Kako stoji u najavi, izložba Melankolija gledanja stvari po posljednji put poziva na refleksiju o promjeni percepcije svijeta čija je budućnost uvjetovana dubokim ekološkim, društvenim i egzistencijalnim krizama. Kustosica Leila Topić u tom povodu okuplja umjetnike koji istražuju temu gledanja kroz prizmu oproštaja i svjedočanstva, a ne posjedovanja ili kontrole.

“U duhu T. S. Eliota, koji je završetak svijeta opisao ne kao veličanstveni prasak, nego kao ‘šapat’, ‘melankolija gledanja’ poziva nas da uočimo neprimjetne, gotovo nezapažene trenutke završetka, kako bismo otvorili prostor za novu pažnju, odgovornost i moguću nadu. Kroz fotografiju, slikarstvo, crtež i
instalaciju, umjetnici poput Mirosława Bałke, Marine Abramović, Rogera Ballena, Josipa Klarice, Natalije Borčić Peuc, Svena Klobučara, Žarka Vijatovića, Mare Milin i drugih oblikuju fragmente svjetova koji nestaju”, stoji u najavi.

Topić ovom izložbom okuplja meditacije “o nestajanju kao uvjetu postojanja” i “odnosu između prisutnosti i odsutnosti, svjetla i tame, sjećanja i zaborava.” Osim navedenih autora, u izložbi sudjeluju Tomislav Buntak, Ivan Buvinić, Petra Grozaj, Miljenko Horvat, Stjepan Šandrk, Ulay i Zlata Vucelić.

Izložba u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta može se posjetiti do 14. rujna, a više detalja pronađite ovdje.

Iz najave: “Zoo-izložba dokumentira suvremenu umjetničku praksu o životinjama, našim najbližim Drugima, kako životinje (ne-ljude) određuju primatolozi, koje se nalaze u trajnoj vrtešci između simbolizacije i eksploatacije, kako njihov životni put u našoj antropocentričnoj kulturi označava zooetičar Nikola Visković.

Dakle, pored (1.) tematskoga i simboličkoga iščitavanja životinja, nadalje, (2.) ekokritičke prosudbe – a riječ je o interdisciplinarnom suodnosu umjetnosti i životne sredine, naglasak je jednako tako postavljen i na (3.) praksu koja proizlazi iz etičke perspektive prava, tj. oslobođenja životinja, odnosno  da je specizam temelj za bilo koju vrstu diskriminacije ili kako to navodi  politički filozof John Sanbonmatsu u uvodniku zbornika radova Critical Theory and Animal Liberation, o tome da ako specizam nije oblik fašizma, onda je zasigurno njegova paradigmatska i primarna forma.”

Na ovogodišnjem Annalu izlažu: Marina Abramović, Đanino Božić, Ines Matijević Cakić, Gundi Dietz, Rui Miguel Leitao Ferreira, Ivana Ožetski, Ivan Tripar, Hrvoje Cokarić, Tajči Čekada, Kruno Jošt, Šikuti Machine, Dan Oki, Davor Sanvincenti, Anna Spanlang, Bojan Šumonja, Saša Živković, Nikolina Butorac, Edgar Honetschläger, Ivana Filip, Igor Grubić, Bianca Kennedy i Zorana Unković.

Izložba u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Poreč može se posjetiti do 31. kolovoza u Istarskoj sabornici svakim danom, osim nedjeljom i praznikom, od 10 do 12 sati te od 18 do 21 sat.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Svijet se zatvara i otvara, krpa se postavlja nad neživim licem, kovanice osiguravaju milost prijelaza, a sve što ostaje diše i pritišće i igra se lovice s kontradikcijama jer je teško izraziti zagrljaj vječnosti koji se iščekuje u ovom međuprostoru, u prostoru između tijela i bezdana, unutrašnjosti i vanjštine. Jeste li ikada glumili da ste mrtvi? Jeste li ikada prakticirali prinošenje ljudskih žrtava, metaforički ili ne?”

Marianna Nardini interdisciplinarna je umjetnica koja se bavi performansom i audio-vizualnim instalacijama, a više detalja o radu Shut-in, predstavljenom na Porečkom annalu možete pročitati u tekstu Irene Borić.

