Smrt i život jednog Severina, João Cabral de Melo Neto, 1955.

Bila je to jedna nedjelja u ožujku i zima se polako opraštala. Dan je osvanuo plav, ali je potom posivio. Punih pola godine života u Lisabonu naučilo me da se ne čudim toj pojavi. Iza mene je bilo šest uzastopnih dana teškog rada i, kao većina ugostiteljskih radnika, svoj jedini slobodan dan započeo sam stavljanjem prljave odjeće na pranje i iskoristio priliku da pospremim svoju sobu. Sunce me obradovalo jer mi uštedi i novac i vrijeme za odlazak u praonicu.

Izašao sam iz kuće, hodao nešto manje od deset minuta i stigao do Fonte Luminosa (što u prijevodu znači “svjetleća fontana”). Niti je dobro osvijetljena, niti posebno održavana, ali ipak je bolja od rimske fontane Trevi. U tom trenutku dan je već bio siv i najavljivao kišu koja će pasti te večeri. Ipak sam trebao otići u praonicu, pomislio sam. Nastavio sam hodati duž ulice Dom Afonso Henrique, nazvane po prvom portugalskom kralju.

Ubrzo sam ugledao modernističku građevinu koja mi je zapela za oko čim sam prvi put ovdje kročio. Simbol arhitekture Estado Nova u Portugalu, otvorena je 1955. kao kino-kazalište Império, iste godine kada je u Brazilu objavljena knjiga Morte e Vida Severina (Smrt i život jednog Severina). Zgrada je napuštena za vrijeme osamdesetih i ostala je takva sve dok je 1992., godine mog rođenja, nije kupila Univerzalna crkva Kraljevstva Božjeg. Ondje gdje su nekad stajali plakati s filmskim naslovima, sada se na vrhu zgrade nalazi jednostavan podsjetnik prolaznicima: Isus Krist je Gospodin.

Na pozornici tog istog kazališta, 6. lipnja 1966., vatreni Lisabon proslavio je završetak turneje koja je u grad dovela adaptaciju božićne predstave s brazilskog sjeveroistoka – Smrt i život jednog Severina, djelo brazilskog pjesnika Joãa Cabrala de Mela Neta. Predstavu je dovela kazališna družina TUCA (kazalište Papinskog katoličkog sveučilišta u São Paulu). João je stigao zajedno s njima i bio toliko dirnut oduševljenjem publike na premijeri da je pratio ansambl na daljnjim izvedbama u Coimbri i Portu.

O svemu tome, i još mnogočemu, pričala mi je Rafaela Cardeal, istraživačica iz Rio de Janeira koja se posvetila istraživačkom projektu koji je kulminirao njezinom doktorskom disertacijom o portugalskoj recepciji pjesnikova djela.

Prema Rafaelinim riječima, za uspjeh predstave zaslužni su mnogi faktori, a među njima je i način na koji su likovi, odjeveni u bijelo i bez scenografije, izražavali društvenu kritiku stvarnosti brazilskog sertãoa koja je snažno rezonirala s Portugalcima pod diktaturom. Mlada publika, koja se tada borila protiv fašističke represije, poistovjetila se s porukom predstave, za koju je glazbu na početku svoje karijere skladao Chico Buarque. U to je vrijeme osuda društvene nejednakosti i ugnjetavanja postala simbolom otpora protiv portugalske represije.

Sjedili smo za stolom u Pão de Açúcaru, kafiću iz pedesetih godina koji se nalazi nasuprot Impéria, odnosno Univerzalne crkve, kako je danas poznata. U stražnjem dijelu kafića nalaze se pločice koje prikazuju razigrani krajolik s razglednice iz Rija kroz koji sam dobar dio mog života svakodnevno prolazio na putu do fakulteta. Izbor lokacije nije bio namjeran. Ali zahvaljujući Pão de Açúcaru i kinu pretvorenom u Univerzalnu crkvu osjećao sam se kao kod kuće.

