KP: U jednome si razgovoru za Moderna vremena istaknuo problematiku incestuoznosti ovdašnje književne scene. Ističem ovdašnju scenu jer, naime, za mene je dio uzroka problema i činjenica da se radi o maloj sceni. No je li dio toga uzroka i pluralizam uloga i aktivnosti gotovo svakoga sudionika i pripadnika te iste scene? 

Priča o “incestuoznosti scene” već je postala floskula – potežu je mnogi, no rijetko tko se udubljuje u prateću problematiku, a kamoli još da vjeruje da je drugačija scena moguća. Radi se, prije svega, o činjenici da naša književnost nastaje u malom (čak i kad uzmemo sve centralnojužnoslavenske varijante skupa) jeziku, maloj kulturi, u skučenom podneblju na rubu Europe i na poluperiferiji svjetskoga kapitalističkog sistema. Svi se poznajemo i putevi nam se nonstop ukrštaju, pri čemu se često izmjenjujemo u različitim ulogama – danas sam ja urednik tvoje knjige pjesama, sutra ti pišeš tekst o mom romanu, prekosutra zajedno nastupamo na nekoj tribini koju vodi osoba s kojom smo bili u nekom četvrtom ili petom odnosu, itd. Osobni odnosi mogu imati puno značajnije reperkusije nego što je to slučaj u većim kulturama i zemljama. Međutim, ne mislim da je problem u tome što se ljudi poznaju i što su upućeni jedni na druge, nego u tome što se sukobi interesa koji pritom nastaju uglavnom ili guraju pod tepih ili ostaju posve nereflektirani. Tako se događa da, recimo, ljudi koje sjede u književnim žirijima za nagrade razmatraju knjige koji su sami uredili (da uzmem samo najbanalniji i najeklatantniji primjer) i da to prolazi kao nešto normalno, jer mala smo sredina – i ako neće oni, tko će? Sva ova problematika dodatno se zaoštrava u vremenu društvenih mreža i, što iznuđene što entuzijastične, digitalizacije polja.

KP: Smatraš li da mnogi kvalitetni autori ostaju zakinuti za prostor, a time i vidljivost?

Paradoksalno, čini mi se da je opsesija vidljivošću veća u našim malim sredinama nego što je to, naprimjer, u Francuskoj, čiji književni život nastojim pratiti usporedno s našim. Možda zato što u našem kulturnom polju ne postoji ni privid uređenosti i funkcionalnosti kakav je moguće održavati u puno većim i bogatijim zemljama: očigledno je da su institucije u rasulu, resursi krajnje ograničeni, umjesto niza različitih scena, prostora, i pod-polja, sve se urušava u jednu jedinstvenu, kaotičnu scenu. I vani, naravno, vlada kapitalizam, samo je ovaj naš, baš kao i u drugim sferama, siroviji i okrutniji. Čini mi se da logika neprestane borbe za vidljivost podrazumijeva i posve novu razinu površnosti u recepciji, da ne kažem konzumaciji, pripadajućih književnih tekstova i njihovih autorica i autora. Pritom, postoji nekoliko točno određenih kodova kojima se možete služiti u pokušaju da plasirate svoj rad u digitaliziranome, komunikacijskim kapitalizmom preoblikovanome književnom polju; ne govorite li nekim od tih jezika, unaprijed ispadate iz vidokruga.

KP: Često smo razgovarali o podobnosti i uporabi pojmova južnoslavenska, postjugoslavenska i jugoslavenska književnost (nerijetko sinonimnom). Nametalo se i pitanje uporabi jednine ili pak množine. Koji ti se termin čini najidealnijim, sveobuhvatnim? Vežeš li ih uopće uz iste fenomene?

Nijedan nije sveobuhvatan, štoviše: ta tri pojma za mene označavaju različite stvari. Govorimo li zaista o južnoslavenskim književnostima – a da nam ta odrednica ne predstavlja samo eufemizam za jugoslavenske – to znači da pretpostavljamo okvir unutar kojeg se bugarska književnost pridružuje našim “jugoslavenskim južnoslavenskima”, dok otpadaju, recimo, književnost vojvođanskih Mađara ili kosovskih Albanaca. Ne kažem da je to samo po sebi problematično, samo da treba biti fer s terminologijom i uvijek promišljati o njenim implikacijama.

