Marin je tog jutra u automobilu na putu u ured u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture bio donekle i ponosan na tu kazališnu konvenciju. Pomislio je kako je taj prešutni dogovor dokaz stabilnosti njihove veze i ljubavi. Ali malo ga je prešućivanje i mučilo dok se penjao u ured. Bi li sama eksplikacija dogovora ugrozila stabilnost? Ako bi, ne ovisi li onda njihova veza o odnosu izgovorenog i neizgovorenog? Nije li prešutnost dokaz nestabilnosti? Penjući se do ureda, Marin se ipak priklonio verziji stabilnosti. U krajnjoj liniji tako je lakše živjeti. A i zvuči kao nešto što suvremeni parovi rade. 

Suvremeni parovi imaju i drugih problema. A među njima je i članstvo u WhatsApp grupama. Dogovor Marina i Ive odudarao je od obične rodne podjele zadataka u takvim situacijama. S obzirom na to da je Iva arhitektica, bilo je prirodno da ona bude u stanarskoj grupi. A samim tim Marina je dopala roditeljska grupa. Vito kreće u četvrti razred i Marina u toj činjenici najviše veseli promjena roditeljske grupe iduće godine. Ova je postala neizdrživa. Teme prečesto bježe u aktualnosti, a tako je bilo i ovoga ljeta, unatoč tome što nastave nema. A najveći doprinos tom bježanju daje Karlova mama čiju je poruku Marin vidio taman kad je sjeo u uredsku fotelju.

Međutim, zaboravio ju je čim je otvorio službeni mejl. Najavljen mu je sastanak u njegovu uredu za sat vremena s prilično šturim informacijama. Bilo mu je neobično jer se nije mogao razaznati sastav prisutnih, a ton mejla je sugerirao ozbiljnost. Pripisao je šturost povratku s odmora i radu u nižoj brzini. Vrlo brzo nakon mejla stigao je i telefonski poziv nadređenog. Poziv je potvrdio važnost sastanka, ali nije puno otkrio o sadržaju i sastavu. Samo mu je naglašeno da mu pristupi krajnje ozbiljno i da nikome ništa ne govori. Marin nije pretjerano volio iznenađenja, pogotovo na poslu. Ali malo ga je uzbuđivala pomisao da je on kao činovnik srednjeg ešalona u ministarstvu očito odabran za neki tajni sastanak, a možda i zadatak.

Duboka dramaturgija

Nakon sat vremena u njegovu uredu sjedili su kazališni redatelj kojeg zna iz medija, profesorica s Filozofskog fakulteta za koju nikad nije čuo i agent iz obavještajne agencije za kojeg, po prirodi stvari, nikad nije čuo. Vrlo brzo mu je postala jasna podjela uloga: redatelj je, očito, stručan za kazalište, profesorica za teoriju kazališta i medija, agent za tajnovitost, samim tim i za kazalište, a on za – to će valjda tek saznati. Brzo mu je postalo jasno i to da su oni sada nekakva (para)državna radna skupina.

Pokušao je postaviti koje pitanje, ali jasno mu je bilo dano do znanja da će njegovo znanje o pozadini ovog projekta ostati minimalno. Znat će koliko treba da zna da bude funkcionalan. Kao u braku, pomisli Marin pomalo rezignirano, optimalan odnos između izgovorenog i neizgovorenog. Kao u kazalištu.

Nakon što je agent predstavio sve prisutne i naznake zadatka radne skupine, riječ je preuzela profesorica. Izlaganje je započela retoričkim pitanjem. – Što je bila osnovna dramska tenzija ovog političkog ljeta? I vrlo brzo na njega odgovorila. – Medijska tenzija između državljanstva, građanskog statusa i etniciteta, političkog statusa. Marinu u toj fazi izlaganja još ništa nije bilo jasno. Profesorica je uzela mobitel i počela prikazivati naslove na portalima: “tri državljanina Hrvatske i državljanka Poljske”, “troje kanadskih državljana” i “tri francuska državljanina”. – Iza šturih birokratskih podataka o piromanima i kradljivcima bicikla Marka Livaje krila se njihova etnička pripadnost. Ili preciznije, skrivanjem se sugestivno otkrivala i tako podizala dramsku tenziju.

