Ciklus će otvoriti Pokoljenje (1955), redateljev debi te prvi dio neformalne trilogije o okupiranoj Poljskoj. Trilogiju nastavlja film Kanal (1957), nastao po autobiografskoj priči Jerzyja Stawinskog smještenoj u podzemlje varšavske kanalizacije tijekom Varšavskog ustanka. Pepeo i dijamant (1958) posljednji je dio trilogije i adaptacija romana Jerzyja Andrzejewskog, a prikazuje završne dane Drugog svjetskog rata. Inspiriran procvatom jazza u Poljskoj 1960-ih, Wajda snima modernističku dramu Nevini čarobnjaci (1960) o kratkom susretu dvoje mladih u varšavskoj noći, tematizirajući emocionalnu otuđenost i potragu za smislom u poslijeratnom društvu.

Povijesna drama Obećana zemlja (1975) adaptacija je istoimenog romana nobelovca Wladislawa Reymonta, a prati trojicu ambicioznih prijatelja, Poljaka, Židova i Nijemca, u pokušaju da pokrenu tvornicu u industrijskom Łódźu, pri čemu se suočavaju s izazovima kapitalizma i klasnim nejednakostima. U istom tjednu, na programu je i Čovjek od mramora (1977), politička drama u kojoj mlada redateljica, kroz istraživanje karijere zaboravljenog radničkog heroja iz 1950-ih, razotkriva mehanizme propagande, manipulacije i represije socijalističkog režima u poslijeratnoj Poljskoj.

Nominirana za Oscara u kategoriji filmova na stranom jeziku, karakterna studija posvećena erotskim osjećajima i nedostatku egzistencijalnog smisla, Gospođice iz Wilka (1979) prati sredovječnog muškarca koji na imanju iz mladosti susreće žene iz svoje prošlosti. Ciklus zaključuje Čovjek od željeza (1981), drama o mladom sindikalnom vođi tijekom štrajkova u Gdanjsku. Film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a u njemu se pojavljuje i Lech Wałęsa, vođa sindikata Solidarnost i kasniji predsjednik Poljske.

Više informacija o programu i ulaznicama potražite ovdje.

Prijavljeni radovi trebaju tematizirati vatru u širem kontekstu, a prihvaćaju se fokusi poput klimatske krize, burnouta u kapitalizmu, političkog korištenja vatre, paljenja policijskih autiju ili pepela. Organizatorice pozivaju sve zainteresirane da se prijave sa svojim idejama o pričama na temu svjetla i tame, a posebno one koji u vatri pronalaze teme poput ljubavi i zajedništva.

GQTTF objavljuje istoimeni zine od 2015. godine, a dobrodošli su radovi u obliku eseja, kratkih priča, članaka, bilješki, kolaža, fotografija i/ili ilustracija. Na prijavu se potiču i autori_ce koji se vatrom služe kao tehnikom ili dijelom procesa.

Zine će biti objavljen na engleskom i poljskom u proljeće 2025. godine, a prijave za sudjelovanje se vrše putem online obrasca.

Više detalja o pozivu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 20. siječnja.

Na natječaj se mogu poslati dramski tekstovi na jednom od četiri jezika: engleskom, poljskom, ukrajinskom ili ruskom, a isti prijavitelj može poslati samo jedan tekst. Prevedeni tekstovi moraju uključivati pismeni pristanak prevoditelja za sudjelovanje na natječaju i vlastoručno potpisanu prijavu prevoditelja koju treba dodati uz službenu prijavu koja se šalje digitalno putem aplikacije.

U prvoj fazi natječaja stručni žiri će odabrati pet finalnih tekstova koji će biti predstavljeni na javnom čitanju tijekom festivala Prapremiery 2024. Finale natječaja održava se između 17. i 23. studenog kada će se odabrati pobjednički tekst i dodijeliti nagrada AURORA u iznosu od 50.000 PLN brutto. Svim će finalistima biti osigurani putni troškovi te smještaj za vrijeme trajanja festivala.