Osobno sam najskloniji odrednici “jugoslavenske književnosti”, u množini, premda znam koristiti i jedninu. Pritom mislim da jugoslavenski nazivnik o kojemu je riječ ne mora biti ovisan o postojanju jugoslavenske države, niti se mora izvoditi iz logike države tj. “odozgo”. Jedno vrijeme sam forsirao pojam “postjugoslavenska književnost” – osobito dok sam surađivao u Pojmovniku postjugoslavenske književnosti, sjajnoj emisiji koju je na trećem programu Hrvatskog radija uređivao Boris Postnikov – no danas mi se on ne čini tako idealnim i konačnim. Prefiks “post” dobar je utoliko što politizira raspravu, podsjeća nas na traumu razbijanja jugoslavenskog socijalizma i na njegove nerealizirane potencijale. Ipak, poput drugih “postizama”, paradoksalan je već u svojoj formulaciji: ako je već “post”, zašto mu je onda ključna referenca ta “Jugoslavija” iz drugog dijela sintagme?

KP: Kakva ti se čini protočnost kulture i konkretno književnosti unutar polja s obzirom na jezičnu distinkciju, odnosno vidljivu razliku slovenskoga i makedonskoga jezika u odnosu na ove – uvjetno rečeno – štokavske? Misliš li da je problem slabije protočnosti samo formalno pitanje jezičnoga izraza ili pak postoji i neki dublji problem? 

Problem hegemonije hrvatsko-srpskog, tj. središnjejužnoslavenskog kompleksa postojao je i u socijalističkoj Jugoslaviji. Uostalom, tad su Slovenci (kao i Makedonci, Albanci, Mađari…) u školama obavezno učili ovaj jezik, dok je obrnut slučaj bio raritet; s druge strane, slobodan razvoj, standardizaciju i autonomiju suvremenoga slovenskog i makedonskog jezika dugujemo upravo socijalističkim politikama, koje su odbacile “plemenski” koncept jugoslavenstva iz Kraljevine. Riječ je o kompleksnoj i mjestimice zaista fascinantnoj tematici.

Mislim da postoji jezična barijera, ali i da je slaba protočnost rezultat činjenice da smo svi skupa prepušteni na milost i nemilost njegovom veličanstvu Tržištu. U kasnokapitalističkoj tržišnoj koncepciji i konstelaciji, činjenica da štokavske jezike nije potrebno međusobno prevoditi nastoji se iskoristiti upravo u takve, tržišne svrhe. U nju polažu nadu kako brojni autori, tako i još brojniji nakladnici, kad razmišljaju o perspektivama vlastitog opstanka. Međutim, ako zaista želimo misliti jugoslavensku književnost/književnosti danas, mislim da u to moramo uključiti ne samo Slovence i Makedonce, nego i Albance, Mađare, Rome, i druge narodnosti. Da je danas jedini način da, naprimjer, knjiga nekog albanskog autora iz Prištine dođe do čitateljstva u Zagrebu taj da dobije Europsku nagradu za književnost ili nešto slično, tj. da prođe afirmaciju Zapada – u tome vidim tipični jugoslavenski poraz.

KP: Navikli smo da brojni autori iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine bez problema objavljuju na materinskim jezicima knjige i u Srbiji, a slovenski se autori ipak moraju prevoditi što zadaje dodatne probleme izdavačima. Boravio si na rezidencijama u Sloveniji, rado čitaš slovenske autore, a osjetio si, iz prve ruke, i obrnutu situaciju. Kakvo je potom tvoje iskustvo prihvaćanja naših autora na tamošnjim prostorima? 

Slovenska književnost počela me zanimati kao, da parafraziram slovenskog pisca i polihistora Miklavža Komelja, druga književnost koju pritom ipak ne osjećam kao stranu. Gotovo deset godina u kontinuitetu živim u Zagrebu, na dva sata vožnje od Ljubljane, i zapravo me je frapiralo to kako ono što se tamo piše i radi slabo zanima ljude ovdje. Čini mi se da s one strane Drave postoji puno veće zanimanje za hrvatsku književnost nego obrnuto; možda je to, opet, klasični odnos manjeg i većeg susjeda i jezika, koji je nadživio zajednički državni okvir. Postoji puno suvremenih slovenskih autorica i autora, dobrim dijelom i mojih vršnjakinja i vršnjaka, čiji me rad iznimno inspirira. Uz već spomenutog Komelja, izuzeto zanimljivog esejista i pjesnika, tu su i poezija i kritički tekstovi Muanisa Sinanovića, hibridna proza (na liniji teorijske fikcije) Anje Radaljac, bizarro fiction Andreja Tomažina, poezija Anje Golob ili Taje Kramberger, proza Mirta Komela, kao i mnogi, mnogi drugi autori i tekstovi.

