I ovaj će tekst započeti s roditeljima nudistima. To mi je potrebno da bih uspostavila autoritet iskustva: autoritet iskustva počiva na nečemu što je gotovo nemoguće osporiti. Problem nastaje kada se iz te neosporivosti počnu izvlačiti općenitiji zaključci o tome kakvo određeno iskustvo jest ili mora biti. Vlastito iskustvo uvijek je samo jedno od mogućih iskustava, koliko god nama samima bilo potpuno. Nitko ne može osporiti ono što ste proživjeli, ali ljudi vrlo lako počnu vjerovati da ono što su proživjeli govori nešto konačno o samoj stvari. 

Najljepše je u moru biti gol, i druge isprepletene ideje

U ovom slučaju, međutim, stvari su još složenije. O nudizmu se u Hrvatskoj, ako se uopće piše, uglavnom piše u prostoru između sprdnje o “golaćima” i moralne panike o pedofilima. U takvoj situaciji iskustvo dobiva veću težinu nego što bi je imalo da postoji razvijeniji i raznovrsniji javni razgovor o toj temi.

Moji su roditelji kao nudisti ljetovali s krugom prijatelja koji su dijelili njihove vrijednosti, u FKK kampovima po jadranskoj obali. Kao djetetu, o nudizmu mi se nije govorilo samo kao o užitku kupanja bez badića. Pratila ga je vrlo jasna diskurzivna artikulacija, koju je bilo teško izbjeći u kulturi u kojoj smo odrastali. Nitko iz mog razreda ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi nije bio nudist. Nudizam se nije podrazumijevao – trebalo ga je opravdati i braniti. 

Uz fizički osjećaj da je lijepo biti gol u moru i dok oko tebe ugodno struji topli zrak, dolazilo je i čitavo klupko isprepletenih ideja: prirodnost golog tijela, oslobođenje od kršćanskih predodžbi srama, klasna egalitarnost i bliskost prirodi. FKK dio kampa Straško kod Novalje, u kojem smo najčešće ljetovali dobrim dijelom 80-tih (rođena sam 1978.), bio je puno čišći od onoga “za obučene”, i to je bilo zaista očito. Naglasak je bio na neseksualnoj društvenoj golotinji, opuštanju, smanjenju stresa, razvoju pozitivne slike o tijelu i većem samopouzdanju, a seksualnost se smatrala zasebnim područjem koje nije bio sastavni dio naturističkog razumijevanja svijeta. 

Bilo nam je jasno već kao maloj djeci tko je pravi nudist, a tko je tamo došao “gledati”. I nismo se bojali tih “gledača”, bili su nam jadni i malo nam ih je bilo žao. Osjećala sam se vrlo sigurno i zaštićeno, i malo ponosno na sebe i na nas. Kroz sve je to, međutim, provirivala i jedna tiha, gotovo nikad izgovorena pretpostavka da smo mi, zapravo, malo slobodniji, malo svjesniji, možda čak i malo bolji od onih koji nisu nudisti i koji i dalje trpe mokre kupaće kostime.

U tom smislu, moji roditelji i njihovo društvo dijelili su ideje brojnih naturista diljem svijeta. Naturizam pretendira biti širi pogled na odnos čovjeka prema tijelu, prirodi i zajednici. Zato se i toliko inzistira na tome da naturizam nema veze s eksplicitno seksualnim ponašanjem. Istodobno, dominantni javni diskurs gotovo ga redovito svodi upravo na (izopačenu) seksualnost ili ga poistovjećuje sa svinganjem. Nasuprot tome, zagovornici naturizma prvenstveno su ga razumjeli kao životnu filozofiju utemeljenu na prihvaćanju vlastitog tijela, boravku u prirodi, međusobnom poštovanju i odbacivanju društvenih hijerarhija koje odjeća često simbolizira. 

Naturizam je nekad pripadao budućnosti

Povijesni korijeni naturizma nalaze se u njemačkom pokretu Freikörperkultur (FKK) te u širem pokretu Lebensreform s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Eksperimentiralo se s vegetarijanstvom, prirodnim liječenjem, sunčanjem, drugačijim načinima odijevanja, tjelesnom kulturom, zajedničkim životom. Golotinja je bila samo jedan dio mnogo šire ideje: da se tijelo može osloboditi restriktivnih društvenih konvencija. Golotinja je u tom kontekstu simbolizirala oslobađanje od srama, neposredniji odnos prema vlastitom tijelu i pokušaj ukidanja društvenih razlika koje odjeća vrlo lako signalizira.