Rok za prijavu je 15. travnja.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Trideset godina od pada europskih socijalističkih sustava, istočna Europa punim plućima živi blagodati tranzicije i demokratizacije: periferna ekonomska uloga, depopulacija, deindustrijalizacija, privatizacijska pljačka i rast nejednakosti samo su neke od značajki tog kapitalističkog raja. U takvim uvjetima, pogodnima za političke piromane iz osnažene i globalno premrežene nove desnice, politički se poeni lako skupljaju na širenju ksenofobije, mizoginije, povijesnog revizionizma, homofobije i rasizma, a kao vodeći moment mobilizacije pokazala se borba protiv takozvane “rodne ideologije” kao ključne prijetnje “tradicionalnim kršćanskim vrijednostima”. Ta je borba posebno daleko otišla u Poljskoj, gdje je, kako prenosi portal Bilten.org, jedno prošlogodišnje istraživanje pokazalo da muškarci do 40 godina starosti kao najveću prijetnju s kojom se suočavaju u 21. stoljeću prepoznaju “LGBT pokret i rodnu ideologiju”, i to u konkurenciji s klimatskom krizom, ponovnom ruskom agresijom i mogućnošću ekonomskog kolapsa. Ovih dana iz Poljske stižu vijesti koje dodatno pomiču granicu zastrašujućeg: na krilima homofobne retorike vladajuće stranke Pravo i pravda, stotinjak općina i čak pet vojvodstava (poljskih ekvivalenata županije) – što čini teritorij koji zauzima gotovo trećinu zemlje – proglasili su se “zonama slobodnima od LGBT ideologije”.

Takozvana rodna i LGBT ideologija u retorici istočnoeuropske, uključujući i naše desnice predstavlja tek najtoksičniji aspekt utjecaja nametnutih “zapadnih” liberalnih vrijednosti. Osobito se kao polje tog nametanja prokazuje polje kulture, i to ne samo mainstream kulturna produkcija – televizija, film, glazba – koja stidljivo, ili bolje reći tržišno promućurno počinje reprezentirati manjinske identitetske pozicije, nego i suvremenoumjetničke prakse kao dekadentni, elitistički rasadnici liberalno-lijevih patologija. Njihova razvojna povezanost s NGO sustavom devedesetih čini ih posebno zahvalnim metama za paranoidnu antisoroševsku imaginaciju desnice koja se, uparena s nemilosrdnim politikama štednje, obrušava na suvremenu umjetnost diljem istočne Europe. Kao što nam je i iz vlastitog iskustva dobro poznato, glavne su značajke toga konzervativno-neoliberalnog napada rezanje sredstava za nezavisnu kulturu i preuzimanje kulturnih institucija, koje se programski dijelom komercijaliziraju, a dijelom zatvaraju za kritičke prakse i otvaraju za konzervativne.

Zadnja, posebno dramatična žrtva te tragične okupacije u Poljskoj je Centar za suvremenu umjetnost / CCA Dvorac Ujazdowski, koji je od 1985. godine kada je osnovan do danas postao međunarodno relevantna, ključna nacionalna institucija tog tipa. Naime, u studenom prošle godine poljsko je Ministarstvo kulture i nacionalne baštine bez ikakvog natječaja donijelo odluku o postavljanju spornog povjesničara umjetnosti i kustosa Piotra Bernatowicza na čelo Centra, čovjeka s jedne strane bez dostatnog radnog iskustva za vođenje takve institucije, a s druge s vrlo jasnom udaljenošću od umjetničkih praksi kakve su u njoj zastupljene.

Bernatowiczeva je uloga očito hasanbegovićevska: preorati Centar iznutra, protjerati kritičke i inovativne programe i napraviti programski zaokret udesno. Poljska je umjetnička scena odmah prepoznala prijetnju, reagiraviši na skandalozni postupak imenovanja i Bernatowiczev izbor javnim pismom i peticijom, u kojima uz isticanje nedostatnog iskustva novog ravnatelja upozoravaju i na katastrofalne rezultate njegovog vođenja Gradske galerije Arsenal u Poznańu, tijekom kojeg se sukobio s kustoskim timom i naveo čak 76 mladih umjetnica i umjetnika da se javno usprotive produljenju njegovog ugovora. Zabrinjavajuće, ali i očekivano s obzirom na društveni kontekst zvuče i upozorenja o Bernatowiczevom zastupanju mizoginih i antisemitskih sadržaja u nekim izložbama u Arsenalu, kao i u jednoj radijskoj emisiji posvećenoj Galeriji.

