U ovoj e-knjizi nalaze se tekstovi objavljivani od 2005. do 2014. u rubrici Poptika na portalu Kulturpunkt.hr. Poptika se bavila različitim trendovima i pojavama u kulturi, politici i društvu, a njezin su oblik, stil i teme uvelike oblikovali njezini autori i autorice. Komentar i problematiziranje tih trendova i pojava povezuje sve tekstove, bilo da se radi o šaljivo-satiričnim, blogovskim formama bilo o klasičnim novinarskim komentarima i analizama. Autori i autorice, teme, pristupi i stilovi reflektiraju i život našeg portala, odnosno njegove promjene i razvoj, ali i poteškoće na koje je nailazio.

Zahvaljujemo svim autorima i autoricama koji su kreirali rubriku Poptika, a vama želimo da uživate u pričama za koje sami možete prosuditi jesu li “velike” ili “male” i gdje smo mi u njima. 

Knjigu možete preuzeti ovdje. Format za Kindle preuzmite ovdje.

Pogledajte malo listove koji izlaze svakog tjedna u Hrvatskoj. Nijedan od njih nema prepoznatljiv identitet, hoćete vizualno hoćete sadržajno.

Ako se na 10-ak metara približite kiosku počinje bombardiranje očnog živca hipnotično agresivnim kontrastom koji čine bijela slova na crvenoj podlozi. Tek kad dođete sasvim blizu i kad boje ili format više ne igraju ulogu možete dokučiti radi li se o Globusu ili Nacionalu. Počinjete okretati stranice i, ako baš niste redoviti čitatelj, teško ćete sa sigurnošću reći koji list imate u rukama. U oba, naime, imate rezervirano mjesto za članke o gorućim svjetskim problemima, tjednopolitičkim aferama, nezaobilazni lifestyle kutak, pokoji intervju i par kolumni naših vodećih pera. Oni su ujedno differentia specifica svakog od tjednika i, što se mene tiče, jedini razlog zašto bih za njih odvojio 12 kuna. A i to samo ako treba ubiti jedno poslijepodne drndajući se u autobusu između Splita i Zagreba.

A dnevne novine? I tu je situacija daleko od idealne. Svaki dnevni list izgleda identično stranicu po stranicu od novosti preko regionalnih vijesti, mozaika, crne kronike, sporta pa sve do tv programa. Takva ustaljena forma i kod dnevnika i kod tjednika možda jesu – kao sonet u lirici – jednostavno savršene. Nije problem u rubrikama. Problemi su više kvantitativne naravi.

Hoćemo malo o omjerima? Omjer stranica posvećenih kulturi i onih posvećenih sportu u već spomenutoj Slobodnoj Dalmaciji je 1:9. Ukoliko je koeficijent k=1 što, shvatili ste, znači da od 60-ak stranica koliko broje naši dnevni listovi sportu pripada pozamašnih 9, a kulturi pišljiva jedna. Od tih 9, ni više ni manje, čak su 4 posvećene nogometu. Pa je li baš istina da Hrvati ( i Hrvatice, da ne zaboravimo!) radije čitaju o izvedbi koju priredi Dinamo u Maksimiru nego onoj koju priredi Teatar Ulysses na Brijunima? Statistika, koliko god inače varljiva bila, eksplicitno pokazuje da je u protekloj godini više gledatelja sjedilo u parterima naših kazališta negoli na sjevernim tribinama naših stadiona. Eto, neka glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije primi na znanje – kad srce kaže HNK kaže Hrvatsko narodno kazalište Split, a ne Hrvatski nogometni klub Hajd u k…

Omjer sporta i znanosti u našim tiskovinama još je porazniji – 0:9. Znanost, eto, nema niti jednu počasnu stranicu. Iako proživljavamo i preživljavamo znanstvenu (r)evoluciju, hrvatske novine vijesti o nauci uopće ne prate. Barem ne sustavno. Tu i tamo u subotnjim prilozima, koji trpe sve, osvane kakav članak koji se očeše o prirodne znanosti, ali to je, više-manje, to. Nema matematike, fizike, kemije, biologije ni, primjerice, astronomije. Zašto eksponiram baš astronomiju? Možda zato što je 2009. godina astronomije, a naši zvjezdoznanci su u zadnje vrijeme poprilično aktivni i uspješni. Mogu se okladiti da to niste saznali zahvaljujući hrvatskoj periodici. Kako je lijepo primijetio jednom prilikom Boris Dežulović – u Hrvatskoj se praćenjem zvijezda bave paparazzi, a ne astronomi.

E, sad smo na pravom tragu. Ono čega je prije bilo u tragovima, a sad metastazira na račun svakog vida ozbiljnijeg sadržaja su tabloidaštine. Britanski novinarski ekspert John Ryan sažeo je njihovu mnogostruku pojavnost u formulu 3*S = skandali + seks + sport. Najuspjelije je, razumije se, kad sve elemente uspijete kondenzirati u jednoj jedinoj vijesti. Tko od nas nije u proteklih pola godine barem jednom naletio na naslov tipa Christiano Ronaldo: Trešen pijan u naručju Paris Hilton ili, ako ste nabasali na kuloarske domaćice, Lana Banely: Poslije nogometaša – nogometaš. Iako nisam čuo da je itko naručio Gallupovu anketu o ljudskoj potrebi da na dnevnoj bazi bude upućeno o upornim pokušajima Ante Gotovca da dobije Porina za najboljeg debitanta ili kladioničarskim prognozama o tome hoće li kao sljedeći kavalir Dolores Lambaše figurirati Bernie Eccelstone (moj favorit, čisto da se zna) ili Flavio Briatore, mogu pretpostaviti da takve novosti nisu žarka želja nekoga tko prolista novine srčući prvu kavu. Velika većina ljudi koje znam sposobni su i, što treba naglasiti, ŽELJNI pročitati korektno napisan tekst s točno raspoređenim veznicima i zarezima, duži od jednog paragrafa i, vjerovali ili ne, pokojom zavisno složenom rečenicom. Tema koju bi jedan takav hipotetski tekst obrađivao, za početak, ne bi imala veze sa začaranim krugom izvjesnih osoba koje su poznate samo zato što su poznate.

