Nakon kratke proze Posljednji vuk i kolaborativnog teksta UnutraJeŽivotinja (u suradnji sa slikarom Maxom Neumannom) u izdanju Multimedijalnog instituta te romana Rat i rat u izdanju Oceanmora (sve u prijevodu Viktorije Šantić), kao i nakon Krasznahorkaijeva gostovanja u Zagrebu, na policama ono malo preostalih knjižara krajem se 2014. godine pojavio i roman Melankolija otpora u izdanju Šarenog dućana i prijevodu Angéle Pataki. 

Romani Sotonski tango (1985.) i Melankolija otpora (1989.) zbog svoje izvrsnosti nisu mogli dugo biti velika tajna mađarske književnosti i László Krasznahorkai je ubrzo postao novim, nezaobilaznim imenom svjetske književne scene, da bi danas, nakon objavljenih dvadesetak romana, priča, eseja… ušao u uži krug kandidata za Nobelovu nagradu. Hvalospjeve su mu pisali ugledni autori kao što su Sebald ili Susan Sontag, a širu je popularnost stekao preko filmova koje je po svojim romanima i scenarijima stvarao s Bélom Tarrom. Njihov nekonvencionalan timski rad rezultirao je magijom, pulsirajućim spojem sakralnog i demonskog, ali i cirkuskog i uzvišenog – privlačno-odbojnim ispreplitanjem svjetova Krasznahorkaijevih romana i Tarrovih filmova, u koje je teško ući, a još je teže, mnogo teže, ako ne i nemoguće, iz njih izaći. 

U Melankoliji otpora, koju je kritičar New Yorkera James Wood nazvao “komedijom apokalipse”, neobični se događaji počinju nizati kad u provincijski gradić na jugu Mađarske dolazi zagonetna cirkuska skupina s golemim kitom koji privlači znatiželjnike i karizmatičnom nakazom Princom koji privlači nezadovoljnike… Osim intrigantnog zapleta, zahtjevnijeg će čitatelja privući autorova sugestivna, meandrirajuće duga rečenica; vrtoglava višeznačnost zbivanja; apokaliptične, groteskne scene koje propituju mogućnosti otpora vladajućem sustavu; zatim snaga sveznajućeg pripovjedačkog glasa koji opisuje najsuptilnije momente psihičkih kolebanja romanesknih junaka…

Sve su to tek neke od značajki Krasznahorkaijevog fascinantnog autorskog pisma, čovjeka koji možda nije, poput svojeg junaka, zaslužio odlikovanje “za najjednostavnije i najsvrhovitije vođenje života”, ali je “svojim nesvakidašnjim talentom pozlatio dosadu svakidašnjice sferom umjetnosti”.

“Mađarski autor – s kojim je objavljen i intervju na našem portalu – često se kao suvremenik W.G. Sebalda upravo i kategorizira kao literarni pandan pokojnom njemačkom autoru, no s osebujnom poetikom koja ga izdvaja iz suvremenog konteksta kao autora čiji tekstovi slove kao teško prohodni i hermetični. Upravo taj karakter Krasznahorkaiaevih tekstova, prije svega njihovu atmosferičnost, šira javnost zasigurno je upoznala kroz filmske radove mađarskog redatelja Béle Tarra, koji već desetljećima surađuje s Krasznahorkaiem te u njegovim tekstovima nalazi neiscrpnu inspiraciju”, istaknuo je Tomislav Žilić pišući o kratkoj priči Posljednji vuki, izašloj krajem prošle godine u izdanju Multimedijalnog instituta.

László Krasznahorkai rođen je 1954. godine u gradu Gyula, u Mađarskoj. Zahvaljujući specifičnom književnom stilu, László Krasznahorkai stekao je, poglavito na njemačkome govornom području, status gotovo kultnog pisca. Njegova su djela naišla na priznanja kritike od SAD-a do Japana. Susan Sontag prozvala ga je suvremenim mađarskim majstorom apokalipse na tragu Gogolja i Melvillea. Napisao je osam romana, nekoliko zbirki priča i eseja, ali i pet filmskih scenarija. Dobitnik je brojnih književnih nagrada među kojima i najvišeg mađarskog državnog priznanja za književnoumjetničko stvaralaštvo – “Nagrade Kossuth”. 2014. godine nagrađen je i prestižnom “Nagradom America” za doprinos književnosti.