Težinu je ovim tvrdnjama dala Ola Knychalska, suradnica portala i organizacije Krytyka Polityczna i članica poljskog queer-feminističkog umjetničkog kolektiva Kem, koja je u razgovoru za Kulturpunkt pojasnila da je Bernatowiczevo djelovanje duboko povezano s nacionalističkom i revizionističkom politikom stranke Pravo i pravda. “Tijekom zadnjih nekoliko godina”, istaknula je Knychalska, “velika sredstva usmjeravaju se u stvaranje novih institucija koje provode programe slične narativu vladajućih. Ponajprije je riječ o povijesnim muzejima. Specifično, muzejima posvećenima povijesti Drugog svjetskog rata – prema vladajućima, onoj koja je prešućena ili iskrivljena – i povijesti otpora komunizmu. Piotr Bernatowicz, novi direktor CCA, koji je bez natječaja postavljen na to mjesto na idućih sedam godina, desničarski je povjesničar umjetnosti poznat po antifeminističkim i nacionalističkim stavovima. Između ostalom, bio je kustos izložbe Historiofilia, koja je predstavljala nacionalistički pokušaj transfera političkog projekta poljskih vlasti u jezik umjetnosti.”

Bojazni koje ovakvi uvidi pobuđuju vrlo brzo su se pokazale opravdanima: krajem veljače portal i časopis The Art Newspaper prenio je informacije, temeljene na izjavama nekolicine anonimnih zaposlenika i zaposlenica Centra, da je Bernatowicz već otkazao više dogovorenih i najavljenih izložbi i programa, kao i da je značajno smanjio proračun Obiega, časopisa za umjetnost u izdanju Centra koji je nudio platformu za feminističke teme i promišljanje poljskog postsovjetskog nasljeđa.

Knychalska, čiji je kolektiv imao rezidenciju u Centru tijekom 2018. godine, pojašnjava Bernatowiczev odnos prema programu po stupanju na dužnost: “Na početku svojeg mandata najavio je značajne promjene kriterija izbora umjetnika, pretvaranje suvremene umjetnosti u ‘manje hermetično’ okruženje i uključivanje umjetnika i trendova marginaliziranih iz ideoloških razloga. Što potonje znači jasno je uzmemo li u obzir da je najavio i povratak pitanjima nacionalnog i vjerskog identiteta te istaknuo hitnu potrebu za distanciranjem suvremene umjetnosti od marksističkih i neomarksističkih nazora.”

Vrlo jasnu neodesničarsku agendu koja ide na ruku normalizaciji fašističke, pa i antisemitske politike Bernatowicz je demonstrirao otkazivanjem seminara Antifašizam za neuvjerene, organiziranog u sklopu nacionalnog programa Antifašistička godina koji okuplja široki spektar aktera, organizacija, platformi, kolektiva, institucija, aktivista/kinja i umjetnika/ca u nastojanju da se usprotive opasnoj političkoj dominanti u Poljskoj. Kako je navedeno u javnom pismu iza kojeg stoje sudionici programa, Bernatowicz je seminar otkazao nakon samo jedne sesije, posvećene Adornovom i Horkheimerovom tekstu Elementi antisemitizma: granice prosvjetiteljstva iz 1943. godine. U pojašnjenju koje je novi direktor Centra dao profesoru Michału Kozłowskom koji je seminar trebao voditi – inače istraživaču na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Varšavi – stoji da je Adorno – prevaziđen autor! Ovome dodaje i Knychalska koja navodi da je Bernatowicz izjavio kako koncept Antifašističke godine ne sugerira da će tema seminara – veze između antisemitizma, fašizma i holokausta – biti obrađena na “pošten način”, smatrajući valjda nepoštenim zastupanje isključivo antifašističke perspektive.

Revizionistički i antikomunistički kontekst ove odluke je poznat: kako su izvijestile Novosti, prije dvije godine u Poljskoj kaznenim je djelom proglašeno “javno pripisivanje odgovornosti ili suodgovornosti poljskom narodu i poljskoj državi za nacističke zločine počinjene za vrijeme Trećeg Reicha ili za ostala kaznena djela koja predstavljaju zločine protiv mira, čovječnosti ili ratne zločine, na način da se umanjuje odgovornost stvarnih počinitelja”. Ovih dana isti tjednik donosi vijesti o sudskom progonu članova uredništva časopisa Brzask Komunističke partije Poljske, legitimiranom, dakako i novim paketom izjednačavanja “dvaju totalitarizama” u aktima Europske unije.

