“Sudbina slika odražava tragičnu povijest obitelji Reichsmann, židovske zajednice, ali i nedoumice hrvatskog društva”, stoji u priopćenju NMMU-a. Slike je, naime, 1946. godine Muzeju predalo Ministarstvo za nauku i kulturu u ime Države kao vlasnika slika, nakon što ih je od Marijana Polića preuzela poslijeratna Komisija za sakupljanje i čuvanje kulturnih spomenika i starina. Marijanu Poliću slike je na pohranu i čuvanje predala obitelj Reichsmann nakon što im je NDH oduzela svu imovinu. Supružnici Reichsmann ubijeni su u Auschwitzu.

Tadašnja uprava Muzeja slike nije inventirala u muzejsku zbirku, već u Knjigu pohrane što je uvelike olakšalo pravni put povratu umjetnina na zahtjev obitelji. Cijeli proces je nažalost trajao preko 70 godina. “NMMU slijedi važeće propise i zakone, te i ovom prilikom ističe važnost pravnog uređenja povrata umjetnina nepravedno oduzetih u Drugom svjetskom ratu i poraću kao temeljnu civilizacijsku, etičku i stručnu obvezu”, ističu. Slične procese utvrđivanja vlasništva umjetnina za koje postoji osnovana sumnja da su nepravedno oduzete tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća trebali bi započeti i muzeji diljem Hrvatske, prije svega oni koji sudjeluju u pilot-projektu Ministarstva kulture i medija posvećenog ovoj temi, a među kojima je i NMMU.

Prema informacijama dostupnima na stranicama Ministarstva, u projekt su uključeni muzeji s već sređenom dokumentacijom i iskustvom u utvrđivanju podrijetla umjetnina i/ili njihova transfera. Dugoročni cilj, uz izradu strategije i razvoj metodologije za sustavno istraživanje provenijencije umjetnina u hrvatskim muzejima, uključuje i poboljšanje pravnog okvira za postupanje s konfisciranim umjetninama. Upravo u pravnom okviru leži ključni problem povrata imovine – naime važeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, iako omogućuje utvrđivanje privatnog vlasništva nad zaštićenim kulturnim dobrima, ista ne tretira kao običnu imovinu i ne dozvoljava izdvajanje umjetničkih djela koja se nalaze u muzejskim zbirkama.

Iako je i posao utvrđivanja porijekla umjetnina u kompleksnim i zapuštenim muzejskim sustavima poput hrvatskog značajan iskorak, bez izmjene ovakvog zakonodavnog okvira povrat imovine neće se dogoditi u punom obujmu. Umjesto toga, ostat će na pojedinačnim primjerima poput ovog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je imao sretnu okolnost da otuđene umjetnine nisu zavedene u muzejsku zbirku. Osim toga, tema restitucije muzejskih predmeta otvara kompleksno područje u kojem u pitanju nije samo imovina stradalih Židova, već i kolonijalni muzeji, nacionalizirana imovina i vlasništvo nad kulturnom baštinom, o čemu više možete čitati u tekstu Josipe Lulić.