Danas je na djelu očito podcjenjivanje čitateljstva. Ne treba učiniti pogrešku pa ga početi precjenjivati objavljujući za publiku koja s jednakom lakoćom čita i Zarez i Bug. Mislim da je naša Hrvatska – iako mala – dovoljno velika da u njoj svaki dan na jedan dnevni tabloid i tračerski tjednik može doći jedan zaista ozbiljan dnevni list i ništa manje seriozan tjednik. Kad bi se dogodila specijalizacija za koju ja toliko navijam nema sumnje da bi, ako ništa, otpao dobar dio ovih moreauovskih hibrida između ozbiljnih novina i tabloida. Pri njihovom stvaranju, sudeći prema ovotjednoj hrpetini novina na mom stolu, želja je možda i bila objaviti za svakog po nešto, ali je rezultat ispao za svakog po ništa.

Žižek je bio jedan od prvih koji su podržali studentsku blokadu. U pismu potpore obećao nam je da će održati predavanje na Filozofskom ako izdržimo do Subversive film festivala. Mi smo se, budale kakve jesmo, smijali. U tom trenutku do hipotetskog predavanja dijelila su nas, dan više – dan manje, tri tjedna. Tri tjedna su vam, čisto ilustracije radi, dovoljna da zaliječite distorziju skočnog zgloba desne noge, uspješno završite intenzivan tečaj njemačkog ili pak da prijeđete kineski zid vozeći se na biciklu. Ispostavilo se da nisu dovoljna za očitovanje resornog ministra o studentskim zahtjevima.  

Prvo predavanje zapravo je bilo interpolirano u promociju dviju novih Žižekovih knjiga – Paralakse i Boga na mukama. Svoje mišljenje o Bologni sažeo je Slavoj u rečenici koja zaslužuje da je se citira: Konačno je zapadna Europa otkrila ono što je jugoslavenski genij otkrio kao usmjereno obrazovanje. Stavljanje naglasaka na znanje koje određuju očekivanja, primjene i mogućnosti korištenja čini studije sve sličnijim tečajevima. Kako bi naveliko proklamirane teze društva znanja izgledale primijenjene na Filozofskom? Pustimo malo mašti na volju! Evo, recimo, ako iznajmljuješ apartmane u Baškoj Vodi upiši Talijanski za početnike. Ako imaš problema s kašnjenjem treba ti Dekonstrukcijsko čitanje Prousta na Komparativnoj književnosti. Ako te kojim slučajem muči tko si, odakle dolaziš ili kamo ideš – nema problema – samo skokni do Odsjeka za filozofiju i ispuni prijavnicu za Ontologiju I. Dobrom dijelu auditorija sve je to zvučalo poznato budući da je istu stvar slušao na svakoj drugoj tribini tijekom pet tjedana blokade. Podrediti obrazovanje društvenoj koristi, kako kaže Žižek, znači suziti prostor drukčijeg mišljenja. Primorčevo društvo znanja ne treba one koji će filozofirati, nego one koji će raditi.

Žižek je dao podršku blokadi jer smatra da bi upravo sveučilišta trebala biti mjesta koja će zadržati minimalnu distancu u odnosu na kapitalizam ili, da to drugačije sročimo, njegovati misao koja ne služi konkretnim potrebama društva, već lebdi u zraku. A upravo se to ovih dana radilo na Filozofskom. To nije shvatio, između ostalih, ni Ante Tomić. Mora biti da je ozbiljno kasnio s kolumnom. A kad se kasni, naučio sam to i ja kroz ovo malo kolumnističkog staža, brže se piše nego što se misli. Kao nuspojave znaju se pojaviti promašene teze, pa se tako i mom imenjaku dogodilo da je ozbiljan studentski bunt zamijenio s tematskim tulumom mlađih punoljetnika. Propitivanje društvenih pretpostavki zahtijevalo je prekid nastave. To ne znači da pet tjedana nismo radili ništa, već upravo suprotno – da smo radili svoj posao. Žižeku je to odavno bilo jasno.  

Ovaj relativno kratak intermezzo unutar prvog predavanja propupao je tipično žižekovski u temu drugog predavanja održanog u kinu Europa. Iako je dužina naslova u pravilu obrnuto proporcionalna širini teme na koju se referira, to kod Kinematografije kao organa kulturne revolucije nije bio slučaj. Žižek je nastavio priču o kapitalizmu, ali je mjesto radnje preselio na istok. Mišljenja je da je tamo na snazi kapitalizam s azijskim vrijednostima ili, ako baš hoćete, produktivnija varijanta kapitalizma koja ne traži demokraciju kao svoj prirodni dodatak. Kapitalizam je ekonomski sustav u kome su sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu, a svrha njegove ekonomske djelatnosti je dobijanje profita. Posebno treba naglasiti da niz pozitivnih fenomena kao što su opće pravo glasa, sloboda tiska i, na koncu, besplatno javno obrazovanje NISU unaprijed upisani u njega, već se njih krvlju, znojem i suzama  naknadno izborilo. Kina danas, ako sam dobro slijedio Žižeka, predstavlja naše zaboravljeno jučer. Ne bismo smijeli upasti u zamku da zamijenimo kulturu i prirodu pa, po analogiji sa samim sobom, pomislimo kako ćemo tamo za par godina iz mulja autoritarnosti zateći samoniklu demokraciju. Žižek poziva na oprez – Kina nije naša prošlost već i naša moguća budućnost.