U takvom društvenom kontekstu, pojašnjava Knychalska, CCA je do Bernatowiczeva dolaska predstavljao “mjesto koje je tijekom više godina razvijalo vrlo progresivan program otvoren za queer-feminističke intersekcionalne diskurse i manjinske prakse” te da su “za to vrijeme brojni progresivni umjetnici i umjetnice, grupe i inicijative bili pozvani da prezentiraju svoje prakse uz financijsku i infrastrukturnu podršku Centra”. Danas su takvi programi nepoželjni, napominje Knychalska, što “predstavlja veliki gubitak” za niz lokalnih, osobito manjinskih zajednica.

Iz hrvatske perpektive, upozorenja su i više nego jasna: ne priziva li Bernatowiczev zahtjev za “manje hermetičnosti” i izgonom lijevih i kritičkih pozicija gotovo pa i doslovno javna pojašnjenja gašenja Kulture promjene u zagrebačkom SC-u zbog navodnog elitizma i ideološke usmjerenosti? Nije li poljski Institut nacionalnog pamćenja institucija po političkoj funkciji istovjetna ovdašnjem Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima? Nije riječ o sličnostima, nego o dijeljenoj političkoj situaciji s istim sistemskim uzrocima. U tom smislu, “osjećaj nasušne potrebe da se samoorganiziramo, formiramo savezništva i prikupimo sredstva za djelovanje iz drugih izvora”, koji nam Knychalska naglašava kao aktualan na poljskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni, valjalo bi misliti i izvan državnih i regionalnih granica, koliko god se to u trenutnoj situaciji lokalnog beznađa činilo udaljenim i nemogućim.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trogodišnji znanstveni projekt Transformation from below (“Transformacije odozdo”) bavi se upravo ovim, ali i drugim događajima vezanima uz radničku povijest brodogradilišta Uljanik u Puli i Stocznia u Gdyniji. Cilj mu je ponuditi inovativnu interpretaciju postsocijalističkih transformacija koje su, zapravo, započele mnogo prije pada komunističkih režima te rasvjetliti poziciju radnika u toj transformaciji i tijekom te transformacije.

Zajedničkom suradnjom znanstvenika s više europskih institucija — Ulfa Brunnbauera, Stefana Petrungara i Petera Wegenschimmela s IOS-a u Regensburgu, Phillipa Thera i Piotra Filipkowskog sa Sveučilišta u Beču, te Igora Dude i Igora Stanića iz Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli —  ovaj bi projekt u trajanju od 2016. do 2019. godine trebao pružiti drugačiji pogled na previranja koja su pridonijela transformacijama iz (samo)upravnog socijalizma u tržišne ekonomije, s fokusom na autentične, radničke pokrete odozdo.

“Naše istraživanje fokusirano je na radničke odnose u dvama brodogradilištima u Poljskoj i Hrvatskoj, u Stoczniji Gdynia i pulskom Uljaniku, od 1970-ih pa sve do ulaska tih zemalja u Europsku uniju”, ističu znanstvenici iz Njemačke, Austrije i Hrvatske i dodaju: “Fokusom na specifična industrijska postrojenja, gdje se u detalje mogu pratiti promjene u radničkim odnosima i društvenoj strukturi, moći ćemo objasniti kako je tekla transformacija ‘odozdo’, da je ona započela desetljeće ranije nego je uvriježeno i da se nastavljala sve do nedavno”.

Prvi rezultati projekta već su predstavljeni u studenom 2016. na panelu Labor, Shipbuilding and the (Inter)National Economy: Adriatic and Baltic Case Studies in Comparison u Washingtonu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O tome što se trenutno dešava u Poljskoj i Mađarskoj imati će te priliku čuti iz prve ruke od Desi Andrasa, novinara i urednika nedavno ukinutih mađarskih novina Nepszabadsag i Barbare Grabowska-Moroz, pravnice i aktivistkinje Helsinškog odbora za ljudska prava u Poljskoj.

Privremeni zakon o emitiranju koji je poljski parlament usvojio 31. prosinca 2015. krši slobodu izražavanja i medija koju garantira Europska konvencija o ljudskim pravima, zaključeno je u studiji istraživača i profesora Waltera Berke i Hannesa Trettera, objavljenoj krajem listopada na službenim stranicama Europske radiodifuzijske unije (European Broadcasting Union, EBU). Zakon je razriješio dužnosti članove nadzornog i upravnog odbora javnog televizijskog i radijskog servisa i omogućio ministru financija da po vlastitom nahođenju i bez ikakvog javnog natječaja odredi nove članove oba odbora, uz mogućnost da budu razriješeni u svakom trenutku.

