Izložba je dio projekta Radničko pokrenutog 2019. godine koji je usmjeren na umjetničku refleksiju razdoblja u kojem je Pučko otvoreno učilište djelovalo kao Radničko sveučilište. Ovogodišnje izdanje projekta posvećeno je djelovanju ustanove u vrijeme Pokreta nesvrstanih.

“Polazeći od arhivskih materijala i fotografija, Nikolina Butorac kroz crteže, pjesme u prozi i zajedničko čitanje poezije sa stranim radnicima na njihovim jezicima isprepliće dvije stvarnosti: šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada su se na Radničkom sveučilištu mladi iz Afrike, Azije i Latinske Amerike pripremali za prijemne ispite na domaćim fakultetima, te suvremeni trenutak u kojem njihovi sunarodnjaci i drugi ljudi iz zemalja u razvoju u Hrvatsku dolaze kao nisko plaćena radna snaga”, stoji u popratnom tekstu Maše Šrtbac.

U sklopu ove izložbe Butorac pjesmama u prozi imaginira unutarnje svijetove i daje glas ondašnjim studentima i njihovim unutarnjim svijetovima, dok svoj glas koristi kako bi prošlo vrijeme povezala s današnjim stranim radinicima. Kako ističe Štrbac, ovaj projekt je “poziv na promjenu pogleda i pokušaj da se, makar u simboličkom obliku, posadi klica razumijevanja i podrške.”

Nikolina Butorac diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer Novi mediji, pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2015. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama, festivalima, performativnim projektima i umjetničkim radionicama. U svom radu koristi alate društveno angažirane umjetnosti te kroz participativne procese s različitim skupinama istražuje i promišlja ekološka i socijalna pitanja.

Izložba se može posjetiti do 4. prosinca, a više detalja pronađite ovdje.

Ovogodišnji gost programa je umjetnik zvuka Miodrag Gladović. Njegova umjetnička praksa obilježena je radom na području eksperimentalnog zvuka, improvizatorske glazbe i sličnih inovativnih suvremenih umjetničkih praksi, a tijekom intenzivne višednevne radionice u učilištu, Gladović će sudionicima_ama približiti alate, tehnike i metode svog autorskog pristupa, dok će istovremeno s njima raditi na procesima prevođenja pojava i podataka različitih vrsta u medij zvuka te kao rezultat radionice izvesti prostornu zvučnu kompoziciju.

Program je primarno namijenjen mladima – studentima_cama i odraslima do 35 godina. Radionica će se održati od 24. do 27. lipnja (utorak-petak), svakoga dana od 17 do 20 sati, u prostoru Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (Ulica grada Vukovara 68). Radionica je besplatna, a zainteresirani_e se trebaju prijaviti putem upitnika dostupnog ovdje.

Puni tekst natječaja pročitajte na poveznici.

Broj mjesta je ograničen, a rok za prijavu je 18. lipanj.

Radničko sveučilište otvoreno je kao “drugi dom za radnike”. Pod nazivom Radničko (i narodno) sveučilište Moša Pijade, tijekom 1960-ih i 1980-ih godina postaje mjestom njihova obrazovanja, kulturnog uzdizanja i druženja te su u njemu organizirani brojni susreti, javne tribine, filmske projekcije, radionice, izdavaštvo i druge kulturne aktivnosti koje su doprinosile demokratizaciji javnog prostora.

Zgrada Pučkog otvorenog učilišta predstavlja izniman primjer socijalističkog modernizma u poslijeratnoj arhitekturi, u kojem se prožimaju umjetnost, dizajn i društvena uloga ustanove. Arhitektonski koncept  izražava ideju javnog, dostupnog prostora u kojem se brišu granice između rada, obrazovanja i slobodnog vremena. 

Na natječaj se mogu prijaviti umjetnici_e, državljani_ke RH, moguće je prijaviti samo jedan prijedlog, a predajom prijavnice prijavitelj_ica jamči da je prijavljeni prijedlog autorsko djelo.