Borba protiv sveopće komercijalizacije školstva jedan je front u borbi protiv toga. Jedan dan s Žižekom dovoljan je bio svakome da se uvjeri kako njegovo pismo podrške nije bilo pomodna poza. On nije trgovački putnik koji se dodvorava ciljanoj publici pa, ne bi li prodao koju knjigu više, po defaultu zauzme njenu stranu nemajući pritom blage veze na što je to stavio svoj potpis. Njegov angažman možemo mirne duše proglasiti (iako bi on prezirno frknuo na tu riječ) autentičnim. Uz punu svjesnost glede promašenosti ove usporedbe, vjerojatno nisam jedini kojeg on podsjeća na lijevi pandan Jacka Welcha ili nekog drugog Velikog Gurua kapitalizma koji se u posljednje vrijeme smucaju po Zagrebu.

Taman negdje s odlaskom slovenskog diva iz Zagreba poklopila se suspenzija blokade posljednjeg bastiona studentskog bunta- Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U svjetlu Žižekovih refleksija o budućnosti društva, moglo je to pobuditi u svih emocionalno angažiranih ambivalentne osjećaje. S jedne strane, završila je jedna bitka za bolje i pravednije društvo. S druge strane, gledajući pozadinu na kojoj se ta bitka odigrala, teško je reći koliki je uopće njen značaj.

Još nije jasno jesmo li na kraju početka ili na početku kraja.

Nema tako davno da smo živjeli u Jugoslaviji. Neki još pamte tužbalice o centralizaciji, dominaciji ekavice u medijima i epskim dvobojima naših klubova s Partizanom. Novac se, pričaju ljudi, slijevao u Srbiju. Beograd i Jugoslavija postali su DRUGI.

U Hrvatskoj su se stvari promijenile. Rivalstvo između Splita i Zagreba refleks je naše centralističke politike. Bolje od ekonomskih traktata, svakojakih statističkih tablica i grafikona, ilustrirao je to fetivi Splićanin Ivica Ivanišević koji svaki put kad dođe u Zagreb ima osjećaj kao da je prespavao carinsku i pasošku patrolu. Osjeti se to bilo da ste putnik namjernik, student ili, nedajbože, bolesnik.  Iz tog razloga, od Šarengrada do Prevlake, po fasadama državne uprave možete naići na onu jednadžbu bez nepoznanica:  ZG = BG. E sad, izuzevši Zagreb, Split je najveći grad u Hrvatskoj pa će i nezadovoljstvo zbog takvog stanja stvari biti najveće.

Imamo, dakle, dvije suprostavljene strane. Latentno neprijateljstvo nužno rađa stereotipe.

Tako je borba za primat u Hrvatskoj postala borba između stereotipa kontinentalca i mediteranca. Treba pronaći distinktivna obilježja i jednog i drugog pa makar ih morali izmisliti. Tu nastaje problem. Zagrebu gravitira ostatak Hrvatske te je usred tog procesa on nužno morao transformirati svoj identitet. Kako ćete naći stereotipnog Zagrepčanina? Dalmatinci, Hercegovci, Istrijani i Slavonci izmiješali su se s domorocima pa danas imate puno više šanse da ćete u Zagrebu sresti sredozemnu medvjedicu nego nekog gospodina Fulira. Što je s Dalmatincima? Zagrepčanima i svima onima koji se tako osjećaju, treba stereotip Dalmatinca koji će objasniti zašto Split i okolica imaju znatno manji BDP per capita od svojih zemljaka na sjeveru. To je uzrok zašto smo ušli u društvo proizvodnje stereotipa. A kako je to učinjeno? 

Onako kako stereotipi i inače nastaju – neopravdanom i širokom generalizacijom. Recite naglas Dalmatinac i zatvorite oči. U svijesti vam se, priznajte, ukazao NN – neki (tupavi) neradnik- koji udobno zavaljen gleda more i pjeva ditiramb ili možda Mišo Kovač osobno. Činjenica je da nigdje na Mediteranu, pa tako ni u Dalmaciju, zahvaljujući atmosferskim prilikama nećete naći japansku radnu etiku. Ipak, tvrdnja da su Dalmatinci lijenčine toliko je neozbiljna da je ne treba niti komentirati. Druga stvar koja određuje tipičnog Dalmatinca jest duga tradicija dalmatinske šlageristike. Zato on u razdrljenoj bijeloj košulji napreže glasnice praćen s tri akorda na gitari (a nije panker). Dalmatinska pisma, kako joj tepaju njeni korifeji, žilav je žanr koji je nekim čudom kurentna roba i 40 godina nakon ljudskog slijetanja na Mjesec. Čudno je to, čudno zaista, jer su sve te pjesme varijacija na temu zemlje suhozida (kamen), autarkične poljoprivrede (maslina) i flore krškog reljefa (drača). Svijet je to bez struje i mehanizacije, rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu u kojem se ni Tesla ni Watt nikad nisu rodili. Stereotip Dalmatinca, dakle, postoji. On se, iz najrazličitijih razloga, obilato koristi u medijima. Ilustracije radi, uzet ću samo par najočitijih primjera koji možete vidjeti svakog dana čim upalite televiziju.  