Krajem lipnja 2016. donesen je takozvani prijelazni zakon o Vijeću za nacionalne medije koji je na određeni način popunio rupe prethodnog zakona, no bez poništavanja njegovih stvarnih efekata. Svrha prijelaznog zakona jest ograničena na stvaranje novog nadzornog tijela za sve javne medije, spomenutog Vijeća, a u očekivanju cjelovite medijske reforme. Vijeće je ovlašteno određivati i razrješavati članove upravnih i nadzornih odbora svih javnih medija. U usporedbi s privremenim zakonom, Zakon o Vijeću za nacionalne medije ne krši spomenutu Konvenciju, no ipak ne osigurava da određena politička grupacija nema dominantan utjecaj u odborima. 

EBU je ovaj tjedan kritizirala rumunjski parlament zbog ukidanja pristojbe za javnu radioteleviziju, čineći ju ovisnom isključivo o državnim dotacijama te podložnom vladajućim strankama. Unija je tražila od rumunjskog predsjednika Klausa Iohannisa da uloži veto na odluku parlamenta. Prijedlog zakona je došao u paketu s ukidanjem stotinjak parafiskalnih nameta diljem javnog sektora, poput ukidanja pristojbi za izdavanje putovnica i ostalih dokumenata. Rumunjski je parlament usvojio zakon čiji je predlagatelj bila Socijal-demokratska partija, a potez je shvaćen kao populistički čin pred nacionalne izbore 11. prosinca. Pristojbu za javnu radioteleviziju u iznosu od desetak kuna plaćaju rumunjski građani kao dio računa za struju, te pravne osobe u iznosu od pedesetak kuna. 

Prema iskustvima članica Unije, televizijska pretplata pokazala se boljim rješenjem od izravnog proračunskog financiranja, pa se tako 60 posto članica EBU-a financira putem pretplate, a tek 10 posto izravno iz proračuna. I Hrvatska se nedavno suočila s učestalim licitiranjem političkih stranaka o budućoj visini RTV pristojbe. “Javni medijski servis je već u krhkom stanju”, istaknula je EBU u svom priopćenju rumunjskoj vladi, “pogotovo u pogledu visoko politizirane strukture upravljanja gdje parlament glavnog ravnatelja svake godine određuje i rutinski razrješava”. Pristojba čini dvije trećine svih prihoda javnih televizijskih servisa u Europi i dokazano je najpouzdanija metoda financiranja koja stvara direktnu poveznicu s publikom i osigurava nezavisnost emitera od političkog utjecaja, istaknula je Unija.

Visoki upravni sud Grčke na svojoj je plenarnoj sjednici kasno navečer 26. listopada najvjerojatnije odlučio da je nedavna vladina odluka da nacionalne televizijske licence ograniči na četiri – neustavna. Kao što javlja Ekathimerini, izgledno je da će sud odlučiti da su dva čina neustavna. Prvi je taj što je umjesto Nacionalnog radiodifuzijskog vijeća, aukciju licenci nadgledao Nikos Pappas, ministar bez portfelja i bliski suradnik premijera Alexisa Tsiprasa, a druga što je broj licenci za cijelo područje države ograničen na samo četiri. Vladino objašnjenje takvih odluka bilo je da se Vijeće nije moglo sastati te da su istraživanja pokazala da nepredvidljivo tržište televizijskog oglašavanja opravdava ograničavanje broja licenci.

Nakon što su prethodno izjavili da će ukinuti efekte odluke ako ju sud proglasi neustavnom, naknadno su vladini dužnosnici ustvrdili da će zakon, ukoliko sud zaista donese takvu odluku, trebati samo prilagoditi. Konačna se odluka očekuje početkom sljedećeg tjedna.

Žene u Poljskoj nemaju pravo pobačaja na zahtjev od 1993. godine, a u zadnje vrijeme suočene su s opasnošću njegove potpune kriminalizacije. Trenutno je u Poljskoj pobačaj legalan jedino u tri slučaja: kada je ženino zdravlje ili život ugrožen, kada je fetus teško malformiran i kada je trudnoća posljedica kaznenog djela. Poljski Parlament prošli je tjedan pustio u proceduru inicijativu koja pobačaj u potpunosti kriminalizira dok je inicijativa za legalan i dostupan pobačaj na zahtjev istoga dana odbijena.