KP: Zajedno smo sudjelovali u stvaranju i izvedbi predstave Svježa krv u sklopu tvoga rada u Centru za kazalište potlačenih POKAZ, a nedavno si na sličnu temu objavio i tekst Muškarci koji vole žene: seksizam na književnoj ljevici. Možeš li se kratko osvrnuti na obrađenu problematiku?

Nije nikakva tajna da nam je književno polje mizogino i seksističko (premda ono to vjerojatno nije više od društvenog prosjeka). Činilo mi se bitnim da o toj tematici pokušam razmišljati i pisati stoga što dolazim “s druge strane”: u svojim formativnim godinama sam seksizam i mizoginiju književne scene srkao poput mlijeka, uvjeren da bez njih nema ni književnog života. To je bilo prije više od decenije; danas stvari malo drukčije izgledaju, dijelom i uslijed smjene generacija. Posljednjih se godina književna scena napunila milenijalacima koji u javnosti jako dobro barataju woke žargonom i liberalnim bontonom, čak se i deklariraju kao feministi – dapače, time grade kulturnu distinkciju u odnosu na zatucane patrijarhalce i nacionaliste – a u prostorima u kojima im se to može ordinarni su seksisti, ako već ne i seksualni napasnici. O tim izgredima uglavnom se glasno šuti: sve ostaje na razini javne tajne, i tako uglavnom izmiče javnoj kritici.

Scena-predstava Svježa krv rađena je metodom forum kazališta, što podrazumijeva javnu izvedbu i uključivanje publike u tok događanja na sceni. Igrali smo na Danima otvorenih vrata Atelijera Žitnjak, dakle pred mahom umjetničkom i kulturnjačkom publikom, a pokušali smo prikazati predatorsko ponašanje jednog dobro umreženog urednika-izdavača prema mlađim kolegicama u polju. Bio je to i pokušaj da događanja koja po pravilu ostaju zakopana duboko u sferi privatnoga doslovce izvedemo na pozornicu, u javnost. Sudeći po reakcijama koje smo izazvali, rekao bih da je problematika vrlo akutna i prepoznatljiva.

Na tribini ćemo doznati što je postjugoslavenska književnost i u kojoj je mjeri ona povezana s devalvacijom simboličkog kapitala pisaca i zbog čega je književnost u cjelini danas prepuštena logici spektakularizacije. 

O spomenutim temama govorit će Ivica Đikić, Andrea Milanko i Boris Postnikov. Urednik i voditelj je Tonči Valentić. Tribina će se održati 12. listopada u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat s početkom u 20 sati.

Opsegom nadilaze uobičajenu formu “novinske kritike” a interpretaciju i analizu odabranih naslova poduzimaju primarno u “ideološkom ključu”, istražujući mehanizme kojima se dominantni obrasci društvene, političke i ekonomske zbilje upisuju u tekst, i to ne samo na njegovoj sadržajnoj ravni, nego i na razinama književnih postupaka, narativne ekonomije ili leksičke selekcije.

Knjiga također pokušava revalorizirati u nas ustaljena razumijevanja postmodernizma kao prevladane poetike i, šire, književnoga teksta kao artefakta kojemu možemo pristupiti ne osvrćući se na njegov društveni kontekst.

Ovdje pokriveno razdoblje od 2008. do 2012. posljednji je, ili jedan od posljednjih činova dugogodišnje distorzije javne reprezentacije književnosti u Hrvatskoj, koja je iz srednje medijske struje skoro u potpunosti eliminirala žanr književne kritike, prepustivši književnost logici spektakularizacije; posve u skladu sa širim rekonfiguracijama medijskoga polja, uostalom. Utrnuće popularnije pisane, “pristupačnije” kritike u najtiražnijim novinama i magazinima nije, međutim, značilo “smrt kritike” en generale, kao što su neki požurili ustvrditi, preuzimajući implicitno tabloidne obrasce konstrukcije socijalne zbilje kao konačni kriterij “života” i “smrti” jednoga žanra.

Boris Postnikov rođen je 1979. u Splitu. Živi u Zagrebu. Glavni je urednik dvotjednika Zarez. Književne kritike, eseje i društvene komentare objavljuje u brojnim regionalnim medijima. Ovo mu je prva knjiga.

Izvor: Sandorf