Medij umjetničkog rada nije zadan – prihvaćaju se prijedlozi radova u medijima slike, zvuka, pokreta i/ili teksta, privremene umjetničke intervencije u prostor, radovi trajnog karaktera, kao i radovi koji aktiviraju prostor i njegove korisnike ili uključuju suradnju s građanstvom. Odabranom umjetniku_ci će na raspolaganju biti arhiva učilišta kao dodatni izvor podataka i slikovne građe.

Prijave razmatra stručni žiri koji čine Josipa Bubaš, Sonja Leboš i Maša Štrbac.

Prijave se vrše putem online obrasca, do 20. lipnja.

Prije nekoliko dana, u galeriji CEKAO, galerijskom prostoru u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, izvedena je multimedijalna instalacija Propušteno. Ovaj projekt suradnja je UO Multimedijalna koliba i POU-a, a svoju site specifičnost temelji na različitim metaforičkim propuštanjima koja se odvijaju u zgradi učilišta. Propušteno je svojevrsna studija te riječi i njene unutarnje dihotomije, nastala kad su ju autori Dubravko Mihanović (koncept i tekst), Zrinka Šimičić (koncept, tekst i ples), Danijela Renić (ples), Jasenko Rasol (fotografije) te Hrvoje Nikšić (glazba i zvuk) propustili kroz svoje umjetničke medije. 

Pučko otvoreno, kao zaštićeni spomenik koji od kraja svoje izgradnje 1961. nosi status kultne građevine, našlo je svoje mjesto i u HRT-om dokumentarnom serijalu Betonski spavači, televizijskom izletu po regionalnim modernističkim arhitektonskim zdanjima. Drugi nastavak druge sezone, naslovljen Uređaji emancipacije, stavlja fokus na objekte projektirane oko ideja udomljavanja obrazovanja i umjetnosti te poništavanja razlika između visoke kulture i amaterizma, idejama kojima su bili vođeni i arhitekti Pučkog otvorenog učilišta, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan. Ono je samo jedan od primjera kako su mnogi komunalni prostori, poput hotela i obrazovnih institucija, u socijalizmu osim mjesta susreta, postali i mjesta susreta građana s visokom vizualnom umjetnošću koja je u njima bila izložena. Izlaskom umjetnosti iz galerija u “svakodnevicu”, okruživanjem ljudi(ma), na nju ih se “navikavalo” i razvijalo ukus. Neizgovoreni slogan razvoja publike umjetnost svima, a ne samo njima, upakiran je u sliku obitelji koja liže sladoled ili čeka autobus ispod jednog Murtića. 

Sličan mehanizam razvoja publike, čini mi se, pogoni i demokratiziranje materijala organiziranjem programa koji prate umjetničke radove. Prije same izvedbe multimedijalne instalacije Propušteno organizirana je tura po zgradi učilišta koja funkcionira i izolirano od same instalacije, međutim, gledateljsko iskustvo Propuštenog bi bez nje vjerojatno bilo puno siromašnije. Pod stručnim vodstvom Ivane Meštrov percipiramo tlocrtnu razvedenost, otvorenost, protočnost prostora učilišta, koji su odvojeni različitim kutovima gledanja. Posljedično, kad uđemo u prostor koji u POU-u pripada galeriji CEKAO, gdje se instalacija odigrava, već imamo osjećaj smještenosti u jednom ogranku staklenog labirinta, te svijest o njegovoj veličini i smjerovima prostiranja. 

Prepoznatljiva staklena opna POU-a, koja danju propušta sunce, a noću svjetla ulične rasvjete, karakterizira i prostor galerije. Taj trostrani akvarij instalaciju propušta i vizualno i fizički: izvođačice sele izvedbu na balkon, u hol i knjižnicu, s kojima galerija dijeli staklene zidove. Oni poglede slučajnih prolaznika, polaznika POU-a, i namjerne publike propuštaju u ostatak labirinta koji smo razgledali, rastežući simbolički prostor izvedbe na dimenzije cijele zgrade. Spomenuta razvedenost arhitekture omeđila je dvorište na koje se otvara pogled dužinom cijele galerije, propustivši djelić prirode, tj. otvorenog u zatvoreni, arhitektonski prostor. Potonje je istaknuto izlaskom izvođačice na balkon te fotografijama pejzaža koje su propuštene kroz dva projektora postavljena na galerijskom podu i projicirane na zidove, kubuse, a katkad i tijela izvođača i gledatelja. Obavijena projekcijom, svaka površina postaje propusna: portal u poglede zamrznute fotografijom Jasenka Rasola, ili sasvim nove svjetove koje izvođačice stvaraju ručnim preklapanjem više projekcija u dvostruke ekspozicije.

