Posljednje desetljeće bilježi pojačan interes donatora, znanstvenika i praktičara za područje umjetnosti i kulture u procesima pomirenja. Fokusirajući se na Aziju, gdje različiti konflikti onemogućavaju mirni razvoj društva, studija autorice Ereshnee Naidu-Silverman nudi pregled postojećih umjetničkih i kulturnih odgovora na pred i postkonfliktno razdoblje. Stavljajući naglasak na potencijale umjetnosti i kulture pri razrješenju kompleksnih, nasilnih sukoba i onih temeljenih na identitetu, ova studija nudi moguću definiciju povezanosti umjetnosti, kulture i konflikta. 

Građanski ratovi tijekom posljednjih dvadeset godina u Aziji, bili oni međuetnički, rasni ili religijski, uzrokovali su smrt više civila nego dotadašnji međudržavni sukobi. Uz nasilje temeljeno na identitetu, sukobe u regiji pojačavaju napetosti između država i specifičnih grupa, slabi sustavi upravljanja, nepriznavanje ljudskih prava te ograničen pristup pravdi i sigurnosti. Iako je razdoblje poslije Hladnog rata donijelo projekte izgradnje demokratskog društva, međudržavni su sukobi istovremeno premješteni na unutardržavnu razinu.

Ova studija istražuje umjetničke i kulturne prakse – participativne kazališne prakse, video umjetnost, književnost, različite festivale, oživljavanje tradicionalnih umjetničkih formi – kao elemente mira i pomirenja u kompleksnim i višeslojnim kontekstima azijskih postkonfliktnih situacija, otvarajući dijalog između zaraćenih skupina, izgrađujući ponovno povjerenje i empatiju. Putem dubinskih istraživanja multidisciplinarnih umjetničkih I kulturnih aktivnosti u četirima zemljama, Mijanmaru, Nepalu, Pakistanu i Indoneziji, studija donosi 34 kvalitativna intervjua s akterima u polju umjetnosti i kulture izabranim radi svog angažmana u izgradnji mira, obrazovanju i tranzicijskoj pravdi. Također, studija donosi i analizu ostalih dionika u polju, donositelja politika, donatora, međunarodnih I lokalnih organizacija, zaklada, a dotiče se prilika i najboljih praksi i u Afghanistanu, Šri Lanki i Bangladešu.

Ereshnee Naidu-Silverman magistrirala je umjetnost na Studiju dramaturgije i prisilnih migracija na Sveučilištu Witwatersrand u Južnoafričkoj Republici te doktorirala sociologiju na Sveučilištu New York. Ovo je istraživanje rezultat desetogodišnjeg iskustva rada u organizacijama civilnoga društva i lokalnim zajednicama u kojima se bavila razvijanjem zagovaračkih strategija i kapaciteta na području ljudskih prava, pomirenja i društvene pravde. Njena stručnost proizlazi iz rada s marginaliziranim društvenim skupinama poput žena, mladih, manjina, izbjeglica i žrtava nasilja u postkonfliktnim društvima i zemljama u razvoju na afričkom i azijskom kontinentu te Bliskom istoku. 

Studiju je objavio danski Centar za kulturu i razvoj (Center for Kultur og Udvikling, CKU), a možete ju potražiti na istaknutoj poveznici.