Preseljenje u Lisabon u meni je očvrsnulo brazilski identitet koji je, iako nikad nije bio neprimjetan, sada postao iznimno opipljiv. Čini se da sam prelaskom Atlantika simbolično stupio u proces smrti i života. Vjerujem da svaki imigrant proživi svojevrsno ponovno rođenje. I cijeli taj proces je bolan na mnogo načina. Život ovdje naučio me da nasilje doživljavam drugačije od onoga na što sam navikao. Ovdje nasilje nije eksplicitno, ono je suptilno i institucionalno. U mnogim je situacijama nasilje maskirano kao birokracija.

Isprva sam mislio da znam zašto sam došao ovamo, ali nekoliko mjeseci kasnije više nisam siguran. Znam da sam pobjegao od nasilja u Riju i da sam došao u potrazi za boljom kvalitetom života, ali više mi nije posve jasno što to zapravo znači. Kao što je Severino shvatio, možda je otkriće u samom putovanju, a ne u odredištu. Moji susreti na tom putovanju pomogli su mi da shvatim što znači biti Brazilac i bolje razumjeti vlastiti put.

Sidnei Granja

Bio je prvi tjedan ljeta kada je Sidnei prošle godine stigao u Lisabon. Uz kofer i mali ruksak, nosio je sa sobom obećanje boljeg života. Njegov život na periferiji Rio de Janeira, daleko od bajkovitih slika ovjekovječenih u bossa novi Toma Jobima i Viníciusa de Moraesa, bio je traumatičan. Neprestane pljačke i besmisleno nasilje koje je pratilo samu činjenicu postojanja natjerali su ga da odluči ostatak života graditi u Portugalu.

Bez ikakvih jamstava, prošao je imigracijsku kontrolu s tromjesečnom turističkom vizom. Prošlo je sada već devet mjeseci i ni pod kojim uvjetima ne razmišlja o povratku u Brazil. Ali to ne znači nužno da je ovdje pronašao raj. Naprotiv, kao osobe iz radničke klase, u Portugalu je otkrio nove izazove. Naravno, kvaliteta života mu je bolja, ali s njom je došao i novi osjećaj ranjivosti. Budući da ne može regulirati svoj imigrantski status, osjeća se kao da je u nekoj vrsti limba. Nesiguran kada će moći prijeći portugalske granice i istražiti Europu o kojoj sanja, živi iz dana u dan, radeći u restoranu u Portu, blizu popularne tržnice Bolhão.

Ropstvo. To je riječ kojom opisuje svoj svakodnevni život. To je postalo jasno kad je pokušao pronaći tečaj koji bi mu omogućio pronalaženje novih poslovnih prilika, ali nije uspio naći nijedan program koji bi se uklapao u stvarnost osobe koja počinje raditi u podne i nema vremena nikamo otići. Sve ovisi o gostima. Može se dogoditi da restoran u kojem radiš zatvara u 23 sata, a može biti i u ponoć. Nikad ne znaš kada će naići grupa gladnih turista.

Iza pulta, u vrijeme kada nema gužve, promatraš život koji se odvija vani. Osjeća se kao da je u akvariju, gledajući ljude kako prolaze kroz staklo koje ga dijeli od života za kojim žudi. U rijetkim sunčanim danima u Portu zimi najviše ga izjeda osjećaj gušenja. Tada najviše želi osjetiti toplinu slobode.

Laís Del Castillo

Tijekom svog prvog mjeseca u Lisabonu, živio sam u hostelu u četvrti Chiado. Jedne listopadske večeri zatekao sam Laís u kuhinji kako razgovara sa svojom djevojkom putem videopoziva. Uzbuđeno joj je pokazivala videe koje je snimila na koncertu brazilskog pjevača Jorgea Vercilla. I ja bih otišao da sam znao, njegove sam pjesme zavolio pod utjecajem svoje majke. Početkom 2000-ih slušao sam ih gotovo svakodnevno.