Gledatelji u prostor CEKAO-a mogu ući i nakon formalnog početka izvedbe koja traje ukupno sat vremena te se u njemu zadržavaju vremenski i prostorno proizvoljno. Sami biraju poziciju s koje gledaju instalaciju, mogu se kretati i mijenjati vlastiti kadar izvedbe – stoga su odgovorni i za vlastiti pogled i za propuštanje pogleda drugih gledatelja koji u nekom trenutku blokiraju vlastitim tijelom. Uz slučajno gledateljsko propuštanje dijelova izvedbe koje zbog svoje pozicije u prostoru ne možemo vidjeti, propuštamo i dijelove teksta jer je gust, nenarativan, ispleten od osobnih izvođačkih bilješki, kontemplacija o propuštanju te citata iz kratke priče J. L. Borgesa, Asterionova kuća. Takvim oblikovanjem teksta potencira se da percepcija instalacije ne ovisi o tome da čujemo svaku riječ – uši publike tekst propuštaju, a od osobe do osobe, tj. od uha do uha, ovisi koji se dijelovi teksta u njima zadrže i počnu taložiti. Također, bez obzira na to što instalacija nije strukturirana cirkularno, tekst se ponavlja dva puta i pruža (bar formalnu) priliku da se ono propušteno u ponovnom slušanju uhvati. 

Prvi put objavljena 1947. u književnom časopisu Los Anales de Buenos Aires, Asterionova kuća priča je čiju važnost za ovu instalaciju ističe najava, priča strukturirana poput labirinta u sredini kojeg se (na samom kraju priče) krije identitet protagonista. To je mit o Minotauru ispričan iz perspektive čudovišta, koje je tim postupkom humanizirano. Autori instalacije Propušteno, poput Borgesa, ističu drugu stranu medalje, dihotomiju riječi propušteno. No, s obzirom na to da Asterion kaže da ga ne zanima “što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima”, dakle potpunu suprotnost ideji POU-a kao mjesta susreta i razmjene znanja, nameće se pitanje što taj specifični tekst čini za samu izvedbu? Izvedba ne nudi jasan odgovor na pitanje po kojem kriteriju uspoređuje dvije arhitekture pa tako različite strukturne i sadržajne problematike koje Asterionov labirint nudi vise u zraku. Primjerice, u svojoj je kratkoj priči Borges problematizirao strah od imena, koji se tiče i POU Zagreb, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Ono je  kao i mnoge druge institucije devedesetih godina, doživjelo sudbinu preimenovanja. Jer se bojimo Minotaura, ne i Asteriona – bojimo se Moše Pijade, ne i pučkog otvorenog.

Izvedba se ne bavi tim predloškom ni da propita tko je i kakav to minotaur koji živi u labirintima obrazovnih institucija, iako, kad bi htjela, različitih interpretacija mita bilo bi na izbor. Kretski je labirint, prema mitu, izgradio arhitekt Dedal po naredbi kralja Minosa: 1. kako bi sakrio Minotaura – dokaz Pasifajine nevjere Minosu, 2. kao Minotaurov zatvor, 3. žrtvenik Atenjana i Atenjanki koje svakih devet godina budu poslane na Kretu da ih Minotaur proždre, te njihovo 4. groblje. Borgesov Asterion ne ubija Atenjane i Atenjanke poslane u labirint već oni sami padaju mrtvi od samog pogleda na čudovište koje labirint vidi kao svoju kuću. I dok je usporedba škole s drugim domom relativno česta, nitko ne bi trebao umrijeti na tim mjestima pa bi se, s tim u fokusu, prikladnijom činila paralela POU-a s labirintom iz Cortázarove drame Kraljevi. Slično Borgesu, Cortázar “Asteriona vidi kao slobodnog čovjeka, ‘pjesnika’ koji je u svojoj zatočenosti uspio pronaći raj u savršenom utopijskom smislu: prebiva u harmoničnom suživotu s također odbačenim mladim Atenjanima, u središtu labirinta, u kojem vladaju ples, igra i poezija.”¹ Dvije izvođačice koje u izvedbi predstavljaju Asteriona i njegovog imaginarnog prijatelja, grleći članove publike, sličnije su Cortázarovoj no Borgesovoj viziji.