Posljednjih se godina bavim studijima invaliditeta, pa sam postala osjetljivija na načine na koje se ideje o prirodi, zdravlju i “boljem čovjeku” mogu pretvoriti u isključivanje. Njemački naturistički pokret nije bio posve dosljedan. Dok su neki u njemu vidjeli pacifizam, jednakost i oslobođenje od društvenih konvencija, drugi su ga povezivali s eugeničkim idejama, rasnim “poboljšanjem” i nacionalnom obnovom. Pojedini autori vjerovali su da će upravo javna golotinja pridonijeti stvaranju “boljeg” ljudskog roda, a idealizirano golo tijelo postalo je simbol čistoće i navodne superiornosti. To ne znači da je naturizam po svojoj biti eugenički, ali nas podsjeća da niti jedna ideja o prirodnosti nije politički nevina. Čim počnemo govoriti o tome što je prirodno i zdravo ljudsko tijelo, otvaramo prostor i za pitanje tko u tu sliku ne ulazi. 

Naturizam se tijekom 20. stoljeća proširio iz Njemačke u ostatak Europe i SAD te pritom prošao brojne transformacije. Hrvatska, kao dio Jugoslavije, desetljećima je bila jedna od njegovih najvažnijih europskih destinacija. Kada sam bila dijete, činilo se da naturizam pripada budućnosti – kao dio šire kulture slobode, otvorenosti i drukčijeg odnosa prema tijelu. Danas je dojam gotovo obrnut. FKK kultura kao da se polako povlači i sve se češće doživljava kao relikt nekog drugog vremena. Razlozi su brojni, ali jedan je komentator ispod mog Facebook statusa to sažeo u četiri riječi: “katolički neokonzervativizam post 1990-e”.

Ogoljavanje pretpostavki

Internetske tražilice i društvene mreže gotovo automatski povezuju nudizam s pornografijom, razuzdanim seksualnim praksama ili nekom egzotičnom turističkom atrakcijom. Do koje sam mjere neke posve druge ideje podrazumijevala kao očite, shvatila sam tek kada sam kao studentica otišla u London u drugoj polovici 2000-ih. Vidjela sam oglas za nudističku čistačicu za nečiji privatni stan i javila se bez previše razmišljanja. Nije mi se činio neobičnim. Britanci su mi djelovali prilično puritanski. Pomislila sam da možda traže nekoga kome neće biti neugodno ako ih zatekne gole nakon tuširanja ili u spavaćoj sobi. Odrasla sam među ljudima koji su stalno demonstrativno isticali da golotinja zaista nije ništa posebno, i to sam internalizirala.

Bila je zima, mislim da se radilo o studenom. Otvorio mi je vrata s ručnikom oko pasa. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila kako su moji roditelji i njihovi prijatelji zimi kod kuće uvijek bili odjeveni. Nudizam nikada nije značio biti gol pod svaku cijenu, nego biti gol kad si na plaži, u moru ili borovoj šumici, ili kad izađeš iz kupaone. Nitko nije sjedio gol u dnevnom boravku u siječnju dok je jeo juhu ili pak gol šarafio antenu na krovu kuće da uhvati signal.

Razgovarali smo nekoliko minuta. Polako mi je postajalo jasno da očekuje kako ću se, kad se malo opustim, i sama skinuti. Sjećam se vlastite zbunjenosti. Nisam bila ni zgrožena ni uvrijeđena, samo sam se iskreno čudila zašto bi itko čistio stan gol, i to još usred zime. Hladno je, nepraktično je, a i higijenski prilično dvojbeno. Ne želim ni gvaljama prašine ni Domestosu omogućiti otvoreni pristup vlastitim labijama. Otišla sam, a kada me kasnije zvao, rekla sam mu da nisam zainteresirana za posao.

U mojoj glavi golotinja nije bila seksualna kategorija. Međutim, upravo se ta pretpostavka neprestano morala braniti od načina na koji se o naturizmu govori.

Uzmimo, primjerice, retorički vrlo vješt, i istovremeno iznimno nepošten tekst izvjesnog BB-a o pedofiliji i nudizmu. Objavljen je prije 25 godina u Zarezu, časopisu koji je tada bio simbol liberalne ljevice. Danas isti autor piše kolumne za jedan radikalno desni portal. Tekst je, zanimljivo, završio i na feminističkom portalu Autonomnog ženskog centra Beograd. 

