Izložba u kustoskoj koncepciji Zdenke Badovinac, Jasne Jakšić i Ane Škegro bavi se raznolikim čitanjem šume kao prostora ljudske prisutnosti u krajolicima, šumama, otocima, visoravnima i dolinama Balkana i mediteranske regije.

Radovi predstavljeni na izložbi bave se šumom kao arhivom, a kako navodi popratni tekst riječ je o arhivima, “čiji su ‘dokumenti’ stabla obilježena za sječu, umjetna jezera, predmeti ostali od izbjeglica ili pak sjećanja ljudi koji tu žive, njihova tradicija, znanja i iskustva.”

Umjetnici_e čiji su radovi prezentirani na izložbi uglavnom žive u prirodi ili su u kontaktu s članovima_cama zajednica ruralnih sredina. U tekstu najave stoji da “njihova umjetnost nastaje u interakciji s okolišem, s precima i njihovom tradicijom te s lokalnim zajednicama koje se ne žele zadovoljiti samo uspomenama, već se sa svim spoznajama koje su utjelovljene u njihovim krajolicima bore za zajedničku budućnost.”

Na izložbi su predstavljeni radovi Dušice Dražić, Nermina Duraković, Ane Hušman, Marie Lai, Polonce Lovšin, Marka Pogačnika, Antuna Vidokle te kolektiva No Name Kitchen, Plateauresidue i Zemlja za nas.

Izložba ostaje otvorena do 23. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Kako stoji u predgovoru Irene Bekić, “podatak da pčele u Sloveniji odumiru i da je gradski pčelar u Kranju proizveo više meda nego njegov kolega na selu, bio je pokretač umjetničina istraživanja o pčelama. Ono je impliciralo raspravu o oblicima ponašanja ljudi kao i o stanju i statusu prirode što je otvorilo mogućnost da postavi smjelu tezu: da zaključi da je priroda prirodnija u gradu nego na selu.”

To je ujedno i okvir projekta Kolektiv za oprašivanje iz kojega su proizišli izložba i performans Poziv za nove članove: Kolektiv Budi pčela. U njima Lovšin razvija sustav alata za urbano oprašivanje – različite osobne uporabne predmete, svakodnevnu urbanu opremu od klofera za tepih do elegantnih rukavica – koji se malim dodacima ekspresno pretvaraju u proteze, odnosno ekstenzije za oprašivanje. Na taj način opremljeno, ljudsko tijelo postaje instrument, ili, kako navodi Mateja Medvedič, “mobilna autonomna zona u stanju stalne pripravnosti”. “Dok današnji javni, a pogotovo kulturni, diskurs preplavljuju distopijske teme”, ističe Bekić, “Polonca Lovšin konstruira urbanu utopiju u kojoj su aktivizam, solidarnost i suživot s prirodom pretpostavljeni oblici društvenosti”.

Polonca Lovšin (1970.) diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna gdje je završila i poslijediplomski studij skulpture i novih medija. Godine 2015. završila je doktorski studij na Likovnom fakultetu Sveučilišta Bauhaus Weimar u Njemačkoj.

U radu je usredotočena je na samoorganizirane inicijative i alternativne oblike djelovanja u arhitekturi i urbanističkom planiranju. Realizirala je brojne projekte i dobitnica je više nagrada i rezidencija.