Meni, pak, kod Klika smeta isto što i kod svih ostalih post-Loaded muških magazina: spolna politika.

Ne bunim se ja protiv toga da se tu i tamo slini nad glumicama i pjevačicama. Uostalom, one same to izravno, svjesno potiču, a i kult pop-ikona oduvijek je uključivao fetišiziranje različitih aspekata lika što su ukrašavale njihovo djelo.

Međutim, problem je kada se lik fetišizira nauštrb djela. Problem je kada žena u jednom Kliku može naći svoje mjesto jedino ako je, da prostite, DOBRA PIČKA. I ne mislim samo na naslovnicu: u pravilu, žena u Kliku zahvaljujući svojim glumačkim ili pjevačkim sposobnostima može dobiti tek pokoju omanju vijest, ili spomen u nekoj recenzijici – ali ako dobije stranicu ili više, to će biti isključivo na račun slika na kojima se otkrivaju njene tjelesne draži. Ne znam za vas, ali ja to zovem jednom riječju: seksizam.

Zatim, tu su prilozi o “ratovima spolova”. Tipičan je primjer rubrika “Ponor razlika”, gdje se jedna situacija iz svakodnevnog života “humoristično” sagledava s oprečnih stajališta ženske i muške psihe. Poruka je jasna – žene su s Venere, muškarci su s Marsa, istinsko razumijevanje među spolovima naprosto nije moguće.

Naravno, dobar dio krivice za perpetuiranje tog mita može se svaliti i na ženske magazine. Obje strane, svaka na svoj način, hrane nesretni status quo. Cosmo recimo poručuje ženi da može imati uspješnu karijeru jedino ako se povinuje bespoštednoj kompetitivnosti muškog karijerizma, a slobodno vrijeme joj preostaje tek za pronalaženje jubilarne milijunte G-točke kojom će zadovoljiti svog mužjaka.

No, koliko god to bilo (o)tužno, i koliko god ta volja udovoljavanju Njegovim prohtjevima bila tek odraz represivnih mehanizama patrijarhata, barem je zamjetna nekakva volja za kompromisom. U svijetu Klika nema ni toga. U tom svijetu, muškarac je indulgentna svinja koja Ženi poručuje: hej, takav sam kakav sam, ‘oćeš-nećeš, šta ti ja mogu!

Klasičan primjer je prilog u zadnjem broju Klika, “Kako zadovoljiti svog muškarca”, za koji bi primjereniji naslov bio “Kako biti pokorna sluškinja svom muškarcu”. Dovoljno je pogledati naslove stavki: “Osigurajte mu dovoljnu količinu piva u frižideru na lako dohvatljivom mjestu”, “Šutite za vrijeme utakmice”, “Dolazak prijateljica najavite na vrijeme”, “Vaš jogurt-light držite što dublje u frižideru”, “Ženske revije držite u torbi” (“…i čitajte ih isključivo kod frizera, u tramvaju ili kad njega nema doma”). Konačno, tu je i ultimativni svinjski ultimatum: “Sudjelujte u štednji za kupnju kućnog kina ili novog stereo-sustava i nipošto ne inzistirajte na tome da bi prije toga u kuću trebalo unijeti nekakvu perilicu suđa. Suđe možete oprati i sami, a sami možete i pjevati, ali tako ga sigurno nećete zadržati.”

Dobro, spomenuti tekst jest neozbiljan, i kladio bih se da ni njegov autor ne vjeruje iskreno u većinu napisanog. No, kad se takvi tekstovi pojavljuju skoro pa iz broja u broj, to prestaje biti zajebancijom i pretvara se u svojevrsni manifest. Poruka je jasna – okej je da budeš muška svinja, pa svi smo mi u duši svinje, NEMA POTREBE DA SE MIJENJAŠ.

Nije samo problem u održavanju štetnog međuspolnog statusa quo, nego i u održavanju opresivne monolitne vizije “pravog muškarca”: onog koji je u javnosti Davor Butković, a između četiri zida Al Bundy. E pa živo mi se JEBE za sve to. Sasvim se dobro slažem s prijateljicama svoje drage, ne izgrađujem svoju osobnost gomilanjem luksuznih gadgeta, ne osjećam nikakav ponos kad mi je kuća u neredu, ne drkam na Jessicu Albu, nemam zalihe piva u frižideru, i ne gledam “tekmu s dečkima iz kvarta.” Jesam li išta manje muško zbog toga? Jesam kurac.

Ali, ipak, mogu reći nešto u obranu Klika: svemu unatoč, zna biti zabavan, ponekad čak i istinski duhovit. Trenutna inkarnacija Klika uvelike se razlikuje od one iz prve dvije-tri godine, kad je više težio modelu “ozbiljnih” muških magazina poput GQ-a i Arene. Tad je upravo bio i najljigaviji, jer je pokušavao ubrizgati dignitet jednom potpuno nedostojanstvenom etosu.

Danas, Klik je šareni vulgarni zabavnik potpuno lišen pretenzija na decentnost, i nimalo ozbiljno ne shvaća samog sebe. To mi je već prihvatljivije: ako ćeš biti đubre, onda barem – kako reče Bora Čorba – budi đubre do kraja. Iako je distribucija moći i dalje čvrsto na muškoj strani, teren Klika v2.0 je nekako više izniveliran… možda mi se samo čini, ali rekao bih čak i više unisex nego prije: kao da hrli u utopijsku Internacionalu debilane, u kojoj smo svi bespomoćno, beznadno blesave životinje i uživamo u tome. A brdima i dolinama odzvanja himna Vrlog novog svijeta: You and me baby ain’t nothing but mammals, so let’s do it like they do on the Discovery Channel.