Ciklus Portreti: Wong Kar-wai donosi četiri filma koja istražuju kompleksnost emocionalnih odnosa, nostalgiju i usamljenost. Uz često nelinearnu strukturu radnje, ovi filmovi poznati su i po jedinstvenoj uporabi boja, svjetla i kompozicija te prisutnosti urbanih pejzaža i kulturnih tekovina Hong Konga kao metafora unutrašnjih svjetova rastrojenih likova.

Ciklus će u subotu, 15. lipnja u 21 sat, otvoriti redateljev prvijenac – romantična krimi-drama Carmen iz Kowloona (1988.). Poznatija pod engleskim naslovom As Tears Go By, drama prati mlade pripadnike najnižeg sloja mafije od kojih se jedan, neutješan nakon prekida turbulentne veze, počne emotivno zbližavati s vlastitom sestričnom.

Više informacija o ostatku programa možete pronaći ovdje.

Posrijedi su filmovi nastali u razdoblju od 1971. – 1993., koji su stekli planetarnu popularnost svojom komikom, isprva kao posvete luckastoj, anarhičnoj komediji, a kasnije duhovitim prikazom neurotičnog, ciničnog i brbljavog urbanog intelektualca židovskog podrijetla u New Yorku suočenog s ljubavnim poteškoćama, moralnim, intelektualnim i filozofskim dvojbama i dr.

Slijedom toga, većinu kasnijih filmova odlikuje suzdržanija, verbalna komika, iznimna lakoća pripovijedanja, izvrsni dijalozi, sjajne glumačke kreacije, nezaobilazna jazz glazba, komička analiza visoke i popularne kulture, inteligentan prikaz složenih međuljudskih odnosa, snažan utjecaj europske filmske tradicije razvidne u brojnim aluzijama, citatima i dr.

Program započinje jednim od najuspjelijih redateljevih filmova, humornom dramom nominiranom za Oscara Zločini i prekršaji (1989), u kojoj Allen na pesimističan i filozofičan način elaborira teze o nepravednosti života, o tome kako se zločin isplati i sl. Uoči projekcije uvodnu riječ održat će filmolog dr. sc. Nikica Gilić.

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove Filmskih programa 10 kuna. 

Izložba koja se sastoji iz dva segmenta, serije autoportreta slikanih kavenim talogom na papirnim salvetama i serije crteža članova njegove obitelji na plahtama korištenim za obiteljske apartmane. Nastala je u maniri crteža i akvarela s majstorskim poznavanjem medija, i uvjerljivim prijenosom emotivne atmosfere. Ono što ove crteže i akvarele izmiče iz klasičnih kanona navedenih medija, vrlo je osoban i životno uvjetovan je odabir materijala na kojima su rađeni.

Dino Bićanić (1980.,Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, a dobitnik je i jedne od tri nagrade na 39. Splitskom salonu. 

Piše: Marija Borovičkić

Prepoznatljiv po složenim ambijentalnim i interaktivnim robotičkim, kinetičkim, svjetlosnim i video instalacijama, Ivan Marušić Klif povremeno se bavi i performansom, istraživanjem i produkcijom različitih aspekata zvuka – od glazbe do šumova, kao i tonskom produkcijom i snimanjem, kompozicijom, a povremeno i scenografijom.

Nedavno otvorena izložba Portreti predstavlja 21 originalnu fotografiju i udovoljava tradicionalnim izlagačkim normama kroz nekoliko, za Klifov rad, neuobičajenih elementa. Među njima su: jasna materijalna forma eksponata (i originala), koja u standardnom Klifovom opusu često izmiče, pretače se iz medija u medij, nestalna je, neuhvatljiva i slučajna; referencijalnost prizora i odabir klasičnog motiva – portreta, u ovome slučaju rastrzanog i apstrahiranog do ruba neprepoznatljivosti prikazanog lica; jednostavnost i “čistoća” postava koji pravilnim dimenzijama i rasterom od tri reda po sedam portreta ispunjava tek jedan zid male bijele galerije i nema jasnu poveznicu s prijašnjim prostorno sveobuhvatnim, “ekspandiranim”, ambijentalnim ili site-specific radovima.