Ciklus Rekli su mi da planet ima živčane završetke tematski je usmjeren na “istraživanje umjetničkih praksi kao mjesta nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postojanja i nestajanja”, a protekle se godine nastavio u prostoru KUĆĆE predstavljanjem umjetnika_ca koji su u njemu sudjelovali zagrebačkoj publici. Više detalja o kolektivu i njihovom prostoru možete pronaći ovdje.

Više informacija o izložbi, koja će se održati u prostoru KUĆĆE na adresi Nova cesta 128, možete pronaći na linku.

U najavi Rose Velvet poručuje: “It’s me! RoSE! Rose Velvet – Tu sam, bok, hello! Ja sam online, onlajn- onLINE (…) U svim svojim oblicima, ja sam so real i so authentic! Jako sam produktivna, možda najproduktivnija na cijelom svijetu (…) Đihaaaa! Jašem prema horizontu Wild Wild Weba. Ja sam kauboj kojii gazi svoje neprijatelje! Ali volim se družiti sa svojim prijateljima!”

Umjetnici su rad kolektiva ove godine predstavili rezidencijom u GMK i ljetos na manifestaciji Porečki annale naziva Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke, koji se nastavio u Zagrebu prezentirajući u prostoru KUĆĆE šest novih produkcija nastalih u okviru annala. Ciklus je tematski usmjeren na “istraživanje umjetničkih praksi kao mjesta nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postojanja i nestajanja” navodi kustoski kolektiv KUĆĆA (Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović).

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

“Prostorna instalacija suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream jedna je od šest novih produkcija premijerno prikazanih ovog ljeta, u sklopu 63. Porečkog annala. Zagrebački ciklus stoga uključuje šest samostalnih izložbi (Robert Fenrich, Andrej Beštak i Anja Leko, ROSE Kolektiv, Gaia Radić, Marianna Nardini i Andrej Škufca), a posvećen je umjetničkim strategijama disrupcije stvarnosti korištenjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke istražuje umjetničke prakse kao mjesto nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postajanja i nestajanja, prijelaznih subjekata i karnevalskih suspenzija, privremenih ekstenzija u nove nematerijalne, nadrealne i digitalne svjetove. To su svjetovi između, svjetovi koji nas vrebaju, čekajući da otvorimo vlastite granice. U njima i naša tijela pucaju i plove u nove stvarnosti, mutirajući u strane organizme”, stoji u najavi izložbe.

Budući da je Istarska sabornica redovito središnji izlagački prostor Porečkog Annalea, kustoski kolektiv je tematsko ishodište pronašao i u njezinoj eklektičnoj povijesti (arhitekture). Sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve i samostana – sakralnog prostora vjere i rituala, ali i političke moći – sabornica se preobražavala stoljećima, doživljavajući arhitektonske i društveno-političke preinake. U vrijeme Napoleona bila je pučka škola, a svoj naziv duguje održavanju sjednica Istarskog pokrajinskog sabora u drugoj polovici 19. stoljeća. Upravo te prostorne i namjenske transmutacije svjedoče o različitim vizijama svijeta, a izložba Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušava ih nadograditi. Svjetovi koje umjetnici traže “prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše”. Ipak, svi ti fiktivni narativi mogu poslužiti kao poligon za suočavanje s težinom svijeta koji nas okružuje.

Na tragu šestog masovnog izumiranja rad je Roberta Fenricha Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream, u čijem su fokusu plastožderi, plastična stvorenja koja poput gusjenica ovladavaju svakojakim metamorfozama – od jajašaca, kukuljice do gusjenice. Sintetička bića nastala su nakon misteriozne automobilske nesreće, čime se aludira na zagađenje/uništenje planeta kojem pridonose i automobilska industrija i zasićenje plastikom. Novonastala bića nastanjuju svijet nakon čovjeka kojeg je uništilo upravo ono što je bića omogućilo. Budući da, kako piše teoretičarka Heather Davis, o plastici ovisi cijela infrastruktura i brzina kapitalizma, kao i fantazija o beskrajnom ekonomskom rastu koji se zasniva na ekstraktivističkoj politici i masovnoj potrošnji, sintetički sjaj instalacije govori o našoj fascinaciji plastikom kao i nemogućnosti bijega od nje. Prema Davis, plastika širi svoje carstvo smrti i istovremeno prkosi nestanku, predstavljajući temeljnu logiku konačnosti, koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, povratka u sustave propadanja i ponovnog rasta. Upravo na tom tragu možemo čitati rad Roberta Fernicha koji logici konačnosti suprotstavlja imaginaciju drugačijeg životnog ciklusa plastike. 