Evo, recimo, naše serije domaćice. Njih producentska kuća snimi i ponudi televizijama. Televizije ih otkupe i prikažu gledateljima. A gledatelji smo, imajte na umu, svi mi, raštrkani diljem Hrvatske. Producentske kuće i sva njihova logistika većinom su stacionirane u Zagrebu. Razumljivo je stoga da se većina njih snima u Zagrebu. Zbog toga inače standardni jezik klizi prema zagrebačkom slengu ako lik zahtijeva izvjesno psihološko nijansiranje. U načelu je to okej – bilo bi glupo kad bi baka Slavica u 126. epizodi Avine sapunice svoje zadnje riječi sa samrtne postelje izgovorila po posljednjem naputku Babića, Finke i Moguša. Ipak, nije baš opravdano da se dalmatinski dijalekt u pravilu pojavljuje jedino ako je lik, pogađate, pomalo neradnik i pomalo tupav. To je ono što mi smeta, a ne dijalekt ovaj ili onaj sam po sebi. Razlika između dijalekta koji služi karakterizaciji i onog koji služi karikaturi otprilike je jednaka razlici između Malog mista i Stipe u gostima.

Ali ajde, recimo da je teško dokazati tendencioznost i dramaturšku neopravdanost govorne karakterizacije u našim igranim serijama. No, to isto ne možete mi poreći za sinkronizaciju crtića. Televizija naruči sinkronizaciju, određeni studio unajmi par glumaca da to obave, vrati televiziju koja to prikaže gledateljima raštrkanim diljem Hrvatske. Ako imate djecu ili ste i sami velika djeca, jamačno ste primijetili da glavni junak stalno progovara šatrovačkim zagrebačkim govorom. Zadnje što mi je zapelo za uho bio je Aladin. On je, u to nema sumnje, podrijetlom negdje s Arapskog poluotoka. Možda sam glup, ali mi je teško naći pedagoški opravdan razlog zbog kojeg bi u domaćoj varijanti trebao zvučati kao da svaki dan na ćilimu leta između Kvatrića i Savskog gaja. Protagonist je iz Zagreba, a Dalmatinac, već konvencionalno, progovara glasom nekog blesana koji je tu da bi se mala i velika djeca smijala. Ako vas još treba uvjeravati, u pauzi između crtića i sapunica pogledajte koju reklamu. Svaka priča ima ideološku pozadinu, a reklame su samo priče u kojima je ona ogoljena do kraja.

Copywriteri znaju da dobar stereotip dobro prodaje robu narodu. Upravo se zato, a ne sad iz tamo neke zloće, konstantno koriste njima. Prva reklama na koju ću vam skrenuti pozornost, u službi je T-elekomunikacijskog oglašavanja. Roko je Dalmatinac kojemu osmijeh ne silazi s lica. Vlasnik je propulzivne turističke agencije. Roko se koristi najnovijim dosezima mobilne telefonije da bi mu uz pusti posao ostalo vremena raditi ono što najviše voli – ne raditi ništa. I bariti turistkinje, naravno. Blago njemu! Druga reklama je tu da nam proda Eva sardine. Njena okosnica čini pjesma Vratija se Šime koju unisono pjeva cijelo primorsko mjestašce koje djeluje kao oaza nepomućene sreće. Gledajući takvo što između Dnevnika i Vremenske prognoze nakon napornog dana u uredu kontinentalac pomisli – nit’ brige nit’ pameti. Blago njima. Ove dvije komplementarne reklame daju konačan uvid kakav je stereotip Dalmatinca. On nije ni pretjerano bistar ni pretjerano ambiciozan momak. Radit će kao ugostitelj te povremeno zbariti neku zgođušnu turistkinju, a onda krenuti kući pjevajući.

Nes(p)retno baratanje stereotipima očito je na svim razinama. Ključno je pitanje jesu li oni uzrok ili posljedica trvenja na relaciji Zagreb-Split? Ja bih se kladio na posljedicu. Pravi problem leži u praznim novčanicima mediteranaca, a ne u praznim glavama kontinentalaca sklonih nekritičkim sudovima. Upravo zato s veseljem gledam u našu europsku budućnost i njihovu regionalističku politiku koja će, ako ništa drugo, smanjiti razlike u razvijenosti između hrvatske metropole i hrvatske periferije. Što će se onda dogoditi? Brzo ćemo uočiti da su neki bogatiji od nas. Polako ćemo zaboravljati stare, a stvarati nove stereotipe. Bit ćemo malo manji Splićani i Zagrepčani, a malo veći Hrvati. Tko će tada biti DRUGI? Onaj grad na B…

Bruxelles i EU-ropska unija.

Sjećate se one epizode Zvjezdanih staza u kojoj Ferengiji zbog nekakve temporalne anomalije završe u /a di bi/ Americi /a kad bi/ dvadesetog stoljeća? Ne sjećate vjerojatno, ali nije ni važno, ionako pitam više retorike radi. Nije fabula toliko ni bitna koliko jedan detaljčić koji je potaknuo moje raspredanje o tekućim problemima. Pri prvom kontaktu s ljudima, Ferengiji, lukavi kakvi već jesu, primjete kako domoroci primiču k usnoj šupljini nekakve čudne valjkaste smotuljke koje potom zapale. Ubrzo otkriju da u složenom aerosolu koji se počinje širiti prostorijom ima na tisuće i tisuće toksina. Ako ih možeš uvjeriti da kupe OVO, možeš ih uvjeriti da kupe bilo što, lakonski je zaključio jedan od ljepouhih tuđinaca držeći u ruci cigaretu. Doista, da bismo stvarno shvatili što je čovjek, moramo ga suprostaviti nečemu što čovjek nije. Zato valjda i postoji potreba za raznim Terminatorima, Alienima & Predatorima.