BB opisuje vlastito djetinjstvo na nudističkoj plaži koje, naravno, ne dovodim u pitanje. Osjećao se zarobljeno, svjedočio je voajerizmu i susreo je pedofila: to je njegovo iskustvo i ono zaslužuje biti saslušano. Ali upravo se ovdje pokazuje paradoks autoriteta iskustva o kojem sam govorila na početku. Iz nekoliko iskustava nastaje tvrdnja o prirodi samoga naturizma. Naturistička plaža postaje “raj za seksualne grabežljivce”, kao da se radi o nužnom svojstvu naturizma, a ne o kriminalu koji se može dogoditi u bilo kojem prostoru u kojem borave djeca.

Ono što tekst čini retorički učinkovitim jest njegovo pozivanje na zdravi razum. Djeca su gola, pa je valjda samorazumljivo da će se oko njih okupljati seksualni predatori. Kada bismo istom logikom zaključivali o drugim institucijama, vrlo bismo brzo vidjeli koliko je ona krhka. Djeca su odjevena u školama, ministranti su odjeveni u crkvi, sportaši su odjeveni na treninzima. Pa ipak, seksualno zlostavljanje događa se i ondje. 

Zanimljivo je da gotovo nitko ne bi napisao tekst pod naslovom “Vrtići i pedofilija” ili “Sportski klubovi i pedofilija”, iako su upravo to mjesta na kojima su, statistički gledano, mnoga djeca doživjela seksualno zlostavljanje i razne druge oblike uznemiravanja. Kada bismo to učinili, odmah bismo osjetili da naslov stvara uzročnu ili barem posebnu povezanost između dviju stvari koje same po sebi nisu povezane. Kod naturizma se, međutim, taj retorički trik često prihvaća gotovo bez otpora. 

Nelagoda u kulturi slobodnog tijela

Moguće je istodobno vjerovati da golotinja ne mora biti seksualizirana i prepoznati da način na koji smo kao djeca živjeli vlastito tijelo nije bio bez posljedica. Te posljedice ne moraju biti traumatične, niti posebno štetne. Ali mogu biti određeni način bivanja u tijelu koji tek mnogo kasnije postane vidljiv. To što sam kao dijete bila vrlo rano naučena da golotinja nije nešto sramotno sigurno je imalo mnogo oslobađajućih posljedica. Pitam se nije li to istodobno značilo da sam neke osjećaje nelagode, izloženosti ili potrebe za granicama naučila zanemarivati. Oni nisu pripadali jeziku kojim se o nudizmu govorilo. Možda je diskurs o prirodnosti ponekad bio toliko snažan da nije ostavljao dovoljno prostora za iskustva koja nisu bila spontana i oslobađajuća.

Također, budući da je dominantna kultura golotinju gotovo automatski povezivala sa seksualnošću, naturistički je pokret morao povući jasnu granicu. U toj je borbi često naglašavao razliku toliko snažno da je vlastitu složenost žrtvovao u korist jednoznačnosti. Kao da je jedini način da obrani golotinju od seksualizacije bio inzistirati na tome da ona sa seksualnošću nema nikakve veze. U toj potrebi za jasnim razgraničenjem izgubio je prostor za iskustva koja nisu bila ni sasvim neseksualna ni seksualna, nego proturječna i teško objašnjiva. U tome je bilo mnogo emancipatorskog potencijala, ali istodobno i potrebe da se odnos između golotinje i seksualnosti, kao i seksualnost sama, učini jasnijom, “čišćom” i jednoznačnijom nego što ona zapravo jest.

Ako progovorim o nelagodi, osjećam se kao da izdajem vlastite roditelje koji su se odupirali kulturi srama, katoličkog puritanizma i prisilne seksualizacije tijela. Kao da vlastitim iskustvom potvrđujem upravo ono protiv čega su se oni borili. Ako progovorim o nelagodi, postajem i nevoljka saveznica onih čije političke i svjetonazorske pozicije nikako ne dijelim. Odjednom moje iskustvo počinje služiti kao dokaz da je BB bio u pravu, da je golotinja sama po sebi problem. Iskustva nisu dužna biti dosljedna konceptima koji su ih proizveli. A kad smo već kod toga, najviše mi je zla u životu nanio boravak u vrtiću. Pa ipak mislim da je vrtić prilično važan, i kao ideja i kao praksa. 

Što mi je bilo nelagodno? Prizor moje mame nakon mastektomije i s crvenim ožiljcima na mjestu odstranjene sise. Briga za to kako će je drugi doživjeti i vidjeti, hoće li im biti previše, briga za to hoće li ostati živa. Nije, umrla je 1988. Istovremeno sam se divila tome koliko je hrabra što se tako izlaže. U nudističkom kampu ne možeš nositi lažnu sisu, nemaš je u što staviti. 