Andrej Beštak i Anja Leko u radu It was nice to pretend we know it all pak koriste prostor Istarske sabornice kao integralni dio svetišta posvećenog digitalnoj božici u obliku sove, hibridnog bića svih praznovjerja, religija i mitologija. Začudnu oltarnu kompoziciju čini rešetkasta struktura koja nosi tri skulpture krilatog božanstva, dok na tlu dva ekrana kontrastno osvjetljavaju crninu izloženih kostiju (relikvija). U pozadini strukture na dva vertikalno položena ekrana promatramo digitalne inačice izloženih skulptura, dok učinak izmjene pozitiva i negativa podsjeća na rendgenske snimke. Gotički prozor u pozadini svetišta dodatno pridonosi sakralnoj atmosferi koju instalacija priziva. Premda vizualno zalaze na područje srednjovjekovnog misticizma, umjetnike zapravo zanima božanstvo koje se može nositi s internetskim nedaćama poput rudarenja podataka ili digitalnog nadzora. Umjesto istraživanja tehnoloških mogućnosti i predispozicija hardvera i softvera, umjetnici se radije okreću mističnom i neshvatljivom, ne bi li im to omogućilo lakše bivanje u svijetu nadziranog i korporativnog prostora interneta. Baš zato što suočavanje s ekonomskim i političkim sustavom djeluje bezizlazno, smisao pronalaze u poigravanju simbolima.

U traganju za magičnim u digitalnoj sferi gotovo je neizbježan susret s umjetnom inteligencijom. Fascinantna već zato što postoji faktor nepredvidljivosti i autonomije na koju ne možemo utjecati, umjetna inteligencija djeluje poput maga tehno infrastrukture. Susrest ćemo se tako s Rose Velvet koja u sebi emulira vlastite autore – ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut). Nastala na umjetničkoj rezidenciji GMK u proljeće 2023., Rose Velvet svoju formu duguje izgledu, glasu, karakterima i ponašanju članova kolektiva. Nastaje kao splet umjetne inteligencije, kompjuterski generiranih slika i marketinga, a umjetnici je koriste kao varijabilni alat ili metodu koja je čas persona, čas program, čas virus. Njezino je rotirajuće tijelo u cijelosti prikazano na ekranu, a djeluje poput ljušture avatara koji čeka klik oživljavanja. U pozadini čitamo bujicu izjava koje reflektiraju vlastitu infrastrukturu. Ipak, u okviru izložbe Rose Velvet djeluje pomalo nezgrapno, svedena je na reprezentaciju, nije previše uvjerljiva kao naš pandan jer izostaje dijalog. To vjerojatno ne bi bio slučaj da smo je sreli u digitalnom okolišu u kojem se njena fiktivnost preobražava u digitalnu stvarnost. 

Preplet digitalnog i stvarnog u fokusu je instalacije The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding Gaie Radić. Preuzimajući čitav prostor Male Galerije, umjetnica projekciju prelijeva preko stakla, čime je lomi, reflektira i umnaža te vodi promatrače_ice na vizualno putovanje bojama i oblicima. Omekšavanjem granica fizičkog prostora galerije uz pomoć vizualnih intervencija, digitalni svijet postaje metafora uma u obliku neograničenog i apstraktnog prostora. Novonastali krajolik djeluje kao nestvarno stvarni prostor, a budući da umjetnica ne poseže za imerzivnim tehnologijama poput VR naočala ili projekcije od 360 stupnjeva, digitalna i fizička sfera i dalje imaju podjednaku važnost.