Međutim, autori ne posežu za najočitijim, kritičkim i (civilno) društveno angažiranim potencijalom pridjeva propušteno da bi govorili o slučaju Pučkog otvorenog – sav njihov umjetnički fokus pada na mijenjanje dominantne paradigme negativnog prizvuka te riječi. Pitanje nije je li propuštanje isključivo gubitak, već na koliko i kojim je sve razinama ono prostor reinterpretacije. Po nekoliko odgovora na to pitanje sadržano je u svakoj dionici ove multimedijalne fuge, koja izborom POU-a kao specifičnog prostora izvedbe nastavlja okruživati ljude umjetnošću i umjetnost ljudima, što je i jedna od konstitutivnih funkcija Pučkog otvorenog učilišta.  

1. Patrik Gregurec, “Poetska drama ili tragedija: Cortazarovi Kraljevi i tajna rijeka ljudske krvi”, Kazalište 93/94 (2023) ↩︎

Na stropnim su svjetiljkama postavljeni izlošci – autorske fotografije interijera zgrade, isječci u maniri detalja, kao i one arhivske iz ranih dana djelovanja tada Radničkog sveučilišta, do kojih je autorica došla pretraživanjem materijala u knjižnici Učilišta. Stiješnjeni u netipičan, izduljeni format, k tome uzdignuti nad glavom promatrača, prizori traže da ih se promatra trenutak dulje, traže posvećenost i odgonetavanje te kao takvi čine uspjeli dio intervencije: tim angažmanom publike koji se nastavlja daljnjim traženjem izdvojenih detalja prolaskom kroz zgradu i širenjem formata samih fotografija. Spomenute arhivske fotografije tu stoje kao podsjetnik na vrijeme izgradnje antologijskog primjera moderne arhitekture, k tome i jedne od rijetkih zgrada društvene namjene iz tog perioda čija je funkcija do danas ostala načelno nepromijenjena. 

Smještena s južne strane Ulice grada Vukovara uz koju se niže živi muzej moderne arhitekture, najbliže bulevaru što Zagreb ima i na sjecištu sa Sveučilišnom osi, zgrada Radničkog sveučilišta “Moše Pijade” imala je ključnu poziciju u urbanoj strukturi tadašnjeg Zagreba. Postavljena je rubno u odnosu na stari, sjeverni dio grada, na težištu prema novom južnom što je tek bio u nastajanju. U zgradi Radničkog sveučilišta susreću se dvije urbane osi: spomenuta modernistička koja se proteže u smjeru istok-zapad, tada pod imenom Proleterskih brigada, te na nju okomita Sveučilišna os, do danas zapravo neostvarena. Uz nju su u tom razdoblju izgrađene tri fakultetske zgrade, tek da bi kasnije ostale stiješnjene između ostakljenih poslovnih kompleksa. U takvom kontekstu, Radničko, odnosno Pučko zaista ostaje kao dragocjen spomenik jednom posve drugačijem pristupu društvu i ulozi obrazovanja u njemu.

Arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić projektirali su zgradu u maniri “grada u gradu”. Naoko jednostavne prostorne dispozicije, zgrada je splet otvorenih aula, uzdužnih hodnika, stubišta i podesta, u stalnoj izmjeni pravocrtnog kretanja, stajanja i zastajkivanja, sve oko središnjeg atrija. Otvorena je na sve četiri strane – malo više ipak, na sjever, na bulevar i Medvednicu. I sam ulazni trijem, s prilaznim stubama iz smjera obje prometne osi koje tangira, utjelovljuje ideju izduženog trga, kako se to već voli reći, prostora susreta i svega što s tim ide. Zgrada je u ideji čista kao i njezina vanjština, gdje je armiranobetonska skeletna konstrukcija obložena kamenim pločama i raščlanjena tek horizontalnim ostakljenim potezom, kako jedino i može biti ako govorimo o vrhunskom modernističkom izrazu. Opremu interijera i namještaj koji je i danas moguće vidjeti u prostorima POU-a, dizajnirao je Bernardo Bernardi. 