Tko god se odluči komentirati zabranu pušenja, nešto što se u tolikoj mjeri tiče života sviju nas, najprije treba posebno naglasiti neke činjenice i tek na temelju njih komentirati ovaj, blago rečeno, kontroverzni zakon. PUŠENJE ŠTETI. Tako jednostavo. Tako jasno. Za to izreći dovoljne su 2 riječi, a ne 202 koliko sam ih napisao zaključno s ovom rečenicom. Problem je u tome što sama štetnost nečega nije dovoljna da biste to isto i zabranili. Je li onda odluka Vlade da zabrani pušenje na javim mjestima opravdana?

Nisam strastveni pušač, a bogme ni strastveni nepušač. Trenutno se osjećam kao da gledam neko četvrtfinale Lige prvaka, eto nek bude Arsenal – Milan, i još nisam siguran za koga bih navijao. Možda za Arsenal jer igraju ljepši nogomet. I za pušače jer Dežulović bolje poentira. Nije to dovoljno dobar razlog, razumije se, pa za formiranje nekog čvršćeg stava trebam puno stvari uzeti u obzir. Ajmo najprije vidjeti što Vlada kaže o svemu tome.

Ministar Milinović, osokoljen podrškom premijera svaki put kad mu neki novinar postavi pitanje čiji odgovor ne piše na šalabahteru, kaže da 10 000 ljudi godišnje u Hrvatskoj umre od bolesti koje su u pristojnoj korelaciji sa količinom čikova koji se nađu u pepeljari za vrijeme jutarnje kave. Znači da se godišnje jedan Gospić uguši u duhanskom dimu. Možda ružno zvuči, ali našu nam Vladu više od mrtvih muče živi. Naime, tri milijarde kuna država troši na liječenje bolesti neporecivo povezanih s pušenjem. 3 000 000 000, ej!, puno je tu nula, a zabranom uživanja duhana na javnim mjestima cifra bi se mogla skresati za koju potenciju broja 10 pa bi se ta sredstva preusmjerila na liječenje onih kojima je sudbina, ni krivima ni dužnima, podijelila defektne gene ili možda na Pelješki most ili, ne znam, na nešto sasvim treće što je valjda važnije od komoda pojedinca koji mora sprašiti barenko jednu kutiju dnevno. Nema se tome što prigovoriti. 1:0 za vladu, strijelac Milinović.

Kako razmišlja pušač vulgaris? Dobar dio mog društva pali drugu cigaretu dok je prva još u ustima. Nakon kave s njima osjećam se kao da sam dva sata proveo s glavom zabijenom u dimnjak što će opet reći da imam sasvim lijep uvid u njihove stavove. Svi se, manje-više, slažu da su pušiti počeli iz glupavih razloga i namjeravaju prestati, neki sutra a neki u maglovitoj i dalekoj budućnosti. U pravilu im se ne dopada ideja da im Vlada ediktom nešto zabranjuje. A radi se o tome da bi se zabranilo pušenje, ovo je samo prvi korak prema tome. To je njihov život i smiju s njim raditi što žele. Kako kaže moja B. K. (20), pušenje je samoubojstvo na rate. Samoubojstvo pred zakonom nije ni kazneno ni prekršajno djelo. Ako zasad zabrana i nije potpuna, ugostiteljski objekti čiji si vlasnici ne mogu dopustiti hundertwasserovske arhitektonske egzibicije da bi odijelili pušače od nepušača (čitaj: 90% njih) bit će prisiljeni zabraniti pušenje i istjerati dojučerašnje mušterije vani, a ovim jadnicima koji odluče ostati unutra jedan obični, najobičniji macchiato naplatiti 10 kuna ne bi li nekako kompenzirali gubitke.

Zabrane su ružna stvar. Dokle uopće mogu ići? Najprije će pušačima zabraniti pušenje na javnim mjestima, pa će zatim podignuti cijenu cigareta i sve to pod egidom brige za zdravlje svojih građana. Dobro, kad ćete već uvesti porez na rizično ponašanje, idemo biti dosljedni. Novotvorine ilitiga tumori povezani s konzumacijom duhana čine drugi uzrok smrti kod Hrvata. Prvi su srčane bolesti, a rizik da vas one dođu glave raste proporcionalno sa svakim kilogramom viška koji vam se zalijepi za trbuh. Nek’ onda ograniče pristup Šukeru i Čobankoviću u saborski restoran.

– Može ova tri kotletčića, pečene krumpire, mladu kapulicu i onaj kukurzni kruh tamo lijevo…i čašu Heinekena – reći će Cho teti iza pulta.

– Ne može. Ne može nikako. Rekla sam vam već tri puta, gospodine Čobankoviću, ovdje piše da je vaš BMI  31. Vi ste superteškaš. Danas za vašu kategoriju imamo…samo malo da nađem…aha…sojin odrezak, salatu od ribane mrkvice i čašu vode.

Onda nakon toga mogu uvesti još i porez na prekomjernu težinu pa će ministar Šuker morati prodati nešto iz svog voznog parka ili konačno poći na plac i početi s dugotrajnom kurom UN dijete. Izjednačenje, 1:1, ljudi moji.

Ali Vlada u zadnjim minutama kreće žestoko. Ljudi su slobodni toliko dok njihova sloboda ne ugrožava tuđu. A upravo o tome mi ovdje pričamo. Odličan dupli pas odigrao je s Hebrangom raspoloženi Milinović. 3000 od onih 10 000 koji svake godine odu na vječna lovišta čine pasivni pušači. Ni krivi ni dužni, oni udišu duhanski dim i tijekom godina zarade si tako rak bronha ili emfizem pluća. Ne puše, a popuše. Nije to pošteno i treba tome jednom zauvijek stati na kraj. Milinović je suvereno matirao protivnika. Vlada prelazi u vodstvo – 2:1. Pušači još pokušavaju nešto sugerirajući da bi trebali postojati lokali samo za njih. Očajnički su to pokušaji, dragi čitatelji i evo, sudac je upravo zadnji put puhnuo u zviždaljku. Vlada pobjeđuje.  