Neuralgične točke digitalnih svjetova upravo su materijalne premise na kojima nastaju, kao i materijalne posljedice koje uvjetuju. Kao što je zapisala arhitektica i teoretičarka Keller Esterling u knjizi Extrastatecraft: The Power od Infrastructure Space: “Ponekad nas ono što medij govori spriječi da vidimo ono što medij čini.”  Za nju je prostor infrastrukture forma, ali ne poput fiksnog objekta, već je riječ o stalno mijenjajućoj platformi koja može podnijeti nove okolnosti, preobražavajući odnos između nosive strukture i njene logistike. Infrastrukturom se na simboličnoj razini bavi Andrej Škufca radom don’t even trust nobody. Postavljanjem u javni prostor – konkretno, na terasu iza Male Galerije gdje je ponekad ljetno kino – umjetnik začudni industrijski objekt izmješta iz pretpostavljenih okvira izložbe. Čelična struktura oblih šipki njeguje modularne elemente koje kustoski kolektiv, među ostalim, opisuje kao ”igru skrivača ██████ s udruženim šipkama koje tiho jedu zrak”. Kustoski tekst sve radove prati upisivanjem poetičnog narativa, a kod Andreja Škufce blokovi crnila vizualno korespondiraju sa šipkama instalacije, kao i s prazninama između njih.

Kontrapunkt svim spomenutim radovima čini Shut-In Marianne Nardini jer priziva ritual i poziva na doživljaj svijeta zakrivenih očiju. Dok ostali radovi afirmiraju prvenstveno vizualno iskustvo, u videu Marianne Nardini pratimo umjetničino kretanje kroz šumu s neprovidnom maskom koja joj ispunjava očne šupljine. Osjetilo vida i sve iskustveno svodi se na završetke vlastitih prstiju, na miris i sluh. Uključivanjem prizora crva u videu istaknuta je cikličnost života svakog bića. Umjetnicu zanima upravo proces transformacije, odnosno prelaska iz jednog u drugo stanje, zanima je fizičko, ali i stanje svijesti, i to nam podastire upravo kroz performans. Ispred projekcije, krug s kamenjem čini cjelinu koja naslućuje ritualno druženje koje se već dogodilo ili se tek treba dogoditi. 

Zaključno, 63. Porečki Annale na prestravljenost ovim svijetom odgovara stvaranjem drugačijih svjetova kako bi se otvorili novi pogledi, odnosno kako bi se pokušalo pronaći novu artikulaciju problema. Već samim naslovom, izložba intrigira, no nije naodmet reći da je roman Negativni prostor horor zbog čega živčane završetke planeta možemo shvatiti u kontekstu suvremenih ekoloških, političkih i drugih kriza. Jer iz svih fiktivnih i izmaštanih svjetova vreba mrvica naše stvarnosti, s ove ili one strane tipkovnice, kakogod.

Nakon 36. Salona mladih u Zagrebu, kolektiv KUĆĆA svoj specifični kustoski pristup realizirao je i kroz koncept Porečkog Annalea. Izložbu “disrupcije iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira” Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke može se posjetiti sve do 17. rujna. Četvrto pak izdanje Bijenala industrijske umjetnosti (IAB 04) traje još samo do 29. srpnja. Bijenale Krajobrazi želje na prostoru Labina, Raše i Rijeke ovaj put je bilo zamišljeno kao eksperimentalni laboratorij preoblikovanja društvene, gospodarske i kulturne topografije Istre.

Daljnja aktivacija kolekcije riječkog MMSU-a, pogledom u vrijeme ranih 2000-ih i pitanja digitalne povezanosti i utjecaja interneta na društvo, provodi se izložbom Kud plovi ovaj oblak? otvorenom do 25. kolovoza. U isto vrijeme na drugačije promišljanje suvremenih digitalnih tehnologija poziva izložba splitske MKC galerije ../poprečni_presjeci/mrežne_skulpture/../ otvorene do 3. kolovoza. Dva dana ranije zatvara se izložba Glas divljeg oraha multimedijalne umjetnice Ivane Papić u Salonu Galić, priča o kulturnom nasljeđu kroz transgeneracijsko žensko iskustvo. Priču o urbanom nasljeđu i transformaciji grada možete pogledati, i uz naše audio vodstvo poslušati, na izložbi fotografkinje i vizualne umjetnice Gerte Xhaferaj 16′.

U srodnom tematskom okviru je i izložba Postsezona Josipe Krolo koja se u u lađi X Art radionice Lazareti od 27. srpnja do 22. kolovoza bavi gentrifikacijom Splita, primjenjivom i na područje Dubrovnika. ARL, koji će na godišnji očito u siječnju 🙂 od 2. do 25. kolovoza pripremaju i izložbu fotografija Marcelle Zanki. I dalje u Dubrovniku, grupnu izložbu čeških umjetnika o fenomenu civilizacijske usamljenosti Robinzonski efekt u Galeriji Flora moguće je posjetiti do 4. kolovoza.