Poistovjetio sam se s Laís jer je ondje bila samo jednu noć, sutradan se vraćala u Setúbal gdje živi zbog posla kuharice u restoranu. Kad se prisjetim tog trenutka, shvaćam ironiju našeg susreta u kuhinji. Od tada naše prijateljstvo samo jača i svakim susretom saznajem više dijelova njezine priče.

Naši su susreti rijetki. Poput mene, i Laís radi puno radno vrijeme u smjenama podijeljenima na dva dijela s pauzom usred dana. Trosatne pauze rijetko dopuštaju druženja s prijateljima koji žive pedesetak kilometara dalje. No jedne nedjelje početkom veljače uspjela je dobiti pola dana slobodno i došla u kazalište pogledati Virginiu, predstavu koju je napisala i u kojoj glumi brazilska glumica Cláudia Abreu. Na toj izvedbi u publici sam vidio i brazilsku pjevačicu Fafá de Belém kako odaje počast svojoj prijateljici. Belém je iz Parája, na sjeveru Brazila, odakle potječe moja baka.

Laís je rođena u istoj regiji. Točnije, rođena je u općini Macapá u saveznoj državi Amapá. No dok je bila sasvim mala, preselila se u Natal, glavni grad Rio Grande do Nortea, gdje je i odrasla. Tijekom djetinjstva sudjelovala je na šahovskim prvenstvima i bila je dobra, što uvijek voli naglasiti. Osvajala je državna, općinska, pa čak i regionalna prvenstva. Nikada nije osvojila nacionalno prvenstvo, ali je ušla među deset najboljih.

To iskustvo putovanja na prvenstva još u ranoj dobi oblikovalo je slobodni duh koji ima danas. Zato joj nije bilo preteško donijeti odluku da se zbog posla preseli u Punta Canu gdje je vodila kuhinju, iako u početku nije govorila španjolski. Biti imigrantica za nju, dakle, nije ništa novo, ali dobro zna da svako preseljenje donosi nove izazove. Lakoća s kojom se kreće odvela ju je do još jedne destinacije, ovoga puta u Albufeiru na jugu Portugala. Osim što traži posao koji će je poštovati kao ljudsko biće, blizina mora za nju je nužnost, kao i za mnoge koji su odrasli na brazilskoj obali.

Kad smo izašli iz kazališta i otišli na večeru, primijetio sam, dok je skidala kaput, ogromnu opeklinu na njezinoj lijevoj podlaktici. To su uobičajeni tragovi koji ostaju na tijelima kuhinjskih radnika i radnica. Dok mi je pričala o nesreći, činilo se kao da to doživljava sasvim normalno, kao dio posla koji se neizbježno ponavlja. Ipak, vidim snažnu simboliku u tragovima koje ovakav rad ostavlja na tijelima velike većine imigranata.

U isto vrijeme, prisjećam se pozornice u kazalištu Maria Matos i izvedbe u kojoj se Virginia Woolf suočavala s dilemom hoće li postati velika književnica. Na rubu osjećajnosti i ludila, promatrao sam stvaralački proces žene koja se početkom 20. stoljeća suočavala s golemim, gotovo homerovskim teškoćama kako bi dokazala svoju izvrsnost u književnom okruženju kojim su vladali muškarci. Bol je imala ključnu ulogu u njezinu radu. Ali pitam se treba li doista boljeti.

Od tog dana, mnoge misli mi se vrte po glavi, a jedna rečenica iz dugog monologa i dalje odjekuje u meni: sloboda je imati vremena za život. I tako shvaćam da ni ja, ni Laís, ni Sidnei nismo uistinu slobodni.

