijske kreativne i građanske klase iz užeg centra glavnog grada koje su već davno raskrstile s emancipacijom pedera i lezbi, kratkog je daha, ali i odraz dugoročne političke neinventivnosti koja ne želi sagledati aktualnu situaciju partikularne društvene skupine i regulacije njenih prava u jednom širem društveno-političkom kontekstu uzimajući njegove sistemske aspkete u obzir. Nije stoga ni čudno, imajući na umu jezično-političke reperkusije ekonomskih putanja i “političkog razvoja” zemlje posljednih dvadeset godina, da se cijela priča oko referenduma svela na sraz građana u kojoj se Građanskoj inicijativi U ime obitelji jedino adekvatno i koordinirano suprotstavila ad hoc inicijativa Građani glasaju protiv koju sačinjavaju različite udruge civilnog društva. Naravno, liberalna teorija države dala nam je svima luksuz da se osjećamo i nazivamo građanima, vješto skrivajući strukturalne razlike uspostavljene restauracijom kapitalizma od osamdesetih naovamo dovevši nas do momenta kad će građani pred građane postaviti zahtjev kojim se realno, nama građanima u budućnosti uskraćuju da uđemo u građanski brak. 

Dugogodišnja stožernica takve građanske Hrvatske, sada inoministrica Vesna Pusić na očiti kaos koji je zavladao usred loptanja premijera i Ustavnog suda, odgovorila je lakonski, “sad je red na građanima”. I doista je red na građanima, ali kojim građanima i kakav to red? Iza tih građana, kao i iza otrcane floskule o pravnoj državi, ali i iza pilatovskih priopćenja Ustavnog suda krije se određeni sistem, određeni kontinuitet politika. Formalna demokracija se tom izjavom, kao i izjavama “suprotne strane” svela tek na proceduru, na izbor u eksperimentalnim uvjetima tranzicijske kaljuže. Dosadašnje iskustvo života u liberalnoj demokraciji uči nas da su ti judikati formalne demokracije, kao i odluke građana (ili uvjeti u kojima su one donesene) uvijek tumačeni i “zrihtani” selektivno i prema potrebama i zamislima političke elite koja je uostalom taj Ustav i napisala i čiji je politički smjer stvar kontinuiteta od osamdesetih naovamo.

Pravni dokumenti ne nastaju u povijesnom vakumu niti su izraz nekih metafizičkih težnji, a bome ni najviša instanca – u našem slučaju Ustavni sud – nije lišena dnevnopolitičke pragmatike. Kao što kanadska politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood napominje u svom tekstu o civilnom društvu i kapitalizmu, “veliki” dokumenti zapadne povijesti nastajali su upravo da bi tekstualno i pravno utvrdili određene društvene nejednakosti: od Magne Charte iz 1688. pa do toliko pravno fetišiziranog američkog ustava. A svaka promjena bila je izraz velikih političkih tektonika i socijalnih borbi skupina marginaliziranih, podređenih ili eksploatiranih sistemom kojeg je taj dokument regulirao i legitmirao. Jednaka je stvar s domaćim temeljnim dokumentom koji je toliko puta (s)kršen u onoj prvoj rečenici prvog članka prema kojem je RH “demokratska i socijalna” država, nikad ne naišavši, nažalost, na koordiniran otpor razjedinjenih i birokratiziranih sindikata i fragmentiranih društvenih skupina. Socijalna država koja je upisana u Šeksove temelje državnosti, dvadeset godina sustavno je devastirana i detronizirana neovisno koja strana parlamenta držala većinu. Pritom se u toj hinjenoj igri prijestolja stvaraju građani koji će sutra odlučiti i zaokružiti ZA, ne iz puke obijesti jer ne mogu Vesnu Pusić vidjeti nacrtanu, ne iz neobjašnjive mržnje prema pederima i lezbama, nego jer su u nedostatku političkog sadržaja te formalne demokracije sustavno stvarani kao pijuni nacionalističko-klerikalne reakcije: u školi, na poslu, u busu, na glasačkom mjestu, na televiziji, na groblju. I moguće da ću se ovom izjavom fino okupati u blatu urbanog parohijalizma: u svijetu tih građana nema više infrastruktura socijalne države, institucija zajedničkog života i kulture, a demokracija je postala Željka Markić. Situacija bogom dana za opore žurnalističke simplifikacije i podjele na prvu i drugu Hrvatsku, kako je Denis Kuljiš svojevremeno (kopirajući sličnu matricu od srpske NGO građanštine) na stranicama Jutarnjeg lista povukao crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag ili nešto malo sjevernije.

Nije daleko dogurao Jutarnji list od tada. Lijepo se nakalemio kao jedini medijski arbitar i profiter pokrečući kampanju Naprijed u koju je na valu antisrpske i antipederske histerije nabacano svašta: od borbe protiv glomazne države i Nadana Vidoševića do protivljenja aktualnim referendumskim inicijativama. Sve je to dio iste priče, reći će: neumitnog progresa u smjeru odvajanja države i građanskog društva čemu svi težimo ili bismo trebali težiti, u kojem ćemo svi biti jednaki, a država neće zavririvati u naše postelje ukoliko te postelje budemo imali. Pitanje koje je svjesno izostavljeno je: kakvog tog progresa?