Izložbeni islandhopping počinjemo s kvarnerskim otocima. Od 24. srpnja do 18. kolovoza Galerija Rab ugošćava Gorana Škofića i njegov nagrađivani eksperimentalni film iz 2016. Na plaži. Početak kolovoza prilika je i za posjetiti izložbu mladih autor(ic)a Ivane Pipal, Mije Matijević Akrap i Borne Ivanuša O/sjećanja u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču. Otok Hvar je već od 30. lipnja mjesto okupljanja umjetnika_ca. Sve do 30. kolovoza festival suvremene umjetnosti Jelsa Art Bijenale 2023: Dekubator, uz brojne druge sadržaje, predstavljat će samostalne izložbe Eglė Budvytytė i Željka Beljana, kao i intervencije interdisciplinarnih grupa umjetnik_ca koje će nakon višednevnih umjetničkih rezidencije imati priliku predstaviti svoje site-specific kolaborativne radove.

Uživajte u ljetu, a sve informacije o aktualnim događanjima potražite u rubrici Najave.

Iz teksta najave: “Iza mladog kustoskog tima KUĆĆA stoje Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović koji su ovogodišnju manifestaciju nazvali Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke s fokusom na umjetničke strategije disrupcije iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira, a u Poreč su pozvali umjetnike_ce u usponu koji_e će predstaviti šest novih produkcija koje su nastale posebno za ovu izložbu. Nadahnuti povijesnim preobrazbama izlagačkog prostora, kolektiv KUĆĆA istražuje mogućnosti s onu stranu modernističkih obećanja utopije kroz razum i napredak rastvarajući umjetnički teren u kojemu se principi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prepliću. Od izvanzemaljskog svetišta posvećenom sovi, hibridnih bića koja se rađaju iz mjesta prometne nesreće pa sve do nove kompjuterski generirane virtualne influencerice, to su suvremene umjetničke prakse koje istražuju nove mogućnosti izgradnje svijeta prigrljujući iracionalnost, praznovjerje i pristranosti. Na izložbi sudjeluju: Andrej Beštak i Anja Leko, Marianna Nardini, Robert Fenrich, ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut), Gaia Radić i Andrej Škufca.”

Izjava kolektiva: “Otvaramo Porečki annale kao mjesto nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postajanja i nestajanja, prijelaznih subjekata i karnevalskih suspenzija, privremenih ekstenzija u nove nematerijalne, nadrealne i digitalne svjetove. To su svjetovi između, svjetovi koji nas vrebaju, čekajući da otvorimo vlastite granice. Oni remete dominate sustave stvarnosti prihvaćanjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira. U njima i naša tijela pucaju i plove u nove stvarnosti, mutirajući u strane organizme.

Potaknuto povijesnim transmutacijama Istarske sabornice, koja danas dvojako funkcionira kao izložbeni prostor i politička arena, 63. izdanje Porečkog annala usmjereno je prema transformativnim iskustvima koja je ovaj prostor mogao izazivati. Izgrađena na temeljima srednjovjekovne crkve i samostana, Istarska sabornica danas funkcionira kao potpuno racionalizirani sekulariziran prostor, postavši posveta multilinearnoj povijesnoj, društvenoj i metafizičkoj aksiomatici kreiranja stvarnosti. Iako neodrživa, stvarnost koju danas još uvijek živimo izgrađena je na modernističkom obećanju utopije kroz napredak i razum, preferirajući racionalno nad iracionalnim, sekularno nad sakralnim.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušaj je nadilaženja ovih neispunjenih obećanja otkrivanjem umjetničkog terena u kojem se prošli, sadašnji i budući principi stvarnosti prepliću. Izložbom predstavljamo ideju umjetničkih praksi koje iskopavaju prostorno-vremenske kontigencije koje putuju kroz suprotstavljene stvarnosti: od sakralnog od sekularnog, od magičnog do tehnološkog – i nazad. U prostoru još uvijek ispunjenom katoličkim motivima istražujemo nove mogućnosti stvaranja svjetova u tehnološkoj i digitalnoj sferi. Preuzimajući iracionalnost i pristranost, novoproducirani radovi uključenih umjetnika/ca stvaraju liminalne stvarnosti kojima otvaraju alternativna iskustva svijeta. Ovi svjetovi prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše.”