Davi Afonso

Poput nas, ni Davi nije posve slobodan. Većinu svog šestodnevnog radnog tjedna dijelim s njim u istom restoranu. Ja sam konobar, a on pomoćni kuhar. Povremeno uđem u kuhinju da mu pomognem oko čega god treba, i tada otkrijem još jednu dimenziju ugostiteljstva: nije važno ima li gostiju ili nema, u kuhinji uvijek ima posla.

Ako ne rade na trenutačnim narudžbama, pripremaju se za idući dan. Bilo da prave pudim, moj omiljeni desert koji za mene ima okus djetinjstva, ili pripremaju cozido à portuguesa, portugalski gulaš koji će poslužiti sutradan za ručak, kuhinja je uvijek okrenuta budućnosti.

Jednog smo petka Davi i ja odlučili prekinuti uobičajenu rutinu i otišli u boemski Bairro Alto. Dok smo hodali od ulice Rua de Santa Marta do našeg odredišta, uz Aveniju slobode (Avenida da Liberdade) razgovarali smo o životu. Upravo sam na tom putu shvatio da je, kad je odlučio otići iz Curitibe na jugu Brazila, želio istražiti svijet. Tamo odakle je došao imao je siguran posao administrativnog asistenta u velikoj tvrtki, živio je u vlastitoj kući i život je izvana izgledao ispunjeno. Ipak, nešto je nedostajalo.

I tako je odlučio doći u Portugal. Obitelj je sumnjala u njega, ali on je ipak stigao ovamo. U zanosu uzbuđenja, nekoliko mjeseci prije polaska, kupio je kartu baš za dan majčina rođendana. Ujutro, 20. svibnja 2024., otišao je k njoj na kavu i da se oprosti. Ona nije htjela jesti, pozdravili su se i on je otišao na aerodrom bez žaljenja, bio je istinski sretan. U tom trenutku ni majka ni sin nisu shvatili što taj rastanak zapravo znači. Jednog dana nazvala ga je i rekla da je napokon postalo stvarno, shvatila je da je otišao.

U Baru da Vera, mjestu koje okuplja Brazilce u lisabonskom noćnom životu, otkrili smo da se ono jedno pivo za koje smo se dogovorili pretvorilo u dvije boce vina i nekoliko žestica neobičnih imena. Davi ima neobjašnjivu energiju za nekoga tko ima skoro 30 godina. Bez obzira na to koliko naporno radio i koliko dan bio iscrpljujuć, uvijek se želi zabaviti.

DJ je puštao brazilsku glazbu i nije prošlo dugo prije nego što smo odustali od plana da se vratimo rano kući. Zabavljali smo se, upoznavali ljude i nakratko živjeli neki drugi život. Uvijek je poseban osjećaj sresti ljude s kojima nešto dijelim, to je svojevrsna mentalna vježba da se prisjetim tko sam i odakle dolazim. Te noći biti imigrant činilo se kao tek usputni detalj.

Sedamdeset godina je prošlo otkako je Severinovo putovanje stiglo na police brazilskih knjižara. Osim što predstavlja društveni portret zemlje, taj je lik i arhetip modernog pojedinca kojeg je, suočenog s napretkom svoga vremena, progutala ideja modernizacije. Siromaštvo i glad i dalje su stvarnost u Brazilu, to je nemoguće poreći.

Kao i na mnogim drugim mjestima, stotine imigranata riskiraju život na moru. Svjedoci su teških smrti u bespućima oceana. Prema izvješću koje je objavila organizacija Caminando Fronteras, više od 10.000 migranata poginulo je pokušavajući doći do Španjolske u 2024. godini. Bilo bi neodgovorno pokušavati uspoređivati dramu tih putovanja s našima. No isto tako ne možemo zanemariti da su nova vremena donijela druge dileme i tjeskobe u brazilsku stvarnost.