Profesorica pak podizanjem obrva priupita Marina shvaća li o čemu se radi. Marinu u tom trenutku i dalje nije bilo jasno. – Svi oni su bili što po etničkoj pripadnosti? Ili se barem mislilo da su bili? U tom trenutku Marinu u glavi iskoče sve one poruke Karlove mame u roditeljskoj grupi. Na obavijesti o najavljenom popustu za školski pribor u nekom šoping centru Karlova bi mama odgovarala skrinšotom članka s portala, emojijem koji namiguje i riječima: da, da, kanadski državljani… Karlova mama nijednom nije spomenula Srbe, ali svima je bilo jasno i dovoljno nelagodno da je vjerojatno pola njih samo zbog nelagode prihvatilo teoriju o srpskom terorizmu da ne mora više misliti o njoj.

Marin je potvrdno kimnuo profesorici i tako joj dao dozvolu za nastavak izlaganja. I odmah je uslijedio prevrat. Sa Srbima kao kazališnim rekvizitima u medijsko-digitalnom teatru, poručila je profesorica, više ne ide. Treba nam nova tenzija. Treba nam nešto drugo što se skriva iza državljanstva. Drugi rekvizit. Marinu nije bilo jasno. – A zašto nam treba? Profesorica je pogledala agenta koji je pokretom desnog kažiprsta blagoslovio dozirano otkrivanje tajne. – Mi smo dio Vladinog neformalnog Ureda za društvenu dramaturgiju. Nekad se šalimo pa zovemo sami sebe “duboka dramaturgija”. Mi proizvodimo pozadinske dramske tenzije kad državi trebaju.

Marin je već pomislio da su oni potpaljivali požare ovog ljeta, ali je profesorica osujetila realizaciju te misli. Nismo mi ništa palili ni namještali. Mi samo stručno upravljamo dramskim tenzijama. Zamisli da smo seizmolozi koji mogu donekle upravljati potresima koje ne mogu pokrenuti. Mi kalibriramo odnos izgovorenog i neizgovorenog, vidljivog i nevidljivog. Kad, na primjer, nešto postane vidljivo, kao ono ispod zemlje u Lici, mi podešavamo dramaturške okvire. Ne, ne skrećemo pažnju, upravljamo društvenim tenzijama.

Kao što svaka kazališna kuća ima ili bi trebala imati svog dramaturga, tako ima i država. Samo ne možeš to ubaciti u Ustav baš. I znamo da se pitaš jesmo li stručnjaci koji rade sa svim vladama bez obzira na ideološku orijentaciju ili samo za ovu i to iz uvjerenja. Radimo sa svima, ali jasno je da je lakše raditi s onima koji se oslanjaju na dvostruke konotacije. U takvom kontekstu nam je ovo sve doslovno kazalište. Mi nismo na političkom, mi smo na konotativnom spektru.

Scena pod naponom

Dobro – kaže Marin, pomalo i zasićen svim ovim disklejmerima – a zašto ja? – Zato što si stručnjak za pomorsko dobro, odgovori agent. Treba nam – uključi se sad i redatelj – takav stručnjak jer se predstava kojoj podešavamo dramaturgiju odvija na pomorskom dobru. Ti si nam tu kao stručna podrška. Treba znati sve pravne i logističke okvire.

Na to se nadovezala profesorica. – Kao što smo već naveli, sa Srbima zasad više ne ide. Treba nam netko drugi tko odmah aktivira prijezir. Zadatak je relativno lagan. On je belgijski državljanin. A prijezir aktivira to što je “kontroverzni umjetnik”. Ljudi ne vole takve. Imamo sreću što je kazališni redatelj. On je predstavu koja nam treba već režirao tako što je napravio kuću na pomorskom dobru i ogradio ju električnom žicom. Imamo satelitske snimke. U Veloj Čavojnici na Visu se nalazi ta kuća. Mul stoji tamo već više od pedeset godina, kao i mala građevina. Ali od tada je sve naraslo. Vidjet ćeš na fotografijama. Tri puta se od 2012. pokušavao uknjižiti. Nakon nekoliko sudskih odbijenica to mu je uspjelo 2021. godine. Ta žica je najfascinantnija, obala je cijela pod naponom. Zasad su predstavu samo gledale koze koje šetaju oko kuće i trzaju se na ogradu, a sad je red i na ljudima. 

– Kako je to predstava? – upita Marin. Uključi se redatelj. – Pomorsko dobro je poput kazališne scene. Konvencionalno mu je određena površina i zna se što se na njemu smije ili ne smije raditi. On, redatelj, a ime mu je Jan Fabre, cijeli svoj život radi na tome da demistificira kazališne konvencije, da razliku između kazališta i života učini poroznom. Da, to se uvijek navede, poništi razliku između realnog i kazališnog vremena. Tako je i u ovom slučaju poništio razliku između realnog dobra i pomorskog dobra, zaštićenog prostora i nezaštićenog prostora. Na nama je samo da tu predstavu dramaturški obogatimo. Inspekcijom i medijima. 