Novi zakon predviđa zatvorske kazne do pet godina za optužene žene i liječnike, a pobačaj će sada biti dozvoljen samo u slučaju “izravne prijetnje ženinom životu”. Sve žrtve seksualnog nasilja, bez obzira na dob, bit će prisiljene roditi, kao i žene koje nose teško malformirani fetus, iako će takvo dijete umrijeti ubrzo nakon poroda. Novi zakon onemogućava i određene prenatalne testove, zbog čega će dijagnostika i liječenje fetusa postati gotovo nemoguća, dok žene koje su doživjele spontani pobačaj, umjesto suosjećanja i podrške očekuje policijska istraga.

Zbog prijedloga zakona koji je na korak od usvajanja, žene u Poljskoj odlučile su u ponedjeljak, 3. listopada 2016. godine održati Opći ženski štrajk kako bi stale u obranu svojih osnovnih ljudskih prava. Toga dana žene neće ići na posao, na fakultete niti obavljati svoje druge redovne aktivnosti. Umjesto toga, odjevene u crno, održavat će demonstracije i druge javne akcije. Štrajk je inspiriran povijesnim Crnim ponedjeljkom kojeg su izvele žene na Islandu 1975. godine, prosvjedujući protiv rodne nejednakosti u društvu i na radnom mjestu. Dan koji je među islandskim muškarcima poznat kao Dugi petak, žene su umjesto na svojim radnim mjestima i brizi za kućanstvo, provele okupljene na trgovima i ulicama, demonstrirajući koliko je ženski rad krucijalan za svakodnevno funkcioniranje društva.

Službeni prosvjed u ponedjeljak do sada je najavljen u više od šezdeset poljskih gradova, te deset glavnih gradova drugih europskih zemalja. Krakow post najavljuje kako mnoge male i velike tvrtke otvoreno podupiru prosvjed i možda uopće neće raditi tog dana. Akciju podrške Općem ženskom štrajku u Poljskoj organizira Inicijativa Obrani pravo na izbor. Njome se želi izraziti solidarnost sa ženama u Poljskoj te upozoriti na prijetnje pravu na pobačaj u Hrvatskoj.

Akcija će se održati u ponedjeljak, 3. listopada na uglu Varšavske ulice i Cvjetnog trga u 18 sati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Televizije i radija u Istočnoj Europi služili su komunističkim partijama koje su ih administrirale i financirale, piše Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija na portalu međunarodne organizacije posvećene promociji i zaštiti prava na slobodu izražavanja Indeks cenzure. Kolapsom komunističke ideologije došlo je do njihovog političkog bankrota, podcrtanog nadirućom pluralnosti privatnih emitera ranih 1990-ih. Privatnim medijima, punim dotad nedostupnih zapadnjačkih programa, okreću se političari koji gostuju u njihovim emisijama i publika čija percepcija javne, dotad državne televizije (p)ostaje negativna. Umjesto javne diskusije o razvoju javnih medija, njihovu transformaciju vode birokrati potaknuti gotovo isključivo Strasbourgom i Bruxellesom koji inzistiraju na javnim servisima kao “vitalnim elementima demokracije”. 

Mnogo je primjera neodgovornog i kratkoročnog odnosa prema javnim medijima koji su donedavno bili državni. Poljski senat, kojim dominiraju konzervativci vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS), krajem 2015. potvrdio je zakon koji javne medije stavlja pod kontrolu stranke na vlasti. Na temelju odredbi tog zakona, prestao je mandat ravnateljima javnog radija i televizije kao i članovima nadzornih vijeća, a ministar financija postaje nadležan za imenovanje i opoziv novih ravnatelja. Nakon prebacivanja nadležnosti poljskom ministru financija, više od stotinjak novinara ostalo je bez posla. Mađarska je prvi primjer u EU u kojoj je javni medijski servis transformiran u državnu televiziju. Novi medijski zakoni iz 2010. i restrukturiranje medijskog krajolika dovelo je u manje od godine dana do podčinjavanja svih javnih medija političkim odlukama aktualne vlasti koja imenuje njihove direktore i nadzire im budžet.