Izgradnja je dovršena 1961. godine. Do danas, namjena joj nije znatno promijenjena. Klasičan tip hodnika s nizom učionica ili kabineta, uz prostore izvorno namijenjene specijaliziranim radionicama, hodnici koji lako postaju izložbeni prostori i dvorane – k tome uvijek osvijetljeni – sve to je sačuvalo ideju polivalentnog obrazovnog centra i omogućilo prenamjene u okviru iste funkcije, barem u većem dijelu zgrade. Namjena ostaje, no punih šezdeset godina kasnije, izvorna arhitektura propada. Vidljivo je neodržavanje, materijali su s vremenom dotrajali, energetski sustav naprosto ne može podnijeti trenutačno opterećenje niti se može prilagoditi suvremenim potrebama za grijanje i hlađenje; posebno dizajniran sustav otvaranja prozora klizanjem na metalnim sajlama danas više nema tko popraviti. U doba gotovih sustava koji se brzo ugrađuju, oni specifični postaju neadekvatni. Sudbina je to manje-više sve moderne arhitekture, koja u svojoj čistoći zaista opstaje tek ako se pretvori u doslovne spomenike.

Ova je zgrada spomenik koji ujedno živi i propada, što dobiva dimenziju apsurda ako se uzme u obzir činjenica da je uvedena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno kulturno dobro (Z-0676). Pod preventivnu je zaštitu stavljena još 1985. godine, dok status kulturnog dobra ima od 2003., dakle već punih dvadeset godina tijekom kojih nije proveden nijedan oblik cjelovite obnove, tek manji zahvati hitnih sanacija. Zato su više puta provedeni nelegalni i neprimjereni zahvati, o čemu su pisale Ivana Haničar Buljan i Zrinka Paladino u studiji Od Moše do Boogalooa. Vlasnik zgrade je Pučko otvoreno učilište, no osim pivnice i kluba Boogaloo koji je dugo bio izvor prijepora o korištenju prostora i upravljanju istim, zakupce čine još Srednja škola za medicinske sestre Vinogradska, Škola za klasični balet, Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, Institut za povijest umjetnosti, Poslovno veleučilište Zagreb, Zavod za zavarivanje i toplinsku tehnologiju i ZIRS Učilište za osposobljavanje odraslih.

Svima njima zapravo pripada to Radničko. U deplijanu izložbe stoji izjava autorice Duške Boban, koja kaže kako se “s vremenom provedenim u ‘Moši’ neočekivano počinje veseliti znakovima propadanja kao znakovima prisutnosti i opstojnosti”. U potrazi za tim tragovima, što svojim fotoaparatom, što kroz arhivske materijale, dolazi i do podatka da je u temelje kuće (a kućom se nakon svega ova zgrada mora nazvati) ugrađena vremenska kapsula. 

Kada sam ga pročitala, naslov Arhitekstura naveo me da zamislim projekciju teksta na dijelove građevine kojom bi se oni dinamizirali i tretmanom teksta pretvorili arhitektonske elemente u izloške same po sebi. Jasno je da bi za takvo što bila potrebna daleko veća sredstva i zahtjevnija oprema, i svakako to nije jedini i ispravan način za odgovoriti na temu – ako bismo krenuli obratnim putem i naslov uzeli kao nešto zadano. Ipak, treba priznati da spretna i zvučna igra riječima tvori pojam koji uslojavanjem implicira nešto daleko kompleksnije od oblaganja plafonjera fotografijama. Boban je, kako je i sama naglasila na otvaranju, preklopila riječi “arhitektura” i “tekst” na način koji potpuno ispušta onaj pojam koji zapravo tu “zvuči”. Ako pogledamo u rječnik, tekstura (ž.) označava 1. tkanje, potku, odnosno 2. vanjski znak neke strukture, sastava ili složenijih tvarnih odnosa; slojevitost, naslaganost, što u kontekstu vizualne umjetnosti nužno podrazumijeva postupak stvaranja uzorka ili dodanog sloja. 