Motiv na fotografijama čine umjetnikovi prijatelji i kolege i, kao što je spomenuto, svaka od njih neponovljiv je fotografski original izrađen tehnikom camere obscure – direktnog osvjetljavanja slike na foto-papiru. No ne tehničkim posredstvom fotoaparata, već osciloskopa – elektroničkog uređaja za grafičko bilježenje i prikazivanje pokreta i frekvencija, čime Klif ostaje dosljedan svom “rukopisu” i svojoj strasti za eksperimentiranjem s analognom tehnologijom iz 1960-ih i 1970-ih godina.  

Razradom vlastitog softvera i referiranjem na Rutt/Etra video sintesajzer, analogni uređaj s početka 1970-tih, umjetnik je kreirao matricu prema kojoj osciloskop “čita” i “ispisuje” zadani objekt – lice u pokretu ili gestu, pretvarajući ga u dinamizirane razlomljene linije i površine raznih tonaliteta sive boje. Posebnu estetiku i vizualni efekt čini svojevrsna autorska kombinacija umjetničkog dvojca – čovjeka i stroja. Biološkog ljudskog mozga, ruke ili oka i sofisticiranog tehničkog sklopa. Proces je sljedeći: osciloskop se postavlja u kutiju, ispred nje se montira leća i slika projicira na zid. Ako se na mjesto projekcije stavi foto-papir, osvjetljava se fotografija. S obzirom da za “reagiranje” papira uslijed osvjetljavanja treba svega nekoliko sekundi, razne frekvencije titraja slike na osciloskopu stvaraju nježni sivi gradijent na njegovoj površini.

Poput ostalih Klifovih radova, opisani Portreti nastali su na tragu eksperimentalne, kinetičke, kompjuterske i programirane umjetnosti Novih tendencija, ali i slavnog utemeljitelja video arta – Nam June Paika. Paik je 1960-ih i 1970-ih godina eksperimentirao s Paik-Abe video sintesajzerom koji je generirao hibridne slike te koristio bezbrojne varijacije prostornih gomilanja starih analognih televizora s istim, sličnim ili različitim video prikazima. Za razliku od Paikove jasne kompozicijske uvjetovanosti i (post)skulpturalne forme razmještanja objekata, Klifovi televizori i monitori tek su integralni dio vrlo složene ambijentalne instalacije u kojoj se prizor s ekrana transponira i multiplicira na okolnim zidovima i površinama (primjer je izložba inside/out u Galeriji PM iz 2005. godine). 

Izložba Portreti zadržava umjetnikovu dosljednost svom prepoznatljivom senzibilitetu, točnije sklonost produkciji perceptivno nestalne i neuhvatljive forme koja se u ovom slučaju iznimno zaustavlja na zabilježenom “vibrirajućem” prizoru, ograničava rubom papira i ne izlazi dalje iz okvira. 

Opisujući motive za ovakav pomalo paradoksalan moment u kojem “izlazi” iz uobičajenih okvira upravo poštujući formalni okvir i ostajući unutar njega, umjetnik nam je rekao: “Već dulje vrijeme tražim način da svoje medijske radove povežem s nekim klasičnim, dvodimenzionalnim medijem. U startu odbijam mogućnost da jednostavno fotografiram ekran ili projekciju – to me nikako ne zadovoljava, ne osjećam neku stvarnu vezu u tom prijenosu (…) Budući da u zadnjih par godina radim sa osciloskopima, zaintrigirala me činjenica da je prikaz na osciloskopu u svojoj prirodi pokretna grafika – točka putuje ekranom i ostavlja trag. Radi se o čistoj, neprekinutoj liniji. Tražio sam način da što direktnije prenesem sam pokret te točke na ‘papir’ (…) Kao i uvijek kad otkrijem neki novi način izražavanja, stvar se razvija kroz nekoliko izložbi. Već sad znam da imam još puno materijala za eksperiment i istraživanje – radovi pokazani na izložbi nikako ne pokazuju sve što ova tehnika pruža. Ovo mi je jedan novi teren, i mislim da sam ovime tek zagrebao površinu”.

Motiv ljudskog lica i portreta s jedne je strane nov u umjetnikovom opusu i odabran je iz praktičnog razloga – zbog dobre prepoznatljivosti motiva unatoč dosta grubom prikazu i niskoj rezoluciji osciloskopa. S druge je pak strane već viđen u njegovim prijašnjim radovima kroz brojne povremene, slučajne i tehnološki posredovane projekcije posjetitelja (primjerice na izložbi iz 2001. godine u Klovićevim dvorima). 