Ali, moramo ti još spomenuti, postoji rizik. Možda ne uspijemo. Fabre je osuđen 2022. godine za zlostavljanje suradnica. Ili kako glasi međunaslov u intervjuu iz 2024. na Telegramu – “Stigao ga #MeToo”. Kao da ga je kiša stigla. Kaže u intervjuu da novo vrijeme donosi novi jezik i da se promijenio. U očima desnice može ispasti žrtva. Tu naše dramaturške tehnike doziranja društveno zapaljivih stvari dolaze do izražaja. Koliko mizoginije može podnijeti bijes zbog otimanja javnog dobra? Zadatak je delikatan.

Agent pruži Marinu fotografije sporne građevine i papire i zamoli ga da im predoči proceduru. Marin to brzo odradi i redatelj se prisjeti da moraju imati nekoga tko će dojaviti medijima. Ne smije biti anonimna dojava, mora biti netko koga mediji mogu naknadno intervjuirati. Mora biti netko autentičan, netko tko živi na Visu ili je trenutno na Visu. Razmišljaju tako u tišini nekoliko minuta i Marin se sjeti Karlove slike koju je Karlova mama poslala jutros u grupu. – Ako mogu pomoći, imam savršenu osobu za vas, trenutno je na Visu i jedva čeka takvu ulogu. Kad im je predočio profil, profesorica usklikne – Savršeno! Imamo savršenog stvarnog implicitnog gledatelja! Gradnja na postdramskom dobru je sada zaokružena predstava.

Nakon što je “duboka dramaturgija” napustila ured, Marinu i dalje nije bilo sve sasvim jasno. Pogotovo ove dramaturške recepture na kraju, jer ne barata baš kazališnom terminologijom. Ali uspio je dokučiti da je Karlovu mamu iskoristio kao kazališni rekvizit. I da u kazalištu, kao i u prostornom kriminalu, a možda i u braku, samo treba znati balansirati izgovoreno i neizgovoreno, vidljivo i nevidljivo. I pomisli da je taj Fabre naprosto previše vjerovao u poroznost granica kazališta i realnosti. I pomisli da kazališta može biti svugdje osim na pomorskom dobru. 

Endless Becomings prva je samostalna izložba mladog umjetnika Pavla Mijuce koji će se u Prostoru predstaviti serijom radova koji se fokusiraju na nagli razvoj obale pod utjecajem (masovnog) turizma, apartmanizacije i betonizacije, kao i posljedica korupcije, gentrifikacije i bespravne gradnje. Najrecentniji od njih, a koji je razvio u sklopu studija na Sandberg Institutu u Amsterdamu, rad je koji istražuje i analizira fenomen obalnog razvoja na primjerima Scheveningen Bada u Nizozemskoj i Žnjana u Hrvatskoj, suprotstavljajući povijesti obaju pomorskih dobara, ali i nastojeći otkriti njihove sličnosti i specifičnosti. Referirajući se na posljednji prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Mijuca spekulira o mogućoj budućnosti hrvatske obale Jadrana. U serijalu koji uključuje radove naziva Betoniziraj!, A Catwalk on Riva i Pukni puško, rodilo se muško, umjetnik istražuje fenomenologiju urbanizma pod utjecajem turizma u Splitu, a polazište i ponavljajući motiv je Duje, macho investitor koji utjelovljuje problematiku urbanističkog planiranja. Sličnu problematiku prostornog planiranja, ovaj put istražujući fenomenologiju grada Zagreba, predstavlja kroz rad The City is My Lunapark!, razvijen u okviru Vizkulturinog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?.

Pavle Mijuca rođen je 1999. u Beogradu. U svojoj praksi bavi se fenomenologijom gradova i prostornog planiranja. Svoj proces započinje istraživanjem problematike urbanističkog planiranja poput gentrifikacije, ilegalne gradnje i nereguliranog planiranja, koje provodi na internet portalima, građevinskim forumima i društvenim mrežama te analiziranjem prostornih planova. Rezultat njegova istraživanja često je satiričan vizualni jezik koji preslikava u medij digitalne ilustracije, a radovi se konačno ostvaruju u obliku printa na materijalima poput tekstila ili plastike. Završio je BA Fine Arts na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu, gdje je za svoj diplomski projekt “Full of new beginnings” osvojio nagradu BA Grant Award. Trenutačno studira na drugoj godini MA Studio for Immediate Spaces na Sandberg Institutu u Amsterdamu.