Tekst koji je ovdje prezentiran u istom formatu kao i ranije opisane fotografije, razbijen u šest dijelova i postavljen zajedno s fotografijama preko rasvjete trijema završni je dio govora Većeslava Holjevca pri polaganju kamena temeljca: “I zato smo ponosni, jer danas znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi počeli brati plodove socijalizma”, uz potpis “za Narodni odbor Grada Zagreba: Većeslav Holjevac, 1957.”

Na otvorenju, nedaleko mene dvojica profesora koji su, čini se, upravo završili s nastavom u jednoj od ovdje smještenih srednjih škola govore nekolicini okupljenih učenica o povijestizgrade. Obilazeći čitaju dijelove izloženog citatata, jedan od njih govori im da je to Većeslav Holjevac, “najpoznatiji gradonačelnik Zagreba”. Jedna učenica, potpuno s pravom, mu odgovara da nije, nego je Bandić. 

I nema dvojbe da i djeca koja danas pohađaju srednje škole u Zagrebu itekako trebaju znati tko je bio Većeslav Holjevac i zašto njegov kip stoji nasred one nesretne i vječito zakrčene glavne prometnice što vodi u Novi Zagreb, treba im to ponavljati do besvijesti, da nekome od njih slučajno ne bi palo napamet igdje postaviti takav kip Milanu Bandiću. Ali ima nešto uistinu nenamjerno, no pogrešno u evociranju naziva “Radničko” pred generacijama koje isto to Radničko svakodnevno koriste, a vjerojatno nikada neće imati mogućnost biti radnicima u onom smislu kako su to građani Holjevčevog Zagreba mogli biti. Rad koji njih čeka bit će po svoj prilici prekarni, a u njihovim životima malo, ako i uopće vremena za cjeloživotno obrazovanje van radnog mjesta. Oni koji su bili djeca u vrijeme kada je Holjevac polagao taj kamen danas mogu biti korisnici zgrade eventualno u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Ta su vremena, ukratko, toliko daleka, i u svakom smislu udaljena od ovoga danas, da se na njihovo evociranje javlja jednostavno pitanje – za koga?

U propadanju zgrade koja je u stalnom korištenju nema zaista ništa čemu se treba veseliti. Taj spomenik moderni i socijalističkom uzletu ustvari je živi spomenik velikom porazu postsocijalističkog društva i države u kojoj živimo. Djeca koja u tu kuću ulaze ne samo da ne beru plodove socijalizma, oni će moći jedino rovati po bandićevskoj truleži, i u takvom svijetu im itekako treba svijest o čuvanju nasljeđa – ali forsiranje memorijala na dobre dane socijalizma za kojim se redovito poseže pri društvenim i umjetničkim praksama koje se priklanjaju tobože lijevoj i progresivnoj struji, ne samo da postaje zamorno, već je u komunikaciji s novim generacijama zapravo nemoćno. Nasljeđe tih generacija upravo je zgrada sama, arhitektura koja iako uvijek nosi obilježja onog vremena u kojemu je nastala, nadživljava i to vrijeme i sustav, opstaje politici unatoč.

Zgrada POU-a ima svaku mogućnost biti suvremenim obrazovnim i umjetničkim centrom. Interdisciplinarnost, višegeneracijsko i cjelodnevno korištenje, to jesu rezultati političkog i društvenog ustroja koji je omogućio uopće izgradnju takve zgrade, ali da bi zaista zaživjeli u novo doba, treba ih promatrati (i) kroz suvremenu perspektivu. Ako ljudi koji u njoj rade zgradu doživljavaju isključivo kao relikt socijalizma, kako očekivati da će ju oni daleko manje senzibilizirani doživjeti vrijednom obnove i ulaganja? Neće tu umjetničke inicijative puno napraviti, ali mogu i trebale bi, otvoriti prostor dijalogu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.