Bilo mi je nelagodno što nismo znali razgovarati o sramu – on nije bio prihvatljiv i to je bilo to. Ali nismo znali razgovarati ni o smrti, ni o invaliditetu, ni o strahu. Ni u nudističkom kampu, ni izvan njega. Nismo mogli razgovarati o tome da te vlastite sise mogu ubiti. I da tijelo nije samo sretno mjesto oslobođenja, nego i izvor najvećih strahova, raspadanja, bolesti i konačnosti. Rak je prirodan, priroda te može ubiti. 

Moji su roditelji mogli biti vođeni emancipacijskim idejama, a ja sam ipak mogla doživjeti određene oblike nelagode i disocijacije vezane za ljeta u nudističkom kampu. Istodobno, BB je mogao imati traumatično iskustvo, a da iz toga ipak ne slijedi da je nudistički kamp “raj za seksualne grabežljivce”.

Mislim da dugujemo vlastitim emocijama više nježnosti nego što im javni (online) prostor dopušta, kako ih ne bismo prerano pretvorili u argumentacijske linije. Emocije mogu biti proturječne, nedovršene, zbunjujuće. Zato vrijedi ostati s njima malo dulje nego što to dopuštaju jasne konceptualne podjele. Emocije su nešto što je važno prvenstveno doživjeti, i vrlo ih oprezno, ako uopće, instrumentalizirati. I nelagoda i ugoda postaju problem zato što se vrlo brzo prisvajaju: postaju dokaz za određenu moralnu poziciju. Tu se iskustvo gubi, a iskustva su uvijek neurednija od narativa koji ih pokušavaju prisvojiti. 

Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.

Arhivistička praksa manjinskih skupina razvila se upravo kao reakcija na propuste institucionalnih arhiva i službene, opće povijesti, a posebno važnu ulogu u razvoju osviještenosti za manjinske povijesti odigrali su sjevernoamerički LGBT arhivi čiji su najpoznatiji primjeri ONE i Lesbian Herstory arhiv. U Arhivu osjećaja, utjecajnoj knjizi o arhivskim praksama američke lezbijske i gej zajednice, teoretičarka Ann Cvetkovich govori o specifičnoj “arhivskoj groznici” koja proizlazi iz zajedničke traume i pojavljuje se kao emotivna reakcija protiv sustavnog nasilja i institucionalnog zanemarivanja. “Okupljene oko seksualnosti i intimnosti, odnosno oblika privatnosti i nevidljivosti koji mogu biti nametnuti ili namjerni, gej i lezbijske kulture često ostavljaju efemerne i neuobičajene tragove”, napisala je Cvetkovich, ističući, dakle, i drukčiji karakter same arhivske građe koju ovi arhivi prikupljaju. Tako posebno mjesto u njima zauzima usmena predaja, intimni i druge vrste zapisa i artefakata koji se ne mogu smatrati dokumentima u užem (javnom) smislu. 

Splitski kolektiv Queeranarchive od svog osnutka sustavno kroz vlastitu produkciju, ali i kustosku praksu Tonćija Kranjčevića Batalića kroz program qIZLOŽBE bavi se upravo pitanjima dokumentacije queer kulture u splitskom, hrvatskom i istočnoeuropskom kontekstu, a nedavno su u Multimedijalnom kulturnom centru Doma mladih organizirali izložbu poljskog umjetnika Karola Radzisziewskog. Naziv izložbe QAI/CEE engleski je akronim Instituta za queer arhive/Središnja i Istočna Europa, a uključuje izbor iz heterogene građe koja obuhvaća dokumentaciju queer svakodnevice u državama bivšeg Istočnog bloka. 

Izložba je ponudila vrijedne uvide u zanemarenu povijest seksualnosti u socijalizmu, a posebno je zanimljiv “arhivski impuls” koji stoji iza Instituta za queer arhiv. Naime, kao važna figura u postavu izložbe, pojavljuje se Ryszard Kisiel, poljski gej aktivist starije generacije koji je Radzisziewskom prepustio svoj opsežni osobni arhiv i time ga potaknuo na početak javnog i umjetničkog arhivskog rada. Kisiela je pak na arhivistički aktivizam potaknula antihomoseksualna operacija poljskih tajnih službi, akcija Hyacint. U sklopu te operacije poljska policija između 1985. i 1987. privela je oko 11 000 osoba i prisilila ih da potpišu izjave o vlastitoj homoseksualnosti. Prvi represivan čin tako masovnih razmjera ujedno je potaknuo poljsku gej zajednicu na mobilizaciju i pokrenuo prvi nalet organiziranog otpora homofobnom sustavu, što je odredilo i Kisielovu odluku da krene javno djelovati kroz prvi socijalistički gej časopis Fido. Osim časopisa, Kisiel je na različite načine bilježio prakse queer svakodnevice, između ostaloga kroz popise mjesta za cruising i svojevrsne vodiče za gej turizam u Poljskoj i ostalim državama istočne Europe kojima je putovao (nažalost, nije posjetio Jugoslaviju), ali i vizualno – putem dijapozitiva kućnih druženja koja su također dio postava QAI/CEE. 