Uz korektan postav i produkciju radova, nepretencioznost umjetnikove geste pojednostavljivanja i “tradicionaliziranja” svojih složenih multimedijalnih intervencija, ova izložba ostavlja skroman dojam, a motiv kompjuterizirane neizvjesnosti iscrtavanja forme ljudskog lica pomalo je nejasan ili nedorečen. Ovom dojmu zasigurno doprinose ugrađena očekivanja i prijašnja iskustva “uranjanja” u velike i složene instalacije ovoj sjajnog umjetnika i utoliko se kritika koja upućuje prigovor jednostavnosti i skromnosti može smatrati nepravednom. Zanimljiv moment koji je zasigurno nenamjerno otvoren ovom izložbom čini niz pitanja koja se odnose na iščitavanje rada autora kojeg već poznajemo i na njih je teško dati jednoznačan odgovor. 

Primjerice, kako pomiriti i tumačiti odstupanja u umjetničkim, produkcijskim i konceptualnim standardima? Kako analitički diferencirati između produkcijske neujednačenosti i valorizirati radove ne ograničavajući se referencama na prijašnje radove i je li potonje uopće potrebno i poželjno? Je li povremeno odstupanje od uobičajenih kvalitativnih i kvantitativnih standarda degradacija, korak unazad, još jedan eksperiment ili nešto četvrto?

Možda je gledanje na ovu izložbu najpravednije kroz paralelno poznavanje i uvažavanje umjetnikove analitičnosti, istraživačke motivacije i pasionirane predanosti eksperimentiranju tehnologijom i medijima. Utoliko Portrete možemo shvatiti kao svojevrsnu najavu, početnu fazu nečega što tek slijedi, prema autorovim riječima – “početak novog istraživanja”.

Svakim novim projektom, Ivan Marušić Klif pomiče granice eksperimentalnog polja u kojem progresivno djeluje posljednjih dvadesetak godina. Ovim projektom napravio je znatan iskorak te premijerno prezentirao fotografski projekt čineći svojevrsni presedan u svom opusu.

Foto materijali koje izlaže u Galeriji događanja rezultat su pomno promišljenog eksperimenta s osciloskopom, instrumentom koji se koristi za manipulaciju rastera slike. Time se autor referira na Rutt/Etra video sintisajzer, uređaj za analognu manipulaciju slike i animacije, korištenog u 1960-im i 1970-im godinama, prilagodivši ga vlastitim uvjetima.

 Otvorenje izložbe Ivana Marušića Klifa Portreti otvorena je od 23. siječnja u 19 sati do 13. veljače u 21 sat. 

Na ovim postavkama oslanja se i izložba Matićevih portreta u Galeriji umjetnina. Uz kolor fotografije zastupljeni su i crno-bijeli uradci, neki još iz vremena boravka u Londonu, gdje se kao izbjeglica iz rodnog Trbounja privremeno skrasio početkom devedesetih godina i gdje je završio fotografiju na višoj školi za dizajn, na City Wesminster Collegeu. Izloženi portreti datiraju od 1991. do recentnijih, nastalih povodom spomenute izložbe. Radi se o odabiru dvadesetak portreta više-manje poznatih, ali i nepoznatih osoba, koje u pravilu “zrače pozitivom”, što za autora predstavlja vrlo bitnu koncepcijsku komponentu izložbe. Među portretiranima su pok. Vasko Lipovac, Ante Tomić, Duško Kečkemet, Tonči Šitin, Olinka Vištica, Željko Vukmirica, Vesna Orel, Jadranka Njerš Beresford Peirse, Igor Pjacun, Mladen Smajić Brico te mnogi drugi.

Robert Matić rođen je 1965. u Trbounju kod Drniša. Od 1990. do 1997. boravi u Londonu, gdje pohađa i završava fotografiju na višoj školi za dizajn, na City Wesminster Collegeu. Kao fotoreporter radio je za dnevne novine Slobodna Dalmacija. Kraće vrijeme bio je nastavnik fotografije na Obrtničkoj školi Natko Nodilo u Splitu (1997.) te fotograf u splitskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture (1998.-2000.). Od 2007. urednik je fotografije i fotograf u mjesečniku Nautica, kao i u tjedniku Vrime tijekom njegovog izlaženja 2010. 

Izložba će biti otvorena u splitskoj Galeriji umjetnina od 11. do 25. studenog.