Izvor: Oceanmore

Tako šira publika sada napokon ima priliku upoznati barem maleni segment opusa jednog od najcjenjenijih i najzanimljivijih svjetskih prozaika. Kratka priča Posljednji vuk, u prijevodu Viktorije Šantić, na svojih četrdesetak stranica teksta čitateljima/icama daje uvid u često raspravljanu poetiku ovog autora, no ponajviše uvid u harmonizirani kaos njegovih fikcionalnih svjetova. 

Mađarski autor – s kojim je objavljen i intervju na našem portalu – često se kao suvremenik W.G. Sebalda upravo i kategorizira kao literarni pandan pokojnom njemačkom autoru, no s osebujnom poetikom koja ga izdvaja iz suvremenog konteksta kao autora čiji tekstovi slove kao teško prohodni i hermetični. Upravo taj karakter Krasznahorkaiaevih tekstova, prije svega njihovu atmosferičnost, šira javnost zasigurno je upoznala kroz filmske radove mađarskog redatelja Béle Tarra, koji već desetljećima surađuje s Krasznahorkaiem te u njegovim tekstovima nalazi neiscrpnu inspiraciju.

Posljednji vuk ne samo da uvlači čitatelja/icu u svijet samoga teksta na fabularnoj razini, već od prvih riječi i sintagmi i više nego naglašenom biva upravo Krasznahorkaieva poetika. Njegov specifičan plan izraza, koji počiva na beskrajnom toku rečenica koje se ne oslanjaju na ustaljenu interpunkciju, s jedne strane otežava i oneobičava proces čitanja, a s druge strane svojom ritmičnošću naglašava finu nijansiranost i protočnost  teksta. Jezik je u Krasznahorkaia i više od puke građe teksta; u jeziku je sadržana i sama bit teksta. Kako i sam komentira svoj proces pisanja, njegove rečenice primiču se “živom jeziku, sve im je veća brzina, što za njih znači bivanje u svojevrsnom momentu tromosti. I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini”. 

Krasznahorkai kombinira konstantni fokus na samome jeziku teksta s pripovjednim postupcima, odnosno izmjenom pripovjednih razina, koja čitatelja/icu dodatno izmješta; ponajviše u službi kreiranja toposa njegova fikcionalnog svijeta. Valjalo bi spomenuti da spacijalno u Krasznahorkaia uistinu može donekle opravdati usporedbe sa Sebaldom, jer oba autora obilato svoje fikcionalne topose približavaju empirijskom iskustvu čitatelja/ice, no važna je distinkcija da Krasznahorkai upravo zbog zbira svojih književnih postupaka ostavlja dojam izravnog pristupanja ontološkome. Svakako je tome potrebno pribrojiti i njegove likove, koji uz sam lik Profesora, iskazuju svoju povezanost s “neizrečenim” svojih okruženja, kao i njihovu izgubljenost u istima. Upravo se kroz ovu sinesteziju jezika, pripovjednih postupaka, likova i njihovih okruženja formira slika jezika kao i centralnog dijela semantičkog polja teksta, koji kulminira u ontološkim silnicama čije tumačenje ostaje na čitatelju/ici. Sam Profesor iskazuje svoju fascinaciju mogućnošću izraza, potaknut egzistencijalnim nemirom koji je u njega unijela jedna sasvim jednostavna rečenica, na sljedeći način: “jezik je naše prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tijekom svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve niže i niže”.

Svi zainteresirani elektroničko izdanje teksta Posljednji vuk Lászla Krasznahorkaia mogu preuzeti ovdje.