Život nije nogometna utakmica i moja mala fantazmagorija ne otkriva puno toga. Vlada je, po onome što sam ja zapisao, prosvijećena vrhunaravna upravljačka inteligencija koja neumoljivom logikom pokušava raditi za dobrobit društva, makar ovo to i ne cijenilo. Sanaderova klika je daleko od toga. Cijela priča svela se za njega na izbor između migrene koja je samo neugodna i terminalnog stadija karcinoma koji bi ga dokrajčio. Izabrao je, naravno, manje zlo. Ako ti ljudi već trebaju nešto spočitavati, bolje da ti spočitavaju zabranu pušenja nego vanjski dug, organizirani kriminal ili treći najgori zdravstveni sustav u Europi. A kad smo već kod Europe, pušenje smo ionako zabranili zbog njih. Prvo je trebalo napraviti to, a ona preostala poglavlja pretpristupnih pregovora, to ćemo lako. Uostalom, u nas se uvriježila sintagma pušiti ko Turčin, jel’ tako. Ako je Turska uvela zabranu pušenja valjda možemo i mi.

Motivacija naše Vlade leži daleko od velike brige za zdravstveni karton prosječnog Hrvata. Opet je u pitanju demagoški trik i pravo malo licemjerje. Zašto? Jer Vlada, dragi moji, na jednu stranu daje izdašne državne poticaje na uzgoj duhana i ubire ogroman porez od prodaje duhanskih proizvoda, a na drugu propisuje nekakve zabrane i inzisitira da na kutijama cigareta velikim slovima bude otisnuta obavijest: PUŠENJE ŠTETI…

Slično razmišljaju u Banskim dvorima i na Ferenginaru: 

Ako im možemo prodati OVO, možemo im prodati bilo što.

Mladi + revolucija – ako ništa, zvuči obećavajuće za jednu umjetničku izložbu, priznat ćete. Upravo toliko, dvije riječi takorekuć, bile su dovoljne da bi moje plebejsko dupe natjerale na kulturno uzdizanje. A to nije lako, iako bi naziv mog poslodavca možda sugerirao suprotno. Evo, vjerujte na riječ, zna mi se dogoditi da vikendom zaružim vani i u pola sata sprašim dvije tekile, onako s nogu, a da opet u mjesec i pol dana propustim i po tri broja Zareza (iako oboje predstavlja identičan udar po moj novčanik). Još je sudbina htjela da mi s prozora puca pogled drito na Roka i Akademiju pa je eto nekako ispalo da sam upoznatiji s novim radovima Dražena Zečića negoli, primjerice, Branislava Oblučara. Ima toga još, ali shvatili ste poantu.

Nije ni čudo što se često probudim s mišlju da sam sramota za svoju profesiju. Bilo kako bilo, iz te iščašene pozicije imam sasvim lijep uvid i spreman odgovor na pitanje zašto neki kulturni objekti konstantno privlače manje posjetitelja nego Tupperware prezentacije kod moj tete. Kratko i jasno – puku su dosadni. Ovogodišnje izdanje Salona mladih na moju veliku sreću teško bi se moglo tako opisati. Pristojno bi bilo da vam sad kažem što sam tamo vidio i kako to već priliči, izdvojim 5 najsvjetlijih trenutaka. Top liste su sada u modi:

5. Bez naziva / Time for Revollusion
Na broju 5 dio je izložbe za koji vam uopće ne treba karta. Za vrijeme trajanja 29. Salona mladih, od 04 -25. listopada HDLU Vam omogućuje slobodnu uporabu sanitarnog čvora bez obveze posjećivanja izložbe – piše lijepo na velikoj instalaciji koja se vidi čim izađeš iz tramvaja. Ovim su me kupili, a da još nisam pravo ni preko praga stupio. Na samim ulaznim vratima stoji neonski natpis Time for revollusion. Našao se pred tim cerebralnim podražajem i jedan kolega od pera. S nula glasova protiv i isto toliko suzdržanih zaključili smo da je revollusion kalambur od engleskih riječi revolution i illusion, što je, ja još i danas mislim, sasvim prihvaljivo objašnjenje i lijep uvod u ono što nas je kasnije čekalo. Pokušao sam potvrditi svoje sumnje, stvarno jesam, ali me ona smišna biondina nakon mog Oprosti, curo! samo mrko pogledala i otišla za svojim poslom. C’est la vie, ni prvi ni zadnji put, idemo dalje. E, ako je koji čitatelj namjernik upućeniji, nek’ svakako ostavi komentar tamo dolje.

4) Folklor #1 / Folklor #2
Četvrti najbolji trenutak izložbe rezerviran je za filmiće o Španjolskoj u doba Franca i istoj zemlji u osvitu demokracije. Tako Folklor #1 govori o nekom Francovom intimusu koji se na vrhuncu moći okladio da može pojesti 20 pečenih jaja i umro pokušavajući to dokazati. Drugi dio istog filma govori o prvom rave tulumu u Valenciji nakon Francove smrti i nije ni približno urnebesan kao ono što mu je prethodilo. Folklor #2 ispituje sličnosti između Filipa II. Španjolskog, prvog hispanskog kralja, i Julija Iglesiasa, kralja top- lista. Ako vas ovo dosad napisano nije nagnalo da pogledate ove filmiće, sigurno ne bi ni intelektualni koncept koji ih povezuje pa se neću ni truditi pisati dalje.