U Hrvatskoj, nakon što je Sabor izglasao smjenu glavnog ravnatelja HRT-a, Vlada je dala i negativno mišljenje o radu Vijeća za elektroničke medije. U manje od dva mjeseca više od 70 novinara, urednika i ostalih medijskih radnika na HRT-u smijenjeno je ili otpušteno. Krajem svibnja Upravni odbor Radio-televizija Bosne i Hercegovine odlučio je privremeno prekinuti produkciju i emitiranje programa radi dugovanja entitetskih emitera, Radio-televizije Federacije BiH i Radio-televizije Republike Srpske. Zaposlenici BHRT-a su nekoliko puta održavali protestne skupove na kojima su pokušali upozoriti na teškoće s kojima se suočavaju i na financijske probleme u kojima se nalaze. Krajem lipnja prestaje važiti dosadašnji model prikupljanja pristojbe (uz račune za fiksne telefonske priključke), a za redovno minimalno poslovanje BHRT-u nedostaje oko pola milijuna maraka mjesečno.

U Novom Sadu nedavno se održao treći po redu protest zbog smjena urednika i zaposlenih na RTV-u. Ukupno 14 urednika i zaposlenih u informativnom programu smijenjeno je u svibnju nakon što je Upravni odbor smijenio programskog direktora i nakon što su ostavke podnijeli generalni direktor i glavna urednica Prvog programa televizije. Prosvjednici traže ostavku Upravnog odbora i poništavanje svih odluka koje je to tijelo donijelo. Reforma medijskog sektora u Makedoniji koju je 2010. godine započela vladajuća stranka VMRO potpuno je devastirala sektor. Različitim oblicima napada na medije uspjeli su potpuno dokinuti svaki oblik tržišta komercijalnih medija učinivši ga ovisnim o vladajućoj stranci, nju pozicioniravši kao najvažnijeg tržišnog igrača u medijskom polju koristeći državne resurse za oglašavanje. Nastala je i konglomeracija provladinih privatnih medija dok je javna televizija postala potpuno impotentna.

Nakon uspostavljanja (podfinanciranih) javnih medija, s više ili manje vidljivim vezama s vladama i bez odgovornosti prema javnosti, većina vlada u tranzicijskim zemljama nije znala što bi dalje s njima, piše Mijatović. Ostavljeni da preživljavaju u ogromnim zgradama brutalističke arhitekture, počeli su prodavati termine oglašivačima, okretati se zapadnim donacijama i štediti na svemu. U upravljačkom smislu, smatra Mijatović, nužno je uspostavljanje neovisnih nadzornih tijela te davanje većih ovlasti samoj javnosti, možda i u smislu vlasničkih prava. Ipak, dok različiti mediji trećeg sektora i komercijalni mediji mogu razvijati svoje specijalizacije u odnosu na različite publike ili uvjetovati pristup plaćanjem, javni mediji trebaju osigurati kulturnu, cjenovnu i tehnološku univerzalnost pristupa svojim sadržajima.

Poljski savez neformalnih inicijativa, organizacija i pokreta, pod vodstvom inicijative Građani kulture (Obywateli Kultury) najavio je održavanje alternativnog kongresa kulture početkom listopada 2016. u Varšavi. Nakon što je poljska vlada najavila održavanje manifestacije iste tematike, ali bez konkretnog datuma, inicijativa je prikupila preko 400 potpisa zainteresiranih za organizaciju građanskog kongresa. U ovom trenutku peticija broji 1162 potpisa.

Građani kulture neformalna je i otvorena inicijativa za povećanje izdvajanja za kulturu najmanje do 1 posto nacionalnog budžeta, te izmjenu načina financiranja kulturnih djelatnosti i upravljanja kulturnim sektorom. “1 posto za kulturu” prvi je put formulirano kao polazište na prvom Kulturnom kongresu u Krakowu 2009, gdje je najveći naglasak stavljen na izdavačku, knjižarsku i čitateljsku aktivnost te potrebu uključivanja kulture i umjetnosti u opće obrazovne procese, kao i izmjenu financiranja javnih medija. Tada su formirani Građanski odbor za javne medije te Građanski forumi za vizualne umjetnosti i pristup knjizi. Osnovne su postavke inicijative formirane u Paktu za kulturu koji su potpisali poljski umjetnici i kulturni radnici te tisuće građana, a prošao je i javno savjetovanje. Sredinom svibnja 2010, Pakt su potpisali tadašnji premijer i predstavnici inicijative te je postao model sporazuma između građana i lokalnih vlasti koji su potpisani u Bydgoszczu, Varšavi, Krakowu, Lodzu, Olsztynu i Poznanu.