Kieselov arhiv koji je nastao za privatne i neumjetničke svrhe Karol Radzisziewski je preuzeo kao bazu izložbi i djelovanja Instituta za queer arhiv, a zanimljivo je što nastavlja i Kieselove izdavačke prakse u drukčijem, javnom i umjetničkom prostoru, na taj način rabeći queer kao strateški pristup arhivu. Osim što prikuplja arhivsku građu, Radzisziewski izdaje i časopis DIK Fagazine koji proširuje opseg istraživanja kroz refleksiju građe iz suvremene vizure, uključujući intervjue s osobama koje su živjele queer živote u doba socijalizma, kao i teorijske i historiografske tekstove koji o njima promišljaju. 

QAI funkcionira kao arhiv, ali i praksa čiji je cilj ući u institucionalne prostore muzeja i bar ih privremeno učiniti queer. Tako je dio splitskog postava i video zapis ranijeg performansa Radzisziewskog, izvedenog u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu QAI/MSU (2016.), te broj časopisa DIK Fagazine koji je nastao za vrijeme umjetnikove zagrebačke rezidencije kao pokušaj mapiranja queer povijesti umjetnosti u lokalnom kontekstu. Intervencija u MSU primjer je queer intervencije u muzej i povijest koju je Radziewski izveo na dva načina: kroz interakciju s postavom i samom poviješću institucije MSU-a, kao i hrvatske povijesti umjetnosti općenito. Zagrebačko izdanje Fagazine-a tako uključuje materijale poput intervjua s dizajnerom Željkom Serdarevićem koji opisuje kako je izgledala gej svakodnevica na zagrebačkoj kulturnoj sceni osamdesetih, zatim različite zapise o Ivici Matičeviću, kustosu Galerije suvremene umjetnosti, formalne preteče MSU-a, a koji je preminuo od bolesti vezanih uz HIV. Nadalje, Fagazine daje uvid u problematiku naknadne heteroseksualizacije Naste Rojc u domaćoj povijesti umjetnosti. 

Splitska je pak izložba kroz postav koji kombinira hrvatski, poljski i kontekste ostalih bivših socijalističkih europskih država upozorila na njihove međusobne različitosti koje proizlaze iz različitih tipova represije ili (ne)brige za homoseksualne prakse, ali i istaknula brojne sličnosti ukazujući na nadnacionalni (i protunacionalistički) aspekt queer kulturnih praksi. Primjerice, usporedimo li inicijative poput Queeranarchive ili Instituta za queer arhive sa sjevernoameričkim primjerima ONE i  Lesbian Herstory s početka ovog teksta, koji su nastali u sličnim (neformalnim, polujavnim) uvjetima, a u međuvremenu su potpuno promijenili okvire u kojima djeluju i u velikoj se mjeri institucionalizirali, postaje jasno kako pisanje queer povijesti u državama bivšeg socijalizma nailazi na specifične prepreke i probleme povezane sa širom povijesti seksualnosti u socijalizmu.

Prakse prijenosa znanja i uporabe arhivskog materijala Instituta za queer arhive pokazuju koliko transgeneracijska razmjena naizgled posve osobnih i službenoj ili “općoj” povijesti nebitnih materijala i informacija ima presudnu ulogu u rekonstrukciji manjinskih povijesti, ali i koliko je važno aktivirati arhivsku građu, postavljati je u nove odnose i omogućiti joj da stvara nova značenja. Na koncu, queer arhivski (i umjetnički) rad iznimno je važan s obzirom na regresivne tendencije prisutne u postsocijalističkim prostorima Poljske i Hrvatske danas, kada je svaki pokušaj intervencije u krutu heteropatrijarhalnu dominantnu ideologiju koja sve više i uočljivije usmjeruje kulturnu memoriju ne samo važan nego i neophodan.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.