3) Performans general autostoper / Devrim (Revolucija)
Na Salonu se našlo svačeg zanimljivog, ali malo što poput radova Turčina Ahmeta Oguta koji je zaslužan zadva rada koji bi i samostalno zaslužili ulazak u top 5 pa je nekako red da zapišem čovjekovo ime i prezime. Prvi se sastoji od 11 fotografija (plus 1 crtež) koje prikazuju umjetnika prerušenog u generala koji autostopira s dvije automobilske zastavice u rukama. Nečija pokretnina stane, a on na brzinu montira one službene zastavice na praednji i stražnji dio automobila i uskoro kreće show na četiri kotača. Sve dok je autostoper general u njemu, automobil je simbol sile. Duhovito, a nepogrešivo razotkriva temelje na kojima stoji moć, kud ćeš bolje. Njegova druga instalacija nije ništa lošija, dapače. Postav priča priču o Devrimu (Revoluciji), prvom turskom autu koji je trebao postati domaća varijanta volkswagena. Prototip je poslan na probnu vožnju predsjedniku i sve je bilo dobro prvih 6 metara, a onda je ponos nacije stao jer je netko zaboravio natočiti gorivo. Tako je kroz jednu bizarnu epizodu ulovljena ona specifična kemalistička turska crta koja nije prisutna u sadašnjosti Turske, a neće bit ni u njenoj europskoj budućnosti. Broj 3 na našoj listi.

2) Jeudi Noir
Sljedeća instalacija koja se popela gotovo na vrh najboljih trenutaka ovogodišnjeg Salona mladih tek je hrpa konfeta, par čaša, u alkoholu ugašenih čikova cigareta, boca Pol Remy vina, hrpetina balona i beatovi Gnarsa Barkleyja koji se šire iz zvučnika. Ispostavilo se da je to postav Jeudi Noir, ili po naški, Crnog četvrtka. Ova umjetnička skupina ime duguje četvrtku 1929. kad je newyorška burza izdahnula. A što to oni revolucionarno rade? Nenajavljeno partijaju u stanovima koji su predviđeni za iznajmljivanje što, nećete vjerovati, kao sekundarnu posljedicu ima skretanje pozornosti na previsoke cijene najma pariških nekretnina. Ako je igdje vidljiv, onda je ovdje vidljiv civilizacijski iskorak koji dijeli ’68. od ’08. Njihovi tulumi čisti su u očima zakona, a ako kojim slučajem ljude dan nakon prosvjeda boli glava bit će prije da je to od lošeg vina nego od policijskog pendreka. Poslana poruka je okej u referencijalnom smislu (ej, stanovi su preskupi) i što je još bitnije, u fatičkom (ej, mi smo tu). Cilj je, dakle, ispunjen i sve 5. Pa sad ti ostani kući i ne idi na prosvjede.

1) Dodir s udaljenosti
Ta ta ta ta taa ra ta ta ta ta ta… Radio, live transmission…Radio live transmission…ta ta ta ta taa ra… Joy Division na gitaronu! Nije prošla ni sekunda od incijalne koji q reakcije, a već sam stajao pred instalacijom Dodir s udaljenosti. Na platnu mariachi sastav uz taktove Transmissiona daje svoj obol demonstracijama protiv neefikasnog korištenja regionalnih javnih fondova negdje u Latinskoj Americi. Dance, dance, dance, dance to the radio. Čudni su putevi revolucije. Možda nije konceptualno zanimljiv kao Jeudi Noir ni intelektualno moćan kao Ogutove umotovrine, ali je definitivno trenutak koji se upiše u sjećanje i stoji tamo dugo nakon što napustite Salon mladih i vratite se svom životu.

Evo vidim sad da sam Labrovića zaboravio. Jesam materijal za antisklerin, jesam. Ma, bilo je tu, blago rečeno, još puno zanimljivih stvari. Svaka je bila na svom mjestu, tako da su eksponati, ma koliko bili različiti, predstavljali svaki po jedan dio iste slagalice zvane Revolucija. Mogao bih još o tome, ali došlo je vrijeme da podvučem crtu ispod dosad viđenog.

Ovaj put nema naravoučenija, tek jedna kratka opisna ocjena. Ukupni dojam je i više nego pozitivan. Ako ste, kao i ja, od malih nogu traumatizirani emisijima tipa Skica za portret čiji metajezik čini emisiju takvom da je mogu s kakvim-takvim zanimanjem pratiti tek apsolventi povijesti umjetnosti, Salon revolucije je prava stvar za vas. Pametno postavljen, zanimljiv i aktualan, kroz lajt motiv koji povezuje najrazličitije eksponate, ne odveć pretenciozno čini očitim kako umjetnost i revolucija idu ruku pod ruku, prelaze granice i mijenjaju svijet. Idite pa vidite.

Još jednom se pokazalo da su turistička i sezona kistelih krastavaca lice i naličje iste stvari. Svake godine jedno te isto; premijer se iz Banskog spusti u Knežev dvor, redakcijski Lule broji aute na ulazu u Malu Kapelu, ptice umiru pjevajući, a Česi plivajući. Nije bilo ni traga ni glasa od admirala Domazeta Loše pa je sigurno i bjelosvjetski neprijatelj, onaj koji nikad ne spava, ovog ljeta blaženo hrkao u svih 16 u sjeni nekog tamarisa. Nešto iole vrijedno spomena dogodi se svake prijestupne godine.

Ova godina gospodnja je prijestupna, a takve osim duže veljače sa sobom donose i Olimpijadu. Između Phelpsa, pekinških patki, ovoga i onoga, nekako je mimo nas prošla zanimljiva reakcija Carla Lewisa, najvećeg atletičara prošlog stoljeća. Iako lijepo zamoljen od strane novinara da kaže koju o Usainu Boltu, najvećem atletičaru ovog stoljeća, Carlo Veliki je ostao nijem. Istini za volju, uspio je promucati kako ne smije ništa reći jer je Bolt Pumin čovjek, a on sam, je li, Nikeov maneken. A bogu hvala, manekeni nisu tu da govore.