“Ne želimo samo hranu. Želimo hranu, zabavu i umjetnost. Ne želimo samo hranu, želimo ići bilo gdje.” U tim je stihovima napisanima krajem osamdesetih Arnaldo Antunes iz brazilskog benda Titãs nagovijestio nove zahtjeve. Godine 2025., u vremenu kasne moderne, oslanjam se na argumente Stuarta Halla o identitetu kako bih objasnio proces fragmentacije, nestabilnosti i neprestanog ponovnog osmišljavanja kojem smo izloženi.

Globalizacija, migracije i urušavanje čvrstih uporišta razaraju ideju neprekinutog i koherentnog “ja”, baš kao kod Severina. U Lisabonu živimo stvarnost koja se nameće našem brazilskom iskustvu. Moj identitet, koji je nekad bio čvrsto usidren u Brazilu, sada se iznova gradi na sjecištu jezika, običaja i birokracije koje me smještaju u neku međuzonu – ni ovdje ni ondje.

Prijevod: Marina Kelava | Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together, a izvorno objavljen na portalu Gerador. Projekt sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Predviđeni početak jednotjednog rezidencijalnog boravka je 1. travnja, a sudionici_e će biti raspodijeljeni_e u radne grupe od kojih svaka radi na zasebnoj kompoziciji. Na kraju tjedna, 8. travnja, svaka grupa će predstaviti svoj rad setom u trajanju od pola sata.

Prijaviti se mogu samostalni umjetnici_e ili kolektivni projekti koje čine maksimalno dva člana. Rezidencija uključuje stipendiju od 150 eura (neto) za svakog izabranog kandidata_kinju, pokriveni su troškovi puta, obroka i smještaja za vrijeme trajanja rezidencije.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. prosinca.

U okviru festivala održava se Internacionalna platforma za koreografe_kinje, koja će trajati od 19. do 21. rujna, a za vrijeme njena trajanja održat će se prezentacije izabranih radova.

Prihvaćaju se prijave suvremenih plesnih izvedbi kraćih od 20 minuta, a organizacija pruža:

• prostor za izvedbu uz tehničku podršku
• pokrivene troškove smještaja i hrane za vrijeme trajanja Platforme (tri dana) za plesače_ice i koreografa ili tehničara (maksimalno četvero ljudi po projektu)
• prijevoz od aerodroma do Almade za letove koji dolaze od 8 ujutro do 10 navečer

Prijava radova vrši se putem online obrasca. Puni tekst natječaja s više detalja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 29. veljače.

Koji je glavni cilj organizacije i arhiva te koji su razlozi njegovog osnutka?

Cilj naše organizacije i arhivanje je, analiza i upoznavanje šire javnosti o važnosti očuvanja sjećanja svakog pojedinca u lokalnom, regionalnom te nacionalnom kontekstu kako bi demokratizirali kulturu sjećanja te pružili prostor novim i dosad nevidljivim pojedincima naše lokalne i regionalne sredine. Isto tako, želimo doprinijeti razvoju otvorenog i raznovrsnog znanja o lokalnoj povijesti preko individualnih životnih priča naših sugrađana i sugrađanki. 

Dijeljenjem priča koje se nalaze u našem arhivu te organizacijom raznih javnih predavanja i događaja o našoj kolekciji i aktivnostima općenito, želimo upoznati širu javnost o raznolikosti ljudskih iskustava. Također, jedna od bitnijih stavki našeg rada je da je sva arhivska građa je uvijek dostupna javnosti za istraživačke i akademske svrhe.

Što se tiče same građe, od samog osnutka arhiva, inkluzija različitih društvenih skupina, bez obzira na rod, spol, dob, profesiju, rasu, klasu te porijeklo, bila nam je ključna. Ono što ova svjedočanstva čini tako relevantnim – čak i ako, u nekim slučajevima, nemaju, akademski gledano, “književnu“ vrijednost – jest činjenica da su uopće nastala te da je postojala svijest o njihovoj potencijalnoj vrijednosti za budućnost, što mi smatramo da svakako i jest. Pisanje dnevnika često proizlazi iz potrebe za izražavanjem, služi kao izravan kanal za prenošenje emocija, osjećaja i, upravo zbog toga, iskreno svjedočanstvo te omogućuje direktni kontakt s pojedinom osobnom iz pojedinog vremena i povijesnog konteksta, što, iz naše perspektive, našu organizaciju, a time i arhiv, čini vrlo vrijednom nadogradnjom svakog povijesnog i antropološkog istraživanja.