Kongresu 2009. godine prethodila su dva – prvi održan 1981, brutalno prekinut uvođenjem vojne vlasti, te drugi održan početkom novog milenija. Kongres 2009. bio je pokušaj sažimanja dvadeset godina poljske nezavisnosti te određivanja mjesta za kulturu u svakodnevnom životu poljskih građana. Sedam godina po tom sastanku, pišu organizatori najavljenog kongresa, svijet i Poljska pred novim su izazovima na koje kulturni radnici moraju zajedno odgovoriti. Kao što na portalu Krytyka Polityczna piše redatelj, dramaturg i kulturni radnik Igor Stokfiszewski, prva barijera razvoju poljske kulture je manjak sudjelovanja publike. Radi se o otuđenju koje je izazvala službena institucionalna kultura koja nije uspjela odgovoriti na kulturne potrebe građana i nije uspjela promovirati prakse koje su vrijedne, koncentrirajući se na konzumaciju umjesto na participaciju. 

Nadalje, tu su klasna autonomija (kulturne institucije po svojoj prirodi pridonose ekonomskim i klasnim podjelama u Poljskoj), zastarjele institucionalne forme odnosno manjak institucionalne inovacije, ograničen pristup kulturi zbog zaštite autorskog prava i intelektualnog vlasništva, nepovoljni radni uvjeti u kulturnom sektoru karakterizirani niskim plaćama i nepoštivanjem radničkih prava, potom prekarizacija kreativnih aktivnosti (bez zdravstvene zaštite, socijalnih i mirovinskih davanja, uz dominaciju ugovora na određeno, pogotovo u sektoru umjetnosti), te podcjenjivanje neinstitucionalnih kulturnih praksi razvijanih bottom-up pristupom u različitim okruženjima, neformalnim grupama, društvenim pokretima i nevladinim organizacijama. 

Poljsko Ministarstvo kulture i nacionalnog nasljeđa od preuzimanja vlasti pokrenulo je devet muzejskih projekata, od kojih su gotovo svi vezani uz stradanja i junački otpor “poljskog naroda” u 2. svjetskom ratu, ili pomoć Poljaka u spašavanju židovske populacije. Ministar kulture Piotr Gliński ujedno je i potpredsjednik Vlade, a kritičari smatraju da se radi o jasnoj tendenciji uskraćivanja financija umjetnosti i umjetničkim djelima koja je negativno nastrojena prema svjetonazoru koji zastupa vladajuća Pravo i pravda (PiS). Nakon prvih dvjestotinjak dana nove Vlade, piše Mislav Marjanović, takva je politika vidljiva u raspodjeli financija ministarstva kulture, temeljitim izmjenama sastava komisija koje dijele novac te u kadrovskim promjenama koje su zahvatile mnoge kulturne institucije (poput Instituta knjige, Nacionalnog centra kulture…). 

Kongres kulture, u svoja dosadašnja tri održavanja, bio je dijagnoza stanja uma građana i građanki Poljske, izazov politikama koje pretendiraju na oduzimanje zajedničkih dobara. Svaki je kongres donio promjenu, smatraju inicijatori, a u ovom “dramatičnom trenutku” potrebno je zajednički se usprotiviti rastućoj ksenofobiji, mržnji i preziru, nasilju temeljenom na kulturnim, vjerskim i rasnim razlikama, uz svijest o naglim prekidima u društvenom životu i javnom prostoru koji nisu karakteristični samo za Poljsku. Osmišljavanje i organiziranje Kongresa kulture u 2016. godini potrebno je radi obrane prava na izražavanje drugačijih ideja u kulturi, a kongres je alat i sredstvo značenja i shvaćanja stvarnosti. “Ova kultura može stvarati zajednice. Ne pitamo se čija Poljska, već kakva Poljska”, poručuju inicijatori među kojima se nalaze redatelji Agnieszka Holland, Pawel Pawlikowski, Borys Lankosz i Paul Łysak, vizualni umjetnici Julita Wojcik, Katarzyna Kozyra i Miroslaw Balka, spisatelji Andrzej Stasiuk i Sylwia Chutnik, glazbenici Bark Sipowicz i Krzysztof Knittel, profesori Maria Poprzęcka, Andrzej Mencwel i Przemyslaw Czapliński.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.