Fenomen šutnje ima zanimljivu prošlost. Vratimo se dvadeset, zapravo bolje trideset godina unatrag, u vrijeme nam bivše države. Bila su to jednostavnija vremena. Nismo znali za mobitele, nije bilo metroseksualaca, a jedini Gotovac koji je izvodio pizdarije po ulici zvao se Tom. Pravila igre su bila jasna. Znalo se protiv koga ne smiješ pričati i što te čeka ako se ipak ogriješiš o društvene tabue. Danas je prevladavajuće mišljenje, čak i kod mnogih cijepljenih protiv svakog soja resentimana prema bratstvu i jedinstvu, radnim akcijama ili drugu Titu, da je doba šutnje godinama iza nas. Je li to baš tako?

Jedan muškarac, s brkovima ili bez njih, nije bio, što bi francuzi rekli, per tu s cenzurom pa je bilo samo pitanje vremena kad će se zakačiti s novim gospodarima. Slučaj Senjanović riješen je na obostrano (ne)zadovoljstvo radnika i poslodavca. Danas su stvari puno jasnije. Prošlo je od toga par mjeseci, oblaci su se razišli i sunce je zasjalo. Aluzije na Pavića i Todorića su nedopustive – tako je govorio Ćićo. Tih sedam riječi kazalo je puno toga o Slobodnoj, njenom novom vlasniku i kapitalcu kapitalistu. Razlog zašto najveći kolumnist svog lista ne slaže nove retke u svojoj novini leži, dakle, u novcu oglašivača. Šutnja njegovih dojučerašnjih kolega rekla je više u prilog tezi o postojanju tabua negoli svi napisi o temi van epehaovske grupacije. Što smo naučili iz ove priče? Ne grizi ruku koja te hrani. Narod je često glup, ali rijetko kad u poslovicama. Nažalost, osnovna misao se razrijedila pa je previše tinte proliveno u debilnim raspravama je li Senjanović, ili ipak nije, još jedan u nizu tovara čija guzica ne želi pa ne želi vidjeti puta, makar i samo par kilometara do radnog mjesta.

Ugasio se i Feral. Njega mirne duše možemo staviti na vrh žrtava oglašivačke diktature. Unatoč masivnom egzodusu novinara koji su ga napustili što zbog boljih radnih uvjeta što zbog navodnih mutnih poslova unutar redakcije, Feral je bio i dugo godina ostao najbolji hrvatski proizvod koji ste uopće mogli naći na kiosku. Otkad smo ušli u novi milenij i od već spomenute velike seobe novinara, spočitavao mu se gubitak društvene važnosti. Došlo je takvo vrijeme da Tuđmana više nema, da se država se upristojila i da ćeš rigidnu desnicu prije vidjeti sa Ševom i Jaranom u Malnara nego na nacionaloj dalekovidnici. Činilo se da svatko može pisati što god hoće gdje god hoće bez primisli da bi ga mogla progutati noć ili straha da će do groba otplaćivati rješenje tužbe o nanesenoj duševnoj boli nekom mafijozu, a ako je tako, pa šta će ti, brate, Feral?

Tek je danas postalo svima jasno da njegova vrijednost nije bila u tome što je dopuštao pisanje protiv vlasti, već što je dopuštao pisanje protiv svega budući da ni o kome nije ovisio. Sloboda pisanja i plaćeni oglasi ne idu zajedno. Živjeti isključivo od čitatelja uvijek je bilo teško, a evo, izgleda da je došlo vrijeme kad je postalo doslovno nemoguće. Feralovci, bilo nespremni bilo nesposobni za bilo kakav kompromis, odlučili su se povući bez velike borbe. Nije da ih ne razumijem, samo mi je žao.

Kroz sve se ove priče provlači zabrana kao leit motiv. Zabranjeno je pisati, govoriti i misliti protiv kapitala o kojem ovisiš. Ne možeš ljudima istodobno prodavati prave oglase i prave priče. Sve što možeš je, ovako kako to upravo radim, pisati o nemogućnosti pisanja sramežljivo imenujući odgovorne, govoreći ono što svi znaju bez konkretnih dokaza i iznoseći paušalne ocjene o stanju u medijima.

Valjda svako društvo mora imati svoje tabue. Razlika između nas prije trideset godina i nas sada jednaka je razlici između partije i partyja. Prije je udarna vijest bila na koju je nogu ustao najdraži drug, a danas je to otvaranje nekog objekta u čijoj će orbiti gravitirati naše zvjezdice na evening partyju.

Smisao današnjeg tiska je zabaviti narod i poučiti ga što mu treba i gdje to može povoljno kupiti. Kome se to ne sviđa ne preostaje ništa drugo nego maštati o Trgu žrtava oglašivača i žaliti sudbinu ljudi u kojih se vidi da pripadaju razredu kralješnjaka pa povremeno, tek reda radi, na glas reći da je trula država u kojoj jedan Mandić i jedan Senjanović čine dvojicu koja drže pero suhim (ajde dobro, ovaj drugi se, izgleda, uhljebio u Novom listu).

A ipak…i novinare je lako razumjeti. Treba ujutro ustati iz kreveta i zaraditi za kruh. Zato i ljudi u medijima uče od najvećih i slijede primjer Carla Lewisa koji u svojim vitrinama drži više plemenite kovine nego sve balkanske državice zajedno u svojim rezervama. Ako itko zna, valjda on zna da je šutnja zlato.