Možete li pobliže objasniti proces sakupljanja građe? 

Ponosni smo na činjenicu da je velika veličina građe koju trenutno posjedujemo donirana od strane članova obitelji starije ili možda preminule osobe koja je vodila bilješke o svojem životu i događajima koje je proživjela, ali postoji i građa koju su građani našli van konteksta vlastite obitelji, često odbačene na smetlište, no odlučili su je donirati u nadi da će netko naći nešto vrijedno za vlastito istraživanje o lokalnoj te regionalnoj povijesti.

Koje su metode očuvanja građe?

AADD digitalizira svu arhivsku građu te se nalazi u zasebnim dosjeima u javnoj knjižnici Biblioteca de São Lázaro u Lisabonu. Svi digitalizirani dokumenti dostupni su javnosti u svakom trenutku, dok su dokumenti i ostala tvrda građa, poput samih dnevnika i memoara dostupni isključivo uz naš nadzor.

Koliko ljudi radi u organizaciji te na kojim pozicijama? 

Zbog konstantog manjka potpore i financijskih sredstava, nemamo mogućnosti zaposliti više ljudi pa se snalazimo s onime što imamo, kako možemo. Trenutno u AADD-u radi dvoje ljudi na puno radno vrijeme na mjestu projektnog menadžera i osobe zadužene za odnose s javnošću. 

Koje su ključne prepreke i izazovi s kojima se susrećete u dosadašnjim arhivskim i istraživačkim djelatnostima? 

Kao vjerojatno i velika većina organizacija ovog tipa, naš konstantan problem je manjak financijskih sredstava i ovisnost o projektim prijavama na raznim razinama, što naravno otežava opstanak kontinuitet pojedinih aktivnosti.

Koji su primjeri uspješne kolaboracije u području arhiviranja s drugim nevladinim organizacijama, akademskim institucijama ili lokalnim arhivima?

U proteklih deset godina surađivali smo na velikom broju projekata te sa mnogim institucijama diljem Europe. Surađujem s drugim europskim institucijama koje rade na istim ili sličnim temama, a sudjelujemo u nekoliko lokalnih i nacionalnih inicijativa s partnerskim javnim ili privatnim subjektima (Lisabonska općina i neprofitne kulturne inicijative poput Festivala TODOS); i radovi u umjetničkim objektima o sjećanju s nacionalnim i međunarodnim partnerima (2017.: Kroz sjećanja – Europa za građane (IT, PT, GE); 2018.: Pohranite budućnost — Umjetnici, memoari i građanska prava za Europu u trećem tisućljeću – financiran od strane European Cooperation Projects – suradnja između umjetnika, tvrtki i arhiva iz Portugala, Italije, Francuske i Hrvatske; 2021.-2023.: Dnevnici migranta – FSE Portugal 2020.).

Možete li navesti primjere kako su različiti članovi zajednice, poput studenata i volontera, uključeni u proces arhiviranja?

Arquivo dos Diários pokušava uključiti lokalnu i nacionalnu zajednicu kako bi došli do mogućih autora dnevnika i pozvali ljude da doniraju svoje dokumente. Obično u našem prostoru primamo ljude koji rade na vlastitim publikacijama i akademskim radovima te trebaju dodatne izvore informacija koje  se nalaze u našoj bazi podataka. Također smo u kontaktu s ljudima koji istražuju teme ili povijest za kazališne komade, dokumentarne filmove te ostale umjetničke radove. 

Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.