Teško je povjerovati da  su novine koje su najviše doprinjele medijskom sufliranju u ojađenju građana, tj. naroda, postale borac za ljudska prava s prve crte. Prisjetimo se samo nekdašnjih EPH-ovih radnika koji i dan danas i nakon dobivenih sudskih trakavica, muku muče sa zadovoljenjem vlastitih prava pred velikim medijskim carstvom u propasti. Ubrzo se, očekivano, pokazalo da Jutarnji, jednako kao “obiteljaši”, želi kapitalizirati cijelu kampanju i političku polarizaciju. I dok  su Željka Markić i njezina karavana stvorili političku arenu koju nisu mogli osvojiti u regularnom izbornom ciklusu preko minorne stranke Hrast, ostvarivši pritom veliki politički kapital (na čije bi oplođivanje ipak trebalo pričekati do prvih idućih izbora s obzirom da je taj interesni bazen pod dugoročnom koncesijom HDZ-a), Jutarnji list je jednako vješto iskoristio taj novootvoreni prostor da bi se antagonizirao s jednokratnim protivnicima za svečane i tržišne prilike. Par dana nakon pokretanja kampanje Naprijed, stigla je i prva potvrda – SENZACIONALNI USPJEH: Jutarnji.hr u listopadu imao najveći rast posjetitelja. Pritom ne mislim da je to etički problematično, niti mislim da ne bi trebalo okoristiti medijskim mamutom na izdisaju dok još aparati registriraju otkucaje srca i dok je još ova kratkoročna politička fronta s dugoročnim posljedicama otvorena. Samo, bojim se da je ta “korist” rogata i kad-tad će doći na naplatu jer jasno je da Jutarnji list funkcionira kao dobar bastard tržišnih ekshibicija i državne regulative. Pitanje je, čija će država biti sutra?

Dramaturgija ovog referendumskog cirkusa ukazala je da odgovor na to pitanje ostaje u domeni paradiranja i odlučivanja aktera istih klasnih pozicija kojima svjetonazor služi tek kao oruđe za pumpanje glasačke baze i zadobivanje političkog kapitala. Građanska inicijativa U ime obitelji primjer je politički ambicioznog reakcionarnog pokreta – kratkoročno bezopasnog, dugoročno pogubnog u slučaju nastavka ovakih ekonomskih i socijalnih politika te održavanje stranačkog statusa quo. Odgovor vladajućih stranaka koje je na sebe preuzeo Jutarnji list pokušaj je vatrogasnih mjera kratkoročno efektnih, dugoročno impotentnih.

Naravno da 1.12. treba izaći i zaokružiti PROTIV na referendumskom listiću jer u ovom svršenom činu pred koji su nas doveli gore popisani akteri ništa drugo ne preostaje. Bez obzira kakav bio ishod tog zakašnjelog odgovora na iznenađujuće marketinški bistru i proračunatu kampanju desne klerikalne reakcije, moramo početi razmišljat onkraj do zla boga pojednostavljene slike evolucije društva koju nam proturaju pod nos i tjeraju nas da budemo njeni nositelji. Naprijed nije uvijek naprijed. Nama treba rez!

Foto: Nina Špoljarević

Stoga je Zelić u ime GONG-a  još jednom “pozvao Sabor da zatraži ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, jer će time pokazati da mu je stalo do jačanja parlamentarizma, a ukoliko se to ne dogodi, GONG apelira na Vladu da preispita ovako nedovoljno mudru odluku i da ona zatraži da se ide na Ustavni sud i promijeni tekst sadržaja odluke o raspisivanju referenduma”. Saborske zastupnike je, pak, podsjetio na “prisegu koju su položili stupanjem na zastupničku dužnost i koja ih obavezuje poštivati Ustav te odbaciti ovako sročenu Odluku o raspisivanju državnog referenduma”. 

“Odluka da se raspiše referendum, višestruko je pogrešna jer Sabor kasnije nema legitimacije da postavi pitanje ustavnosti, a položaj Sabora ne bi bio lošiji čak i da Ustavni sud odluči da to pitanje jest u skladu s Ustavom”, naglasio je Malčić i dodao: “Moj stav je da o navedenom pitanju ne bi trebalo raspisati referendum jer se ono tiče temeljnih ljudskih prava i zadire u načelo sekularne države, naime, pitanje je protivno članku 3 Ustava kojim je, između ostalog, propisano da su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova te poštivanje prava čovjeka – najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava”.

S obzirom da GONG smatra kako neke stvari, poput ljudskih prava i prava manjina ne bi uopće smjele biti predmetom odlučivanja na referendumu, Zelić je upozorio i kako je to samo jedna od manjkavosti zakonodavnog okvira za referendum, te je upitan za osvrt na izjavu Peđe Grbina, SDP-ova predsjednika Odbora za Ustav, koji ustraje na tome “da bez obzira na rezultat referenduma, Sabor ima pravo na konačnu odluku”, zaključio: “Žalosti me takva izjava i općenito pogled vladajućih prema ulozi građana u ovom društvu i državi. Mislili smo da će ova vlast imati nešto drugačiji pogled na ulogu i glas građana u važnim političkim procesima. Što se tiče stručne strane izjave gospodina Grbina, moram reći da me iznenađuje, naime, već u prvom članku Ustava stoji da narod ostvaruje svoju vlast izborom svojih predstavnika, ali i neposrednim odlučivanjem. Isto tako u Ustavu stoji da i građani mogu pokrenuti postupak promjene Ustava i da se ako se prikupi 10 posto, referendum mora raspisati i da je ta odluka obvezujuća”.

Izvor: Andreja Žapčić (GONG)